Tagovi

Trg velikana

Kada sam bio mali, svijet je bio crno-bijeli. Možda i nije, ali se takvim ?inio preko televizora u dnevnoj sobi.

Na televiziji su bila dva programa: prvi i drugi. Redovno sam pratio svakodnevnu emisiju u 19:15 i emisiju posebne namjene nedjeljom ujutro — koja nije bila misa, ali je svakako bila politi?ko-propagandna: dozvolite da se obratimo.

Moja prva sje?anja o predsjedniku po?inju zada?om koju sam dobio u školi. Bio sam stalno nešto bolestan (dok mi nisu izvadili krajnike) svako toliko tjedan dana doma (drži ruke ispod pokriva?a! jesi li izmjerio temperaturu? popij ?aj!) pa onda u školi hvatanje zaostataka. Sve dok jednog dana nisam morao odraditi sastavak koji su svi ve? pisali, a ja nisam — tema je bila volim druga Tita. Ne sje?am se što sam zmuljao, ve? kao mali sam shvatio da nešto ve?a slova i dosta mjesta na rubu strane mogu progurati i najkra?i tekst. Mislim da sam pisao nešto tipa "Volim druga Tita kao..." i onda sam nabrajao, vodu, more, sunce, brata.. deset takvih re?enica i sastav je gotov; zaboravio sam na njega, a sjetim ga se tek nekih dana u svibnju.

Zamislite da vaše dijete u školi dobije zada?u na temu "volim Stipu Mesi?a". Što zapravo današnja djeca osje?aju prema Stipi Mesi?u? Vjerujem, ništa, kao što ni ja nisam ništa osje?ao prema Titu, ali je sustav u školi naravno "samo da u?iteljica / drugarica bude zadovoljna", što smo kojih 15-20 godina kasnije modificirali u "samo da šef bude zadovoljan". Svejedno, takvih zada?a više nema.

Svijet nikad nije bio crno-bijeli, radilo se samo o posebnoj optici televizora; isto tako ljudi i doga?aji nisu crno-bijeli. Jedan te isti doga?aj može nekom biti preporod, a drugom propast.

Svi naši problemi i sukobi, "dvije izlizane kosti", dolaze od crno-bijele optike, kao "X — heroj a ne zlo?inac" (X = Tito, Franjo, Ante, Mirko...) Osoba može raditi dobre stvari, nešto kasnije loše, pa opet dobre, pa opet loše. I gospoda koja su puštali plin u Auschwitzu su navodno u privatnom životu bila uzorni i osje?ajni roditelji, koji su bili jako nesretni ako je psi?, ljubimac njihovog djeteta, uginuo. Nakon žalovanja i izljeva osje?aja sutra je valjalo ponovo na posao koji im i nije bilo tako težak.

Vremena se mijenjaju, mjerila se mijenjaju, zakoni se mijenjaju, sve je relativno, pa probajmo presuditi djelima na na?in kako su ih sami 'djelatnici' shva?ali.

Recimo, ako izvršavate pravdu, svakom o?itu kaznu, onda ?ete imati superjavni proces, sve ?ete slikati, dokumentirati, novine ?e pisati o tome: sudimo bandi! Kažnjavamo bandu! Nemate što skrivati, zar ne? ?inite pravu stvar, svi su ponosni na vas.

Recimo, ako odlu?ite da su svi zarobljeni zlo?inci, ceremonijalno im sudite, pogubite ako treba, ako ve? nemate vremena, onda prvo grupno su?enje, pa to napravite javno, pred svima, kao u Kampu?iji, sve slikate, pa onda slažete kosti po veli?ini da ih svi lijepo vide. Nemate što skrivati, a kamoli trpati kosti u nekakve rudnike, ili rovove, ako baš morate, žuri vam se na ve?eru, odmah ih sredite, onda sve lijepo slikate, ispod napravite natpis gdje veli?ate svoj podvig, nakon toga se hvalite uzduž i poprijeko.

Isto kao što oni prije vas nisu imali što skrivati — kakva Mala Floramye, kakva samouprava, mi ih tu istrebljujemo jer su Srbi/Židovi, to je to, evo neka do?e Crveni križ, sve je jasno.

Ali ako skrivate... zna?i li to možda da se baš i ne ponosite svojim velikim djelom?

Sve drugo je sekundarno, i stoji na sasvim drugom kolosijeku. Sve drugo stoji, ali ostaje stajati i ovo.

Istina: kada diktatori umiru, ljudi pla?u. I kad je Kim Il Sung umro, ljudi su plakali. I kad je Staljin umro, ljudi su plakali.

Da je Hitler pobijedio, da je NDH opstala, nema sumnje da bi masovno žalovali za poglavnikom.

Istina — neki veliki diktatori su bili utjecajni u svjetskoj politici.

Istina — i g. Broz u Jugoslaviji i g. Park u Južnoj Koreji, pa i g. Pinochet u ?ileu su napravili ekonomska ?uda.

Ali su svi oni ostali i dalje diktatori. Dobra djela ne poništavaju loša: i jedna i druga ostaju, jedna pored drugih, zauvijek.

Na svakome od nas je da presudi koliko je ubijenih previše: možda su se malo zanijeli, možda je trebalo ubiti koju tisu?u manje? Možda je sve iznad par stotina previše? Možda je ijedan ubijen bez su?enja previše? Možda je ijedan nevin ubijen previše? Neka svatko donese svoj zaklju?ak.

Plo?e i nazivi su samo nebitni komadi lima s nacrtanim simbolima; simboli ne donose pravdu. Za pravdu je vjerojatno i prekasno, ali nikad nije prekasno za istinu.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci