Tagovi

Za slobodnu diskusiju o socijalizmu

Jedan od ve?ih problema Hrvatske danas je op?a mentalna paraliza, do koje dolazi kad se pokuša zamisliti bolji svijet i preinake, koje bi do njega mogle dovesti. Osobito su grupe i organizacije (instituti, ministarstva, tvrtke, politi?ke stranke) konzervativnije od pojedinaca.

Jedna od grubih definicija politi?ke podjele na desnicu i ljevicu u na?inu mišljenja i doživljaja svijeta, jest da "desnica" ozna?ava konzervativizam: u bitnom, želi održati stanje onakvo kakvo jeste, a "ljevica" težnju ka uvo?enju novina, kroz reforme ili ?ak revoluciju.

Ljevica je zato uvijek intelektualnija, jer ovisi o kritici postoje?eg i prijedlozima promjena postoje?eg. Njena je na?elna slabost, naravno, u tome što traži korak iz poznatoga u nepoznato. A nepoznato uvijek donosi opasnosti; možemo predvidjeti da ?e se pojaviti i problemi, koje nismo predvidjeli.

Ve?ina ljudi ve?inu vremena tendira ka konzervativnosti i to je normalno. Ljudi su navikli na ono što jest, boje se izgubiti ono što imaju ma kako god bilo malo. Promjene uvijek donose rizik. Promjene se ?esto traže ne zato, da bi se nešto zaista promjenilo, nego da bi se sa?uvalo ono, što jest..

S druge strane, velike se promjene stalno doga?aju, željeli mi to ili ne, i valja se stalno prilago?avati. Nasuprot glorificiranom ekonomskom poduzetništvu, apsolutno je nužno i društveno poduzetništvo.

Mentalna paraliza povezana je s bijegom od pojma "ljevica" u politi?kom opredjeljivanju i javnom politi?kom diskursu (jedna varijanta jest da se razlika "ljevice" i "desnice" proglašava zastarjelom), te s op?im užasom koji izaziva rije? "socijalizam". Primjerice, SDP je ?lanica Socijalisti?ke internacionale, ali to nikada ne spominje.

To je djelomice razumljivo, s obzirom na negativno iskustvo koje smo imali s jednopartijskim politi?kim poretkom, gdje se vladaju?a stranka nazivala "komunisti?kom", a poredak "socijalizmom" (doduše, samoupravnim). Nemamo diskurzivno iskustvo da je mogu?e govoriti o istinski demokratskom socijalizmu.

Me?utim, emotivna snaga odbacivanja socijalizma i ljevice u Hrvatskoj je znatno pove?ana povezivanjem s nacionalnim pitanjem. I danas, onaj koji spomene da je ljevi?ar u?as može biti optužen kao "jugoslaven?ina". Nema to nikakve veze: ORJUNA i kralj Aleksandar Kara?or?evi? nisu bili ljevi?ari, a prvi zna?ajni svjetski državnici kji su proklamirali pravo naroda na samoopredjeljenje bili su Vladimir Ilji? Lenjin i Lav Trocki.

Ne mislim re?i da je sad nužno, da svi postanu ljevi?ari i socijalisti. Prvi je uvjet: treba biti sposoban bez strasti o ljevici i socijalizmu razmišljati, kao mogu?em iako ne i obaveznom pogledu na svijet, koji možda može ponuditi bar neke razumne prijedloge.

To je debata koja se žestoko razbuktala u razvijenim zemljama posljednjih godina, zahvaljuju?i rastu?im krizama i seriji financijskih skandala i slomova.

Ali, naravno, ipak nije u pitanju samo debata, nego i socijalna borba. Ne samo u Hrvatskoj, širenje histerije pred "socijalizmom" dio je strategije protivnika promjena.

Da sa?uvamo hladne glave, pogledajmo kako "socijalizam" definira Encyclopaedia Britannica:

Sustav društvene organizacije u kojem su privatno vlasništvo i distribucija dohodaka podvrgnuti društvenoj kontroli. (... ) Društveno i ekonomsko u?enje koje se zalaže za javno radije nego privatno vlasništvo ili kontrolu vlasništva i prirodnih resursa. Prema socijalisti?kom nazoru, individue ne žive i ne rade u izolaciji, nego u suradnji jedni s drugima. Dapa?e, sve što ljudi proizvode je na neki na?in društveni proizvod i svatko tko pridonosi proizvodnji dobara ima pravo na udio u njima. Društvo kao cjelina, dakle, treba posjedovati ili barem kontrolirati vlasništvo za dobrobit svojih pripadnika.

To ipak ne zvu?i tako užasno, osim ako ne pripadate onoj manjini radikalnih liberala koji bjesno nasr?u na svaku ideju o ograni?avanju slobode tržišta. Danas svaka vlada u svijetu, a osobito u razvijenim zemljama, provodi "društvenu kontrolu nad privatnim vlasništvom i distribucijom dohodaka". Pitanje je samo, kako i koliko.

Imamo me?utim uvijek pred o?ima i strašno iskustvo lijevog totalitarizma u 20. stolje?u. Moramo se ?uvati radikalnih postupaka, ali ne i radikalne misli. Ne smijemo ni na trenutak zamišljati da imamo pri rudi jednostavne odgovore i gotova rješenja. Otvoriti moramo svoje mišljenje ka kritici postoje?eg - ne zatvarati ga, prema kritici mišljenja.

Mi Hrvati moramo razbiti blokadu naših vlastitih društvenih energija, koja traje ve? ?etiri desetlje?a. (Socijalne blokade, koje nisu srušene promjenom politi?kog režima 1990-ih. Nešto o tome, nadovezuju?i se na "krizologe" iz 1980-ih, pisao sam prije godinu dana.)

Mi Hrvati moramo razbiti mentalnu paralizu koja nas zahva?a kad pokušamo razmišljati o tome, da bi svijet zaista mogao biti bolji i da bismo ga mi mogli u?initi boljim. Posebno, moraju uvijek biti otvorene opcije kritike kapitalizma.

Hrvatska treba respektabilnu politi?ku stranku, koja se ne?e sramiti re?i da pripada politi?koj ljevici i da se zalaže za demokratski socijalizam.

Komentari

Katarina Maria Margic

Katarina Maria Margic Frank:
Sub u 2:32
"Hrvatska treba respektabilnu političku stranku, koja se neće sramiti reći da pripada političkoj ljevici i da se zalaže za demokratski socijalizam ...

... Jedan od većih problema Hrvatske danas je opća mentalna paraliza, do koje dolazi kad se pokuša zamisliti bolji svijet i preinake, koje bi do njega mogle dovesti. Osobito su grupe i organizacije (instituti, ministarstva, tvrtke, političke stranke) konzervativnije od pojedinaca.

Jedna od grubih definicija političke podjele na desnicu i ljevicu u načinu mišljenja i doživljaja svijeta, jest da "desnica" označava konzervativizam: u bitnom, želi održati stanje onakvo kakvo jeste, a "ljevica" težnju ka uvođenju novina, kroz reforme ili čak revoluciju.

Ljevica je zato uvijek intelektualnija, jer ovisi o kritici postojećeg i prijedlozima promjena postojećeg. Njena je načelna slabost, naravno, u tome što traži korak iz poznatoga u nepoznato. A nepoznato uvijek donosi opasnosti; možemo predvidjeti da će se pojaviti i problemi, koje nismo predvidjeli.

Većina ljudi većinu vremena tendira ka konzervativnosti i to je normalno. Ljudi su navikli na ono što jest, boje se izgubiti ono što imaju ma kako god bilo malo. Promjene uvijek donose rizik. Promjene se često traže ne zato, da bi se nešto zaista promjenilo, nego da bi se sačuvalo ono, što jest..
S druge strane, velike se promjene stalno događaju, željeli mi to ili ne, i valja se stalno prilagođavati. Nasuprot glorificiranom ekonomskom poduzetništvu, apsolutno je nužno i društveno poduzetništvo." ...

#############################################################

Zoranov tekst nije kod SDP-ovaca izazvao neko vece uzbudjenje, a ni debatu... Tekst je dobar, u potpunosti se slazem s Zoranom; SDP je clanica Socijalisticke internacionale, ali to nikada ne spominje. Zbog cega se u javnosti ne otvaraju pitanja i rasprave o demokraciji i socijalizmu, o promjeni u hrvatskoj zajednici. Zbog cega se ljudi boje promjene? Da bi gradjani, koji simpatiziraju s SDP-ovom ideologijom, mogli se rijesit kompleksa manje vrijednosti, clanovi SDP-a morali bi se malo vise cuti u javnosti. Javna (HDZ-ova) TV i druge komercijalne medije nece dati sami prioritet eksistencijalnim pitanjima. Bilo bi dobro kada bi saborski zastupnici, i visoko pozicionirani clanovi SDP-a u javnosti si uzeli malo vise mjesta - otvarali pitanja u kojima bi gradjani prepoznali bitne fenomene i dogadjaje, otvarali pitanja i debate u kojima bi gradjani prepoznali svoje probleme, svoje vizije, zelje i potrebe. Ako ljudi u SDP-u na sebe zele preuzeti odgovornost za razvoj drzave - zele pokazat svoju sposobnost - onda moraju biti jasniji i glasniji. Vrijeme je da se ljudi uozbilje i prestanu se prepucavati banalnim dogadjajima, narod je umoran od prica o ustasama, partizanima i komunistima.

Vrijeme je da medije pocnu ozbiljnije raspravljati o SDP-ovoj politici, o razlici izmedu jucerasnjeg socializma, i dansnjeg SDP-a. HDZ sa svojim partnerima vodi zemlju u propast, HDZ-ovi glavni strateski partneri, sindikalci pokusavaju izbjeci svoju krivnju za propast zemlje i optuzuju oporbu, a SDP suti. Ivo Josipovic je SDP-ov predsjednicki kandidat, i to svi znaju. Profesor Josipovic vodi odlicno svoju kampanju, igru igra s otvorenim kartama; odlucan je i samouvjeren, ima muda i hrabar je - zna za cega se bori, protiv koga se bori, i zbog cega je usao u bitku za predsjednika. Smatram da ne postoje nikakvi razlozi zbog cega bi clanovi SDP-a morali izbjegavati otvorene rasprave u javnosti - bolje je da svoje teme na dnevni red stavlja SDP sam, nego da protivnici namecu svoju iztrosenu parolu: HDZ ZNA - IDEMO DALJE... Hrvatska je u velikoj krizi, uskoro se mora birat nova vlada, i ljudi se pitaju, sto nam nudi SDP? U ovom depresivnom stanju u kojem se zemnja nalazi, gradjani zele cuti nesto pozitivno, zele cuti na koji nacin oporba razmislja upravljati zemljom. HDZ je uspjeo veliki broj hrvatskih gradjana uvjeriti da SDP znaci isto kao i prijasnji jugoslavenski komunisti. Nije dobro sto ljudi u SDP-u ne shvacaju da je to jedan veliki problem - vrijeme je da se u javnosti pocne raspravljat o razlici izmedju danasnjeg modernog SDP-a i "socijalizma" u SFRJ. Drzava propada, HDZ-ova vlada s Kosor na celu nema snage, a ni sposobnosti izvuci zemlju iz krize. SDP mora dokazat da je u svemu bolji od HDZ-a, a bez otvorene debate nece to uspjeti.

Zoran Ostric: "... Mentalna paraliza povezana je s bijegom od pojma "ljevica" u političkom opredjeljivanju i javnom političkom diskursu (jedna varijanta jest da se razlika "ljevice" i "desnice" proglašava zastarjelom), te s općim užasom koji izaziva riječ "socijalizam". Primjerice, SDP je članica Socijalističke internacionale, ali to nikada ne spominje.
To je djelomice razumljivo, s obzirom na negativno iskustvo koje smo imali s jednopartijskim političkim poretkom, gdje se vladajuća stranka nazivala "komunističkom", a poredak "socijalizmom" (doduše, samoupravnim). Nemamo diskurzivno iskustvo da je moguće govoriti o istinski demokratskom socijalizmu." ...

Da, uvjerena sam da bi SDP-ovci trebali trazit veci prostor u medijama, trbalo bi se vise pisat o SDP-ovim vizijama, o njihovim kratkorocnim i dugorocnim strategijama - pisat o ideologiji koju SDP zastupa.

Nadam se da ce javnost doznati vise o ovim dogadjajima dole:

Osmi kongres PES-a: Novi smjer za razvojna društva
Predsjednik SDP-a Zoran Milanović predvodit će izaslanstvo SDP-a Hrvatske na Osmom kongresu Stranke europskih socijalista (PES), koji se u ponedjeljak i utorak, 7. i 8. prosinca 2009. godine održava u Pragu.

Najvažnije okupljanje europskih socijalista i socijaldemokrata, pod nazivom "Novi smjer za razvojna društva" obilježit će rasprave o novom smjeru europske socijaldemokratske, socijalističke i progresivne politike u sljedećih pet godina.

SOSIJALDEMOKRACIJA

Sjećanja i nade

U ponedeljak,7.XII 2009. u 19 sati na Kaptolu 27 održaća se javna tribina na kojoj će govoriti :

Vjeran Zupa ,Dag Strpić i Dragutin Lalović

Sub u 10:50 · ObrišiSamostalna Udruga StanaraPOZIV.
U ponedjeljak, 7. XII 2009. u 1900 sati na Kaptolu 27 održati će se javna tribina na kojoj će govoriti
Vjeran Zuppa, Dag Strpić i Dragutin Lalović.
Tema
Socijaldemokracija. Sjećanja i nade... Vidi više
Uvodničari:
Dr Dragutin Lalović, profesor, Fakultet političkih znanosti. Bio je posljednji glavni urednik stranačkog časopisa SKH-SDP "Naše teme".
Dr Dag Strpić, profesor, Fakultet političkih znanosti, Bio je predsjednik Gradskog komiteta SKH-SDP 1990/91. Bio je višegodišnji glavni urednik stranačkog časopisa SKH-SDP "Naše teme".
Dr Vjeran Zuppa, profesor, Akademija dramskih umjetnosti, bio je dekan, osnivač kultnog teatra &td, bio i ministar kulture u Račanovoj vladi u sjeni.
Ulaz je slobodan.
Po želji možete nam unaprijed dostaviti Vaša pitanja i u pismenom obliku elektroničkom poštom na adresu tribina.gornji.grad@zg.t-com.hr
U očekivanju Vašeg dolaska s poštovanjem Vas pozdravljam,
Marko Melčić
voditelj tribine
Udruga Gornji grad, Zagreb, Laginjina 9. Tel 618 7052 , 462-3403, Mobile (098) 463 056
MB 1699784 e-mail: tribina.gornji.grad@zg.t-com.hr Web
http://www.GornjiGrad.ORG

Katarina Maria Margic Frank:Nadam se da ce se ova vazna tema raspravljati na jedan ozbiljan, profesionalan nacin, i da ce predavanje biti edukativno, informativno i objektivno... Dosta je bilo s klevetama, i optuzivanja Milanovica za svo zlo u zemnji.

Tko je glasao

bio sam na toj tribini koju

bio sam na toj tribini koju su strpic, a pogotovo lalovic, odradili u suhoparnoj profesorskoj maniri, educirajuci (daveci!) publiku sa vec poznatim cinjenicama, tako da je jedino stari dobri zuppa u svojoj poeticnoj sinesteziji ozivio taj dosadni debatni skup!
naravno, valja pohvaliti i par pametnih upita nazocnih iz publike, te posebno pancicev( ivica) osvrt na stanje u hrvatskoj tzv."socijaldemokraciji"!;)

Tko je glasao

POZIV. U ponedjeljak, 7. XII

POZIV.
U ponedjeljak, 7. XII 2009. u 1900 sati na Kaptolu 27 održati će se javna tribina na kojoj će govoriti
Vjeran Zuppa, Dag Strpić i Dragutin Lalović.
Tema
Socijaldemokracija. Sjećanja i nade
Uvodničari:
Dr Dragutin Lalović, profesor, Fakultet političkih znanosti. Bio je posljednji glavni urednik stranačkog časopisa SKH-SDP "Naše teme".
Dr Dag Strpić, profesor, Fakultet političkih znanosti, Bio je predsjednik Gradskog komiteta SKH-SDP 1990/91. Bio je višegodišnji glavni urednik stranačkog časopisa SKH-SDP "Naše teme".
Dr Vjeran Zuppa, profesor, Akademija dramskih umjetnosti, bio je dekan, osnivač kultnog teatra &td, bio i ministar kulture u Račanovoj vladi u sjeni.
Ulaz je slobodan.
Po želji možete nam unaprijed dostaviti Vaša pitanja i u pismenom obliku elektroničkom poštom na adresu tribina.gornji.grad@zg.t-com.hr
U očekivanju Vašeg dolaska s poštovanjem Vas pozdravljam,
Marko Melčić
voditelj tribine
Udruga Gornji grad, Zagreb, Laginjina 9. Tel 618 7052 , 462-3403, Mobile (098) 463 056
MB 1699784 e-mail: tribina.gornji.grad@zg.t-com.hr Web
http://www.GornjiGrad.ORG

Tko je glasao

Helga Juretic 10. studeni u

Helga Juretic 10. studeni u 21:25
"Cudi me (ili ne zapravo) da predsjednik Milanovic nije prepoznao odlazak g.Bandica iz stranke zajedno sa svojom svitom kao pravi trenutak da pozove i mobilizira sve progresivne lijevo orijentirane, kompetente ljude u drustvu u rehabilitaciju SDP-a i socijaldemokracije u Hrvatskoj. Nema jos puno vremena za taj povijesni korak, a ima li hrabrosti za to? Nadam se radi svih nas, Vase kandidature pogotovo.

Iskreno, ja bih na njegovom mjestu iskoristila trenutak da doslovno zakopam sve ratne sjekire u interesu nacije, da govorim od srca i pozovem ljude u pokret za vracanje istinskim vrijednostima socijal-demokracije i istinskog domoljublja koje smo u politickim i interesnim igrama zapravo zaboravili i kojim cemo svi zajedno birajuci Vas DOKAZATI SEBI I SVIJETU DA SE NAJVISA FUNKCIJA U NASOJ VOLJENOJ DRZAVI IPAK NE MOZE KUPITI (NI OBECANJIMA NI (NASIM) NOVCIMA) JER TREBA PRIPASTI POSTENOJ OSOBI S INTEGRITETOM, OSOBI KOJA CE BITI UZOR SVIMA NAMA.
To je leitmotiv, a govor mora biti mocan, iskren i emocionalan i jedini je Milanovic taj koji ga mora izgovoriti i popratiti djelima. Govor u kojem bih:

a) pozvala sve kompetentne, strucne i moralne ljude ukljucujuci pogotovo clanove stranke koji su se distancirali od dosadasnjeg SDP-a u obnovu stranke, u obnovu socijaldemokracije u Hrvatskoj na temeljima strucnosti i kompetencije, a ne politikantstva i manipulacije. No g. Milanovic prvo mora krenuti od transformiranja sebe: nauciti kontrolirati svoju ljutnju i komunicirati s POSTOVANJEM, cak i sa svojim neprijateljima i prestati se grcevito drzati za svoju stolicu koju upravo zbog te grcevitosti, krivog nacina pokazivanja snage i bahatosti ima sve sanse - izgubiti.

b) kad se pocisti vlastita kuca onda se moze pozvati ljude kojima je socijal-demokratska ideja bliska pa makar nisu u stranci da se pridruze NA SVE MOGUCE NACINE KOJI SU IM DOSTUPNI U SVAKODNEVICI Vasoj kampanji za spasavanje Hrvatske od korupcije, bezobrazluka i mafijaskog ponasanja."

Tko je glasao

U svojim dnevnicima sam

U svojim dnevnicima sam nekoliko puta prenosio priopćenja i informacije o djelovanju radikalnih lijevih grupa Crvena akcija i Mreža anarhosindikalistkinja i anarhosindikalista (MASA). Treća aktivna grupa, koja je danas privukla pažnju masovnih medija bacanjem letaka u Saboru, je Radnička borba. Pogledatje njihovu platformu,
te puni tekst letka koji su danas bacali po sabornicima: Dolje s političkom elitom!

U sve tri grupacije su mladi ljudi, pretežno studenti. Točna je kritika koja će vam odmah pasti napamet: ako ima među njima poneki radnik, to je - zasad - samo slučajno. Međutim, na početku su svog puta. Moraju pipkati sami u mraku, jer im generacija njihovih očeva i majki (moja generacija) nije ostavila nikakvo pažnje vrijedno, djelotvorno, intelektualno i organizacijsko nasljeđe. Nema kontinuiteta, osim djelomično kod anarhista, koji su u Hrvatskoj već izgradili pažnje vrijednu vlastitu tradiciju (brojne grupe i organizacije, počevši od Zagrebačkog anarhističkog pokreta 1992., desetine tiskanih knjiga, razne male akcije...).

Neke grupe usmjerene na kulturu i teoriju, kao što su one okupljene u inicijativi "Pravo na grad", PMSM zašle su u slijepu ulicu, samorazumijevajući sebe kao malu kulturnu i intelektualnu elitu, koja se ne želi miješati s "prostim pukom" (a kulturna elita uvijek gubi u sukobu s ekonomskom i političkom; vidi npr. moj članak Kako su Zelena akcija i Pravo na grad izdali zagrepčane, koji je izazvao snažnu kontroverzu - vidi: Sukob na hrvatskoj civilnoj ljevici :) ).

Povezano s prethodnim, tzv. "civilna scena" (ono što sam gore nazvao "civilna ljevica": ekološke udruge, feminističke, za ljudska prava, mirovne) također je paralizirana u slijepoj ulici "udrugaštva". (O tome sam nešto pisao jučer). Kao "Treći sektor" usisana u sustav, izgubila sav emancipatorski potencijal i karakteristike društvenih pokreta unatoč povremenim slabašnim proplamsajima, a pritom, jer nema oslonac u širem puku, nema ni onu snagu i dostojanstvo koje slične organizacije u razvijenim demokratskim zemljama imaju). Stranke ljevice (SRP, Ljevica Hrvatske) u potpunom su rasulu. U SDP-u, sasvim su marginalni oni koji ozbiljno promišljaju o tome da stranka ne bi trebala panično bježati od svake lijeve retorike. Zelena lista učahurila se u "neutralnu " poziciju ne artikulirajući druge teme osim "zaštite okoliša", ne razmišljajući uopće o teoriji i idelogiji (puki pragmatizam, kao i sve druge stranke u Hrvata).

Sindikati, uglavnom ista priča kao što sam gore spomenuo s "civilnom scenom" (vidi npr. moj tekst: Radnici, organizirajte se sami i odjebite prodane sindikaliste.

Jedno upozorenje, kad vidite ove moje žestoke riječi i osude: ja razmišljam strukturalno; one nisu usmjerene protiv pojedinaca. Sklon sam vjerovati da većina ljudi nisu loši, da imaju dobre namjere, da se ozbiljno trude (zato kažem da sam po karakteru mješavina naivčine Alana Forda i prgavca Boba Rocka). Ali strukture su te, koje postavljaju blokade u djelovanju i u mišljenju. Kako sam upravo napisao u komentaru na komentar beatrice12, kako altruizam tako i egoizam svojstveni su čovjeku (te tako i kukavičluk i herojstvo, ksenofobija i kozmopolitizam itd.), a o okolnostima, i načinima kako se okolnosti strukturiraju ("sustavi"), ovisi, što će doći do izražaja.

Tako, moja poruka svima trima bila bi: "Ne vjerujte nikome iznad tridesete" (uključujući i mene). Što me neće spriječavati, da nastavim davati savjete. :) Dijalektika, drugovi i drugarice, ništa bez nje! :))

Vidim naime, da postoje međusobne podjele i nepovjerenja, nastavljajući se na stoljetne raskole na ljevici (lenjinisti, anarhisti, trockisti...). To je ozbiljan problem i čini mi se besmisleno u današnje vrijeme. Mislim da se treba tragati za suradnjom u akciji i na stvaranju neke zajedničke platforme. Sad, kad ste još u začecima, pravo je vrijeme za to, prije nego što se razlike prodube i institucionaliziraju.

Zoran Oštrić

Tko je glasao

U jeku raznih korisnih

U jeku raznih korisnih rasprava na ovome blogu, čini mi se da razaznajem da je , lokalno gledano, glavno pitanje: može li netko danas u RH biti ljevičar, a da istodobno bude i domoljub?
Odmah ću reći, mislim da može, pod uvjetom da se iz te ''lijeve' misli izbaci svaka pomisao na ''revoluciju'' kojom bi ''niže klase'' što god to značilo trebale doći na vlast, te pod uvjetom da se izbaci svaka primisao na ukidanje privatnog vlasništva.
Drugo, ''lijeva ideja'' je , povijesno gledano, i nastala ''humanizacijom'', odnosno dehumanizacijom, kršćanske a posebice židovske mesijanske ideje. Dehumanizacija u tom smislu znači, kako uspostaviti ''kraljevstvo Božje'' na zemlji bez Boga (deizam-ateizam)? Otkuda onda, ako se ukine Boga, ''izvući'' uporište za vrline, tj. za pravednost, poštenje, istinoljubivost, razum, razboritost, vjernost, milosrđe?
Mislim da je prosvjetiteljsko iluminatski socijalni eksperiment započet prije 200-tinjak godina, neposredno nakon krvave i katastrofalne francuske revolucije, pa preko 1848., i dalje do komunističkih genocida, pokazao da je čovjek, prepušten samom sebi, uza sve svoje dobre poticaje, namjere i zamisli, ponajprije pokvarljiv (sklon ''korupciji''). On nije , ili je puno manje, sklon svekolikom kvarenju, jedino ako se ima za što uhvatiti u transcedentu. Nema tog zakona kojim se nekoga može natjerati da bude ''dobar'' , ''pošten'' ili ''milosrdan'': moguće je samo, hiperprodukcijom zakona kakvu imamo danas, pokušati osigurati (uglavnom neuspješno), da se što manje ''isplati'' biti nepošten, zao ili nemilosrdan.
Gledano s te strane, zadnjih 200 godina revolucionarnog humanizma donijelo je značajan PAD kršćanskih društvenih standarda, nazad u ''zakonodavstvo'' farizejskoga tipa, gdje je, parafraziram, ''propisano koliko netko treba odvojiti zrna bibera, cimeta, metvice i timijana'', da bi bio ''dobar'' (propisivanje propisa unedogled), a da to nema blage veze sa stvarnim društvenim funkcioniranjem (''zaštititi sirotu'', ''utješiti žalosne'', vršiti pravdu-pravednost).
Najzad, da malo ipak skratim, meni se čini, i sa ovoga bloga i inače u RL, da je mnogo mojih prijatelja/ica ljevičara u prvom redu najdublje potaknuto željom, inače danom čovjeku od Boga a ne od njega samoga, za pravednošću i pravednim društvom. U svojoj plemenitosti i dobronamjernosti, oni međutim , ideologizirani kojekakvim marksizmima zadnjih 50 godina, nikako da se probiju do razumijevanja da pravda i pravednost ne znače ''jednakost'', a kamoli ekstremni egalitarizam, nego nešto posve drugo što može biti predmet nekog sljedećeg komentara.

Tko je glasao

@beatrice12: nakon uvoda,

@beatrice12: nakon uvoda, otišla si u ovdje posve irelevantnu temu o religiji i teologiji, uz tvoje osobene interpetacije o tome što su pravda i pravednost. Dolje sam spomenuo opis života prve kršćanske zajednice u Djelima apostolskim - komunistička zajednica, svo vlasništvo je zajedničko. Postoji kršćanski socijalizam pa i kršćanski komunizam (pozivaju se na spomenute pasuse iz "Djela apostolskih"), postoji "teologija oslobođenja". Pozivanje na Boga nije dovoljno da opravdaš svoje poznate nam ultrakonzervativne političke ideje (Francuska revolucija kao podmukla zavjera protiv prekrasnog, pravednog poretka baziranog na prirodnoj nejednakosti, Vatikan pod kontrolom masona isl.).

Još jedna stvar, koju vjernici često spominju protiv ateista (ili sekularista, kao što sam ja - naime, mislim da se u javnom životu ne bismo smjeli na vjeru pozivati):
Otkuda onda, ako se ukine Boga, ''izvući'' uporište za vrline, tj. za pravednost, poštenje, istinoljubivost, razum, razboritost, vjernost, milosrđe?
Vrlina je oslonac, kao i nagrada, samoj vrlini. Jer naime, koja je pretpostavka ovog pitanja o "uporištu"? Koje je tvoje uporište kao vjernika, da se ne treba ubijati, lagati, krasti itd.? Reći ćeš "tako je Bog naredio". Takav način razmišljanja karakterizira monoteiste, koji su prihvatili judejsku tradiciju koju spominješ. Međutim, Indijci, Kinezi, afrički animisti itd. sasvim dobro mogu te stvari razumjeti (kao što su razumjeli i stari Egipćani i Babilonjani, što znamo iz sačuvanih etičkih spisa), a da se na Boga i njegove zapovijedi ne pozivaju (zapadnoamerički indijanci su na granici, imaju ideju o "Velikom duhu": Vakantanka, Manitu). To su univerzalna načela etike (znanosti o moralu). Kant je tu kao mislilac neizbježan, od živućih, katolički disident Hans Küng i Deklaracija svjetskih religija o globalnoj etici.

Mogu ti reci svoj osobni stav: ne treba mi nečije izvanjsko naređenje, da prihvatim kako treba postupati s drugima onako, kako želim da drugi postupaju prema meni. To nalazim, kao i Kant, kao "moralni zakon" u sebi (jednako zadivljujuć kao i "zvjezdano nebo nada mnom"): čak nije ni stvar neke refleksije, zaključivanja, čitanja Kanta i drugih. O tome nešto u mojem članku Kako sam postao pacifist i brošuri Pacifist protiv svoje volje.

Naravno da nalazim u sebi i suprutne impulse. Egoizam i altruizam podjednako su dio čovjekove prirode. Društvena okolina uvelike određuje koje će osobine doći do izražaja. Ali naravno, također - čovjek oblikuje društvene okolnosti, kao što i one oblikuju njega... Proturječnosti su inherentne ljudskoj prirodi - to je možda nešto, što moramo prihvatiti u nadolazećem duhovnom valu onoga što U. Beck naziva "druga moderna", a J. Rifkin "drugo prosvjetiteljstvo".

Zoran Oštrić

Tko je glasao

On nije , ili je puno manje,

On nije , ili je puno manje, sklon svekolikom kvarenju, jedino ako se ima za što uhvatiti u transcedentu.

To nije istina. Udio onih koje se ne "hvataju za nešto u transcendentu" u broju "svekoliko kvarnih" vjerojatno je proporcionalan njihovom udjelu u populaciji općenito.

[...]pravda i pravednost ne znače ''jednakost'', a kamoli ekstremni egalitarizam, nego nešto posve drugo[....]

Postoji mnogo ideja, koncepata i teorija pravednosti, no teško da bi se plauzibilnim mogao smatrati pojam pravednosti koji u sebi ne bi sadržavao jednakost. Neki, međutim, ne razlikuju jednakost u pravima i uravnilovku (jednačenje, najčećše prisilno). Svako ljudsko biće ima urođen osjećaj dostojanstva tj. slobode (ne ulazim je li mu to od "transcendenta" ili je rezultat društvenosti kao njegove/njezine prirode), kojeg mogu uništiti samo krajnje nehumana i okrutna postupanja (taj aspket traume se zato najteže iscjeljuje). Stoga je sasvim logično da je zahtjev za jednakošću i slobodom univerzalan i prisutan otkad je svijeta i vijeka.

Doprinos Marxa je u tomu što je dokazao da su društveni uvjeti i odnosi stvoreni od ljudi i da ih samo ljudi svojim (manje ili više) svjesnim djelovanjem mijenjaju. Problem je u tomu da on rješenje nije vidio u političkoj, nego u socijalnoj revoluciji, pri čemu je ukidanje privatnog vlasništva i podruštvljavanje proizvodnje (diktatura proletarijata) držao nužnim prijelaznim razdobljem do ostvarenja komunizma. Čini mi se da u XXI stoljeću, za razliku od XIX, središnji društveni sukob (ili proturječnost) nije vezan za pitanje vlasništva. Zato se danas zahtjev za jednakošću i širenju slobode postavlja u sferi obrazovanja, zdravlja, hrane, očuvanja prirodnih bogatstava. Drugim riječima, središnji društveni sukob događa se oko pristupa javnim dobrima, njihove revalorizacije i pravedne raspodjele.

nemesis

nemesis

Tko je glasao

Doprinos Marxa je u tomu

Doprinos Marxa je u tomu što je dokazao da su društveni uvjeti i odnosi stvoreni od ljudi i da ih samo ljudi svojim (manje ili više) svjesnim djelovanjem mijenjaju. Problem je u tomu da on rješenje nije vidio u političkoj, nego u socijalnoj revoluciji,..

Možeš li mi molim te ukratko pojasniti razliku između političke i socijalne revolucije. Te zatim zašto je Marxov problem bio u tome što je rješenje vidio u socijalnoj a ne političkoj revoluciji.

Čini mi se da u XXI stoljeću, za razliku od XIX, središnji društveni sukob (ili proturječnost) nije vezan za pitanje vlasništva. Zato se danas zahtjev za jednakošću i širenju slobode postavlja u sferi obrazovanja, zdravlja, hrane, očuvanja prirodnih bogatstava. Drugim riječima, središnji društveni sukob događa se oko pristupa javnim dobrima, njihove revalorizacije i pravedne raspodjele.

Što su to javna dobra i po ćemu se određuje njihov karakter kao javnih dobara?!. Gledajući po ekonomskim kriterijima na podlozi privatnog vlasništva, slobodnog tržišta i metodološkog individualizma (neoklasične ideologije) niti obrazovanje, niti zdravstveni sustav niti hrana nisu javna dobra. Oni to mogu biti jedino u drugačijem institucionalnom okviru, a taj okvir je upravo okvir vlasništva. Zato zahtjevi za širenjem slobode i prava bez zadiranja u pitanje vlasništva mislim da predstavljaju jalovu raobotu. A nju savršeno reprezentira i ona SDP-ova oksimoronska parola sa zadnjih izbora - "Mi jesmo za tržišnu ekonomiju ali nismo za tržišno društvo"

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

Zbog specifičnog medija ove

Zbog specifičnog medija ove diskusije, pokušat ću razliku objasniti krajnje pojednostavljeno. Političke revolucije događaju se zbog proširenja prostora slobode i jednakosti, a socijalne revolucije događaju se zbog preraspodjele umjetno stvorene ili stvarne oskudnosti resursa i dobara. Socijalne revolucije mogu započeti artikuliranjem političkih zahtjeva, ali ne moraju završiti s više, nego čak s manje slobode i jednakosti. Sloboda i jednakost mogu, ali i ne moraju biti efekt socijalne revolucije.

Problem je u Marxovu otklonu od političkih ideja koje je razvijao u mladim danima (najbolja ilustracija je svakako njegova disertacija o razlici između Demokritove i Epikurove filozofije prirode), gdje je sloboda zauzimala središnje mjesto, prema političkoj ekonomiji (za koju je vjerovao da je ustanovio znanstvenu osnovu) u kojoj to mjesto dodjeljuje kategoriji nužnosti. Drugim riječima: slobodu je podredio nužnosti. Do pojave inicijative za ujedinjenje europskih država, na europskom kontinentu nije bilo uspješne političke revolucije. Ujedinjenje Europe može se uvjetno shvatiti kao politička revolucija kojoj je prethodio svjetski rat na njezinu tlu.

Gledajući po ekonomskim kriterijima na podlozi privatnog vlasništva, slobodnog tržišta i metodološkog individualizma (neoklasične ideologije) niti obrazovanje, niti zdravstveni sustav niti hrana nisu javna dobra. Oni to mogu biti jedino u drugačijem institucionalnom okviru, a taj okvir je upravo okvir vlasništva.

Neprecizno sam se izrazila. Moja primjedba se odnosila na privatno vlasništvo u privatnoj sferi društva gdje se u interakciji nalaze privatni interesi (bilo individualni bilo grupni). Dominacija te sfere nad onom javnom i zajedničkom dovela je do krize, preciznije rečeno, ugrozila je javno dobro, zbog čega je u pitanje došao i opstanak života na Zemlji. Revalorizacija javnog dobra ne znači primarno promjenu titulara vlasništva, nego vraćanje u javnu sferu onoga o čemu ovisi sloboda i jednakost (tj. najveće dobro) svh članova i članica zajednice.

nemesis

nemesis

Tko je glasao

Hm.. Nažalost, moram

Hm.. Nažalost, moram priznat da mi stvari nakon ovog pojašnjenja nisu baš jasnije, čak štoviše mislim da mi ponuđena podjela i interpretacija revolucija izgleda tipično građansko-buržoaska (i time mistifikatorska).

Političke revolucije događaju se zbog proširenja prostora slobode i jednakosti, a socijalne revolucije događaju se zbog preraspodjele umjetno stvorene ili stvarne oskudnosti resursa i dobara. Socijalne revolucije mogu započeti artikuliranjem političkih zahtjeva, ali ne moraju završiti s više, nego čak s manje slobode i jednakosti. Sloboda i jednakost mogu, ali i ne moraju biti efekt socijalne revolucije.

Sve revolucije se događaju zbog proširenja prostora slobode i jednakosti. Samo što sloboda i jednakost nisu jednoznačni pojmovi, tako da ono što je za nekoga sloboda za drugoga je nesloboda. Po ponuđenoj klasifikaciji ispada da je prostor slobode i jednakosti bio jedino cilj u recimo francuskoj revoluciji koja se unutar navedenog pogleda smatra kao čista politička (građanska) revolucija, dok je u oktobarskoj revoluciji glavni cilj bila preraspodjela resursa, a ne osvajanje prostora slobode i jednakosti. No francuska revolucija je dobrim djelom bila izraz uspona, narasle snage i početka vladavine srednje buržoazije, kojoj više nije odgovarao stari feudalni i aristokratski sustav. Dakle, njezina se ekonomska dominacija morala politički formalizirati i konstituirati u zahtjevanim građanskim pravima i slobodama. S druge strane, oktobarska revolucija nije bila izraz već dovoljno ekonomski snažne proleterske klase, već izraz svjesti da je za osvajanje prostora jednakosti i slobode potrebno dokinuti stare odnose proizvodnje (vlasništva) i njihove obrasce preraspodjele, a to se moglo učiniti jedino preuzimanjem poluga državne vlasti. Teza da socijalne revolucije mogu završiti s manje slobode i jednakosti, dok političke to po defaultu ne mogu, potvrđuje da je riječ o jednostranoj interpretaciji koja područje ekonomskih odnosa nastoji depolitizirati. A to je oduvijek bila strategija buržoazije.

Problem je u Marxovu otklonu od političkih ideja koje je razvijao u mladim danima (najbolja ilustracija je svakako njegova disertacija o razlici između Demokritove i Epikurove filozofije prirode), gdje je sloboda zauzimala središnje mjesto, prema političkoj ekonomiji (za koju je vjerovao da je ustanovio znanstvenu osnovu) u kojoj to mjesto dodjeljuje kategoriji nužnosti. Drugim riječima: slobodu je podredio nužnosti. Do pojave inicijative za ujedinjenje europskih država, na europskom kontinentu nije bilo uspješne političke revolucije. Ujedinjenje Europe može se uvjetno shvatiti kao politička revolucija kojoj je prethodio svjetski rat na njezinu tlu.

Marxove najjasnije i najkonciznije političke ideje nisu sadržane u njegovim ranim radovima već u Komunističkom manifestu. U Ranim radovima je Marx još izrazito spekulativan i metafizičan što potvđuje njegove hegelijanske korijene, dok je tek u Kapitalu po strani ostavio taj spekulativni omotać i posvetio se imanentnoj i beskompromisnoj kritici kapitalizma. Između ranih radova i Kapitala postoji epistemološki rez, pa se tek ova kasnija faza označava kao znanstvena (Althusser). No Marx se nikada nije odrekao dijalektike i uvijek je priznavao svoj dug Hegelu, a to se najbolje potvrđuje u tome da je slobodu shvaćao kao spoznatu nužnost.

Što se tiće ovog da do inicjative za ujedinjene europskih država na europskom kontinentu nije bilo uspješne političke revolucije mislim da si žešće omašila. Prije svega, nije mi jasno koji je to novi prostor jednakosti i slobode osvojen tom "revolucijom". Ono što ja vidim jest da se radi o pukoj ekonomskoj integraciji kojoj je primarni cilj osigurati slobodan protok kapitala i roba, a puno manje ljudi. Mislim da možemo prije govoriti o neoliberalnoj konsolidaciji..

Moja primjedba se odnosila na privatno vlasništvo u privatnoj sferi društva gdje se u interakciji nalaze privatni interesi (bilo individualni bilo grupni). Dominacija te sfere nad onom javnom i zajedničkom dovela je do krize, preciznije rečeno, ugrozila je javno dobro, zbog čega je u pitanje došao i opstanak života na Zemlji. Revalorizacija javnog dobra ne znači primarno promjenu titulara vlasništva, nego vraćanje u javnu sferu onoga o čemu ovisi sloboda i jednakost (tj. najveće dobro) svh članova i članica zajednice.

Slažem se da revalorizacija javnog dobra znaći vračanje u javnu sferu onoga o ćemu ovisi sloboda i jednakost svih članova i članica zajednice. No pokazuje se da je vrlo naivno očekivati povlačenje razdjelnice i uspostavljanje ravnoteže i simetrije između privatno-pravne, individualističke ekonomske sfere i javne sfere osiguranja općeg dobra (ili moralno bitnih dobara). Ideologija privatno-pravne sfere koja se još označava kao neoliberalizam mistificira temeljni Marxov uvid kako je sa kapitalizmom najveći problem i nepravda to što je proizvodnja u njemu društvena a prisvajanje privatno. Mistificirajući taj uvid neoliberalizam sve postavlja na normu efikasnosti i individualnog procjenjivanja koristi i troškova (metodloški individualizam) čime negira samu dimenziju društevnosti i time onog političkog. Ta neoliberalna ideologija tako nasrće na javne sustave solidarnosti (obrazovanje, zdravstvo, mirovine) čije se opstojanje upravo zasniva na održavanju kolektivne dimenzije zajedništva ili onog političkog (odnosno, nereduciranje svega na normu efiksnosti i individualne procijene koristi/trškova - utiliteta). Time se pokazuje da u krajnoj instanci (politička) moć leži u ekonomskoj sferi, pa da parafraziram Wittgensteina, onaj tko ne može pričati o ekonomiji neka šuti o političkim idejama slobode i jednakosti..

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

Čini mi se da u XXI

Čini mi se da u XXI stoljeću, za razliku od XIX, središnji društveni sukob (ili proturječnost) nije vezan za pitanje vlasništva. Zato se danas zahtjev za jednakošću i širenju slobode postavlja u sferi obrazovanja, zdravlja, hrane, očuvanja prirodnih bogatstava. Drugim riječima, središnji društveni sukob događa se oko pristupa javnim dobrima, njihove revalorizacije i pravedne raspodjele.

Pa i ja sam za pravednu raspodjelu i jednakost u mjesečnim primanjima. Od predsjednika države do čistačice su svi ravnopravni članovi društva. Svaki obavlja svoj dio posla i doprinosi svoj dio za to naše društvo.
Zbog toga bi,

Svi bi trebali imat isti dohodak i jednaki tretman u bolnicama, kod lječnika i u javnim ustanovama. Svako bi trebal po članu obitelji imat tolko i tolko stambenog prostora.

Tko je glasao

Sve je to ljepo ali nama ne

Sve je to ljepo ali nama ne treba politika, mi trebamo Hrvati koji su uspjesni businesman-a pogotovo Hrvati iz vana koji su nesto napravili pozitivno; Jay Kordich- najveci za juice u Americi, Anthony Maglica- MagLite najveca kompanija za baterija u svijetu, Andrónico Luksic-Luksic Group, najbogatiji covjek u Chile i cetvrti u Juznoj Americi, Mike Grgich- Grgich hill wines Californija, Boris Miksic-Cortec Corporation najveci proizvodac anti-korozne matrijale. RH ima previse politicara sve skupa vrijedu g***a, 4.5 mil stanovnika vise od 95 stranaka?

Tko je glasao

Kopipejstam iz jedne moje

Kopipejstam iz jedne moje druge rasprave:

Evo jedne implicitne, no vrlo uvjerljive apologije fundamentalizma tržišta, putem kritike privrednog planiranja: "Navodna prednost privrednog "planiranja" - naime, da ono omogućuje veću sigurnost s obzirom na budućnost - ovisi o pretpostavci da će pod "planiranjem" sadašnje kontrolne snage, izbori individualnih potrošača i štediša, i sami biti stavljeni pod kontrolu planera. Stoga se pojavljuje paradoks da: ili je planer lišen instrumenata za računanje ciljeva zajednice kojoj namjerava služiti ili, ako uspostavi te instrumente, on uklanja raison d´etre plana" Lionel Robbins

"..klasni antagonizam nije inherentan kapitalističkim odnosima u proizvodnji, već se on odvija između između tih odnosa i identiteta radnika izvan njih. Treba pomno razlikovati razne vidove. Najprije, moramo razlikovati protuslovnost između snaga i odnosa u proizvodnji - koja je, protulovnost bez antagonizma - od klasne borbe -koja je antagonizam bez protuslovnosti. Ako se onda usredotočimo na ovo posljednje, gdje je smješten antagonizam? Svakako ne unutar odnosa u proizvodnji. Kapitalisti izvlače višak vrijednosti iz radnika, ali i kapital i radnu snagu treba shvatiti, što se tiče logike kapitalizma, ne kao stvarne ljude već kao ekonomske kategorije. Stoga ako hoćemo ustvrditi da je klasni antagonizam inherentan odnosima u proizvodnji, morali bismo dokazati da iz apstraktnih kategorija "kapital" i "fizičke radne snage" možemo logički izvesti antagonizam između oboje - a takvo dokazivanje je nemoguće. Iz činjenice da se višak vrijednosti izvlači iz radnika logički ne slijedi da će se ovaj posljednji opirati tom izvlačenju. Stoga, ako postoji antagonizam, njegov izvor ne može biti unutarnji kapitalističkim odnosima u proizvodnji, već ga treba tražiti u nečemu gdje je radnik izvan tih odnosa, nečemu ćemu oni prijete: činjenici da ispod određene razine nadnica radnik ne može živjeti pristojnim životom i tako dalje. Dakle, osim ako se ne suočavamo sa stanjem krajnjeg iskorištavanja, radnikovo stajalište vis-a-vis kapitalizma poptpuno će ovisiti o tome kako je njegov ili njezin identitet konstituiran - kao što su socijalisti davno prije znali kada su se suočili s reformističkim tendencijama u sindikalnom pokretu. Nema ničega u zahtjevima radnika što je suštinski antikapitalističko.." Ernesto Laclau

Najveći problem s kapitalizmom leži upravo u njegovom fetišizmu točnije robnom fetišizmu. A on znači da se ljudima njihovi međusobni odnosi pričinjavaju kao odnosi među stvarima. Problem leži u tome što teorijsko raskrinkavanje navedenog pričina nema nikakvog utjecaja na njegovu efektivnost. Formula fetišističkog poricanja je ona "da, mi znamo da se iza privida slobodne razmjene kriju eksploatatorski odnosi, no ipak.. se ponašamo i djelujemo kao da je razmjena zaista slobodna i pravedna". Problem leži u činjenici da nikakva teorija ne ukida efektivnost navedenog privida, jer je po njemu strukturirano naše vjerovanje a ne naše znanje (tu leži značenje one Lacanove formule da je istina strukturirana kao fikcija).
U tom smislu Kapitalizam je naša fundamentalna fantazma, naše nesvjesno koje očigledno najbolje organizira našu želju, naš užitak itd. Pravo je pitanje kako proći kroz navedenu fantazmu, i drugaćije strukturirati našu želju i užitak. Tek u drugačijoj konstelaciji fundamentalne fantazme tržište se može pokazati anakronim, neefikasnim mehanizmom svekolike komodifikacije, a kapitalizam kao povijesno dokidivi poredak.

Jer nisi odgovorio što ti konkretno znači fraza "svjesna socijalna (demokratska) kontrola proizvodnih procesa"? Što ona podrazumijeva, koji su uvjeti navedene svjesnosti?! Lijepo to zvući, ali trenutno ne govori apsolutno ništa. I to je temeljni problem svih onih koji nastoje zauzeti načelnu antikapitalističku poziciju, jer riječ je tek o "načelnom oportunizmu". Briljantna kritika kapitalizma od vremena Marxa već postoji, no postavlja se pitanje što ga može odmjeniti i pod kojim uvjetima. Da li je ukidanje privatnog vlasništva i liberalnog tržišta dovoljan uvjet za dokidanje kapitalizma?! Povijesna iskustva su pokazala da nije jer smo umjesto tržišnog kapitalizma dobili državni kapitalizam. Ja osobno jesam za ukidanje privatnog vlasništva ali samo zato jer sam spreman prihvatiti cijenu koju to iziskuje (ukidanje liberalne demokracije, radikalno ograničavanje konzumerizma i zamjenu anonimnog sistemskog nasilja kapitalizma subjektivnim nasiljem prema protivnicima ukidanja kapitalističkih instituta). No jesu li općenito ljudi danas spremni iskreno legitimirati subjektivno nasilje u zamjenu za sistemsko?! Koji modusi njihove subjektivizacije i interpelacije danas stoje na raspolaganju, koje Velike (univerzalne) naracije ih mogu konstituirati kao političke Subjekte?! Nije li paternalistički uvjeravati ljude kako mi kao avangarda bolje znamo nego oni sami što je uzrok njihovog nezadovoljstva i frustracije i da je stoga potrebno uklanjanje njihovog prava na pogrešno, ako već ne zlonamjerno mišljenje?

Današnji svekoliki kritičari kapitalizma koji su načelno za njegovo ukidanje, nikako se ne usude govoriti o teorijama i scenarijima kako to učiniti. Koliko mi je poznato jedino je Badiou tu konkretan i otvoreno juriša na liberalnu, pluralističku demokraciju (ekonomije se gotovo uopće ne dotiče). Žižek opravdava revolucionarno nasilje i prinudu, no također ništa ne govori o pravcu napada na kapitalizam i što bi ga moglo u institucionalnom smislu zamjeniti. On čak smatra da vlasništvo više nije presudan faktor promjene. No što onda jest?! U krajnoj konzekvenci svi ti najeminentniji ljevičari u najboljem slučaju zapravo računaju na kritičku promjenu svjesti koja će modificirati mišljenje i djelovanje ljudi i više neće biti kompatibilna sa kapitalističkim praksama moći i eksploatacije, pa nikakvi formalni instituti neće igrati bitnu ulogu, već će otuđenje ljudi dokinuti i društvenu harmoniju osigurati gotovo u eter postavljen prototip svojevrsne anarhističke samosvijesti (naravno, većina ih odbacuje anarhizam kao ideju, ali anarhizam je upravo krajnja konzekvenca nijihove beskonačne dekonstrukcije).

Marx je u Kapitalu na brojnim mjestima istaknuo kako su kapitalizam i tržište pokrenuli nevjerovatnu dinamiku produktivnosti (efikasnosti). Ono u što je Marx vjerovao jest da periodične krize i pogubni socijalni učinci kapitalizma mogu biti prevladani, a produktivnost (efikasnost) još znantno uvečana ukoliko se narasle proizvodne snage oslobode sputavajucih proizvodnih odnosa. No odnosi koje je Marx vidio kao razlog ograničenja produktivnosti i uzrokom sve dubljih proturječja i sve destruktivnijih kriza kapitalizma, bili su zapravo sam uvjet navedene produktivnosti. Uklonimo li inherentno ograničenje produktivnosti postavljeno u proizvodnim odnosima ukidamo i samu dinamiku produktivnosti. To je smisao one formule da je granica kapitalizma sam Kapital. Kapital raste i povecava produktivnost (efikasnost) upravo na temelju vlastite unutarnje prepreke (i sljedstveno tome na temelju periodičnih kriza, pogubnih socijalnih učinaka itd)

Da li je moguće uopće spojiti efikasnost i pravednost?! Po neoklasičnim formulacijama veći ukupni agregat roba i novca (kao općeg ekvivalenta roba) može osigurati veći agregat blagostanja ukoliko se rasporedi sukladno teoriji opadajućih graničnih koristi. To znaći da će veću korisnost iz dodatnog dolara izvlaći siromah nego bogataš. Na te egalitarističke implikacije teorije granične korisnosti koje opravdavaju preraspodjelu stvorenog bogatstva prvi je ukazao Pigou, no ubrzo nakon toga su se neoklasici uzbudili pa je Lionel Robbins izašao sa postulatom da je interpersonalna usporedba korisnosti znanstveno neprihvatljiva (O tome je Joan Robinson pisala u njezinoj Ekonomskoj filozofiji). Problem je dakako u tome što s jedne strane tržište bolje proizvodi bogatsvo i ukupni agregat roba, ali ga ne raspodjelujuje pravedno. Mraksova teorija o višku vrijednosti koju je Lacan nadopunio homologijom sa viškom užitka, pokazuje da upravo zbog toga što ga ne raspodjelujje pravedno ga bolje i proizvodi. No ovako ili onako, u okviru utilitarističke filozofije zasnovane na metodološkom individualizmu temeljni postulat je "više je bolje", a to više odnosi se prije svega na robe kao vrijednosti koje su prvenstveno privatnog karaktera, zasnovane na ekskluzivnoj i nereflektiranoj preferenciji privatnih tržišnih aktera. I dokle god robna forma i komodifikacija predstavljaju dominantni i šireći okvir društvenih odnosa, tržište će biti najefiksniji alokativni mehanizam. Jer ono najbolje alocira robe, a ne pravednost, solidarnost, bratstvo itd.
Ono što je najveći problem tržišnog fundamentalizma jest upravo širenje robne forme i komodifikacije u sve pore društvenih i osobnih odnosa. Zbog toga se nameće uzak vrijednosni spektar nereflektiranih potreba i želja, širi drski egoizam i individualizam i ukida politička dimenzija javnog odlučivanja o zajedničkoj sudbini (gubi se politička transcedencija, pozitivni utopijski moment onog još-ne postalog itd). Kada su studenti izvjesili aksiom "znanje nije roba" upravo su ukazali na neprihvatljivost navedene komodifikacije koja ugrožava brojne intrizične vrijednosti logikom radikalnog utilitarizma i konzekvencijalizma. No znanje trenutno jest roba, mada ne bi smjelo biti. A da više ne bi bilo roba potrebna je politička akcija koju će poduzeti svi oni koji ne prihvćaju vrijednosti koje širi sveopća komodifikacija i koji su spremni prihvatiti cijenu njezinog radikalnog ograničenja.

Iracionalnost u srcu samog kapitalističkog sustava jest logičan uvjet njegove propulzivnosti i produktivnosti. Pad profitne stope i hiperprodukcija su modusi kako se Kapital periodički resetira (putem obezvrjeđivanja imovine, stvaranja pritisaka na zaposlene putem povećanja rezervne armije nezaposlenih itd). Marx je vjerovao da će te iracionalnosti dovesti do konačne krize i urušavanja kapitalizma. No ta je vizija eshatološka, ona podrazumijeva određeni povijesno-revolucionarni trenutak nakon kojega počinje funkcionirati sasvim drugačija logika ( i konstituira se savim novi, neotuđeni Subjekt), bez proturječja i uz potpuno preklapanje ekonomije i morala (istine i smisla). I tek iz te transcedentne pozicije potpunog ukidanja proturječja postojeća alokacija ispada krajnje iracionalna. No koji je to trenutak kada se kapitalizam urušava?! I što se od tada dešava i što ga odmijenjuje da više nema proturječja i iracionalne socijalne alokacije?! Dosadašnji povijesni pokušaji su se temeljili na ukidanju privatnog vlasništva i uvođenju centralnog planiranja (na temelju radne teorije vrijednosti). I da li su oni osigurali racionalnu socijalnu alokaciju i da li su barem tendirali prema onoj "svako prema mogućnostima, svakome prema potrebama"?! Nisu. A zašto?! Zato jer su potrebe i aspiracije ljudi bile inkompatibilne sa centralno-planskom alokacijom. One to možda ne bi bile da su svi ljudi bili klonovi Karla Marxa i da su bili obdarenim njegovim providnim uvidom u logiku ekonomskih odnosa i njegovim senzibilitetom za nepravdu, pa da su potpuno samosvjesno prihvatili centralno-plansko upravljanje ekonomijom i tome prilagodili svoje djelovanje, potrebe, želje, aspiracije. Prednost kapitalizma i tržišta je u tome što ne potrebuje kolektivni subjekt i zauzdavanje privatnih inklinacija kako bi utemeljio viši stupanj društvenih odnosa. Upravo suprotno, kapitalizam i tržište žive na raspirivanju privatnih inklinacija (Kant bi rekao "patoloških motiva") i ukidanju kolektivnog subjekta odnosno depolitizaciji. Kapitalizmu ne treba globalni plan, Velika naracija, njemu ne treba smisao. Utoliko je on univerzalna istina bez smisla (ili kako bi Badiou rekao, kapitalizam je bezsvjetovan). Kapitalizam je ekonomska istina kompatibilna sa svekolikim ideološkim, kulturnim i vjerskim nadgradnjama - od liberalnog zapada, islamskih zemalja do "komunističke" Kine, svugdje njegova ekonomska logika isto šljaka. Komunizam s druge strane treba plan, on podrazumijeva poklapanje istine i smisla. Drugim rijecima, on podrazumijeva ukidanje nesvjesnog, poklapanje onoga "ja mislim" i "ja jesam". Psihoanaliza je pokazla da ja mislim upravo tamo di nisam, a jesam tamo di ne mislim. Implikacije tog uvida na logiku ekonomskih odnosa su presudne, one kažu da naše potpuno svjesno ovladavanje ekonomskim procesima nije izvjesno, jer nas kao ekonomske agente (potrošaće i proizvođaće) u krajnjoj instanci ne vodi racio, već naše vjerovanje, logika naše želje, joussaince itd. U tome je smisao robnog fetišizma i fetišističkog poricanja koje je presudno za žilavost kapitalizma i tržišta. Naime, makar mi znamo da je kapitalizam nepravedan i zbog čega je nepravedan, mi se u našem djelovanju ponašamo kao da u to zapravo ne vjerujemo. Kapitalistička ideologija se ne krije u našem iskrivljenom znanju već u našem djelovanju. Zato je danas prosvijetljeni cinizam dominantan, jer mi znamo što je istina, ali deklariravši ju a ne mijenjajući naše djelovanje, pretvaramo istinu u najperfidniji oblik laži.

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

S druge strane, velike se

S druge strane, velike se promjene stalno događaju, željeli mi to ili ne, i valja se stalno prilagođavati. Nasuprot glorificiranom ekonomskom poduzetništvu, apsolutno je nužno i društveno poduzetništvo.
Negdje sam nedavno pročitao kako je još Marx predvidio sadašnju ekonomsku situaciju. Naime , banke će se shodno osobnih želja vlasnika enormno brzo razvijati i plasirati proporcionalne njihovim željama isto takve količine kredita . Kada "upumpaju" prevelike količine novca u sistem doći će do pucanja sistema i država će morati nacionalizirati banke što će biti uvod u socijalizam. Takvu situaciju trenutno imamo u Americi samo što neće sigurno nastati socijalizam ali nam pokazuje kako se društvo sigurno ne može održati na liberalnom kapitalizmu jer se jedinka nikada neće sama podrediti društvu već će htjeti podrediti društvo. Znači kako je neophodno upletanje države u poduzetništvo jer bi u suprotnom štete bile nesagledive . Plašenje ljudi nazivanjem toga uplitanja socijalizmom ili ljevičarenjem krajnje bi bilo neodgovorno i imalo nesagledive posljedice. Sa druge strane neuplitanje države u društveno poduzetnišvo je trenutno nemoguće . Tako dolazimo do apsurda kako je trenutno bolje ne reći popu pop a bobu bob jer ćemo opet izgubiti jako puno vremena u ratu riječi što je ljevica a što desnica , što je liberalno u kapitalizmu a što u socijalizmu i kakvu bi ulogu trebali imati naši političari u svemu tomu. Vrijeme je ne za rjieči već za djela .

Tko je glasao

Danas i malo duze se vodi

Danas i malo duze se vodi bitka za opstanak europskih drzava kao ozbiljnih svjetskih igraca.Zasad se sve svodi na ponudu jednog trzista od 500 mil. ljudi "okrupnjavanjem" posjeda.
Sam si nedavno rekao da Kina preuzima mjesto No1.
I to ce se po nekim proracunima dogoditi vec oko 2025.
Oko 2045 bi to mjesto mogla djeliti sa Indijom.
U pitanju je mjesto br. 2 izmedju Europe i SAD. Cinjenice pokazuju da Europa tehnoloski i demografski propada.Za odrzavanje sve veceg broja sve duze zivecih starkelja faliti ce im do 2020. oko 120 mil. radnika.
Obzirom da ce od 120 mil jedno 30% biti roboti ili vec poprilicno uznapredovali klonovi, za njih ce trebati vrlo strucna radna snaga koju EU ne proizvodi.
Mladi studiraju psihologije, socijalne problematike, politicke nauke i grcke filozofije.Po mogucnosti besplatno, tj. na racun budala koje nesto konkretno proizvode.
Na zalost Europa se u prosjeku bavi besplodnim raspravama o tome kako od 1 litre napraviti 5 litara, a da to ne bude buckurish.Ta se pisalia moze prodavati jedino na protekcionistickom trzistu.Ali ako znamo da Njemacka izvozi 60% proizvodnje i jos odrzava 80% EU iznad vode, lako je zamisliti sto bi se dogodilo da jednog dana Kinezi ili skup drzava Azije uvede kontra mjere....
Bolje je o tome ni ne razmisljati.
Uz ovo ide podatak da u Europi od trenutno 22 milijuna nezaposlenih, 50% njih nema posao preko 1 godine.Cuvena "socijala" ili proizvodnja otupjelih zoombija.
U Cudotvornim Americkim Drzavama od ukupnog broja nezaposlenih takvih je samo 10%.
Kad se tome doda povoljnija demografija, manja ksenofobija, bolja sveucilista i odlicna povezanost znanosti i businessa, sve je jasno.
Ovo se jasno ne zove ni socijalizam ni kapitalizam.Osnivac kineskog "googlea" tj Baidua je sin kineskog rudara.Osnivaci americkog takodjer nisu djeca naftasa.
Kljuc je u znanju i podsticaju za poduzetnistvo u natjecateljskom duhu.
.Proizvodnja vegetirajucih a mladih ljudi se ne moze nazvati strategijom buducnosti.
Ako mislimo da nam sadasnjost nije bas idealna, mozda bi mogli razmisliti o tome.Samo ne vidim nikoga od "vaznih" da o tome razmislja.Nema strategije razvoja ali ima raznih strategija kome bi se sto otelo i sto prije pozderalo.I to je dno.
Ako sa dna krenemo jos jednom krivim tokom svejedno je tko ce ovdje prodavati maglu pauperiziranim pravodoljupcima.Lijevi ili desni.
Mi smo toliko bolesni od ispravljanja povijesti i socijalnog mentaliteta da kad nam netko i ponudi novce, cesto ni ne znamo sto bi sa njima napravili za svoju i zajednicku korist.To je vrlo teska dijagnoza.

Tko je glasao

@G-news: U djelu svojeg

@G-news: U djelu svojeg teksta, savršeno si opisao užasavajuće nehumane posljedice kapitalističkog sustava:
Obzirom da ce od 120 mil jedno 30% biti roboti ili vec poprilicno uznapredovali klonovi, za njih ce trebati vrlo strucna radna snaga koju EU ne proizvodi.
Mladi studiraju psihologije, socijalne problematike, politicke nauke i grcke filozofije.Po mogucnosti besplatno, tj. na racun budala koje nesto konkretno proizvode.

Roboti ili čak klonovi (!) preuzimaju poslove običnih radnika, ali to ne donosi blagostanje, nego naprotiv ropstvo svima. Učiti treba samo ono, što nam pomaže preživjeti u nesmiljenom kapitalističkom pogonu - umjesto klasičnog ideala širenja slobodnog vremena, u kojem ćemo se moći mirno baviti "grčkom filozofijom" i brojnim drugim bezveznim temama. Glupo je baviti se "socijalnom problematikom"; neuspješni otpadaju, točka!

Zoran Oštrić

Tko je glasao

Roboti ili čak klonovi (!)

Roboti ili čak klonovi (!) preuzimaju poslove običnih radnika, ali to ne donosi blagostanje, nego naprotiv ropstvo svima.

Uopce mi nije jasan luddizam i cini se zacetak aktivizma protiv robota.Roboti ne donose ropstvo nego oslobadjaju od rada u nehumanim i opasnim uvjetima.Razminiranje, rad na trakama u autoindustriji, poslovima ciscenja opasnih tvari i sl.
Učiti treba samo ono, što nam pomaže preživjeti u nesmiljenom kapitalističkom pogonu - umjesto klasičnog ideala širenja slobodnog vremena, u kojem ćemo se moći mirno baviti "grčkom filozofijom" i brojnim drugim bezveznim temama.

Uciti treba tehnologiju koja ce umjesto tebe raditi pa ces imati vise vremena za grcku filozofiju i razmisljanje protiv koga ili cega bi bio antiprotivan.

Kapitalizam u marksovskom smislu odavno ne postoji kao ni mamuti!

Primjer Exxona, najvece svjetske korporacije:

Vlasnici pojedinici: Broj dionica:
1.TILLERSON REX W 1,341,318
2.PRYOR STEPHEN D 829,204
3.SIMON J STEPHEN 818,592
4.CRAMER HAROLD R 788,983
5.HUMPHREYS DONALD D 596,910
Vlasnici fondovi tj. kapital zlih umirovljenika, zaposlenika i dr:
Fondovi: Broj dionica:
Barclays Global Investors UK Holdings Ltd 211,829,358
STATE STREET CORPORATION 173,625,161
VANGUARD GROUP, INC. 166,449,250
Bank of New York Mellon Corporation 76,091,391
NORTHERN TRUST CORPORATION 68,996,348
BANK OF AMERICA CORPORATION 59,743,238
JP MORGAN CHASE & COMPANY 57,648,782 itd.
Ukupno je izdano 4,750.000.000 dionica.

Socijalna tematika nije "pomaganje" zdravom i fizicki i mentalnom sposobnom mladom covjeku, da postane nesamostalan, nezainteresiran i marginaliziran.Covjek mora uloziti nesto truda da bi postigao nesto u zivotu.
Jasno je da ima i onih koji se ne snalaze ili imaju vise talenta za slikarstvo, muziku, teatar ili pisanje.
Zato je omogucavanje svakome da ima krov nad glavom, hranu i osnovnu zdravstvenu zastitu po meni civilzacijski normativ.
Svedjani bi zivjeli na drvetu kad Investor, H&M, IKEA i jos 15-ak velikih firmi ne bi placali porez i za te druge.
Ako se mene pita neki put i previse razmazene.
Nasi bi socijalci svedska prava, a ove iz Investora, IKEA-e i sl. bi likvidirali ;)

Tko je glasao

@G-news: Kapitalizam u

@G-news:
Kapitalizam u marksovskom smislu odavno ne postoji kao ni mamuti!
Vjerujem da ti u to vjeruješ. :) Ja recimo svako malo čitam debelu knjigu od Georga Reismana "Capitalism", pratim njegov blog i www.capitalism.net, pretplaćen sam na dnevni bilten http://mises.org/ - i kako god okreneš: vidim da je Marx sasvim lijepo opisao niz tipičnih značajki tog sustava, koje i Reisman, kao njegov apologet, opisuje 150 godina kasnije. S time, da treba imati na umu da kod Marxa postoje i stranice divljenja i hvalospjeva uspjesima kapitalizma! Smatram da kapitalizam ima u sebi ugrađenu unutrašnju proturječnost koja ga čini dugoročno neodrživim sustavom, ali priznajem bez oklijevanja da ima i neporecive i nenadoknadive dobre strane!

U trećo knjizi "Kapitala" Marx piše o usponu dioničarstva u velikim korporacijama (što je tada već počelo, iako nije dominiralo), sukobu industrijskog i financijskog kapitala (vrlo suvremeno zvuči, samo danas imamo još sve te "derivate" kao oruđe potonjeg) isl..

Postoje uostalom brojni kapitalisti, koji su prirode ekonomije i društva posve svjesni i ne lažu samima sebi.

Zoran Oštrić

Tko je glasao

Hajd na levo brate Stevo,

Hajd na levo brate Stevo, hajd na desno seko Evo!

Nit na levo nit na desno već na ono isto mesto.. i tako to bi .... novi fosili, prslika stari fosila, u mentalnom sklopu jednostavno fosili!

Danica nam i dalje spava, zakopana živa i nestaje joj zraka!
Tko ju zakopao?
ZNA SE... otpad iz onog propalog režima... jedna nova sorta truljavi fosila!

Zdravo!

Jakša
"volim svoje i poštujem tuđe"
http://www.youtube.com/watch?v=OkO8qa3V5gg

Obrisan

Tko je glasao

ostricu, mislim da si

ostricu, mislim da si terminoloski ipak pobrkao neke stvari!?:)
razlika izmedju danasnje politicke ljevice i desnice je ta kulturoloska, ali se ta razlika ogleda i u njihovim razlicitim pogledima na mogucu distribuciju drustvenog bogatstva.
zajednicko im je to.. da su stranke "moderne ljevice"(iskljucivsi radikalno lijeve, komunisticke stranke!) i "stranke desnice" svu tu svoju "razlicitost" podredile zajednickoj ideji o kapitalizmu, kao jedino ispravnom modelu drustva.
"modernoj politickoj ljevici" je svaki projekt socijalizma stran, pa makar on bio i taj "demokratski"!
poznati su nam povijesni sukobi i podjele unutar lijevog pokreta(razlaz komunista i socijaldemokrata!), pa da sad previse ne elaboriram, glavni uzrok tog razlaza(i iskazane netrpeljivosti!)bio je upravo po pitanju projekta izgradnje pozeljnog drustva, koji je za njih bio potpuno razlicit.
naime, dok su komunisti kapitalizam smatrali nehumanim i ne covjecnim drustvenim uredjenjem(kakav je on na pocetku proslog stoljeca i bio!), kojeg treba revolucijom zamjeniti socijalizmom, kao prelaznim periodom ka nekom idealno zamisljenom komunizmu, socijaldemokrati su se zalagali za to.. da se reformama unutar kapitalistickog drustva stvori jedno socijalno osjetljivije drustvo(pa ipak i dalje samo kapitalisticko!)od onoga nehumanog na pocetku stoljeca.
komunisti su( od njihova razlaza!) socijaldemokrate smatrali izdajnicima ljevicarske ideje i "slugama kapitalista"!
duboka podjela lijevog pokreta u kom su nakon opceg sloma real-socijalizma, komunisti (za sada!) izisli kao gubitnici.
znaci, mozes biti tzv. "moderni ljevicar"koji se zalaze za neki humaniji oblik kapitalizma od ovog sadasnjeg(naseg divljeg pogotovo!), odnosno za neko novo socijalno osjetljivije,ali ipak samo kapitalisticko drustvo, ili si za radikalno lijevi (komunisticki!) pokret koji negira svaki kapitalizam(pa i onaj, socijalno osjetljiviji!) i koji zeli neki novi oblik socijalizma!?
mislim da se odmah na pocetku treba rijesiti ova terminoloska zbrka!?:)

Tko je glasao

@ edi3: Ako nešto nisam

@ edi3: Ako nešto nisam spomenuo u ovom kratkom tekstu, ne znači da to ne znam!

Spomenuo sam jednu "grubu definiciju podjele na lijevo i desno", međutim tu sam upotrijebio pogrešnu riječi: nije zapravo "definicija", nego samo "deskripcija", opis. Zatim sam citirao Enciclopaediu Britanicu, da ne spominjemo uvijek samo Wikipediju, i to samo dio teksta, gdje se govori i o distribuciji bogatstva.

"modernoj politickoj ljevici" je svaki projekt socijalizma stran, pa makar on bio i taj "demokratski"!
Socijalistička internacionala se jasno zalaže za "demokratski socijalizam", to im je u programu, može se naći na njihovom mrežnom sjedištu. Možeš, naravno, reći da su se u praksi zapravo toga odrekli - to mnogi misle, zato tijekom posljednjeg desetljeća u Europi generalno pada broj glasova koje dobivaju stranke članice SI, a pojavljuju se nove radikalnije stranke ljevice, zasada tek umjereno uspješne u nekim zemljama ("Ljevica" u Njemačkoj 11%). Meni se sviđa koncepcija "Nove antikapitalističke stranke" u Francuskoj, ove godine osnovana, to su bivši trockisti, znatno su prošili platformu. Također su i zeleni uglavom lijevi, s raznim strujama.

Naravno, postoje brojne različite vizije socijalizma, ne samo dve. Spomenuo sam, da to jest problem ljevice.

znaci, mozes biti tzv. "moderni ljevicar"koji se zalaze za neki humaniji oblik kapitalizma od ovog sadasnjeg(naseg divljeg pogotovo!), odnosno za neko novo socijalno osjetljivije,ali ipak samo kapitalisticko drustvo, ili si za radikalno lijevi (komunisticki!) pokret koji negira svaki kapitalizam(pa i onaj, socijalno osjetljiviji!) i koji zeli neki novi oblik socijalizma!?
Za početak, ja uopće ne mislim da je naš kapitalizam nešto osobito divlji. Vidi npr. moj tekst Živimo u kapitalizmu: istinskom, kumovskom. Imao sam jučer predavanje na tu temu na Slobodnom Filozofskom - postavit ću na web svoje bilješke, powerpoint prezentacija.

Dalja, ja sam uvelile "post-moderni" ljevičar: ekologizam npr.
tradicionalno je više bio vezan uz desnicu, konzervativce, zatim utjecaj feminzma, parola "pravo na različitost..." Sviđa mi se pak ideja Ulricha Becka o "Drugoj moderni", čak ona J. Rifkina o "drugom prosvjetiteljstvu".

Iza "radikalno lijevi" ti stavljaš kao sinonim "komunistički", i nisam siguran misliš li pod time na ono što smo uglavnom imali u vidu misliči na stranke koje su uzele ime "komunističke" (lenjinizam)? Protiv toga sam apsolutno, to sam jasno i rekao. Ali postoji recimo i anarhistički (slobodarski) komunizam, postoje ekonomisti koni se zalažu za "garantirani osnovni dohodak" za svakoga a da ne žele ukinuti privatno vlasništvo i tržište, postoje kršćanski inspirirani projekti radikalne preobrazbe društva ("teologija oslobođenja")...

Mislim da kapitalistički sustav (sustav, u kojem vlada kapital!) ima ugrađenu inherentnu nestabilnost, zbog čega stalno stvara nove probleme, svako malo dolazi do slomova ("financijski baloni" idr. - zato ljudi opet čitaju Marxa). Ekološka kriza je manifestacija iste te inherentne nestabilnosti prema van - ovisnost o rastućoj eksploataciji prirodnih resursa Prilagođava se, ali to se na dulji rok jednostavno ne može održati. Morat ćemo naći nešto bolje.

No međutim, jedno od upozorenja: ako i izgradimo bolji sustav u kojem kapital neće vladati, nipošto ne smijemo zamišljati da će to biti nekakav "kraj povijesti", svi problemi riješeni, možemo mozak na pašu! Sasvim sigurno, svaki društveni sustav imat će svoje probleme!

U političkoj praksi, međutim, treba se čuvati globalnih radikalnih mjera - imamo iskustva, da dovode do loših rezultata. Danas, u Hrvatskoj treba jačati svijest o antagonističkom karakteru društva, koja je 20 godina prigušena pozivanjem na nacionalno jedinstvo (vidi moj tekst o nepoželjnosti konsenzusa). "Banda lopovska" radi tiho, radnici moraju biti glasni, a to znači ne samo vikati, nego jasno, artikulirano govoriti. Mora se razviti primjereni diskurs socijalne borbe.

Kako mislim da nema šanse na neposrednom političkom polju (da SDP zaista počne biti stranka koja zastupa ljude, koji žive od svojeg rada, nasuprot imovini - iako neke blage naznake postoje, vidi dio o mogućoj budućnosti SDP-a u mojem članku Predsjednički izbori samo su uvod u bitnu promjenu političke scene) ili da se pojavi nova stranka ljevice, neka "Nova antikapitalistička stranka" - SRP i Ljevica Hrvatske su u rasulu, novu stranku trebalo bi godinama graditi, Zelena lista danas razvija posve neutralni pristup bez ulaženja u sporna pitanja van par posebnih interesa) treba raditi na društvenim pokretima. Anarhosindikalizam, recimo, mislim da nudi jednu dobru metodu. Studenti se sada uče društvenoj borbi.

Slobodno tržište zasniva se na "svetom egoizmu", pojam "socijalizam" znači "društvenost", naglašavanje solidarnosti (neki danas govore o "solidarizmu"). Postoji "tržišni socijalizam", u kojem i Encyclopaedia Britanica vidi perspektivu. Mislim da je očita greška pokušati ukinuti svako tržište, također i svako privatno vlasništvo, ali s druge strane - možemo možda razviti oblike regulacije, tako da kapital ne vlada, nego bude pod kontrolom. Egoizam jest dio ljudske prirode, ali bogamu, i solidarnost ipak jest!

U nekom stupnju, ne jasno određeno nekim trenutkom, to onda više neće biti "vladavina kapitala". Najzad, u jednom američkom udžbeniku ekonomije s početka 1980-ih (iz kojeg sam učio u svoje doba), nazivaju sustav kontinentalne Eiurope "demokratski socijalizam" (to smatram pogrešnim, čak i u užoj primjeni na skandinavske zemlje, jer faktički ipak još uvijek vladaju kapital i njegova "kurjačka glad za viškom vrijednosti"), u Njemačkoj sve stranke uvažavaju termin "socijalna tržišna privreda" ili danas već "eko-socijalna". itd..

Dakle, ja sam za radikalnu antikapitalističku misao, ali sam za reformističke metode i kombiniranje, eksperimentiranje sa raznim metodama i projektima - koje se pak moraju zasnivati na uviđanju antagonističkog karaktera društvenih odnosa, te borbi za interese onih na margini - ugrubo, onih koji ne raspolažu kapitalom, nego samo svojom radnom snagom (uključujući recimo i studente i novinare kao "kognitivni proletarijat" - vidi npr. moj tekst novinari i metalci: Jedan svijet, jedna borba!, u onome što je nazvano "kognitivni kapitalizam" - vidjeti o tome kod nas preveden zbornik radova čiji je urednik Carlo Varcellone - jedan njegov članak na hrvatskom u pdf-u - Prikaz zbornika, gdje se nastoji spojiti bar dva područja istraživanja: razvoj novih tehnologija s jedne strena, dominaciju financijskog sektora u "globalizaciji" s druge.)

Zoran Oštrić

Tko je glasao

"demokratski socijalizam" je

"demokratski socijalizam" je desetljecima bio samo formalni ukras programskog odredjenja "socijalisticke internacionale", kojeg su mnogi od istaknutih socijaldemokrata(tipa, frank-walter steinmeiera) htjeli i kao takvog ukloniti iz svojih programa, promatrajuci ga kao neki relikt proslog vremena sasvim nepotrebnog "modernoj socijaldemokraciji".
medjutim, kako se u medjuvremenu njemackoj dogodio gregor gys i njegova "sve-njemacka ljevica" koja je 2005g. osvojila 8,7% glasova na izborima za bundestag, te koja se etablirala u deset od sesnaest parlamenata njemackih saveznih pokrajina ( u svih sest istocnonjemackih i u cetiri zapadnonjemacke pokrajine!) njemacki socijaldemokrati su preplaseni uspjehom te stranke ( i padom vlastite popularnosti!) ponovo aktualizirali taj "povijesni relikt", pa su cak u svoj toj panici tragikomicno poceli zazivati i karl marxa!?:)
prelazak lafontaina i mnogih drugih razocaranih njemackih socijaldemokrata u tu lijevu stranku, prisilio je njemacki spd(socijaldemokrate!) da se ipak pomaknu ( ocito, samo verbalno!) sa njihove dugogodisnje i ugodne pozicije politickog centra!
ugodnim taborenjem u politickom centru, spd je vec davno izgubio svoju vjerodostojnost lijeve stranke(ako je uopce ikad i imao!?)
svaka slicnost sa sdp-om je sasvim slucajna, zar ne!?:))
potpuno se slazem sa tobom da u hrvatskom politickom prostoru vec odavno zjapi prazna rupa politicki neartikuliranih interesa ljevice, koju je sdp sasvim neopravdano proglasio svojom.
mislim da ce se sa daljnjim politikanskim uradcima zorana milanovica, ta rupa sve vise i povecavati, te je sasvim logicno ocekivati da se uskoro u hrvatskoj pojavi neka nova stranka politicke ljevice tipa, hrvatski socijalisti, ako ne.. i neki novi komunisti!?
"radikalno lijevi" ne nosi nuzno prefiks neke negativnosti, vec ga najcesce upotrebljavam da bi te ljevicare odvojio od ostatka politicke "ljevice"!:)

Tko je glasao

kad socijaldemokrati govore

kad socijaldemokrati govore o "demokratskom socijalizmu" i to najcesce kad im na izborima lose ide, oni sustinski govore o nekom ljepsem kapitalizmu, a ne o socijalizmu..i samo tu misao populisticki upakiraju u radnickoj klasi jos uvijek primaljiv celofan socijalizma!

Tko je glasao

ipak, idemo se vratiti na

ipak, idemo se vratiti na sam pojam "demokratski socijalizam" koji je po meni pomalo kontradiktoran!
"socijalizam" je oblik drustveno-ekonomskog poretka u kom niti jedna klasa nema monopol nad sredstvima za proizvodnju, pa tako ni vlasnistvo nad kapitalom iz kojeg bi samo za sebe prisvajala dobit koju ostvaruju pripadnici svih drugih klasa.
sva osnovna sredstva su u tzv. "drustvenom vlasnistvu".
kad podjem od ove definicije socijalizma, koji je po meni jedino ispravna, mislim da je u takvom drustvu demokracija jednostavno nemoguca!?
socijalisticki drustveni sistem pociva na nuznoj premisi "drustvenog vlasnistva" i tu bi premisu sve politicke opcije morale uvazavati, jer bi bila gotovo suluda situacija kad bi nakon svake promjene vlasti, narocito one koja negira to drustveno vlasnistvo, dolazilo i do promjene drustveno-ekonomskog poretka!?
ako sve politicke opcije moraju postivati tu premisu(o drustvenom vlasnistvu!) tad ne mozemo govoriti o demokraciji, vec o ne slobodi!
zasto inzistiram na jasnom terminoloskom odredjenju?
zato sto je definicija socijalizma izuzetno jasna i jednostavno me smeta kad se taj pojam brka sa tzv. "socijalnim drustvom".
kad netko kaze da je za demokratski socijalizam, to po meni(nuzno!) implicira da je protiv svakog oblika kapitalizma.
kao sto ni plavusa nije plava, vec zuta, tako ni demokratsko i socijalno osjetljivo drustvo nije taj.. "demokratski socijalizam"!?
ostricu, mozemo li definirati, sto je to za tebe taj "demokratski socijalizam"!?
nesto ljevije od socijaldemokracije i desnije od marksa, ili!?:)

Tko je glasao

@edi3: pojam "demokratski

@edi3:
pojam "demokratski socijalizam" koji je po meni pomalo kontradiktoran!
Ne može biti "pomalo kontradiktoran", kao što žena ne može biti "pomalo trudna". :) Pojam je u širokoj upotrebi, mnoge političke stranke ga koriste kao svoj moto. Socijalistička internacinala ističe ga kao svoj cilj.

socijalisticki drustveni sistem pociva na nuznoj premisi "drustvenog vlasnistva"
To je znatno uže od opisa pojma "socijalizam" koja se u svijetu normalno koristi - jednu varijantu sam dao u dnevniku, prema autoritarnom izvoru. Za to što kažeš ne zalaže se ni Socijalistička internacionala, pa čak ni ljevija, post-komunistička Ujedinjena europska ljevica.

To što ti navodiš je upravo komunizam, a ne socijalizam. (Vidi članak komunizam na wikipediji - citira se i "Hrvatska enciklopedija"). Ideja "zajedničkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju" duboko je utkana u povijest zapadnog mišljenja- npr. uzoran opis u Novom zavjetu, Djela apostolska 4.32-35, čemu odmah slijedi i opis brutalnih metoda kojima apostoli vladaju - pravi "komunisti" (tj. lenjinisti, boljševici): ljude koji su pokušali dio privatnog vlasništva zadržati za sebe, kaznili su smrću na licu mjesta. :(

Osim toga, u "društvenom vlasništvu" postoje razne varijante: prije svega, ne svodi se samo na državno vlasništvo. Postoji radničko dioničarstvo (koje može biti i većinsko, kod nas npr. "Kraš"), kooperative, zajednićko vlasništvo seoskih općina nad zemljom, zajedničko vlasništvo koje su recimo imali crkveni redovi... Puno tih oblika funkcioniralo je u povijesti, mnogo ih i danas funkcionira.

Međutim, zaista, pokazuje se ozbiljan problem, kad politička vlast upravlja ekonomijom u cjelini. To je jedan od problema koji imam na umu kad upozoravam na opreznost u metodama. Iako sam uvjeren da vladavina kapitala mora biti okončana, svijestan sam, na osnovu povijesti, da može biti zamijenjena nečim gorim, a ne boljim.

Liberalna teorija je "posjednički individualizam", pravo vlasništva je u središtu, pojedinac može braniti svoju slobodu zahvaljujući svome vlasništvu nad stvarima, uključivo pogotovo sredstva za proizvodnju. Komunistička kritika, još prije Marxa i Engelsa, kaže da je proletarijat ionako isključen iz vlasništva, dakle za njih slobode nema. Mogu li ljudi ipak ostati slobodni, ako nemaju privatnoga vlasništva, ili je ono striktno ograničeno?

Vidimo probleme, ali nije to logička kontradikcija. Postoji recimo i vizija "slobodarstog komunizma" (anarhisti), koja se gradi upravo na dosljednoj kritici etatističke, lenjinističke koncepcije. Teško da bismo rekli kako su ljudi u seoskoj općini, gdje je vlasništvo nad zemljom zajedničko a privatno vlasništvo ograničeno, manje slobodni nego ako većina zemlje pripada jednom veleposjedniku - a također i ako svi imju svoja mala imanja u privatnom vlasništvu (imamo kod nas na selu problem međusobnog nepovjerenja seljaka, zadruge ne funkcioniraju - u Austriji se u svakom selu hvale svojom zadrugom). Ili da su radnici "Kraša" manje slobodni zato jer su istovremeno vlasnici svoje tvornice... Slažem se da problema moramo biti svjesni (upozorio sam: nema lakog razriješenja problema! - nećemo "otuđenje" samo tako čarobnim štapićem ukloniti), ali ne smijemo si zatvarati vidike u moguće alternative.

kad se taj pojam brka sa tzv. "socijalnim drustvom".
Hm, što bi to bilo "socijalno društvo"? Socijalno = društveno...

"Kapitalizam" je za mene društvo u kojem i dalje, usprkos socijalnoj brizi, postoji i dalje vladavina kapitala kao bezlične sile i njegove kurjačke gladi za viškom vrijednosti. Pokazatelj problema je u tome, da ako jedno društvo koje je već vrlo bogato ostvari rast BDP-a od recimo samo 0,5%, , u krizi je. Zašto? Imaju već sve, više nego dovoljno da uz nešto truda oko redistribucije pokriju sve osnovne potrebe siromašnijih a da uspješniji imaju više (ne bi bio problem ni odvojiti 1% za pomoć manje sretnima u nerazvijenijim zemljama), i onda su ostvarili i porast od 0,5%, a ipak - to je kriza, gube se poslovi itd.? I tako treba naći nove prilike za posao, nove resurse koje treba upregnuti u pogon proizvodnje viška vrijednosti - obrazovanje recimo, tu sad "kidiše" privatni kapital, prostor posljednih godina u Hrvatskoj...

Treba nam oblik "stacionarne privrede", gdje će se pod napretkom razumijevati da se skrati radno vrijeme i poveća slobodno vrijeme, pa onda ljudi nakon što odrade ono što treba da zarade za život uživaju u slobodnom vremenu na bilo koji od tisuću načina. Naravno, i tu imamo problem, što raditi sa slobodnim vremenom, osim zaglupljivanja uz pivo i Big brother? (Djelatnosti koje se razvijaju jer netko na tome zarađuje...)

Vidi npr. jedan moj tekstić Pohvala lijenosti

Zoran Oštrić

Tko je glasao

"socijalizam" je oblik

"socijalizam" je oblik drustveno-ekonomskog poretka u kom niti jedna klasa nema monopol nad sredstvima za proizvodnju, pa tako ni vlasnistvo nad kapitalom iz kojeg bi samo za sebe prisvajala dobit koju ostvaruju pripadnici svih drugih klasa.
sva osnovna sredstva su u tzv. "drustvenom vlasnistvu".

morao sam ponoviti tu "moju" definiciju socijalizma, jer si je ocito krivo protumacio!?
za razliku od socijalizma, komunizam je ( po marxu!) besklasno drustvo u kom nema klasa, privatnog vlasnistva, pa ni drzave!
-"sva osnovna sredstva su u tzv. "drustvenom vlasnistvu"-.. jasno implicira da postoje i neka druga sredstva koja su u privatnom vlasnistvu.
po cemu je ta moja gornja definicija socijalizma, definicija "komunizma"!?
ostricu, postoje definicije razlicitih oblika drustva, po kojima je vrlo jasna razlika izmedju kapitalizma i socijalizma( u vlasnickoj strukturi!), tako da svako "sire" potezanje za pojmom "demokratski socijalizam", prije ukazuje na nedostatak znanja, nego li na neku "sirinu"!
"demokratski socijalizam" se moze provesti jedino u socijalizmu, a ne i u kapitalizmu!
zasto su se njemacki socijaldemokrati ponovo dohvatili "demokratskog socijalizma", vise sam nego jasno objasnio u gornjem postu.
od kud ti ideja da se njemacka ujedinjena ljevica i druge stranke komunisticke ljevice, ne zalazu za socijalizam!?

Tko je glasao

Edi: nasuprot definiciji

Edi: nasuprot definiciji pojma "socijalizam", koje se drži A.) Socijalistička internacionala, B) Enciclopaedia Britanica i C) ja u ovom dnevniku, ti inzistrša da mi griješimo, jer ti osobno socijalizam definiraš strože, naime da su "sva osnovna sredstva za proizvodnju u društvenom vlasništvu". Dozvoli ipak prvo meni da definiram pojmove koje koristim, a onda recimo i Socijalističkoj internacionali!

Zoran Oštrić

Tko je glasao

Edi: nasuprot definiciji

Edi: nasuprot definiciji pojma "socijalizam", koje se drži A.) Socijalistička internacionala, B) Enciclopaedia Britanica i C) ja u ovom dnevniku, ti inzistrša da mi griješimo, jer ti osobno socijalizam definiraš strože, naime da su "sva osnovna sredstva za proizvodnju u društvenom vlasništvu". Dozvoli ipak prvo meni da definiram pojmove koje koristim, a onda recimo i Socijalističkoj internacionali!

Zoran Oštrić

Tko je glasao

ostricu, kad govorim o

ostricu, kad govorim o demoktraskom socijalizmu, tad govorim o demokraciji i socijalizmu.
kad sve te tvoje enciklopedije i "socijalisticke" internacionale govore o tome, tad govore o nicemu!
ili, o ljepsem kapitalizmu!:))

Tko je glasao

od 1923g. u hamburgu i

od 1923g. u hamburgu i raspada nakon druge inetrnacionale.. na radnicku i socijalisticku internacionalu, te komunisticku partiju, ona prva na celu sa socijaldemokratima, taj socijalizam ima samo kao obicnu formu u svom nazivu!

Tko je glasao

sam taj naziv "demokratski

sam taj naziv "demokratski socijalizam" u rijecniku tzv. socijalisticke internacionale je obicna bedastoca.
kako su se socijaldemokrati vec davno odrekli svakog socijalizma, oni u biti govore o "demokratskom kapitalizmu" koji vec postoji.
jednostavno receno, blebecu o nicemu!:)

Tko je glasao

u cemu je uopce razlika

u cemu je uopce razlika izmedju liberala i socijaldemokrata?!
jedino u tome sto socijaldemokrati ne zele privatnoj svojini i trzistu prepustiti bas sve, vec misle da nesto treba ostati i u drzavnoj svojini!
jaka neka "radikalnost" nema sta!?:))

Tko je glasao

OK, rekli smo svaki svoje,

OK, rekli smo svaki svoje, nema smisla da se ponavljamo.

Zoran Oštrić

Tko je glasao

svojevremeno je zoran

svojevremeno je zoran milanovic na svom blogu napisao.."drugovi i drugarice vodim vas u demokratski socijalizam"
moj prvi odgovor je bio da ne prica gluposti, jer socijaldemokrati nisu isto sto i komunisti!
valjda je i on naisao na tu floskulu o "demokratskom socijalizmu", pa mu se ucinila zanimljiva!?:)

Tko je glasao

nemoj me krivo shvatiti, ali

nemoj me krivo shvatiti, ali ja samo zelim da rascistimo o cemu uopce pricamo!
o nekom novom obliku kapitalizma, ili o nekom drugom obliku socijalizma?
mozes li mi jasno odgovoriti?

Tko je glasao

lijepo. zanima me odgovor na

lijepo.
zanima me odgovor na jedno trivijalno pitanjce. zamislimo sljedecu situaciju: imamo dve individue koji rade isti posao. posao je takove prirode da razlika u psihofizickim sposobnostima navedenih individua direktno uzrokuje i razliku u njihovoj produktivnosti (recimo da individua A "proizvede" 100 jedinica u vremenu X, dok individua B proizvede 25 jedinica u istom tom vremenu), kako bi drustvo "pravedno" distribuiralo tih 125 jedinica? nadalje, zamislimo da A u mjesec dana proizvede npr. 2000 jedinica, dok B napravi 500. koliko bi tko dobio, i PO KOJEM NACELU DISTRIBUCIJE? treba li oduzeti nesto od A (jer ima vise) i dati B(jer ima manje)? ukoliko ima potencijalnih rjesenja, molim obrazlozite NACELO distribucije.

Tko je glasao

zanima me odgovor na jedno

zanima me odgovor na jedno trivijalno pitanjce.
Situacija nije moguća u proizvodnji postoje normativi materijala i rada (vremna izrade). Normativ vremena se mjeri prema prosječno vještom radniku. Podbačaj norme nije dopušten i uglavnom je u nomativnim aktima poduzeća zapriječen premještanjem na druge poslove ili otkazom ugovora o radu, ako to unutar poduzeća nije moguće ili ako taj radnik podbacuje normu i na drugim poslovima.
Dakle, nema nikakve distribucije.

Tko je glasao

Anonimni: ne shvaćam zašto

Anonimni: ne shvaćam zašto to pitanje ovdje postavljaš i kome? Kakve to veze s temom dnevnika ima? No, pokšat ću odgovoriti.

Ako je razlika tako velika kako pretpostavljaš, osoba B evidentno nije za taj posao i potražit će drugi, odnosno šef će ga rasporediti na drugo radno mjesto. Obično se postavi norma koja se mora ispuniti, a premašivanje norme može biti posebno stimulirano.

Tradicionalno, poslodavci žele postaviti norme što više (po mjeri najboljih a ne prosječnih radnika), a sindikati naravno što niže. Također treba biti oprezan u poticanju napora, da se norme premaše, jer može dovesti do zdravstvenih šteta, pogotovo na dulji rok.

Ako se recimo radi o starom radniku na nekim zahtjevnim poslovima, koji više ne može ispuniti traženu normu, vjerojatno će njegovi suradnici, pa i koliko-toliko humani posladavac, biti za to da mu se da neki manje zahtjevni zadatak, a da mu se plaća ne umanji. Neće ga naprosto "baciti na cestu". Doduše, mi imamo također tradiciju da ljudi idu u invalidsku mirovinu i kad zapravo ne bi trebalo!

Manje razlike pak mogu se tolerirati, bez razlike u zaradama. Imam osobno iskustvo u tome, radio sam neke fizičke poslove kao mlad, grupa od nas troje je prenosila stvari, jedan je bio snažniji od mene i najviše prenosio, treći slabiji pa je nosio manje ali je ipak obavio dio posla, i zaradu smo dijelili ravnopravno. Kad sam pak pokušao prenositi vreće cementa, po 50 kila, ustanovio sam da nemam dovoljno izdržljivosti (lako je prenijeti jednu, čak i nekoliko desetaka - jednu po jednu naravno! :) - ali par stotina...), pa sam odustao. To je bilo izrazito zahtjevno i vrlo jaki ljudi mogli su mnogo zaraditi.

Zoran Oštrić

Tko je glasao

Kad sam pak pokušao

Kad sam pak pokušao prenositi vreće cementa, po 50 kila, ustanovio sam da nemam dovoljno izdržljivosti (lako je prenijeti jednu, čak i nekoliko desetaka - jednu po jednu naravno! :) - ali par stotina...), pa sam odustao. To je bilo izrazito zahtjevno i vrlo jaki ljudi mogli su mnogo zaraditi.

hmm, očito se nisi baš naradio u životu :)

Tko je glasao

hmm, očito se nisi baš

hmm, očito se nisi baš naradio u životu :)

Ja sam čul da se je tak naradil, sve je imal žuljeve na jeziku.

Sama njegova rečenica u kojoj spominje nošenje vreča cementa par stotina metara, je bajka.

Tko je glasao

To s nošenjem stvari (nas

To s nošenjem stvari (nas troje smo jedno vrijeme, oko pola godine, radili kao ekipa, kod selidbi i raznih transporta), posebno vreća cementa (osobito težak posao), spomenuo sam kao primjer, jer se dobro uklapa u postavljeno pitanje. Nisam očekivao da čak dvojica naći potrebnim da komentiraju.

Sama njegova rečenica u kojoj spominje nošenje vreča cementa par stotina metara, je bajka.
Nisam spomenuo "par stotina metara", uglavno se radilo o par desetaka metara pa i manje, ali tako stalno, vreća po vreća (isprazniti šleper, prenijeti vreće u skladište, naravno ipak imaš odmor, dok se vraćaš po iduću; pri tome jedna stoji na kamionu i dodaje vreće onima koji nose, drugi ih preuzima i slaže). Zašto misliš da je to bajka? Riječ je o 50 kila, ništa posebno, čak ni za prosječnog muškarca a ja imam 190 cm, u ono doba oko 92-95 kila. Pravi frajeri su nosili po DVIJE odjednom. Niti je neobično, da sam nakon 50 prenijetih vreća bio iscrpljen. Danas bih, naravno, bio iscrpljen već nako jedne ili dve-tri. Stvarno su vrlo izdržljivi ljudi, koji su mogli satima neumorno to raditi, mogli odlično zaraditi.

Zoran Oštrić

Tko je glasao

Zašto misliš da je to

Zašto misliš da je to bajka?
Stvarno su vrlo izdržljivi ljudi, koji su mogli satima neumorno to raditi, mogli odlično zaraditi.

Zato Zorane Oštriću što se čovjek ne rađa sa izdržljivošču nego se ona dobija radom :)

Da si samo jednom u životu nešto teže radio (ili trenirao neki sport) znao bi da se tijelo vrlo brzo adaptira na svaki napor. Sama tvoja izjava da ne možeš, a bio si mlad, dovoljno govori:) A inače, tvoja izjava mi je vrlo simpatična, nemoj se ljutiti na malu kritiku:)

Tko je glasao

@chaos99: Smatraš da lažem

@chaos99:
Smatraš da lažem što se tiče mene osobno, uvjerit te u suprotno neću i nema potrebe. Za ovu raspravu o problemu pravedne nagrade za rad to nije bitno. Primjer s trojicom koji rade kao ekipa za prenošenje, nisu svi jednako jako ali dijele zaradu ravnopravno, je pretpostavljam inače realističan?

Zoran Oštrić

Tko je glasao

nesumljivo ne lažeš, no

nesumljivo ne lažeš, no nesumljivo se nisi naradio. ti si probao raditi i odustao jer si zaključio da se iz nekog razloga ne isplati (tipično hrvatski).

Tko je glasao

namjera mi je bila baciti

namjera mi je bila baciti malo svjetla na neke probleme "tradicionalnog" (ma sta to znacilo, izgleda da svako ima svoje shvacanje...) shvacanja pojma socijalizam. dakle pitanje distribucije, ili bolje receno REDISTRIBUCIJE vlasnistva unutar pojedinog drustva je komplicirano i smatram da svaka simplifikacija ili nedovoljno zahvacanje tog problema moze imati neugodne posljedice za ishod. mislim da se i na primjeru posljednjih desetljeca hrvatske povijesti moze iscitati odredjene (najblaze receno) poteskoce nauka sve je svacije/nicije.
dakle, kako odrediti tko sto dobiva, ili, trivijalno, koliki je ciji dio kolaca? na zalost nisam dobio odgovor u vidu NACELA ili bar obrasca po kojem bi se vlasnistvo distribuiralo.
za pocetak: zasto bi vlasnistvo bilo drustveno ili drzavno? vlasnistvo nad cim? rijekama, automobilima, tvornicama, radnim stolovima, osobnim racunalima...osobno smatram da je jasno definirano pitanje vlasnistva nuzno kao jamac stabilnosti drustva.
pogledajmo sljedeci pasus:
"Ako je razlika tako velika kako pretpostavljaš, osoba B evidentno nije za taj posao i potražit će drugi, odnosno šef će ga rasporediti na drugo radno mjesto. Obično se postavi norma koja se mora ispuniti, a premašivanje norme može biti posebno stimulirano."
u idealnim uvjetima da. ako su SVI ljudi plemeniti, sirokih svacanja i spremni prihvatiti svoja ogranicenja, mozda bi i mogli ocekivati takav ishod. no da li je takovo ocekivanje naivno? realno? a sto ako je B sefov rodjak ili kum? ili osoba bitna za funkcioniranje politicke elite? ili ako naprosto iskoristi moc u bilo kojem obliku da zadrzi posao, jer bolji ili isti jednostavno ne bi mogao imati u okviru svojih mogucnosti? koji razvoj dogadjaja se cini vjerojatnijim (pogledajmo iskustva bivsih komunistickih rezima...)? da li bi u ovom slucaju privatno vlasnistvo (a time i jasan osobni interes za dobro funkcioniranje poduzeca, a time i osobnu egzistenciju) moglo pruziti bolja jamstva za razumno rjesenje problema?
ili:
"Manje razlike pak mogu se tolerirati, bez razlike u zaradama. Imam osobno iskustvo u tome, radio sam neke fizičke poslove kao mlad, grupa od nas troje je prenosila stvari, jedan je bio snažniji od mene i najviše prenosio, treći slabiji pa je nosio manje ali je ipak obavio dio posla, i zaradu smo dijelili ravnopravno."
u ovom dijelu sadrzana je po mom misljenju jedna od najvrijednijih stecevina covjeka uopce: suradnja i solidarnost. no da li vecina ljudi (antropoloski ili cak psihologijski gledano) slijedi taj obrazac? pogledajte samo primjere u svojoj okolini, posebno u slucajevima "drzavnih" ili "drustvenih" poduzeca. sto ako je netko naprosto nesposoban, ili lijen (ne zvuci nemoguce, zar ne?). jedan (dobro i produktivno) radi, a ostali imaju istu placu. :)
da skratim: namjera mi je bila ukazati na nuznost adekvatnog rjesenja problema (stjecanja) privatnog vlasnistva. kao konstruktivnu kritiku predlozio bih odbacivanje pojednostavljenog crno-bijelog (dijalektickog?) shvacanja pojmova kapitalizam vs. socijalizam. mislim da drzavno i drustveno vlasnistvo i posebno planska ekonomija i onemogucavanje privatne inicijative nisu pokazali dobra iskustva. s druge strane, paradigma predatorskog kapitalizma na pojedinim primjerima (paradoksalno) polako pokazuje slican problem ogranicavanja ljudskih sloboda.
osobno su mi zanimljive skandinavske zemlje. imamo slobodu, jasno odredjeno i regulirano privatno vlasnistvo, i socijalnu ulogu drzave, ili jos bolje drustva. mislim da bi buduca rasprava trebala uzeti u obzir iskustva i principe navedenih drustava.

Tko je glasao

Prvo, glede produktivnosti

Prvo, glede produktivnosti važno je shvatiti činjenicu da su rezultati pojedinačnog rada u znatnoj mjeri društveno određeni. Čini se prilično teško ustanoviti objektivnu osnovu koja bi nam omogučila razdvajanje individualne i društvene komponente produktivnosti te nagrađivanje samo individualne komponente.

Evo kako je Branko Horvat u "Političkoj ekonomiji socijalizma" to pokušao učiniti.

"Uopćeno govoreći, proizvodnje određene robe zavisi od dvije skupine faktora koji se mogu označiti kao radni i neradni faktori. .. radna komponenta sastoji se od dva razdvojena faktora: (a) individualnog rada i (b) kolektivnog rada. Ti faktori mogu se nazvati i (a) neposredan rad i (b) poduzetništvo. Prvi faktor zahtjeva individualno nagrađivanje, a drugi kolektivno. Rezultat individualnog rada određuju dva različita činioca: (1) intenzivnost i trajanje rada i (2) osposobljenost, odnosno vještina. No, osposobljenost ovisi djelomično o urođenom talentu, a djelomično o naobrazbi. Naobrazba je, pak, rezultat truda u učenju i mogućnosti obrazovanja dostupnih radniku. Ako, da bismo izbjegli reductio ad infinitum, zanemarimo činjenicu da domet težnji, obrazac vrijednosti itd, zavise od obiteljskih prilika i neposredne društvene okoline (što znači da su društveno određeni), možemo razlikovati tri elementa u faktoru "neposredni rad". Pojedinac je potpuno odgovoran za intenzivnost i trajanje rada, kao i za trud u učenju. Nadarenost je egzogeni dar prirode. Razlike u mogućnostima obrazovanja su društveno određene. Stoga je, strogo uzevši, načelo raspodjele primjenjivo samo na prvi element. Talent zahtjeva poseban tretman. Mogućnosti obrazovanja trebaju biti jednake za sve..
U kapitalističkom poduzeću, vlasnik odnosno nujegov predstavnik je poduzetnik. U poduzeću kojim upravljaju radnici, vlasnik je društvo, a svi radnici su predstavnici društva. Oni nastupaju kao kolektivni poduzetnik. Kao faktor proizvodnje poduzetništvo je odraz činjenice da se rad ne obavlja izolirano, nego se po pravilu, organizira i obavlja kolektivno. Poduzetništvo je određeno međuljudskim odnosima, organizacijom rada i kreativnošću radnog kolektiva. Zbog toga osobni dohodak svakog pojedinog radnika ima dva sastavna dijela. Jedan odražava njegov vlastiti individualni doprinos (plaće). Drugi je rezultat kolektivnih napora njegovog poduzeća (udio u višku ili profitu zahvaljujući inventivnim aktivnostima). Neraspodjeljeni dio profita ostaje u poduzeću i upotrebljava se za financiranje investicija.
Možemo sažeti. Plaća plus raspodjeljeni profit predstavlja osobni dohodak. Oosbni dohodak plus neraspodjeljeni profit predstavlja radni dohodak. Praktičan postupak za određivanje radnog dohotka jest pronalaženje ukupnog dohotka i odbijanje neradnog dohotka (dohotka koji nije stečen radom). Neradni dohodak sastoji se od različitih vrsta rente - zemljišne, kamate, tehnološke, monopolističke itd .. Navednu rentu valja odrediti i potom elimirati. Eliminiranje rente ne podrazumijeva nužno "ispumpavanje" dohodaka od rente iz poduzeća. Sve što se time podrazumijeva jest da se taj dohodak ne može raspodjeliti kao osobni dohodak. U stvari, može biti poželjno ostaviti, recimo kamate i tehnološku rentu u poduzeću za poticanje tehnološkog napretka ili pokrivanje velikih investicijskih ulaganja....

... Sada se nčelo raspodjele prema radu može tumačiti na osnovi radnog napora, a ne na temelju doprinosa efikasnosti. Nadarenosti i "nedostaci" (hendikepi) su slučajni, nepovezani s individualnim radnim naporom i treba ih što više zanemarivati.
Ispitajmo uvjete pod kojima se raspodjela dohotka može smatrati optimalnom. Optimalna raspodjela dohotka zahtijeva: (a) efikasnu proizvodnju (proizvod se mora proizvesti prije nego se raspodjeljuje) i (b) pravednu raspodjelu. Prvi uvjet pretpostavlja postojanje motiva za rad punim kapacitetom. Budući da je takav motiv društveno uvjetovan, nikada nije razmatran u neoklasičnoj literaturi nego se jednostavno pretpostavljalo da postoji. Druga komponenta je proglašena neprikladnom za znanstveno proučavanje jer uključuje uspoređivanje interpersonalnih korisnosti (utiliteta) što se čini nemogućim. I stvarno, laissez-faire tržište (ili no pod državnom uredbom) ne može doseći optimalnu raspodjelu dohotka; zbog toga je optimalna raspodjela dohotka inherentno nemoguća u kapitalističkom ili etetističkom uređenju.
U socijalističkoj ekonomskoj znanosti, komponenta motiva razmatra se od samog početka. Budući da radnik (a) radi za sebe, a ne za gazdu, i (b) sudjeluje u određivanju platnog stava, postoje motivi za rad punim kapacitetom. Komponenta raspodjele zahtijeva dodatni komentar. Pretpostavimo da je ceteris paribus, marginalni utilitet dohotka u opadanju (opće prihvaćena pretpostavka) i da su potrošaći u nekom osnovnom smislu slični. Tada će svaka promjen, koja raspodjelu dohotka čini egalitarnijom i ne utječe negativno na produktivnost, povečavati blagostanje društva. Na kraju će dohodak biti jednoliko raspodjeljen. No, mnogo prije no što je ta granica dosegnuta, pojavit će se negativni utjecaj na produktivnost. Oni koji misle da nisu pravedno nagrađeni, smanjit će svoj proizvodni napor pa će se ukupna proizvodnja smanjiti. Prividno, možemo se suočiti s ovim problemima: transfer dodatne jedinice dohotka od produktivnijih k manje produktivnim članovima društva povećat će društveno blagostnje: istovremeno, zbog nezadovoljstva, ukupna proizvodnja će opadati i zbog toga će se dohodak i blagostanje smanjiti. Kako možemo pronaći točku u kojoj je porast blagostanja izazvan raspodjelom točno jednak gubitku blagostanja izazvanom smanjenjem proizvodnje? Koja je to točka maksimalnog blagostanja koja, prema tome, određuje optimalnu raspodjelu dohotka?
Sa stajališta dobronamjernog tiranina - kojeg ekonomisti teorije blagostanja prešutno pretpostavljaju kada razmatraju moguće poboljšanje u raspodjeli dohotka - nema odgovora na postavljeno pitanje bez uključivanje usporedb osobnog blagostanja, što vodi u slijepu ulicu. Međutim, taj problem je srećom irelevantan u institucionalnom uređenju socijalističke ekonomije. Tu se razlike u plaćama određuju - i prema tome dohodak raspodjeljuje - u procesu koji uključuje izravna uspoređivanja osobnog blagostanja. Jednom kad se članovi radnog kolektiva dogovore o pravednoj raspodjeli dohotka, ne postoji drugačija raspodjela koja bi mogla povečati njihovo blagostanje. Postizanje pravedne raspodjele podrazumijeva kompletno vrednovanje blagostanja svakog člana skupine. Da se mislilo na to da je moguće povečati blagostanje skupine, skupina bi nastojala to učiniti i tada bi to bila optimalna raspodjela. Nemouće je, u normalnoj ljudskoj skupini, smatrati da nepravda pridonosi blaostanju.
Rješenje problema optimalne raspodjela pokazuje se mogućim jer se sudionici sami uključuju u uspoređivanje osobnog blagostanja i donose relevantne odluke. To ne može postići ni kapitalističko tržište ni etatistička birokracija..."

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

zahvaljujem na trudu. kad se

zahvaljujem na trudu. kad se izdvoji malo vremena i prouci ponesto zapetljan stil pisanja doticnog gosp. horvata (ispricavam se ali ne znam tko je on bio- ekonomist, politicki ekonomist, ili nesto sl.?). no citirani clanak moze posluziti kao dobar ogledni primjer ili cak "poligon" za povezivanje mog pitanja "tko sto dobiva" i pojednostavljenog (ignoriranog?) shvacanja uloge i vaznosti jasnog i preciznog odredjenja privatnog vlasnistva za funkcioniranje drustva. pokusat cu biti sto je moguce sazetiji. ideja je da probam izdvojiti neke, po mom misljenju, nejasne ili problematicne dijelove (citiranog?) texta, prateci osnovnu ideju istog (koliko je to moguce obzirom na cjelokupni kontekst koji ne poznajem bas). dakle:
"radna komponenta sastoji se od dva razdvojena faktora: (a) individualnog rada i (b) kolektivnog rada. Ti faktori mogu se nazvati i (a) neposredan rad i (b) poduzetništvo. Prvi faktor zahtjeva individualno nagrađivanje, a drugi kolektivno." - zasto? zasto individualan rad ne moze biti nazvan poduzetnistvom? i zasto ZAHTJEVA (to je pomalo nejasno)? rad ne zahtjeva. to je apstraktan pojam koji ne moza zahtjevati, eventualno neka ziva osoba moze iznijeti vrijednosni sud tipa: to i to TREBA kolektivno nagraditi...i sl. ali onda treba i obrazloziti to TREBA) kolektivno nagradivanje? sto uopce znaci kolektivno nagradivanje? tko procjenjuje sto treba nagraditi i koliko? kolektiv? svi?
"Rezultat individualnog rada određuju dva različita činioca: (1) intenzivnost i trajanje rada i (2) osposobljenost, odnosno vještina." - a uspjeh? reakcija trzista, odnosno drugih ljudi koji slobodnim izborom nesto hoce i vole ili nece i ne vole? (sto sa susan boyle?)
"Ako, da bismo izbjegli reductio ad infinitum, zanemarimo činjenicu da domet težnji, obrazac vrijednosti itd, zavise od obiteljskih prilika i neposredne društvene okoline (što znači da su društveno određeni), možemo razlikovati tri elementa u faktoru "neposredni rad" - obicno nije dobro zanemarivati cinjenice da se izbjegnu manjkavosti teorije
"Pojedinac je potpuno odgovoran za intenzivnost i trajanje rada, kao i za trud u učenju. Nadarenost je egzogeni dar prirode. Razlike u mogućnostima obrazovanja su društveno određene. Stoga je, strogo uzevši, načelo raspodjele primjenjivo samo na prvi element. Talent zahtjeva poseban tretman." - ovo je nevjerojatan slijed logicki nepovezanih besmislica. prve tri deskriptivne tvrdnje ni na koji nacin ne uvjetuju (normativnu) tvrdnju da raspodjelu treba ravnati samo prema intenzivnosti (sto to znaci? kome je teze: beethovenu, proustu, tesli ili manualnom radniku na gradilistu?) i trajanju rada. a stura opaska da talenat zahtjeva poseban tretman bas i ne rasvjetljava niti pomaze mnogo, zar ne?
"Kao faktor proizvodnje poduzetništvo je odraz činjenice da se rad ne obavlja izolirano, nego se po pravilu, organizira i obavlja kolektivno." - ovo ne znaci nista. sto znaci "odraz cinjenice"? zar se radom moze nazvati samo ono sto se obavlja kolektivno (pitam se da li je doticni gosp. horvat imao suucesnike i koautore pri promisljanju problematike i kreiranju ovog texta)?
"Zbog toga osobni dohodak svakog pojedinog radnika ima dva sastavna dijela. Jedan odražava njegov vlastiti individualni doprinos (plaće). Drugi je rezultat kolektivnih napora njegovog poduzeća (udio u višku ili profitu zahvaljujući inventivnim aktivnostima)."- sad dolazimo do zanimljivog dijela. promislite o sljedecem problemu: kako cemo odrediti place? kako odrediti vlastiti individualni doprinos ako (neargumentirano) namecemo kolektiv kao normu? ako pogledate nastavak texta, a i text u cjelini, o tome nema ni rijeci. to je nepoznanica. sto cemo mjerit koliko je tko radio vremenski? ili koliko mu je to bilo tesko? ako netko treba pet puta vise vremena da rijesi nekakav zadatak (i to ga boli) od nekog drugog, znaci li to da ga treba pet puta vise nagraditi??? ovdje ne pise cak niti toliko jasno!!! gdje pise kako odrediti place? po kojem principu?
za sad je dosta (upravo sam doznao da moram na neodgodiv kasnonocni sastanak s nekim kolegicama iz nesvrstanih zemalja :) ). ukoliko itko ponudi kakva rjesenja gore navedenih problema, mozemo prijeci na drugi (zanimljiviji) dio texta. inace mi je neobicno drago da za sad u tijeku ove (lokalnokomentarske) diskusije nismo spomenuli partizane, ustase i ostale regionalne objekte identifikacije. to ipak kazuje nesto o onima koji diskutiraju, i o razini i nacinu na koji se diskutira...

Tko je glasao

zasto? zasto individualan

zasto? zasto individualan rad ne moze biti nazvan poduzetnistvom? i zasto ZAHTJEVA (to je pomalo nejasno)? rad ne zahtjeva. to je apstraktan pojam koji ne moza zahtjevati, eventualno neka ziva osoba moze iznijeti vrijednosni sud tipa: to i to TREBA kolektivno nagraditi...i sl. ali onda treba i obrazloziti to TREBA) kolektivno nagradivanje? sto uopce znaci kolektivno nagradivanje? tko procjenjuje sto treba nagraditi i koliko? kolektiv? svi?

Individualan rad može se označiti kao poduzetnički, pa se tako u kapitalizmu vlasnik kapitala ili njegov predstavnik označavaju kao poduzetnici. U socijalizmu se drugačije poima poduzetnička aktivnost i funkcija, koju ostvaruje cjelokupni kolektiv kao vlasnik poduzeća i kao predstavnik društva koje je vlasnik kapitala. Ideja o mnoštvu individualnih poduzetnika koji samostalno rade u svakom ekonomskom sustavu predstavlja iznimku koja potvrđuje navedeni kolektivni karakter poduzetničke funkcije (a i ta individualna poduzetnička funkcija može se prikazati kao ovisna o širem društvenom okviru organizacije rada, normama međuljudskih odnosa itd).
Ovo oko problematiziranja zahtjeva i pitanja tko ga upućuje je najobičnije cjepidlačenje. Radi se o normativnim propozicijama, a ne tek o deskripciji. Dakle, radi se o pojašnjenju onoga što bi trebalo biti i zašto bi trebalo biti. Kolektivno nagrađivanje odnosi se na onaj dio dohotka ili proizvoda koji je osiguran putem zajedničke, poduzetničke aktivnosti i norma pravednosti nalaže da se on razdvoji od individualnih radnih doprinosa, pa potom raspodjeli. Tko procijenjuje navedenu raspodjelu?! Pa u socijalizmu radni kolektiv naravno, zato se i radi o ekonomskoj demokraciji. U kapitalizmu to procijenjuje vlasnik kapitala ili njegov predstavnik pa se tamo riječ o ekonomskoj autokraciji.

a uspjeh? reakcija trzista, odnosno drugih ljudi koji slobodnim izborom nesto hoce i vole ili nece i ne vole? (sto sa susan boyle?)

U socijalizmu tržište nije laissez-faire pa se i cijene a time i zarade pojedinih faktora drugačije određuju, dakle prije svega prema radnom doprinosu, dok se razni oblici rente (tehnološke, monopolističke u koju može ubrojit i susan boyle zbog njezinog dara kojeg drugi nemaju itd) "peglaju" kao slučajni dobici ili pak društveno omogućeni dobici. Dakle, susan boyle ima određeni dar i njezin najveći dobitak može biti poseban status i divljenje kojeg zbog tog dara izaziva, ali ne i basnoslovna zarada (naravno uvijek će takvi iznimni pojdinci zarađivati više od prosjeka)

obicno nije dobro zanemarivati cinjenice da se izbjegnu manjkavosti teorije

Niti jedna teorija ne objašnjava sve činjenice. Sve ekonomske teorije sadržavaju klauzulu ceteris paribus (ostale stvari jednake).

ovo je nevjerojatan slijed logicki nepovezanih besmislica. prve tri deskriptivne tvrdnje ni na koji nacin ne uvjetuju (normativnu) tvrdnju da raspodjelu treba ravnati samo prema intenzivnosti (sto to znaci? kome je teze: beethovenu, proustu, tesli ili manualnom radniku na gradilistu?) i trajanju rada. a stura opaska da talenat zahtjeva poseban tretman bas i ne rasvjetljava niti pomaze mnogo, zar ne?

Ako ćeš gledat strogo pozitivistički ili poperijanski, što predstavlja metodološki kanon moderne znanosti, iz niti jedne deskriptivne tvrdnje (premisa ) nije legitimno izvoditi normativne zaključke. Naravno, to je totalno pogrešno jer ne postoji čisto deskriptivna niti čisto normativna domena. One su nerazdovjivo isprepletene (mada se slijedom navika i nereflektirane normativnosti može učiniti da nije tako). Intenzivnost i trajanje rada su najbliže objektivnoj i egzaktnoj utvdljivosti.

sad dolazimo do zanimljivog dijela. promislite o sljedecem problemu: kako cemo odrediti place? kako odrediti vlastiti individualni doprinos ako (neargumentirano) namecemo kolektiv kao normu? ako pogledate nastavak texta, a i text u cjelini, o tome nema ni rijeci. to je nepoznanica. sto cemo mjerit koliko je tko radio vremenski? ili koliko mu je to bilo tesko? ako netko treba pet puta vise vremena da rijesi nekakav zadatak (i to ga boli) od nekog drugog, znaci li to da ga treba pet puta vise nagraditi??? ovdje ne pise cak niti toliko jasno!!! gdje pise kako odrediti place? po kojem principu?
za sad je dosta

Stvar je upravo u tome da jedino kolektivni oblik određivanja platnog stava ili plaća podrazumijeva zajedničko i deliberativno razmatranje argumenata. Očigledno da taj dio nisi pročitao jer je jasno objašnjena prednost i pravednost kolektivnog odlučivanja. S druge strane, kako češ utvditi individualni doprinos u nekoj firmi gdje imaš jednog gazdu?! Po ćemu on to objektivnije i pravednije procijenjuje individualni doprinos i određuje plaće svojih zaposlenika?! Naravno, po nićemu.. No očigledno da je tebi svaka odluka kapitalista i njegovih predstavika pravedna i objektivna, dok je svaka kolektivna odluka arbitrarno i neargumentirano nametanje volje. Neoliberalizam non plus ultra...

Sve u svemu, uzmi si "Političku ekonomiju socijalizma" pa ćeš dobit odgovor na mnoga od svojih pitanja i nedoumica, ako ih želiš prihvatit. No s obzirom na oblik tvoje argumentacije i cjepidlačenje, bojim se da si neoliberalno ideološki interpeliran, te je vrlo izgledno da te neće nikakav argument uvjeriti.

A što se tiće Branka Horvata, on je najveći politički ekonomist sa ovih prostora (bivše Juge), a za "Političku ekonomiju socijalizma" je bio, mislim 1984-te nominiran za Nobelovu nagradu za ekonomiju, i u zadnjem krugu je izgubio.

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

A što se tiće Branka

A što se tiće Branka Horvata, on je najveći politički ekonomist sa ovih prostora (bivše Juge), a za "Političku ekonomiju socijalizma" je bio, mislim 1984-te nominiran za Nobelovu nagradu za ekonomiju, i u zadnjem krugu je izgubio.
je, a sile Nečiste mu, kao i franji tuđmanu, nisu dale da je osvoji.

Are the nominations made public?

The statutes of the Nobel Foundation restrict disclosure of information about the nominations, whether publicly or privately, for 50 years. The restriction concerns the nominees and nominators, as well as investigations and opinions related to the award of a prize.

http://nobelprize.org/nomination/economics/process.html

zanimljivo je to, jedino za horvata znamo i tko ga je nominirao i kada i kad je ispao. a kad u google upišeš: The American Society of Economists, nomination( nominated, nominates,..) nobel....ništa. no on je izuzetak. ispada da su jedino horvata nominirali a da to svi znaju.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci