Tagovi

Zaboravljena Mladost

Bija je pravi litnji dan, oni dalmatinski, vruć i suv, toga 11. kolovoza kad se šezdesetak momaka iz Splita okupilo na predjelu Plokite. Gotovo svi mlađi od 20. godin i cila postava RNK "Split" od kojih su većina došli u dresovima i kopačkama jer in je to bila najbolja roba i postole koje su imali. Danas je 75. godin od kad su u Ruduši kraj Sinja striljani njih 24. koji su bili zarobljeni. Nakon batinanja i presude u ustaškome zatvoru streljanje su obavili domobrani pod taljanskin nadzoron. Najprije teško ranjen u borbi pa onda primlaćen u zatvoru je umra Vinko Paić - Ožić.
Ta mladost danas u Splitu nema ništa osin spomenika na Plokitama i onoga u Ruduši koji je obnovljen prije par godin pod pokroviteljstvon RNK "Split". Ovi sa mista odakle su krenili toga 11. kolovoza redovito bude izmrčen pa opran i tako godinama. Neću više puno o njima već ću nešto reč o pripadnicima jednoga drugoga odreda , od ukupno tri sa splitskoga područja, koji su krenili istovrimeno kad i splitski, a malo se o njima govori jer su oni za razliku od Splićana uspješno stigli na cilj. Skupa sa Splićanima toga 11. kolovoza krenili su još dva odreda, oni kaštelanski i solinski. Splićane je uvatilo... Skupa sa Kaštelanima bija je i najmlađi brat moga dide. Pričali su mi da je bija zajebant, uvik se volija našalit i u najtežin situacijama. Prije odlaska toga 11. kolovoza skupljali su se u konobi i dogovarali kako će poć u partizane. Jedan dan su se svi već bili skupili osin toga brata moga dide, njega nije bilo. Sad već sve u toj konobi pomalo vata nervoza, di je, da ga nisu uvatili... Kad u jednome momentu sa ulice pored konobe začuje se glasno stupanje cokula, asti Boga evo su nas našli. Nastupila je prava panika i pomutnja u konobi. Ovi uletija u bačvu, oni skočija u kamenicu punu uja, ovi da in neće živ past u ruke... Otvaraju se vrata konobe, a na vrata stoji brat moga dide i puca od smija. To je on bija obuka cokule i udrija stupat isprid konobe. Takvi je on bija, kad god bi tija na nešto ukazat uvik je nastoja to predočit kroz zajebanciju. Još su se nekoliko puti tako sastali u toj konobi i jedan dan ih više nije bilo. Zašto ih nema i di su postalo je jasno nekoliko dan poslin kad se pročulo to šta se dogodilo Splićanima.
Još ranije Kaštelani su izveli svoje prve akcije. Noću između 3. i 4. kolovoza oštetili su prugu poviše Kaštili pa je teška taljanska lokomotiva koja je vukla teretni vlak izletila u vinograd. Sutradan 5. kolovoza ispilali su telefonske stupove u Sv. Kaji. Da bi podigli lokomotivu Taljanci su iz Zagreba dovukli dizalicu koju su kaštelanski partizani također izbacili s tračnica. Svaki put kad bi neko pokuša tu lokomotivu dignit na kolosjek partizani bi ih u tome omeli pa je tako rat završija, a ta lokomotiva je još uvik ležala izvrnuta u kaštelanskome vinogradu. Prvi veliki okršaj Kaštelani su imali u lito 1942. u neuspješnome napadu na Kupres. Puno ih je poginilo u napadima na ustaške bunkere. Borci prvoga kaštelanskoga odreda, u rujnu, prisutni su na osnivanju I. Dalatinske Brigade. Nakon taljanske racije koja je po Kaštilima kupila sve muške sposobne nosit pušku i skrivanja u bačvama koje su se prale u moru u partizane su otišli moj dide i njegov drugi brat. Cilu noć i slijedeći dan su proveli u tin bačvama u moru do vrata. Njih tri skupa su tako dočekali Neretvu. Kad je most dignut u zrak tražili su se dobrovoljci koji će prvi priko srušenoga mosta na drugu stranu. Javili su se gotovo redon Dalmatinci iz diverzantskih odreda koji su se nakon svladavanja ustaških uporišta okolo Imotskoga sad svi pridružili glavnoj operativnoj grupi na Neretvi. Jedan od prvih priko je bija i ti najmlađi brat moga dide kad su na drugoj strani razbucali one četnike. Usljedila je Sutjeska di je od bombe teško ranjen drugi brat. Geler mu je proša kroz želudac. Priživija je ali je osta invalid. To se dogodilo nakon šta su SS trupe već bili opkolili glavnu partizansku bolnicu s priko 2000 ranjenika pa nije tamo svršija. Svi ranjenici i medicinsko osoblje su pobijeni, nepokretne ranjenike su rastrgali pasi. Uvik su mi govorili da stric ima rupu u drobu pa bi ga ja ka dite uvik gleda s nekin strahopoštovanjen. Njegov sin je bija pripadnik izviđačke grupe, sad san zaboravija koje postrojbe, u ratu koji je ka i oni 1941. započeja sa ubi ustašu i ubi četnika pa opet toka Kaštelane di nije bilo ni ustaša ni četnika plaćat buletu. Na Svilaji je u jednoj akciji 1993. zgazija na tzv. "paštetu" koja mu je raznila nogu. Kad je to puklo po njemu je otvorena vatra, sam je sebi veza ti batrljak opasačon pa je tu leža dvi ure kad su ga konačno uspili izvuć. Dok je nosija onu staru protezu dogodilo bi se da koji put zaškripje dok hoda pa bi ga uvatili zafrkavat "Ala opet si zaboravija podmazat tu nogu". Ovi najmlađi didov brat je na Sutjesci nesta bez traga. Ni dan danas se nezna ni kako je točno poginija ni di su mu kosti. Ima je jedva 25. godin. Ulica u kojoj je rođen nosila je njegovo ime dok nije preimenovana. Njegova mater, moja prababa, bi znala koji put zajaukat "Di mi je dite, di mi je dite,... Tako jednon prilikon kroz otvorenu ponistru čuli su je dvojica ustaša šta su išli puten kraj kuće pa je jedan od njih dobacija "E da je na kapu stavija šahovnicu sad bi bija doma." Boje da nije doma nego da je stavija tu šahovnicu skupa s kukastin križon koju su ustaše tada osramotile i učinile simbolon izroda pa nakon rata na spomenicima hrvatskin partizanima nije smila bit šahovnica skupa s petokrakon. Neka, zato je velika šahovnica bila na grbu SR Hrvatske.
Tada se mome didi dogodilo nešto slično onome u filmu "Spašavanje Vojnika Ryana". Partizanska komanda je doznala da je moj dide osta jedini muški u familiji koji je još sposoban uzdržavat tu cilu familiju pa su ga odlučili pribacit malo ka u pozadinu ma šta to u pratizanima značilo. Uglavnon najaprije je popravlja postole partiznima da bi 1944. bija pribačen na Vis di je dočeka kraj rata.
Za vrime drugoga svj. rata Kaštila su imala oko 6500 stanovnika od toga ih je u partizane bilo 1631, poginilo ih je 421, a samo na Sutjesci 128.
Radi te zaboravljene mladosti danas na 75. godin od striljanja kako je to napisa Jure Kaštelan "Dvadest i tri srca Dalmacije" u ustavu Republike Hrvatske stojidu odluke sa zasjedanja ZAVNOH-a. Spomenici se pomalo obnavljaju, vraćaju se razbivene petokrake, a ustaški pozdravi su zakonon zabranjeni. Još koji put malo progovorit na godišnjice i to je dovoljno.
Umisto da sad govorin o tome zašto je ta mladost prišila petokraku na kapu pa išla u partizane navest ću stihove jedne pisme koju je splitska omladina pored "Marjane, Marjane", "Lipa Naša" i "Hej Slaveni" tih dana po Splitu pivala i radi toga bila hapšena.

"Nije ovo zemlja taljanska, taljanska,
već je ovo zemlja hrvatska, hrvatska.
Nije Split vaš taljanski grad,
već je split naš hrvatski grad.
Van s njima, van s njima, ne trebamo ih.
Van s njima, van s njima, nećemo ih mi."

i o zaboravljenoj splitskoj mladosti jedan zaboravljeni film...

https://www.youtube.com/watch?v=IVpwcC-vZoE

Komentari

Hvala ti na ovom tekstu

Podsjetilo me na dida...

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci