Tagovi

Teror manjine (3) - Rambo iz mog sokaka!

RamboPile

Nekim temama se jednostavno treba stalno vraćati - tako i ovaj put nisam odolio mada paralelno radim na druga dva važna zadatka.

O agresivnom odnosu manjine prema kulturnoj (i graditeljskoj baštini) se i ovdje pisalo u više navrata, vezano za slične događaje u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku (da ne citiram moje i tuđe postove – tema je poznata a stavovi i akteri često nepomirljivi). Ne umanjujući značaj Zadra, Šibenika, Pule, Varaždina i drugih izuzetnih dijelova prelijepe naše, ova tri grada su nekako najreprezentativniji centri naše kulturne i graditeljske baštine: Zagreb je centar cijele Hrvatske, Split (s okolicom tj. Salona, Trogir – i pod zaštitom UNESCO-a) prikaz je europskog civilizacijskoga kontinuiteta na tlu Hrvatske, a Dubrovnik (s okolicom od Cavtata do Stona - također pod zaštitom UNESCO-a) primjer je iznimnog hrvatskog uzleta u ravnopravnim doprinosima europskoj kulturnoj baštini.

Najnovije vijesti koje ovdje obrađujem, ovaj put se odnose na Dubrovnik i njegovu baštinu, kao najljepšem hrvatskom izlogu u svijet. Slobodna Dalmacija od dne 06.06.2008 u članku pod naslovom „Obilaznica stoji - Pile idu pred UNESCO“ opisuje:

Projekt Pile, zbog kojega su potkraj prošle godine, nakon rušenja dvaju objekata na domak povijesne jezgre, građani prosvjedovali i potpisivali peticije, predstavnici Ministarstva kulture, Vijeća za kulturna dobra (VKD) i Grada Dubrovnika, uskoro će prezentirati UNESCO-u u Parizu. Zaključak je to posljednje sjednice VKD-a, savjetodavnog tijela Ministarstva, na kojoj je bilo riječi i o daljnjoj realizaciji projekta dubrovačke vlasti, koja u zoni pod UNESCO-ovom zaštitom planira srušiti još jednu zgradu i, radi rasterećenja prometa, graditi cestovnu zaobilaznicu.
- UNESCO traži izradu cjelovitog menadžment plana za očuvanje zaštićenog područja s liste svjetske baštine. Trenutačno se govori o Dubrovniku, ali nisu u pitanju samo Pile, jer oni neće separatno razgovarati o tom području, dok se ne sačini cjelovit plan, koji bi ubuduće dugoročno rješavao pitanje očuvanja zaštićenih područja - kaže predsjednik Vijeća i ravnatelj Hrvatskoga restauratorskog zavoda Ferdinand Meder.

Ovakav razvoj događaja je vjerojatno rezultat uspješnog razvoja nakon burnih aktivnosti „građanske akcije“ protiv divljanja nad kulturnim javnim dobrima. No, posijano nepovjerenje građana u svoje vlasti (od gradskih do ministarskih) i dalje perzistira, pa tako u istom članku se to nepovjerenje opisuje sljedećim riječima:

Građanske akcije - Sumnjajući da do UNESCO-a iz Ministarstva kulture stižu filtrirane informacije o događanjima na Pilama, pojedini članovi Građanske inicijative za spas Dubrovnik su se izravno obratili središnjici u Parizu te glavnoj tajnici Hrvatskog povjerenstva za UNESCO Rut Carek. Priložili su, podsjetimo, i dokumente te tražili reakciju UNESCO-a.

Tako to ide među ljudima, koji generacijama žive svoje živote uz i od svjetski ustaljenih komunikacija, i koji, nemaju se čega stidjeti nego dapače ponositi, takvi nisu podložni iracionalnom strahu od bilo kakvih državnih, paradržavnih ili međunarodnih institucija, jer su svjesni da svi oni moraju imati respekta prema ovakvom Gradu i njegovim ponosnim građanima. Parafrazirajući poznatu sentencu „noblesse oblige“, živjeti u jednom ovakvom, od cijelog svijeta priznatom Gradu i hrvatskom biseru u svjetskoj kulturnoj baštini je plemenita privilegija koja najmanje obvezuje svakoga tko tu (privremeno, povremeno, a pogotovu stalno) obitava.

Negdašnji tvorci ovog Grada, tog hrvatskog bisera, kroz vjekove opstojanja su bili vrlo rezolutni u odlukama koga treba više poštivati: da li neke pomodne „veličine“ ili Grad kao kolektivno djelo. Oni su uvijek prioritetno se opredjeljivali za baštinu kao kolektivno djelo (što u osnovi Dubrovnik i jest), pri čemu su i najizuzetnije pojedince iz dubrovačke povijesti tretirali kao one koji su bili dužni davati svome Gradu - a svaki dug (ma kakav bio) javno se ne nagrađuje. Tako su mnogi slavni dubrovački velikani u ovom posvećenom hrvatskom Gradu jednostavno ostali bez svojih spomenika. Izuzetak je bio poznati dubrovački bogataš i dobrotvor Miho Pracat (1522.- 1607. - pročitajte tekst pod linkom obvezno) koji je sva svoja nemala bogatstva ostavio rodnom kraju. Kad mu se trebalo se nekako odužiti, evo kako se odnosila ondašnja dubrovačka vlast prema jedinom spomeniku kojeg su (kao slobodna aristokratska Republika - 1638. godine ) ikada službeno dozvolili - i to baš jednom pučaninu:

Punih trideset godina ime ovog čovjeka nije silazilo s dnevnog reda Vijeća umoljenih. Skoro da se izmijenila cijela jedna generacija aristokrata u Vijeću prije no što je donesena odluka o tome treba li Mihu Pracatu podići spomenik ili ne. Na kraju je postignuto solomonsko rješenje. Na prvi pogled se čini da je ipak prevladala ona struja koja je zastupala iskazivanje zahvalnosti. Ipak, Republika nije bila previše oduševljena podizanjem spomenika, pa je ovaj spomenik stavila u atrij Kneževa dvora, da ga makar malo skloni od pogleda. I tako je Miho Pracat zasjeo na svoje mjesto odakle zagonetno, poput Mona Lise, promatra vjekove što teku mimo njega i raspiruje maštu postavljajući pitanje: Tko je bio Miho Pracat i zašto je baš i samo on zaslužio da mu Republika podigne spomenik?

Od kada je 1808 godine slobodna Republika nestala u Napoleonskim ratovima ta tradicija da se ne podižu olako spomenici se ipak poštivala, jer su takve akcije uvijek pomodni ustupak nekim političkim motivima. Jedino je Austrougarska 29. srpnja 1893. podigla spomenik Ivanu Gunduliću (na Gundulićevoj poljani – tradicionalno „pjaci zelenoj“ u srcu starog Grada) – što je među nekim starijim stanovnicima također shvaćeno kao blasfemija - bez obzira na Gundulićev hrvatski i univerzalni kulturni značaj.

Poslije Drugog svjetskog rata, 1954. godine, na Trgu oružja je bio postavljen spomenik „Borac na straži", protiv kojeg se u Dubrovniku uvijek rogoborilo (jer je takav mogao biti bilo gdje izvan zaštićenog gradskog prostora). Taj spomenik je srušen 1992. godine (mada je bio opravdano tretiran kulturnom baštinom kao rad hrvatskog kipara akademika Frana Kršinića). Do danas nisu otkriveni počinitelji tog vandalskog čina, a ostaci spomenika su dugo stajali odbačeni, da bi konačno bili sklonjeni u podrum Umjetničke galerije, mada mu glavu i danas negdje netko u potaji čuva.

U zadnje vrijeme su suvremene dubrovačke vlasti počele popuštati pred pomodnim udarima novih kulturnih „bojovnika“ pa je na Pilama, također od UNESCO-a zaštićenom prostoru, na brzinu dozvolila postavljanje modernog ali nakaradnoj spomenika hrvatskim braniteljima, dok su umjesto srušenog "partizana" na Trgu oružja planirali podignuti spomenik Papi Ivanu Pavlu II, pa čak i preimenovati tradicionalni naziv (Trg oružja) u Papin trg (što se nisu usudile ni komunističke vlasti). Ruku na srce, takve promjene nazivlja, takav spomenik i to baš na takvom mjestu bi i sam Papa mira shvatio kao osobnu uvredu, jer je on bio sve drugo ali ne nasljednik bilo kojeg, pa i dubrovačkog slobodarskog militarizma. Uostalom nije Dubrovnik toliko stoljeća opstao na oružju - nego na mudrosti.

Par dana prije od objave gore spomenutog članka u Slobodnoj Dalmaciji „Obilaznica stoji - Pile idu pred UNESCO“ 06.06.2008 , u istoj Slobodnoj Dalmaciji je 02.06.2008. objavljen jedan drugi, ne manje znakoviti članak Dubrovnik: Novi problem sa spomenikom braniteljima“ . Tako tamo piše:

Zbog pucanja epoksidne smole u podnožju spomenika, radi sigurnosti građana i brojnih posjetitelja Dubrovnika spomenik je ograđen zaštitnom ogradom. Istovremeno se na prijedlog projektanta spomen-obilježja Igora Franića priprema podloga od kaljenog, dvaput pečenog stakla, koju će početkom sljedećeg tjedna, nadam se, postaviti izvoditelj radova na spomeniku "Građevinar Quelin" - pojasnio je pročelnik Upravnog odjela za kulturu i društvene djelatnosti Grada Dubrovnika Miho Katičić novu, treću po redu, izmjenu podne plohe spomenika koji je svečano otkriven 5. kolovoza prošle godine.

Naime, taj čudni spomenik je građen na brzinu i bez pravilnih sondiranja terena, pa budući da nije dobro utemeljen ima stalnih problema. Za takav fušerajski pristup izgradnji estetski i graditeljski ionako neadekvatnog spomenika u zaštićenom prostoru bilo je „jakih političkih“ razloga. Naime, kad se gotovo na cijelom širem prostoru Dubrovnika malo dublje zakrampa naleti se na nekakve, bilo kakve ostatke, a onda počinju problemi sa zaštitarima spomeničke baštine, istraživanjima, konzerviranjima, što su najčešće nepremostive zapreke koje znaju rušiti bilo kakve projekte (kao što je bio svojevremeni projekt javne garaže umjesto parkinga na Pločama – pa je taj projekt premješten na spornu lokaciju Iline Glavice, i onda se "zagonetno" pretvorio u jedan od najčuvenijih skandala današnje dubrovačke vlasti ). Dakle, ovaj nakaradni politički spomenik trebalo je pod svaku cijenu dovršiti do prošlogodišnjeg dana domovinske zahvalnosti, pa ta politički inicirana brzopletost sada ima svoje financijske i druge posljedice. Dalje, je u gornjem tekstu spomenuto je nešto na što bi trebalo dati jasan odgovor ionako nezadovoljnoj i iritiranoj gradskoj javnosti, ali i većem dijelu braniteljske populacije (u čije ime se to navodno radilo a koja uopće nije zadovoljna ovim uratkom - jedan branitelj je bijesu osobno napadao spomenik) - dati odgovor u što se to u Dubrovniku upucavaju ogromna sredstva namijenjena braniteljima:

Ukupna cijena prve faze uređenja platoa Pile koja obuhvaća popločenje Brsalja i komunalno uređenje, te podizanje Spomenika braniteljima iznosi 9,57 milijuna kuna, od čega je na radove na podizanju Spomenika otpalo 4,82 milijuna kuna, izjavio je u srijedu pročelnik Upravnog odjela za kulturu i društvene djelatnosti Grada Dubrovnika Miho Katičić, tragom posljednjih oštećenja podloge spomen-obilježja na Pilama koja se izobličila zbog neotpornosti epoksi-smole na visoke temperature.

Eto, time se polako ali sigurno približavamo onom krucijalnom pitanju koje se do sada prešućivalo i ostajalo u sjeni: Ako su po UNESCO-u sporni dosadašnji radovi na zaobilaznici, što je onda s ovim "spomenikom" koji se nalaze preko puta spornih i zaustavljenih radova, jer se nalazi možda na još značajnijoj lokaciji ? I kako će se u cjelovito rješenje prostora Pila, na kojem insistira UNESCO (ali i građani Grada Dubrovnika) uklopiti ovaj čisto politički promašaj, koji je već do sada dosta koštao, i koji će i dalje koštati (jer nije napravljen kako treba niti na mjestu na kojem treba).

Naš kolega Ragusa je u svom dnevniku od 22/12/2007 „Zvižduk i pljesak“ opisao svojevremenu pomalo nadrealističku atmosferu prosvjeda građanske akcije na Pilama u kojima su se nadvikivali i nadzviždavali s malobrojnom grupom dubrovačkih branitelja, koji su se osjetili pozvanima da miniraju građansku inicijativu za očuvanjem kulturne baštine. Očito su se osjetili pogođenima budući da bilo kakvo problematiziranje bilo kakvih radova na Pilama dovodi u pitanje i njihovo "grandiozno" djelo. Kakav „primitivni mentalitet“ se krije iza ovih pomalo karikaturalnih kreatura najbolje pokazuje slučaj gostovanja predsjednika Udruge ratnih veterana Dubrovnika gosp. Tea Andrića u „Meti“, emisiji za branitelje HTV-a dne 22.03.2008. u 10:50. Tom prilikom je on, gostujući iz dubrovačkog studija, dokazivao sebi i drugima opravdanost ovog spomenika, a uz to i da je braniteljska populacija u Hrvatskoj i Dubrovniku potisnuta i nepoštovana. Kada ga je voditeljica Marija Miličević potakla da to malo bolje objasni on je otprilike rekao ovo:
... pogledajmo da li je ijedan film napravljen o braniteljima, koji bi branitelje prikazivao u pozitivnom svjetlu – eto na primjer kao što je film „Rambo“! .

Da nije tragično bilo bi više nego komično, pa je ustvari tragikomično to kako neki dubrovački „veliki branitelji“ sebe u svojim pomalo bolesnim glavama doživljavaju. Ta nemojte mi reći: baš kao Rambo!? Ma zaboga što Rambo (kao literarni lik i filmska fikcija) ima s domovinskim ratom? Prošetajte molim vas malo gore navedenim Rambovim linkom, da biste se podsjetili koliko doista taj filmski lik, otjelovljen u obličju Sylvestara Stallonea, ima zajedničkog s hrvatskim braniteljima. S te web stranice (o Rambu) sam uzeo neke statistike, da bih ilustrirao o čemu se ovdje radi, (i s čime se inače izruguje ozbiljan i filmski svijet) - to je broj mrtvih i ranjenih koji se kao ustupak krvožednim gledateljima iz filma u film stalno povećava do enormnih razmjera:
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/en/c/c3/Rambokills.png " border="0" align="left" width=300 alt=" Rambokills "> No ipak, kad bolje promislim, možda ipak ima! Pogledajte ove smrtonosne ramboovske statistike ubijanja neprijatelja (u košulji ili gol do pasa). Ne podsjeća li vas ta statistika neodoljivo na braniteljske statistike koje još u tajnosti skriva Jaca ili „plačna Suzana“, to prekobrojno ukrcavanje na državni proračun, što kao pojedinaca, što kao organizacija - ali naročito braniteljski udruga, koje Jaca (ali ne samo Jaca - ima toga svugdje po Hrvatskoj pa tako i u Dubrovniku), nježno njeguje i brižno zalijeva državnim milijunima u HDZ-ovskim glasačkim rasadnicima. Te mnogobrojne organizacije ustvari povlače najviše proračunskih sredstava, dok se brojni stvarni ali zapušteni branitelji pretvaraju u besprizorne "buntovnike bez razloga" ili samoubojice.

Ma zamislite samo molim vas – cca 5 milijuna kuna za onakvu nakaradu na Pilama, i to radi samoiživljavanja "braniteljskih glavonja" dobro raspoređenih po državnim ili lokalnim proračunima, i „uhljebljenih“ na državnim jaslama ili sinekurama, dok je istovremeno spomenik za 35 stvarnih i herojskih branitelja iz Imotskoga, palih u Domovinskom ratu na prilazima Dubrovniku građen raznim doprinosima, nakon rovovske "borbe" za suglasnosti, praktički sirotinjski utisnut u lokalnu autobusnu postaju u Trstenome.

Eto, jednostavno nisam odolio a da ne dodam još jedan moj mali doprinos demitologizaciji svakodnevne političke prakse u jedinoj nam Hrvatskoj domovini. I to ususret skorom 02. srpnja, spomen danu na te nesebične mladiće iz Dalmatinske Zagore, koji su dali svoje živote za neki drugi i bolji Dubrovnik, svakako daleko od umišljenih Ramboovskih fiksacija, a kojima se Grad sprema za tu veličajnu žrtvu pilatovski odužiti plaćanjem stotinjak ručkova njihovim obiteljima za vrijeme planirane svečanosti.

Sapienti sat!!!

P.S.
Rekoh gore u tekstu
Te mnogobrojne organizacije ustvari povlače najviše proračunskih sredstava, dok se brojni stvarni ali zapušteni branitelji pretvaraju u besprizorne "buntovnike bez razloga" ili samoubojice.
i sad se pomalo neugodno osjećam kao zloguki prorok. Jer u ovih par dana se (uz upucavanje ratnog generala u glavu) eto dogodi i ovaj jezivi slučaj : Strava u Splitu: Ratni vojni invalid umro od gladi i žeđi. Kako se može dogoditi da takav jedan slučaj prolazi pored nadležnih institucija ovog društva i "ratnih" kolega kojima je toliko dobro da se ne žele "mrčiti" tuđom nevoljom. Tamo još nešto jezivije piše:
Nalazi obdukcije pokazali su kako je Matijević umro sam i zaboravljen, stravičnom smrću - od gladi i žeđi. Prije no što su ga pronašli, ležao je mrtav najmanje četiri dana.
Nedavno sam bio u posjetu jednom dubrovačkom branitelju koji sa ženom i djetetom živi u improviziranom smještaju u potkrovlju jedne stare ruševne zgrade u starome Gradu, a ovdje se milijuni bacaju na najobičnije gluposti!!

Neću večeras dobro spavati! Svi su tamo u Split bili zadovoljni da je bolesnik dobivao 7.000 kuna mirovine od kojih je 5 bacao na razne lijekove i to sam jer nije bio odgovoran - a navodno svi su znali! I ovaj u Dubrovniku mi je pokazivao da je nakon dugog natezanja konačno dobio neku mizernu mirovinu.

Komentari

e jeste ga rastegli na dugo

e jeste ga rastegli na dugo i naširoko....a što ste ono htjeli reći?

Tko je glasao

Rekoh gore u tekstu a

Rekoh gore u tekstu a dodajem i u Post Scriptumu

Te mnogobrojne organizacije ustvari povlače najviše proračunskih sredstava, dok se brojni stvarni ali zapušteni branitelji pretvaraju u besprizorne "buntovnike bez razloga" ili samoubojice.
i sad se pomalo neugodno osjećam kao zloguki prorok. Jer u ovih par dana se (uz upucavanje ratnog generala u glavu) eto dogodi i ovaj jezivi slučaj : Strava u Splitu: Ratni vojni invalid umro od gladi i žeđi. Kako se može dogoditi da takav jedan slučaj prolazi pored nadležnih institucija ovog društva i "ratnih" kolega kojima je toliko dobro da se ne žele "mrčiti" tuđom nevoljom. Tamo još nešto jezivije piše:
Nalazi obdukcije pokazali su kako je Matijević umro sam i zaboravljen, stravičnom smrću - od gladi i žeđi. Prije no što su ga pronašli, ležao je mrtav najmanje četiri dana.
Nedavno sam bio u posjetu jednom dubrovačkom branitelju koji sa ženom i djetetom živi u improviziranom smještaju u potkrovlju jedne stare ruševne zgrade u starome Gradu, a ovdje se milijuni bacaju na najobičnije gluposti!!

Neću večeras dobro spavati! Svi su tamo u Split bili zadovoljni da je bolesnik dobivao 7.000 kuna mirovine od kojih je 5 bacao na razne lijekove i to sam jer nije bio odgovoran - a navodno svi su znali! I ovaj u Dubrovniku mi je pokazivao da je nakon dugog natezanja konačno dobio neku mizernu mirovinu.

Tko je glasao

Ova splitska priča je puna

Ova splitska priča je puna neobičnosti i svi uporno govore o odgovornosti struktura koje nisu pomogle. Stvar je zapravo puno dublja jer taj nesretni branitelj je bolovao od šizofrenije (ako je vjerovati novinarima) i to je nešto o čemu sam pisao u svom dnevniku (Monstrum iz braniteljske udruge) koji je bio inspiriran tragedijom koja je nastala oko Ivana Koradea i odnosila se upravo na osobe s nekim psihičkim poremećajem i katastrofalnim odnosom koja zajednica ima prema takvim bolestima.

Sad nagađam, ali ne bih se čudio da su svi brisali od psihotične osobe, ili narodski rečeno "luđaka" i sve te probleme gurali pod tepih ili iza zaključanih vratiju. To se odnosi na obitelj, prijatelje, baniteljske udruge, socijalnu službu, zapravo na sve koji su se tu motali. Svima je "neugodno" imati posla s psihički poremećenom osobom, a mora se priznati da je to vrlo naporan i često nezahvalan posao. Standardni odgovor psihotične osobe je: "Meni je dobro i ne treba mi nikakva pomoć". Jasno to umiruje našu savjest i tako pustimo da taj prestane uzimati lijekove i skonča kako hoće, ali čim prije kako bi nam prestao pokazivati koliko smo bezdušni.

U takvim slučajevima je sretnik onaj koji ima obitelj i bliske prijatelje koji su voljni pomoći, a ta pomoć je stvarno naporna i potrebna je jako dugo, najčešće do kraja života jer se psihoze vrlo često vraćaju, odlaze i ponovo vraćaju.

leddevet

leddevet

Tko je glasao

Strašno je, najstrašnije,

Strašno je, najstrašnije, da se bilo koga otkrije da je umro od glada i žeđi nakon 4 dana - to što je bio psihički bolestan pokazuje nas u još gorem svjetlu - jer je ta činjenica dokaz da je problem bio poznat ali da se nije o njemu vodilo računa.

Mi imamo socijalne službe, ali one nisu osposobljen da vode redovitu brigu o socijalno potrebitim slučajevima. Da organizacijski i financijski ne dobivaju dovoljno državne pomoći to je poznata stvar.

Mi smo postali nemilosrdno društvo koje ubire ogromna sredstva 120 milijardi u proračun a nismo sposobni da rješavamo ovako jednostavne i široko poznate slučajeve - jer je ovaj slučaj bio jednostavan ma koliko težak.

Kao što je bio i problem Koradea - vrlo jednostavan ali za jedno nesposobno društvo težak za riješiti. U prvom redu radi fikcija koje u društvu imaju dominantnu vrijednost (npr fikcije o generalima i braniteljima) naspram ovih "sitnih i jednostavnih" problemčića.

Tko je glasao

Mi smo postali nemilosrdno

Mi smo postali nemilosrdno društvo
Nisam siguran koliko smo postali, a koliko smo već bili. Poanta je da se uvijek bježalo od psihičkih bolesnika i da se to do ekstremne okrutnosti prikrivalo. Tu se nije ništa promijenilo i isti primitivizam je i dalje prisutan, a ako drugi napreduju a mi stojimo onda možemo reći da zapravo nazadujemo.

Naš sustav zahtjeva prisustvo rodbine u takvim slučajevima kao i njihov angažman oko hospitalizacije. Dodatak priči je prisilna hospitalizacija koja je prilično problematična i tu onda mora intervenirati i policija (jer liječnik ne smije prisilno odvesti pacijenta u bolnicu). Kako to izgleda imali smo priliku vidjeti u tragičnoj sapunici obitelji Pukanić.

Sve ovo gore je bezvrijedno ako taj nema neke ljude oko sebe koji će se za njega brinuti, rodbinu, prijatelje ili nekog po službenoj dužnosti. Ne možemo ga doživotno spakirati u neku umobolnicu koje nemaju ni mjesta za lakše slučajeve nego mu treba dati dom, a dom nisu zidovi i mjesečna renta nego bliski ljudi, puno ljubavi i pažnje.

leddevet

leddevet

Tko je glasao

Apsolutno niste u pravu,ne

Apsolutno niste u pravu,ne pomažu bliski ljudi,ljubav,pažnja,ako je dijagnoza u pitanju.Potrebna je prisilna hospitalizacija ,ne u umobolnicu,taj izraz upotrebljavaju samo neupućeni poput vas,već u specijalističku bolnicu u kojoj se pacijentu pruža stručna pomoć. Potrebni su lijekovi koje ovakvi pacijenti u pravilu odbijaju,a bez njih završavaju u crnim kronikama.Nisu sve prisilne hospitalizacije tipa Pukanić,one su jedina šansa takvim pacijentima da prežive i da im se pomogne.

cvjetići

Tko je glasao

umobolnicu,taj izraz

umobolnicu,taj izraz upotrebljavaju samo neupućeni poput vas
Polako, umobolnica je ovdje bila prvenstveno pjesnička figura koja je trebala dodati ponešto dramatike cijeloj priči, i mislio sam da je to svima jasno.
Istina mađutim ostaje da ako mi za bolnicu koja se bavi liječenjem psihičkih oboljenja upotrijebimo neku ljepšu riječ nego što je "umobolnice" stvar ne postaje ništa ljepša nego je samo nama lakše živjeti u toj hipokriziji odnosa prema psihičkim bolesnicima ili, onako jasno rečeno, luđacima!

Priča o prisilnoj hospitalizaciji nije uopće jednostavna i ljudi ne završavaju tako lako u bolnici, a pogotovo ne u zatvorene odjele. Da bi do bilo kakve hospitalizacije došlo treba biti tu netko tko će se angažirati i cijelu tu muku obaviti, i stvar je vrlo neugodna i teška i pacijent u pravilu nije zahvalan za takvu "uslugu". Drugi problem je da naš standard nije takav da u bolnicama ima mjesta koliko voliš nego se lakši slučajevi upućuju kućama kako bi oslobodili mjesta za one teže. A kad taj dođe doma s vrećicom punom raznobojnih tableta umrtvljen raznim sredstvima za smirenje izuzetno je važno tko će se za njega brinuti. To je česti izuzetno gadan posao i stvarno tog čovjeka treba voljeti da bi se te muke i uvrede mogle preživjeti.
Zato sam spomenuo "bliske ljude, ljubav i pažnju" jer tko bi to drugi mogao raditi. Ako to ne razumiješ meni se čini da ne razumiješ ni probleme koje takva osoba ima izvan bolnice, a i u bolnici, zapravo u društvu u cjelini.

I na kraju vjeruj mi, dobro znam o čemu govorim.

leddevet

leddevet

Tko je glasao

Dragoljubice... jesi u

Dragoljubice... jesi u medicini ?... :)

Tko je glasao

Sve ovo gore je bezvrijedno

Sve ovo gore je bezvrijedno ako taj nema neke ljude oko sebe koji će se za njega brinuti, rodbinu, prijatelje ili nekog po službenoj dužnosti. Ne možemo ga doživotno spakirati u neku umobolnicu koje nemaju ni mjesta za lakše slučajeve nego mu treba dati dom, a dom nisu zidovi i mjesečna renta nego bliski ljudi, puno ljubavi i pažnje.

Kak se ove riječi možeju upotrijebit kod puno stvari i kak se mnogi od nas ponašaju drukčije u svakodnevnom kontaktu s drugima.

Tko je glasao

Za one koji ne žive u

Za one koji ne žive u Dubrovniku:
spustite li se na Pile rijetko se oko spomenika braniteljima ništa ne događa.Ili se ponovno nanosi nevjerovatno ružna siva plastična boja na prostor oko spomenika ili je sam spomenik ograđen,tzv epoksi ploče su ružne,ispucale i izobličene,prije njih je tu čini mi se bilo neko staklo koje je isto tako popucalo ili nešto treće....,od kad je spomenik postavljen radovi ne prestaju.Ali isto se dešava sa rukohvatom u vratima od Pila.Prvo je postavljeno željezo,onda na njega drvo,sad vidim drvo je nestalo,a nestala je i ploča sa oznakom razaranja Dubrovnika za vrijeme Domovinskog rata.S rušenjem na Pilama se počelo iako nema cjelovitog rješenja.Malo se rušilo,ogradilo i sad zjapi ružna praznina započetog gradilišta.1.6. je prošao,radovi na podzemnoj garaži su započeli.Svi koji stanuju u blizini uživaju u poslijepodnevnom nabijanju bušilica,možda još nisu stigli dovoljno duboko...Štrok je otvorio Bellevue,nejasno kako se u međuvremenu hotel smanjio u određene mu dimenzije...suci i oni kojima su pogodovali se slobodno šetaju,cruiseri se sudaraju ispred" povijesne jezgre",koga briga ,imamo imunitet....

cvjetići

Tko je glasao

Uh, kako ovo komentirati, a

Uh, kako ovo komentirati, a ne napisati tekst duži od prosječnoga dnevnika. Pokušat ću. Za početak jedna primjedba. Uza sliku spomenika trebala su dva 'prvoborca' – jedan je spomenuti Andrić (gradski poglavar zadužen za pitanja branitelja, je li ovo baš on na slici?), a drugi je pop Babaić (Andrićev duhovno-mentalni vođa), a najbolje 'bistre' (glagol bistriti) braniteljske teme kad tankiraju pun rezervoar 'goriva', tj. alkohola. Ali evo komentara, po temama:

1. Građanska Inicijativa za spas Dubrovnika (GI)

Drago mi je da je GI usmjerila svoju aktivnost i prema UNESCO-u, nadam se da će nešto postići.

Međutim, nikako ne razumijem kako su potpuno zanemarili ključnu stvar. Pod pritiskom javnosti gradonačelnica im je obećala reviziju urbanističkih planova. GI sad ne inzistira na tome, pa tako Grad nastavlja realizaciju projekta na Pilama po važećem planu, starom preko 20 godina.

A prometno rješenje Pila, sadržano u njemu, sasvim je zastarjelo. Vjerojatno bi revizija planova to jasno pokazala, jer cjelovito rješenje prometa u Dubrovniku, pa tako i ono na Pilama, moralo bi pretrpjeti radikalne promjene, jer današnje potrebe ne može zadovoljiti rješenje iz osamdesetih godina.

2. Spomenik braniteljima na Pilama

'Kocka mora' - ili 'Kocka humora', kako ga nazvaše duhoviti Porporelaši - u najmanju je ruku kontroverzan spomenik. On zaslužuje širi komentar, ali to bi nas odvelo predaleko. Zato ću se ovdje zadržati samo na temi integriteta spomenika, bez ulaska u ocjenu kvalitete rješenja.

Pod integritetom spomenika podrazumijevam da se svi njegovi sastavni dijelovi nalaze na jednom mjestu, fizički ujedinjeni u jedan objekt. A to ovdje nije slučaj. U nedostatku natpisa na samom 'spomeniku', Grad je naknadno postavio natpis u kamenu (zahvalnost braniteljima) i manju spomen-ploču. Međutim, to nije dio spomenika, nego je postvljeno na obližnjem niskom ogradnom zidiću.

Natpis zahvalnosti, u obliku duge kamene 'faše', nalazi se na kosini zidića, u visini GUZICE, tako da se na nj naslanjaju oni koji tu zastajkuju. Spomen-ploča - ispod koje se polažu vijenci, cvijeće i svijeće - još je niže, ispod spomenutoga natpisa, na visini pogodnoj za ZAPIŠAVANJE KUČAKA (kučak = pas po dubrovačku).

Toliko o oblicima svakodnevnoga odavanja počasti braniteljima na dodacima spomeniku. A 'počast' se odaje i na samom spomeniku. Kao što se vidi na slici, spomenik ima i zrcalo. Koliko sam puta tu vidio žene kako popravljaju šminku! A to se vjerojatno dobro uklapa u šminkeraj nekih braniteljskih vođa, koji su postali 'profesionalni branitelji' i 'slizali' se s gradskom vlasti u obostrano dobrodošloj političkoj kohabitaciji.

I tako ovaj inovativni spomenik omogućuje svakodnevno i raznovrsno odavanje počasti našim braniteljima u raznim oblicima, te kao takav zaslužuje uvrštenje u antologijska ostvarenja spomenikologije Domovinskoga rata.

3. Spomenici na Trgu oružja

U dnevniku je jasno naveden stoljetni odnos Dubrovnika prema postavljanju spomenika. Nova vremena - novi običaji. Ali pokušajmo i tu biti malo praktičnji.

Borac na straži, djelo akademika Kršinića, sigurno ima svoju vrijednost i zaslužuje svoje mjesto na odgovarajućoj lokaciji. Na Trgu oružja nikad mu nije bilo mjesto, jer taj trg nema veze s NOR-om. Međutim, spomenik sigurno zaslužuje restauraciju i postavljanje na prikladno mjesto, pri čemu ne mislim na prostor unutar grada, nego na neku od lokacija na kojoj bi opravdano i s dostojantvom mogao stajati, a ima ih na širem području Dubrovnika.

Po istoj logici, ni spomenik papi Ivanu Pavlu II ne bi se trebao nalaziti na Trgu oružja, jer ni on nema ništa s tim prostorom. Logično mjesto za taj spomenik je u Gružu, ali to vjerojatno ne zadovoljava apetite aktualnih 'spomeničara'. Drugo je pitanje je li taj spomenik uopće potreban, tim više jer je u tu svrhu postavljena spomen-ploča na gradskom zvoniku, što je 'najelitnija' moguća lokacija u Dubrovniku.

Kako je došlo do ideje da spomenik Papi bude na Trgu oružja? Vrlo jednostavno - formula je sasvim jasna: Veliki papa vs. nepoželjni partizan, jednim udarcem dvije muhe. Ovo je još i dobro, jer 'spomeničarima' je moglo pasti na pamet da spomenik Papi postave na mjesto viteza Orlanda! U duhu novih vremena, tu bi mu bilo pravo mjesto, a Orlando je ionako star i 'rasfašan', pa bi ga dobro bilo skinuti, ionako je predugo stajao ispred crkve svetoga Vlaha.

4. Spomenik palim Imoćanima

Ovaj spomenik, postavljen je u znak zahvalnosti poginulim Imoćanima na dubrovačkom području, a nalazi se - baš kako frederik kaže - sirotinjski utisnut u lokalnu autobusnu postaju u Trstenome u Dubrovačkom primorju. Podigli su ga sami dubrovački Imoćani, okupljeni u svom društvu, na način spomenut u dnevniku.

Slijedom tih okolnosti - sasvim različitih od onih vezanih za spomenik na Pilama - ovaj skroman spomenik na veliku žrtvu također obilježavaju neki problemi. On se nalazi ispod čuvenih platana u Trstenome. A platani su prestari i na umoru, njihove otežale grane pucaju i padaju, tako da postoji velika opasnost da netko ispod njih pogine. Ne daj Bože, što bi bilo da se to dogodi prigodom svečanosti polagnja vijenaca! Ionako nema mjesta za mnoštvo ljudi koje se tom prigodom tu okupi, pa dijelom stoje i na magistrali, što je druga pogibelj.

S obzirnom na način prikupljanja sredstava za gradnju, ovaj spomenik je skroman, riješen parterno, tako da i ovdje važi ista opaska kao za spomen-ploču na Pilama. Nažalost, i ovaj je pogodan za zastajkivanje kučaka u prolazu. A pali Imoćani to sigurno nisu zaslužili!

ragusa

Tko je glasao

Ne mogu se oteti dojmu da je

Ne mogu se oteti dojmu da je posrijedi "problem" u ljudima da svi moraju biti u prikazani u centru tj. na nekin način besmrtni.Spomenik u starom Dubrovniku puno znaci.
I tu se vidi nedostatak planiranja odnosno nezahvalnost prema braniteljima.
Za sve potrosene pare mogli su sazidati nove zidine na kojima bi se razvijao novi Dubrovnik koncipiran na novijoj povijesti tj. brtaniteljima(no eto problem je napraviti novi trg...stanovi bildaju pare)
Svaki grad je ionako podijeljen u kvartove.

Tko je glasao

Semper Fidelis! ili kao što

Semper Fidelis!

ili kao što kažu.... 'Semfer Fi'

Jakša

Obrisan

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci