Tagovi

Zagovaranje prava na referendum

Kako ustavné promjene u svom maratonskom procesu ne pokazuju znakove skorog završetka, želim jednim tekstom napraviti svojevrstan rezime argumenata za koje smatram da opravdavaju inicijativu promjene ?lanka 86. Ustava, kao i pregled do sada u?injenog u procesu zagovaranja te ustavne promjene. Ako me?u ?itateljima ovog bloga još ima ljudi koji ne znaju o ?emu se radi, inicijativa se odnodi na promjenu broja potpisa pomo?u kojeg se gra?anskom inicijativom može raspisati referendum. Sadašnja odredba propisuje 10% ukupnog broja bira?a, što prema hrvatskim bira?kim popisima, predstavlja brojku od 450 000 potpisa.

Što je do sada u?injeno? Ono što mogu potvrditi jest da su svi klju?ni akteri upoznati sa inicijativom.

Do današnjeg dana susreo sam se i razgovarao (kako kroz zagovara?ku skupinu udruga civilnog društva, tako i samostalno) sa ve?inom ?lanova saborske radne grupe za promjenu Ustava. Tako su Leko (SDP) i Pupovac (SDSS) prijedlog smanjenja broja potpisa na 5% bezrezervno podržali, Tomljanovi? i Šeks (HDZ) se nisu precizno izjasnili, ali su poslali optimisti?ne signale, dok sam od sugovornika iz HNSa dobio dijelom opre?ne povratne informacije. Dok je Beus Richemberg, kao ?lan saborske pregovara?ke skupine, i javno podržao raspravu o promjenama u tom smjeru, drugi visoko pozicionirani ?lan te stranke naveo je izrazito osobno protivljenje (kako razgovor nije bio javnog karaktera, tako ne?u navoditi ime, a podatak spominjem kako bi oslikao realnu atmosferu, kao i izvor nekoliko kritika, koje želim u ovom tekstu proanalizirati – op. a.).

Na ovom mjestu bih odmah napomenuo da sam pokušao do?i do ve?ine aktera i stranaka. Iako je za promjenu Ustava dovoljan (i nužan) jedino dogovor izme?u HDZa i SDPa, mišljenja sam kako taj proces treba maksimalno otvoriti prema svim zainteresiranim stranama, bez obzira na razinu formalnog ili neformalnog utjecaja na donošenje kona?ne odluke. I tu ne mislim samo na „male“ stranke, ve? i na udruge civilnog društva i javnost op?enito. Uostalom – ta interakcija i komunikacija je srž javne rasprave – koncepta koji se u glavama politi?ara nažalost još uvijek previše veže uz „formalno odra?ivanje posla“, i „zanovijetanje“.

Prije nego li se osvrnem na kritike, izložiti ?u argumente koji po mom mišljenju opravdavaju smanjenje broja potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma putem gra?anske inicjative:

  1. Uskla?ivanje kriterija sa ostalim kriterijima koji se koriste u politi?kom životu Hrvatske.

    Kriterij od deset posto prikupljenih potpisa u bitnom je nesrazmjeru sa ostalim kriterijima koji se prakticiraju u politi?kom životu Republike Hrvatske. Tako je na primjer za podnošenje kandidature za predsjadnika države potrebno prikupiti 10 000 potpisa, saborski se zastupnik u prosjeku bira sa 15 000 glasova, dok parlamentarna stranka sa 850 000 glasova na izborima dolazi u poziciju sastavljanja i vo?enja Vlade. U tom je kontekstu pretjerano zahtjevati prikupljanje 450 000 potpisa za samo raspisivanje referenduma.

    Zorna ilustracija veli?ine brojke od 450 000 potpisa su i nedavno održani predsjedni?ki izbori. U samom procesu kandidiranja, nitijedan kandidat nije prikupio više od 150 000 potpisa, mada su iza nekih od njih stajale ozbljne strana?ke infrastrukture, ili ozbiljan kapital. Tek kada se pozbrajaju potpisi koje su prikupili svi kandidati dolazi se do brojke od cca. 500 000 potpisa. Nadalje, u prvom krugu izbora samo je Ivo Josipovi? dobio više od 450 000 glasova (to?nije, 640 594) – svi ostali su bili ispod 300 000.

    U ovom kontekstu – kad ve? pri?amo o kriterijima koji se koriste u politi?kom životu Hrvatske, bilo bi dobro primjetiti da se u ostalim slu?ajevima propisuje apsolutan broj potpisa koje je potrebno prikpiti (primjerice 10 000 za kandidaturu za predsjednika države), dok se u slu?aju raspisivanja referenduma propisuje relativan broj, tj. postotak, i to obzirom na ukupni (prenapuhan) broj bira?a. Svima je valjda ve? poznato stanje u kojem se nalazi bira?ki popisi...

  2. Uskla?ivanje kriterija sa praksom koja se provodi u Europskoj uniji

    Države Europske unije koje poznaju ovakav na?in raspisivanja referenduma koriste kriterije koji su višestruko slabiji od kriterija propisanih ?lankom 86. Ustava. Tako je primjerice u Sloveniji za raspisivanje referenduma potrebno prikupiti potise oko 2,3%, a u Italiji manje od 1% bira?a.

    Tu bi tako?er napomenuo kako se u svim tim zemljama tako?er koristi apsolutna brojka potpisa koju je potrebno prikupiti (Italija primjerice propisuje prikupljanje 500 000 potpisa) – što je još jedan argument za propisivanje apsolutne brojke potpisa, a ne postotka.

    Dakle, ne moramo izmišljati “toplu vodu” – dovoljno je promotriti kriterije koji se koriste u nama bliskim zemljama, kao i broj referenduma koji se u njima održava. To ve? može biti dobar pokazatelj o kriteriju za raspisivanje referenduma i rezultatima koje bi taj kriterij polu?io. A baš ti primjeri verificiraju slijede?i argument.

  3. Svo?enje kriterija za raspisivanje referenduma u ispunjive okvire

    Sadašnji kriterij propisani ?lankom 86. Ustava u praksi potpuno onemogu?uju raspisivanje referenduma putem prikupljanja potpisa. Vjerujem kako Ustav, kao temljni zakonski akt države, treba propisivati ispunjive kriterije, budu?i bi osnovna svrha Ustava i zakona trebala biti provo?enje i afirmacija pravnog sustava, a ne njegova destrukcija i negacija. Zakonski (i ustavni) propis koji je u praksi neprovediv negira osnove demokratskog ure?enja i pravne države.

  4. Afirmacija sudjelovanja javnosti u politi?kim procesima i podizanje povjerenja javnosti u politi?ke institucije

    U situaciji kada je kriterij za raspisivanje referenduma realno ispunjiv, mijenja se na?in na koji gra?ani percipiraju i sudjeluju u politi?kom životu zemlje. Neposredna posljedica je pove?ana participacija u svim demokratskim procesima (od javne rasprave do sudjelovanja na izborima).

    A baš je na tom podru?ju Hrvatska slaba. Sve ankete pokazuju sve ve?i stupanj nepovjerenja gra?ana u institucije sustava i politiku op?enito. Sve manja izlaznost na izbore samo potvr?uje takve zaklju?ke. Kratkoro?no gledano, politi?kim elitama podizanje stupnja participacije javnosti u politi?kim procesima i nije poželjno – manjom grupom ljudi se lakše manipulira, a vlast i ovlasti su bez obzira na izlaznost – apsolutni. No to je vrlo štetno gledanje na situaciju. Pad povjerenja u sustav i slaba izlaznost na izbore dugoro?no ?e rezultirati krizom legitimiteta politi?kog sustava, što je najopasniji mogu?i ishod. Kriza legitimiteta kroz povijest u pravilu se rješavala nasiljem i revolucijama, koje pak nikada nisu polu?ile proklamirane ideale, ve? upravo obrnuto.

    Primarni interes svakog demokratskog sustava mora biti visoka participacija javnosti u politi?kim procesima, te jasan i nedvosmislen legitimitet za vladanje. Sve ostalo je hazardersko hodanje po oštrici noža. Hrvatska se danas nalazi u procesu koji zahtjeva afirmaciju javnog sudjelovanja, a afirmacija instituta raspisivanja referenduma putem gra?anske inicijative, najkra?i je, najdirektniji i najjasniji put za postizanje tog cilja.

  5. Legitimitet ovog zahtjeva

    Pored navedenih argumenata, vjerujem da zahtjev za promjenom ?lanka 86. posjeduje jasno izražen legitimitet. 128 000 ljudi se svojim potpisom na zahtjev za referendumom o ulasku u NATO aktivno iskazalo stav da žele sudjelovati u neposrednim procesima odlu?ivanja. Isti zahtjev javnosti – initeres za sudjelovanjem u donošenju bitnih odluka – potvr?en je i nedavno održanom inicijativom “More je kopno”. Deseci tisu?a gra?ana aktivno je poslalo poruku da žele biti uklju?eni – i to je poruka koja se ne smije olako ignorirati.

Kroz ovaj period, i proces zagovaranja promjene ?lanka 86., susreo sam se i sa nekoliko kritika, pa ?u ovo mjesto iskoristiti da na njih i odgovorim. Na sjednici Odbora za Ustav, Poslovnik i politi?ki sustav, profesor Smerdel je iznio tezu da brojka od 10% nije problemati?na, ve? se problem nalazi u ukupnom broju bira?a, te da je 10% kriterij koji mogu ispuniti „i lijeva i desna strana“.

Iako se slažem da prenapuhani bira?ki popisi predstavljaju dio problema (taj broj je i bio razlog zašto smo inicijalno krenuli sa prijedlogom od 3% potpisa), nikako se ne mogu složiti sa ostatkom. ?ak i kada bi do kraja uredili bira?ke popise (a pitanje je koliko ?e vremena pro?i do tog trenutka), ukupni broj bira?a bi se umjesto 4,5 milijuna, kretao oko brojke od 4 milijuna. Propisanih 10% od te brojke predstavlja 400 000 potpisa – što i dalje predstavlja broj koji se u politi?kim procesima u Hrvatskoj jednostavno ne ostvaruje. Još jednom podsje?am na akcije „NATO na referendum“, „More je kopno“ i predsjedni?ke kandidature kao referentne to?ke. Svaki kriterij koji zahtjeva prikupljanje više od 200 000 potpisa je u današnjem trenutku jednostavno neprovediv.

Tu se kao kontraprimjer navodi prikupljanje potpisa za referendum o statusu hrvatskih generala pred haškim sudom provedeno po?etkom desetlje?a. No taj primjer ne prihva?am kao relevantan, ve? prije kao izuzetak koji potvr?uje pravilo. Zašto? Zato jer se radilo o prelaznom periodu u kojem se politi?ki sustav tek svodio u svoje demokratske okvire, a potom i o temi koja je izazvala visok stupanj emotivnih (a ne racionalnih) reakcija. Svaki dan duže proveden u stabilnom demokratskom okruženju smanjuje vjerojatnost ponavljanja takvih okolnosti – što je dobro.

Drugi je razlog formalno-pravne prirode, što stru?njak poput profesora Smerdela ne bi smio zanemarivati. Potpisi su 2001. nisu prikupljani po današnjem Zakonu o referendumu, ve? po starom koji u tom trenutku nije bio uskla?en sa Ustavom, što je u kona?nici i rezultiralo neprovo?enjem istog.

Posljednje, suštinski se protivim rezoniranju kako je kriterij u redu, zbog toga što ga mogu ispuniti (a ne mogu) „i lijeva i desna strana“. Institut raspisivanja referenduma putem gra?anske inicijative ne smije biti promatran kao oru?e politi?kog djelovanja stranaka, ve? gra?anskog društva. Cilj ne smije biti institut kojeg mogu koristiti samo stranke, budu?i one ve? imaju više nego dovoljno na?ina za djelovanje. Institut referenduma mora biti dostupan zainteresiranoj javnosti kao sredstvo (pasivne) kontrole politi?kog sustava.

?ak nije ni toliko bitno da li ?e odre?ena gra?anska inicijativa uspjeti raspisati referendum o nekom konkretnom pitanju. Puno je važnije da takva mogu?nost realno postoji, budu?i su u tom trenutku i politi?ke stranke primorane na druga?ije djelovanje – moraju se (barem kod donošenja bitnih odluka) više okrenuti komunikaciji s javnoš?u i javnoj raspravi, a ne da se javnost „odra?uje“ ignoriranjem ili kratkotrajnim ciljanim propagandnim kampanjama.

Slijede?a kritika, koju je tako?er artikulirao profesor Smerdel, išla je linijom elitizma – referendum je opasan, budu?i gra?ani na njemu mogu donositi loše i populisti?ke odluke.

Slažem se da takva mogu?nost postoji – ali ona je prvenstveno odgovornost politi?kih elita, a ne glupog naroda. Naime, na politici je odgovornost za kvalitetnu komunikaciju sa gra?anima, kao i otvorenu javnu raspravu. To su mehanizmi borbe protiv populizma. Dakako, na taj se na?in umanjuje autonomnost u netransparentnom donošenju odluka.

No mene ?udi sam taj na?in razmišljanja koji kao temelj ima strah od javnosti. Naime što – „gra?ani na referendumu mogu donjeti lošu populisti?ku odluku“. Hej, pa gra?ani i na izborima mogu donjeti lošu populisti?ku odluku. Rekao bih da to ?esto i rade. I što sad? Ako ?emo se držati principa da to gra?anima treba onemogu?iti, onda komotno možemo ukinuti i izbore, demokratski sustav i uvesti prosvje?eni apsolutizam. Ako ništa drugo, tada bi barem bilo fer da zagovaratelji tog koncepta to jasno i kažu.

I na kraju, još jedna kritika, izre?ena off-the-record se svodila na slijede?e: „ako spustimo granicu za raspisivanje referenduma, lako nam se može desiti da recimo dijaspora + Glavaš + Kerum + Bandi? raspišu referendum“.

Iako osobno ne vjerujem u takav scenarij, jer smatram da spomenuti imaju druga?ije metode politi?kog djelovanja, ok, recimo da se to dogodi. Pa što onda? Demokratski principi podrazumjevaju politi?ke akcije (ali i rezultate) koji nam se možda u nekom trenutku ne svi?aju.

No, i u ovom slu?aju još jednom ponavljam – primarna je odgovornost politi?kih elita da kroz kvalitetnu komunikaciju sa javnoš?u sprije?i donošenje populisti?kih ili štetnih odluka (pa i na referendumu) – ali ne zakonskim onemogu?avanjem provo?enja referenduma, ve? edukativnom komunikacijom sa gra?anima.

Da, to za politi?are predstavlja puno više posla, i zna?ajno ve?u razinu odgovornosti, ali su i koristi zna?ajne. Javnost kroz sudjelovanje u politi?kim procesima daje snažan legitimitet, predstavlja snažan korektiv devijacijama sustava donošenja odluka, i u kona?nici ja?a povjerenje gra?ana u sustav u kojem žive – na dobrobit svih.

Komentari

Ako već ne ide promjenama

Ako već ne ide promjenama Ustava i smanjenjem broja potpisa, zašto ne pokušati promjenama Zakona o referendumu.
Naime zašto bi se potpisi prikupljali samo na štandovima? Zašto ne provesti "revoluciju" i prikupljati potpise elektroničkim putem. Zakon o elektroničkom potpisu imamo.
Obzirom na sveprisutnost Internetsa, mlađe, agilnije i svestranije korisnike, veliki markentiški potencijal siguran sam da bi time puno, puno olakšali prikupljanje potrebnog broja. da ne govorimo o otvaranju vrata za samo elektroničko glasovanje koje bi podiglo izlaznost na izbore, referendume te stavilo čak i ovakvu demokraciju na red viši stupanj.
Samo da još jednom dodam, kao što negdje već komentirah, da li je prosječni Hrvat spreman za direktnu demokraciju?

Tko je glasao

fina je izdala svega

fina je izdala svega nekoliko tisuća digitalnih potpisa i svi oni redom su za pravne osobe a ne fizičke

Tko je glasao

OK. I to je nešto. Ajmo

OK. I to je nešto. Ajmo dalje. Dijaspora čujem će moći glasati poštom? Ako tehnički može poštom, moći će i e-poštom.
Npr. Imamo OIB. I danas mogu provjeriti OIB s mojim starim JMBGom (valjda i vice versa).
Login pomoću OIB-a - jesi li za ili protiv - kvačica, captcha, 1 glas upisan...
Naravno da volje za tim, već bi se implementiralo. Ako mogu transferirat novce, prijaviti ispit, prijaviti fakultet, potvrditi upis fakulteta elektroničkim putem, zašto ne bi glasao.

Tko je glasao

Odlično si sve

Odlično si sve argumentirao... Nažalost, u životu sam bio na samo 2 referenduma: onom o neovisnosti i onom lokalnom o statusu Zagrebačke županije...

Mi se zapravo demokracije bojimo. Evo i nakon predsjedničkih izbora su se pojavile najave da bi trebalo ukinuti direktne izbore za predsjednika, da bi predsjednika trebalo birati u Saboru.

Naime, sve je to skupo i komplicirano, pa treba otisnuti sve te listiće, pa prebrojati, pa bože moj tko će to sve platiti.

Dakle, radi štednje novaca bilo bi dobro ukinuti sve izbore osim općih, a i njih provoditi svakih deset godina, paralelno s popisom stanovništva — popisivači ionako idu kod svakog doma, pa vam mogu pitati i za koga glasate....

Eto, imamo 20 godina demokracije i već nam je toga dosta. Daj ti vrati Tita, još bolje Staljina, treba nam čvrsta ruka, pusti izbore i referendume...

Tko je glasao

Daniel N., zašto preuzimate

Daniel N.,
zašto preuzimate na sebe odgovornost za ono za što je kriva isključivo politička elita (HDZ i SDP, te ostale manje stranke i manjinci). Referiram na rečenicu "Mi se zapravo demokracije bojimo". Ne bojimo se "mi" nego "oni" i to treba razbijati.
S većinom se prijedloga slažem.
Stojte mi dobro.

Tko je glasao

Glede pak odnosa elita prema

Glede pak odnosa elita prema ideji građanske participacije u odlučivanju, u prikazu diskusije iz studenoga 2009. na koji daješ link, kad nitko od parlamentaraca nije osjetio potrebu da sjedi sat vremana i za promjenu sluša što predstavnici civilnoga društva imaju za reći, piše i:

Očito poznato Bandićevo načelo "Građani su birali, a sada neka 4 godine šute i čekaju nove izbore" je stav koji dijele i Leko i Šeks
Nije to naravno "Bandićevo načelo", to je novoizabrano političko vodstvo imalo na umu još 1990. i vrlo jasno išlo na to, da se želja ljudi za participiranjem u odlučivanju i raspravljanju, u javnom životu uopće, tada bila rasplamsala, što prije ukroti i suzbije. Tada se vodila prava javna rasprava o novom ustavu RH, koji je i donesen u prosincu 1990., pa sam i ja pridonio jednom amandmanu (čl. 47, st. 2). Na jednoj raspravi u KIC-u negdje ujesen 1990. sjećam se namjrgođenog Vladimira Šeksa kako nevoljko sluša što ljudi pričaju, i na moje spominjanje isntitucije javne rasprave kao dobre stvari, odgovorio je da su javne rasprave socijalistička izmišljotina. Elan, koji je onda potaknut, brzo je odozdo skresan. Umjesto referenduma, priznaje se jedino plebiscit na kojem narod bira karizmatskog vođu, koji će vladati. Ljudi su shvatili: imali smo partiju na vlasti - dobili smo partiju na vlasti. I većina je to i prihvatila. (Proturječje demokracije, odnosno osnovnog načela odlučivanja većinom, jest i to, da većina može biti protiv demokracije. Osobno, naravno, kao kaslično filozofski obrazvoan dijalektičar, nema problema s prostojanjem proturječja. :))

Politički lideri HNS, HSLS i SDP izražavali i tada i znatno kasnije posve isto mišljenje, da je preopasno dozvoliti narodu da si nešto umisli. Izaberite predtavnike, i šlus, deset sekundi demokracije, kako reće moj kompa DuorPula. :(

Zoran Oštrić

P.S. Usput rečeno, odlučio sam više ne davati minuse nijednom komentaru niti dnevniku. Ta me dječja igra počinje zamarati. Plusove ću davati.

Tko je glasao

Slijedeća kritika, koju je

Slijedeća kritika, koju je također artikulirao profesor Smerdel, išla je linijom elitizma – referendum je opasan, budući građani na njemu mogu donositi loše i populističke odluke.
Tu sam kritiku prije nekoliko dana imao prilike čuti s neočekivane stranke, na jednoj javnoj diskusiji, kao nervoznu reakciju na moje zagovaranje participativne (sudioničke) demokracije, čije je referendum dio (zapravo sam spominjao primjere neposrednog odlučivanja u studentskim pleniumima - inače, tko ne zna, Plenum Filozofskog fakulteta sastaje se i dalje svakog tjedna - i o. Rpćini Bale, o čemu je ovdje pisao DuorPula). Reakcija je bila da neposredno odlučivanje naroda nije dobr, tako bi bi se moglo odlučiti da se zabrani pobačaj isl.. Možda, ali ako smo jednom za demokraciju - onda moramo prihvatiti i rizik, da narod odluči pogrešno, pa bilo neposredno ili posredno! Najzad, ja sam osobno obično u manjini, po svojoj prirodi. Ne smeta mi to, ne bih želio postati ditkator pa da ljude silom usrećujem (a to razni elitisti, pa i na ljevici, imaju u glavi).

Stara liberalna ideja (izvorno, svi teoretičari liberalizma su antidemokrati) protiv demokracije ili za ograničenu demokraciju, da samo dokazano sposobni, racionalni, obrazovani ljudi trebaju sudjelovati u donošenju odluka. Svakome, tko je politički aktivan, lako je zamisliti: pa gle, ja sam evidentno pametniji od velike većine, ma tko je izmislio taj glupi sustav da moram gubiti vrijeme ulagujući se njima da za mene glasuju? :)

Zoran Oštrić

P.S. Usput rečeno, odlučio sam više ne davati minuse nijednom komentaru niti dnevniku. Ta me dječja igra počinje zamarati. Plusove ću davati.

Tko je glasao

Slažem se s tvojom kritikom

Slažem se s tvojom kritikom Smerdlovih kontraargumenata i držim da je u obranu 10% naš vodeći znalac ustavnog prava mogao navesti i bolje razloge. Nego, palo mi je na pamet da bi se s ovima koji zagovaraju 10% kompromis možda mogao tražiti na drugoj strani. Konkretno, u zagovaranju produljenja roka za skupljanje tih 10% potpisa (jer i rok je prekratak, zar ne?). Kad već postoje kakvi-takvi razlozi zbog kojih se postotak mora zadržati, zar ne bi bilo prihvatljivo da se onda omogući neki razumniji rok za mobilizaciju zainteresirane javnosti?

nemesis

nemesis

Tko je glasao

Nego, palo mi je na pamet da

Nego, palo mi je na pamet da bi se s ovima koji zagovaraju 10% kompromis možda mogao tražiti na drugoj strani. Konkretno, u zagovaranju produljenja roka za skupljanje tih 10% potpisa (jer i rok je prekratak, zar ne?). Kad već postoje kakvi-takvi razlozi zbog kojih se postotak mora zadržati, zar ne bi bilo prihvatljivo da se onda omogući neki razumniji rok za mobilizaciju zainteresirane javnosti?

slezem se da je i rok nerazuman - to je isto jedna od inicijativa s kojom se namjeravam pozabaviti (promjena zakona o referendumu), i taj rok takjodjer odskace od kriterija u upotrebi (npr. u italiji je rok 60 dana, u sloveniji 30 dana). no mislim da se nikakvim produljenjem roka ne moze kompenzirati ogranicavajuci faktor iznimno visokog praga od 10%. mislim da se velicina aktivno zainteresiranih gradjana ima gornji limit koji se ne moze prebaciti produljenjem roka.

sto se tice "kakvih takvih razloga zbog kojih bi se postotak morao zadrzati" - ja ih jos nisam vidio, bar ne uvjerljive. smerdel je vrhunski strucnjak za ustavno pravo, ali propisivanje limita za raspisivanje referenduma nije praqvno, vec prvenstvano politicko pitanje. ne vidim za sto bi njegovo misljenje stoga imalo vecu tezinu.

i za kraj - ako se trazi prostor za kompromis, on postoji, ali ne u limitu potrebnom za raspisivanje referenduma. pitanja o kojima se moze raspisati referendum mogu se ograniciti (stovise, to je praksa u dosta zemalja) na nacin da se referendum ne moze raspisivati o pitanjima proracuna i poreza (to su temeljni akti izvrsne vlasti koja direktni legitimitet crpi na parlamentarnim izborima) i o pitanjima koja zadiru u temeljna ljudska prava (npr. moze se prospisati da se referednum ne moze raspisati o pravima reguliranima clankom 3. Ustava).


Preselio sam blog. Od travnja nove dnevnike možete naći na:
aleksandar-hatzivelkos.from.hr
[new time, new place]

Tko je glasao

Oko javne rasprave, koje

Oko javne rasprave, koje nažalost još uvijek nema.

Kao ilustraciju apsurdnosti cijelog postupka za promjenu najvišeg konstitutivnog akta u državi, navest ću jedan primjer.

Za promjenu najobičnijeg prostornog urbanističkog plana bilo koje, pa i "boguizaleđne" općine je zakonom obvezna javna rasprava. U tu se svrhu mora uputiti javni poziv svim zainteresiranima da određenog dana u zakazano vrijeme dođu u neku prostoriju gdje će biti organizirano javno izlaganje predloženih promjena i nakon toga rasprava zainteresiranih.

Također ilustrativno, naglasiti ću da je opisani postupak obvezan i za promjene poput pomjeranja mjesta izgradnje recimo trafostanice s jednog kraja iste parcele na drugi, radilo se makar i o udaljenosti od svega pedesetak metara.

Nasuprot ovome, kada se radi o promjeni poput ove, dakle hoće li za udruživanje zemlje u međunarodni savez biti dovoljna polovica svih ili samo izašlih na referendum, razlika je u više od milijun glasova, pa i hoće li referenduma uopće biti, obveza provedbe javne rasprave ne postoji. Točnije, odluka o tome hoće li je biti je prepuštena volji parlamentarne većine. Ili još točnije, nekolicini stranačkih lidera, ja ih zovem ventrilokvistima, jer znamo da se u našem Saboru ne govori ništa mimo njihove volje, odnosno govori se samo ono što bi i oni sami rekli.

Da li je baš utopija ako bismo željeli da Vlada RH jednoga dana objavi javni poziv svim zainteresiranima da do određenoga dana podnesu prijave za javnu raspravu kako bi se ista na vrijeme mogla organizirati, misli se prije svega na veličinu prostorije i izradu plana rada (zašto ne i za po potrebi više dana)?

Možemo recimo imati višednevne rasprave (kongresi, seminari i svakojaki simpoziji) o primjerice utjecaju pravca i brzine vjetra na treperenje lišća tijekom mjeseca listopada s kratkim osvrtom i na studeni, ali je problem to organizirati za recimo odluku trebamo li ili ne dopustiti zastaru privatizacijskog kriminala iz devedesetih ili hoće li na izborima za parlament glasati dijaspora.

Zašto je tomu tako? I hoće li se netko konačno sjetiti da zatraži izmjenu ili dopunu kojom bi se propisala obveza provedbe javne rasprave i o promjenama Ustava, pa, zašto ne, i nekih važnijih zakona?

B-52

Tko je glasao

Hatz, tvoja priča ima

Hatz,
tvoja priča ima logike i onog zauzimanja za opće dobro ako se Ustav u drugim (sada osporavanim) odredbama nebi mijenjao. U suprotnom to je topla vodica, zakaj. Pa zato kaj razni Šeksovi hoće da na referendumu odlućuje većina od ukupno izašlih na glasanje, a to je u najboljem slućaju 25%+1 glas.
Ali i da ti recimo uspije progurati tu hvale vrijednu inicijativu sve je to bljak jer ekipa funkcionira u paraleli mimo i Ustava i tamo nekih zakona.
Osam godina (8) tražim od Ustavnog suda pravorijek glede čl. 17.st.1 i čl. 19. Zakona o izboru zastupnika u Hrv.sabor sa čl. 1. st.3. Ustava. - UZALUD. Jel to bitno - pa naravno, partitokraciji u rvata paše da oni u strankama odlućuju tko će sjediti u Saboru bez obzira kaj Ustav to pravo daje isključivo narodu. Prema tome dosadašnja parlamentrana vlast i svi njeni prerogativi i infrastruktura jesu nezakoniti, jesu nelegitimni, jesu fantomski, jesu nasilnički - da jednostavno tu nema popravka tipa Hatzove inicijative jer tu paralelnu i faktičku vlast likovi konzumiraju po onoj - poslije mene potop. Ili moram crtati...

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci