Tagovi

Realnost ili nemoguća misija: Može li Komadina probuditi „mrtvi kapital“ SDP-a?

Nisu članovi SDP-a ni za vrijeme Ivice Račana bili oduševljeni stupnjem unutarstranačke demokracije. Štoviše, nakon gubitka parlamentarnih izbora 2003.godine, na IX Konvenciji stranke zaključeno je kako se rukovodstvo odvojilo od baze i zanemarilo rad u stranci. Nezadovoljni su bili čak i članovi Izvršnog odbora SDP-a jer su imali osjećaj da ih se ne uvažava dovoljno pri donošenju strateških odluka i kreiranju stranačkih politika. U takvoj je klimi 2007.godine kandidatura Zorana Milanovića za funkciju predsjednika stranke kod velikog dijela članova SDP-a doživljena kao dobrodošlo osvježenje, a spominjanje već u prvom obraćanju biračima „oceana snage“ kao poziv zanemarenom članstvu i najava da će ubuduće i njihov glas biti važan. Devet godina kasnije, ponovno nakon gubitka državne vlasti, u stranci se čuje isto – da je stranačka politika kreirana u najužem krugu suradnika i prijatelja predsjednika stranke zbog čega su potpuno zanemarene lokalne organizacije i legalna stranačka tijela, s tom razlikom da ocjena nije samokritički osvrt Zorana Milanovića i zaključak Konvencije SDP-a kao najvišeg organa upravljanja strankom, već samo mišljenje dijela članstva i okosnica kampanje Zlatka Komadine koji će se 02.travnja suprotstaviti Zoranu Milanoviću na izborima za predsjednika SDP-a.

SDP-ova životinjska farma

SDP-ova životinjska farma

U političkom rječniku u Hrvatskoj udomaćilo se puno animalizama, odnosno „životinjizama“, kao podvrste metafora.

Iako je istaknutih metafora u kojima se poseže u životinjski svijet već bilo u političkom govoru Hrvatske, predsjednik SDP-a ih je lansirao kao osobni stil .
Njegovi animalizmi počeli su s „ptičjim rezervatom“
https://www.youtube.com/watch?v=KGGdkd1zQWk
kao metaforom o hrvatskoj državi, s „ljudima koji nisu male životinje“ ( u eri bibliometaforizama koje je rado koristio na početku mandata, iako svako njegovo spominjanje Biblije i Pape, kao autoriteta, odmah predstavlja čisti „oksimoron“, jer se iz riječi istoga, kao i većine njegovih sljedbenika, odmah prosijava izrazito negativan i omalovažavajući stav prema KC, a posebno prema vjernicima katoličke vjeroispovijesti : katotalibani, „klerofašisti s pogonom na četiri kotača“, „kada smo ulazili u prostorije MOST-a, kao da smo ulazili u septičku jamu koja smrdi na Crkvu“, ...
Nastavili su s„Tjerali ste lisicu, a istjerat će te King Konga“
„Tko je sljedeći? Boldrik iz Crne guje“!

Karamarko i Milanović polažu račun: Izbori koji će uvelike odrediti budućnost Hrvatske

Ako je istina da u HDZ-u ključa zbog soliranja premijera, kako su anonimni izvori iz stranke izvijestili medije, jasan je pravac u kojem će se razvijati Karamarkova kampanja za osvajanje još jednog mandata na čelu stranke. Kanaliziranjem sveg nezadovoljstva članova stranke prema premjeru, kao da je on kriv što HDZ nema veći utjecaj u vlasti, aktualno stranačko vodstvo želi umanjiti vlastitu odgovornost. Nije Tihomir Orešković jedini koji bi na svoja pleća trebao preuzeti tuđi teret, preko koalicijskih partnera se iz Domoljubne koalicije dobar dio već neko vrijeme tovari i na leđa Bože Petrova. Optužuje ga se da je spor, da je s njim nemoguće postići pošteni dogovor i da namjerno koči konstituiranje vlasti, sve kako bi više prigrabio za svoje ljude. Navodno prevrtljivi MOST je glavni krivac i Zoranu Milanoviću za to što SDP nije na vlasti. On razloge za neuspjeh stranke vidi u pritiscima radikalne desnice i pojedinih biskupa na konzervativni dio MOST-a. Krivnju pripisuje i Karamarku kojem predbacuje organiziranje prave policijsko-obavještajne operacije kojom je Petrov navodno natjeran da se predomisli tik prije potpisivanja sporazuma s koalicijom Hrvatska raste.

Da sam član SDP, stao bih uz Milanovića!

I dok na kapaljku do nas pristižu vijesti sa zatvorene, kažu vrlo burne, subotnje sjednice Glavnog odbora SDP-a, na kojoj su se navodno Milanovićevi oponenti čak prijetili i fizičkim obračunima, ne možemo se ne zapitati, gdje su ti generali poslije bitke bili onda kad se bitka vodila.

Naime kakvo god moje mišljenje bilo o Zoranu Milanoviću, koje je daleko od afirmativnog, što i moje dosadašnje pisanje potvrđuje, za kojega i dalje mislim da je njegovo pristupanje SDP-u bila vješta Sanaderova podvala Ivici Račanu, činjenica je da je on danas uz sve svoje mane u političkom smislu pravi gorostas u usporedbi sa svojim piškili bi kakili bi oponentima, kunktatorima i kukavicama.

Zašto danas nitko od tih, ne mogu reći osvješćenih nego ostrašćenih, Milanovićevih oponenata nije digao svoj glas već prilikom njegovog pristupanja SDP-u, a znali su da dolazi iz HDZ-ove kuhinje? Ili zašto bar nisu burno reagirali kad je on sam za sebe rekao da je konzervativni liberal, čuj konzervativni liberal, dakle desničar na čelu stranke/partije koja za sebe tvrdi da je politička ljevica?

Navijam za Milanovića- neka im bude doživotni predsjednik

Navijam za Milanovića- neka im bude doživotni predsjednik

Budući da SDP zaslužuje kaznu za ove 4 godine, navijam da im ostane Milanović. Netko mora uništiti tu Partiju koja u korijenima ima jugoslavenstvo, mržnju prema samostalnoj RH, sklonost najneprijateljskijoj državi po RH, dakle Srbiji, i koja kada god dođe na vlast, prvo izbacuje hrvatske nazive državnih institucija, mijenja datume praznika, srbizira u enormnom postotku sve vladajuće i javne institucije, odbacuje pokroviteljstvo za komemoracije tisućama Hrvata ubijenih nakon ww2, i slavi četnička ubijanja hrvatskog puka i svećenika (Srb), izolira hrvatsko iseljeništvo od RH, progoni branitelje i hrvatske povjesničare, a nameće jugoslavenštinu.

Predlažem da se SDP fuzionira sa SDSS-om- jer im je politički program identičan, a sastav članova vrlo sličan-jugonarikače i velikosrbofili i štovanje komunističkog ubojice Tita!

Znaju li Milanovićevi pristaše što znači demokratizirati stranku?

Jedan od glavnih argumenata koje pobornici Zorana Milanovića potežu u nastojanju da osnaže njegovu ponovnu kandidaturu za predsjednika SDP-a je tvrdnja da je u svom mandatu demokratizirao stranku. Obrazlažu to činjenicom da je baš na njegov prijedlog u Statut SDP-a uvrštena odredba o biranju predsjednika svih razina organiziranja stranke po principu „jedan član, jedan glas“. Iako činjenično stoji da je takav način biranja čelnika stranke uveden na prijedlog Zorana Milanovića, njime ni približno nije obuhvaćeno sve bitno za ocjenu stupnja demokratičnosti organizacije. Od toga je daleko važnija opća sloboda govora i mogućnost svakog člana stranke da ravnopravno konkurira u natjecanju ideja za oblikovanje stranačkih politika. Na tom polju, međutim, Zoran Milanović stoji i više nego loše.

Smjenom Linića SDP se počeo urušavati

Smjenom ministra financija Slavka Linića nastavlja se nezaustavljivo urušavanje SDP-a. Današnjom smjenom ministra financija Zoran Milanović se riješio svojeg najvažnijeg ministra koji je bio ključna osoba u njegovom izboru za predsjednika stranke. Smjena Slavka Linića ne samo da znači veliki udarac za Kukuriku koaliciju, nego još veći udarac za SDP koji se tako nastavlja urušavati.

Otkako je nespreman došao na vlast, vodeći još nespremniju Kukuriku koaliciju, SDP kao vodeća hrvatska ljevičarska stranka suočava se s problemom vlastitog identiteta. Jednostavno rečeno to više nije, a pitanje je li uopće ikad bila, hrvatska ljevičarska stranka, jer je ideološki duboko ukopana u svoju jugokomunističku prošlost, od koje se nikad nije odlučno distancirala. Što se tiče pragmatične politike, u SDP-u nikad nisu bili sposobni shvatiti da su posljednje saborske izbore dobili ne zbog njihovog blefa nazvanog „Plan 21“, nego više zbog toga što su birači kaznili prethodnu vladavinu HDZ-a opterećenu Sanaderovom megakorupcijom i njegovom ambicioznom a nesposobnom nasljednicom Jadrankom Kosor.

Svečano izjavljujem da ja nisam baš ništa očekivao, ...

... niti od Zorana Milanovića niti Vlade kojoj je on na čelu!

Na kraju prve godine vladavine Kukuriku koalicije premijer Zoran Milanović, svjestan valjda svih „uspjeha“ Vlade kojoj je na čelu, nam poručuje da oni nisu nikoga ni iznevjeril ni prevarili jer oni jednostavno nikom ništa i nisu obećali.

I nisu, ako izuzmemo najave promjena pola godine uoči izbora, a ja sam i opisao kakve bi te „promjene“ mogle biti:
http://pollitika.com/sdp-ce-promijeniti-sve-tako

pa sam uputio i poziv biračima da izađu na izbore i glasaju za promjene:
http://pollitika.com/izadimo-na-izbore-i-glasajmo-za-quotpromjenequot

O da najavljivali su i provedbu „bolnih rezova“ radi realizacije proračuna za 2012.:
http://pollitika.com/quotbolni-rezoviquot

ali i to da nema straha jer oni znaju kako će sve promjene provesti:
http://pollitika.com/oni-quotznaju-kakoquot-provesti-quotpromjenequot

Zanimljivo je da je čak i kad je bilo vidljivo da se Vlada bavi isključivo sama sobom uspjela zadržti podršku biračkog tijela, koje je očekivalo nekakav pomak na bolje:
http://pollitika.com/lepe-nam-je-dobre-nam-je-zemlja-ide-u-dobrom-pravcu

I tako kako je vrijeme odmicalo Milanovićeva Vlada sve je više počela nalikovati svojevrsnom Uredu za gubljenje vremena:
http://pollitika.com/ured-za-gubljenje-vremena

da bismo na kraju shvatili da tu Vladu čine gadovi od kojih nemamo što dobro očekivati:
http://pollitika.com/lazljivi-nesposobni-ignorantski-bescutni-i-potpuno-...

Zorana Milanovića sam već pri njegovoj pojavi na hrvatskom političkom nebu percipirao kao opsjenara, pozera i manipulatora inauguriranog/podvaljenog SDP-u od strane Ive Sanadera, koji je i sam u Milanoviću prepoznao „potencijal“ od kojega ne treba strahovati kao od moguće političke konkurencije.

Što je to što je u njemu prepoznao Ivica Račan već žestoko načet teškom bolešću, a što vrh SDP-a, kojega je Račan, veliki mag samoodržanja, vješto očistio od svih svojih oponenata, mogao bih samo špekulirati?

Danas ispada da je u vrhu SDP-a sve „vrijednosti“ Zorana Milanovića kao čovjeka i političara na vrijeme prepoznala tek Željka Antunović, koje se on onda vještim manipulacijama elegantno riješio, kao moguće konkurencije u vrhu stranke. Danas je ona, iako formalno u vrhu stranke, potpuno marginlizirana, pasivizirana i pacificirana, rjčjku, onemogućena.

Nije da baš nikad u SDP-u ponešto i ne „zaiskri“, kao što je recimo bio slučaj Z. Komadine, nakon što je kako mi se čini prepoznao svu „šupljinu“ i bezidejnost Vlade Zorana Milanovića, ali koji je ipak na kraju vraćen na „pravi put“, privremeno ili zauvijek ostaje tek za vidjeti.

Zoran Milanović je nastavio Račanovo djelo skidanja ideološke prepoznatljivosti SDP-a kao stranke koja je u javnosti, više radi „laveža“ profašističke desnice, nego radi toga što bi to ona zaista bila, percipirana kao stranka ljevice ili lijevog centra, kako su si to oni sami tepali.

Koliko je Milanović u tome uspio pokazuje to da je danas SDP stranka bez svakog ideološkog predznaka, koju možemo pozicionirati kao stranku desnog centra, teško razlučivu od HDZ-a.

Može li danas itko reći na čijem se učenju zasniva političko djelovnje SDP-a?

Od koga je to SDP išta baštinio odričući se svoje komunističke prošlosti?

Što od lijeve političke misli zastupa Ivo Josipović, a što Zoran Milanović, kao najistaknutiji produkti SDP-a, ako se ne odriču političkog naslijeđa Franje Tuđmana, koje je kao „političare od formata“, uz mnoge druge, iznjedrilo i njih dvojicu, ideološki potpuno bezbojnih karijerista?

Oni su kao „uvjereni antifašisti“ otišli na Bleiburško polje na miropoklonenije ustaškim rezidiumima, valjda samo kao izraz nastavka Tuđmanove politike Luburićevog plana pomirbe sinova ustaša i partizana, fašista i antifašista, dajući fašizmu prostor za djelovanje u nekom od svojih pojavnih oblika nevažno jel' kroz bešćutnost i aroganciju vlasti ili kroz ljigavi paternalizam Crkve.

U tom smjeru idu i sve ove najave boljeg života Hrvata poslije ulaska u EU, koje su po svojem značaju i utemeljenosti ravne jedino boljem „životu vječnom“ koji nudi Crkva.

Svjedoci smo da se u Hrvatskoj ništa ne može, bar ništa u smislu poboljšanja života građana, poboljšanju društvene klime, zaustavljanja rapidnog osiromašenja velikog broja građana, ništa u smislu oživljavanja gospodarskih aktivnosti, ništa u smislu prolaska Hrvatske kroz stanovitu katarzu ispravno vrednujući događanja u nedavnoj prošlosti, a onda i ulogu Franje Tuđmana te njegove zasluge za to da se Hrvatsku danas, radi korupcije koja je zahvatila sve segmente društva i postala stil ne samo vladavine nego i života, radi nakardnog sustava vrijednosti i posvemašnjeg nerada pravosuđa, percipira kao „muljevito dno Evrope“.

Ne, Milanovićva Vlada napast će sve slojeve društva, optužujući ih za nerazumijevanje stanja u kojem se Hrvatska nalazi, „kresat“ će im plaće i druga prava, izazivat će enormnu inflaciju putem poskupljenja svega živog, od usluga javnih poduzeća, preko prehrambenih artikala do svih drugih roba na tržištu, čuvajući se da ni slučajno ne dotakne četiri parazitska soja koji doslovno proždiru Hrvatsku; one koji su „jamili“ u procesu privatizacije, hrvatske branitelje, Crkvu u Hrvata i sav onaj šljam koji, bez ikakvih prava na to, „pobire“ mirovine, socijalnu pomoć ili ostvaruje neku drugu nepripadnu korist.

Primjena je to one biblijske po Mateju „ ... a od onoga tko nema uzet će se i ono što ima“.

Pa dobro, mnogi će se zapitati koji je to spiritus movens koji pogoni Milanovića?

Po mom mišljenju isti onaj koji pogoni sve karijeriste, dočepati se nekakve prestižne dobro plaćene i ne prezahtjevne pozicije, primjerice poslanika u Skupštini VE, možda čak predsjedavajućeg nekog od skupštinskih odbora.

Osim ako u međuvremenu ne postane preneoprezan pa se poput Ive Sanadera nenadano „sjeti“ podnijeti ostavku.

Ima li s Milanovićem Hrvatska pilota u avionu?

Ako se u ičemu predsjednik hrvatske Vlade Zoran Milanović trudi, onda je to uporno pokazivanje neznanja i nesposobnosti za dužnost koju kao nositelj izvršne vlasti u Republici Hrvatskoj obnaša. Otprilike godinu dana prije nego što je SDP na čelu Kukuriku koalicije pobijedio na saborskim izborima i dobio mandat za sastav nove Vlade, Zoran Milanović je na sastanku sa stranim veleposlanicima u Hrvatskoj izjavio da o ekonomiji ne zna ništa i da to nije bitno.
Ta je izjava trebala konsternirati ne samo javnost, nego i samo članstvo u SDP-u koje se pak, a to je potvrđeno na posljednjim stranačkim izborima u toj stranci, odnosi prema svojem predsjedniku kao što se u Sjevernoj Koreji odnose prema Dragom vođi. Štoviše SDP pod Zoranom Milanovićem sve više počinje ličiti na HDZ pod Ivom Sanaderom, jer u stranci jednostavno ne postoji stranačka demokracija. Članstvo SDP-a ponaša se kao ovce, a sam Zoran Milanović pobrinuo se da još u začetku eliminira neposlušne kritičare, pa su tako iz stranke marginalizirani Željka Antunović, Mato Arlović, Antun Vujić i drugi neistomišljenici. Neki su čak morali napustiti ministarska mjesta, bez obzira na okolnosti, poput Zlatka Komadine i Mirele Holy.

Telekom operatori, Posebni porez, Prijedlog

Podnositelj:
Mislav Šutalo, dipl.inž. elektrotehnike
10000 Zagreb

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci