Tagovi

Ovi izbori ne mogu riješiti duboku strukturnu krizu države

Već sama činjenica da su hrvatski birači prvi put nakon četvrt stoljeća parlamentarne demokracije izašli na prijevremene saborske izbore je znakovita, jer ukazuje da politički sustav u državi više ne može funkcionirati na dosadašnji način u okviru postojećeg Ustava i zakonodavstva. Hrvatsko društvo je jednostavno dospjelo pred zid koji se mora razbiti da bi se iskoraknulo u potpuno novom smjeru. Ni jedna od dviju vodećih stranaka nije u stanju u sadašnjim okolnostima ponuditi takvu viziju i politički program, jer bi se time dovela u pitanje opstojnost sadašnjeg ekskluzivnog duopolnog vladanja državom. Taj model vladanja državom postoji od 2000 godine kad je dotadašnji Tuđmanov Ustav promijenjen u nekakav hibridni polukancelarski model s kancelarima Račanom, Sanaderom, Kosoricom i Milanovićem. Model je pukao na posljednjim izborima kad pobjednička stranka s nedovoljnom relativnom većinom nije mogla sastaviti Vladu, a upitno je kako će se i nakon ovih izbora sastaviti Vlada.

Tekuća parlamentarna kriza je proizvod potrošenog političkog sustava

Ako se sadašnja parlamentarna kriza koja se ogleda upitnim kvorumom da bi Hrvatski sabor mogao normalno funkcionirati, odnosno donositi zakone, stavi u širi politički kontekst funkcioniranja države, onda se nameće logično pitanje je li postojeći politički sustav potrošen, pa treba tražiti nova suvremenija rješenja primjerena demokratskoj praksi i hrvatskoj državnopravnoj tradiciji.

Spor oko mimohoda kao puzajuća ustavna kriza

Dok je država u ozbiljnoj političkoj, gospodarskoj i socijalnoj krizi politički vrh i javnost bavi se marginalnim pitanjem kako će se proslaviti jubilej - 20. obljetnica vojno redarstvene akcija Oluja koja je kao kruna stavila točku na hrvatsku borbu za neovisnost i obranu zemlje od agresije. Prijepori između predsjednice i vrhovne zapovjednice Oružanih snaga Kolinde Grabar Kitarović i bahatog i arogantnog premijera Zorana Milanovića o tome hoće li i kad biti održan svećani mimohod oružanih snaga u suštini ponovno su otvorili pitanje je li hrvatski Ustav precizan u definiranju ovlasti najviših državnih dužnosnika.

Hrvatska je „slavila“ i primila „čestitke“

Hrvati su 25. 06., „ozarenih lica prepunih radosti, veselja i ponosa“ tobože proslavili nešto, a što, to ni sami ne znaju.

Dan državnosti, uvjeravaju nas, ako bismo odluku o pokretanju rata, jer 25. 06. 1991. je Hrvatski sabor, shvativši da je „rat šansa koju ne smijmo propustiti“, donio odluku koja je značila pokretanje rata i ništa više.

Prvi su nam Dan državnosti „čestitali“ hrvatski nogometni reprezentativci svojom „briljantnom“ igrom protiv reprezentacije Meksika, potom je uslijedila „čestitka“ Financial Timesa u obliku analize, dijagnoze i prognoze svih naših „uspjeha“, tako da smo prema njihovim analitičarima čak preuzeli i primat od Grčke u „uspješnom“ provođenju reformi i jednako „uspješnom“ izlasku iz recesije.

Svjedoci vremena i sudionici događanja, a Kiro Gligorov i Milan Kučan su upravo to, tvrde da je usprkos sporazumu o zajedničkom nastupu u pravcu osamostaljenja Slovenije i Hrvatske, najavljujući odluku Skupštine Slovenije, Milan Kučan sugerirao Tuđmanu da Hrvatska s takvom odlukom pričeka i ne srlja, jer "nema čistu situaciju kakvu ima Slovenija".

Hrvatskoj nisu problem Srbi nego Jugoslaveni, a njihov centar je Zagreb

Napomena:
Evo teksta kojim će osobito biti oduševljeni drugovi Jugoslaveni na ovom portalu. Oni koji imaju slabije srce preporučam da ga jednostavno preskoče.

Jedan od najvećih paradoksa hrvatske politike u ova dva desetljeća postojanja Republike Hrvatske leži u činjenici da je politička elita još uvijek opterećena recidivima prošlosti posebice prošlog stoljeća kad je hrvatski narod proživio sedamdesetak godina pod nedemokratskim režimima jugoslavenskog eksperimenta, prvo pod monarhističkom a potom komunističkom diktaturom. U oba ta režima hrvatski je narod bio podjarmljen u prvom slučaju žandarskoj velikosrpskoj politici, a u drugom slučaju pod parolom tzv. „bratstva i jedinstva“ prikrivenoj prevlasti većinskog naroda u komunističkoj Hrvatskoj.

Što motivira nekoga da (još uvijek) bude član HDZ-a?

Promatrajuči razvoj događaja u vezi s HDZ-om, tj. terećenje stranke za ilegalno pretakanje našeg novca u privatne svrhe i svrhe stranke i istovremeno dernečenje na stranačkim skupovima, postavio sam si jednostavno pitanje – Zašto je netko danas (još uvijek) član HDZ-a?
Tri su moguća odgovora – viđenje stranke kao oličenje apsolutnog dobra, stav ''kradem ja, pa stoga kradu svi'', karijera, te ideološka zabluda.

STRANKA KAO OLIČENJE APSOLUTNOG DOBRA

Takvo viđenje stranke implicira da su sve druge političke stranke oličenje apsolutnog zla. U ovom slučaju na privrženost stranci ne utječe ni programski sadržaj, ni ideologija, ni vrijednosti, ni politički potezi, ni interesi. Ne utječe ništa. Riječ je o mentalnom sklopu totalitarne prirode usporedivim s onim u fanatika. Objekt se slijepo obožava iz iracionalnih razloga, a ne iz uvjerenja da će pridonijeti osobnoj i/ili društvenoj koristi. To znači da ako hrvatsku državu obožavana stranka pretvori doslovno u pustinju, ona zbog toga niti najmanje neće iznevjeriti obožavatelja. Za sve nedaće uvijek je kriv netko drugi – oporba, strane sile, banke, mediji, multinacionalne kompanije, tajna društva, imaginarna mafija itd.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci