Tagovi

Tito - eufemizam svoga lika i djela

Kompromis sa prošloš?u kakvim ga ja vidim, kao rješenje prijepora oko Tita nije kompromis u smislu odricanja i apsolutnog odmaka od bilo koje suprostavljene strane, ve? istinom uspostavljanje ravnoteže tih strana.

tito

Antagonizam zbog opsjednu?a

Da je živ, na posljednim predsjedni?kim izborima, ako bi se kandidirao u Hrvatskoj, Tito bi se sa Vukši?em borio da ne bude zadnji, jer ne zna skladati i nije obrazovan. Uz dužno štovanje gospodina Slavka VŠS Vukši?a. No to nije ni bitno. I danas, nakon gotovo 30 godina od smrti druga Tita južni Slaveni su u šoku. Pripadnici nepriznatog naroda ili jednostavnije jugonostalgi?ari, pla?u što je mrtav, a oni koji to nisu pla?u što je živ. A živ je. Da jugonostalgi?ari vjeruju u Boga, suze što im niz lice teku bile bi suze radosnice. Koliko ga vole, štuju, vjeruju mu – pomislili bi da se Tito ukazuje Majci Božjoj, a ne Ona njemu - narodu. Dosta pri?e. Ajmo realno.

Tito. Jedni ga ne vole i ne odobravaju, drugi ga vole i obožavaju. Ne ulaze?i u argumente "za" ili "protiv", ?injenica je da je Tito prisutan u hrvatskome društvu i politici, a ponajviše u ljudima, što bi došlo nešto kao opsjednu?e. Zbog toga, po meni, problem njegove prisutnosti nije taj što on post mortem živi kao transcedentna ružna ili lijepa razglednica u glavama i srcima ljudi, jednodimenzijalni slovni prikaz na tablama ulica i trgova hrvatskih gradova (iako je to dobar indikator gdje se nalazimo i kamo idemo) ili desni?arsko topovsko meso. Problem njegove prisutnosti je što kao takav ima multipliciraju?i bjesomu?ni efekt na društvo, na suprostavljene strane "za" i "protiv", koje jedino što uspijevaju jest više mrziti onu drugu stranu i što se taj antagonizam nerazumljivo pove?ava i projicira na ukupni "hrvatski život". A to je besmisleno.

Hrvatski štokholmski sindrom

?esto imam dojam da kolektivno, cijelo hrvatsko društvo pati od štokholmskog sindroma. Patty Hearst, k?er bogatog nakladnika Randolpha Hearsta, oteli su i mu?ili teroristi iz organizacije Simbionisticka oslobodila?ka vojska U zato?eništvu je Patty spontano prihvatila ideale za koje se SLA borila i zatim je s grupom u?estvovala u kriminalnim i teroristi?kim akcijama. Nešto sli?no kao da se dogodilo sa hrvatskim društvom i narodom. To nije stvar ljudskog ratia i razuma. Stvar je prirode ljudskoga bi?a, pa i ?itave nacije sastavljene od tih bi?a, odnosno reakcije na fenomen kulta li?nosti istih. Naša se psiha prilago?ava tako da po?injemo suosje?ati s uzrokom problema, ?ak ga i voljeti. Kada smo u ne?ijoj milosti i nemilosti, nastojimo mu ugoditi radi preživljavanja.

Titu smo uga?ali kada smo mu pjevali na Titov boži? - svakog 25. svibnja, kada smo njemu u ?ast tr?ali štafetu i odavali mu sveop?u po?ast zbog toga što se skupo obla?io. Što je skupo jeo i pušio cigare. Što se kao puran šepurio u kultnom Fleetwood modelu Cadillaca i Mercedesu, ili u jednom od njegovih preostalih 12 luksuznih automobila, i to dok je u zemlji vladala teška oskudica. Tito je zbog toga bio simpati?an. Razlog takvom pomanju stvari leži u ljudskoj psihi a može se tuma?iti i kao bolest. I danas narod Tita voli jer je bio frajer dok je narod živio od opijuma titoisti?ke religije bratstva i jedinstva koje se utopilo u bratskoj krvi. To je suština titoizma kao i svakog kulta li?nosti: ono što je druge ?inilo zlo?incima i svinjama, Tita je ?inilo velikim.

Fenomen El Tito

Jednostavno je rije? o kolektivnom društvenom psihi?kom obrambenom mehanizmu koji se aktivira potiskivanjem osje?aja zbog traumatskih doga?aja koji se kasnije manifestiraju, odnosno vra?aju kao simptomi, kao društveni fenomeni. A hrvatsko društvo ih je danas prepuno. Tako danas s Titom spajaju nespojive ideje pa nastaju politi?ke hibridne koncepcije socijaldemokracije sa naglaskom na komunizam. Ne mi, nego oni koji su Tu?manu, dva puta demokratski izabranom predsjedniku, spo?itali nepoštene izbore bez obzira što je njihov Tito vladao 35 godina bez izbora. Ne mi, oni koji su Tu?manu zamjerali kontrolu slobodnih medija koji u vrijeme njihove društveno politi?ke jugoslavenske afirmacije nisu ni postojali u pojmovnom smislu slobode, a koji se, vidimo danas, gase i guše u vlastitim govnima - bez Tu?mana, a kao utvrde titoizma zagriženo su dogmatski propovijedale demokraciju i liberalizam – hipokritski paradoksalno.

Danas se pozvanima ljudska prava osje?aju štititi oni koji o Titu misle sve najbolje i ignoriraju njegove zlo?ine i karakter njegove totalitarne apsolutne vladavine. Današnji nositelji borbe za ljudska prava nastali kao derivat mulja komunisti?ke partije zapravo su monopolisti ljudskih prava ?ija se koli?ina mjeri jedino odnosom prema pripadnicima nelojalnih gra?ana RH, što je postalo društveni obrazac. Isto tako novinari traže slobodu govora i pisanja, a istovremeno o Titu misle sve najbolje. ?ak i feministice, nakon ogor?enih napada na muškarce koji mijenjaju žene kao objekte za Tita tvrde kako je bio frajer i imao mnogo žena. Sve te nelogi?nosti i društveni fenomeni hrvatskoga društva rezultat su preživjelog javnog nekriti?kog isticanja i obožavanja jedne osobe kao nepogrješivog politi?kog vo?e društvenog napretka – kulta li?nosti - TITA.

Istinom protiv kulta li?nosti

Tito je nesumnjivo bio zna?ajna li?nost i sposoban državnik, ne zato što su mu sprovodu nazo?ili predstavnici 130 zemalja svijeta, jer možda se svijet samo došao uvjeriti da je stvarno mrtav (1999. godine svijet je vjerovao medijima), ili odmjeriti svoj status i pozicionirati se unutar odnosa svjetskih politi?kih elita hladnoga rata, nego zato što je ?injenica da je pod njegovim vodstvom izvojevana pobjeda u ratu. Nakon toga se doduše obra?unao sa svojim neistomišljenicima, uveo neograni?enu represivnu vlast, strahovladu, totalitarizam i jednoumlje i pritom, zaista, nije birao sredstva. Nije mu bio problem uništiti partijske drugove za svoju vlast, nije mu problem bio pobiti desetke tisu?a svojih sunarodnjaka radi osvete ili odre?i se žena i prijatelja. I zato je pojam Tito eufemizam za lik i djelo Josipa Broza.

Danas Titu pristupamo iz razli?itih kuteva. Postoje razli?ita mišljenja o njegovoj vrijednosti/bezvrijednosti i ulozi u društvu. Ono što je bitno je poimanje ne onoga što je Tito bio, nego onoga što Tito jest. Jer povijest ?e sa protokom vremena dati svoj sud o tome što je Tito bio, ma što mi mislili. Želim re?i da ?e razlike me?u ljudima, njihovim osje?ajima i mišljenjima uvijek postojati, op?enito, pa tako i vezano za Tita. To ne možemo mijenjati. Ali ono što možemo u?initi jest kontrolirati mo? koja nastaje zbog tih razlika. Jednom rje?ju ta mo? stvara op?i razdor me?u nama ljudima, a tek onda ljevi?arima i desni?arima. Kontrola te mo?i postiže se istinom.

Trenutna koncentracija društvene i politi?ke mo?i po?iva na postisnutoj istini. Bez obzira što se u zadnje vrijeme u znanosti i drugdje pojavljuju prve kritike Tita i njegove politike, ?injenica je da je on i dalje naš društveno politi?ki lubrikant problema. Njegovo naslje?e nakon devedesete i danas je katalizator društvenih i politi?kih procesa, i to kroz nelustriranu društvenu svijest iznad svega, kroz medije, politi?are, gospodarstvenike, intelektualce i pripadnike civilnoga društva kao kanale distribucije Titova kulta li?nosti.

Kompromis s prošloš?u

Trenutno stanje potisnute istine poligon je daljneg razdora me?u ljudima, pa ako želimo taj jaz koji prije?i normalno ostvarenje društva u svojoj ukupnosti premostiti, prije svega moramo napraviti kompromis sa prošloš?u na temelju istine kao zalog za budu?nost. Taj kompromis sa prošloš?u kakvim ga ja vidim, nije kompromis u smislu odricanja i apsolutnog odmaka od bilo koje od suprostavljenih strana, ve? istinom uspostavljanje ravnoteže tih strana. Što prije shvatimo besmislenost rješavanja ovog problema nametanjem svoga kao jedinog mogu?eg mišljenja, svima ?e nam biti bolje. Ja sam za to.

Ako bespogovorno težimo demokraciji isto tako bespogovorno moramo odustati od svega onoga što ne ?ini demokraciju, što ju sputava i guši. Jer, demokracija je poluga mira i prepreka ostvarenja lijevih i desnih diktatura. Demokracija je faktor koji štiti da na površinu ne isplivaju hitleri, ajhmani, brozi i staljini koji žive me?u nama, a koji to mogu samo u diktaturama, a nikada u demokraciji. Zbog toga se uvijek moramo boriti za demokraciju. To ne zna?i odustati od ?injenice Tita pobjednika u ratu, to zna?i odustati od ?injenice Tita gubitnika u miru. A to pak zna?i bolju, sigurniju i mirniju budu?nost u jedinstvu i zajedništvu. Naravno, preduvjet je prije svega da to svi želimo.

ZoomPolitikON::..

Komentari

Blateći Tita kao neospornog

Blateći Tita kao neospornog Hrvata, ratnog pobjednika i kao neospornu od svijeta priznatu veličinu, najcitiranijeg Hrvata svih vremena, oni na neki način blate i hrvatski narod, prikazujući ga maloumnim, jer većinski ne pristaje prikazivati Tita kao zločinca, već ga u svim dosad provedenim reprezentativnim anketama velikom većinom percipira kao čovjeka koji je svojim djelovanjem zadužio čovječanstvo, a Tito to jest učinio, jer je u pozitivnom smislu obilježio 20. stoljeće.

Tko je glasao

jadan je čovjek kojem je

jadan je čovjek kojem je tito idol

ZAGOR

Tko je glasao

Zagore u ona vrimena ma što

Zagore u ona vrimena ma što mi sada govorili Tito je mnogima bio idol.
Namjerno je medijski razvijan kult idola.
E sad jeb ga, ima još uvijek onih kojima je Tito idol i to ne baš mali broj, ma što mi mislili o tom.
Vrijeme će učiniti svoje jer takvi pomalo odlaze i taj kult polako ali sigurno nestaje.
Jedno ti je sigurno, a to je da će se tko zna koliko još prodavati majice sa njegovim likom.

Pozdrav,

grdi

Tko je glasao

Diskutabilno je da

Diskutabilno je da pripadnikom jednoga naroda postaješ samo rođenjem. Mislim da je bitniji izričaj. Tito se borio za Jugoslaviju, ne Hrvatsku. Takav izričaj nadasve je znakovit.

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

Diskutabilno je da

Diskutabilno je da pripadnikom jednoga naroda postaješ samo rođenjem. Mislim da je bitniji izričaj. Tito se borio za Jugoslaviju, ne Hrvatsku. Takav izričaj nadasve je znakovit.
Borio se za oslobođenje Jugoslavije jer je Jugoslavija bila okupirana, vi imate problem ako mislite da je Kraljevina Jugoslavija okupacijom prestala postojati.
Jel' i Poljska onda prestala postojati?

Ali 1943. ZAVNOH proglašava Federalnu državu Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda.
Mislite li vi da je to ZAVNOH učinio mimo Titove volje?

Tko je glasao

Jel? I zadnjih 20 godina je

Jel? I zadnjih 20 godina je Jugoslavija okupirana?!

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

Osim što se borio za

Osim što se borio za Jugoslaviju pokušao je anektirati i neka tuđa područja.
Imao je on puno veće apetite ali je bio zaustavljen.

grdi

Tko je glasao

Zoompolitikon, Bravo! "...ve

Zoompolitikon,
Bravo!
"...već istinom uspostavljanje ravnoteže tih strana."
Hvala.
Pozdrav
Mirtaflora

Tko je glasao

Bravo! "...već istinom

Bravo!
"...već istinom uspostavljanje ravnoteže tih strana."

Ravnoteža između vatre i vode?
Pa koji ste vi to ljudi?

Tko je glasao

Čega se bojiš ako je

Čega se bojiš ako je istina u pitanju? Da, hajdemo istinom uspostavit ravnotežu, ne bih rekao vatre i vode, jer to je samo tvoje mišljenje, nego suprostavljenih strana.

Što je sporno oko Tita? Što bi ti predložio da se prihvati vezano za Tita, ono što bi prihvatilo cijelo društvo i ono što je neosporno?

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

Čega se bojiš ako je

Čega se bojiš ako je istina u pitanju? Da, hajdemo istinom uspostavit ravnotežu, ne bih rekao vatre i vode, jer to je samo tvoje mišljenje, nego suprostavljenih strana.
Ničega se ja ne bojim, odnono bojim se i to vaše "ravnoteže", jer vi biste uravnotežili antifašizam i fašizam.
Zagovarajući fašizam, pozivajući se na pravo na drugačije mišljenje, zagovarate sustav koji nije razaznavao pojedinca i bio protiv svakog mišljenja, za razliku od antifašizma koji je civilizacijsko dostignuće i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu.
E za to su desetine milijuna ljudi položili svoje živote u borbi za svijet bez fašizma. Na njihove grobove vi danas pljujete zlorabeći slobodu koju su vam oni izborili.
A na čelu te antifašističke borbe na prostoru bivše države bio je Tito, kojeg vi u svojim nasrtajima na antifašizam uporno želite detronizirati.

Što je sporno oko Tita? Što bi ti predložio da se prihvati vezano za Tita, ono što bi prihvatilo cijelo društvo i ono što je neosporno?
Tito je sporan samo na poručju Hrvatske, Srbije, Crne Gore i BiH i to u četničkim i krugovima SPC te među ustašama neoustašam, neofašistima i klerofašistima. I nigdje drugdje.
Tko relevantan igdje u svijetu osporava Tita?
Napisah relevantan, zato mi nemoj, molim te, navoditi "Bild" i neke opskurnjake.
Poznato je npr. da general de Gaulle nije volio Tita, ali ga nije osporavao.

Tko je glasao

Malo priče o partizanima i

Malo priče o partizanima i njihovim zločinima.

Izlaganje Tomislava Jonjića sa simpozija "Stopama pobijenih" u Širokom Brijegu

_________________________________________________________________________________________
»Ne tražimo osvetu, nego istinu.«

(Hrvatski biskupi na XXVIII. plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije, Zagreb, 21. – 23. travnja 2009.)
_________________________________________________________________________________________

Kršćanska je civilizacija, kojoj i mi Hrvati pripadamo više od trinaest stoljeća, izgradila zaokružen sustav etičkih normi u okviru kojih se odvija suživot pojedinaca, društvenih skupina, pa i čitavih naroda i država. Upravo je taj sustav etičkih normi, kojim je oplemenjena antička baština (antička filozofija i rimsko pravo), u kombinaciji s očuvanjem narodnoga identiteta i narodne predaje, zaslužan za nastanak onoga što nazivamo zapadnim ili europskim duhom. U kojoj je mjeri taj duh u moralnome smislu superioran, pokazuje činjenica da su mnoga njegova važna obilježja tijekom stoljeća prihvatile i druge, nekad moćne i napredne civilizacije, poput japanske, kineske, indijske ili arapske. U samoj srži tog europskog poimanja uloge pojedinca, skupine i naroda, jest shvaćanje o slobodi i jednakosti ljudi, o pravdi i pravu kao temeljima uljuđenoga ljudskog društva. Upravo je sloboda pojedinca, skupine i naroda u temelju nastanka društvenih, političkih, vjerskih, klasnih i drugih razlika, nesporazuma, pa i sukoba i ratova. Te razlike, sporovi i sukobi su, dakle, cijena naše slobode i mjera naše odgovornosti.

A da bismo tu slobodu mogli uživati ne vrijeđajući prava i slobodu drugih, bilo je potrebno pravnim pravilima ograničiti i urediti i ponašanje pojedinaca i vojski u društvenim sukobima i ratovima. Tako je kroz povijest izgrađivano međunarodno ratno i humanitarno pravo. Ono je stoljećima postojalo kao tzv. običajno pravo. Iako je u drugoj polovici XIX. stoljeća započela njegova djelomična kodifikacija, to običajno pravo i danas predstavlja važan izvor ratnog prava. Drugim riječima, kao međunarodno ratno i humanitarno pravo postoje i proizvode pravne učinke i oni dijelovi prava koji nisu sadržani u međunarodnim konvencijama, odnosno u kodifikacijama ratnoga prava. Štoviše, međunarodne konvencije u svome pretežnom dijelu predstavljaju popis i ozakonjenje pravila koja su postojala i ranije, kao općenito priznata načela i pravila ponašanja.

Ne računajući međunarodne ugovore i konvencije nastale nakon Drugoga svjetskog rata, posebno mjesto ima velika i važna kodifikacija međunarodnoga ratnog prava koja je poduzeta nizom deklaracija i konvencija potpisanih pred kraj XIX. i početkom XX. stoljeća. Za našu je temu najvažniji niz Haaških konvencija i deklaracija iz 1907., među kojima posebno mjesto zauzima Četvrta haaška konvencija o zakonima i običajima kopnenog rata, s Haaškim pravilnikom o suhozemnom ratovanju. Dvadesetak godina kasnije, 1929. potpisane su Ženevska konvencija o poboljšanju sudbine ranjenika i bolesnika u vojskama u ratu i Ženevska konvencija o postupku s ratnim zarobljenicima. Potonjim su konvencijama pristupile i Kraljevina Jugoslavija i Nezavisna Država Hrvatska. Njima su pristupile i sve velesile koje su bile izravno upletene u ratna zbivanja na hrvatskome području u Drugome svjetskom ratu. No, i da nije bilo tako sve bi se one trebale pridržavati njezinih normi, budući da se radilo o općeprihvaćenim pravilima koje su prihvatili svi civilizirani narodi. Tzv. Martensova klauzula u uvodu Četvrte haaške konvencije izrijekom propisuje da su u slučajevima koji nisu uređeni međunarodnim ugovornim pravom, »pučanstvo i ratnici podvrgnuti zaštiti i propisima načela međunarodnog prava, koji su rezultat običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima, zakona čovječnosti i zahtjeva javne savjesti«.

Nemoguće je sada i ovdje ulaziti u opširniju raspravu o pojedinim aspektima naše teme, kao što je to: raspad Kraljevine Jugoslavije i legalnost uspostave NDH, pristup ratne hrvatske države nizu međunarodnih konvencija, međunarodnopravne reperkusije hrvatskoga nagovještaja rata Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama u prosincu 1941., njihovo ignoriranja prava i odlučnosti hrvatskog naroda da živi u vlastitoj neovisnoj državi, angloameričko (u prvom redu britansko) kršenje međunarodnoga ratnoga i humanitarnog prava prigodom izručenja Hrvata, ali i slovenskih, crnogorskih i srpskih nacionalista komunističkoj Jugoslaviji u svibnju 1945. itd. No, nedvojbeno je da je pravna situacija u pogledu sudbine hrvatskih civila ubijanih od travnja 1941. (A tijekom Travanjskoga rata, prije nego što je od hrvatske ruke nastradao prvi Srbin ili bilo tko drugi, ubijeno je, imenom i prezimenom, oko tri stotine Hrvata!) do svibnja 1945., odnosno sudbina hrvatskih vojnika i civila pobijenih u svibnju i lipnju 1945. posve jasna: radi se o teškim povredama međunarodnoga humanitarnog prava, dakle, o ratnim zločinima koji, kao što je općepoznato, ne zastarijevaju i u odnosu na koje postoji tzv. univerzalna mjerodavnost.

A iako je na pravnoj razini sve jasno, općepoznato je da za te zločine nitko u Hrvatskoj, pa ni u drugim državama nastalima na području bivše SFRJ, nije odgovarao. Svi ti zločini, pa tako i pokolj tisuća i tisuća hrvatskih civila, uključujući pokolj velikog broja svećenika i redovnika u Hercegovini, zasad su nekažnjeni, a čini se da će ostati tako. Zašto? Kao opunomoćenik udruge Hrvatski domobran 8. svibnja 1998. podnio sam Županijskomu državnom odvjetništvu u Zagrebu kaznenu prijavu protiv Rade Bulata, Marka Belinića, Lutve Ahmetovića i Milke Kufrin zbog pokolja ratnih zarobljenika nakon krašićke bitke, prvih dana siječnja 1943. Ta kaznena prijava dopunjena je 26. svibnja 1998. podneskom na 35 stranica, kojim se – osloncem na literaturu i dokumente (ima 160 fusnota!) – potkrjepljuju navodi izvorne prijave, a 9. lipnja 1999. dopunjena je s dodatnih devet ovjerovljenih izjava svjedoka-očevidaca.

Izvorna prijava, ona od 8. svibnja 1998., temeljila se isključivo na partizanskim (i to objavljenim!) dokumentima. Hotimice su izostavljeni svi hrvatski i njemački izvori koji govore o istom događaju. Izvori koje su ostavili sami jugoslavenski partizani sasvim su dovoljni. Tako je Belinić 8. siječnja 1943. izvijestio Politkomesara NOV i PO Hrvatske o rezultatu partizanskog zauzimanja Krašića: »Mi smo, po zahtjevu naroda, iako to nije bio jedan od glavnih razloga, većinu ustaša likvidirali. (...) 192 ustaše likvidirali smo, a ostale uputili smo djelomično kućama, a nešto ih zadržali u partizanima. (...) Od domobrana, također smo ih 26 likvidirali«. Ahmetović je 22. siječnja 1943. pisao kakvi su se »propusti« pritom odvijali: »...Kao šamaranje, i klanje na trgu desetorice ustaša od strane zamjenika komandanta 13-e brigade. Prigodom likvidiranja zarobljenih ustaša kod Krašića, obaviješteni smo da je bačen živ u jamu jedan domobranski zastavnik, dok je nekoliko ustaša na pola živih doživilo njegovu sudbinu...« Bulat je u svojoj knjizi ustvrdio da je od »narodnog suda« – a iz svih se ostalih dokumenata vidi da nikakvoga »narodnog suda« nije bilo, pa čak ni partizanskoga – »3. siječnja [1943.] u Sošicama osuđeno (...) je na smrt 198 ustaša i 28 domobrana...«

Dakle, zapovjednici vojnih snaga i politički komesari izravno i otvoreno priznaju pokolj više od 220 ratnih zarobljenika. U Jugoslaviji oni za to nisu kažnjeni. Naprotiv, svi odgovorni za taj pokolj – kao i oni koji su odgovorni za mnoge druge slične pokolje – doživjeli su partijsku i društvenu promociju. Režim je tako iskazivao svoje stajalište prema zločinu i zločincima, jasnije nego što bi to mogla učiniti ikakva politološka ili sociološka studija, zar ne? Štoviše, šokira hrabrost i drskost koja je bila potrebna da se ti podatci nakon 20-30 godina otvoreno objave, bez ikakve ograde i komentara, bez straha da će to dovesti do »kaljanja tekovina revolucije«. No, činjenica da su jugoslavenski komunistički vlastodršci smetnuli s uma onu pučku, da »ničija nije gorjela do zore«, nesumnjivo uzmiče pred činjenicom da vlasti demokratske hrvatske države, u konkretnom slučaju zagrebačko županijsko državno odvjetništvo, nije imalo volje ni hrabrosti taj postupak voditi po pravilima struke. Štoviše, ŽDO Zagreb je tako ozbiljnom poslu kao što je postupak protiv Bulata i družine pristupilo na taj način da je uspjelo čitav taj spis – zagubiti. Nadnevka 4. prosinca 2006. u moj je odvjetnički ured, nakon prethodne telefonske najave i molbe, pristupio policijski službenik A. M. kako bi dobio fotokopiju kaznene prijave i dva dopunska podneska radi rekonstrukcije spisa. Pitali smo, naime, u kojoj je fazi postupak, pa se ustanovilo da spisa – uopće nema. Trebalo ga je rekonstruirati, a osim materijala koje je predočio prijavitelj, u njemu ni nakon osam godina ionako nema ništa više. Dade li se što slično zamisliti u pogledu nekog zahtjeva MKSJ-a ili kakvog Befehla iz Bruxellesa?!?

Punih 11 godina spis, dakle, kupi prašinu, koja se skine samo onda kad koji od osumnjičenika umre. Tada državno odvjetništvo vrlo brzo i vrlo ažurno obavijesti da je osumnjičenik umro, što znači da je »nastupila okolnost koja u smislu članka 166 ZKP-a isključuje gonjenje«. To se dosad zbilo već tri puta (jer su umrli Belinić, Ahmetović i M. Kufrin), a preciznost i ažurnost kojim ŽDO Zagreb šalje te obavijesti, vrlo jasno pokazuje da ono s velikim nestrpljenjem čeka kad će se sličnom obaviješću oglasiti i četvrti put. Time će se, očito procjenjuju vlasti, taj problem staviti ad acta. Iz ponašanja vlasti u ovome i u svim sličnim slučajevima, može se, dakle, nepobitno zaključiti da problem nije pravne, nego političke naravi. Puno je knjiga i članaka u kojima se raspravlja o tome zašto europska i svjetska javnost jednim okom gleda na fašističke i nacionalsocijalističke, a drugim okom na komunističke zločine, iako je provedba potonjih zamišljena i započela ranije, a i po opsegu nadmašuje fašistička i nacistička zlodjela. Skoro svakodnevno se može čuti da komunističke zločine (a time i njihove počinitelje!) treba oštro lučiti od fašističkih i nacionalsocijalističkih, jer bi – kako se ne jednom izrazio aktualni predsjednik Republike Hrvatske, a za njim svita njegovih istomišljenika – fašizam i nacionalsocijalizam bili »zločini u ideji i u izvedbi«, dok bi se kod komunističkih zločina radilo o ekscesima, ispadima, devijacijama od jedne u biti humane i napredne ideje.

Filozofski, etički i povijesno-politički takva je konstrukcija neispravna i neprihvatljiva. Komunistička ideologija, kojoj su nijekanje Božje opstojnosti, poricanje postojanja morala koji izvire iz vrhunaravnog Apsoluta i propovijedanje nasilne uspostave egalitarnog društva, nužno – kako Katolička crkva upozorava više od stoljeće i pol – i pravocrtno vodi u dokidanje ljudskih prava, neslobodu i nasilje. Upravo radi toga se komunistička misao – nasuprot mesićevskoj tezi o ekscesima u njezinu ozbiljenju – baš svagdje na svijetu oživotvorila na jedan te isti način. Od Kamčatke, Kine i Mongolije na istoku, do Kube na zapadu, i od Finske i Pečore na sjeveru do Angole na jugu, komunistički je eksperiment značio jedno te isto: potpuno obespravljenje čovjeka kao jedinke i kao pripadnika narodnosne skupine, ukidanje prava na slobodnu riječ, istrebljenje čitavih naroda, masovna smaknuća klasnih i političkih neprijatelja, logore i zatvore prepune političkih uznika, stotine tisuća i milijune prognanika i emigranata, i sve to praćeno glađu i bijedom. Baš svagdje je ta slika ista, i ako je tako – a lako je pokazati da iznimke nema – kako se onda to može nazvati ekscesom, ispadom? Kojom se to logičkom i etičkom akrobacijom može ekscesom nazvati nešto što je pravilo bez iznimke?

A ne događaju se ti dvostruki standardi samo kad su posrijedi zločini partizana, za koje mi – nažalost – redovito propuštamo koristiti njihov službeni naziv: Jugoslavenska armija. Time im, ne samo u terminološkom smislu, činimo uslugu u doba kad se oni busaju u prsa i junače tobožnjim antifašizmom i tobožnjom borbom za Hrvatsku. Jer svi mi znademo da su se oni borili za Jugoslaviju, i to komunističku, i da su bez milosti progonili sve što je bilo hrvatsko i što je bilo antifašističko i antikomunističko. Njihova pobjeda značila je poraz i Hrvatske i demokracije. Slično se događa i s kasnijim zločinima počinjenima u ime Jugoslavije. Prije nekoliko je tjedana pravomoćnom postala presuda münchenskoga Visokoga zemaljskog suda, kojom je na doživotnu robiju osuđen Krunoslav Prates, agent jugoslavenske obavještajne službe i sudionik u ubojstvu hrvatskoga političkog emigranta Stjepana Đurekovića, ubijenog u ljeto 1983. U prvostupanjskoj presudi potanko se navodi da Republika Hrvatska svjesno i uporno ignorira sve zahtjeve za međunarodnom pravnom pomoći (na što je, inače, obvezana i Europskom konvencijom o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima od 20. travnja 1959. i dodatnog protokola). Višekratni upiti njemačkog veleposlanstva u Zagrebu kojima se tražila pomoć pri pribavljanju dokumentacije i saslušanju svjedoka, ostali su bez ikakva odgovora.

Hrvatska, dakle, nema interesa ni želje da se rekonstruiraju, prokažu i osude ubojstva hrvatskih političkih emigranata, što bi ujedno značilo osudu ideologije, režima i države u čije su ime oni ubijeni! Da bi zaštitila jugoslavenske partizanske zločince i poratni jugoslavenski komunistički režim s njegovim egzekutorima, Hrvatska je spremna prekršiti i spomenutu Europsku konvenciju o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima te ignorirati nekoliko deklaracija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o osudi komunističkih, odnosno svih totalitarnih režima. I opet: možemo li zamisliti takvo ponašanje službenoga Zagreba da su posrijedi zahtjevi MKSJ-a u Haagu ili zahtjevi bruxelleske birokracije? Mnoštvo je, dakle, dokaza u prilog zaključku da službena Hrvatska iz političkih razloga štedi jugoslavenske zločince i zločine koji su počinjeni u ime Jugoslavije, a nema nijednog dokaza protiv. On se, dakle, smije smatrati neprijepornim. Ako smo spremni ozbiljno se suočiti s korijenima i uzrocima takvoga stanja (a ne samo zagrebati po površini, ponavljanjem općih fraza), moramo se suočiti i s ideologijom tzv. nacionalnog pomirenja koju većinom – uglavnom po inerciji – smatramo jednim od zaglavnih kamenova današnje hrvatske državnosti.

Kad su katoličkom svećeniku Filipu Lukasu, jednom od vodećih hrvatskih intelektualaca prve polovice XX. stoljeća i predsjedniku Matice hrvatske 1928. – 1945. predbacili krut stav prema nekim hrvatskim intelektualcima koji su stali uz jugoslavenski monarhistički režim, Lukas je uzvratio da Matica ne može »primati ljude, koji su u ono doba radili protiv hrvatskih nacionalnih interesa, a poglavito protiv same Matice i ljudi u njoj. (...) Činjenica je, da su neki pisci u danima pogibelji za narod njega napustili i da su se time ogriešili o najprimitivniji zakon etike, jer kao sinovi svog naroda oni su se morali za njegov obstanak boriti i uz najveće žrtve. Kad to nisu radili, etika nalaže, da snose za to i odgovornost, jer inače ne bi bilo razlike između dobra i zla, poštenja i nepoštenja. Ne radi se ovdje ni o mržnji ni o osveti, jer i Vječna Pravda kažnjavanje opakih ne radi iz osvete, već upravo iz pravde, da svakom daje ono što zaslužuje. Pojedinac može i mora oprostiti uvredu, jer mu to religija nalaže, ali narod ne može i ne smije opraštati onima, koji su u danima pogibelji radili na njegovu propast. Predpostavivši naime, da bi i svi drugi narodni sinovi to isto učinili, hrvatskoga naroda danas ne bi bilo, već bi ostala samo gomila ljudi kao tijesto za oblikovanje drugih naroda. Uostalom, kakovo jamstvo oni pružaju, da se ne će opet prema već dokazanom djelovanju iznevjeriti svome narodu i da ga ne će opet u najodsudnijim trenutcima života ostaviti.

U tome ne može biti kompromisa, jer bi njime protunarodni ljudi dobili dvostruku nagradu za isto djelovanje; prvi put od protunarodnih režima za ono, što su oni kao njihovo sredstvo protiv vlastitoga naroda radili, a drugi put, jer su tobože hrvatski književnici. Isto tako narodni ljudi bi bili dvostruko kažnjeni; prvi put, jer su za narod patnje izdržali, a drugi put, što ih se izjednačuje u časti s onima, koji su hrvatsku čast blatili. Tako bi se vršila selekcija nagore.« Ne podcjenjujući činjenicu da mi danas i ovdje možemo o ovim temama slobodno razgovarati, a izravno nam ne prijeti ni tamnica ni vješala (što je – da se poslužimo riječima hrvatskog metropolita, zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca iz travnja 1941. – nesumnjivo novi dokaz »Božje ruke na djelu«), ipak smo prisiljeni konstatirati da se kod nas zbilo upravo ono što je Lukas nazvao selekcijom nagore; oni koje bismo mogli nazvati »narodnim ljudima«, zapravo nisu »izjednačeni u časti« s »protunarodnima«, nego su i nakon sloma komunističkog svijeta i raspada Jugoslavije ostali na marginama javnog života, bez stvarnog utjecaja na politička, gospodarska i kulturna kretanja u zemlji. Istodobno su mnogi »nenarodni ljudi«, kao što se moglo očekivati, pokazali spremnost da se i opet iznevjere vlastitom narodu i njegovoj državi, tražeći opet novoga gospodara.

Ideologija nacionalnog pomirenja onemogućila je stvarne i dubinske promjene, zato što je zamišljena i shvaćena ne kao mirenje ljudi, nego kao mirenje ideja i ideologija. Ljudi, pojedinci, mogu se i moraju se izmiriti. Taj je proces, hvala Bogu, uglavnom već dovršen, što zbog proteka vremena, što zbog Domovinskog rata i novih društvenih okolnosti. Neki su se pojedinci otvoreno i izrijekom odrekli svoga protunarodnog djelovanja, drugi su to učinili prešutno. Međutim, ideje i ideologije se ne mogu miriti. Kao što se kršćanstvo ne može miriti s poganskim nacionalsocijalizmom i antiteističkim marksizmom-lenjinizmom, tako se ni hrvatstvo ne može pomiriti s jugoslavenstvom. Odustanak od Kristova učenja, za Crkvu ne bi bio doprinos miru čovječanstva nego napuštanje vlastite biti i poslanja. Jednako tako, prihvaćanje jugoslavenske misli i jugoslavenskih simbola kao pozitivnih, ne znači jačanje hrvatstva, nego nagovještaj spremnosti da se odustane od bezuvjetne težnje za uspostavom i obranom hrvatske države. Tim smo Križnim putem već koračali.

Ima li tko smjelosti i snage da nas ponovno na nj uputi, i jesmo li spremni ikad više biti tako slabi, da nas opet uvuku u tu zamku, zvala se ona »Regijom«, »Zapadnim Balkanom« ili »našim prostorima«? Ili ćemo svoj otpor posvjedočiti potpunim otklanjanjem svih komunističkih, ali i svih nadnacionalnih, jugoslavenskih ili drugih ideja, simbola i ideologija, uključujući i one iz doba Drugoga svjetskog rata i poraća? Jer mi – kako rekoše hrvatski biskupi na nedavnome, 28. plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije – ne tražimo osvetu, nego istinu. Bez nje pravda nije moguća.

Tomislav Jonjić
_________________________________________________________________________________________

Bar danas ne moramo biti zaslijepljeni ideologijama, te na taj način promatrati događaje. Samo oni koji su nezasljepljeni ideologijama mogu polaku pronači put ka istini. Dakako taj put je put stranputica na koje se može zalutati.

grdi

Tko je glasao

Unatoč sveopćoj letargiji

Unatoč sveopćoj letargiji našeg pravnog sustava i nedostatku političke, društvene i svake druge volje koja bi mogla pomoći u rasvjetljavanju istine i traženju odgovornosti, mislim da je jedna stvar bitna; uspostavljena je demokracija, slobodno se može misliti, pisati i govoriti; tako da se ne treba bojati za istinu. Istini samo treba vremena, a vremena imamo na pretek. U svakom slučaju ona pobjeđuje.

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

Antifašizam je

Antifašizam je civilizacijski doseg i ne znam nikoga tko je normalan a da nije ZA antifašizam. Druga je stvar što ti pod krinkom antifašizma želiš opravdati komunizam i komunističke zločine koje je Tito počinio (fašizam).

Činjenica jest da je komunizam, odnosno da su njegovi predstavnici odigrali antifašističku ulogu, međutim, nakon toga su uspostavili jednako okrutan sustav. Govoriti o tome ne znači biti protiv antifašizma, to najprostije znači samo govoriti istinu, ništa drugo. Dakle; ravnoteža koje se ti bojiš nije srozavanje antifašizma, nego komunizma, odnosno totalitarizma. Ako se toga bojiš onda imaš problem, jer druge optužuješ za ono što si i sam, samo druge boje. Karikirano govoreći, fašizam je ubijao zbog svojih ciljeva, a komunizam zbog svojih - a ubojstvo je ubojstvo i ne može se za njega tražiti opravdanje.

Ja sam protiv fašizma i komunizma. Za mene su oba izma jednaki totalitarizmi, kao što to po svojoj koncepciji i jesu, samo su drugih boja. I zato je najpoznatija antifašistička spisateljica, židovka H. Arendt i rekla da nitko nema moralno pravo biti antifašist ako ujedno nije i antikomunist. Citirao sam ju već 3 puta, mogu još sto.

pozz

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

Antifašizam je

Antifašizam je civilizacijski doseg i ne znam nikoga tko je normalan a da nije ZA antifašizam. Druga je stvar što ti pod krinkom antifašizma želiš opravdati komunizam i komunističke zločine koje je Tito počinio (fašizam).
Hajde da prvo raščistimo neke pojmove, a da bismo to mogli onda mi moraš reći gdje je ikad u svijetu postojao komunizam kao društveno-političko uređenje?
Drugo, što ja to opravdavam nazivajući stvari pravim imenom?
Treće, nepoznavanje povijesnih i drugih pretpostavki i pokušaji preslikavanja nekih događanja iz nekih drugih vremena na vrijeme sadašnje jednostavno nije dopustivo i ne omogućuje ozbiljnu raspravu koja preko dokazivih činjenica može dovesti do istine, za koju se ti tobože zalažeš, bježeći od nje.
Do istine ne može, kao što sam već napisao, dovesti ni sintagma, a ustvari podvala "zločin je zločin i žrtva je žrtva", jer to jednostavno nije istina. I u pravnom sustavu se ubojstva stupnjuju i nijedan sud neće izjednačiti okrutno ubojstvo s predumišljajem s ubojstvom na mah ili nesretnim slučajem. A vi biste htjeli proglasiti žrtvom jasenovačkog koljača kaženjenog smrću pa i u procesu kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava i to izjednačiti sa na pravdi Boga zaklanim djetetom u Jasenovcu.
Ponovo vas pitam, kakvi ste vi to ljudi? Za kojom to istinom vi tragate.
Negiranje svega onoga što je u bivšoj državi ostvareno pod vodstvom komunista, a sigurno je najvrednije bilo samoupravljanje, "jugoslavenski eksperiment" direktne demokracije, koji je zaživio i bio razlogom uništenja SFRJ, nisu to bile tlapnje "vjekovnih težnji".
Točno je da je pri pokušaju izgradnje socijalizma ("svatko prema mogćnostima, svakom prema zaslugama") kao prijelazne faze u komunizam ("svatko prema mogfućnostima, svakom prema potrebama") odmah poslije rata uspostavljen ssustav vlasti gotovo jednak onome eu SSSR-u zato rto drugih primjera nije bilo, ali taj rigidsdni sustav napušten je vrlo brzo i zemlja se počela demokratizirati, ne uvođenjem višestranačja, nego razvojem novog modela društvenopolitičkih odnosa, modela koji je u fokus stavljao čovjeka, a ne profit.
Sustav koji ti svom silom želiš proglasitri komunizmom, a pametni ljudi to zovu socijalizmom, nije imao neprijatelje koji su to bili svojim rođenjem, nego svojim opredjeljenjem, znači da si ti postajao neprijateljem tog sustava svojom voljom.
Što se pak H. Arendt tiče, ako je stvarno izjavila to što ti tvrdiš, nme kanim istraživati, ona nikad nije bila predmetom mojih interesa, onda je ili kreten ili zlonamjerna ili nema pojma što je komunizam.
Biti protiv komunizma, kako rekoh, je jednako kao i biti protiv deset zapovijedi Božjih.

Tko je glasao

...gdje je ikad u svijetu

...gdje je ikad u svijetu postojao komunizam kao društveno-političko uređenje?

:) Kakvo je ovo pitanje? Komunizam, fašizam i slični izmi nisu oblici državnog uređenja, nego politički pokreti. Okvir državnog uređenja takvih političkih pokreta jesu diktature i autokracije.

Drugo, što ja to opravdavam nazivajući stvari pravim imenom?

Titove zločine i njegov diktatorski karakter opravdavaš Titovom antifašističkom ulogom. Znači netko tko je antifašist ima pravo ubiti? Drugim riječima, to što je Tito vodio antifašističku borbu ne opravdava ga i ne amnestira od zločina koje je počinio, što ti (ti ali i mnogo drugih, što je već fama) pokušavaš učiniti. To je kao da tvrdiš da je 300 000 Srba koji su nakon Oluje otišli/pritjerani iz Krajine Tuđman imao pravo pobiti bez suda (kao da bi ih normalno bilo pobiti i sa sudom) jer se Hrvatska branila i jer je Hrvatska bila u pravu. Takav stav po meni može biti samo plod ništavila ljudskog uma i ljudske besćutnosti.

...do istine, za koju se ti tobože zalažeš, bježeći od nje.

Što je istina a da ja bježim od nje? Ili što sam ja neistinito rekao?

A vi biste htjeli proglasiti žrtvom jasenovačkog koljača kaženjenog smrću pa i u procesu kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava i to izjednačiti sa na pravdi Boga zaklanim djetetom u Jasenovcu.

Kada vas teta u dućanu pita da li imate sitnog, a vi odgovorite, u biti slažete da nemate jer vam se ne da kopati po malom džepiću novčanika njena kolegica vam ima pravo odsjeći ruku! Je li to taj proces kažnjavanja van pravnog sustava? Mene bi sram to bilo izreći. To mi je na nivou iranskog šerijata.

Teza koju si izrekao se lako okrene, pa da vidiš kako se čini glupom - naime, da li je isto pucati blajburškom djetetu u potjeljak ili prema zakonu ubiti četnika u Jasenovcu - to je tvoja logika.

Za mene je besmisleno gledati na taj način na stvar. Ja jedno ubojstvo ne opravdavam drugim, ja samo tražim, ne izjednačavanje zločina, jer definitvno nije isto zaklati dijete i upucati zločinca, nego jednakost u odgovornosti za postupke u okviru počinjenog.

Prosto rečeno; ako si ukrao žvaku odgovaraj u okviru počinjenog, ako si ubio čovjeka odgovaraj u okviru počinjenog - to nije izjednačavanje zločina, nego izjednačavanje prijestupnika u smislu odgovornosti za počinjeno u okvirima počinjenog.

Tako da; neka ubojica zaklanog djeteta odgovra u okvirima onoga što je počinio kao i onaj tko je van pravnoga sustava ubio nedokazanog zločinca. A ISTINA, o kojoj govorim je da za postupke treba odgovarati. A ti to relativiziraš imputiranjem izjednačavanja zločina, koji, naravno da se ne mogu izjednačiti.

Sustav koji ti svom silom želiš proglasitri komunizmom, a pametni ljudi to zovu socijalizmom, nije imao neprijatelje koji su to bili svojim rođenjem, nego svojim opredjeljenjem, znači da si ti postajao neprijateljem tog sustava svojom voljom.

Hm(!), i nacizam je bio i socijalizam, i Hitler je bio socijalist, i Milošević je bio socijalit - tako da; ja bih bio oprezan kod davanja ovakvih ocjena i ne bih se tako olako kito ovakvim tezama.

Meni je nepojmljivo uopće prihvaćanje sustava kojem netko može biti neprijatelj a zbog čega može izgubiti posao, imovinu, člana obitelji ili vlastiti život - jednostavno mi um ne dozvoljava da se ograničavam na taj način.

Što se pak H. Arendt tiče, ako je stvarno izjavila to što ti tvrdiš, nme kanim istraživati, ona nikad nije bila predmetom mojih interesa, onda je ili kreten ili zlonamjerna ili nema pojma što je komunizam.

Pa da, to je ono što sam rekao, kada ne odgovara tvojoj indoktrinaciji, makar netko bio najpoznatiji antifašistički spisatelj najjednostavnije postaje opskuran i nevaljao, ali to samo govori o suštini cijele priče; nisi ti za antifašizam; tebi je antifašizam samo krinka za komunizam. Zbog takvih kao što si ti, zbog vas falšera ne možemo doći do izražaja mi pravi i istinski antifašisti.

Biti protiv komunizma, kako rekoh, je jednako kao i biti protiv deset zapovijedi Božjih.

U dijelu svoga komentara buniš se što netko sustav koji je vladao u Jugoslaviji naziva komunizmom, jer po tebi pametni to zovu socijalizam, a sada dičiš isti taj komunizam kojeg si se zasramio i pokušao ga sakriti pod socijalizmom. Nisi vjerodostojan i doslijedan.

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

@ Feniks: Hajde da prvo

@ Feniks:
Hajde da prvo raščistimo neke pojmove, a da bismo to mogli onda mi moraš reći gdje je ikad u svijetu postojao komunizam kao društveno-političko uređenje?
To je čest argument radikalnih ljevičara. Ima PMSM neke zasnovanosti, ali je u bitnom pogrešan.

Naime, postojali su režimi, u kojima je proklamirana jednopartijska vlast stranaka koje su nosile komunističko ime. Proklamirale su da vode društvo prema komunizmu. Napretka međutim nije bilo. Naprotiv, prema nekim zajedničkim idealima "sloboda, jednakost, bratstvo" više su, u drugoj polovici 20. stoljeća, napredovale zapadne demokracije, koliko god im se kritika moglo uputiti.

Na tu temu je moj tekst O bitnoj razlici komunizma i fašizma. Fašistički pokret je jasno proklamirao diktaturu, i to je i ostvario; komunistički pokret je proklamirao bratstvo, i to nije ostvario.

Iz tog iskustva mi ljevičari moramo izvući pouke. Moramo prihvatiti značaj garancija sloboda i prava čovjeka i građanina (npr. pravo da se zastupaju ideje suprotne "vladajućem ustavnom uređenju").

A vi biste htjeli proglasiti žrtvom jasenovačkog koljača kaženjenog smrću pa i u procesu kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava i to izjednačiti sa na pravdi Boga zaklanim djetetom u Jasenovcu.
Istina je, da ustašoidi nastoje bjesomučnom bukom prikriti ustaške zločine i sve ustaške koljače proglasiti nevinima; četnikoidi jednako postupaju, a često udruže snage u jadanju i bješnjenju na one koji su ih u ratu pobijedili.

Međutim, jezivo iskustvo ljevičarskog totalitarizma, gore spomenuto, mora nas dovesti do toga da odlučno osudimo "proces kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava".

A pobijene su i desetine tisuća onih koji zaista nisu bili krivi, ili im je krivica bila minimalna: mobilizirani u vojsku i civili, u kojima je nova vlast vidjela stvarne ili samo potencijalne političke protivnike.

Do istine ne može, kao što sam već napisao, dovesti ni sintagma, a ustvari podvala "zločin je zločin i žrtva je žrtva", jer to jednostavno nije istina.
Nije svaki zločin isti, niti svaka žrtva ista. Ali masovno ubijanje zarobljenika 1945. jest bio zločin.

sigurno je najvrednije bilo samoupravljanje, "jugoslavenski eksperiment" direktne demokracije, koji je zaživiosigurno je najvrednije bilo samoupravljanje, "jugoslavenski eksperiment" direktne demokracije, koji je zaživio
Nije, jer je stalno postojao paralelni sustav jednopartijske vlasti, koji je odnosio pobjedu uvijek kad bi došlo do konflikta (povremeni neposluh nekog radničkog savjeta isl.), te je "kontaminirao" sav društveni život. Međutim, iskustvo jest zanimljivo, ima nekih pouka za budućnosti. O tome je pisala i nobelovka E. Ostrom; nadam se uskoro organizirati jednu tribinu o njenom djelu (stranka Zelena lista zastupa "aktivnu demokraciju" kao jedno od osnovih načela).

taj rigidsdni sustav napušten je vrlo brzo i zemlja se počela demokratizirati
Istina, ali kasnije su stalno iznova procesi demokratizacije kočeni i poništavani, kad su zaprijetili dovesti u pitanje jednopartijsku diktaturu. Konačno 1970-1972, niz zaustavljanja reformi u svim republikama, uz masovne smjene nepoćudnih rukovodstava (u kojima su bili redom mlađi ljudi, stasali poslije rata) i masovna hapšenja u Hrvatskoj i Srbiji. Tada je stvorena blokada društvenih potencijala, koja, KJTV, u Hrvatskoj traje i danas, unatoč političkim promjenama. Vidi moje tekstove Berlinski zid je srušen... možda i suviše i Za slobodnu diskusiju o socijalizmu.

Zoran Oštrić

P.S. Usput rečeno, odlučio sam više ne davati minuse nijednom komentaru niti dnevniku. Ta me dječja igra počinje zamarati. Plusove ću davati.

Tko je glasao

Iz tog iskustva mi

Iz tog iskustva mi ljevičari moramo izvući pouke. Moramo prihvatiti značaj garancija sloboda i prava čovjeka i građanina (npr. pravo da se zastupaju ideje suprotne "vladajućem ustavnom uređenju").
Oprezno Zorane kad sebe nazivaš ljevičarem ...
Al' dobro učim ja, evo sad sam od tebe doznao da su pobunjeni hrvatski Srbi bili u pravu, jer oni su samo zastupali ideje suprotne "vladajućem ustavnom uređenju".
I da, jugoslavenski komunisti realizirali su bratstvo i jedinstvo, to što su te tečevine nabujali nacionalšovinizmi uspjeli uništiti ne govori da komunisti nisu uspjeli.

I u Jugoslaviji napretka nije bilo?
Moj Zorane, pametnim ljudima dovoljno je informirati se o stanju u kakvom se zemlja nalazila kad je izašla iz rata i usporediti to sa stanjem uoči prvih višestranačkih izbora. Pametni ljudi znaju da je Jugoslavija ostvarivala gotovo dvadeset godina jednu od najviših stopa gospodarskog rasta. Pametni zanaju da je Jugoslavija u svjetskim razmjerima slovila kao najotvorenija i najsigurnija zemlja svijeta. Njen gospodarsski razvoj pratio je u stopu razvoj samoupravljanja kapo oblika direktne demokracije. I na kraju Hrvatskoj poslije Titove smrti nitko nije osuđen za verbalni delikt, a hrvatski zatvori su bili poluprazni.
Informiraj se malo, Zorane!

Oprezno Zorane i u baratanju brojkama, a pogotovo kad je riječ o civilima ...
Pa ako engleski izvori navode da se partizanima na Bleiburškom polju predalo ukupno 12.700 odmetnutih hrvatskih kvislinga, a poznato je da ih je najveći dio ostao na životu, otkud onda te desetine tisuća? Jedino prema matematici Milana Bulajića primijenjenoj na Jasenovac.
I vjeruj mi nitko od partizana nije na kraj pameti imao nekakve stvarne ili potencijalne političke protivnike, naglašavam da je vrlo opasno događaje vaditi iz konteksta vremena u kojem su se događali.

Iz tvojeg pisanja zaključujem da nemaš pojma o tehnlogiji vlasti pa ni o radničkom samuopravljanju u poduzećima?
O kakvom ti to neposluhu RS govoriš? Što ti misliš da je RS mogao donositi odluke protivne zakonu ili normativnim aktima poduzeća?
Stječem dojam da nemaš pojma o funkcioniranju samoupravnog poduzeća.

Što je to Zorane bilo kočeno i poništavano?
To što su se ustaški elementi prišljamčili Hrvatskom proljeću, pa ih je trebalo onemogućiti ili što su se rojalisti u Srbiji prišljamčili srbijanskom liberalizmu?
Jel' po tebi trebalo pustiti da se ustaše i četnici razmašu i da nas uvedu u demokraciju?
I na kraju ta "blokada" dovodi do Ustava SFRJ iz 1974.

I na kraju nekoliko riječi o kažnjavanju zločinaca izvan pravnog sustava. U čitavoj Evropi su kvislinzi i kolaboracionisti jednako kažnjavani. Znaš li zašto? Pa zato jer se kolaboracija smatrala apsolutno najtežim zločinom protiv vlastitog naroda.

Potraži što je radio general Eisenhower u Njemačkoj, kad nije dopustio ni naziv ratni zarobljenik za zarobljene nacističeke vojnike, već je uveo pojam "razoružani neprijatelji" kasko ne bi morao poštovati odredbe međunarodnog ratnog prava. Prema nekim izvorima u američkim sabirnim logorima je od gladi i bez i najosnovnije zdravstvene zaštite umrlo oko 2 milijuna zarobljenih njemačkih vojnika i tto vojnika koji su se predali poštivajući odredbe Akta o bezuvjetnoj kapitulaciji. Za razliku od nekih drugih koji te odredbe nisu poštovali već su nastavili borbeno djelovati.
I da, Eisenhower čak nije dopuštao ni humanitarnu pomoć zarobljenicima, već je kamionske konvoje Crvenog križa uredno vraćao nazad u Švicarsku.

Prepusti ti ipak papi da bude najveći katolik.

Tko je glasao

"Pa ako engleski izvori

"Pa ako engleski izvori navode da se partizanima na Bleiburškom polju predalo ukupno 12.700 odmetnutih hrvatskih kvislinga, a poznato je da ih je najveći dio ostao na životu, otkud onda te desetine tisuća? Jedino prema matematici Milana Bulajića primijenjenoj na Jasenovac."

---Moj profesor iz povijesti je imao jedan dosta zgodan komentar na ovakve i slične argumentacije, citiram: "Jadan je onaj koji broji kosti!". Činjenica je da je ubijeno više tisuća ljudi, neki tvrde 20, neki 50, pa sve do 200 tisuća ljudi, ali je li zaista taj broj bitan za bilo koga osim za žrtve toga zločina, je li zaista bolji čovjek onaj koji je ubio 2 tisuće od onoga koji je ubio 20 tisuća. Natezanje ili stezanje brojki ne amnestira nikoga.

"I na kraju nekoliko riječi o kažnjavanju zločinaca izvan pravnog sustava. U čitavoj Evropi su kvislinzi i kolaboracionisti jednako kažnjavani. Znaš li zašto? Pa zato jer se kolaboracija smatrala apsolutno najtežim zločinom protiv vlastitog naroda. "

---Je li ovo opet opravdanje za počinjene zločine? Evo jedan primjer meni dosta blizak... Moj djed je nakon II svj rata sa svojih 18-19 godina izjavio u jednoj neformalnoj atmosferi kako Tito neće dugo. To je bilo naivno razmišljanje jednog jedva punoljetnog mladića na krivom mjestu u krivo vrijeme. Netko se slučajno zatekao u toj neformalnoj atmosrefi na krivom mjestu u krivo vrijeme i prijavio vlastima tog istog jedva punoljetnog mladića koji je naposlijetku završio u logoru i jedva izvukao živu glavu, neki nisu bili te sreće, a njemu ni danas nije svejedno govoriti o tome što je prošao.
Pitanje tebi, je li i moj djed tada bio kvisling i kolaboracionist, je su li to civilizacijski dosezi o kojima pričaš, je li postupci Eisenhowera s jedne strane opravdaju sve ove sudbine nesretnih ljudi s druge, tj. naše strane, kakve uopće veze s ičim ima Eisenhower?
Počinjeni su zločini na temelju drugačijeg mišljenja, a to je možda još i najveći zločin od svih.

P.S.
Ne znam baš kako citirati pa zato ovo izgleda malo zbunjujuće.

Tko je glasao

Slažem se sa time da je

Slažem se sa time da je patetično brojati žrtve i licitirati brojkama kao da se radi o gajbama, međutim broj žrtava nekog režima ili zločina može odavati koliko okrutan je neki režim ili zločin bio. Broj žrtava je najnormalnija kategorija koja se proučava i mislim da tako treba gledati na stvar. Manje ili više žrtava ne može opravdati zločin, samo govori o okrutnosti toga zločina kao organiziranog sustava.

Što se Bleiburga i Križnog puta tiče; danas su to pojmovi koji se koriste kao skupan naziv žrtava komunističkih zločina poslije 2.svj. rata. U Dravogradu je ubijeno između 50 000 i 70 000 ljudi (!), u Mariboru je iskopana grobnica u duljini od 3000 metara u kojoj je ubijeno između 40 000 i 70 000 ljudi (!), na samome Bleiburgu ubijeno je oko 30 000 ljudi (!), a na 'marševima smrti' stradalo je oko 125 000 ljudi (!). A svjedoci smo svakim danom pronalaska novih masovnih grobnica diljem Slovenije i Austrije.

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

... na samome Bleiburgu

... na samome Bleiburgu ubijeno je oko 30 000 ljudi (!) ...
A ja čuo 600.000!
Neki odmetnici su tako ubijeni i nekloliko puta, prvo na Bleiburškom polju, pa onda u kolonama, pa u sabirnim logorima i na kraju umrli kod svojih kuća prirodnbom smrću.

Tko je glasao

Nikad nisam nigdje pročitao

Nikad nisam nigdje pročitao da je na Bleiburgu ubijeno 600 000 ljudi. Oko 30 000 ih je pobijeno na toj jednoj lokaciji, a ukupno oko 250 000 - 300 000 ljudi. Procjene variraju jer su arhivi koji sadrže informacije još uvijek nedostupni znanstvenicima.

Neki od tih odmetnika su bili i djeca.

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

Zonnpolitikon, Zabadav ti

Zonnpolitikon,

Zabadav ti neostaljinistima govoriš istinu. Razgovaral sam se sa čovjekom koji je ko 15 godišnje dijete bil u koloni koja se je povlačila prema austrijskoj granici.
Njegove riječi neču nikad zaboravit.

Marijan! veli on meni: To se nemre opisat, bili smo u koloni i prolazili kroz jedan klanac. Bilo je puno žena i djece u koloni, a sa brda su počeli tuči topovi. Puno je ljudi poginulo a potok je bil crven od krvi. Prizor je bil strašan a i danas me muče te slike.

Samo kod Ključa Brdovečkog je u masovnu grobnicu pokopano oko 6000 ljudi a blizu lovačkog doma u Savskom Marofu je isto masovna grobnica. U Javorju je puno nepoznatih grobova uz prugu i ne mali broj je i tam pokopan, no ne masovno, nego na više mjesta.

Uz rijeku Krapinu ima puno mjesta koje su stariji ljudi u 60 im godinama nazivali: grob nepoznatog vojnika. One koje su uz put ubijali su jednostavno bacili u jamu i tek tolko pokrili.

Tko je glasao

Znam da je zabadaf, ali i

Znam da je zabadaf, ali i ostali čitaju, pa nije na odmet reći istinu.

pozz

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

Znam da je zabadaf, ali i

Znam da je zabadaf, ali i ostali čitaju, pa nije na odmet reći istinu.
A vi ćete im reći istinu?
Kad bi ona narodna da su u laži kratke noge vrijedila, vi biste već odavno gazili po svojim vlastitim mudima.
Toliko bi vam se noge skratile od "istine" koju širite.

Tko je glasao

Kad bi ona narodna da su u

Kad bi ona narodna da su u laži kratke noge vrijedila, vi biste već odavno gazili po svojim vlastitim mudima.

Nemoj mi govoriti "vi", možeš i "ti". Ako ništa drugo bar je dobra fora, nasmijao sam se u ove sitne sate.. :))

Sad za ozbač; što sam ja neistinito rekao?

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

Sad za ozbač; što sam ja

Sad za ozbač; što sam ja neistinito rekao?
Nisi ti jedini što laže ...
A neistina ti je gotovo sve što si napisao.

Tko je glasao

zoompolitikon dakako da nije

zoompolitikon dakako da nije na odmet napisati i drugačija mišljenja:
ovdje donosim neke druge istne, a ne samo ono što nam se prodavalo 50 godina, a neki i danas prodaju kao muda pod bubrege. Ne dajem link jer link ljudi manje otvaraju, te zato donosim tekst.
Citiram::
_________________________________________________________________________________________
---Dr. Zoran Božić: Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945.

Svrha ovog prikaza doprinos je utvrđivanju zapovjednog lanca i sastava izvršitelja pokolja jedne šestine cjelokupnog hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945. godine. Pri njegovoj su izradi rabljena isključivo partizanska vrela. Čine ih autentične tiskovine, spisi, okružnice i govori, te kao posebno vrijedan izvor, osobni iskazi svjedoka iz redova boraca jugoslavenske komunističke gerile svih zapovjednih razina. Rezultati ovog istraživanja razriješili su sve bitne nedoumice oko podjele zapovjedne odgovornosti za nikad nadmašen saveznički ratni zločin nad pola milijuna nedužnih hrvatskih građana. Oni istodobno potvrđuju iskonsko pravilo da se nikom nije uspjelo prokrijumčariti kroz povijest, pa to neće uspjeti ni jugoslavenskim partizanskim krvolocima. Suočenje s vlastitom partizanskom istinom, najbolji je odgovor naraštajima hrvatskih i inih boljševičkih pseudoznastvenih dušobrižnika, koji od utemeljenja zlosretne partizanske jugoslavenske državne tvrorevine do danas, uporno pokušavaju opovrgnuti «dezinformaciju neprijateljske propagande» da je Tito osobno naredio, te tijekom svibnja i lipnja 1945. na samim stratištima izravno zapovijedao pokoljem hrvatskih ratnih zarobljenika i svjetovnih uhićenika.

Predočene povijesne činjenice, moralni su šamar komunističkom profesorskom talogu s hrvatskih sveučilišta, koji i dan danas tvrdi da partizani u načelu nisu kršili međunarodno ratno pravo, niti su izvršili bilo kakav teži ratni zločin. Spomenute akademske prostitutke i širi krug okorjelih krijumčara povijesti iz redova tzv. «Titove poštene inteligencije», u svojoj su anticivilizacijskoj bahatosti grubo zanemarili mnoštvo podataka javno iznesnih u komunističkom tisku, pismenima, naredbama i govorima iz tog doba, koji govore suprotno. Primjerice, tih je dana Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske, ne samo potanko pratio Titovo kretanje, boravke i govore, nego je ujedno opisivao i veličao masovna ubijanja ljudi bez sudske presude. Iz tekstova životinjskog sadržaja objavljenih u Vjesniku, ljudska je krv naprosto liptala. Već i letimični pregled Titova kretanja nedvojbeno dokazuje da je ta krvoločna komunistička zvijer između 19. svibnja i 6. lipnja 1945. neprekidno boravila u Sloveniji i na obližnjem sjeverozapadu Hrvatske. Upravo u tom razdoblju, na tom području i po njegovoj naredbi, ubijeno je bez suda, saslušanja, pa čak i provjere osobnih podataka, između pet i šest stotina tisuća ljudi.

Kronološki gledano, Tito je već 14. svibnja u Zagrebu predsjedao sastankom Štaba I armije JA, II armije JA i Glavnog štaba Hrvatske s članovima Narodne vlade Hrvatske. Sastanku su nazočili Vladimir Bakarićem zvan Mrtvac, slovenski krvolok Edvard Kardelj zvan Bevc, te «drug» Nazor Vladeta, od prelaska na pravoslavlje 1935. poznat kao «najveći srpski pesnik», a nakon «oslobođenja Dalmacije» kao boljševički ateist «internacionalne etničke pripadnosti». Prema svjedočenju sudionika sastanka, načelnika Vojnosudskog odjela II armije dr. Gabrijela Divjanovića, glavne teme sjednice bile su: 1) Osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za eksterminaciju Hrvata, 2) Određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje zarobljeničkih hodanja smrti, 3) Pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta i 4) Organizacija masovnog ubijanja Hrvata. Velikosrpski koljač i komesar I armije Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. glavni organizator i izvršitelj pokolja hrvatskih rodoljuba u Zagrebu i okolici, pohvalio se pred vrhovnim komandantom da je po zagrebačkim stratištima «vlastoručno poklao više ljudi nego tijekom cjelokupnog dosadašnjeg rata zajedno i to u tolikom broju da ga je zabolila desna ruka, zgadio mu se život i više ne može jesti meso». Ništa manje radikalan, bivši «jevtićevac» Nazor Vladeta, poznat po pjesničkom geslu «za Oplenac a ne Janka Pustu», zatražio je da mu se, kao i Bakariću, redovito na stol dostavlja dnevno izvješće «o stanju bezbednosti u Hrvatskoj» s potankim opisom «likvidacija» i popisom «likvidiranih hrvatskih bandita».

Iz dostupnih vrela nije bilo moguće utvrditi Titovo kretanje između 15. i 18. svibnja. No, prema partizanskom tisku u zagrebačkoj je okolici nedvojbeno boravio od 19. svibnja nadalje. U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da «u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom». Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je «da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame». Tijekom dvodnevnog boravka na sjeverozapadu Hrvatske 19. i 20. svibnja, Tito je obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice i razgovarao s psihopatima koji su vršili «likvidacije». Potom je 21. 5. došao u Zagreb i isti dan održao govor na Markovu trgu. Vjesnik je idućih dana u podebljanim okvirima isticao izvatke kanibalskog sadržaja iz maršalova govora, pune uvrjeda i prijetnji upućenih hrvatskom narodu. Primjerice: «Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da zauvijek nestane onog hrvatskog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju».

Slijedeća tri dana Tito je boravio u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je naredio «ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela». U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se jedno cijelo poslijepodne. U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću «likvidacije». Od Krajačića i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske dr. Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis pobijene «hrvatske ranjeničke đubradi» iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život. Spomenuta dvojica psihopata odmah su dala preživjele ranjenike pobiti u bolesničkim posteljama i drugdje, nakon čega su svom vrhovnom komandantu dostavili popis smaknutih ranjenika iz svih tadašnjih 11 zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4.791. Tom iznosu nisu bili pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici poklani u Bolnici Brestovac na Zagrebačkoj Gori. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

U petak 25. svibnja Tito je u Zagrebu svečano proslavio svoj navodni rođendan. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu u ime rođendanskog poklona «drugarsko» iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s dr. Nikolom Mandićem i dr. Milom Budakom, postrojenu njemu u čast. Tito je pobjedonosno blistao osjećajući vrhunac vlastite moći. Svojoj je pratnji s ponosom pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren. Potom se odvezao na proslavu rođendana, koja je trajala dugo u noć i završila teškim opijanjem sudionika. Iduće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito je odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici. Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je konac rata s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbjeglica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u subotu 26. svibnja naredio «da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada» i «pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZNE i KNOJ-a, usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta». «Putem ili po prispijeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji». Zapovjednik grada Večeslav Holjevac isti je dan prema maršalovoj naredbi raspisao okružnicu i otvorio dva prolazna logora. Manji, za izbjeglice iz užeg gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora, te veći, za izbjeglice iz okolice grada, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizanska horda je potom, usred Zagreba i ne zazirući od zgražanja javnosti, počela s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem ove skupine nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeca.

Prema Svjedočenju Koče Popovića i dr. Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama II svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u čuvenu «Naredbu broj 7». Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg «novačenja u JA». Odmah po partizanskom «novačenju», izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58. Vjesnik je u nedjelju 27. 5. donio vijest «da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba», bolje reći rukovodi pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno mi je svjedočio da je Tito dan, dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.

Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja otišao iz Zagreba u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor. U njemu se neuvijeno i pobjedonosno pohvalio: «Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde». Prema svjedočenju borca pratećeg bataljona Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je «nakon koljačkog raporta» izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Prema svjedočanstvu Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske, mrtav pijan osobno naredio otvaranje novog masovnog stratišta na Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati «likvidaciju» spomenutih preostalih 200.000 zarobljenih «bandita». Tito pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja, bilo načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu. To je pitanje prepustio svojim partizanskim životinjama. Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja, pijani je maršal odabrao na savjet Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Sva trojica pozivnih ubojica, odlično su poznavali bespuća i pećine Kočevskog Roga, jer su se upravo u njima skrivajući neotkriveni održali cijelo vrijeme rata. Tito je tada u Ljubljani i okolici proboravio cijeli tjedan, odnosno razdoblje od 28. svibnja do 2. lipnja, kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo katoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sevisom. Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji, točnije 1. lipnja, Tito je prema svjedočenju partizanskog koljača Jure s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom Rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja ljudi.

Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 2. lipnja, Tito je nenajavljeno 3. lipnja ponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo s maršalom Crvene armije i zapovjednikom ukrajinske fronte F. I. Tolbuhinom, te ga pritom odlikovao ordenom «narodnog heroja». Vjesnik nije naveo mjesto i vrijeme susreta, no izvijestio je «kako je Tito na putu kroz Sloveniju obišao Celje i okolicu». Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no prvenstveno klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eksterminacijski logori Bezigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora. Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično. «To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad». Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva. Idući se dan ovaj komunistički krvolok opet pojavio u Zagrebu, gdje je boravio dva dana. U ponedjeljak 4. lipnja primio je zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, a u utorak 5. lipnja Papinog izaslanika Marconea. U utorak ujutro Tito je posjetio partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici Rebro, gdje se zadržao preko 2 sata. Pritom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od «hrvatske bande». Zapovjednik Vojne bolnice Rebro, partizanski kapetan dr. Julius, svom je maršalu podnio slijedeći prijavak. «Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje», pri čemu je vjerojatno mislio na jamu Jazovku.

Odmah nakon posjeta Rebru, Tito je u pratnji generala Rankovića otišao u Bjelovar, gdje je prvo posjetio Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Bjelovar i stratište Lug, a potom skupinu ubojica počastio pićem u hotelu Grand. Bjelovarski je logor bila važna postaja u hodnjama smrti i vrhovni je zapovjednik osobno izdao potrebna uputstva za što djelotvornije odvijanje kanibalskog pokolja Hrvata. Tito je potom iz Bjelovara pravcem današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku. Kolona vozila je uz rubove ceste stalno nailazila na nepokopane, unakažene ljudske leševe, zaostale iza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom. Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomno razrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi, od kojih je rijetko tko preživio. U poslijepodnevnim satima 5. lipnja, pretekavši kolone iznemoglih Hrvata koje je poslao u smrt, Tito je nenajavljeno ušao u Osijek i posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa. Istog je dana noćio na nepoznatom mjestu u Osijeku. U srijedu 6. lipnja rano ujutro, obišao je veliki logor u Kovinu i nakon toga se skrasio u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu. Vjesnik je prigodom završetka kanibalskog razdoblja između 19. svibnja i 6. lipnja 1945., tijekom kojeg je Tito «u najstrožoj komunističkoj konspiraciji» izravno zapovijedao pokoljem cvijeta hrvatske inteligencije i mladosti, donio kratku vijest. «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Najzorniji prikaz Titove uloge u pokolju hrvatskog stanovništva tijekom proljeća i ljeta 1945. pružio je general Koča Popović, u svjedočanstvu izrečenom nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović tvrdi da je Tito rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ga nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara koncem II svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih «maršruta», naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja. Prema Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu odgovornost za taj zločin bez zastare. Pri njegovom izvršenju nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji «likvidacija» nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.

Pored osobnog izdavanja brojnih naredbi za «likvidacije», te javnog preuzimanja vrhovne zapovjedne zločinačke odgovornosti, Tito se nije libio javno pohvaliti i brojnošću pobijenih «narodnih neprijatelja» 1945. godine. Ona prema službenom partijskom izvješću iz 1952. iznosi 586.000 ljudi. Unutar tog broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati. Uz svog vrhovnog zapovjednika i vrh zapovjedne piramide, dobro su poznati i neposredni izvršitelji tog genocida. To su bili tadašnja tzv. Jugoslavenska armija, postrojbe KNOJ-a i OZNE, organi »narodne vlasti» zvani Narodno oslobodilački odbori i njihovi odsjeci unutrašnjih poslova, te mnogobrojno srpsko stanovništvo, koje je prema Titovu naputku dovedene hrvatske uhićenike ubijalo s posebnom nasladom, u velikom broju i iznimno okrutno. Istaknute komunističke ubojice, od maršala Tita pa do Pavla Lovasića, vlasti Republike Hrvatske su, poput jugoslavenskih, izdigle na «čast oltara revolucije» i njihovim imenima prozvale ulice, trgove i parkove, kako bi udruženim snagama, plešući Kozaračko kolo, nastavili s ruganjem žrtvama hrvatskog genocida izvršenog prije šezdeset godina. Ni jedan od dostupnih počinitelja tada izvršenog ratnog zločina protiv hrvatskog naroda nije podvrgnut kaznenom progonu. Sadašnji najviši hrvatski državni dužnosnici pljuju po neoznačenim grobištima partizanskih žrtava daleko bogohulnije od svog uzora Josipa Broza Tita.

Dr. Zoran Božić
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Pozdrav,
grdi

Tko je glasao

Za one koji nisu, a zanima

Za one koji nisu, a zanima ih ova tematika obavezno pročitati knjigu od Vladimira Žerjavića: "Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga". Od svega što sam pročitao o žrtvama u WW2 i poraću na području bivše juge, meni je ovo daleko najobjektivnija knjiga.

http://www.profil.hr/knjiga/opsesije-i-megalomanije-oko-jasenovca-i-blei...

________________________________________
"where ignorance is bliss, 'tis folly to be wise"

Tko je glasao

Za one koji nisu, a zanima

Za one koji nisu, a zanima ih ova tematika obavezno pročitati knjigu od Vladimira Žerjavića: "Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga". Od svega što sam pročitao o žrtvama u WW2 i poraću na području bivše juge, meni je ovo daleko najobjektivnija knjiga.

A ko to garantira? Ima živih svjedoka koji govore o masovnim streljanjima i klanju.

Tko je glasao

Skviki, nitko to ne negira,

Skviki, nitko to ne negira, zločin je definitivno počinjen na Bleiburgu, Dravogradu i na križnom putu...problem su brojke kojim se manipulira u razne svrhe...kako srbi s Jasenovcem, tako i mi s Bleiburgom. Probaj pročitati ovu knjigu koja puno toga objašnjava u vezi žrtava na području bivše nam države za vrijeme WW2.

________________________________________
"where ignorance is bliss, 'tis folly to be wise"

Tko je glasao

Janus, Ja sam ti se svega

Janus,

Ja sam ti se svega načital i naslušal. Ko dijete sam čul razgovor odraslih, koji su mislili da spavam. Očuh mi je rođen i odrasel u Začretju, a on i njegova brača koja su često zalazila u kuču na kartanje, su znali puno stvari. Baka mi je po mami rodom iz mjesta pokraj Ključa brdovečkog, a dolazili su i njezini k nama. kakve knjige i druge komunističke istine, to je luk i voda. Mama mi je odrasla uz samu bolnicu Sestra Milosrdnica. Na svoje su oči vidli kad su ranjenike i bolesne odvukli i nikad se nisu vratili.

I još nekaj za kraj. Moj otac je prošel Bleiburg i Križni put. mama je dosta čula od njega, a 47 su ga ponovo odveli i nikad se o njemo nije više čulo.

Tko je glasao

Skviki, žao mi je što Ti

Skviki, žao mi je što Ti je otac tako tragično završio, ali ova knjiga nije nikakva komunistička istina. Žerjavić je bio priznati demograf i ekonomski stručnjak UN-a koji se bavio analizom rasta i kretanjem stanovništva pune 24 godine. U svojoj knjizi koristio se popisima stanovništva, prihvaćenoj demografsko-statističkoj metodologiji te mnogobrojnim popisima žrtava. Da opet ponovim, zločin se dogodio i nitko normalan ga ne može opravdati, ali je i činjenica da se danas brojem žrtava Bleiburga i Jasenovca manipulira u dnevno-političke svrhe.

________________________________________
"where ignorance is bliss, 'tis folly to be wise"

Tko je glasao

Janus Žerjavić je vrlo

Janus Žerjavić je vrlo objektivno pisao.
grdi

Tko je glasao

Nikad nisam nigdje pročitao

Nikad nisam nigdje pročitao da je na Bleiburgu ubijeno 600 000 ljudi. Oko 30 000 ih je pobijeno na toj jednoj lokaciji, a ukupno oko 250 000 - 300 000 ljudi. Procjene variraju jer su arhivi koji sadrže informacije još uvijek nedostupni znanstvenicima.
Na Bleiburško polju prebrojano je 16 mrtvih odmetnika i to nakon čarki s partizanima, jer su neki odmetnici odlučili da se neće predati.
Uostalom pročitaj što o Bleiburgu kaže ustaški pukovnik Danijel Crljen:
http://shp.bizhat.com/D.Crljen.html

Uostalom, demografi V. Žerjavić i B. Kočović koristeći znanstvene metode izračunali su te gubitke, pa meni nije jasno zašto vam treba multiplicirati ih bar pet puta.

Tko je glasao

Isto tako; što si htio

Isto tako; što si htio reći sa tekstom navedenog pukovnika?! tekst govori o povlačenju iz Zagreba i pregovorima sa englezima o predaji.

???

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

Američki sveučilišni

Američki sveučilišni profesori su opskurni likovi, ali je ustaški pukovnik relevantan izvor. Super!

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

Američki sveučilišni

Američki sveučilišni profesori su opskurni likovi, ali je ustaški pukovnik relevantan izvor. Super!
Jesu li oni bili tog 15. 05. 1945. na Bleiburškom polju ili on?
Jesu li oni tamo vodili pregovore s Britancima i Bastom?
Prema tome D. Crljen je itekako relevantan izvor i zna o čemu govori.
Ivo Banac nije.

Tko je glasao

Banca nisam ni navodio kao

Banca nisam ni navodio kao izvor bilo čega, samo sam rekao da je dobro ocijenio karakter povezanosti zapada i cijenjenja Tita.

Dakle; nije nitko Tita cijenio zbog onoga što je Jugoslavija bila kao jednopartijaska, jednoumna država i njega kao totalitarnog autoritativnog diktatora, nego zbog onoga što je Jugoslavija mogla napraviti u korist zapada u nadmetanju sa istočnim blokom - nemojte si umišljati - vi, titioisti ljevičari. Zapad je jednostavno u tome vidio svoju priliku u hladnoratovskom nadmetanju sa istočnim blokom, nema tu stvarne ljubavi i poštovanja. U tom kontekstu nalazi se i Titov sporvod.

I o čemu Crljen govori?? Pročitao sam link teksta, dio njegovog predavanja, kojeg si postavio. Što time ti želiš reći, odnosno što je Crljen rekao a da može biti tvoj argument za nešto?

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

Da sam vrag puše u njihov

Da sam vrag puše u njihov rog, bi bil relevantan.

Tko je glasao

Aha, znači zločin je manji

Aha, znači zločin je manji ako nije pobijeno 250 000 ljudi nego 50 000 ljudi. Onak, u najmanju ruku - bolesno.

Sretno, pozdrav!

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

Aha, znači zločin je manji

Aha, znači zločin je manji ako nije pobijeno 250 000 ljudi nego 50 000 ljudi. Onak, u najmanju ruku - bolesno.
A lagati (30.000 ubijenih na Bleiburškom polju!) umnažati broj stradalnika je prezdravo.
Sve u potrazi za istinom?

Tko je glasao

Pa kažem, očito nisi

Pa kažem, očito nisi shvatio, bez obzira na broj, ne postoji način da se umanji odgovornost za zločine.

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

Ja mislim da je broj na

Ja mislim da je broj na kraju isto vazan, i zbog istine, i zbog nemogucnosti daljnje politicke instrumentalizacije. Slucaj Jasenovac nas je tomu vec odavno naucio. Osamdeset tisuca nije milijun. Zato treba inzistirati da svaka zrtva dobije svoje ime i prezime, i zbog istine, ali i samog pijeteta prema zrtvi kao osobi, a ne amorfnoj masi s kojom moze svaka strana manipulirati kako zeli.

Tko je glasao

Naravno da je bitan broj,

Naravno da je bitan broj, jer govori o karakteru počinjenog zločina. Ne znam kako unutar prava stoji stavka "broj žrtava." S druge strane, koliko god da ima žrtava komunističkih zločina za isti nema opravdanja, niti je on manji. Slažem se s ostatkom.

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

U pravu ste obojica. Manje

U pravu ste obojica. Manje brojke ne umanjuju zlocin, ali isto tako preuvelicavanje brojki sluzi samo jeftinim politickim igricama. Zerjavic, usporedjujuci zadnji popis stanovnistva prije rata i onaj prvi poslijeratni, govori o milijun zrtava na podrucju cijele Jugoslavije u razdoblju 1941-1945 i oko 230 000 zrtava na podrucju Hrvatske (i time razbija i jasenovacki i blajburski mit o broju zrtava). Slovenski povjesnicari, koji se dosta bave ovom temom (i napisali su mnogo radova) govore da je od te brojke priblizno 20% zrtava poslijeratnog nasilja. Dakle, mozemo vjerojatno govoriti o 50 000 zrtava, medjutim ovdje se ne radi samo o Hrvatima, vec i hrvatskim Talijanima, Nijemcima, Madzarima, a i Srbima. Slovenski Institut za novejsu zgodovinu radi i poimenski spisak slovenskih drzavljana zrtava rata i poraca- sto se poraca tice, dosli su do brojke 13 000. Pitanje je, zasto u Hrvatskoj nije nikome u interesu zrtvama poraca isto tako dati ime i prezime, pa u nedostatku toga mozemo govoriti samo o procjenama.

Tko je glasao

Čuj Feniks, svađaj se ti

Čuj Feniks, svađaj se ti lijepo s Molotovom. Meni se nekako sad ne da.

Zoran Oštrić

P.S. Usput rečeno, odlučio sam više ne davati minuse nijednom komentaru niti dnevniku. Ta me dječja igra počinje zamarati. Plusove ću davati.

Tko je glasao

Čuj Feniks, svađaj se ti

Čuj Feniks, svađaj se ti lijepo s Molotovom. Meni se nekako sad ne da.
Ja se ni sa kime ne svađam, vi se pokušavate sve vrijeme, uglavnom neuspješno, svađati samnom.

Tko je glasao

Drago mi je da netko tko

Drago mi je da netko tko sebe naziva ljevičarem, zaista s odmakom od titoizma može misliti i govoriti kao ljevičar, kao iskreni zagovornik čovjeka i time razoružati one koji se samo nazivaju ljevičarima, a u biti su obični totalitaristi. Bravo Zorane!

Smrt totalitarizmu!!!

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

...gdje je ikad u svijetu

...gdje je ikad u svijetu postojao komunizam kao društveno-političko uređenje?

:) Kakvo je ovo pitanje? Komunizam, fašizam i slični izmi nisu oblici državnog uređenja, nego politički pokreti. Okvir državnog uređenja takvih političkih pokreta jesu diktature i autokracije.

Drugo, što ja to opravdavam nazivajući stvari pravim imenom?

Titove zločine i njegov diktatorski karakter opravdavaš Titovom antifašističkom ulogom. Znači netko tko je antifašist ima pravo ubiti? Drugim riječima, to što je Tito vodio antifašističku borbu ne opravdava ga i ne amnestira od zločina koje je počinio, što ti (ti ali i mnogo drugih, što je već fama) pokušavaš učiniti. To je kao da tvrdiš da je 300 000 Srba koji su nakon Oluje otišli/pritjerani iz Krajine Tuđman imao pravo pobiti bez suda (kao da bi ih normalno bilo pobiti i sa sudom) jer se Hrvatska branila i jer je Hrvatska bila u pravu. Takav stav po meni može biti samo plod ništavila ljudskog uma i ljudske besćutnosti.

...do istine, za koju se ti tobože zalažeš, bježeći od nje.

Što je istina a da ja bježim od nje? Ili što sam ja neistinito rekao?

A vi biste htjeli proglasiti žrtvom jasenovačkog koljača kaženjenog smrću pa i u procesu kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava i to izjednačiti sa na pravdi Boga zaklanim djetetom u Jasenovcu.

Kada vas teta u dućanu pita da li imate sitnog, a vi odgovorite, u biti slažete da nemate jer vam se ne da kopati po malom džepiću novčanika njena kolegica vam ima pravo odsjeći ruku! Je li to taj proces kažnjavanja van pravnog sustava? Mene bi sram to bilo izreći. To mi je na nivou iranskog šerijata.

Teza koju si izrekao se lako okrene, pa da vidiš kako se čini glupom - naime, da li je isto pucati blajburškom djetetu u potjeljak ili prema zakonu ubiti četnika u Jasenovcu - to je tvoja logika.

Za mene je besmisleno gledati na taj način na stvar. Ja jedno ubojstvo ne opravdavam drugim, ja samo tražim, ne izjednačavanje zločina, jer definitvno nije isto zaklati dijete i upucati zločinca, nego jednakost u odgovornosti za postupke u okviru počinjenog.

Prosto rečeno; ako si ukrao žvaku odgovaraj u okviru počinjenog, ako si ubio čovjeka odgovaraj u okviru počinjenog - to nije izjednačavanje zločina, nego izjednačavanje prijestupnika u smislu odgovornosti za počinjeno u okvirima počinjenog.

Tako da; neka ubojica zaklanog djeteta odgovra u okvirima onoga što je počinio kao i onaj tko je van pravnoga sustava ubio nedokazanog zločinca. A ISTINA, o kojoj govorim je da za postupke treba odgovarati. A ti to relativiziraš imputiranjem izjednačavanja zločina, koji, naravno da se ne mogu izjednačiti.

Sustav koji ti svom silom želiš proglasitri komunizmom, a pametni ljudi to zovu socijalizmom, nije imao neprijatelje koji su to bili svojim rođenjem, nego svojim opredjeljenjem, znači da si ti postajao neprijateljem tog sustava svojom voljom.

Hm(!), i nacizam je bio i socijalizam, i Hitler je bio socijalist, i Milošević je bio socijalit - tako da; ja bih bio oprezan kod davanja ovakvih ocjena i ne bih se tako olako kito ovakvim tezama.

Meni je nepojmljivo uopće prihvaćanje sustava kojem netko može biti neprijatelj a zbog čega može izgubiti posao, imovinu, člana obitelji ili vlastiti život - jednostavno mi um ne dozvoljava da se ograničavam na taj način.

Što se pak H. Arendt tiče, ako je stvarno izjavila to što ti tvrdiš, nme kanim istraživati, ona nikad nije bila predmetom mojih interesa, onda je ili kreten ili zlonamjerna ili nema pojma što je komunizam.

Pa da, to je ono što sam rekao, kada ne odgovara tvojoj indoktrinaciji, makar netko bio najpoznatiji antifašistički spisatelj najjednostavnije postaje opskuran i nevaljao, ali to samo govori o suštini cijele priče; nisi ti za antifašizam; tebi je antifašizam samo krinka za komunizam. Zbog takvih kao što si ti, zbog vas falšera ne možemo doći do izražaja mi pravi i istinski antifašisti.

Biti protiv komunizma, kako rekoh, je jednako kao i biti protiv deset zapovijedi Božjih.

U dijelu svoga komentara buniš se što netko sustav koji je vladao u Jugoslaviji naziva komunizmom, jer po tebi pametni to zovu socijalizam, a sada dičiš isti taj komunizam kojeg si se zasramio i pokušao ga sakriti pod socijalizmom. Nisi vjerodostojan i doslijedan.

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci