Tagovi

Što je 40.000 ljudi radilo na Thompsonovom koncertu?

''Svima onima koji slušaju i vole moje pjesme, dolaze na moje koncerte i dijele sa mnom moje mišljenje poručujem: Borite se za svoja uvjerenja, ne prihvaćajte tuđe nametnute stavove i diktate, zadržite ponos i dostojanstvo, ali pokažite čvrstinu i odlučnost. - Thompson''

Euforija koju Thompson izaziva u posljednje vrijeme pokazuje da Hrvatima nedostaje ideala. Da im nedostaje nekoga za koga bi se mogli uhvatiti, i nekoga u koga bi mogli vjerovati, nekoga tko bi im pružio nadu u bolje sutra. Njihov glas nitko ne želi čuti, stoga ga moraju dizati na Thompsonovim koncertima. Thompson je, pak, u stanju opipati bilo nacije bolje od bilo kojeg političara. Thompsonovi manageri napravili su izvrstan rebranding, i gledajući njegov novi image i čitajući njegove tekstove pune djeva, planina i mačeva pomisliš da si u fantasy romanu.

***

Na nedavnom koncertu Marka Perkovića Thompsona ruke u zraku na maksimirskom je stadionu dizalo 40 000 ljudi. Dok je te iste ljude jako teško mobilizirati kad im se pred nosom događaju nezakonite stvari u Vladi, na Thompsonov koncert bez imalo se problema dolazilo iz najudaljenijih dijelova Hrvatske i BiH. I sve bi to još donekle imalo smisla da su u igri bili samo mladi radikalni desničari kako se ispočetka pretpostavljalo. No novinare Jutarnjeg lista (utorak, 19.6.) iznenadila je činjenica da je Thompsonova publika odjednom postala heterogena skupina ljudi u kojoj se bez problema može naći i glasača drugih političkih opcija, kao recimo onih SDP-ovih.

Na pitanja novinara o tome zašto su pohodili taj koncert ljudi su uglavnom davali odgovore poput ovog: „Thompson govori istinu o ljudima i Domovinskom ratu.“ No, „riječ je o generacijama koje ne samo da nisu iznijele rat nego ga se jedva mogu i sjetiti“, ostali su zbunjeni novinari Jutarnjeg lista. Osim toga, Thompsona odjednom slušaju i mnogo šire mase od desničarski orijentiranih pojedinac. Što se dogodilo? Zašto je odjednom cijeli grad zavijen u crne majice, militantne čizme i kape s natpisima „Thompson“?

Logika koja se u vrijeme koncerta pojavljivala u medijima povremeno je krivnju za promoviranje ustaških i inih ideologija svaljivala na samog Thompsona. Iako je on mnogo puta izjavljivao da ne podupire ustaštvo, tekstovi njegovih pjesama isto su toliko mnogo puta govorili drukčije. No, je li Thompson jedini koji je zaslužan za to da njegova glazba i ideologija u pozadini te glazbe danas imaju toliko odjeka?

Thompson je, na kraju krajeva, ipak jedan tržišni glazbeni proizvod. I to jedan više nego uspješan, jer kako se pisalo po novinama, „jedino on i Dinamo u Hrvatskoj danas mogu napuniti Maksimirski stadion“. A kako funkcioniraju uspješni tržišni proizvodi, svi znamo -oni se prodaju u prvom redu zato jer na tržištu postoji potražnja za njima. Drugim riječima, u Hrvatskoj postoji potražnja za onim što Thompson daje ljudima. S obzirom na proširenje kruga njegovih obožavatelja od izlaska zadnjeg albuma, ta je potražnja svakim danom sve veća. Stoga je možda bolje pitanje: Što to Thompson pruža ljudima što oni žele da im se pruži?I zašto je Hrvatska još uvijek, više od deset godina nakon rata, plodno tlo za Thompsonovu nacionalističku pop-ideologiju?

Jer njegova je ideologija upravo to – pop-ideologija. I iako Thompson više ne pretendira na otvoreni radikalni nacionalizam, nacionalizma u njegovim pjesmama još uvijek ima. To je patriotizam, reći će sam pjevač na to. Čak će i njegov brand manager sam izjaviti u nedavnom intervjuu datom Globusu: „Od Thompsona ću iz nacionalista napraviti domoljuba“. Pitamo se je li tim koji je radio na Thompsonovom rebrandingu pročitao njegove pjesme, jer razlika između nacionalizma i patriotizma ono je što onemogućava Thompsonu da se pozicionira kao patriot, a ne nacionalist. Nacionalizam karakterizira jak osjećaj ugroženosti neke nacije, pri čemu su njeni članovi radi tog osjećaja stalno isponova prisiljeni naglašavati svoju veličinu. Dotle se patriot jednostavno osjeća ponosnim što je njegova nacija jednako (još jednom, JEDNAKO) dobra, lijepa i vrijedna kao i sve druge nacije. Tako jednostavno. A u Thompsonovim pjesamama prisutan je izraziti osjećaj ugroženosti, „povampirenih lica kad se vijori hrvatska zastava“, i općenito, osjećaj sveopće paranoje da netko želi ukrasti ono što je hrvatsko.

U Thompsonovim arhaičnim tekstovima često se spominju i djeve, junaci koji su predali hrvatsku zemlju Hrvatima, i oni kojima je Bog povjerio da, sukajući mačeve iz kamena baš poput samog Thompsona, spase svoju zemlju. To je, naime, način na koji će Hrvati pokazati političarima i Europskoj uniji da se ne daju od nikog zezati. I svima ostalima kojima to treba pokazati, a mišljenje da treba očito je prisutno. Thompsonovim pjesmama vlada izraziti osjećaj ugroženosti i potrebe da se brani „ono što je hrvatsko“. Od koga to, pitamo se mi? Vjerojatno od svih onih koji Hrvate ugrožavaju još tamo negdje od stoljeća sedmog. Hm, da.

Thompsonovi manageri ipak su svoj posao dobro odradili, jer upravo je taj osjećaj ugroženosti ono što stvarno postoji u Hrvata i dan- danas. Oni očito nisu sasvim sigurni da je ovo njihova zemlja, jer onaj tko je u nešto siguran ne mora si to stalno ponavljati. Očito im u Hrvatskoj kakva je danas nedostaje osjećaj emocionalne sigurnosti, i tu uskače Thompson. „Zbog osjećaja pripadnosti, zbog pripadanja Hrvatskoj“, rekle su neke dvije djevojke novinarima Jutarnjeg na ono isto pitanje zašto su došle na koncert. I Thompsonovi su dobro znali u kojem smjeru treba djelovati, danas kada otvoreni nacionalizam više ne prolazi tako lako.

U zemlji u kojoj su građani te zemlje digli ruke od političara i toga da se nešto političkim putem može promijeniti, Thompson je onaj tko im, bar na pet minuta, pruža osjećaj emocionalne sigurnosti, osjećaj sreće što su ovdje rođeni. Upravo on im daje „njihov mali dio svemira“, kako pjeva u jednoj pjesmi. Naravno, sa zastavom zabodenom na desni rub tog svemira, ali nećemo sada biti sitničavi. Važno je da se negdje dobro osjećamo, s upaljačima u zraku, među masom koja zrači sigurnošću. Sigurnošću da nas Hrvate nitko više neće tako lako iskoristiti. No čudno je da se ne pitamo tko nas to, točno, 2007. godine i na putu prema Europskoj uniji, ugrožava, i zašto se stalno vraćamo na taj osjećaj? Očito da postoji nešto što nam sprečava da se dobro osjećamo u vlastitoj koži. Hm, korumpirane političke strukture možda? Sumorna ekonomska i socijalna perspektiva u državi? Europska unija koja bi nas mogla iskoristiti?

Tako euforija koju Thompson izaziva u posljednje vrijeme pokazuje da Hrvatima nedostaje ideala. Da im nedostaje nekoga za koga bi se mogli uhvatiti, i nekoga u koga bi mogli vjerovati, nekoga tko bi im pružio nadu u bolje sutra. Njihov glas nitko ne želi čuti, stoga ga moraju dizati na Thompsonovim koncertima. Thompson je, pak, u stanju opipati bilo nacije bolje od bilo kojeg političara. Thompsonovi manageri napravili su izvrstan rebranding, i gledajući njegov novi image i čitajući njegove tekstove pune djeva, planina i mačeva gotovo da bih pomislila da sam u nekom fantasy romanu, Tolkiensovom možda. No, znajući pozadinu priče, čini mi se da je zabrinjavajuće to što, unatoč rebrandingu, Thompson i dalje popunjava emocionalnu prazninu Hrvata na previše sličan način onome na koji su tu istu prazninu popunjavali tvorci fašizma, tamo negdje na kraju 19. stoljeća. Osjećajem da se problemi ne mogu riješiti mijenjanjem socijalne i političke stvarnosti, nego promjenom perspektive u glavama ljudi, stvaranjem vjere u prirodni duh zajedništva posredstvom nacije.

Tako se Thompsonova publika možda na kraju ipak nalazi u nekom fantasy romanu. Jer njegov „mali dio svemira“ djeluje na onih sat-dva koliko traje koncert, ali što poslije?Što se događa kad se ugase svjetla pozornice, pardon, kad se ugasi šest velikih ekrana i blješteći reflektori Thompsonovog megaspektakla? Ha, ništa. Thompson, koji je još malo prije vitlao mačem u ime Hrvata, odlazi doma gdje broji novac zarađen na tome. A prosječnom Hrvatu ostaje pomalo sumorna stvarnost, stvarnost u kojoj ga ne napušta taj neki osjećaj prevarenosti, osjećaj u kojem svi baš njega žele potlačiti i iskoristiti.

No, možda je upravo u tome stvar, i možda bi Hrvati konačno trebali shvatiti da je osjećaj ugroženosti samo prividan. Da nitko ne pokušava napasti upravo njih, nego da se isto događa svim malim nacijama u areni međunarodne politike, i da postoje i drugi načini da se iskaže patriotizam od busanja u prsa i pjevanja domoljubnih pjesama. Štoviše, da postoje mnogo efikasniji načini od toga. Da se mogu i sami uključiti u politiku, u nevladine udruge, osnovati svoje udruge, izići na izbore. I da ne samo da mogu, nego bi i trebali konačno početi donositi odluke o tom svom „malom djelu svemira.“ I da će ispunjenje koje ih čeka na kraju tog puta biti mnogo veće od onog koje dobivaju dižući ruke u zrak na nečijem koncertu.

Komentari

Odmjeren, analitičan i

Odmjeren, analitičan i impresivno strukturiran dnevnik.

Ma koliko to čudno zvučalo, Thompson odosno njegov pop-ideal je "pop" zapravo zbog siromaštva. Hrvatski građani siromašni su građani kojima su mitovi potrebni jer je iz one "kruha i igara" za njih premalo "kruha".

Nakon konsolidiranja zapadne demokracije i liberalizacije tržišta koja će stvoriti jaku srednju klasu i rezultirati općim bogaćenjem (ali i proširivanjem razlike između bogatih i siromašnih) nestat će i "osjećaj ugroženosti", a i kolektivističke ideologije će izgubiti na popularnosti jer kapitalizam okreće pozornost na sebe. Thompson je utoliko simbol tranzicije društva u kojem plaće i realni individualizam rastu, a cijene i mitski kolektivizam padaju (ali nedovoljno) i treba ga promatrati kao ostatak vremena koje polako postaje prošlost.

Za manje od desetljeća Thompson će biti debela prošlost.

Opinioiuris

Opinioiuris

Tko je glasao

Obzirom da autori prove

Obzirom da autori prove Čačićevu kampanju za premijera, ne čini li ti se da je taj pomni tekst prožet iznevjerenim očekivanjima što više ne idu politički mitinzi sa 40.000 vjernih sljedbenika. Izgleda da se političari još uvijek nadaju da su moguća takva okupljanja i zato je Thompson zanimljiv - politici.

Tko je glasao

Moram priznati da sam

Moram priznati da sam zadivljen ovim vrijednim sociološkim presjekom našeg trenutka (kojeg samo usputno nazivamo Thompson), jer je to sve jedna velika dobro osmišljena i još bolje izvedena opsjena, manipulacija.

Ne radi se ovdje samo o Marku Perkoviću, nego o njegovim "managerima". Hrvatska i njeni građani su doista u mnogo čemu dezorjentirani i politički obespravljeni (da obespravljeni - jer se ni one temeljne i danas široko rasprostranjene civilizacijske norme ne mogu proći kroz filtere političkog sustava - od Sabora do Vlasti i sudova - tj. nefunkcioniranja trodiobene vlasti). Nasuprot tome se napumpavaju razni spin-doctoring gafovi koji se kose sa zdravim razumom, ali ipak silom ili milom prolaze. Ako niste znali, psihološki je doista moguće uvjeriti čovjeka pod pritiskom da je crno bijelo a bijelo crno.

Danas su Hrvati jedino ugroženi od određenih Hrvata koji raspolažu polugama moći u njihovim rukama, i s time se surovo služe ne mareći za nikoga osim za svoje uske osobne interese.

Da bi usmjerili moguću oštricu društvenog nezadovoljstva, hrvatski spin-doctori i Thompsonovi manageri se koriste istim metodama, i lako moguće da se radi o istim društvenim strukturama na istom zadatku. Ne radi se tu (samo) o političkim ljudima, nego još više o onim sada skrivenim strukturama, koje su i u najgore vrijeme nacionalnog opstanka spremali nacionalna dobra za svoje sutra, a sada djeluju smišljeno iz pozadine. I koji se skrivaju i iza Thompsona. Ili ga koriste.

A u Thompsonovim pjesamama prisutan je izraziti osjećaj ugroženosti, „povampirenih lica kad se vijori hrvatska zastava“, i općenito, osjećaj sveopće paranoje da netko želi ukrasti ono što je hrvatsko.

"Deja vue"! Mislim da su ovdje dobro naznačene i povijesne reminiscencije. Kad je otuđenje u društvu jako, a besperspektivnost najcrnja, najlakše je to sve skrivati iza bajki i mitova o naciji (u kojoj smo kao svi jedno, i onaj koji se žrtvovao za dobro i onaj koji se dobro okoristio).

Opet se proizvode nadljudi, povijesni heroji, kvazi-gotica, crna boja i mačevi na Thompsonovim zborovima.

I opetovane televizijske replike "gigantskih" skupova, te opetovane priče o arijanskom podrijetlu Hrvata, o iranskom korjenima (ma što to značilo).

Takve podvale je teško uočiti odmah, pogotovo ih ne uočava naša mladost koja nije još bila stasala kad su se podvale i manipulacije događale, ali osjeća da stvari ne idu kako treba. Naime, iz današnje perspektive je sasvim lako zaključiti da su Talijanima njihov Musolini i "camicie nere" bile najveći nacionalni neprijatelji, da su Nijemcima njihov Hitler i nacionalni socijalizam (nacizam) - bili ustvari njihovi najveći neprijatelji, koji su se održavali upravo šireći osjećaj vanjske ugroženosti da bi sebi osiguravali unutarnju dominaciju.

Hrvatski manipulatori nasreću neće napraviti nikakve svjetske kataklizme (premali su, a i svijet danas ide drugim putem), ali su nažalost svojim pogubnim djelovanjem do sada proizvodili, a namjeravaju i dalje proizvoditi, unutarnje probleme i nesporazume kako bi sami opstali - dok bi Hrvatska i njeni ljudi sve to trebali i dalje krvavo plaćati.

Kako djelovati protiv ovakve crne perspektive?? Vjerojatno je jedino ispravno boriti se i izboriti se da naše društvo postane efikasno i transparentno, da suci, sabornici i političari prestanu biti manekeni i postanu odgovorni kreatori. Da se zna tko je tko, i što je što! Da postani jasno kako su Thompson i mnogi drugi (Kutli, Zagorci, Rajići i razni slični) samo dobro plaćeni za svoje djelovanje protiv Hrvatske i njenih građana.

Tko je glasao

Komentar kao analiza

Komentar kao analiza Thompsona uglavnom je korektan osim u nekoliko sitnica.
Na nedavnom koncertu Marka Perkovića Thompsona ruke u zraku na maksimirskom je stadionu dizalo 40 000 ljudi.
Nisam bio na koncertu i nisam gledao koncert na TV-u ali ne vjerujem da je bas sva publika bila u crnom i dizala ruke u zrak. S ovim komentarom postao si zrtva novinskih natpisa koji bez ograde svu Thompsonovu publiku proglasavaju "ustasoidnom".
Koliko je tocno bilo onih koji su dizali ruke u zrak i na sebi imali obiljezja jedne crne ideologije i pokreta ne znam kako sam i napisao no u ovim natpisima vidim tendenciju koja je bila na djelu ne tako davno da za ono sto su cinili ustase od 1941 do 1945 optuze sve Hrvate kroz zakone velikih brojki pa je slicno i u natpisima o ovom dogadjaju.
Iako si dosta dobro postavio natpis vidi se da pojmovi nacionalizam, patriotizam, fasizam, domoljublje i sovinizam jos uvijek za tebe ne predstavljaju potpuno jasne pojmove.
Nemoj kaj zamerit.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci