Tagovi

„U očekivanju Godota“

„U vrijeme dinastije Ming (1368 - 1644) kineska prekooceanska pomorska tehnologija je bila superiornija onoj u Europi, osim navigacijskih vještina. U veličini brodova, Kinezi su daleko nadmašivali. Najveći brod Zheng He-ove ekspedicije bio je oko 152 metra. Dimenzije brodova u Kineskoj povijesti je uvijek bio predmet predbacivanja i pretjerivanja. Ipak, u 1962 godini na ostacima jednog od Mingovog brodogradilišta kraj Nankinga, pronađeno je brodsko kormilo jednog od Zheng He-ovih trgovačkih brodova – komad drveta je bio dugačak 11 metara, i kad se povratno rekonstruiraju proporcije broda kojem je pripadalo, odgovara brodu 146-163 metra dužine, ovisno različitim pretpostavkama brodskog gaza. Ako usporedimo prekooceanske europske brodove, bili su znatno manji, kod portugalskih istraživača najčešće 30 metara dužine i možda do 300 tona nosivosti (prema 1.500 tona Zheg He ovih brodova). U to vrijeme su kineski brodovi upotrebljavali više-jarbolni jedrilni sustav već nekoliko stoljeća, dok su Portugalci tu inovaciju uveli tek stoljeće prije (na njihovim tajno napravljenim karavelama). U unutarnjem pregrađivanju Kinezi su imali vrlo jasnu prednost, veliki brodovi su imali i do 23 vodonepropusnih odjela stoljećima prije ovog vremena, dok to zapadni brodovi nisu uvodili sve do polovine 19 stoljeća, poslije nego su uočili prednost kineskih brodova da prežive rupu u trupu broda. U jedrilju, Europljani su imali kvadratna jedra na svojim oceanski brodovima koji su dobro jedrili niz vjetar ali su bili nespretni uz vjetar, dok su kineski brodovi koristili krilna prednja i stražnja jedra i zbog toga bili sposobniji jedriti uz vjetar.“ Michael L. Bosworth The Rise and Fall of 15th Century Chinese Seapower
S velikim iznenađenjem sam gledao dvodijelnu seriju Michaela Yamashite (na History Channelu) o velikom Kineskom admiralu Zheng He-u (Cheng Ho-u) koji je prije legendarnih ekspedicija Christophera Columbusa, Vasca da Game, i Ferdinanda Magellana u 28 godina (1405-1433) ostvario sedam putovanja posjećujući 30 zemalja.
Treasure ship je bio naziv broda kojim je kineski admiral Zheng na devet njegovih putovanja. Treasure su bili mamutski brodovi s devet jarbola, četiri palube i bili sposobni smjestiti više od 500 putnika uz masivne količine tereta. U to vrijeme su ovi brodovi bili najveći pomorski proizvodi ikada viđeni na svijetu.
Zheng He-ova flota je uključivala više od 300 brodova, uključujući 62 treasure broda koji su dosezali do 146 metara dužine (600 stopa) and 55 m (180 ft) širine. Na brodovima je bilo preko 28.000 ljudi, uključujući navigatore, istraživače, mornare, liječnike, radnike, i vojnike. Poznato je da su plovili najmanje u istočnu Afriku, neki povjesničari ( kao Gavin_Menzies vjeruju da je flota bila dosegla čak do Novog svijeta iskrcavši se na otocima pored Floride nekoliko desetljeća prije Kolumba ili obišla svijet prije Magellana. Wikipedia

Dakle taj fantastični moreplovac Cheng Ho je s flotom od preko 300 brodova i 28.000 članova posade (37 tisuća prema nekim izvorima), proputovao je od Jugoistočne Azije do Afrike, od Indije Srednjeg istoka (prema nekima čak do Floride), skupljajući bogatstva, znanje, slavu i moć za svoga cara. Na pragu ostvarivanja svjetske dominacije moć dinastije Ming se urušila, a doprinos slavnog istraživača je neopravdano izbrisan iz povijesti. A sve to se dogodilo ne radi vlastite slabosti ili premoći drugih, nego radi političkih promjene u kojima su donesene dugoročno presudne odluke, logične iz ondašnje kineske perspektive, no štetne sa stanovišta općeg povijesnog interesa.
Poslije Zheng He-ovih putovanja, oni najveći brodovi su bili povučeni ostavljeni u lukama dok nisu istrulili, a mnogi spaljeni od kofucijanskih sljedbenika. Kineski brodograditelji su s vremenom zaboravili tehnologiju gradnje tako velikih brodova. Wikipedia

Autor serije Michael Yamashita na kraju se pita kako bi današnji svijet izgledao da su veliki admiral Cheng Ho i njegovi nasljednici nastavili slavnim putem, u kojem je su imali sve prednosti nad, za kineske pojmove, minijaturnim zemljama (Španjolska i Portugal) i njihovim pomorcima (Columbo, Vasco de Gama i Magellan), i da su prvi ostvarili ono što su poslije njih ostvarili europski pomorci (koji su tako uspjeli utemeljiti dugotrajnu dominaciju Europe nad skoro cijelim svijetom). Yamashita daje interesantan odgovor:
Admiral i njegova flota su samo služili širenju slave svoga cara Zhu Di-a bez imalo pohlepnosti, te snažne motivacije koja je resila zapadne pomorce. Sam admiral je pripadao visoko utjecajnom i moćnom sloju eunuha u državnoj službi (kastracija je bila obvezna za služenje caru), koji su poslije smrti megalomanskog cara izgubili bitku za političku prevlast, a pobjednička konfucijanska struja se izolacionistički okrenula rješavanju unutarnjih problema i odnosa kao svojim prioritetima.

Ako apstrahiramo „ki bi da bi“ pejorativnost u tumačenju povijesti, ovakve slučajeve možemo preokrenuti u pitanje važnosti donošenja presudnih odluka unutar alternativa koje se nude u određenim presudnim trenucima, a koje ovise isključivo o pojedinačnim izborima, i koje imaju dugoročne posljedice. Traženje i davanje odgovora na ovakva pripitivanja mogu biti više nego korisni, oni su smisao povijesnog istraživanja, i praktične koristi od povijesnih spoznaja i iskustava radi rješavanje problema svakodnevnog života.

Posve je shvatljivo i lako prihvatljivo kad propustimo povijesne šanse, zato što nas je stjecaj vanjskih okolnosti onemogućio ili spriječio da ostvarimo svoje ciljeve. Posve je druga stvar, i manje oprostivo, kad radi raznih subjektivnih razloga i okolnosti propustimo ih realizirati.

I naša povijest je puna ovakvih događaja. Nekoliko primjera:

Kad god prolazim automobilom od Plitivica prema Zagrebu i ugledam prometni znak Rakovice sjetim se opisa jedne kuriozne povijesne situacije iz „Političke povijesti Hrvatske“ Josipa Horvata, u kojoj opisuje događaje oko poznate Rakovičke bune iz 1871 godine, koju je pokrenuo Eugen Kvaternik i u par dana izgubio glavu. Nasuprot „službenim“ povijesnim tumačenjima Josip Horvat cijeli slučaj stavlja u jedan drugačiji kontekst ukupnih događanja: Poslije pada policijsko-apsolutističkog režima kneza Metternicha i revolucionarnih događaja 1948. godine još mlađahni car Franjo Josip poučen problemima u funkcioniranju apsolutizma formirao je carsko vijeće koje je trebalo riješiti pitanje rekonstrukcije i federalizacije carstva. Najoptimalnija opcija na stolu carskog vijeća je bila stvaranje četiriju federalnih jedinica (sjevernih Slavena, Austrije, Ugarske i južnih Slavena). Takve rekonstrukcije je vrli domoljub Eugen Kvaternik protumačio slabošću carstva i mislio, da je sazrelo vrijeme za ustanak. To što je pošao u tipično krajinski srpski kraj je bila greška koja ga je koštala brže likvidacije (nakon nekoliko dana), ali je preuranjeni i nepripremljeni ustanak kod cara i carskog vijeća proizveo uvjerenje da Hrvati nisu zreli za samostalni politički život. Tako se rekonstrukcija carstva izvela kroz poznati Austro-Ugarski dualizam. Priznavajući danas Kvaterniku njegove najbolje namjere i duboko ukorijenjeno domoljublje, rezultat ustanka je nažalost bio gubitak vlastite federalne jedinice, koja bi poslije prvog svjetskog rata zasigurno lako prerasla u samostalnu državnu tvorevinu (umjesto da unezvereni i dezorijentirani hrvatski političari u pometnji svjetskog rata trče prema Beogradu „kao guske u maglu“).

Zrinsko-frankopanska urota je drugi zbunjujući slučaj, isto tako znakovit. Nikola pa potom Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan predstavljaju velikane hrvatske državotvorne misli, i u njihove dobre namjere nikada ne treba sumnjati. Ali svoju urotu su gradili na pomoći stranaca, pa čak i turskog sultana. Na našu sreću a njihovu nesreću to nije uspjelo, a Hrvatska je svoje postajanje nastavila u okvirima zapadnjačke, katolički orijentirane civilizacije. Zrinski i Frankopan su bili dekapitirani 30. travnja 1671 u Bečkom Novom mjestu, a mi samo možemo zamisliti što bi sa svima nama bilo da je urota uspjela uz pomoć turskog carstva, koji je nakon odustajanja zapadnih saveznika bio ostao kao jedina realna alternativa.

Što bi bilo s hrvatskim narodom i hrvatskom državom, da je Vladko Maček, nakon što je uoči Drugog Svjetskog rata odlučno riješio formiranje Banovine Hrvatske kroz uspješno suprotstavljanje velikosrpskim elementima, u sudbonosnim trenucima degolovski odabrao osnivanje alternativnog pokreta otpora fašizmu (umjesto politike čekanja odbijajući suradnju s partizanim, koje je cijeli demokratski svijet bio prihvatio). Ako znamo da su u Hebrangovo vrijeme HSS-ovci sačinjavali značajan, možda pretežiti broj pripadnika partizanskih jedinica, možemo zaključiti da je narod i HSS-ovo članstvo odabrao put aktivne borbe protiv fašizma, a on završio u izolaciji i emigraciji, gdje je i umro. A prostor koji je njemu logično pripadao prepustio komunistima (što je de Gaulle odlično spriječio), a zasigurno bi imao bi punu podršku saveznika, naročito Winstona Churchilla (koji je podržavao i crnog vraga Dražu Mihajlovića da zaustavi komuniste).

Što bi bilo s hrvatskom državom 1945 da je poglavnik Ante Pavelić prihvatio inicijativu Ante Vokića i Mladena Lorkovića da promjene savezničke strane kad su partizani već bili na prilazima Zagrebu. Njihova inicijativa nije bila ništa neobična: budućnost sila osovine je bila zapečaćena, i zadnjoj budali je bilo jasno da se s njima nema što tražiti, a promjene strana su već efektno izvedene najprije u Italiji, a potom u Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj. Veliki „domoljub“ Ante Pavelić nije sebe žrtvovao kao ova dvojica, nego ih je skratio za glavu, preferirajući svoju ideološku orijentaciju interesima Hrvatske države, i k tome još organizirao stampedo vojske i civila prema Bleiburgu, koji je završio križnim putovima i svim popratnim nemilim detaljima.

Što bi se bilo s Hrvatskom dogodilo (i Jugoslavijom kao zajednicom naroda - što me manje interesira ali je to bio neizbježni okvir) 1971 godine da je Josip Broz Tito zanemario svoje komunističke nazore (kojih se već onda ionako nije više previše držao), i kao Hrvat podržao hrvatsko proljeće (i srpske liberale), te rekonstruirao Jugoslaviju na konfederalnim principima (kad je već ionako stvari uskoro u ustavnim promjenama 1974. godine riješio polu-konfederalno). Prema mnogim indicijama, Tito je u osnovi podržavao Tripala i Savku, ali ih je nevidovito žrtvovao održanju Jugoslavije, ali time zabio posljednje čavle u njen samrtni kovčeg.

Što bi se bilo dogodilo s Hrvatskom (i Jugoslavijom – ide skupa), da su Tuđman i Milošević u praskozorje raspada Jugoslavije odabrali izvrsnu ponudu Europske trojke ( Jacque Delors, Hans Van Den Broek i Jacques Poos), pa da se umjesto u rat odmah ušlo u Europsku uniju po kratkom postupku (prema izjavi Kire Gligorova u „Otvorenom od dne 15. siječnja 2007 godine). Imali bismo danas sve što danas imamo (slobodu i samostalnost) ali i ono što još čekamo (članstvo u EZ), no ne bismo imali rat, razaranja, uništeno gospodarstvo, široko rasprostranjeno siromaštvo, krađe, korupcije i sl.

Kraj Drugog svjetskog rata jer Francuska dočekala sa Charles Degaulle-om na čelu, vanserijskom osobom i državnikom od formata, vizionarom koji je i u najtežim trenucima borbe za preživljavanje nosio ideju jedinstvene Europe uključujući i "smrtne" neprijatelje u njoj!!!.

Odmah po završetku rata je sjeo sa „poraženim“ višestoljetnim neprijateljima Nijemcima, a nasuprot sebi je imao Konrada Adenaura, drugog državnika od formata, pa su s Belgijom, Nizozemskom, Italijom i Luxembourogom Pariškom poveljom od 1951 godine trasirali put današnjoj ujedinjenoj Europi kojoj eto i mi težimo.

Dakle to su učinila dva naroda koja su stoljećima ratovala do istrebljenja, i njihova dva vizionara bez premca koji su napravili temelje novim odnosima. Za takav podvig bilo je potrebno nadrasti uske sektaške okvire - i biti državnik s vizijom budućnosti.

U ovom posljednjem navodu se sastoji poanta ovog traktata, kojeg sam ambiciozno započeo, i dosta se namučio da ga uobličim u nekakvu smislenu formu. Simbolički sam ga nazvao „U očekivanju Godota“, jer naša recentna politička arena po atmosferi i apsurdnosti sliči toj drami. Arena nam je prepuna političara, i još više politikanata, ali bez državnika s vizijom, koji bi osmislili izlaz iz hrvatskog teatra apsurda. Kad pogledamo ovako unatrag, u modernu hrvatsku političku povijest, jedini stvarni hrvatski političar državničkog formata je bio Stjepan Radić , koji je imao viziju, i smisao da viziju pretvori u konkretne akcije. Valjda je zato i ubijen. Njegovo vizionarstvo se najbolje zrcali u glasovitoj izreci „ne srljajte k'o guske u maglu“. Mnogi ga citiraju, tumače po svome, prilagođavaju svojim željama i ambicijama, mnogi se i danas na njega pozivaju, iako nisu svjesni da su im glave zavijene i izgubljene u gustim maglama uskih osobnih interesa, a bez vizionarskog sagledavanja potreba i očekivanja hrvatskog naroda.

Komentari

Frederik, O tim brodovima

Frederik,
O tim brodovima sam prije puno godina negdje čital ( na njemačkom ) isto tak sam i jednu emisiju gledal o tome i navodno nisu došli dalje od istočne obale Afrike.
Ima jedna teorija i to da je Columbo imal kartu po kojoj se je ravnal.

Kaj se tiče Adenauera: Imal je dobre ljude oko sebe koje je i poslušal. Ko drugo nije bilo tolko unutarnje borbe jel su bili Njemci zauzeti izgradnjom i borbom za bolje sutra.

Gledal sam svojim očima Njemce koji su jeli dve šnite kruha i između jednu šnitu nareska.

Kad su išli u mesnicu kupovat meso za nedjelju su kupili naj više pol kole za cjelu obitelj.

Sve viđeno još drugom polovnom 60-ih godina prošlog stolječa.

Tko je glasao

Vidite, ove diskusije LQ i

Vidite, ove diskusije LQ i vuljančić - treba staviti u drugi kontekts da bi se stvari stavile na svoje mjesto. Treba znati i osjetiti što je to rat, kako se sve manifestira i kakve posljedice ostavlja. Treba to proživjeti da bi mogao ustvrditi da znaš što govoriš

To je smisao mog napisa o "naivčinama i šporkačunima", a i iz ovog ovdje isto proizlazi. Negdje neki nisu uopće primjetili što je to rat zaista kod nas učinio. Meni je falila i voda i struja, i kava i kapucino, duge mjesece smo živjeli po podrumima, a jedan liječnik pedijatar i prijatelj mi je prokomentirao kako tek sada razumije miša (jer se navikao živjeti u podrumu bez svjetla a elektriku je gledao samo dok je bio na službi u ratnoj bolnici gdje je stalno radio agregat). Jedna grupa konavoskih prognanika je dobila toplu hranu tek kad sam im je ja i kolege nakon tjedan dana donijeli u zaboravljeno sklonište. Kruha je bilo zato što su pekari heroji jedan jedini dan propustili napraviti kruh zato što su im granatama probili kotlove pa ih se trebalo švajsovati, ali su kruh ipak dostavili kasnije navečer). Trebalo je čuti fijuk gelera ili metaka oko ušiju, bacati se na zemlju na svaki zvuk granate, skupljatii po cstama neksplodirane naprave, posjećivati prijatelje koji su imali sreće da završe u bolnici, ili ispraćivati na groblju one koji nisu imali sreće.

Nešto ću reći jer moram: Tuđman je sve napravio da isbjegne rat, jer je vrlo dobro znao što je to. Mnogi su mu zamjerali to ali mislim da tu nije pogriješio. On je znao što je rat, i koju cijenu treba plaćati.

Ito to su znali mnogi emisari koji su dolazili iz Europe pokušavajući smirivati stvari i strasti. Jednom sam ljut na "sladoledare" im svašta izgovorio, a onda mi je jedan donio kopije izvještaja koje je slao svojima - ja ih ne bi bolje napisao. Tada sam shvatio da je rat uvijek stvar onih koji ga vode, i u tome oni nisu htjeli direktno učestvovati, ali su pomagali, mnogo više pomagali nego što to netko sa strane misli. Jedan arogantni jugobrodić se dosadno vrtio oko "San Marca" dok nisu ušali u međunarodne vode, a onda je jednostavno nestao.

Rat se vjerojatno zaista nije mogao izbječi, ali je bilo potrebno naći načina da ga se zaobiđe ili barem ublaži - jer je netko to gorko platio, a netko imao i kave i mlijeka, a netko je u magli skupljao sve do čega je mogao doći.

Zato taj elokventni i ratoborni patriotizam treba staviti u kontekst onih tisuća nestalih, desetina tisuća pobijenih, stotina tisuća prognanih i poniženih.

Zato, koliko god skidam kapu Tuđmanu smatrajući da je zaista učiinio sve da se nsreća ublaži a postignu najvažniji nacionalni ciljevi, toliko mu zamjeram da je pustio te dugoprstiće da u mraku balkanske krčme grabe sve do čega su mogli doći, da činu daljnju štetu, iza koje je ostalo također mnoštvo samoubijenih, ranije pomrlih, bolesnih, poniženih, unesrećenih. To je sjaj i bijeda onog što smo proživjeli, a povijest će pokazati tko je čemu više doprinio, pa će i glamurozna patriotska elokvencija dobiti svoj pravi ekvivalent.

Eto, upravo tu dimenziju sam htio naglasiti kad sam spomenuo ovaj dio u ovom postu, oni iz Europe su bili svjesni što znači rat, Tuđman kao ratnik je to također znao, ali Milošević, Šešelj i sl. su ustvari poratna djeca koji nisu imali pojma kojim pravcem idu.

Tko je glasao

Gle, iz tvog teksta

Gle, iz tvog teksta proizlazi da ti držiš da su svi krivi, a da su Milošević, Šešelj i sl. NEVINI!

Toga pak još od nikog nisam čula.

Valjda ipak BSE.

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Ne ja sam rekao sano ono

Ne
ja sam rekao sano ono što sam rekao - pa pročitaj još jednom. Meni ne treba sa strane stavljati u usta da sam rekao išta jer sam ja rekao upravo ono što sam rekao. Ništa više i ništa manje.

Ti reci što ti misliš, a meni ostavi ono što sam ja rekao, jer ja stojim iza svake svoje riječi.

Ali sam isto tako na fin način upozorio da ti pričaš o nečemu što nisi iskusila i ne znaš kako to stvarno izgleda, a to je nedopustivo.

Pogotovo zato što se razbacuješ patriotskim floskulama bez pokrića. i to na tuđi račun, da budem precizniji, jer su neki platili gorku cijenu, za tebe i mnoge druge. I još je plaćaju.

Tko je glasao

"...oni iz Europe su bili

"...oni iz Europe su bili svjesni što znači rat, Tuđman kao ratnik je to također znao, ali Milošević, Šešelj i sl. su ustvari poratna djeca koji nisu imali pojma kojim pravcem idu"

Ovome ne treba ništa dodati niti oduzeti.

Što se tiče ostalog, nisi ti jedini čučao po bunkerima. I otkud ti znaš što je netko iskusio za vrijeme rata. No ne želim otvarati taj dio ratne priče. Za mene nije "netko" platio gorku cijenu, već taj ima svoje ime i prezime.
A za to što je morao platiti gorku cijenu kriva su ta dva imena gore. Nisu svi muškarci jeli pljesniv kruh po bunkerima. Neki su trunuli u rovovima. Dok su njihove žene zibale malu djecu po bunkerima i hranile ih pljesnivim kruhom. Na početku trećeg tisućljeća. Zato što su Milošević i Šešelj bili "poratna djeca" pa "nisu imali pojma" da kolju i ubijaju.

Ovime stavljam točku na ovu polemiku jer je očito da ti i ja nismo prošli kroz isti rat i da govorimo različitim jezicima.

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Ima dodati kad ne znaš

Ima dodati kad ne znaš razumjeti što piše:

"...oni iz Europe su bili svjesni što znači rat, Tuđman kao ratnik je to također znao, ali Milošević, Šešelj i sl. su ustvari poratna djeca koji nisu imali pojma kojim pravcem idu"

pa još samo sada radi tebe dodajem (jer su valjda drugi razumjeli):
i počinili ono što su učinili!!

I molim te, doista, ovim pravcem ja više ne idem, kontraproduktivan je, i sve više sliči teatru apsurda.

Srdačan pozdrav

Tko je glasao

P.s. Itekako su dobro znali

P.s. Itekako su dobro znali kojim pravcem idu. Za to su se i opremali desetljećima.

I tebi srdačan pozdrav s Kvarnera.

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Sad si bliže ali još

Sad si bliže ali još uvijek daleko - namjere i posljedice su dvije drastično različite stvari

"znali su što su htjeli postići ali nisu bili svjesni posljedica, pa imaju Srbiju ko Nokiju, a da o drugim posljedicama ne govorimo.

I s ovim je zaista kraj, jer sam smatrao da moram pojasniti moje stavove ako su ostali nejasni a ne da se natežem s tvojim stavovima (nisam znao da je mene tako teško čitati - moram provjeriti svoj stil još jednom).

Tko je glasao

Ako se slozimo da je

Ako se slozimo da je buducnost demokracije u internetu, onda se mozemo poceti baviti predvidjanjima, te otkriti prostore za napredak u kojima ce Hrvatska biti svjetski predvodnik, sto nikad nije lose, napose na podrucju svjetskog ugleda.

To bi bio jedan mali konstruktivni prijedlog u razmatranju tvoje opaske :-)

Tko je glasao

Pa, potražio sam datume i

Pa, potražio sam datume i imena nositelja spomenutih događaja iz 1991 godine (u vrijeme Slovenskog a prije „hrvatskog“ rata:

Jacque Delors – predsjednik Europske komisije (1985-1994), je poslao „troiku“ s njihovim prijedlozima rješenja krize (kako je opisao Gligorov, a potvrdio Kučan u emisiji „Otvoreno od 17.01.2007“ sadržaj prijedloga sam opisao u dodatnog komentaru ovog teksta)
Il ne fut pas reconduit dans le gouvernement dirigé par Laurent Fabius, ayant été pressenti, par accord guidé par François Mitterrand et Helmut Kohl, chancelier ouest-allemand, pour devenir président de la Commission européenne de janvier 1985 à décembre 1994, succédant au luxembourgeois Gaston Thorn, et précédant le luxembourgeois Jacques Santer. Wikipedia: Jacques Delors

Trojka koja je nosila posebnu poruku predsjednika komisije je bila Jacques Pos, Gianni de Michelis and Hans Van Den Broek, a povodom rata u Sloveniji i ozbiljnih prijetnji širenja na cijelu Jugoslaviju. Sadržaj poruke je prvi put spomenuo Gligorov, a Kučan potvrdio u emisiji „Otvoreno od 17.01.2007.
28 June - The Yugoslav Federal Government called for cease-fire in all parts of the country and reported to the Federal Defense Secretariat that YPA units have fulfilled all their tasks and regained control over SFRY borders in Slovenia.
The European Community decided to send a peace mission (so- called "troika") to Yugoslavia. The mission included three foreign ministers Jacques Pos, Gianni de Michelis and Hans Van Den Broek. It also decided to freeze any economic assistance to Yugoslavia.
29 June - Agreement was reached between the federal Prime Minister and Presidents and Prime Minister of Slovenia to stop any war operations, to transport wounded YPA members to hospitals, to withdraw YPA units into barracks, and to establish a mixed committee which will monitor all this. troika

Ovaj dio prijedloga kao dio tajne diplomacije nije javno poznat, a i odbijen je.

Od strane Srbije je odbijen zato što je Milošević tražio da se najprije Jugoslavija rekonstruira kao čvrsta federalna država, jer im nije odgovarao Titov polu-konfederalni ustav i ustroj Jugoslavije iza Ustavnih promjena 1974. godine, ali u prvo redu zato što osamostaljivanje republika bi osiromašilo ili ukinulo zajedničke fondove i proračunska sredstva iz kojih je živio veliki dio Srbije (kroz vojsku, policiju, saveznu administraciju i carinu). No najvjerojatnije i zato što su već bili ovladali s JA i imali gotov plan osvajanja silom oružja kojega su slijedili.

Hrvatska je odbila jer možda u predloženom planu nisu vidjeli dovoljno garancija, a povijesna razočaranja su bila previše prisutna u povijesnom pamćenju, dok je Hrvatska već na referendumu i izborima izborila svoju samostalnost pa se nije htjelo riskirati. Ali vjerojatno i zato što bi u ovako laganom i programiranom prijelazu, postojeće upravljačke strukture ovladale gospodarstvom, a nova elita se nije još bila plasirala u društvene strukture (Na to ukazuje naknadno drastično mijenjanje Markovićevog modela privatizacije, a potom i svega onoga što se oko pretvorbe i privatizacije dogodilo, a naročito sve ono s ratnim fondovima).

Ostali su bili rado prihvatili, Slovenija jer bi odmah zaustavilo rat u Sloveniji, BiH jer bi izbjegli katastrofu ta koju su znali da ih čeka, Makedonija jer bi samo profitirala i izbjegla rat kojeg su željeli izbjeći itd.

Istina će se svakako jednom saznati, ali već ova saznanja koja imamo su dovoljno nezgodna i neugodna.

Tko je glasao

Eto nisam znao da je Samuel

Eto nisam znao da je Samuel Beckett rođen na današnji dan April 13, 1906
Pa neka mu ovaj post bude na počast! Jedna smo civilizacijska cjelina.

Tko je glasao

Dulji komentar jer je razno

Dulji komentar jer je razno povjesno i sadašnjost:
1. Rakovička buna je bila naivna na praktičnoj razini a na globalnoj razini ne. Carevina još nije pokazivala nikakve znakove milosti nakon višestoljetnog iscrpljenja. Taj krajinski kraj (Plitvice, Rakovica, Slunj) nije preteženo srpski nego hrvatski, čak ni nakon dvije Jugoslavije i intenzivnih pokušaja oko toga. Ujedno, tadašnji procesi nacionalnog uobličivanja su tekli i tadašnji pravoslavni krajišnici nisu bili protiv nacionalnih ideja (počinje od generala i pjesnika Petra Preradovića). Zakazalo je na lojalnosti carevini i strahu od odmazde, kao nakon 1848.g. Turska je dugo održavana na granicama radi interesa drugih velikih sila a političko vodstvo ustanika (dr Starčević) je prvenstveno računalo na bliskost naroda u Bosni i Hercegovini;
2. Pitanje da li su Vladko Maček i suradnici pogrješili ostaje otvoreno a može se najbolje komparirati na primjeru Poljske i Francuske. II svj. rat je počeo borbom Poljske, koja je za nagradu dobila nekoliko telegrama podrške i kasapljenje s dviju jakih strana. Maček nije imao ni državu ni vojsku i još k tome dualizam agresora (bitan Italija), veoma motivirane i naoružane interne protivnike te i dalje važeći pakt nacista i komunista, tako da bi suradnja s komunistima tada značila biti kvisling. On i njegovi suradnici su procjenjivali da bi u slučaju oružanog otpora bilo gore nego s Poljacima, što je analitički i dalje točno. Jedini je izabrani političar u tadašnjoj Evropi koji je i pod prijetnjom smrću odbio biti kvisling. Francuska je bila do kraja kvislinška, čak su i u cijelom poslijeratnom razdoblju dominirali, pa je de Gaulle u sasvim drugoj situaciji (jedan kvisling manje više) i nije pandan Mačeku. Maček je povijesni profesor za Francusku;
3. Stjepana Radić i Vlatko Maček su ipak ista vizija i politika, iako su uvriježene velike razlike, pri čemu je Maček sinonim raznog negativnog. To razdoblje je obrađivao povjesničar Ljubo Boban, koji je kao mladi skojevac otišao u partizane. Zanimljivo je da u Mačeka cijenili partizani Boban i Ivan Supek a čuveni partizani akademik Franjo Tuđman i dr Vladimir Bakarić nisu propustili ni jednu priliku za popljuvati ga;
4. Pavelić i Tito su logično obrađeni, pri čemu je bitno da je Tito imao manevra i da se je pokazivao sličan doktoru prava, što je i logična osnova II svj. rata, paktovi i male ličnosti koje postaju velike na marginama paktova. Ostaci paktova na račun trećih nisu posve iščezli, pa ni likvidacije istraživača. Najnoviji stav evropske ljevice (Grass) jest da su nacistički i koministički zločini te fojbe jedno a ostalo drugo (uključujući talijanski fašizam);
5. Ponuda EU u praskozorje raspada Jugoslavije je nepouzdana, što ne amnestira lokalne raspirivače rata. Ni danas, 2007.g., EU nije spremna ništa uložiti u konsolidiranje BiH u čijoj destrukciji je izravno sudjelovala, pa kud bi 1991.g. bila vjerodostojna za cijelu bivšu SFRJ. Da su EU i Marković zbilja htjeli zaustaviti rat, ne bi ga raspirivali i mogli su zasutaviti bilo kada. Ključni fenomen ratova na području bivše SFRJ, koji još djeluje, je slučaj Vukovar. Nakon Vukovara je čuveno Sarajevo jedna sasvim "normalna stvar" i EU se je tako ponašala. To je višestoljetni kontinuitet. Još je daleko da će EU više pomoći i veći teret je na nama kako ćemo se nositi sa zadacima stražara od "barbarske invazije" (migranti i drugo) u EU, vlastitim i konsolidiranjem BiH i raznim drugim. Hrvatska nema šta zazirati od EU, ne može i da hoće, ali ni od ostalog objektivnog položaja. Situacija za dugoročno poboljšanja stanja je povoljnija nego ikad i nitko više nema nikakvog alibija ni za šta.

Tko je glasao

Morao sam malo dotjerati

Morao sam malo dotjerati tekst jer radi jednog nedostajučeg > koji mi je bio pojeo dio završnog teksta - sad je u redu!

Ovo što pita LQ, nadam se da ću uskro obraditi za jedan jubitou uradak, imam materijal ali se nisam još tome posvetio.

Sastanak se doista dogodio, to su na samom Otvorenom potvrdili Gligorov i Kučan, a imam negdje i datum u skinutim pisanim materijalima sa interneta.

Konkretna ponuda je sadržavala:
- odmah ulazak u EU po kratkom postupku
- 5 milijardi Ecua Markovićevoj vladi bespovratno za reforme i prilagođavanje.
- Pravo svake Republika da referendumom odredi svoju državnost
- Pravo svake Republike da budu samostalni članovi UN

Samo je trebalo se odreči rata kao opcije.

Oni su znali što znači rat i koje nevolje ostavlja iza sebe (jer su to države koje su permanetno negdje angažirane u ratovima).

Ovdje se na rat gledalo
- romantičarski, kao sredstvo postizanja nacionalnih ciljeva, ili
- neromantičarski kao način postizanja osobnih ciljeva.

Rat nam se vratio "u škinu" na najgori mogući način.

Tko je glasao

Ne znam, mozda se sjecas da

Ne znam, mozda se sjecas da sam o tome negdje pisao. Medjutim, prvi kriterij koji je trebalo ispuniti je bio: Provedba demokratskih izbora u svim federalnim jedinicama. Ali se znalo da ce izbori dovesti do (ras)pada Jugoslavije, a i do rata. Dugo sam cuvao i na kraju negdje zametnuo izvjestaj CIA-e od, otprilike, svibnja mjeseca 89-te. Kroza nj je ona decidarno tvrdila da ce se rat na Balkanu zbiti u narednih osamnaest mjeseci.

Tko je glasao

Pavle, sastanak Trojke je

Pavle, sastanak Trojke je bio s novim predsjednicima svih republika, dakle poslije demokratski provedenih izbora?? Pogledat cu detalje, ali Gligorov je jasno opisao razgovore sa svim novoizabranim predsjednicima republika - Jugoslavija je još postojala s Markovićem, to je bio onaj interregnum, koji je mirisao na rat s jogurt revolucijama i događanjima naroda.

CIA jest svoje prognopzirala, posve pravilno, ačoi mnogo ranije od ovih događaja, i to je EU nagnalo da nudi preventivna rješenja.

Pokušat cu pronaći datum, znam da sam ga našao ali ne mogu se sjetiti gdje sam ga gurnuo..

Tko je glasao

Ok, taj odgovor sam zapravo

Ok, taj odgovor sam zapravo očekivala. Nije mi bio važan precizan datum, već samo podatak je li to bilo prije ili poslije osamostaljenja. Iz tvog odgovora vidim da je to bilo prije raspada Jugoslavije, što znači da su nam nudili opciju da u EU uđemo kao Jugoslavija i time si za sva vremena zacementiramo jugoslavenski status.

Naravno da je hrvatski narod rekao tome NE, čak i pod cijenu tih žrtava koje su se dogodile. Mislim da je imati Hrvatsku neprocjenjivo u odnosu na bilo što drugo. Jednog dana postići ćemo zapadnoeuropski razvoj, jer smo pametan i vrijedan narod, o tom nema spora.

Ali da smo prihvatili taj "pametni" prijedlog trojice, nikad više ne bismo se mogli izvući iz Jugoslavije.

Što se tiče žrtava, njih svakako ne treba tražiti u neprihvaćanju tog prijedloga, već isključivo u agresoru, koji ih je nanio. Nema opravdanja za te žrtve, bez obzira na razloge koji su do njih doveli.

Na početku trećeg tisućljeća iskoristiti, desetljećima opremanu, JNA i pokrenuti agresiju na hrvatski narod koji se, pravom višestrukoopetovanih ustavnih odredbi, odlučio na otcjepljenje, ne može se nazvati nikakvim drugim imenom, niti se može bilo čime opravdati. Agresija i agresor. Dalje je slijedio kaos, zvan rat i sve što iz njega proizlazi.

Dakle: bolje rat, nego pakt, bolje grob, nego rob!

Ni pod koju cijenu ne bih pristala na Jugoslaviju. Ni pod koju cijenu ne bih dala svoju Hrvatsku za Jugoslaviju!

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Čekaj malo, ne treba

Čekaj malo, ne treba brzati, treba se vratiti u te događaje, a ne ih tumačiti po sadašnjim željama i sklonostima:

25. lipnja (25.6.) 1991. - Hrvatski sabor je usvojio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.Izvor: Wikipedija

Troika je došla s ponudama poslije formalnog hrvatskog i slovenskog osamostaljenja, mada je Jugoslavija još postojala.

Razgovore s troikom su vodili novi demokratski izabrani predsjednici Republika, a Jugoslavija je praktički već bila prazna kutija bez sadržaja, s vojskom u rukama Miloševića (praktički je bio izveden "puzajući" vojni udar).

Dakle, Hrvatska je formalno već bila osamostaljena kao i Slovenija, i zato je već izbio rat u Sloveniji, što je bio direktni povod dolaska Troike s ponudama EU. Delorsove ponude su bile dio razgovora koji je odbijen, no konkretni rezultat dogovora s Troikom na tom sastanku je bio odgađanje formalnog osamostaljivanja Hrvatske i Slovenije za, milsim, tri mjeseca, što su Kučan i Tuđman prihvatili.

No, slažem se, i rekao sam da je povijesno iskustvo Hrvatske ukazivalo na oprez, ali je ponuda bila previše dobra da bi ju se brzopleto odbijalo, jer se Jugoslavija praktički trebala rastočiti u EU, a glavni grad te prijelazne tvorevine (koja se trebala ugasiti) je po tom prijedlogu je trebao biti Sarajevo, a republike su trebale proglasiti samostalnost i ući u ujedinjene nacije.

Ja i dalje mislim da je takav dobar prijedlog trebao biti prihvaćen (sve druge republike su to odmah prihvatile) ali je bila utopija to očekivati od Srbije, pa onda ni Hrvatska nije imala razlloga se za takvo što zalagati.

No tragika situacije koja se iz svega može iščitati jest da je ratom sve zacementirano tako kako je tada bilo realno stanje.

Tko je glasao

Ništa se ne bi rastakalo u

Ništa se ne bi rastakalo u EU, zato jer EU nije zajednica takve vrste u kojoj bi se bilo što rastakalo, pogotovo ne Jugoslavija da smo u tom kuferu pristali ući u EU.

Tada, kad su to predlagali, još nismo bili priznati i nisu nas ni mislili priznati, i ne bi nas ni priznali nikad da Tuđman nije imao čvrst stav te kad su vidjeli da ne odustajemo "pod cijenu života". A pitanje je i da li bi i tada da nismo dobili priznanje Vatikana i Njemačke.

Sjećam se dobro tog vremena, kao da je bilo danas.

Nije nam bilo drugog izlaza, osim Jugoslavije. A to nije nikakav izlaz. Stoga je Tuđman dobro odlučio.

Ja mislim da su nam stranci tada nanijeli više zla nego što su nam donijeli koristi, s izuzetkom Njemačke i još nekih prijateljskih zemalja.

Nikad neću shvatiti EMBARGO na uvoz oružja. To je jedna od najvećih nepravdi čovječanstva. Oduzeti pravo na obranu napadnutom narodu! Isto kao staviti nož u ruke četnicima! To je napravila, navodno uljuđena, Europa! Ma to su gori, dopusti mi pjesničku slobodu, smradovi nego što su bili sami četnici. Ta nepravda doći će na naplatu svakom onom osobno tko se za to založio. Pogotovo predlagaču. Jer glas vapijućeg nevinog naroda otišao je do neba! Jednaku težinu ima i događaj na Ovčari, kada su u prisustvu promatrača međunarodne zajednice poklani ranjenici iz vukovarske bolnice. A da ti promatrači nisu malim prstom mrdnuli. Vjerojatno ih ponaosob čeka paklena vatrica (opet moja pjesnička sloboda - tko ne želi, neka ne čita).

E vidiš, nakon tih spoznaja o Europi, ne cijenim je "koliko je crno pod noktom". I držim da ćemo im mi povisiti nivo kad uđemo u njih. Zapravo, nemamo mi što nikamo ni ulaziti. Mi smo europski narod od "pamtivjeka". Povijest nam je duga tisućljeće, za razliku od primjerice svjetskog drmatora Amerike, koja postoji takorekuć odnedavno. Baš bih voljela vidjet tu "ujedinjenu Europu" bez europske zemlje tisućljetne tradicije. Bila bi krnja kao pokvareni smrdljivi zub. Zato je naš ulazak u EU zapravo prije njihov interes, nego naš.

Stoga odričem bilo kome pravo da nam bilo što određuje.

Europu priznajem isključivo na ravnopravnoj osnovi. Ako mi hoćemo i kako mi hoćemo, a ne kako nam oni narede. Jer možemo i bez njih jednako dobro. Uostalom, oni dolaze k nama tako i tako. Ako se možemo dogovorit dobro, ako ne, vrlo važno!

Stoga, radije gladna, nego ponizna!

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

A da li bi, možda, pasla

A da li bi, možda, pasla travu, kao što reče neki tamo jadnik iz onih mračnih vremena?

nvuljanic

Tko je glasao

"Travu sam pasla" u

"Travu sam pasla" u Jugoslaviji.

U Hrvatskoj mi se još nije dogodilo da:
- nema struje - redukcija
- nema goriva - par/nepar
- nema banana i naranči
- nema detergenta
- nema mlijeka za male bebe
- nema kave - šverc/komerc
- nema deviza

ili da ima: inflacija od nekoliko tisuća% godišnje i brdo novčanica od milijardu dinara.

"Gladna" iz gornjeg posta je bilo pjesnički rečeno, ali kako bi to jedan saborski zastupnik mogao razumjeti? Da ja imam tvoju plaću, za koju plaćam debeli porez, ne vjerujem da bih bila tako bahata prema svom narodu!

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Kad smo kod bahatosti, ma

Kad smo kod bahatosti, ma bolje ne. Ali se prisjećam tih "drugova" koji su prijetili da ćemo pasti travu (i zaista smo ju pasli, imaš pravo, kao dobre ovce), a tvoj me stil, a pomalo i mentalitet podsjeća na njih. Istina da su parole malo drugačije, ali logika je tu negdje. U granicamarazmišljanja dobrog skojevca.

nvuljanic

Tko je glasao

Moj stil je stil vašeg

Moj stil je stil vašeg mentora Stipice Šuvara, koji je obilježio, da ne rečem upropastio, čitavu jednu generaciju srednjoškolaca, ali imao je moto kojeg se držim: popu pop, a bobu bob. Nema demagogije ni puno filozofije, direkt (kao još jedan vaš mentor Vladimir Bebić u slavno boksačko doba). Je, a kad je direkt, onda je to "parola", "skojevština", "mentalitet"....terminologija po kojoj se prepoznaju jedni, kao što se neki drugi iz sličnog kruga prepoznaju po terminologiji: "on je udbaš", "on je peder", "on je mason", "on je ustaša" itd. Klasika.

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Ovo postaje zanimljivo. Ne

Ovo postaje zanimljivo. Ne znam iz koje si generacije, ali vidim u načinu prezentacije argumenata (koji ti često sasvim solidno stoje) nedostatak sumnje i kritičnosti, karakterističan za "šuvaricu" kao sustav. Reći ćeš popu pop i bobu bob, ali, poput Šuvara, samo nekim popovima i samo nekim bobovima. Onima koji se s tobom ne slažu. Šuvarica kao ideja obrazovanja još uvijek, naime, živi. Njen je temelj u filanju onih koji se uče podacima i u tome da se podatke treba reproducirati. Misli, ionako, netko drugi. U istine (klasne, plemenske i ostale) ne sumnja se, one su dane ni zadane. I evo ti generacije spremne za totalitarizam svakog tipa. Ne treba ti to. Ne treba to nikom od nas.

nvuljanic

Tko je glasao

Varaš se itekako što se

Varaš se itekako što se tiče kritičnosti, no ja imam svoje metode za prezentaciju svojih ideja. Do sada su bile uspješne i rezultirale su nekim dobrim rješenjima. Čak sam i sama bila iznenađena tim rezultatima. A ako je nešto uspješno, onda to ne mijenjaš, već dorađuješ. Već sam objašnjavala o tome, pa neću ponavljati, jer mi je postalo dosadno. Od tebe se očekuje da budeš dovoljno mudar da ne ocjenjuješ površno sugovornika. No izgleda da ti to baš ne ide dobro.

Šuvarica je bila kakva je bila. Proizvela je mnogo srednjoškolskih nestručnjaka. Da bih kompenzirala njene nedostatke, već sam tada za sebe uvela sustav cjeloživotnog obrazovanja, držeći se devize: što drugi mogu naučiti, ja mogu bolje. Pa uz redovnu srednju školu još jedna večernja škola, pa faks, tečajevi, seminari kojima broja ne znam, učenje raznih nepotrebnih stvari od suradnika u poslu, koje su se kasnije pokazale od iznimne vrijednosti, pa poslijediplomski, a imam spremnu ideju za doktorsku disertaciju. Kad to sve pospremim onda slijede još dva faksa zapravo jedan i pol, pravo i pedagoško-psihološko obrazovanje. Ehhhh da je više vremena.

Dakle, od saborskih zastupnika, kao svojih predstavnika, očekujem da za mene odrađuju onaj dio posla za koji ja nemam vremena. Za to plaćam visoke poreze. I jako se ljutim kad nisu učinkoviti. Ili brišu iz sabornice pa nema kvoruma. E, to je problem.

A ne nekakav izmišljeni "totalitarizam" u vrijeme kad Hrvatska u čizmama od 7 milja ide put uljuđene Europe.

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

pa za kvorum se moraš

pa za kvorum se moraš ljutiti na HDZovce a ne na g. vuljanića, HDZovci su ti koji navodno imaju većinu u saboru

Tko je glasao

Varaš se. Svima je njima

Varaš se. Svima je njima karakteristično brisanje iz sabornice za vrijeme radnog vremena, nema tu stranačke pripadnosti, kao što je nema ni kada svi složno dignu ruke za povećat svoje plaće, ni onda nema stranačke pripadnosti.

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Nije istina. Saborski

Nije istina. Saborski zastupnici tada vladajuće koalicije su 2000. predložili i izglasali smanjenje svojih plaća za 40%.

Ove godine je povišicu dobio, koliko znam, glasnogovornik Vlade i HDZ-a.

"Isto i jednako nisu ni isto ni jednako."
silverci

Tko je glasao

Ja se pak sjećam kada su

Ja se pak sjećam kada su svi digli ruke u zrak za povećanje plaća. Što se tiče tog smanjenja o kojem govoriš, lako je smanjiti za 40% veliku plaću, pa dobiješ za 40% manju i dalje veliku plaću. Njihov grijeh je bio što su malim ljudima smanjili plaće za 40%, pa su od nikakve plaće napravili još manju nikakvu plaću. Istovremeno su sebi kompenzirali smanjenje plaća kroz raznorazne nadoknade u raznoraznim saborskom odborima, nadzornim odborima i slično. Da ne govorim o plaćenim saborskim stanovima i automobilima, naknadama za odvojeni život od obitelji itd.

Ono što ja mislim o saborskim zastupnicima, nezavisno od stranačke pripadnosti, je da bi svaki saborski zastupnik trebao volontirati za ovaj narod i da bi mu saborski mandat trebao značiti čast u životu, a ne izvor pozamašnih prihoda. Tak kad bi ljudi zbog časne dužnosti, dakle iz ideala, radili u saboru, tek tada bi narod dobio ono što misli da zaslužuje. No to je utopija, koja ne drži vodu nigdje u svijetu, pa ni kod nas.

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

...je da bi svaki saborski

...je da bi svaki saborski zastupnik trebao volontirati za ovaj narod i da bi mu saborski mandat trebao značiti čast u životu...

haha, te fore ne prolaze pa valjda više niti u rusiji, ako želiš kvalitetne ljude koji i trebali upravljati ovom državom onda te ljude moraš i platiti

to je toliko prizemna priča da ju je bolje ne načimati

Tko je glasao

Rekoh, utopija. A ti, Mrak,

Rekoh, utopija.

A ti, Mrak, ti nemaš ideala?

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Pa ti si pravi mali

Pa ti si pravi mali komunista :-P

Kibi dabi idealizam kao osnova donosenja zakljucka. Lijepo je vidjeti mladost-ludost u svom punom cvatu ;-)

Tko je glasao

hehe ja si smijem priuštiti

hehe ja si smijem priuštiti idealizam, ja nisam političar :)))

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Hm, to je samo jedna strana

Hm, to je samo jedna strana medalje: Lijepo je njegovati idelizam za vlastitu upotrebu, ali ju treba zahtijevati od onih koji je moraju imati, ne kao sport ili hobby, nego kao svakonevnu obvezu.

Ono na čemu ja insistiram jest neopomirljivi stav da političari moraju imati ugrađen idealizam u svakodnevni rad!!! Jer ustvari ideologija u svom korjenu ima idealizam, i rijetko koja civilizirana ideologija će propovijedati zlo!! Bez obzira na stvarnu praksu, politika mora postati visoko moralna obveza.

Mi znamo da svašta rade ali baš zato to od njih treba stalno tražiti, i to po višim kriterijima. Svugdje ima devijacija ali jednom će i kod nas se za najmanji grijeh letjeti.

Tko je glasao

Zipa. Ljudi znaju biti i

Zipa. Ljudi znaju biti i pokvareni. Preciznije, jedna od karakteristika covjeka jeste koruptnost. I najvece face tu imaju ovu ili onu manu koja u pogodnim klimatskim uvjetima koji napose obitavaju u svijetu visoke politike uzima svoj danak.

Jedini nacin koji je oproban i koji funkcionira zapravo savrseno jeste JOT. Javno, otvoreno, transparentno politicko djelovanje gdje sira javnost ima priliku on-line kontrolirati politicare, odnosno nositelje politicke moci. Tu je faktor otovrenosti nuzan zbog dokidanja fame nedodirljvosti, a sama pak transparentnost radi jasnog utvrdjivanja mogucih losih poteza koje bi javnost na vrijeme uspjela korigirati.

Postojeci pak politicki sustav koji funkcionira na moralu makijavlizma u skladu sa Pandorinom kutijom daje prilicno nemoralnu ponudu. Ili kreni putem postojece paradigme, prigrabi moc i "ucini nesto" ili se jednostavno makni iz politike gdje siri interes kao nesto opipljivo ne postoji, jer ces u suprotnom najeziti.

Tako, da zakljucim ovo maleno izlaganje. Mogu politicari biti moralni i trebaju politicari biti moralni, no politicari nece uspjeti u toj nakani dokle god plivaju vodama zatvorene politike. Svatko tko koketira sa doticnom, neka zaboravi na moral, jer zatvoreni/zakulisni sustav ce ga prije ili poslije pojesti. Ako pak politicar ne zeli da ulazi u ovu nemoralnu ponudu, jedan je nacin, uspjesan je nacin i taj nacin je JOT paradigma.

Ostale price o licemjernom nametanju idealistickih nota prica je za maloumnike i zlonamjernike. Ne za posten i mudar svijet.

Tko je glasao

Gledaj, Frederiko, kako mi

Gledaj, Frederiko, kako mi se mladi nadobudni političari Gale i Mrak podsmijavaju na spomen idealističkih principa. Misliš od njih očekivati to o čemu si pisao?! He, pa ti i ja smo vjerojatno zadnji primjerci koji još ponešto razmišljaju o tome.

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Lion Queen. Isfuravanje

Lion Queen. Isfuravanje licemjernih zahtjeva pod krinkom idealizma prostituizira ideale. Tebi to mozda nije bitno, no meni su ideali sveti.

Tko je glasao

?

?

Tko je glasao

da, i ap, naravno :))

da, i ap, naravno :))

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

??

??

Tko je glasao

???

???

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

? (nekad i meni treba

?
(nekad i meni treba crtati, priznajem pokorno)

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

"... mladi nadobudni

"... mladi nadobudni političari Gale i Mrak podsmijavaju na spomen idealističkih principa ...". Ta ti je gore nego da se upustiš papi tumačiti kršćanstvo. Ja sam upitnikom htio skrenuti pažnju, ali sada si u najmanju ruku izazvala gale-a. Kaže se ne diraj lava dok spava ili ne sviraj medvjedu u Svetom Roku. Krajnje si nepažljiva i sada nema pomoći, ali preživjećeš.

Tko je glasao

Ok, kod njega može proći:

Ok, kod njega može proći: ne sviraj medvjedu u sv. Roku. Lavlje pravo pridržavam sebi...pa kom opanci, kom obojci..vidjet će se još. Gale možda jest idealista, ali nije svladao najbitniju stvar: učenje. Gale ne zna učiti! Još. Možda svlada jednog dana. Svi smo.

A ja se zabrinula da sam tebe preskočila kao idealistu :))

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

3 cm

3 cm

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

He, he Ima još nešto

He, he

Ima još nešto zanimljivo.

Jugo sistem koji se otkačio od boljševizma je stalno tražio srednja rješenja. Tako je kopirao tržišne koncepte sa Zapada ali im davao neka među-imena koji su politički bila prihvatljiva važećem ideološkom rječniku.

Svakako nije to spajanje različitih modela išlo u praksi lako. Tzv. sizovsko vezivanje Šuvarije za potrebe ekonomije je u tržišnpom društvenom modelu određeno tržišno tj. završit ćeš nešto što ćeš moći raditi. Šuvar je to uvodio kod nas iako je tržište radne snage kod nas bilo još dobrano nerazvijerno.

Ista stvar je i s Kardeljevom gospodarskom reformom (čuvenim amandmanima), kopiran je sustav profitnih jedinica i integriran u socijalističko samoupravljanje. Pa je OOUR bio ustvario profitna jedinica, SOUR holding isl. ali drugi nazivi. Kako je kod nas tržište djelovalo dosta ograničeno, djelotvornost je postojala, ali ne toliko koliko je bilo potrebno. (Tržište ni danas ne djeluje kod nas slobodno jer ima dosta državnih tvrtki koje ne propadaju iako ne rado poszitivno nego im se usipaju proračunstva sredstva).

Isto je bilo i sa školom - prijašnji model zahtjevnijih srednjih škola pogotovo gimanzije, su izbacivale skoro pa formirane intelektualce, a kako je šuvarija snizila kriterije, izlazili su intelektualni invalidi, no ništa manji nego oni npr. u američkom srednješkolskom obrazovanju gdje ne znaju pr. ni kako im se zemlja zove a kamoli predsjednik.

Kako Mrak kaže, Primorac uvodi reformu sada kao šuvariju ali više nema stodllivog presvlačenju u drugu terminologiju pa samo izggleda da je n ešto novo a postoji samo vrtnja u krug..

Tko je glasao

Vidim da ti je jasna

Vidim da ti je jasna suština. Baš mi se dopadaju ovi razgovori. Kad smo kod tih invalidnih generacija, nije li i cilj stvaranja nekritične američke generacije (obrazovanje nakaradno) isti kao i Šuvarov - nekritičnost i nedostatak sumnje u zadane vrijednosti (američkog načina života, radničke klase, hrvatskog naroda i sl.)?

nvuljanic

Tko je glasao

Hm, teško je reći da je

Hm,
teško je reći da je postojala baš takva namjera, više nekakav nekritični epigonizam, ili "invetnivnost" pod svakui cijenu, nekakav osobni "povijesni doproinos" isl. Oni koji se bave aktivno politikom se uglavnom navlače na takve fazone.

Mislim da si to bili pretežiti motivi i kod Šuvara (kojem je to bila politička rehabilitacija jer je i sam bio gimnazijalski radikalan (imotska gimnazija je dugo vremena bila poznata kao izvanredan intelektualni proizvođač), a u određenim periodima političkih mijena unutar starog sustava je isdkakoa iz sustava pa trpio "skantunavanje" koje ga je jako pogađalo. Šuvariju je shvaćao kao osobnu rehabilitaciju a uz dobar markleting koji je bio u njegovim rukama je to dobro iskoristio. To je najvjerojatnije i motiv Primorca koji bi želio barem po nečemu ostati zapamćen.

Ja bih bio svakako bio zadovoljan da ipak iz njegove srednje škole izlaze intelektualni potencijali, a ne robotozirani invalidi. Ako ponekad s takvim "proizvodima" društvo i ima problema, u konačnici takvi to društvu stostruko vrate.

No, što jest jest, rezultat tu gdje jest i točno tamo gdje kažeš : gimnazijalci starijeg tipa su bili sami po sebi intelektualni potencijal i nositelji revolucionarnih težnji. Iz njih su izrasli studenti su "nemilo smutili" one legendarnu 1968, a kasnije još više 1971. koja je temelj današnje Hrvatske.

Šuvarija je otupila te intelektualne oštrice dotle da smo mi danas u ovom poratnom vremenu imali vrlo inertnu mladost, i često se postavljalo pitanje (ne samo ja) kamo je nestala ona obvezna i krasna mladalačka ratobornost. Ona uvijek proizlazi iz širine pogleda i kritičkog odmaka, koji u šuvariji nije baš bio previše zastupljen. Nije ni u ovom poratnom razdoblju, jer svesti prosvjetare na ono gdje jesu, u ponižavajuće uvjete i odnose, mora se odraziti i na mladim generacijama.

Svakako imaš pravo, tema je interesantna i o njoj se može puno razgovarati. I bilo bi dobro - napravi jedan poseban post pa da razmašemo "diskusijon".

Tko je glasao

lion, koliko ja vidim, ono

lion,
koliko ja vidim, ono što je Šuvar napravio će biti "mila majka" prema onome što je napravio Dragan Primorac i za očekivati je da će Dragan Primorac zamijeniti Šuvara kao vječna poštapalica o kvaliteti školskog sustava

ja sam inače šuvarovo "dijete" i ide mi just fine :)

Tko je glasao

Mali doprinos oko Šuvara

Mali doprinos oko Šuvara koji više od desetleća i pol služi kao predmet sprdnje i sinonim za promašaje u školstvu.
Generacija sam koja je prethodila prvoj "Šuvarovoj" i smatram da sam dobro prošao. Oni iza mene, ovisno o mnogočemu.

Često se zaboravlja da je Šuvar bio nositelj ideje školstva usklađenog s potrebama gospodarstva. Povjiest je htjela da tadašnji politički sustav ide kroz SIZ-ove ovog i onog ili za ovo i ono.
Teško da bi netko i danas mogao poreći ispravnost ideje. O njoj danas pričamo na nešto drugačiji način, ali bit je nepromijenjena. Rekao bih da je izuzetno važno imati školstvo koje će obrazovati ono što gospodarstvo, a šire i društvo traži.

Tadašnji, a i današnji je propust što ne postoji niko tko može barem s približnom sigurnošću reći što gospodarstvo i društvo traži. Tada i sad se oslanjamo na statistike službi za zapošljavanje koje ni onda ni sad ne raspolažu pravim podacima. Ja nisam čuo za ozbiljnije istraživanje potreba ili mi je promaklo.

Slabost operativnih i nastavnoh programa je bila da sustav nije osigurao provedbu praktičnog dijela nastave čak ni za ono što je bilo pogođeno. Na praksu se išlo više da bi se nosila kava, pralo strojeve i alate ili drugo da se zadovolji forma. Shodno tome, i zanimanja su bila previše rascjepkana i uska, neka dovedena do apsurda. Rezultat svega nije bio dobar ni na razini forme.

Bolje su prošli oni koji su školovanje nastavili na fakultetima i izmakli se sudbini diplome bez stvarnog pokrića u znanju i vještinama koje je srednjoškolsko školovanje trebalo dati.

Zato ni danas ne treba odbacivati ideju, pače, proširiti ju treba i na fakultete, ali istovremeno povesti i relevantna istraživanja o potrebama, a stručnjake za obrazovanje natjerati da naprave ozbiljne programe.

To nije lak posao i zato mnogi ostaju na deklarativnom, bez da se primaju posla.

Za kraj, najlakše je odbacivati (i najbolje) ideje, sve samo da se ne bi "talasalo" ili ne daj bože, da oni čiji je to posao jer sjede na odgovarajućim funkcijama pošteno zarade svoju ne malu plaću i honorare.

B-52

Tko je glasao

Dio obrazovanja,

Dio obrazovanja, srednješkolsko strukovno obrazovanje, sve što nisu gimnazije, se je počeo sređivati na zasadama sličnim Šuvarevim, i ono koji to izravno rade uvažavaju Šuvara. Usput, u nizu desetljeća Šuvarevo kratko i sadašnji početak (ASO - Agencija za strukovno obrazovanje) su jedini oblici sustavnog bavljenja tim velikim djelom školstva i potrebama i projekcijama Hrvatske.

Šuvarev problem je što je to i razno pokrenuo sa preminimalističkom pripremom i praktički s blokadama, bez ikakve podrške, te što je probao rješavati stvari s "mrtvacom". No, i takav se kroz vrijeme pokazuje kao rijetki društveni političar. U vezi sa Šuvarom, pri čemu ni on ne stoji najbolje, se odslikava praksa da hrvatska društvena i politička scena uredno eliminira glavninu. Dominira aktivizam koji i potpuno redovne i neizbježne teme (npr. koncepcija školstva) i pitanja (npr. pitanje Stanka Lasića kojem kulturnom krugi pripadamo) pretvara u egzotične. Za dominantne društvene i političke frakcije je Šuvar i dalje neke vrste egzotična i problematična individua, koji kao istaknuti (forsani) primjer služi da se masa drugog eliminira i iz razmatranja. Jedan dio odgovora vjerojatno leži u Šuvarevom stavu sredinom osamdesetih, koji je izazavao najveće zgražanje, da je društvo prepunjeno politikantima raznih vrsta uz nedostatak političara (kasnije - Tito je bio jedini političar) i novinara te da treba hitno ukinuti tadašnji fakultet politologije i novinarstva.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci