Tagovi

AUSCHWITZ, 70 godina poslije

http://youtu.be/13lS-qjEyWU (himna žrtava Auschwitza)
Pisati na temu Auschwitza, 70 godina poslije, zamalo da je Sizifov posao - kamen je već odavno na vrhu planine, skotrljao se nebrojeno puta u podnožje, da bi ga milijuni autora uporno guralo opet na vrh….Pisati na temu Auschwitza, uz to, i kao sin preživjelog logoraša Marka Weissa, 121 729, uistinu može biti mučno. Ne samo sa frojdističkog stajališta koje razmatra relacije očeva i sinova…I kako poslije otrpjeti i moguće prigovore tipa ZAR OPET O AUSCHWITZU? Dokle? Zar nije vrijeme podvući crtu?
Pitao me je jučer novinar čega se najviše sjećam kada je riječ o životu s ocem, u sjeni Auschwitza, pod teretom Holokaust priča, koje su čula „djeca Holokausta“, odrastajući i živeći sa preživjelima Šoah (mišljenja sam, naravno ne jedini, da je pojam Holokausta neodgovarajući kada se radi o genocidnom stradavanju židovskog naroda, i da je adekvatan pojam ŠOAH, u prijevodu sa hebrejskog KATASOTROFA!).

Tko dolazi u Viroviticu? Prof. dr. Žarko Puhovski! Povodom čega?

Na spominjanje dr. Žarka Puhovskog netko će reći AHA, TO JE ONAJ KOJI ISKAČE IZ SVAKE PAŠTETE, ili pak netko drugi: AHA, DOLAZI U VIROVITICU, BAŠ GA ŽELIM VIDJETI – I ČUTI - U ŽIVO!
Kada sam mu se svojevremeno obratio s molbom da bude gost Židovske općine Virovitica i održi predavanje na temu DRUGI SVJETSKI RAT, HOLOKAUST I TOLERANCIJA, nestrpljivo sam očekivao njegov odgovor. Prošle godine ugostili smo Slavka Goldsteina i njegovo predavanje u Gradskoj knjižnici i čitaonici bilo je vrlo dobro posjećeno. U međuvremenu vodili smo žestoku bitku s Vladom RH, ali i pojedincima u židovskoj zajednici kako bi osigurali rad i daljnje djelovanje ove naše male vjerske zajednice, bitku koja je uspješno – za nas – okončana!

NAŠA, vaša i njihova MRTVA djeca (otvoreno pismo Tami Rudan)

Poštovana gospođo TAMA Rudan!
Ne znam po koji puta već vam pišem, zadnjih godina, upozoravajući na Vaš NOTORNI ANTISEMITIZAM, Vašu prljavu jezičinu, licemjerje i stravičnu patetiku kojom se služite, stajući kao iza palestinskih žrtva, posebno djece. I ovih dana dali ste oduška svojoj mašti i emocijama, ali i pokazali po tko zna koji puta vaše nerazumijevanje povijesti, Holokausta, Izraela, pa i samih Palestinaca.
Zapravo, ovako čist amaterski, pitam se od koje vi bolesti bolujete? Što mislim? Da imate teške vidne smetnje i da ratujete sa datumima. Evo, siguran sam da vi ovu brojku – 14 – vidite kao 41. i naravno, 20, kao 19. Rebus, enigma, zagonetka za enigmatičare? Jednostavno, ono što je 2014. vama je 1941., „godina koja se vraća“! Da, dobro zaključujete, tek sada čitam knjigu Slavka Goldsteina „1941., godina koja se vraća“ jer stjecajem okolnosti imam je sada, a knjiga je tiskana 2012. i ona i autor dobili su brojne nagrade – ove godine prevedena je i objavljena u USA, na engleskom jeziku, a autor ju je prezentirao na uglednim mjestima u USA, od sveučilišta do najuglednijih knjižara New Yorka.

"Budi miran!",povodom Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust

Neću detaljno o tome što su vojnici Crvene armije zatekli u Auschwitzu prilikom njegova oslobođenja 27. siječnja 1945.,- sedam tona kose, koliko logoraških odijela, koliko naočala… - neću ni o pruzi i fotografiji gdje pruga u ulazi u Auschwitz-Birkenau, neću ni o Weissovima, ni o Beckovima, ni o Singerima, i milijun i 100 tisuća žrtva Auschwitza. Neći ni o dimu nad Auschwitzom, ni o tome kako mi je otac opisivao da je vrlo specifičan vonj dima iznad Auschwitza, kao da se prepoznaje po dimu da gore ljudska tjelesa…
Započinjem jednim kratkim zapisom koji je 19. siječnja 2014. zapisala Alida Bremer, prevoditeljica, autorica i dobra duša u posredovanju između njemačke i hrvatske kulture, posebno poznata po njenu trudu da se hrvatske knjige na nađu na sajmu u Frankfurtu.
Prevedeno s njemačkog taj kratki zapis glasi:
„Sa Norbertom Wehrom posjetila sam jučer Auschwitz. S jakim osjećajem stida prevela sam jednom mladom Poljaku riječi SEI RUHIG (BUDI MIRAN) Danas trčim kroz melankolično lijepi Krakow i osjećam se slaba. Izgubljena. Možda bolesna.“

Predragu Matvejeviću (otvoreno pismo s dobrim povodom, I dio)

Predragu Matvejeviću, s poštovanjem (otvoreno pismo s dobrim povodom)

Poštovani Matvejeviću,
naši susreti i korespondencije nisu bili učestali, ali evo, ostali su u memoriji sjećanja, kako bi to rekao Igor Mandić – ovo, stoga jest sjećanje na osobu koja je svojim radom i prije svega časnim držanjem i angažmanom zaslužila poštovanje cijelog jednog naraštaja, prije svega šezdesetosmaša, ali ne samo tog naraštaja. Međutim, izdržljiv uporan i građanski hrabar, što znači s kuražom koja nam danas itekako nedostaje, erudit, slavist, autor brojnih knjiga, profesor, ali prije svega, iskren i častan, osoba si kojom se svaka kultura može ponositi, osim hrvatske podijeljene na one stvaratelje koji te cijene i na one koji te vječito osporavaju, čak ne birajući sredstva, sve do sudskih tužbi.

Teritorijalne pretenzije patrijarha SPC-e Irineja prema Hrvatskoj

Ovih dana patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej izjavio je u povodu mogućnosti da Papa Benedikt XVI iduće godine posjeti Srbiju kako misli da za to još nije došlo vrijeme, jer se prije dolaska u Srbiju mora ispričati zbog Jasenovca. „Možda bi isprika Katoličke crkve za zločine u Jasenovcu bila gesta koja bi ulila nadu da se tako nešto više nikad ne će ponoviti. Ipak, možda bi korisniji od isprike bio dijalog i susret u kojem bi se pozabavili poviješću i potvrdili da su se tamo dogodili tragedija i zločin. A zločin je zločin, ma tko da ga čini“, naglasio je Irinej.

Groznica subotnje večeri - AUSCHWITZ, prva i druga epizoda

Red krajnje iritirajućeg svjedočenja naciste o ubijanju ukrajinskih Židova („Osjećao nisam ništa, mislio sam samo na to kako da što bolje ciljam i pogodim!“) red Bloka smrti 11, red sovjetskih ratnih zarobljenika, red likvidacija osoba s mentalnim hendikepima, a onda ono najveselije (ili najtužnije?) red promidžbenih poruka: SUPERBINGO!,Konzumova roba po povoljnim cijenama…
Čudno, ali u dilemi sam ima li uopće smisla prikazivati TV seriju Auschwitz čiju prvu epizodu smo imali prilike vidjeti u subotu, 21. srpnja, na HRT, prvi program, a drugu imamo priliku pogledati večeras, opet u subotu, 28. srpnja 2012.
DA MI JE ZNATI ZAŠTO BAŠ U SUBOTU?

Srebrenica ili, tako je govorio rabi Arthur Schneier

Često se pitam kako je jedan gradić u Bosni i Hercegovini, prelijepa naziva, postao simbol najvećeg zla koje se dogodilo u poslijeratnoj Evropi?? Srebri se more, i mjesec na površini mora, a Srebrenica je ovih dana ovijena u olovnu tugu, u vrućinu, u iskopane rake u koje se polažu mrtva tijela identificiranih ostataka ljudi koji su hodali ovim svijetom, voljeli, govorili, smijali se i – zapomagali! Taj vapaj umirućih svijet, i nakon Auschwitza, nije čuo, skapali su u genocidnom ratnom zločinu, okruženi „plavim šljemovima“ UN, pokazujući kako je život u vrijeme raspada Titove Jugoslavije bio jeftin, tek jedan metak u potiljak! Prvo smo zakazali svi mi koji nismo znali ili htjeli zaustaviti genocidnu politiku klike slobodana Miloševića koji je u svoj paklene planove uključio ostrašćenu mladost Srbije, mladiće koji su također hodali ovim svijetom, voljeli, govorili, smijali se... učinio ubojicama koji su bacili ljagu na sav srpski narod.
Tko je zakazao?

Vlatko Marković do Auschwitza i natrag

„Sred putova života krvavi trag iz rana,
Svjedoči da je tuda prolazio naš brat,
A vješala niz, ta straža crnih dana,
Objavljuje nam odlazak njegov u nepovrat.“
(iz pjesme zatvorenika oswiecimskog logora, navedeno prema knjizi „Dim nad logorom Birkenau, Seweryne Szmaglewske, preveo Julije Benešić, „Kultura“, Zagreb, 1947.)
Nisam si želio kvariti raspoloženje čekajući TV prijenos nogometne utakmice Hrvatska – Irska, s EURA 2012., ali spomenuta knjiga Poljakinje Szmaglewske neda mi mira. Kao i glupa izjava Vlatka Markovića kako neće voditi igrače - reprezentaciju u Auschwitz..." ići ćemo se pokloniti žrtvama komunizma!“
Jer, Szmaglewska piše i ovo:
„Umirali su umjetnici, talentirani ljudi, genijalni ljudi ljudi prošlosti i budućnosti. Iz tih mnogobrojnih smrti, iz tih groznih smrtnih hetakomba, iz svih umirućih očiju izbijala je nijema molba, posljednja volja umirućih. Ta je volja ušla u pamćenje onih koji su ostali živi, širila je srčane klijetke kao da će razderati one žice, rastrgati kapije i preko cijelog svijeta viknuti, da taj krik prodre do slobodnih država, do naroda koji vole slobodu.“

Sedam tona kose (povodom Dana holokausta, Auschwitz, 65 godina poslije)

Kada netko od ?itatelja pro?ita ovaj naslov odustat ?e od ?itanja ovog teksta koji je posve?en Danu holokausta, danu kada se me?unarodna zajednica prisje?a oslobo?enja Auschwitza, prije 65 godina. Ovaj dan obilježava se od 2004. godine nizom manifestacija u cijelom svijetu, ne samo u židovskim zajednicama. Volio bih da ne odustanete od ?itanja, posebno bi me radovalo ako bi ga pro?itali mladi. Znam da ima puno «lakših» tema, video igrica i zapisa, glazbenih spotova, viceva, ljubavnih i drugih filmova .. I to je život i treba uživati u njemu, ali i pijetet je dio života, zna?i sje?anje na one koji su napustili ovaj svijet, a taj pijetet treba biti tim ve?i ukoliko je nebrojenima nasilno oduzet život.
Ratovi - najve?a ljudska nesre?a

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci