Tagovi

Vijest dana

Što je vijest dana? Ovisno iz kojeg se kuta gleda!

Naprimjer, vijest dana je kad Izrael raketira položaje militanata u Palestini i kad kao kolateralne žrtve stradaju nedužni civili. Vijest dana nije kad Palestinci svaki dan bace poneku eksplozivnu napravicu na izraelske gradove, ni kad se svako malo koji Palestinac raznese u prepunoj trgovini. Jer, u tim napadima ne pogine odjednom desetak ljudi, nego možda "samo" njih nekolicina. Pa zbog tih nekoliko ljudi ne treba dizati veliku prašinu, zar ne? To što ?e sutra ponovno poginuti dvoje ili troje ljudi, što ?e ih možda desetak biti ranjeno, što ?e ih još toliko dobiti slom živaca, što cijelo stanovništvo od malih nogu živi u neprestanom strahu jer se ne zna kad ?e koji fanatik naki?en bombama upasti u autobus prepun djece i raznijeti se pred njihovim o?ima, to nije vijest dana.

Na vijest dana da su Izraelci raketirali položaje militanata uzbudila se svekolika svjetska javnost. Prebrojili su žrtve. Da, doista ih ima zastrašuju?i broj. No, je li se tko sjetio zbrojiti žrtve s druge strane, koje su i dovele do odmazde? Ne samo u Izraelu, nego i diljem svijeta. Možda bi se javnost zgrozila nad tom brojkom.

Da, odmazda nije u krš?anskom duhu. To je starozavjetno pravilo "oko za oko, zub za zub". Jer, Izraelci nisu krš?ani. Mi to jesmo. Kad su nas tjerali s ognjišta u ratu, mi nismo vra?ali istom mjerom. Kad su nama palili ku?e, mi smo im praštali. Da nama sada netko po?ne bacati kamenje u dvorište, mi bismo ih bombardirali kruhom. Da nam bace bombu, uzvratili bismo im kola?ima. Takvi smo! Oni tamo dolje doista su divljaci.

C,c,c!

Komentari

Pa šta vi mislite, da se

Pa šta vi mislite, da se neko tek tako opaše bombama i digne u vazduh. Misli te li Vi svojom glavom? On to radi zato što mu je dobro? Ili zato što mu je jako dobro? Znate li Vi šta je to oduzeti sebi život? Pa u kakvim mukama morate živeti, da se odlučite sebi oduzeti život, a sve da bi bar malo naudio tiraninu. Pa, Izraelci su im na silu ušli u zemlju i već ih 60 godina drže u žici kao stoku, bacaju im hranu i vodu kad im se prohte. Drže u toru milione ljudi i dece, bez zdravstvene zaštite, a blagodetima civilizovanih društava i da ne pomišljamo. Mislite li da mladi Palestinac može da se zakači na Iternet u svom šezdeset godina starom izbegličkom logoru? Mislite li da će ikada i dobiti Internet? Internet??? Kakav Internernet, da li će ikada dobiti tekuću vodu? Kanalizaciju? Struju? Klimu? Fiskulturnu salu? Obrazovanje? Ekskurziju? .....? .....? .....? .....? .....? ...... ...... ...... ......?
Sram da Vas bude! Vi neovisni, Vi neutralni. Pa, pišete ovakve stvari u korist najvećih tlačitelja i fašista koje je čovečanstvo videlo. 60 godina ('alo 60 godina) ubijaju gde stignu (više i ne gledaju gde pucaju (pardon, ne pucaju oni gruvaju raketama)). Da li Vas bar malo grize savest zato što podržavate najgenocidniji i najfašističkiji režim ikad nastao pod kapom nebeskom? Mora savest bar malo da Vam radi, jer sve što ja gore napisah, znate i Vi sami. Jel' tako? Pre nego što rešite da budete neovisni i neutralni, probajte da budete ljudi.

Tko je glasao

ARAPSKO-IZRAELSKI

ARAPSKO-IZRAELSKI RATOVI
PRVI ARAPSKO-IZRAELSKI RAT 1948. GODINE
Uvod u rat
Arapsko-Izraelski rat 1948. godine poznat je pod nazivima „Rat za nezavisnost“ od strane Izraelaca i „Al Nakba“ (katastrofa) od strane Arapa i bio je prvi rat između Arapa i Izraelaca. Ovaj rat je obranio i potvrdio Izraelsku državu kao nezavisnu državu.
Poslije pada Otomanskog carstva u Prvom svjetskom ratu, „Liga naroda“ je dala Engleskoj i Francuskoj privremenu administraciju nad otomanskom provincijom, južno od današnje Turske. Ova vlast se nazivala "mandat". Engleska i Francuska su povukle granice i time podijelile područje na četiri dijela. Tri dijela su bila -- Irak, Sirija i Libanon -- koji su i danas nezavisne države.
Četvrti dio koji je time napravljen bio je poznat kao Južni Libanon. Ovo područje se službeno zvalo Britanski Mandat Palestine a na Arapskom se zvalo "Falestin", kao i " el Palestina" na Hebrejskom. Britanija je veoma često prepravljala granice, ali pod rukovodstvom Vinston Čerčila regija se podijelila duž rijeke Jordan i formirala dvije regije. Istočno od rijeke Jordan formirana je regija nazvana Transjordan (poznata i kao Cisjordanija), koja je kasnije promijenila ime u Kraljevina Jordan. Zapadnom dijelu od rijeke Jordana je ostalo staro ime, Palestina.
U to doba (1922. godine) populacija Palestine je bila otprilike 589.200 muslimana, 83.800 židova i 71.500 kršćana. Međutim, ovo područje je bilo centar Cionista, inspiracija židova za svoju domovinu ili državu, naseljena velikim dijelom židovima koji su prognani iz Evrope tijekom Drugog svjetskog rata. Ovoj imigraciji su se neposredno i silovito protivili lokalni Arapi.
Iako su Arapi imali dogovor sa Britancima, lokalni arapski lideri su podigli ustanak protiv Engleza, u kome je smanjen broj židovskih useljenika. Povremeni napadi su počeli „Jeruzalemskim pogromom“ travnja 1920.godine i „Jafa galama“ (ili "Hurani galama") 1921. godine. Za vrijeme „Jafa galame“ u Palestini 1929. godine židovska zajednica u Hebronu je masakrirana, dok je većina drugih protjerana, osim 67 osoba. Židovska imigracija je bila povećana dolaskom Adolf Hitlera na vlast 1936-1939.godine u vrijeme kada su i Arapi vršili terorističke napade protiv Engleza i Židova.
Ovi napadi su doveli do sljedećih učinaka:
1. Uspostave Židovska terorističke organizacije „Haganah“, koja se istaknula u borbama 1948. godine.
2. Bilo je očigledno da ove dvije zajednice ne mogu živjeti zajedno i rođena je ideja o podijeli.
3. Britanija je izašla u susret Arapima Bijelim pismom 1939, koje je zabranilo židovsku imigraciju. Ipak, kada se Drugi svjetski rat zahuktao, nije bilo smanjenja imigracije. Bijelo pismo je isto govorilo o smanjenju broja židovskog stanovništva u Palestini, ali i o završetku suradnje sa Britancima poslije rata (židovske vojne snage su bile u paktu sa Engleskom protiv nacista i borile se na strani saveznika u Egiptu).
1945. godine na britanski poticaj Egipat, Irak, Libanon, Saudijska Arabija, Sirija, Transjordan, i Jemen su formirali Arapsku ligu da koordiniraju politiku arapskih zemalja.
Dana 29. studenog 1947. godine Ujedinjene nacije su napravile plan čija je ideja bila da Britanski Mandat Palestine bude podijeljen na dvije države: jednu židovsku i jednu arapsku. Svaka zemlja bi imala pristup važnim vjerskim i duhovnim mjestima, bila bi povezana putovima, a Arapima bi ostala Jafa. Sveti grad Jeruzalem bi bio nad međunarodnom kontrolom. Obje strane su snažno kritizirale ovaj plan, ali je židovska strana bila spremana prihvatiti ga.
Rat
Uoči rata na području cijele Palestine živjelo je milion i tristo tisuća Arapa te šesto tisuća židova. Iako je Izrael od prije imao poluautonomnu vladu, a u trenutku napada arapskih država imao je pod oružjem trideset i pet tisuća ljudi, nije bio spreman za rat većih razmjera. Najvažniji oslonac odbrane bile su milicije u koje su bili organizirani stanovnici malih poljoprivrednih komuna - kibuca. S druge strane, palestinski se Arapi nisu nikad oporavili od poraza u ustanku 1936. te je većina njihovih lidera bila u egzilu (najpoznatiji od kojih je jeruzalemski muftija Hadž Amin al Huseini, osnivač Handžar divizije), a veliki dio arapskih gerilaca razoružala je britanska vlast.
Arapska liga je, nastojeći spriječiti podjelu Palestine, dan nakon proglašenja Izraela započela napad vojskama arapskih zemalja na tek proglašenu židovsku državu. U napadu je sudjelovalo šest arapskih država, članica Arapske lige - Egipat, Sirija, Transjordanija, Irak i Libanon te mali vojni kontingent iz Jemena, a arapskim vojskama svakako treba pribrojati i aktivne arapske borce iz Palestine, kojima je zapovijedao klerik al-Susayn. Sjever Izraela napadale su sirijske i libanonske snage, a transjordanska Arapska legija, ojačana iračkim vojnim kontingentom, prodrla je u smjeru grada Jeruzalema. Egipatske snage, koje su s otprilike dvanaest tisuća vojnika bile najbrojnija arapska vojska u ratu, napreduju s područja Sinajskog poluotoka u smjeru grada Tel Aviva. No, arapske vojske su djelovale bez jasno definiranih ciljeva i međusobne koordinacije što će se u drugoj fazi rata pokazati kobnim.

Nakon dva tjedna borbi oružane snage Transjuordana zauzele su stari dio grada Jeruzalema koji su od prije opsjedali arapski militanti, dok su židovske snage ostale odsječene u novom dijelu grada. Na sjeveru Palestine sirijske snage osvojile su grad Mišmar Hajarden, a na jugu su Egipćani zauzeli pojas Gaze te pustinju Negev i grad Bershevu. Nekoliko dana kasnije egipatske su se snage južno od Tel Aviva spojile s transjordanskom vojskom, čime su arapska osvajanja u ratu 1948. godine dosegla svoj teritorijalni maksimum. Izrael se u tom trenutku nalazio u izrazito teškoj poziciji. Državnost i opstanak židova u Palestini bili dovedeni su u pitanje, a jedini segment bojišta kojim je još uvijek dominirala izraelska strana bio je zračni prostor.
Na inicijativu Ujedinjenih naroda 11. juna 1948. godine borbe su zaustavljene. Izrael je iskoristio stanku u ratu za dopremanje oružja te reorganizaciju i pregrupiranje svojih snaga, a broj ljudi pod oružjem na izraelskoj strani u to je vrijeme narastao na šezdeset tisuća. Zanimljivo je da je presudnu ulogu u naoružavanju Izraela u Prvom izraelsko-arapskom ratu imao Sovjetski Savez preko Čehoslovačke. On je u nastanku Izraela vidio priliku za realizaciju vlastitih strateških interesa na Bliskom istoku. No, sljedećih se godina fokus Moskve premjestio s Izraela na mlade arapske socijalističke republike u izraelskom susjedstvu, a blisko savezništvo se počinje stvarati između Tel Aviva i Washingtona.
Vrijeme prekida vatre izraelski je lider David Ben Gurion iskoristio i za konsolidaciju izraelskog vojnog zapovjedništva.Odlučeno da se sve naoružane skupine stave pod zajedničko zapovjedništvo. Ben Gurion je još krajem svibnja proglasio stvaranje Izraelskih obrambenih snaga ili Zvah Haganah Le Izrael, koje su zabranjivale druge oružane snage na izraelskom teritoriju. Najveći problem izraelskom vodstvu bila je desna milicija Irgun Zvai Leumi, koja je poluautonomno vodila borbe protiv Arapa.
U lipnju 1948. godine dolazi do oružanog incidenta i međužidovskog sukoba oko broda Altalena u kojem je poginulo više od osamdeset ljudi. Međužidovski građanski rat spriječen je nakon što je vodstvo Irguna prihvatilo zajedničko zapovjedništvo pod Ben Gurionom. No, međužidovsko prolivanje krvi bacilo je sjenu na izraelsku unutrašnju politiku koja je trajala još godinama nakon događaja, a neizravno se osjećala u odnosima izraelske ljevice i desnice desetljećima kasnije.
Uz međunarodno posredovanje predvođeno švedskim diplomatom grofom Bernadoteom, predstavnici dviju strana na grčkom otoku Rodosu počeli su pregovore o budućnosti Palestine. Bernadote je predlagao davanje teritorija Galileje židovima a pustinje Negev Arapima, no obje su strane odbile njegov prijedlog te su 9. jula, nakon četiri tjedna obustave vatre, borbe obnovljene. Izrael je nizom manjih operacija nastojao vratiti pod svoju kontrolu teritorij koji je izgubio tijekom proteklih mjeseci, ali i proširiti se izvan područja koje mu je bilo namijenjeno UN-ovim planom. Operacija "Dani" izvedena je na središnjem dijelu bojišta kod mjesta Lod i Ramle radi razdvajanja arapskih vojski. Izraelska ofenziva "Dekel" bila je na sjeveru Palestine, a rezultirala je izraelskim osvajanjem grada Nazareta i donje Galileje. Istodobno je izraelsko ratno zrakoplovstvo napalo glavne arapske gradove Kairo, Damask i Aman. Na pritisak UN-a 18. srpnja sklopljeno je novo primirje s namjerom oživljavanja pregovora, no konačni udarac mirnom rešenju sukoba zadalo je ubojstvo međunarodnog posrednika grofa Bernadotea, kojeg su ubili židovski ekstremisti iz organizacije Lehi.
Izraelske pobjede stvorile su nesuglasice između arapskih saveznika u pogledu daljnjeg vođenja rata - Jordan i Irak su bili spremni na pregovore s Izraelcima, dok je egipatski kralj Faruk I. odbio pred vlastitom javnosti priznati poraz te je i nadalje podržavao nastavak borbi. Završna faza rata počela je početkom listopada izraelskom ofenzivom na južnom bojištu. U njoj su nakon deset dana borbi Egipćani odbačeni u pojas Gaze. Krajem decembra 1948. godine Izraelci su krenuli u novu ofenzivu na području pustinje Negev. Nakon što je izraelska vojska odsjekla egipatske snage u Gazi, egipatski kralj Faruk pristao je na primirje.
Prekid vatre između Izraela i Egipta potpisan je na otoku Rodosu 24. veljače 1949., čime je okončan Prvi izraelsko-arapski rat. Izraelski teritorij je nakon rata bio veći za otprilike 3400 kvadratnih kilometara od onog koji mu je bio namijenjen UN-ovim planom podjele. Od dijelova Palestine koje su nadzirale arapske vojske prostor zapadne obale rijeke Jordan anektirala je Transjordanija koja je 1949. promijenila ime u Jordan, dok je područje Gaze bilo pripojeno Egiptu.
Posljedice
Poraz arapskih država u ratu 1948. godine doveo je do političkih previranja i krupnih promjena u arapskim zemljama. U Siriji je u ožujku 1949. godine izveden vojni udar generala Husnija al Zaima, koji je već nakon nekoliko mjeseci bio srušen, nakon toga je sljedećih godina uslijedila serija novih vojnih udara. Jordanskog kralja Abdulaha je u srpnju 1950. godine ubio palestinski tinejdžer, nezadovoljan potpisivanjem primirja s Izraelom. Poraz u ratu 1948. - 1949. bio je najvažniji razlog zbog kojega je 1952. godine svrgnut egipatski kralj Faruk i proglašena Republika Egipat. Za razliku od svojih arapskih susjeda, koji su nakon rata bili u stalnom političkom previranju, Izrael se učvrstio kao stabilna parlamentarna demokracija. U zemlji su 1949. održani izbori, nakon kojih je Ben Gurion postao prvi premijer a bivši cionistički lider Chaim Veizmman prvi izraelski predsjednik.
Prvi izraelsko-arapski rat je u pogledu ljudskih gubitaka bio najskuplji rat koji je Izrael vodio - u ratu je poginulo oko šest tisuća Izraelaca, od toga trećina pri opsadi Jeruzalema, a ranjeno je oko 35 tisuća ljudi, što je bilo otprilike pet posto tadašnjeg židovskog stanovništva Palestine. Na arapskoj je strani poginulo oko osam tisuća ljudi, od toga tisuću civila. Obje su strane počinile više zločina nad civilnim stanovništvom. Tijekom borbi i nakon rata oko devet stotina tisuća palestinskih Arapa prebjeglo je ili je protjerano na teritorij susjednih zemalja, više stotina arapskih naselja je nestalo; iz arapskih je zemalja u to vrijeme pa do iza rata 1967. godine prognano između 800.000 i milion židova. Iako je većina palestinskih Arapa pobjegla pred ratnim djelovanjima, određeni broj civila protjerale su židovske milicije silom. Proces djelomičnog protjerivanja izraelskih Arapa trajao je do 1951. godine, kada je protjerano nekoliko tisuća Arapa sa sjevera Izraela tijekom projekta skretanja vodnih tokova. Arapski izbjeglički val bit će povod mnogih regionalnih sukoba koji će uslijediti u budućnosti i stalni izvor destabilizacije cijele regije. Za njih će biti stvorena i posebna agencija UN-a za izbjeglice. Židovske izbjeglice past će u zaborav.

ARAPSKO IZRAELSKI RAT 1948
Dio Izraelsko-arapskog sukoba
Vrijeme: 15. svibnja 1948. – 20. lipnja 1949. god
Lokacija: Palestina
Uzrok rata:
Rezultat rata: Pobjeda i nezavisnost Izraela
Sukobljene strane

Izrael

Udružene snage Egipta, Transjordana, Libanona, Sirije,Iraka, Saudijske Arabije i Jemena
Zapovjednici

Veličina snaga
26.677 vojnika Oko 25.000 vojnika
Gubici
6.400 poginulih
(4.000 vojnika i 2.400 civila) 8.000-15.000 poginulih

DRUGI ARAPSKO-IZRAELSKI RAT 1965.GODINE
Sueski rat
Sueska kriza, poznata i kao Sueski rat ili Rat 1956. godine (u arapskom svijetu poznat kao Trostrana agresija; ostala imena su Suesko-sinajski rat, Sueska kampanja ili Operacija Mušketir), je bio rat koji se vodio na teritoriju Egipta 1956. godine Vodio se između Egipta i udruženih snaga Izraela, Velike Britanije i Francuske, koje su se udružile u tajni savez protiv odluke egipatskog lidera Nasera da nacionalizira Suecki kanal. Evropske su se snage u tom ratu borile iz ekonomskih razloga, dok je Izrael htio otvoreni kanal za svoje brodove i okončanje upada arapskih gerilaca iz Egipta.
Uvod u rat
Sueski kanal je otvoren 1869. godine, a bio je financiran od Francuske i tadašnje egipatske vlade. 1875.godine, britanska vlada dobiva djelomičnu kontrolu nad kanalom, a potpunu 1882. godine. Kanal je bio strateški važan za britanske pomorske veze sa Istokom.Strateška važnost kanala potvrđena je u oba svjetska rata. Tokom Drugog svjetskog rata, grčevito je branjen tijekom sjevernoafričke kampanje.
Stanje na Bliskom Istoku
Nakon Prvog arapsko-izraelskog rata mogućnost sklapanja mira između Izraela i najumjerenijeg arapskog lidera, jordanskog kralja Abdullaha, neslavno je propala nakon što su kralja Abdullaha u Jeruzalemu 1950. godine ubili palestinski ekstremisti. Rušenje monarhije u Egiptu 1952. godine označilo je novu prekretnicu u odnosu snaga na Bliskom istoku. Tako je razdoblje političkih previranja u Egiptu, izazvanih porazom 1948. godine, kulminiralo vojnim udarom kojim je srušen kralj Faruk. Zbivanja u Egiptu s pozornošću su bila praćena u Tel Avivu. Egipatska vojska se u ratu 1948. pokazala najtežim izraelskim protivnikom i najvećom opasnošću, dok je Egipat bio najčešća polazna točka za ubacivanje arapskih komandosa na izraelski teritorij. Izrael je zabrinjavao porast arapskog nacionalizma, a činjenica je da je Egipat imao niz nabavki oružja iz istočnog bloka, zbog čega je bio na najboljem putu da se uspostavi kao regionalna velesila. Radi diskreditiranja Egipta u očima Zapada, izraelska obavještajna skupina je početkom pedesetih u Egiptu izvela niz protuameričkih terorističkih akcija u obliku podmetanja bombi. Nakon što je to otkriveno u javnosti nekoliko godina kasnije, cijela operacija je prozvana prema tadašnjem ministru obrane koji je naredio cijelu akciju "Afera Lavon". No, veze između Egipta i Zapada nisu presjekli izraelski obavještajni agenti već sam egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser.
Sjedinjene Američke Države pokušale su posredovati u sukobu Egipta i Izraela obećavajući izdašnu gospodarsku pomoć objema zemljama. U Egiptu su tu pomoć namijenili gradnji Asuanske brane na rijeci Nil. No, dolaskom Gamala Abdela Nasera na čelo vojnog režima u Kairu u travnju 1954. godine Egipat se počeo približavati Sovjetskom Savezu. Zabrinut zbog egipatskog koketiranja sa Sovjetskim Savezom, američki predsjednik Ajzenhauer otkazao je Kairu zajam za financiranje Asuanske brane. Do kulminacije zaoštravanja odnosa Egipta sa zapadnim zemljama došlo je u srpnju 1956. godine egipatskom nacionalizacijom Sueskog kanala, koja je opravdana potrebom pronalaženja izvora financiranja gradnje Asuanske brane.
Pripreme za rat
Listopada 1956. godine na tajnom su se sastanku našli premijeri triju država, čiji su strateški interesi u najvećoj mjeri bili povrijeđeni Naserovom politikom - premijer Francuske Mole i Velike Britanije Eden te Izraela Ben-Gurion. Velika Britanija je odlučila zaštititi ugrožene interese svog kapitala u kompaniji koja je upravljala Sueskim kanalom te povratiti svoj izgubljeni utjecaj na Bliskom istoku. Francuska je, uz motive slične britanskim, računala na to da bi rušenjem Nasera izravno utjecala i na slabljenje egipatske podrške tadašnjim protu francuskim ustancima u Alžiru, Maroku i Tunisu. Posve prirodno, za zbivanja u Egiptu bio je zainteresiran i Izrael koji je želio eliminirati najsnažniju protivničku vojsku i neutralizirati baze palestinskih Fedajina u pojasu Gaze. Na sastanku je postignut dogovor o zajedničkoj vojnoj akciji na Egipat i o rušenju Nasera, po sličnom obrascu kojim je američka CIA godinu dana prije srušila nacionalističkog iranskog predsjednika Mosadega, koji je u Iranu pokušao nacionalizirati zapadne naftne kompanije. Plan nazvan „Operacija Teleskop“ predviđao je napad Izraela na područje Sinajskog poluotoka nakon čega će se pod izlikom zaštite stranih brodova u Kanalu u sukob umiješati Velika Britanija i Francuska. Početni izraelski udar privući će egipatske snage na Sinajski poluotok, koje su onda zračnim desantima britanskih i francuskih postrojbi u području Sueskog kanala trebale biti odsječene i uništene. Izrael je u tajnosti mobilizirao sve oklopne i motorizirane postrojbe kojima je raspolagao i pripremio se za iznenadni napad.
Invazija
Izraelski napad, kojim je zapovijedao proslavljeni general Moshe Dajan, počeo je u popodnevnim satima 29. listopada 1956. godine zračnim desantom na području strateški važnog klanca Mitle na Sinajskom poluotoku, koji je imao važnu ulogu i u svim sljedećim izraelsko-arapskim ratovima. Usporedo s padobranskim desantom na područje Sinaja, ulaze i izraelske oklopne postrojbe. U skladu s prije dogovorenim, Velika Britanija i Francuska 30. listopada diplomatskim putem traže povlačenje egipatskih i izraelskih jedinica iz područja Kanala prijeteći vojnom intervencijom. Egipat je očekivano odbio ultimatum te sljedeći dan počinju britanski i francuski zračni napadi na ciljeve diljem Egipta. Zračni desanti britanskih trupa izvedeni su 5. studenog zapadno od Port Saida na zapadnoj obali Sueskog kanala te francuskih padobranaca na području Port Fuada na istočnoj obali Kanala, koje u potpunosti ovladavaju područjem Sueskog kanala.
Anglo-francuski napad na Egipat izazvao je oštru diplomatsku reakciju Sovjetskog Saveza, a akcija je naišla na neodobravanje u Washingtonu, gdje je Eisenhauerova administracija bila bijesna zbog poduzimanja napada bez prethodnih konsultacija sa Sjedinjenim Državama.
Bijela kuća je u tom trenutku bila usredotočena na situaciju u Mađarskoj, gdje su sovjetski tenkovi slomili mađarski ustanak, a Eisenhaueru ta kriza nije odgovarala ni zbog predstojećih predsjedničkih izbora. Nakon američkog pritiska, Velika Britanija i Francuska bile su prisiljene poštovati odluku Ujedinjenih naroda o prekidu vatre. Britanske i francuske postrojbe povukle su se 22. prosinca 1956.godine sa Sueskog Kanala, a izraelska vojska odlazi sa Sinajskog poluotoka u ožujku 1957. godine.
Posljedice
Egipatska vojska je tijekom kratkog Sueskog rata 1956. godine teško stradala, zrakoplovstvo je gotovo uništeno, a uvelike je oslabljena i ratna mornarica. Sueski kanal je bio zatvoren do 1957. godine, a Egipat je 1962. godine nadoknadio vrijednost nacionalizirane imovine izvornim vlasnicima. Arapske zemlje su u znak protesta nakon Sueske krize smanjile isporuke nafte Zapadu, stvarajući mali naftni udar i blagi nagovještaj velike naftne krize koja će se dogoditi nakon rata 1973. godine. Unatoč činjenici da je s vojne strane operacija bila uspješna, za Veliku Britaniju i Francusku je na političkoj i diplomatskoj razini bila potpuni fijasko i dovela je do velikih potresa na domaćim političkim scenama.
Paradoksalno, pobjednicima Sueskog rata mogu se smatrati Izrael i Egipat. Izrael je dolaskom snaga UN-a na Sinaj i svođenjem Egipta na razinu trećerazredne vojne sile ostvario svoj prvotni cilj da osigura svoje južne granice za gotovo cijelo sljedeće desetljeće. Izrael je također ishodio pravo prolaska brodova kroz Tiranski tjesnac, a vojna suradnja Tel Aviva s Francuskom u idućim se godinama odrazila i na polju vojne industrije, koja je uz ostalo rezultirala i gradnjom nuklearnog reaktora u Dimoni u Izraelu. Rat 1956. godine je za Izrael bio uspješan test vlastitih oružanih snaga koje će idućih desetljeća igrati veliku ulogu u održanju Izraela. S druge strane, Egipat je unatoč vojnom porazu zadržao nadzor nad Sueskim kanalom, a još je važniji diplomatski prestiž koji je sebi Egipat priskrbio. Naser je politički ojačao u vlastitoj zemlji te se nametnuo kao svearapski lider. Najveći dio tog utjecaja iskoristio je za stvaranje protuizraelske koalicije.
Egipatski predsjednik Naser vješto je kapitalizirao politički prestiž stečen nakon Sueske krize te je pedesetih godina XX stoljeća figurirao kao neslužbeni lider arapskog sveta.
Naserov panarabizam je 1958. godine konkretiziran ujedinjenjem Egipta i Sirije u zajedničku državu nazvanu Ujedinjena Arapska Republika. Tu Naserov projekt nije stao, već se UAR povezala s Jemenom u konfederaciju ambiciozno prozvanu Sjedinjene Arapske Države. Kao protuteža Ujedinjenoj Arapskoj Republici, u ožujku 1958. dvije su prozapadne arapske monarhije Jordan i Irak ušle u federaciju nazvanu Arapska Unija. No, već u srpnju 1958. na poticaj iz UAR-a srušena je iračka monarhija a irački kralj Fejsal II je u državnom udaru ubijen, čime je propao projekt Arapske Unije. Ni Ujedinjena Arapska Republika neće biti dugog trajanja - sirijski je entuzijazam brzo splasnuo nakon što je postalo jasno da zajedničkom državom dominira Kairo, dok su se Irak, nakon rušenja monarhije i Sudan odbili pridružiti UAR-u. Projekt Ujedinjene Arapske Republike neslavno je raspušten 1961. nakon vojnog udara u Siriji.
Sueski rat
Dio Izraelsko-arapskog sukoba
Vrijeme: 1956. god.
Lokacija: Egipat, Sinajski poluotok i Sueski kanal
Uzrok rata: Nacionalizacija Sueskog kanala
Rezultat rata: Pobjeda protuegipatskih snaga
Sukobljene strane

Izrael, Velika Britanija i Francuska

Egipat

Zapovjednici
Moshe Dajan, Charls Kaitl, Pier Barjo Gamal Abdel Naser
Veličina snaga
245.000 300.000
Gubici
189 Izraelaca
16 Britanaca
10 Francuza 1.650 Egipćana
TREĆI ARAPSKO-IZRAELSKI RAT 1967.GODINE
Šestodnevni rat
Šestodnevni rat, poznat i kao Arapsko-izraelski rat 1967. ili lipanjski rat, vođen je između vojski Izraela s jedne strane te Egipta, Jordana i Sirije s druge strane. Počeo je izraelskim preventivnim napadom na Egipat koji je prije toga blokirao Tiranski tjesnac prolasku izraelskim brodovima i nagomilao snage na Sinaju blizu izraelske granice. Na kraju rata, Izrael je kontrolirao Pojas Gaze, Sinajski poluotok, Zapadnu obalu i Golansku visoravan. Posljedice ovog rata utječu na geopolitičku situaciju u regiji sve do danas.
Uvod u rat
Razdoblje nakon Sueskog rata nije prolazilo bez sukoba Izraela i okolnih arapskih zemalja. Između 1965. i 1967. godine dogodio se niz ozbiljnih incidenata na granici Izraela sa Sirijom i Jordanom. Sirijska potpora terorističkim napadima palestinskog Fataha na židovska naselja u skladu sa već ustaljenom praksom izazvala je seriju izraelskih vojnih odmazdi na sirijski teritorij. Početkom 1967. učestali su napadi sirijskog topništva na Izrael, a u travnju su vođeni zračni dvoboji između izraelskog i sirijskog zrakoplovstva u kojem je srušeno šest sirijskih letjelica. Nove tenzije u odnosima s arapskim susjedima izazvala je izraelska odluka da skrene dio toka rijeke Jordan radi navodnjavanja pustinje Negev, na što su arapske zemlje 1965. godine odlučile osiromašiti tok Jordana skretanjem njegovih pritoka na svom teritoriju.
Sredinom svibnja 1967. godine Egipat je počeo koncentrirati svoje vojne snage na Sinajskom poluotoku unatoč činjenici da su njegovi vojni efektivi bili bitni ograničeni angažmanom u građanskom ratu u Jemenu u kojem je sudjelovalo oko 50 tisuća egipatskih vojnika. Na egipatski su zahtjev 18. svibnja sa Sinaja povučene snage UN-a, a potkraj istog mjeseca Egipat je zabranio prolaz izraelskim brodovima kroz Tiranski tjesnac i tako blokirao južnu izraelsku luku Eilat u Akabskom zaljevu.
Nakon što su 30. svibnja 1967. jordanski kralj Husein i egipatski predsjednik Naser potpisali sporazum kojim su dvije vojske stavljene pod zajedničko zapovjedništvo, procjene izraelske obavještajne službe govorile su da je napad arapskih zemalja na Izrael siguran. Najveći strah izraelskog zapovjedništvo imalo je od mogućeg istodobnog rata na tri bojišta, koji je mogao biti izbjegnut samo preventivnim izraelskim napadom. Na temelju takvih prosudbi izraelsko je vodstvo na čelu s premijerom Levijem Eškolom donijelo odluku o brzoj mobilizaciji i grupiranju izraelskih snaga za napad.
Rat
Dana 5. lipnja 1967. godine u 8 sati i 45 minuta počeli su iznenadni udari izraelskog ratnog zrakoplovstva na deset egipatskih aerodroma te na sirijske i jordanske, pa čak i na jedan irački vojni aerodrom. Tako su samo tijekom prvog dana rata bombardirana 23 aerodroma u kojima je uništeno gotovo cjelokupno egipatsko, sirijsko i jordansko borbeno zrakoplovstvo. Time je već u početku akcije ostvarena apsolutna izraelska zračnu nadmoć, koja će omogućiti zrakoplovstvu da se idućih dana koncentrira na potporu kopnenoj vojsci.
Na jordanskom bojištu neprijateljstva počinju jordanskim granatiranjem izraelskih položaja i zračnim napadima, a jordanski avioni bombardirali su Tel Aviv. Prvog dana rata oko podneva izraelske su snage prešle na sjeveru u napad u smjeru grada Jenina, kojeg sljedeći dan zauzimaju. Na djelu bojišta prema Egiptu izraelske snage su prvog dana rata probile egipatske obrambene linije i zauzele područje pojasa Gaze. Izraelske oklopne postrojbe prodrle su uzduž obale Sredozemnog mora prema Sueskom kanalu te unatoč egipatskom otporu potkraj dana stigle na 30 km od kanala. Nakon više neuspjelih protunapada, trećeg dana rata egipatske se snage povlače sa Sinajskog poluotoka prema kanalu, dok ih Izraelci napadaju iz zraka i sa zemlje. Egipatska javnost nije bila obaviještena o stanju na bojištu, već je pogrešno vjerovala da se događaji odvijaju u egipatsku korist.
U noći 6. lipnja Izraelci su izbili na područje Sueskog kanala kod grada Al-Kuantarahe, a druga izraelska skupina zauzela je klanac Mitla na središnjem dijelu Sinaja. Na krajnjem jugu Sinajskog poluotoka Izraelci su zračnim desantom zauzeli grad Šarm el-Šeik, čime je otvoren ulaz u Akabski zaljev. Na istočnom ratištu, Izraelci su potisnuli jordansku vojsku i zauzeli stari dio grada Jeruzalema, a istog dana zauzeli su i Nablus i Arihu te izašli na zapadnu obalu rijeke Jordan, čime završavaju borbe na jordanskom dijelu fronte.
Četvrtog dana rata na sinajskom bojištu izraelske snage odbile su nekoliko slabih egipatskih protunapada te su pred večer istoga dana osvojile obalu Sueskog kanala u cijeloj dužini. Posredovanjem UN-a kasno u noć istoga dana prekinute su borbe na sinajskom bojištu.

Sirijsko bojište je prva tri dana rata mirovalo, što je u potpunosti odgovaralo Izraelu koji je tako oštricu svog napada mogao usmjeriti na Sinajski poluotok. Ono postaje aktivno tek nakon što je Izrael stabiliziralo situaciju na druga dva bojišta, tako 8. lipnja Izraelci prelaze u masovni napad na sirijske položaje te su istu noć iz tri smjera probili sirijske položaje a sljedećeg dana zauzeli su najveću sirijsku utvrdu Tel Tafar i otvorili put prema daljnjem prodoru ka središnjim dijelovima Sirije. Idući dan je izraelska vojska ovladala cijelom Golanskom visoravni. Posredovanjem UN-a 10. lipnja 1967.godine u 18 sati i 30 minuta prekinuta su borbena djelovanja na sirijskom bojištu te je tako nakon 132 sata i 30 minuta borbenih djelovanja završen Šestodnevni rat.
U Šestodnevnom ratu arapske su zemlje imale oko 30 tisuća poginulih ili nestalih vojnika. Izgubljeno je oko 70 % naoružanja i opreme, a osobito su teško stradala zrakoplovstva arapskih zemalja. Novonastalom situacijom izraelska se vojska opasno približila trima arapskim prijestolnicama - Kairu na manje od 100 km te Damasku i Amanu na manje od 50 km. Izrael je ratnom pobjedom stekao nadzor nad cijelim biblijskim područjem Izraela ili četiri puta veći teritorij od onog iz 1949. godine nakon Prvog arapsko-izraelskog rata. Još je milion palestinskih Arapa došlo pod izraelsku vlast, tako da je pod izraelskom vlašću bilo 1,5 miliona Arapa. Izrael je anektirao stari dio Jeruzalema, gdje je arapskom stanovništvu ponuđen izbor između izraelskog i jordanskog državljanstva, dok je u Judeji i Samariji (Zapadnoj obali) i pojasu Gaze uspostavljena vojna vlast.

Za razliku od Jeruzalema, arapskom stanovništvu u Judeji i Samariji (Zapadnoj obali) i Gazi nije ponuđeno izraelsko državljanstvo, a s obzirom na to da ti teritoriji nisu bili anektirani. Izraelska vojna okupacija novoosvojenih područja pod Moše Dajanom na mjestu ministra odbrane pokazala se relativno blagom. Palestinskim je Arapima dopuštena određena razina političkih sloboda i ostavljene su im lokalne institucije vlasti a Izrael nije dirao ni u pravne sustave koji su do okupacije postojali, jordanski na Zapadnoj obali i egipatski u Gazi. Arapsko stanovništvo se pokazalo izvorom jeftine radne snage za izraelsko gospodarstvo pa je počela dnevna migracija Arapa s okupiranih područja u izraelske gradove, koja je potrajala tri desetljeća.
Izrael je objavio namjeru da na novoosvojena područja naseli židovske stanovnike koji su protjerani u ratu 1948. godine. Izraelski političar Jigal Alon bio je tvorac plana podizanja židovskih stambenih naselja na strateški važnim tačkama novoosvojenih područja, što je postalo najvažnijim razlogom nespremnosti Izraela da se tijekom mirovnog procesa devedesetih godina povuče s okupiranih područja. Iako su u Šestodnevnom ratu uvelike smanjene vojne efektive arapskih zemalja i potvrđena izraelska vojna moć, nije dugoročno riješen niti jedan regionalni problem nego je područje i dalje ostalo žarište, što se potvrdilo već sljedećih mjeseci.
Uvjerljiva izraelska pobjeda u ratu 1967. godine omogućila je Izraelu da odbaci sve pokušaje nagodbe s arapskim susjedima. U studenom 1967. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je rezoluciju 242 kojom je pozvalo Izrael da se povuče s (većine) područja osvojena te godine na obranjive granice u zamjenu za trajan mir, no rezoluciju su odbili i Izrael i arapske zemlje.

ŠESTODNEVNI RAT
Dio Izraelsko-arapskog sukoba
Vrijeme: 05.-10. lipnja 1967. god.
Lokacija: Bliski istok
Uzrok rata: Preventivni rat
Rezultat rata: Izraelska pobjeda
Promjene u teritoriji: Izrael zauzeo pojas Gaze, Siajski poluotok, Zapadnu obalu (sa istočnim Jeruzalemom) i Golansku visoravan
Sukobljene strane

Izrael

Egipat
Jordan
Sirija
Irak

Zapovjednici
Yitzak Rabin, Moshe Dajan, Uzi Narkis, Ariel Sharon Abdel Hakim Amer,Abdul Munim Rijad,Sharif Zaid Ibn Šaker,Hafez al Asad

Veličina snaga
264.000 vojnika 280.000 vojnika
Gubici
679 poginulih
2.500 ranjenih 21.000 poginulih
45.000 ranjenih

ČETVRTI ARAPSKO-IZRAELSKI RAT 1973.GODINE
Jom Kipurski rat
Jom Kipurski rat (poznat još i kao Ramazanski rat ili Listopadski rat) se vodio između Izraela i koalicije arapskih zemalja pod vodstvom Egipta i Sirije između 6. i 26. listopada 1973. godine. Rat je počeo na židovski blagdan Jom Kipur iznenadnim napadom Egipćana i Sirijaca. Napali su Sinaj i Golansku visoravan, koje je Izrael zauzeo 1967. godine.
Uvod u rat
U rujnu 1970. godine arapski svijet su uzdrmala dva događaja - međuarapski rat u Jordanu i nagla smrt egipatskog predsjednika Nasera. Naserovom smrću završena je jedna era u bliskoistočnim odnosima te desetljeće i pol praktičnog panarabizma. Na čelo Egipta došao je dotadašnji potpredsjednik Anvar al Sadat, također vojni časnik i istaknuti član vojnog režima. Sadat je ublažio Naserov beskompromisni stav prema Izraelu i bio je spreman pristati na dogovor sa Izraelcima u zamjenu za teritorije izgubljene u ratu 1967. godine. Ali, Izrael je odbio Sadatovu inicijativu kao i Rezoluciju 242 Ujedinjenih nacija kojom je UN od Izraela zatražio povrat ratom osvojenog teritorija.
Paralelno sa diplomatskim pokušajima arapske države su pripremale i vojno rešenje. Uz materijalnu potporu Sovjetskog Saveza i financijsku pomoć Saudijske Arabije i Kuvajta, Egipat i Sirija su obnavljali vlastite vojne efektive stradale u Šestodnevnom ratu i tijekom Rata iscrpljivanja. U ljeto 1972. godine Sadat je zatražio od sovjetskih vojnih savjetnika napuštanje Egipta, ostavljajući tako sebi veći manevarski prostor za daljnjee poteze. U listopadu 1972. godine Sadat je okupio Glavni stožer i zatražio stvaranje plana ograničenog vojnog napada na Izrael. Pokušaj ministra obrane Sadeka da spriječi rat tvrdnjom da Egipat još uvijek nije sposoban vojno parirati Izraelu rezultirao je njegovom smjenom. Do proljeća 1973. u glavnim stožerima dvaju arapskih vojski bio je razrađen plan napada na Izrael prozvan "Operacija Badr".
U Izraelu je nakon uvjerljivog ratnog trijumfa 1967. godine vladalo uvjerenje da je zemlja trajno sigurna od arapskog napada. Izraelska vojna moć, politička razjedinjenost arapskog sveta i tri novostečene prirodne sigurnosne prepreke - Sueski kanal, rijeka Jordan i Golanska visoravan - podržavale su izraelsku samouvjerenost zbog koje je odbijan bilo koji pokušaj razmjene teritorija za mir. Za razliku od Egipta i Sirije, Jordan i Libanon su smatrani mnogo manjom prijetnjom izraelskoj nacionalnoj sigurnosti. U njima Tel Aviv nije video izvor ugroze. Egipat je za gomilanje trupa u području Sueskog kanala iskoristio unaprijed najavljenu redovnu godišnju vojnu vježbu. Usprkos pokretima egipatskih i sirijskih postrojbi uzduž granice u ljeto 1973. kao i nizu drugih indicija, u izraelskom vodstvu i u obavještajnim krugovima stvorena je procjena da neće doći do novog rata, odnosno da će eventualni napad arapskih vojski biti uspješno odbijen u početnoj fazi.

Arapski napad
Napad arapskih zemalja počeo je u poslijepodnevnim satima 6. listopada 1973. godine na najveći židovski praznik Jom Kipur. Napad je počeo u razmjerno neuobičajeno doba dana jer su planeri arapskih vojski znali da Izrael nakon što padne mrak neće moći izvesti veći protuudar svojim zrakoplovstvom. Egipatska vojska, potpomognuta manjim postrojbama iz Maroka, Tunisa i Sudana, uspješno je izvela prelazak Sueskog kanala, a pješčane zidove Bar-Lev linije Egipćani su razmjerno lako probili snažnim vatrogasnim šmrkovima. Na sjeveru je sirijska vojska uz pojačanja jedne iračke divizije i dvije brigade iz Saudijske Arabije napala područje Golanske visoravni i skoro dosegnula granice od prije rata 1967.godine, dok Jordan nije sudjelovao u napadu. Znajući da Izrael veliki dio svoje vojne moći duguje snažnom zrakoplovstvu, PZO arapskih zemalja su bile razmještene blizu bojišta, čime je paraliziralo izraelsko zrakoplovstvo i stvoren je kišobran postrojbama u napredovanju. Prvi pokušaj protiv udara izraelskog oklopa bio je razbijen zahvaljujući samo lakom protuoklopnom oružju kojim je bila naoružano egipatsko pješaštvo. U Izraelu je nakon prvih vijesti sa bojišta zavladao šok.
Nakon početnog egipatskog uspjeha, odlukom predsjednika Sadata napredovanje je zaustavljeno na uskoj teritoriji uz duž Sueskog kanala, zbog čega nije iskorištena početna inicijativa. Razlozi stopiranja egipatskih tenkova umjesto nastavka napredovanja preko Sueskog kanala prema Izraelu predmet su kontroverzi, ali smatra se da je najvažniji ograničen domet egipatskog protiv zračnog oružja izvan čije zaštite bi egipatski oklop postao laka meta izraelskih aviona, te telefonska komunikacija između Sadata i američkog državnog sekretara Kisingera. Događanjima na bojištu u svakom je slučaju kumovala i loša koordinacija između sirijskog i egipatskog vrhovnog zapovjedništva, što je imalo za posljedicu izraelsku konsolidaciju. Sa početkom borbi aktivirana su blokovska savezništva - Sovjetski Savez je počeo zračnim putem slati ratni materijal Kairu i Damasku, nakon čega su Sjedinjene Američke Države počele slati pomoć u ratnom materijalu Izraelu.
Oko 48 sati nakon početka borbi mobilizirano je više od polovine izraelskih vojnih potencijala, a za četiri do pet dana provedena je potpuna mobilizacija, čime su stvoreni uvjeti za početak protunapada. Izraelskoj ofenzivi pogodovalo je egipatsko mirovanje na Sinajskom bojištu pa je veći dio snaga neometano mogao biti koncentriran na golanskom bojištu prema Siriji. Do 14. listopada izraelske postrojbe su na sjeveru vratile pod svoju kontrolu teritoriju zauzetu prethodnih dana i prodrle dvadesetak kilometara duboko u sirijsku teritoriju, čime je Sirija izbačena iz rata.
Okretanje ratne sreće
Nakon pobjede na sjevernom bojištu, izraelsko zapovjedništvo je pregrupiralo svoje postrojbe šaljući ih na sinajsko bojište. U noći 15. listopada izraelske oklopne postrojbe, kojima je zapovijedao proslavljeni Ariel Šaron, iskoristile su slabo branjeni prostor između egipatske 2. i 3. armije na području Gorkih jezera na Sinajskom poluotoku i ušle duboko u teritoriju koji su držali Egipćani. Došli su do Sueskog kanala i prešli ga.
Nakon stvaranja mostobrana na zapadnoj obali kanala, Izraelci su napredovali egipatskom stranom obale prema gradu Suezu, pa su 21. listopada okružili cijelu egipatsku 3. armiju. Izraelskim snagama je time bio otvoren put do Kaira. Egipatska vojska našla se u teškoj poziciji, suočena sa mogućnošću katastrofalnog poraza i gubitka cijele armije na Sinajskom poluotoku. U takvoj situaciji je američki državni sekretar Kisinger otputovao u Moskvu, gdje je sa sovjetskim liderom Brežnjevom dogovorio prekid vatre. No, primirje je bilo prekinuto a Izrael je nastavio stezati obruč oko egipatske armije. Sovjetski Savez je Sadatu obećao da će 3. armija biti sačuvana i zaprijetio da će u slučaju nastavka izraelskog napada poslati u Egipat svoje zračne-desantne jedinice. Moskva je Sjedinjenim Američkim Državama predložila zajedničku američko-sovjetsku vojnu akciju u regiji, što u Wašingtonu nije primljeno sa odobravanjem. Nixon je u telefonskom razgovoru pokušavao odgovoriti Brežnjeva od vojnog angažmana a istovremeno je stavio američke nuklearne snage u stanje pripravnosti, na što su Sovjeti odustali od insistiranja na zajedničkom vojnom angažmanu. Konfrontacija Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza oko Jomkipurskog rata bila je najveći sukob supersila nakon završetka Kubanske krize.
Na kraju, 25. listopada 1973. godine Izrael i Egipat su prihvatili prekid vatre, a početkom siječnja su dvije strane potpisale sporazum kojim je predviđeno izraelsko povlačenje sa Sinajskog poluotoka i dolazak snaga UN-a na njihovo mjesto. Slijedio je sporazum Izraela i Sirije potpisan u lipnju 1974. godine , koji je regulirao izraelsko povlačenje sa novo okupiranog dijela Golanske visoravni na liniju razdvajanja iz 1967. godine.
Posljedice
Rat 1973. godine imao je velike unutrašnjopolitičke reperkusije u regiji. Nakon što je istražno povjerenstvo u Izraelu ustanovilo niz propusta u pripremanju i vođenju rata, npr. Golda Meir i njena vlada su u travnju 1974. godine bili prisiljeni podnijeti ostavku. Egipat je nakon potpisivanja Camp David-skog sporazuma od vodeće arapske zemlje postao izopćenik arapskog svijeta pa je izbačen iz Arapske lige koja je preselila svoj stožer iz Kaira u Tunis. Među islamskim radikalima u Egiptu je Sadatovo približavanje Izraelu bilo ocjenjeno kao čin nacionalne izdaje što je poslužilo kao povod za atentat egipatskih vojnika na Sadata 6. listopada 1981. godine, na osmu godišnjicu početka Jomkipurskog rata.

Jomkipurski rat
Dio Izraelsko-arapskog sukoba
Vrijeme: 06.-26. listopada 1973.god.
Lokacija: Sinajski poluotok, Golanska visoravan i ostale regije oko Izarela
Rezultat rata: Prekid borbi
Sukobljene strane

Izrael

Egipat
Sirija

Zapovjednici
Moshe Dajan, David Elazar, Ariel Sharon Saad El Shazli, Hosni Mubarak, Envar Sadat
Veličina snaga
415.000 vojnika 420.000 vojnika
Gubici
2.600 poginulih
1.000 tenkova
102 zrakoplova 8.000-15.000 poginulih
2.250 tenkova
432 zrakoplova

“Even though I walk through the valley of the shadow of death, I will fear no evil, for you are with me; your rod and your staff, they comfort me.”

"As you have violated our land and our honor, (we) will violate everything, even your children."

Tko je glasao

Proučiti, iz nekoliko

Proučiti, iz nekoliko izvora, razmisliti i preispitati pa tek onda lupiti. Neko vrijeme ne komentiram tekstove nekako mislim da bi to bilo uzaludno, no ovaj dnevnik moram komentirati zbog površnosti naspram žrtava ma kako se one zvale. Prvo svi Palestinci nisu Hammas, drugo višedesetljetna kalvarija Palestinaca, a uz njih i Izraelaca proizvela je, kao što to ratovi i borbe proizvode, mnogo mržnje i nepovjerenja. Mučki minobacački napad na tržnicu Markale u Srarajevu je opravdano izazvao gnjev sveopće javnosti, iako je bio rat, jednako tako mučki i razoran napad na Gazu ipak izaziva daleko manje gnušanja. Idemo po redu, Hammasove rakete na jug Izraela u 99% slučajeva padaju u pijesak, tako da su unazad dva mjeseca do danas (oko 150 granata i raketa) ubile 2 (dvoje) i ranile 8 (osam) Izraelaca. Područje Gaze (pod palestinskom vlašću) jedno je od najnaseljenijih područja na svijetu, tu na površini od 363 četvorna kilometra živi 1,4 milijuna stanovnika, dakle 3800 na jednom četvornom kilometru, stoga je bilo očekivati da će izraelski projektili usmrtiti toliki broj ljudi, ne samo hammasovaca već i civila. Bila je normalna subota 11 sati, za arape radni dan, ljudi su radili, trgovali, djeca išla iz škola, napad je bio potpuno iznenadan, nenajavljen (na gusto naseljenom području), nitko nije ni vidio ni čuo avione, zbog toga i toliko žrtava, na primjer sedmero studenata na autobusnoj stanici. U prvom napadu gotovo 300 mrtvih, ne svi pripadnici Hammasa ili teroristi, mnogo i civila, previše. Samo kratko pojašnjenje političke sitruacije, prvo, Hammas nije imao većeg utjecaja među Palestincima sve dok ga nije počeo podržavati nitko drugi do Izrael, sve u namjeri da se oslabi i makne tada već teško bolestan Jaser Arafat kost u grlu jastrebovima unutar Izraelske vlasti, a posebno vojske. Nakon Arafatove smrti dolazi do oružanog sukoba između Hammasa i Arafatovog Fataha, nakon koga Hammas preuzima vlast, naročito na podučju Gaze. Izraelska nada da će Hammas ublažiti svoju retoriku i radikalizam nakon pobjede nad Fatahom, izjalovile su se i desilo se isto što i Americi sa talibanima u Afganistanu koje je obučavala i naoružavala za vrijeme okupacije Afganistana od strane SSSR-a, štićenici su se uzjogunili i okrenuli protiv zaštitnika. Izrael odgovara potpunom blokadom, trgovine, novčanih tokova, potpunim zatvaranjem granice ne samo prema Izraelu, već i prema Egiptu što dovodi do sloma školstva, zdravstva, te se pretvara u humanitarnu i svekoliku drugu katastrofu. Tako da je pripremljen teren kao iz udžbenika za terorizam iz besperspektivnosti i frustracije, otuda te povremene rakete koje Izraelu nisu nanjele stvarnu štetu ili ga ozbiljno ugrozile. Uz dužan respekt za izraelske žrtve ma kako malobrojne bile. Ova akcija Izraela ima uglavnom predizbornu funkciju a daleko manje sigurnosnu, žestina napada i situacija u kojoj se nalaze Palestinci poprilično podsjeća na već zaboravljene Sabru i Šatilu. Pandorina kutija je otvorena, na odgovor radikalnih hammasovaca i inih mladih muslimana željnih mučeničke smrti umjesto života u bijedi neće trebati dugo čekati, Bliski istok će kao i mnogo puta do sada utonuti u spiralu nasilja. Svatko ima pravo na svoje mišljenje pa čak i na površnost, ja vam poštovani chagall ne oduzimam to pravo, samo bi vas zamolio da kada su ljudski životi u pitanju ma čiji bili i kako se ti ljudi zvali budete makar malo manje površni. Hvala.

Tko je glasao

http://www.youtube.com/watch?

http://www.youtube.com/watch?v=NdKY8IzhEZI&feature=related

Ova pripadnica IRA-e je, nakon rođenja četvrtog djeteta, zapjevala kod bivšeg neprijatelja.

Tako će jednog dana pasti pjesma u Jeruzalemu.

Ništa izazovnije (za ljubavnu pjesmu) od velikog neprijatelja.

Tko je glasao

Razumjem i Židove i Arape

Razumjem i Židove i Arape -- ali je ipak fer biti na strani slabijih, tj. Arapa.

Što je terorizam i sl. o tome se može raspravljati. Naravno da nitko ne podupire ubijanje civila. Ali civile se ubijalo i bombardiranjima, pa nitko nije za to odgovarao. Da ne spominjemo atomsku bombu.

Napomenuo bih i da su ANC & co. za vrijeme apartheida postavljali i bombe po gradovima i da su stradali civili, pa je opet svijet bio na njihovoj strani (npr. vidi ovdje). Toliko o nepristranosti...

Naravno ne treba dvojiti da su u Hamasu uglavnom fanatici... ali njih ima svugdje, naročito u očajnim situacijama.

Tko je glasao

S obzirom na ozbiljnost

S obzirom na ozbiljnost teme, i Chagallov dnevnik i neki od komentara koja su ga popratili (cast iznimkama) su ispod svake kritike i ne sluze na cast Pollitici!

Palac dolje, uz nadu da ce netko naci vremena nesto suvislo napisati.

The Observer

Tko je glasao

Slažem se s tvojim

Slažem se s tvojim komentarom, bet. Koga interesira, može pogledati ili se podsjetiti da smo inspirativniju diskusiju o problematici izraelsko-palestinskog sukoba već jednom vodili ovdje.

nemesis

nemesis

Tko je glasao

Citajuci sve komentare ispod

Citajuci sve komentare ispod upitah se da li je ovo pollitica.com ili amater.com?!
Samo surfajuci netom moze se doci do dubioznijih spoznaja o regiji, uzrocima sukoba, povijesti sukoba, stavljanja u kontekst treunatačnog sukokoba sa geostrateškim interesima, indikatorima uzroka, mogucim razvojimma situacije i sukoba itd.
Komentari ispod su na razini dijeteta od 10 godina. Kao i sam dnevnik. Gale, ti si me osobno najviše razočarao.
Nemojte mi slati upite, akoji je to moj stav i koja je moja prosudba, bez prethodne dobre pripreme na temu o kojoj zelite pricati. Drugačije ste samo hrpa amatera.
I bez ljutnje molim, samo Vam zelim reci da se ne moze istovremeno biti pravnik, lijecnik, ekonomist, zidar, stricnjak za geostrategiju, eminentni strucnjak za nacionalnu sigurnost, vojnik, svecenik......... ne ide, jednostavno, ne ide.

Tko je glasao

"I bez ljutnje molim, samo

"I bez ljutnje molim, samo Vam zelim reci da se ne moze istovremeno biti pravnik, lijecnik, ekonomist, zidar, stricnjak za geostrategiju, eminentni strucnjak za nacionalnu sigurnost, vojnik, svecenik......... ne ide, jednostavno, ne ide."

Da potpuno se slažem da je prednost malog čovjeka jednostavnost i sposobnost da spontano, bez grča, bez primisli i zle namjere napiše ono što misli, što ne mora biti nikakav magistarski rad, elaborat, i stručnu ekspertizu, već upravo nešto ovako kao što si to napisao ti, ja, chagall, ili bilo tko drugi.

"Što vrijedi galopirati ako se krećemo u pogrešnom pravcu!"

Tko je glasao

Prije nekoliko godina, u

Prije nekoliko godina, u jeku ofenzive na Libanon, domaći ljevičari su bili toliko protiv cionista da mi je došlo zlo. Danas uopće nema negativnih reakcija, štoviše iste su pozitivne.
Nove dimenzije interneta. Samo ih gledam.

Možda uskoro skontamo zašto Izrael opet provodi genocid.

Tko je glasao

@chagall dragi, deder malo

@chagall dragi, deder malo sjedni i prestani nas bombardirati svojim haiku prvim impresijama.
Svi znamo da Izraelci nisu baš neki a znamo da ni Palestinci nisu neke cvebe, jelte?

leddevet

leddevet

Tko je glasao

Ma već mi drugi korisnik

Ma već mi drugi korisnik spominje haiku! Kako samo znate da pišem haiku?! :) Ali neću sad o svojim haiku uratcima, nego ću vam na brzinu izrecitirati jednu cvebu našega blagopokojnoga Tadije, perjanice hrvatskoga pjesništva:

Haiku, haiku,
ljubim ti milu majku
posred bijela čela.

Mislite li da se šalim? Kamo sreće!

Što jedna budala može pitati, ni sto mudraca ne može odgovoriti.

Tko je glasao

Isprika zbog off-topic, ali

Isprika zbog off-topic, ali stikolepačkom izazovu ne mogu odoljeti. :) Dakle, haiku.

Sadašnjost je kvintesencija haiku doživljaja. Stoga nikako ne dopusti da ti promakne upravo ovaj sadašnji tren. (...) Zorno promatraj predmete iz prirode... razotkrit će se neviđena čuda.

Latica cvjetna
opala, ometa muhe
na govnu kravljem.

Postani jedno s prirodom. Dopusti onome o čemu pišeš da se kroz tebe izrazi i ostvari svu puninu svoje životnosti.

Smiraj večernji.
Štovanje trenu dajem:
prdež lagani.

Zoran Oštrić

Tko je glasao

Haiku, haiku, ljubim ti milu

Haiku, haiku,
ljubim ti milu majku
posred bijela čela.

Di se gasi?

leddevet

leddevet

Tko je glasao

Šagal, samo naprijed i ne

Šagal, samo naprijed i ne daj se obeshrabriti, jest da ovdje ima i strogih ocjenjivača, ali i ti očito možeš sve bolje.

Tko je glasao

Hvala, hvala! Na ovom sam

Hvala, hvala! Na ovom sam postu 2 u plusu, negdje samo po 7 u minusu - ako to zbrojimo, u prosjeku sam 4,5, dakle zamalo odlična ocjena :)

Što jedna budala može pitati, ni sto mudraca ne može odgovoriti.

Tko je glasao

Ako je @chagall na početku

Ako je @chagall na početku svog djelovanja svojim žustrim ulaskom na "naše" igralište nekima digao živac to još nekako i mogu razumjeti (što njega ne opravdava) ali da ovaj dnevnik expresno dobije ovoliko minusa znači samo jedno.
Čim ste vidjeli tko je autor odmah ste povukli obarač.... i osobno mislim "omašili ceo fudbal".

PS. Meni bi bilo vrlo zanimljivo vidjeti što o voj temu pišu oni koji su dobri (a ima ih) pozanavatelji prilika u toj regiji.

Tko je glasao

A što sam ja? Loš

A što sam ja? Loš poznavatelj? :)

Što jedna budala može pitati, ni sto mudraca ne može odgovoriti.

Tko je glasao

DEMOS, naiđoh neki dan na

DEMOS, naiđoh neki dan na izvrstan članak u kojem se razrađuje "što je Hamasu bilo na pameti kad su počeli opet raketirati Izrael", pa ukoliko te zanima, svakako preporučam (LINK - http://www.huffingtonpost.com/shadi-hamid/what-was-hamas-thinking-u_b_15... )

A što se tiče chagalla, malac se popravlja :-). Jest da bi postu dobro došlo malo dodatne analize i razrade problematike, ali i ovako mu ništa ne fali - čovjek je kratko i jasno izrazio svoje mišljenje a to što će ga ono koštati poprilične količine minusa (hej, zamisli reći da Palestinci nisu "cvijeće"!!!), bože moj, kome je danas lako :-)))

Tko je glasao

Postoje dvije alternative:

Postoje dvije alternative:

1. ili su hamasovci idioti,
2. ili nikad nisu ispaljivali nikakve rakete na nenaseljena područja, nego je to radio netko drugi, kako bi dobio opravdanje za novi genocid i ubijanje civila.

Sreća da imamo Mesića, koji nam je sve odavno objasnio: "To samo idiot može pomisliti. Idiota, baš takvog, u politici nema."

Tko je glasao

@Zvone, pročitao i odmah mi

@Zvone, pročitao i odmah mi na okice dolazi mali milijnun usporedbi sa nekim događajima iz naše bliže povijesti.....

Tko je glasao

@DEMOS upravo tako, usudio

@DEMOS upravo tako, usudio bi se reči, čak i tipično za konkurenciju.

"Što vrijedi galopirati ako se krećemo u pogrešnom pravcu!"

Tko je glasao

No, je li se tko sjetio

No, je li se tko sjetio zbrojiti žrtve s druge strane, koje su i dovele do odmazde?

Kolko je meni poznato je Izrael stvoren prije par desetlječa i to s otimanjem zemlje Palestincima. Ljudi su protjerani iz svojih domova gdje su živjeli stolječima.

To ne opravdava njihova djela, ali ni Izraeli nemaju pravo ubijat nevine civile i djecu.

To je po svim moralnim gledištima, ratni zločin.

Tko je glasao

Ako smijem primijetiti:

Ako smijem primijetiti: Država Izrael postoji od 1948. godine, ali to je nevažno u usporedbi s činjenicom da su Izraelci na toj svojoj postojbini bili ne samo u doba Isusa, nego i davno, davno prije. Dakle, nisu dotepenci - vratili su se na svoje. To bi otprilike bilo kao da su nas Srbi počistili iz Hrvatske i razjurili po svijetu, a onda se mi skupimo i vratimo nakon kojih tisuću godina u "njihovu" zemlju kao agresori :)

Što jedna budala može pitati, ni sto mudraca ne može odgovoriti.

Tko je glasao

Ako te dobro razumijem, tebi

Ako te dobro razumijem, tebi je ok da se netko sjeti, pa cak i da dokaze, da su njegovi zivili na mjestu tvoje kuce prije par tisuca godina. Ti bi rekao ok, i otisao. A sto bi rekao kada bi taj isti nakon nekog vremena poceo tjerati i tvoje susjede, sa istim obrazlozenjem? Ako te dobro kuzim, sutio bi i nasao neki novi zivot.

Tko je glasao

To nije zemlja Židova, nego

To nije zemlja Židova, nego Semita, a Palestinci su to isto. Onaj ko je svoju zemlju napustil i ak se hoče vratit, treba prvo pogledat jel ju je onak praznu neko naselil. Ta zemlja se je zvala Palestina a ne Izrael.

Po tvojem bi mogla jedna osoba prodat kuču i nakon par godina ju na silu uzet kupcu s objašnjenjem: To je moja kuča, jel sam ju ja izgradil.

Tko je glasao

Ako smijem opet nešto

Ako smijem opet nešto reći: Židovi su semiti, a Palestinci su Hamiti, što jest blizu jer su i Sem i Ham bili braća, ali nipošto nije isto. Biblija je debela knjiga, ali da se pročitati :)
Što se pak tiče napuštanja zemlje, Židovi ju nisu napustili nego su bili istjerani iz nje. Po tebi, da Hrvate istjeraju iz Hrvatske, pa da se nakon nekoliko tisućljeća vrate u nju, Hrvati bi morali najprije provjeriti je li se tko naselio u Hrvatskoj; ako jest, Hrvati bi trebali podviti rep i vratiti se odakle su i došli, to jest u Neverland, zar ne? Jer, Hrvati imaju samo jednu domovinu: Hrvatsku. Židovi imaju samo jednu domovinu: Palestinu. Zamisli da uskrsnu apostoli koji su, to svi znaju, bili Židovi kao i Isus! Zamisli da im Palestinci kažu da ne smiju više živjeti u Palestini jer su "otišli", pa je stoga sada Palestina država Palestinaca, a apostoli neka se vrate odakle su i došli. Oni bi se, doduše, mogli vratiti na nebo, ali Židovi to ne mogu pa im preostaje jedino vratiti se u svoju zemlju, a to je Palestina. I živjeti u mirnom suživotu s Palestincima. Mjesta ima za sve!

Što jedna budala može pitati, ni sto mudraca ne može odgovoriti.

Tko je glasao

Jedna stvar koja mi je ovdje

Jedna stvar koja mi je ovdje zapela za oko pa je ne mogu ne prokomentirati, a bez ulaženja u problematiku sukoba između Izraela i Palestine te zašto i kako je Izrael kao država uopće nastao (tj. čijim je to stvarno i isključivo političkim interesima odgovaralo):

Pozivanje na Bibliju, u bilo kojem kontekstu, kao na ikakav iole relevantan dokaz povijesnoga ičega, je u najmanju ruku neozbiljno.
Ona je važna za nečija religijska uvjerenja i otprilike tu njena važnost prestaje. Povjesničari, arheolozi i ini promicatelji, uza sve uložene napore, dokazima nikad nisu uspjeli potkrijepiti njezine navode te su doslovno prisiljeni priznati (iako to, dakako, ne žele baš rastrubiti na sva zvona) da je ona jednostavno skup mitova i pričica, u međuvremenu toliko puta prepisivanih, prepravljanih i prilagođivanih, da je povezanost onoga što mi danas čitamo sa stvarnim povijesnim događajima gotovo nepostojeća.

A vezano za ovu konkretnu problematiku, jedino što stvarno jest dokazano je kako je u određenom trenutku na tome području postojala grupa ljudi po svojoj vjerskoj orijentaciji Židovi, koji jesu imali vlastitu državu, ali ni približno onoliko veliku niti moćnu kako je to u Bibliji opisano, i čak baš suprotno, u trenucima njene najveće moći, judaizam uopće nije bio glavna ili bar ne jedina religija iste (izvađeno iz bilo koje znanstvene analize Biblije i njene usporedbe s povijesnim kontekstom i arheološkim dokazima).
A još jedna važna činjenica je da se kod pitanja židovstva primarno radi o religiji, a ne nacionalnosti.
Genetska ispitivanja (čije je 'rastrubljivanje' opet prigodno izostavljeno) velikog broja ljudi židovske vjeroispovijesti, a što je i logično s obzirom na njihovu rasprostranjenost diljem svijeta, pokazala su kako velika većina (čini mi se da se radi o brojci 80-90%, detalji, između ostalih, nalaze se u knjizi 13th Tribe) Židova nema semitske korijene.
I konačno, ostaje činjenica, koju čak i neki od njih samih priznaju (prilagođena izjava s nekog od foruma) kako čak i ako nemaju semitske, tj. genetske korijene s područja, oni i dalje imaju pravo na Izrael jer im je tu zemlju Bog obećao.
Dakle, u 20. tj. sada u 21. stoljeću, kada se doslovno vlastitoj majci ne vjeruje ako za to nema vrlo čvrste i provjerljive dokaze, imamo zemlju koja postoji jedino i isključivo na osnovi zapisa nekog tko je nazvan prorokom, da je nešto, što je nazvano Bogom, dodijelilo pravo određenoj skupini ljudi, po vjerskoj vokaciji Židovima, pravo za sve vjekove na taj i taj komad zemlje.

Smiješno (ali zapravo vrlo žalosno ili čak duboko uznemirujuće).

Tko je glasao

Znači za tebe je uvjet

Znači za tebe je uvjet mirnom suživotu, protjerat ljude iz njihovih domova, sa njihove zemlje i očekivat da se ljudi ne bune.

Tko je glasao

Ma ne! Gledaj to iz druge

Ma ne! Gledaj to iz druge perspektive: Kad su Židove protjerali iz njihovih domova, nisu se imali prilike buniti. Palestinci barem imaju tu priliku :)

Što jedna budala može pitati, ni sto mudraca ne može odgovoriti.

Tko je glasao

Židovi su bili uvjek

Židovi su bili uvjek trgovci i raselili su se radi toga po svjetu. Na to mjesto gdje su sada su došli iz Egipta gdje su bili robovi. Barem sami tak veliju.
Ja im ne osporavam da imaju pravo na državu, no nemaju pravo na nasilje. Dialog im baš nije bolja strana.

Tko je glasao

Židovi su bili uvjek

Židovi su bili uvjek trgovci i raselili su se radi toga po svjetu.

Zamijenjuješ posljedicu za uzroke. Židovi su se raselili po svijetu zato jer su ih Rimljani protjerali iz njihove domovine, još tamo nakon velikog židovskog ustanka u drugom stoljeću poslije Krista.

http://de.wikipedia.org/wiki/Bar-Kochba-Aufstand
http://en.wikipedia.org/wiki/Bar_Kokhba_revolt

Tko je glasao

Hvala na ukazu, no to ne

Hvala na ukazu, no to ne opravdava njihove poteze danas.

Tko je glasao

To nisam nigdje ni napisao.

To nisam nigdje ni napisao.

Tko je glasao

Ti stvarno imaš problema u

Ti stvarno imaš problema u komunikaciji.
Ja nisam nigdje ni tvrdil da si to rekel i tvoj dodatak je nepotreban.

Tko je glasao

Još samo da se upitamo tko

Još samo da se upitamo tko su to svjetski čimbenicii koji proizvode i prodaju sva ta ubojita sredstva.

"Što vrijedi galopirati ako se krećemo u pogrešnom pravcu!"

Tko je glasao

Jesi se ti pital: kakve su

Jesi se ti pital: kakve su to moralne snage, koje ne dozvoljavaju jednom narodu dobivat hranu i ljekove.

Napravi se blokada i nek umre ko hoče.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci