Tagovi

Vlak bez voznoga reda

Vlak bez voznoga reda
“Imala sam oko 5 godina kada smo vlakom bez voznoga reda došli u Slavoniju. Iz Dalmacije i kamene ku?e iz koje su mi ostala sje?anja na ognjište i veliki hrast pred njome, stigli smo u ravnicu, za kišnih dana punu blata. Dobili smo “švapsku ku?u” i nešto zemlje. Moj otac, a tvoj djed, nije želio u zadrugu. Završili smo na salašu, na kraju sela, me?u zadružnim kravama o kojima smo se morali brinuti. Bilo nas je ?etvero: otac, ma?eha, moja sestra i ja.
Dani siromaštva ne bi bili toliko teški, da nam ih nisu otežavali ljudi koji su godinama živjeli u tom selu, uglavnom kao sluge onih koji su nakon rata morali oti?i.
“Moja mama je rekla kako ne smijem sjediti s Dalmatinkom”, i danas mi to zvu?i u ušima kada vidim te svoje “školske kolegice”. Obraduju se kada me vide, a mene samo podsjete na takve re?enice i mu?ke koje su znali bacati na nas, na putu od ku?e do škole.
Znali smo mi dosta o njima. Pri?alo se, za tamnih no?i, tko je išao u napuštene ku?e i uzimao perine, posu?e, te odvodio stoku i prenosio kokoši.
Tvoja sestra udala se za unuka, onih koji nisu uzeli ništa tu?e, a bili su siromašni, uvijek pobožni.
Dugo smo živjeli na salašu, sve dok nisam završila školu i postala u?iteljica. Tada su moje bivše kolegice tražile moje društvo. Sje?ala sam se puta do škole, tih 7-8 kilometatra pješa?enja preko polja , bez kišobrana, nikada me nisu pozvale pod svoj kišobran.
Zimi bih prenosila i ono što bi im njihove majke slale u grad, jer su tada u njemu stanovale. Ja sam pješa?ila. Nitko me nije tjerao u školu, ali zarekla sam se sebi, kako ne?u više biti sirotinja sa salaša. Ne?e me više nitko u životu gledati kao crnca.
Nakon moje udaje, moji su se vratili u jednu tako?er “švapsku ku?u”. I sestra mi je nakon svoje udaje tamo živjela.
Jednom su došli neki ljudi iz Njema?ke. Nisu tražili ništa, samo su željeli razgledati ku?u svojih roditelja, fotografirati je. Sestri se to baš nije svidjelo, osje?ala se nelagodno.”
(pri?a iz ku?e u koju sam došla udajom)
http://www.filmski-programi.hr/baza_film.php?id=65

“Mi smo stigli davno nakon prvog vala naseljavanja i vlaka bez voznoga reda. Tvoj djed je, novcem koji ti je otac zaradio rade?i po Crnoj Gori, kupio staru ku?u. Me?utim, kupio ju je ne znaju?i kako u njoj žive stanari. Stigli smo s malim djetetom, tvojim bratom .Ti se još nisi rodila.
Morali smo se useliti u “ šupu”, jer su naprijed bili stanari. Na tavan sam kroz tu šupicu nosila drva, a dolje smo živjeli. Otac ti je radio po Crnoj Gori i gdje god bi stigao. Moj otac bio je ljut što sam se “umakla” za Hrvata, ali Bosanca, a ne Dalmatinca, i iako su bili “dobro stoje?i”- imali su gostionicu i janjce, nisu mi htjeli pomo?i”

U prednjem dijelu stanovala je i neka moja strina. Neka, jer je stric nikada nije oženio. Ona je bila u sobi ispred naše šupe. Pri?alo se kako ima pištolj i kako je u ratu ubila nekoga momka. Bila je partizanka, 15 godina starija od brata moga tate. Taj stric volio je kartati i piti. Otišao je u Njema?ku i ostavio je u toj ku?i. Ulazila je kroz prozor, jer se u njenu sobu nije moglo, nego prolazom kroz druge sobe, a ona je sa svakim bila u zavadi.
Stric se nije vratio i nije je oženio, tako da je ona otišla. Ja se ne sje?am kada, ali sje?am se kako je ulazila kroz niski prozor. Nekada mi je dala malo oraha.
U Crnoj Gori nije se moglo baš zaraditi, a prve marke po?ele su izgra?ivati ku?e oko nas. Otac je odlu?io po?i na rad u Njema?ku. Volio je popiti i majka se bojala kako ?e to ispasti, jer kada popije voli pri?ati o Hrvatima, a to se ni tamo nije smjelo.
Mnogi su se vratili u kov?ezima.
Majka je bila lukava i stalno je ocu pisala kako smo dužni susjedima. Nije volio biti dužan i redovito je slao novac. Napravili smo novu ku?u i uselili u prostorije, koje su bile daleko od dovršenosti, s betonom umjesto zemljanoga poda.
Krevet sa šuškom nije baš bilo lako narediti. Stvori se udubina na sredini i ajd našuškaj da to opet sve lijepo stoji.
Puno je Hrvata, tražilo svoj kruh po Njema?koj.
http://emil-cipar.blogspot.com/2009/11/vlak-bez-voznog-reda.html

Pro?itam Rebelov dnevnik “Izgubljeno vrijeme” i svom silinom mi se vrate mnoga izgubljena vremena.
S kraja dnevnika:
“ I uspio sam, evo sada mnogo godina kasnije sje?am se tog obi?nog dana, tog obi?nog trenutka, tog obi?nog crvenog svjetla. Nekome ?e sve ovo zvu?ati smiješno, glupo i nevažno, no ja sam sretan što sam uspio ukrasti taj nebitni trenutak iz gramzivih ralja zaborava i sa?uvati ga dok me bude.”(Rebel), i izgubljeno vrijeme vrati mi se svom silinom u sje?anje.
Kada sam najduže stajala pred crvenim svjetlom? ?ini mi se prošli puta, kada mi se rampa spustila dok sam žurila na posao. Što ve? ne izgrade taj nadvožnjak, ili podvožnjak, da ne kasnim, zbog glupoga teretnjaka koji baš tada mora prolaziti?
Ipak, kada bolje razmislim:
Najduže ?ekanje pred crvenim svjetlom, po?elo je prije desetak godina, i još traje.
Osam godina smo toga svjesni, rekli su nam zvani?no kako smo kandidat za nastavak putovanja. U vlaku bez voznoga reda, sa strojovo?ama koji ne znaju put, ali znaju svoj cilj, i putnicima koji bi ve?inom odustali od putovanja.
HŽ zbog toga stvara nove propise kojima ?e biti dovoljan pristanak ?etvrtine putnika za nastavak putovanja svih: i onih koji su stigli prvim vlakovima bez voznoga reda, i onima koji su se vratili jer im se nije svi?ao novi život, i onih koji nikada nigdje nisu putovali, i onima koji bi bili izvan toga vlaka, i onih koji su živi i onih koji su ve? odavno pokojni.

Što se još ?eka pred crvenim svjetlom?, pitaju se umorni putnici. Izgleda da se priklju?uju novi vagoni, kako bi cijela kompozicija stigla zajedno. Najskuplje karte platili su prvi putnici jer su htjeli samostalno i ekskluzivno putovanje. Odlu?eno je, ako žele nastaviti putovanje, da moraju pri?ekati spajanje novih vagona, i platiti “sitne troškove” oko toga za nove putnike. Povratka novca zbog pretvaranja bolje klase u lokalni vlak koji staje na svakoj ?upriji nema. Novac ?e biti iskorišten za priklju?ivanje ostalih vagona. Putnike ekskluzivce, zaklju?ali su u vagonima, a novima su karte podijelili na “Brdu kod Kranja”. I oni koji nisu bili tamo dobit ?e karte, jer tako je odlu?ila Uprava. Oprostit ?e im prethodne napade na vlak i štetu riješiti nagodbom. Njihovi osmijesi govore bolje od rije?i.
Zaklju?ani putnici se ljute , cijena od 8 milijuna eura, pla?anje karti ?ak i prethodnim plja?kašima vlaka, a crveni semafor ?e još godinama crvenjeti samo obraze, sve dok o?i umjesto plavih, sme?ih, zelenih, crnih, bademastih, ljubi?astih ne postanu crvene.
Jedan se ugledni putnik izjasnio o svojim o?ekivanjima na kraju putovanja: “želim mjesto u europskom parlamentu”. Zove se, mislim, Jakov?i?, i pri?a se kako je iz Istre.
http://www.youtube.com/watch?v=B_HlyAn1KfA

Komentari

I oni koji nisu bili tamo

I oni koji nisu bili tamo dobit će karte, jer tako je odlučila Uprava. Oprostit će im prethodne napade na vlak i štetu riješiti nagodbom.
http://danas.net.hr/hrvatska/page/2010/05/14/0821006.html?pos=n1

Obistinilo se. Trčali za njima i lijepo ih zamolili da prime besplatan poklon od 8 milijuna eura koje su, inače rastrošni i lijeni Hrvati, platili iz svoga "kriznoga poreza".

Nema boljih ljudi i vjernika od nas.
Mogli bismo u Ustav unijeti i obavezu za nove generacije u stilu biblijskoga "tko tebe kamenom, ti njega kruhom" ili
"okreni i drugi obraz" (da i od svoje vlasti primiš šamar, jer nisi zaboravio primljeni od onih koje sada darivaju):

"Tko tebe granatama, ti njemu CD od 8 milijuna eura".

Tko je glasao

Da, on se "snašao" i ide za

Da, on se "snašao" i ide za svojim snom kartom koju smo mi platili a ostajemo! I baš ga briga.

Nadam se da slijedi vrijeme u kojem ćemo pokazati da možemo i mi jer nismo ovce.

Odličan dnevnik.

Tko je glasao

Izjaviti danas kako nisi za

Izjaviti danas kako nisi za hitan ulazak u EU, pogotovo uz ovakvu cijenu koja nam se nameće, gotovo da je predmet za inkviziciju, a ne sud javnosti.

Grčka je svojim primjerom pokazala kako članstvo u EU nije barijera od korupcije, kriminala, neodgovorne ekonomije, bankrota, kako EU nije obećana zemlja u kojoj se rješavaju domaći problemi, već zemlja u kojoj osim svojih dobivaš i tuđe probleme: život u zajednici s jačima koji ne žele biti tuđe dadilje, ali ih ne smeta biti njihov vlasnik.
Mnogi su na putu svoga životnoga "snalaženja" po svaku cijenu.
Nadam se da slijedi vrijeme u kojem ćemo pokazati da možemo i mi jer nismo ovce.
ps.
meni se dnevnik sviđa, ali vidim da si ti Veli Jože, jedna od rijetkih koji dijele moje mišljenje:)))

Tko je glasao

dijele ga i drugi, bez

dijele ga i drugi, bez brige. ja sam već i rekla da je EU samo malo sofisticiranija mafija od naše. ništa drugo. mi smo ovca vuku na meti.

nego, o toj temi su se već dosta izjasnili na Pollitici, što ne znači da neće još.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci