Tagovi

Tri ratna havera

„Noć pred gašenje Olimpijskoga plamena strašni dernek pravili smo Mufa, Kiki i ja. Kroz živote nam je curila mladost kao potok kad teče kroz kras.
Sve što se ima tu je na stolu, ništa nije ostalo za nas“. Početni su to stihovi jedne od pjesama koje su izašle iz ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini, a korijene imaju u „Novom primitivizmu“.

U Sarajevu se u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, možda kao odgovor "Novom valu", a možda kao njegova inačica pojavio pokret u muzici pod nazivom „New primitives“ (all over Baščaršija) koji je imao ambiciju nadrasti novovalne ideje jer se osim glazbe, na šaljiv način bavio i političkim temama, nekad doslovce i proročanski. Takva je bila jedna od TV epizoda tad vrlo popularne „Top liste nadrealista“ u kojoj je Jugoslavija podijeljena na Istočnu i Zapadnu, a zid sličan Berlinskom postavljen je posred Sarajeva. Smetlari s obje strane bacali su smeće preko zida i natjecali se tko će kome prebaciti više „đubriva“.

„New primitives“ nije naišao na kulturnu podršku tadašnjih bosanskih vlasti za razliku od sličnog slovenskog pokreta „Neue Slowenische Kunst" koji je u Sloveniji dobio status kulturnog pokreta. Nositelj tog projekta, grupa Laibach, postigla je svjetsku slavu. Pa ipak, moj je dojam, da su Novi primitivci u sumrak Jugoslavije sarajevsku glazbenu scenu uspjeli pozicionirati kao kvalitetnu alternativu svim sličnim pokretima u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, a vjerojatno je bila bar u nekom razdoblju i dominantna.
Nažalost, s približavanjem ratnih zbivanja i taj se pokret raspao, a njegovi glavni protagonisti prestali su zajedno djelovati. No, pojedinačno su nastavili djelovati iz raznih sredina, pa su neki ostali u ratnom Sarajevu, a neki otišli put Beograda (Nenad Janković umjetničkog imena Dr. Nele Karajlić) ili su poput Đure i Loše završili u Ljubljani. Čak se i grupa „Zabranjeno pušenje“ raspala na istočnu varijantu koja je nastavila djelovati iz Beograda i zapadnu koja je pod istim imenom nastavila s koncertima i snimanjima albuma iz Zagreba. Početna rečenica ovog dnevnika pripada istočnom „Zabranjenom pušenju“. Zapadnom "Pušenju" pridružio se i legendarni Elvis J. Kurtović, po mom mišljenju najznačajnija osoba pokreta "New primitives".

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća nekoliko puta sam bio u Sarajevu putujući s ocem koji je u tom gradu imao poslovne suradnike. Odsjedali smo u kultnom hotelu Evropa u kojem je djelomično sniman i film „Sjećaš li se Dolly Bell“, a na ćevape su nas naši domaćini vodili kod Asima Ferhatovića – Hase, legendarne devetke FK Sarajeva u istoimeni lokal „Devetka“. Priča mi moja prijateljica Ajša s Ilidže da se danas najbolji ćevapi jedu u „Mrkvi“ na Baščaršiji. Hase je umro još početkom 1987., pa je i zvijezda njegovog restorana prestala sjati.
1984. Sarajevo je bar nakratko bilo centar svijeta. Olimpijske igre su bile centralni događaj te godine za cijelu Jugoslaviju, pa sam i ja, kao srednjoškolac vlakom zajedno s cijelim razredom došao u Sarajevo ne bi li osjetio tu atmosferu. Tada je naprosto tamo trebalo biti. Djevojke i mladići koji su sudjelovali u organizaciji bili su odjeveni u ljubičaste odore i bilo ih je posvuda. Vučko je bio zaštitni znak tih Olimpijskih igara, a sjećam se da je naš profesor Slavko Nenadić, voditelj puta (inače rodom iz Dalmatinske Zagore, nenavikao na snijeg) imao samo lagane cipele. Kako smo išli gledati spust na Bjelašnici, morali smo se prvo dugo voziti s lokalnim autobusima (kojih je za tu priliku mnogo došlo na posudbu iz cijele Jugoslavije), a zatim podosta gacati po snijegu do koljena. Njemu su, jadniku, te cipele skroz promočile, pa smo mi razredni klinci skupili novac za bijele čarape s likom Vučka i poklonili mu ih.

Bilo je to vrijeme vrhunca Sarajeva i Bosne i malo tko je mogao naslutiti da će uskoro početi puhati neki sasvim drugi vjetrovi koji će Bosnu odvesti u veliku ljudsku tragediju. Točno da je maršal Tito umro već 4 godine ranije, ali je nekako taj dug bratstva i jedinstva bio još uvijek dovoljno jak. Čak štoviše, upravo je u Bosni i Hercegovini najdulje i opstao, da bi se pretvorio u najkrvaviji građanski rat dojučerašnjih susjeda.

U lipnju 1990. U Hrvatskoj se već naveliko kuhalo, a Bosna i Hercegovina je živjela u uvjerenju da će nju rat zaobići. Nogometna reprezentacija Jugoslavije je tada igrala na svjetskom prvenstvu u Italiji i pola države je navijalo za reprezentaciju, a mi iz secesijskih republika već smo napola željeli poraz te države na svakom, pa i sportskom planu. Golovima Piksija Stojkovića nogometna reprezentacija Jugoslavije pobijedila je Španjolsku i bacila pola zemlje u trans, a drugu polovicu u neko potiho nezadovoljstvo.
Jugoslavija je, kasnije ispala na jedanaesterce od Argentine, a baš te večeri kad je pobijedila Španjolsku, službenim je automobilom u posjetu Sarajevu bio zagrebački gradonačelnik i saborski zastupnik HDZ-a Boris Buzančić, glumačka legenda. Njegov auto su Sarajlije kamenovali jer je „njegova stranka željela da rasturi Jugoslaviju“.

U to vrijeme u Sarajevu je živio moj jako dobar prijatelj Boro kojeg sam još kao dječak upoznao na Murteru gdje obojica imamo kuće za odmor. Otac Srbin, profesor na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, majka Hrvatica iz Zagreba, sa stanom na tadašnjem Trgu republike (danas opet, kao i prije drugog svjetskog rata, Trg bana Josipa Jelačića). Sjećam se njegove anegdote iz JNA (jugoslavenska narodna armija) kad se trebao izjasniti o nacionalnosti. Kaže Boro, mora reći što je, a ni sam to ne zna. Pola Srbin – pola Hrvat, izjasnio se kao Hotentot, pa zaradio informativni razgovor kod nadređenih oficira. Hotentot je zajednički naziv za etničke skupine srodne Bušmanima koje su predstavljale domorodačko stanovništvo u jugozapadnim dijelovima Afrike. To je, dakako, nadilazilo znanje i opću kulturu jugoslavenskih oficira, pa je Boro ostao neshvaćen.
Boro je pred početak rata pobjegao u Rusiju, napola trbuhom za kruhom, a zapravo bježeći pred mobilizacijom. Neko je vrijeme bio u Rusiji, a kao profesor povijesti predavao je i u Prištini, te se kasnije skrasio u Banja Luci. U Rusiji je upoznao i svoju suprugu Ruskinju Irinu. Danas u Banja Luci žive teško, od nevelike Borine plaće profesora na srednjoj školi i podižu dvoje djece. Za Irinu nikad nije bilo posla u Banja Luci, a i danas je nezaposlena. Pitam ga kako Srbi iz Republike Srpske gledaju na Bosnu i Hercegovinu. Kaže, Dodik je dosta radikalan u svojim istupima, ali velika većina Srba ga podupire i slično misli. Ni u kom slučaju ne žele manje od bar neke autonomije Republike Srpske u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Borini roditelji su za vrijeme opsade Sarajeva živjeli u sarajevskom naselju Ciglane s većinskim bošnjačkim muslimanskim stanovništvom, ali nisu zbog toga imali većih neugodnosti. Dijelili su zajedničku sudbinu svih Sarajlija koji su godinama bili izloženi granatiranju, nedostatku hrane, grijanja i svekolikih drugih životnih potrepština. Na kraju su, po završetku opsade Sarajeva uspjeli zamijeniti stan za drugi u Banja Luci u kojem sad žive zajedno sa sinom, snahom i njihovom djecom. Borina sestra Sunčana oduvijek je bila oduševljena Zagrebom i perivojem od Glavnog kolodvora preko Zrinjevca do Trga bana Jelačića na kojem je njena baka imala stan. Sunčana je početkom rata preselila iz Sarajeva k baki u Zagreb, te iz Zagreba pokušavala dostaviti hranu i poštu roditeljima u Sarajevo. Tada smo se intenzivno družili, ali je ona ubrzo odlučila odseliti u Izrael. Bila je u Izraelu 15 godina, naučila jezik, dobila izraelsko državljanstvo, a zatim je pred koju godinu preselila u Kanadu. Izrael je zavoljela, smatra ga svojom drugom domovinom, a u Kanadi se druži većinom sa Židovima.
Ovih smo se dana na Murteru, nakon 18 godina ponovno sreli i susret je bio vrlo emotivan. Cijelo popodne i večer prisjećali smo se prošlih vremena, ali i pričali o dobroj organiziranosti Izraela, te o finom, uljuđenom životu u Kanadi u kojoj je, kaže, vrlo ugodno živjeti. Nostalgiju za Bosnom ne osjeća, tek žal što i u Bosni nije bolje.

Moja susjeda Nadica, iz Podsuseda – zapadnog ulaza u Zagreb u kojem sam proveo djetinjstvo, udala se za Ziju, Muslimana iz mjesta Turbe kraj Travnika. Nije baš završila neke puste škole, a i Zijo je bio nekvalificirani građevinski radnik. Nadica je promijenila vjeru, odselila u Bosnu i postala Nadira, a sretni je par dobio dvije kćeri, prvo Jasminu, pa Edinu. Zijo je radio za građevinsku firmu koja je imala dogovorene poslove u Libiji, a i rat ga je zatekao baš u Libiji. Nadira i djeca su pred ratom pobjegli u Zagreb, a Zijo je prisilno ostao u Libiji jer je firma propala, ostala je dužna neka davanja državi, pa je Libija zadržala Ziju i njegove kolege dok se to ne riješi na nivou kompanije ili države. Kako su i kompanija i država praktički prestale funkcionirati, Zijo je proveo godine zatočen u Libiji gotovo u kućnom pritvoru i nije mogao dobiti putovnicu za povratak u Bosnu. Nadira nije godinama ni znala je li joj suprug živ, a uzdržavala je dvoje djece radeći po cijele dane za sitnu nadnicu, a dijelom i od socijalne pomoći. Zijo je krajem rata ipak vraćen u Bosnu, ali s teškim psihičkim posljedicama, te je obolio i od karcinoma. Danas svi zajedno opet žive kraj Travnika, još uvijek im je teško, a veliki dio života im je prošao u strahu, neimaštini, razdvojenosti i bolesti. Vidio sam nedavno Nadiru koja je došla u posjet staroj majci u Podsused. Mršava, ispijena, prerano ostarjela, bez ikakvog, pa i najmanjeg smješka na licu.

Ana je Hrvatica, rođena Banjalučanka. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća živjela je s roditeljima u njihovom vlastitom stanu u banjalučkom naselju Nova Varoš. Iako su u zgradi bili gotovo jedina hrvatska obitelj, do rata nikad nisu imali problema. Anina je obitelj početkom 1991. godine počela dobivati telefonom prijetnje smrću. Bili su jako uplašeni. Zatvorili su se u stan i izlazili su samo kad su morali. Ana je tada bila srednjoškolka. U razredu je bila jedina Hrvatica. Jednog dana, razredni školski kolege bacili su je na pod i prekrili dekom i masovno su je izudarali. Došla je kući u modricama. Otac je otišao do ravnatelja škole i požalio se nadajući se da će zaštititi svoje dijete. Rezultat nije bio ohrabrujući: slijedećeg dana Ana je dobila u školi još brutalnije batine i onako krvava, doživjela je od školskih kolega i osobna verbalna poniženja na nacionalnoj osnovi. Nisu je tukli samo muški kolege. Čak i brutalnije su bile djevojke. Njen otac je izgubio živce i sve otišao prijaviti na policiju. Iste noći, policija ga je odvela i proveo je godinu dana u ozloglašenom logoru Manjača, nedaleko od Banja Luke. Krajem 1992. logor je zatvoren pod pritiskom međunarodne zajednice, pa je tako oslobođen i Anin otac, odnosno ono što je ostalo od njega. Banjalučki biskup Franjo Komarica osobno je pomogao Ani i njenoj obitelji da, samo s osobnim stvarima, prebjegnu u Hrvatsku. Od tada žive u zagrebačkoj Dubravi u unajmljenom 1,5-sobnom stanu. Ana radi kao prodavačica u Konzumu, a otac i majka nemaju nikakva primanja. Nedavno su ipak nadležne institucije Republike Srpske vratile Aninoj obitelji banjalučki stan stan koji su uspjeli prodati i sad su u fazi kupnje vlastitog stana u Zagrebu, nakon 20-godišnjeg života u tuđim stanovima. S Anom više nisam u kontaktu, ali povremeno viđam njenog bivšeg dečka Nediljka, maksimirskog fakina hercegovačko-zagorskih korijena s dvije naušnice na lijevom uhu i obavezno u „starkama“, pa me uvijek podsjeti na Žeru iz „Crvene jabuke“. Kaže, pomalo sa sjetom zbog propale veze, Ana se nije udala i još uvijek živi s roditeljima. Htjeli su njih dvoje graditi vlastiti život, ali ekonomske perspektive nije bilo. Ana je morala gotovo cijelu neveliku trgovačku plaću davati na najam stana i za zajednički život s roditeljima i njih dvoje nisu imali dovoljno novca da pokušaju živjeti sami. Veza im je prešla u monotoniju i na kraju se i ugasila.

Biskup Komarica također je bio u 7-mjesečnom kućnom pritvoru. Banjalučka biskupija je 1991. imala 80.000 vjernika, a danas tamo živi još samo 6.500 katolika. Tijekom rata petorica svećenika i jedna časna sestra ubijeni su, a dva svećenika su odvedena u nepoznato i od tada se o njima ništa ne zna.

Rat je u Bosni i Hercegovini raselio mnoge obitelji po cijelom svijetu. Etnički sastav stanovništva u mnogim dijelovima BiH se promijenio zauvijek.
Nedavno sam putovao bosanskim planinama između Jablanice i Jajca. Prekrasne planine, poput švicarskih, ali život seoski, a narod nacionalno izmiješan. Pomislio sam tad prolazeći kroz jedno hrvatsko selo, jedino u okružju sela onih drugih nacionalnosti – pa tko to može raspetljati? Kako će svi ti ljudi živjeti u budućnosti ako se ne pomire sa susjedima?

Je li uopće više i moguće da se opet u bosanskim gradovima, „podno planina i orlovih krila“ vrati taj duh Bosne i duhovitih Bosanaca?
Komentari su samih Sarajlija kako je rat ostavio pustoš i na ulicama i u dušama Sarajlija, ali da taj duh i dalje postoji i da samo treba protrljati Aladinovu čarobnu svjetiljku. No, šale se na svoj račun i kažu kako je jedini problem što je Aladin dobio vizu za Sloveniju i ponio sa sobom i svjetiljku.

Već spomenuta moja prijateljica Ajša kaže da su nažalost prave Sarajlije u gradu postali manjina u odnosu na mnogo doseljenika, većinom sa Sandžaka, ali da rođeni Sarajlije i dalje vole Sarajevo i žive za taj grad.
Prođeš ulicom, priča mi ona, odeš u prodavaonicu, sjedneš u park, ali teško ćeš čuti onaj sarajevski izvorni govor.
Tema ovog mog teksta ju je ponijela i otvara mi dušu. Prisjeća se kako su se u Sarajevu prije rata super družili, svi slagali, bez obzira na vjeru. Bitno im je bilo samo lijepo se obući, „s rajom zujati po gradu“, dobro se provesti, slušati dobru muziku. Ajša se zabavljala prije rata s Draganom. On je imao stan na Grbavici, a bio je vojno lice. Dragan joj je predlagao uoči noći naoružanog naroda da ode s njim na Pale, obzirom da idu sve cure i žene oficira na par mjeseci „dok sve ono ludilo ne prođe“, jer su i njima rekli da to neće dugo trajati. Nije Ajša htjela otići iz svog Sarajeva i ostaviti sestre i roditelje, a nije ni vjerovala da se nešto strašno uopće može dogoditi. Dragan je otišao na Pale, a ona ja nastavila normalno raditi i živjeti u svom gradu.
Jednog jutra Ajša je otišla na posao u grad i nije se vratila kući slijedeće četiri godine. Njena kuća i cijela obitelj ostali su s one druge strane koju su kontrolirali Srbi. Obitelj nije više mogla vidjeti, ali se uspjela ponekad (dok su još postojale telefonske veze) čuti s njima. Javljala joj je njena rahmetli majka da je Dragan zvao, pitao treba li im što i rekao im da kupe konzerve i da napune bačve s vodom jer on je tada već znao da će to potrajati. To je bio i zadnji put da im se Dragan javio, a Ajša ga više nikad u životu nije vidjela. Njena obitelj je nakon 6 mjeseci izbačena iz stana, a Ajšini prijeratni prijatelji (Hrvati i Srbi) čuvali su i pomagali njenu mlađu sestru i roditelje. Sestra je morala tajiti identitet i predstavljati se lažnim srpskim imenom kako bi mogla nabavljati lijekove za oca koji je bio srčani bolesnik i naravno, cigarete i hranu. Tako su živjeli pola godine dok im njihov prijatelj Srbin nije rekao da ih više ne može skrivati i čuvati, te da moraju otići. Dovezli su ih do Stupa (dio Sarajeva u kojem živi i dosta Hrvata). Tada je naišao Unprofor koji ih odvezao do katedrale u Sarajevu i tako spasio živote Ajšinih roditelja i sestre. Ajša se prisjeća i lijepih trenutaka zajedništva ljudi koji su dijelili istu ratnu patnju u opkoljenom Sarajevu. Kaže da su se svi međusobno pazili, dijelili su komad hljeba, veselili se lunch paketima, famoznom Ikaru od kojeg su se mogle napraviti dobre pljeskavice i struji koju su dijelili od susjeda do susjeda spajajući produžne kablove. Kad i nije bilo struje, derneci su se pravili uz gitaru i kandilo. Kaže, bilo je dobro, usprkos svemu, ljudi su se voljeli, zabavljali i ženili. To je bila krasna raja zbog koje se na momente zaboravljala surova stvarnost.

Moglo bi se spomenuti na tisuće sličnih sudbina, a kako kaže Tolstoj u početnoj rečenici „Ane Karenjine“ – sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, a svaka nesretna, nesretna je na svoj način.

Kako se u ovim našim krajevima ratuje svakih pedesetak godina, valjda smo neko vrijeme ipak mirni s klanjima, a na tri ratna havera – tri bosansko-hercegovačka naroda je da shvate da nitko od njih nema kamo otići. Bez obzira na ratove i prekrajanje granica, geografski se ne mogu razdvojiti.
No, kako sada stvari stoje, vodeći političari tri naroda se gotovo oko nijednog strateškog pitanja ne mogu usuglasiti.

Zaključno, još nekoliko stihova početne pjesme:
„Za Mufu sam čuo da je u Švici kod burazove žene iz prošlog braka, kažu ne može bez Sarajeva, bez te vode i tog zraka.
Od Kikija je stigla razglednica mala, na njoj slapovi na Nijagari, piše moje ime i moja adresa, piše: Zbogom žohari!“

„Govorio je tad moj debeli stric, nekad kroz suze, a nekad kroz smijeh, za svu vašu zajebanciju jednom ćete platit' ceh“.

Bosnu i Bosance možda najbolje opisuje Meša Selimović, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca, autor romana „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“:

"Možda zbog neravnog hoda kroz historiju, zbog stalnih nesreća, zbog historijske kobi, nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih Bogumila, koji predstavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu. Turska okupacija je jednima oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su Bosanci, čudan soj ljudi, koji se nije miješao s okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju.
Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati tko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome valovi historije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko' rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svatko misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim se historija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Jučer smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zašto? Zato što nam nije svejedno, a kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!'

Za kraj, prilažem link na ratnu pjesmu o ljubavi mlade Bošnjaknje Muslimanke i Srbina u ratnom vihoru:

http://www.youtube.com/watch?v=OW4hA7sWdx8

Komentari

tako ti je mala moja kad ljubi bassanius

nisam ljubitelj srceparateljskih priča o glupom i naivnom muji kojemu su srbi i hrvati uništili državu. stanovnici u porječju rijeke bosne, rimskog toponima bassanius su se zvali bosanci, kao što recimo zovu posavljaci. toponim je u modernoj bošnjačkoj povijesti postao nacija, a izvore nacionalnosti crpe grickajući povijest jednog drugog naroda koji se diči izumom kravate i dvojice zagoraca sklonih čvrstoj ruci.
naši bivši zemljaci makedonci rade sličnu stvar pozivajući se na korijene velikog grčkog vojskovođe sa kojim imaju veze koliko baklava sa norvežanima. dakako da se uvijek voli spominjati krvavi progon bogumila, točnije bosanskih krstijana, koji odjednom postadoše srce nacije koja je uzela za ime radije toponim od vjeroispovjesti. dakako da je to priča za preostale hotentote, jer hotentote nećeš privući sa džamijama i zelenim dresovima. moraš im stvoriti dojam multikulturalnosti, andrić-hrvat kojemu se to gadilo biti, meša selimović, priče o onome kako je nekada bilo. prava istina o bosni je krvava povijest turske okupacije koja je fizički istrijebila, asimilirala i nasilno preselila lokalno slavensko pleme koje bijaše kršćansko, a igrom povijesti postade manjina, prirepak federacije osuđeno na propast.
također, ne bih se složio sa usporedbom laibacha, n s kunsta i new primitivsa, jer je prvi inteligentna parodija fašizma koji se suptilno rugao sa tadašnjim jednoumljem, dok je zabranjeno pušenje bosanski monty python odnosno grupa osrednjih prosječno talentiranih glazbenika koja je kroz formu zajebancije prikrivala popriličnu rupu u glazbenom (ne)znanju.
sve te lijepe priče o zetri, klizanju, bojan križaju, bjelašnici završile su rijekama krvi, da bi se vratili na početno stanje moralo bi se proraditi na vraćanju originalnog uzorka "tigrovog krzna" kojega je dayton prekrojio po metodi pola pije pola šarcu daje, što je moguće koliko i kolonija bošnjaka na mjesecu.

Tko je glasao

Nastavak promišljanja vezano uz navode iz Dnevnika

Teško da će se tamo moći još doooosta duuugo vratiti "duh duhovitih Bosanaca", jer stvar nije ni malo duhovito završila. A ne vidim ni tračak humora na vidiku. U Ajšinom komentaru je vrlo jasno da je svakom optimizmu rečeno zbogom pameti, odnosno po domači - sikter.
I za kraj, ono što je već dobro poznato na ovim terenima - uvijek je netko drugi kriv, te političari ( a tko ih je birao ), te ta "nesretna historija".... Svi krivi, samo oni što živješe svo to vrijeme "s figom u đepu", bijaše nevini. Možda griješim, no meni to i 1982. i sada, izgleda poprilično isto. Pa taman me M.Jergović po stotinu puta pokušao razuvjeriti. Taman se i s Lj. Weissom porječkao uz kavu. Jer sve govori da nije onako kako se govori. I kako se nariče.S figom u đepu....Pozz

Tko je glasao

@Siniša Prpić Brzo pucaš...

Prije Roberta Hirca i još nekih (što ne znači da je danas kasno pisati na te teme) po mom sudu bravurozno je sudbine ljudi BiH opisao upravo MIljenko Jergović oko čije vrijednosti se nas dvojica ne nećemo složiti. Možda i stoga što sam davno, davno otkrio, s mnogim drugima, vrijednost njegove zbirke "Sarajevski Marlboro", prevedene na njemački i još neke strane jezike, koje je slijedilo još nekoliko prvoklasnih priča, sve do njegovih romana, recinmo "Dvori od oraha". Tu su i Karivani, Mama Leone, Buick Riviera, Volga, Otac... Uvijek se čudim kako vrhunski hrvatski pisci, u koje bez sumnje spada Miljenko Jergović, moraju hrvatskoj javnosti dokazivati koliko su dobri. Možda ga je neumjesno uspoređivati s Nobelovcem Andrićem, ali kada je u pitanju opis mentaliteta ljudi Bosne, ovaj prvi je to radio u jednom razdoblju povijesti BiH, ovaj u drugom razdoblju, a oba, do danas, nenadmašno. Kada su mi Austrijanci devedesetih ulazili u knjižaru nekoliko godina sam samo pitao:" Andrić, oder Jergović, bitte?"
Siniša, knjige u ruke, pročitati bar neku od ovdje spomenutih knjiga Jergovića, pa onda rasprava... Kava naravno i prije! Ali, koji dan mi treba da se oporavim od horrora koji mi je priredio sinoć Dinamo u Malmoeu...

Lj.R.Weiss

Tko je glasao

Ljubo

Da previše ne pišem evo ti jedan link pa pročitaj.
http://www.nacional.hr/clanak/27554/film-o-tragicnom-usudu-djecje-zvijezde

Kad sretneš Jergu pitaj ga zašto piše "Židovi" sa malim slovom.

Dalje bih te uputio na Jergovićev i Viskovićev sukob-Prepisku.
Nađi na internetu.

A evo ti za poslasticu i to kako je Sanader imao svog "Krležu", ili svog "Aralicu"
http://vaseljena.blog.hr/2008/07/1625151169/facelifting-ive-sanadera-ili...

Nemoj mi predbacivati da ga nisam pročitao, jer kući imam skoro sve njegove knjige ali i Budakove.
Ovo "Budakove" namjerno istaknuto ali ipak mislim da nećeš razumijeti.

Tko je glasao

Zahvaljujem na Vašem

Zahvaljujem na Vašem mišljenju koje je također doprinos sagledavanju ove složene teme.

Tko je glasao

Tolerancija i zdravi razum

@Robert, da su ljudi Bosne i Hercegovine imali toleranije i zdravog razuma kao Vi, mnogo toga ružnoga se ne bi dogodilo. Nešto kao "Indeksi"....

Tko je glasao

Poštovani @Roberte, moje

Poštovani @Roberte, moje viđenje prije i poratne priče o Bosni ponositoj s kraja prošlog stoljeća, baš i nije takvo kakvim ga vide mnogi koji su uz nju vezani. Dopustite stoga da možda i pogriješim. Ja priču o Bosni vidim kao jedan vrhunac licemjerja i ljudske gluposti, dobrano uronjenu u naraciju Balkanskog podneblja. Sve ovo nažalost. I prije rata, a vidi mi se i poslije rata. U Dnevniku pišete : "Bilo je to vrijeme vrhunca Sarajeva i Bosne i malo tko je mogao naslutiti da će uskoro početi puhati neki sasvim drugi vjetrovi koji će Bosnu odvesti u veliku ljudsku tragediju. Točno da je maršal Tito umro već 4 godine ranije, ali je nekako taj dug bratstva i jedinstva bio još uvijek dovoljno jak. Čak štoviše, upravo je u Bosni i Hercegovini najdulje i opstao, da bi se pretvorio u najkrvaviji građanski rat dojučerašnjih susjeda."
Moram Vam reči da mi je još 1982. u Novom Sadu ( na odsluženju vojnog roka ), Srbin iz Sarajeva Branko G., vrlo jasno dao do znanja da je priča o "sarajevskoj raji" čista bajka, te da će tamo uskoro biti krvi do koljena. Je li uopće više i moguće da se opet u bosanskim gradovima, „podno planina i orlovih krila“ vrati taj duh Bosne i duhovitih Bosanaca? Već spomenuta moja prijateljica Ajša kaže da su nažalost prave Sarajlije u gradu postali manjina u odnosu na mnogo doseljenika..... Prisjeća se kako su se u Sarajevu prije rata super družili, svi slagali, bez obzira na vjeru. Bitno im je bilo samo lijepo se obući, „s rajom zujati po gradu“, dobro se provesti, slušati dobru muziku... No, kako sada stvari stoje, vodeći političari tri naroda se gotovo oko nijednog strateškog pitanja ne mogu usuglasiti. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim se historija nije tako pošalila kao sa Bosnom.

Tko je glasao

odličan tekst baš po mom ukusu

glazba i književnost provučeni kroz spiralu politike,sviđa mi se!

a Zabranjeno Pušenje, ha, odličan bend, glasnik jedne generacije, nekako imam osjećaj da taj bend ni nije mogao završiti drugačije kako i sam izadješ u tekstu.

no dobro, ostavili su lijepe stvari iza sebe, a ove nove ta moj ukus nisu ni za usporedbu sa Pklatovima i Krekom Banović:)

Tko je glasao

Uz Novi val, to je glazba mog

Uz Novi val, to je glazba mog odrastanja. Ima čitav niz pjesama "Zabranjenog pušenja" koje i danas volim poslušati.

Možda sam i u tekstu mogao spomenuti njihovu pjesmu "Dan kad je otišao Hase" obzirom da sam o njemu pisao.

Pjesma Abid je svevremenska (Abide, reci nam de, imal' tu manipilacije? Sarajevo, najmiliji grade, u tebi me mnogi rade".)

Pada mi sad na pamet i "Na straži pored Prizrena":

"Kažeš treba platit' račune jer duhovi hodaju poljima
kažeš treba platit' račune da cvijeće nikne iz grobova
vjeruješ li da će nestati prokletstva što ga vjetar nosi šumama
kad jedan od nas bude u blatu na straži pored Prizrena?

Metak je nestrpljiv u cijevi, u ušima zvoni naredba
pucaj na sve što je sumnjivo, momče, i ne žali iredentista
čula ludački rade, da shvatiš nema vremena
prst na obaraču i kletva u zraku, na straži pored Prizrena.

Tko je glasao

heh...

Ovu pjesmu - "Na straži pored Prizrena" - slušao sam krajem 89 i većinu 1990 (tada im je otprilike izašao taj album ako se ne varam, sjećam se i odlične pjesme Pklatovi) - u JNA - na Kosovu Polju :) iliti Fushë Kosovë...

... zgodno je sada se sjetiti tog vremena, dječarac od 18 - (plava uniforma) - okružen samim zagrepčanima, sarajlijama i vrlo malo beograđana - na aerodromu oko kojeg je non-stop gorjelo, bez vode po 30 dana, s prstom na obaraču... a puška uperena u zrak... :)

Totalno ludo vrijeme. Jedino mi je žao što sam propustio prve izbore u RH - bio sam službeno spriječen :))

Tko je glasao

Filozofija, zajedno s

Filozofija, zajedno s psihologijom, daje neke odgovore, ali ujedno postavlja i pitanja. Da li je rat svojstven ljudskoj naravi ili je nešto vanjsko? Da li je rat odraz sustava vrijednosti ili sam ima neku vrijednost? Koja je poruka rata? Filozofija rata, međutim, ne donosi olakšanje. Jer, nepobitna je činjenica da su mnogi unesrećeni. Trajno.

Vjerujem da je rat ipak odraz ljudske naravi i dio ljudske prirode stvarane kroz povijest i kao takav je isti maligni, što ujedno smatram poantom teksta.

Nekada je čovjek ratovao iz egzistencijalne nužde. Uzrok rata tada se mogao opravdati. Danas je rat rezultat slobodnog odabira. Pacifizam je pri tom stigmatiziran. Zašto?

Upućujem pohvalu autoru teksta za karakter sadržaja u vidu obnavljanja mostova i time iskazane ljudskosti.

Tko je glasao

Ove su me riječi podsjetile

Ove su me riječi podsjetile na ekranizaciju Marinkovićevog "Kiklopa" i odličnu scenu u kojoj Boris Dvornik govori o ratu.

http://www.youtube.com/watch?v=1TYJSe8Z_Ug

Tko je glasao

Možda je baš Kiklop pravi

Možda je baš Kiklop pravi izbor za primjer pitanja koji se postavljaju u svezi rata. U njemu imamo sadržanu još jednu dimenziju, prijeratnu emancipaciju straha, a sam taj strah vidljiv je u liku glavnog lika, koji strah koristi kao način svoje opstojnosti. On se izgladnjuje ne bi li izbjegao rat, kojeg je u romanu simbol Kiklop, jer tada nije "dobar zalogaj" za njega. Načelo interesa vodi Kiklopa. Kada će doći na red načelo čovjeka?

Hvala Bogu na glazbi! Ona je svevremenska. Ona ne sadrži načela.

Hvala Bogu na prijateljstvima! Ona su neuništiva. Ona ne sadrže pravila.

Tko je glasao

Bosna je duša Evrope

Kada to shvati i počne slušati Bosnu, EU će ostvariti golemi napredak

Evropa sa avojim paricama, umjesto da ih rasipa na neboluoze i pumpanja, bolje bi joj bilo da ih usmjeri tamo, ali ne đonom, nadmeno, nego pažljivo, skrušeno i sa molbom
Bosna, Grčka i Španjolska su grane na kojima ona sjedi

Tko je glasao

@Robert Hirc

Ovaj tekst, slično prethodnom, koji mi se vrlo dopada, doživljavam kao opis ljudskih sudbina na koje je bitno utjecao zadnji rat. Pokazuje se da silne nesreće donio mnogim ljudima i da se trebalo više učiniti da se rat spriječi. Zanimljivo je iako mnogi znamo za ove i slične sudbine da do danas nemamo na prostoru ex-Jugoslavije relevantan pacifistički pokret. Zašto? Jer političke pseudoelite i dalje manipuliraju narodima!
I kako vrijeme bude odmicalo bit će sve jasnije da su mnoge "junačine" ili bile zavedene ili se polakomile za tuđim (teritorijem, materijalnim vrijednostima, "slavom"...).

Lj.R.Weiss

Tko je glasao

da, bas jako lijepo pises.. s

da, bas jako lijepo pises.. s dusom i kao da rijeka tece

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

Hvala!

Hvala!

Tko je glasao

uhh...

Lud si kao šiba. Jako lijepo pišeš. Rasplakao si me :)

'eb se! :))

Tko je glasao

Opet hvala! :-)

Opet hvala!
:-)

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci