Tagovi

software

NAPOMENA: Ovo je par godina star tekst. Kao i prethodni koji sam poslao izvučen je iz ladice. U ovom slučaju i sam bih na njemu napravio nekoliko sadržajnih promjena, ali ga zbog autentičnosti ostavljam kakav i je. Sam je po sebi dosta teoretičarski nastrojen, pa ne znam koliko će odgovarati ukusu čitateljstva. Stavljam ga na sugestiju prijatelja (pouzdanog u procjeni takvih stvari) koji je uvjeren da će biti čitan.
(TEHNIČKA NAPOMENA: pri čitanju obratite pozornost na fusnote koje su prilično bitne i ima ih dosta. užasno je nespretno ovako ih isčitavati sa ovim brojem u zagradi...no eto...što je tu je.. )

POLITIČKE MOGUĆNOSTI SOFTWAREA
fiksni kapital ili revolucionarna proizvodna snaga

Prvih nekoliko rečenica uglavnom je presudno za sudbinu teksta. Njihova je svrha privoliti na čitanje, na intelektualnu pozornost, pa stoga upravo o njima ovisi uvjerljivost iznesenog argumenta. Jedan od načina privlačenja takve pozornosti svakako je uvodno prezentiranje zaključaka proizašlih iz teksta. Time se čitatelju želi reći kako intelektualni angažman koji poduzima nije besmislen; štoviše - njegovi rezultati daju mu se na uvid kako bi se lakše privolio na njihovo stvarno prisvajanje. U skladu s izrečenim, poantu ovog rada mogu izraziti na sljedeći način: dekonstruiranje i(li) ukidanje kapitalističkog društvenog odnosa nemoguće je izvesti iz transformacije njegovog tehničkog sadržaja. Ili konkretno, s obzirom na našu preokupaciju: sve specifičnosti informatičke tehnologije po sebi nemaju nikakvu političku težinu u odnosu na postojanost kapitalističkog odnosa. Tim riječima rečeno je sve što treba da se zna, sve što treba da ostane u sjećanju po čitanju ovog teksta. Nastavak će, nadam se, pokazati i zašto.

I

Prezentirani zaključci daleko su od samorazumljivosti. Navedimo dva očita primjera.

Većina vulgarnih marksističkih teorija bazira se na pretpostavci kako upravo nesrazmjer između materijalno-tehničke osnove (pod nazivom “proizvodne snage”) i kapitalističkog odnosa privatnih vlasnika (pod nazivom “proizvodni odnosi”) predstavlja razlog nužne propasti kapitalizma. Štoviše one pretpostavljaju kako je usklađivanje “proizvodnih snaga” i “odnosa” opći zakon, vladajuć u svoj historiji! Ostavimo se ovdje ipak sve sile nejasnoća i očitih problema dotične pozicije- to ovdje nije naša tema. Ovdje, upravo suprotno, moramo pokazati kako sasvim drugačija pretpostavka od koje polazimo nipošto nije samorazumljiva. A to nam postaje jasno kada uzmemo u obzir dobro poznatu priču po kojoj je kapitalistički odnos privatnog vlasništva na povijesnu pozornicu stupio kao adekvatan izraz razvoja proizvodnosti gradova u kojima su sitni proizvođači, motivirani vlastitim probitkom, koristili i razvijali nove proizvodne snage. Razvoj te tehničke osnove našao se u direktnom konfliktu sa starim, statičnim, feudalnim odnosima po kojima ne postoje ni uvjeti, ni razlozi takovih transformacija tehničke osnove. Klasni sukob predstavnika pluga sa predstavnicima parne mašine otpoče – en garde. I klap klap – pade plemstvo, buržoazija zavlada, te stoga nastavi svoju rabotu. I ona razvi, u svrhu svog vlasništva, materijalni svijet do tada nepoznat- velike fabrike, uz njih gradove, u njim koncentrirane mase radnika što rade po njima itd. Sasvim nesvjesna što radi klasa privatnih vlasnika svoje je vlasništvo samo uvećavala i uvećavala (1). No time je zapravo u potpunosti ukinula svoju proizvodnu racionalnost: sve njene tehničke funkcije nestadoše – njih preuzeše radnici. Neslućene proizvodne mogućnosti golemih postrojenja postadoše zauzdane granicama njihovog privatnog interesa - dakle upravo kapitalističkog odnosa vlasništva. Ionako zajednička i socijalizirana proizvodnja u fabrici, na mašinama što bez združenog rada pojedinih proletera ostaju mrtve, kao da vapi za drugačijim, kolektivnim, oblicima vlasništva. Tehničko integriranje mnoštva radnika u proizvodnu cjelinu u jednoj fabrici, kao da izričito zahtjeva integriranje svih fabrika u jednu proizvodnu cjelinu. Tehnička logika industrijskog društva uistinu se čini nespojiva sa kapitalizmom. U samim okvirima odnosa kapitala, dakle, dolazi do sve većeg razvoja proizvodnih snaga koje za svoj život potrebuju ono što im privatno vlasništvo ne može dati. Način na koji će usklađivanje biti praktično provedeno ostaje otvoreno pitanje, te se utoliko ono ne mora pojaviti kao automatizam - no ono se bez daljnjega pokazuje kao dekonstrukcija kapitalizma na bazi promjene u njegovom materijalnom tehničkom sadržaju.

Drugi primjer uvjerenja o naročitoj relevantnosti tehničkog kvaliteta za društvene odnose bilo bi u našem vremenu sveprisutno vjerovanje o bitnosti razvoja informatičke tehnologije za društvene odnose. Naime: tehnička logika industrijske civilizacije zasnovana je na ovladavanju izvanjskom prirodom, na mogućnost performativnije transformacije opipljivih predmeta. Mogućnosti društvenih odnosa, u takvom kontekstu, nužno bivaju ograničene samom prirodom takve tehničke osnove. Priroda konkretnih mašina određuje prirodu i karakteristike ljudskih jedinki koji s njima operiraju. Zahtjev za većom materijalnom performativnošću (2) koji bez daljnjega predstavlja općedruštveni interes. Ipak uslijed njegovog ostvarenja očito je sputavanje i reduciranje mogućnosti čovjeka koji s mašinama ima da operira – radnika. Ta čisto tehnička nužnost, koja se pojavljuje u konkretnom trenutku razvoja industrije, ima svoje posljedice na kulturu, politiku, društvo uopće. Kapitalizam se tu pokazuje kao adekvatan odraz takvog stanja: s jedne strane privatno vlasništvo predstavlja adekvatan oblik sljubljivanja mašina i ljudi, kao fiksnog i promjenjivog kapitala – njihovo sljubljivanje nužno zahtjeva određenu prisilu; određena društvena moć, kapitalističke klase, tako dobiva svoje historijsko opravdanje. No kapitalizam upravo stoga i u svojem antagonističkom obliku predstavlja adekvatan izraz takve tehničke situacije industrijske epohe – naime radnici koji osvještavaju svoj položaj instinktivno se ekonomski, pa onda politički grupiraju i tako izazivaju stalnu nestabilnost takvog društva, koje upravo kroz tu nestabilnost putuje dalje. To pak putovanje daljnji je razvoj same tehničke osnove. A tu onda dolazi do obrata: razvoj performativnosti mašina nakon što je usisao mnoštvo ljudskog materijala, i podredilo ga sebi, po logici stvari dolazi u situaciju kada upravo zbog usavršavanja svog automatizma, počinje da ih oslobađa. Dolazi do postindustrijske situacije: mnoštvo radnika biva oslobođeno od fizičkog rada. Oni stoga prirodnim razvojem same tehnike bivaju ukinuti kao radnici industrijske epohe. No razvoj tehnike nije tekao samo evolucijski, razvojem hardwarea, on je u presudnom trenutku, baš u trenutku oslobađanja od industrije, izrodio pravu tehničku revoluciju: stvorio je mogućnosti tehnološkog manipuliranja ne-materijalnim predmetima – informacijama. Taj novi predmet tehnike, predmet koji tehnika u biti sama konstituira, po svojim specifičnim obilježjima suštinski je nov, nesumjerljiv sa materijalnim. To je u biti rađanje post-industrijskog, post-materijalističkog društva u pozitivnom smislu – proizašlo naravno iz post-materijalističke tehničke revolucije. I opet kao i sa industrijskom revolucijom i ovdje imamo isti scenarij. Naravno ne po sadržaju, kao ni po društvenim, kulturnim posljedicama, koje su sasvim specifične – no identičan po formalnom obrascu upravljanja historije po svircima tehnike. Ta specifična softwareska tehnika, sa svojim specifičnim obilježjima stvara svog radnika. Ona je po definiciji upravo suprotnost industrijske materijalne tehnike, pa je i taj radnik po svojim kvalitativnim obilježjima suprotan ovom. Ukoliko je radnik bio vezan za mašinu, utoliko je mašina ovog (laptop) vezana za njega; ukoliko se od radnika tražilo neangažirano slijeđenje unaprijed upisanih radnji, utoliko ovaj mora čak i u slučaju najprostijih zahtjeva aktivno stvarati nove obrasce itd. Kraj radničke klase. No istovremeno, čini se, i kraj kapitalizma, privatnog vlasništva. U tom momentu se pojavljuje ono što nas prije svega interesira. Naime upravo adekvatnost kapitalizma za industrijsko društvo (pretpostavljena) ovdje se pokazuje kao osuda na smrt. Slično kao sa vulgarnim marksizmom, kapital i ovdje pili granu na kojoj sjedi. Kapital pod pritiskom novog tehničkog sadržaja pokušava igrati kako ovaj pleše. I u tome uspijeva, no time očigledna postaje njegova neadekvatnost. Tada njegovo pravo pokazuje lice prisile. Neuhvatljivi predmet softwareske tehnologije po svojoj prirodi odbija da bude predmetan, pokazuje nemogućnost da bude dovršen, da bude proizveden – pa stoga da se kao izveden iz privatnog vlasništva legitimno predstavlja kao roba. Pokušaj (po)robljavanja softwarea čini se kao čisto nasilje jer je njegova tehnološka bit apsolutno neodvojiva od stalne unutarnje dinamike, nezaustavljive transformacije “proizvoda”, koji upravo zbog toga što je u stalnom pokretu iz privatnog vlasništva ne može biti izveden, kao što u njega može biti uguran jedino nasilnim metodama. Proizvodnja se tu pokazuje u potpunosti nespojiva sa privatnim radom bilo koje vrste – sam kvalitet proizvoda po svojoj je biti društven – on je nezamisliv kao rezultat individualnog rada (3). Također, a u skladu s rečenim, nova zajednica po svom specifičnom sadržaju pokazuje tendencije oslobađanja informacija od okova privatnog vlasništva: resurs za ovu vrst tehnike, njen život i opstanak ovise o toj slobodi. Čini se kako software zbog svoje specifične prirode vapi za drugim, kolektivnim, oblicima vlasništva (4). Tehnološka specifičnost informatičkog društva uistinu se čini nespojiva sa kapitalizmom. U samim okvirima odnosa kapitala, dakle, dolazi do sve većeg razvoja proizvodnih snaga koje za svoj život potrebuju ono što im privatno vlasništvo ne može dati.

Vidimo dakle kako nipošto nije samorazumljivo ono što smo na početku istaknuli. Također se vidi očita istovjetnost logike u primjerima koje smo naveli. Po mome uvjerenju istovjetnost koja sama sebe dovoljno diskreditira. Navedeni primjeri nipošto nisu uzeti slučajno. Prvi primjer vulgarnog marksizma, uvjetno govoreći, možemo uzeti kao temelj nekolicine prošlih praktičnih pokušaja nadilaženja kapitalizma. Drugi pak primjer u našem se vremenu pojavljuje kao teorijsko objašnjenje historijske situacije u kojoj se nalazimo; kao i potencijalni osnov aktualnog praktičnog angažiranja. Kao što smo na početku uopćeno rekli i ovdje, prije daljnjeg izlaganja, cilj je naglasiti naivnost tehnološkog determinizma takvih teorija.

II

Za početak daljnjeg pojašnjenja sasvim su prigodne riječi Davora Rodina iz Dijalektike i fenomenologije koje kažu kako uslijed općeg ovladavanja mašina, tehnificiranog odvajanja radnika od predmeta rada u buržoaskom društvu “u izvornom smislu produktivan postaje samo znanstveni rad na projektiranju i izradi tehničkih prototipova, sva ostala djelatnost, naime primjena i eksploatacija znanstveno-tehničkih naprava postaje zatupljujuća, nekreativna rutina.” Poanta takvog izvođenja naglašavanje je otuđenja aktivne proizvodne djelatnosti radnika uslijed transformacije radnog procesa razvojem materijalno-tehničkog oblika u kojem se kapital pojavljuje, tj. sadržine fiksnog kapitala. Privatno vlasništvo vlastite osobe ključni je uvjet robne proizvodnje. Ono se pojavljuje kao slobodno gospodarenje cjelinom svojih životnih potencijala. Novovjekovna politička zajednica utemeljuje se na političkom subjektivitetu slobodnih građana. Spoznajni subjekt polazište je sveg modernog znanja. Gospodarenje vlastitim i specifičnim proizvodnim kvalitetama, njihovo aktivno objektiviziranje u robnoj proizvodnji, jedini je uvjet opstanka modernog građanina. Problem započinje tek kad se ispostavi kako je robna proizvodnja sa opstankom modernog čovjeka povezana jednom specijalnom vezom, naime kako je ona njegov preduvjet; kako konkretna aktivnost privatnog vlasnika vlastito postojanje ima da izvede iz svoje upotrebljivosti za proizvođenje razmjenske vrijednosti. Dalje: kada se ispostavi kako razvoj robne proizvodnje, razvoj privatnog vlasništva, slijedeći vlastitu logiku proizvodi nešto sasvim novo i neočekivano – naime kapital. Ili preciznije: proizvodi koncentrirano privatno vlasništvo; koncentrirani apstraktni rad=vrijednost kao, kako se pretpostavljalo, tek puko sredstvo jednačenja vlasništvom razdvojenih konkretnih, korisnih, radova. Tada se ispostavlja kako se to osamostaljeno privatno vlasništvo pojavljuje kao posebna manifestacija i preduvjet integracije razdvojenih konkretnih radova, kao društvena sila o čijem postojanju ovise svi pojedini privatni vlasnici. Sva sadržina proizvodnje pojavljuje se tada u obliku kapitala; sredstva za proizvodnju moraju se dokazati kao fiksni kapital da bi zadržala vlastiti legitimitet. Privatni vlasnici, slijedno tome, reduciraju se isključivo na privatne vlasnike svoje osobe- što se sada pojavljuje kao puko vlasništvo nad radnom snagom, tj. radnom sposobnošću bez ikakvog konkretnog određenja. Oni se tek moraju dokazati kao promjenjivi kapital.(5) To naravno uslijed tehničkog razvoja (razvoj mašina) koji je upravo materijalni preduvjet, te se pojavljuje kao naličje dotičnog procesa. Razvoj tehničke osnovice u potpunosti je instrumentalan, no ne sa stanovišta neke prirodne ili stvorene ljudske potrebe i njenog zadovoljavanja (6). Upravo suprotno: sa stanovišta zadovoljavanja potrebe kapitala za rastom - jer razvoj tehnike, performativnosti, JEDINI je način uvećanja relativnog viška vrijednosti (7). Mašinizacija kao prigodna tehnička osnova kapitala konačno ruši i zadnju iluziju o gospodarenju vlastitom osobom u kontekstu razvijenog kapitalizma. Tu naime sama proizvodna djelatnost biva ukinuta u svakom aktivnom smislu. Radnik zapravo više ništa ne proizvodi, ništa od sebe ne daje - samo izvršava ono što unaprijed tehnički biva određeno. On uopće više nije u dodiru sa predmetom koji proizvodi, čak ni posredstvom naprave; mašina sve radi, on tek nadgleda, hrani je onim što ova uzima, prima ono što mu daje. Ukratko ukinuta je svaka mogućnost umijeća i njegove slobodne aktivnosti. Mašina ima svoj program; rad na mašini tek je usklađivanje njene pojave s idejom. Idealan oblik konkretne poietičke aktivnosti čovjeka više nije rad umjetnika već predvidivo mašinsko kretanje. Kreativnost, inovacija, umijeće svakako postoje i kapitalu su od presudnog značenja, no oni se sada odvajaju na specijalna mjesta – znanstveni rad i izrada tehničkih prototipova su područje na kojem se očituju čovjekove stvaralačke mogućnosti (8). Poanta ovog možda i pretjerano detaljnog preciziranja značenja Rodinove tvrdnje s početka može se svesti na sljedeće: mašinizacija je onaj moment u kojem zbiljsko historijsko kretanje ukida i posljednju mogućnost spajanja privatnog vlasništva i slobodne realizacije vlastitih mogućnosti. Formalno otuđenje uslijed robne proizvodnje samorazumljivo je potvrđenje privatnog vlasnika. Formalno otuđenje privatnog vlasnika u robnoj proizvodnji na koncu se upotpunjuje njegovim realnim otuđenjem u samom procesu rada: njegova roba više nije ništa drugo doli gola radna sposobnost, a ta roba, radna sposobnost, u svojoj konkretizaciji više ne sadrži išta izvedivo iz njegove posebnosti, samoniklosti. To je moment pretvaranja privatnog vlasnika u mašinu – moment u kojem se kapitalistički društveni odnos zajedno sa svojim tehničkim sadržajem potencijalno pokazuje kao neizdrživ.

Razlog svog dosadašnjeg pisanja u II. djelu pokazati je kako izgleda mašinizirani čovjek razvijenog kapitalizma pred informatičku revoluciju (9). Ta slika bez ikakve dvojbe ima da bude dovedena u pitanje njenim događanjem.

Pri tome mi se čini od neobične važnosti naglasiti kako je svakako potrebno izbjeći zamku prenaglašavanja bitnosti posljedica informatičke revolucije na nematerijalnu potrošnju. Revolucija proizvodnje informacija, njima posredovanih kulturnih sadržaja itd. čini se kao bit dotičnog procesa – to je ono od informatičke revolucije što se svakome neposredno baca pred oči. Štoviše čini se kako je to novo stanje hiperprodukcije informacija, povećanje količine i raznovrsnosti kulturnih roba direktno presudno za cjelinu historijskog zbivanja. Tu se radi o razumljivoj iluziji koja posljedice povećanja performativnosti proizvodnje informacija i mogućnosti njihove nesputane mobilnosti vidi kao razarajući faktor statičnog i oskudnog industrijskog društva. Tu se previđa da je mobilnost i obilnost plodova industrijske performativnosti informatičkom revolucijom samo prenesena na novo područje, te se u tom smislu imamo puni kontinuitet među predinformatičkim i informatičkim društvom. Iako se čini da se upravo sa stanovišta prisvajanja, tj. potrošnje, javlja jedna istinska novost, zapravo se tek ponavlja ono već viđeno za vrijeme neslućenog porasta produktivnosti materijalnih dobara od 19. pa do sredine 20tog stoljeća i dalje. Golemo uvećanje količine i stvaranje novih kvaliteta nematerijalnih roba/sadržaja koje svakodnevno koristimo od drugorazrednog su značaja za određenje specifičnosti informatičke epohe. U tom aspektu ona ne donosi ništa novo – tek širenje pomahnitale performativnosti na prethodno nedostupne sfere.

Bitan obrat, novost informatičke revolucije, očito se javlja u sferi proizvodnje, tj. radnog procesa. Naime specifičnost softwareske tehnologije radnika ponovo sjedinjuje sa vlastitim predmetom. Najjednostavnije rečeno: software ukida mašineriju. Pristup softwareskom sadržaju, njegova modifikacija i proizvodnja, sasvim je očigledno proizvodan čin pojedinca. Proizvodnja medija za pohranu podataka, jasno, ostaje u sferi dominacije mašinske logike. No težište je sada na onom na njima pohranjenom sadržaju koji je nemoguće mašinski proizvesti. Proizvodni proces softwarea ne potrebuje automate. Traži se aktivni i stvaralački angažman privatnog vlasnika radne snage; njegovo znanje i sposobnosti se pojavljuju kao posebne kvalitete koje ima da ponudi na prodaju – čini se kako se ponovno rađa umijeće kao opravdanje privatnog vlasništva. Sadržaj metamorfoze kapitala, kvalitet procesa rada, sada je bitno izmijenjen – kapital je sada, očito, nasmiješen. Ako je nekoć uvećanje kapitala zahtijevalo radnika kao dodatak stroju (10) karakter fiksnog kapitala našeg vremena takav je da zahtjeva posjednika posebnih umijeća. Ako pak kapital potrebuje i potiče određeno umijeće (samorealizacija), te za uzvrat plaća cijenu radne snage (egzistencija) koga briga za istisnuti višak vrijednosti i formalno otuđenje! To bi svakako bila logika njegovog opravdanja- dokaz o nestanku aždaje iz prošlih vremena. Rekli smo: nasmiješeni kapital.

S druge strane, naravno, pojavljuje se mnoštvo već natuknutih pitanja o neuskladivosti nove tehnologije i privatnog vlasništva. Jer: kao što je u softwareu uskrsnuo zahtjev umijeća i kreativnosti radnikove osobe, tako je čini se u jednom novom obliku kao nužan postavljen imperativ apsolutne integracije takvih osoba u globalnu komunu proizvođača softwarea. Ovdje se čini kako je po prvi put uistinu aktualan usklik o združivanju proletera osuđenih na združivanje. Upravo zbog dinamičnosti i neuhvatljivosti software nije samo predmet pojedinca, već je po svojoj biti predmet sviju. On je idealno komunistički: pojedinac radi na njemu sasvim personalno, kreativno ispunjava svoje potencijale; dok se istovremeno radi o predmetu svih drugih. Izolirani proizvođač softwarea jednako je zamisliv kao Tarzan koji igra šah. Čini se kako je i sam pojam fiksnog kapitala doveden u pitanje jer stalno kretanje softwareske tehnologije ukida razdvajanje na sredstvo rada i njegov proizvod. Iako u sferi materijalne proizvodnje mašinska logika u potpunosti nastavlja funkcionirati, sfera softwareske proizvodnje u potpunosti je ukida. No ukida je na tako radikalan način da za sobom vuče svu racionalnost kapitala. Privatno vlasništvo se više nema u čemu fiksirati – ono se pokazuje kao procesu proizvodnje u potpunosti izvanjsko. Danas je i pučkoškolcima jasno kako je copyright u najboljem slučaju apsurdan vic. I uistinu se čini kako je informatička revolucija kapital već dekonstruirala, kako u kibersvijetu komunizam već postoji, a kapital i vlasništvo održavaju se isključivo nasiljem.

Zaustavimo se ipak da ne padnemo u napast davanja lakih odgovora. Umjesnim se čini ponovno postavljanje općeg pitanja o odnosu kapitala sa tehnološkim sadržajem u kojem se postvaruje. O konačnom odgovoru na to pitanje ovisi vrednovanje odgovora o (samo)oslobađanju kapitala vlastite dijabolične strane kroz software i, s druge strane, o ukidanju kapitala softwareom. O tome je, vidjeli smo, već bilo riječi. Kapital kao takav u sebe prima sve. On je slijep na kvalitet sadržaja, njegov vid je reduciran na specifični kvalitet koji mu daje mogućnost uvećanja. On jednako dobro može funkcionirati sasvim neovisno o prirodi sadržaja koji je primio. No reći kakvo što nije daleko od ponavljanja liberalne ideologije u svoj njenoj ograničenosti: naime uvjerenju u čisto formalni i opći karakter privatnog vlasništva kao prirodne kategorije. Kritička pozicija od Marxa sasvim je transparentno osvijestila kako je problem privatnog vlasništva u tome što nije opća i čisto formalna kategorija. Također: problem kapitala u tome je što u se prima točno određen kvalitet s obzirom na svoje specifične potrebe, i ne podnosi mnogovrsnost sadržaja. Varijacije potreba kapitala, promjenjivosti njegovog sadržaja, i stalne promjene materije u kojoj se postvaruje stvaraju iluziju o liberalizmu kapitala. Tu se naravno radi o ideologiji. Jedna je stvar mogućnost kapitala da poprima svaki oblik. No ono u čemu se bira postvariti neizbježno je uvjetovano njegovim konkretnim potrebama. Njegove konkretne potrebe kao takve apsolutno su u funkciji opće potrebe za vlastitim uvećanjem. Mašinizacija kao sredstvo uvećanja produktivnosti pojavila se kao rezultat potrebe kapitala za istiskivanjem veće količine relativnog viška vrijednosti. Sva raznolikost mogućnosti razvoja spoznaje svedena je u službu mašini. Ili dalje: sam razvoj spoznaje predodređen je dotičnim zahtjevima. Također čovjekov razvoj sa svim njegovim određenjima; kako individualnim, tako kulturnim i političkim. Kao ključno pitanje još jednom naglašavamo: na kakav način informatička revolucija sa svim svojim specifičnim zahtjevima okreće cijelu stvar? Sva sila njome otvorenih mogućnosti pojavljuje se kao neposredan izazov mašinskoj racionalnosti. Ili nešto zaoštrenije – nemilosrdno je ukida (11). Potreba kapitala za uvećanjem, kao nužna racionalnost osamostaljenog privatnog vlasništva, u kontekstu tehnološkog otkrića tako radikalno novog i specifičnog prostora kao što je kiberprostor nalazi se u zbunjujućoj situaciji. Naročito pošto tehnološki oblik posredstvom kojeg se do tog trenutka oživljavala predstavlja sasvim drugačiju prirodu. Naročito ako pretpostavimo da je mašine kao vlastiti proizvod i preduvjet sasvim učinkovito mogao kontrolirati, da se u njima zapravo osjećao kao kod kuće. No to bi bila pogrešna pretpostavka. Uz sve dokaze o ugodnom braku industrije i kapitala, o mašinizaciji kao potpunom obliku kapitalističke reprodukcije, potrebno je u obzir uzeti i drugu dimenziju. Dimenziju koja pretpostavlja kako se svaki tehnološki osnov kroz koji kapital sebe oživljava nužno nalazi u sukobu s istim – svaki na svoj specifičan način i to upravo zbog redukcionističkog nasilja kapitala u odnosu na sve kroz što prođe. U tom smislu kapitalistički oblik proizvodnje jednako reducira mogućnosti proizvodnje (12) kao i razvoj mogućnosti čovjeka. Fiksni i promjenjivi kapital potrebno je shvatiti kao različite predmete i ljude reducirane i spregnute u funkciju uvećanja kapitala. Ono odsječeno pri tom reduciranju, a istovremeno vidljivo u potenciji spregnutog ostatka, na ovaj ili onaj način predstavlja onaj kamenčić što žulja buržoasko društvo. U tom smislu informatička revolucija posao reduciranja tehnološke baze za kapital čini priličnim. No lakoća i provedivost takvog posla proizlaze upravo iz nepostojanja slobodne i komunističke biti informatičke tehnologije neovisno od praktično-historijskog oblika u kojem se ta tehnologija u svom reduciranom obliku pojavljuje. Software kao fiksni kapital obrazovati će se i razvijati dok god kapital vlada, tj dok god odnos privatnog vlasništva važi kao oblik praktične integracije razdvojenih pojedinaca u građanskom društvu. Logika kapitala kao zbiljsko načelo konstituiranja zajednice realno je nadređena svakoj predodžbi o biti kako tehnologije, tako i prakse, i teorije. Njihov je opstanak moguć jedino po kapitalu, tj. kao privatno vlasništvo. Tehnike zauzdavanja ima da budu proizvedene. Lava lampe u Googleovim uredima, kao i zakoni o copyrightu, jednako su očiti simboli oblika tog zauzdavanja. Izvjesnost lakoće zauzdavanja softwarea u privatno vlasništvo moment koji je potrebno imati u vidu. Kapital kao razvijeni društveni odnos privatnog vlasništva možemo gledati kao ograničen tehnološkim sadržajem, antropološkim osobinama čovjeka, održivošću ekosustava ili nečim trećim. No on kao historijski i o praktičnom angažmanu ovisan oblik proizvođenja života sasvim je neograničen. Ili točnije: neograničen u odnosu na sve, osim praktičnog angažmana i, konkretno, praktično-političke akcije vlastitih članova. Specifičnost njegovog impersonalnog i kvaziobjektivnog karaktera u bitnome zamagljuje očiglednu činjenicu da se radi o obrazovanim međuljudskim odnosima, a ne o odnošenju stvari. Iz toga proizlazi zabluda o mogućnosti izvođenja ciljane ili željene promjene u sferi prakse djelujući proizvodno, teorijski isl. I također naročito u historijski jedinstvenom slučaju kapitalističkog društva sa svom svojom grandioznom pojavom. Praktični angažman ono je što oživljava Kapital, te utoliko isti praktičnim sredstvima može da bude oboren, dekonstruiran, prevaziđen ili održan. Ukoliko se po ovim bitnim tvrdnjama vratimo na našu konkretnu temu možemo zaključiti kako ne postoji nikakva upisana karakteristika bilo kojeg predmeta koja po sebi ima određeno djelovanje, a kamoli historijsko-političku težinu i aktivnost. Boca Coca-cole u rukama bušmana otkriva se kao predmet sa mnoštvom novih mogućnosti. Bezgranična sila mogućnosti softwareskog predmeta u kontekstu vladavine kapitala šaptom će pasti reducirana na svoj, za vlasništvo, koristan (ili iskoristiv) oblik. U odnosu na raspojasanost tehnološkog razvoja akcija čovjeka za njeno sputavanje čini se iluzorna. Ona takva i jeste – to je očito. No moć kapitala kao osamostaljenog privatnog vlasništva predstavnik je istine cjeline našeg historijskog opstanka. U krajnjoj liniji On je čarobnjak koji vrlo dobro vlada silama koje je sam izazvao, vlastitim tehnološkim sadržajima. Vjerovati kako cijeli jedan svijet može biti oboren običnim lažnjakom nedopustiva je naivnost. Ta On je gospodar svijeta i svemira. Kao i svi gospodari plaši se jedino bezobzirne drskosti i neukrotivosti političke prakse u svom samoniklom očitovanju.

(1) i u bukvalnom smislu: od radionice do fabrike, od čekića do ekscentar prese

(2) ovdje dakle u potpunosti apstrahiram od kapitalističke uvjetovanosti same tehnike, tj. uvjetovanje same materijalne performativnosti potrebama kapitala itd. po uzoru na Marxovu analizu modernog društva- i to upravo zato što mi se čini kako općenito ovakve perspektive idu u tom smjeru tj. Ne polaze od Marxove analize. Utoliko se radi o ideologiji. No to ovdje ostavimo. Kao što vulgarnu marksističku pretpostavku nismo kritizirali, ni ovo, u ovom trenutku nećemo. Iako se ipak u tekstu radi o tome- pa ce preciziranje kritike uslijediti u nastavku teksta.

(3) Opet je nužno primijetiti potpunu sličnost sa diskursom vulgarnog marksizma. Naime: zar industrijska proizvodnja cipela nije, sa tehničkog stanovišta, sasvim podruštvenjen rad? Ili: zar je bilo koja materijalna roba proizvedena (NE naprosto proizvedena kao roba, već proizvedena kao sama MOGUĆNOST) bazi razvijene industrije, tj razvijenog fiksnog kapitala, nije apsolutno nezamisliva bez podruštvenjene proizvodnje, tj razvijenog kapitala? Bit marksizma, i to ne samo tog vulgarnog, sastoji se u ukazivanju na kvalitativnu nesumjerljivost primitivne robne proizvodnje u kontekstu društva mnoštva privatnih proizvođača i robne proizvodnje u kontekstu razvijenog kapitala, kada proizvođenje cjeline svijeta postaje neizvodivo iz aktivnosti samoniklog i odvojenog privatnog vlasnika. Koliko je dotična teza uvjerljivo izložena lako se može provjeriti na stranicama Kapitala. Što se pak dogodi kada ju se najprije shvati bukvalno, a potom i o takvu u praktičnom revolucionarnom angažmanu u potpunosti ogriješi vidljivo je u povijesti 20 stoljeća. No nama ovdje ipak najzanimljivija ostaje ironičnost uvjerenja sve sile post-industrijskih genijalaca koji svoju poziciju grade u opreci spram starih iluzija 19 i 20 st – a u onom najbitnijem upravo ponavljaju iste.

(4) riječima sasvim prigodnog autoriteta, marcella marsa: “U svijetu digitalnog ne postoji prostor za privatno vlasništvo onako kako ga poznamo u fizičkom svijetu. To je neodrživo. Cijena koju društvo treba platiti da bi zaštitilo klasično privatno vlasništvo u digitalnom svijetu je jednostavno prevelika...”...”to je definitivno sraz između onoga što nam komunikacijske tehnologije omogućavaju i zastarjelih koncepata kojima još uvijek društvo ili većina društva barata, što je dugoročno potpuno neodrživo.”

(5) možda nije na odmet naglasiti kako konkretna određenja što od sredstava za proizvodnju čine fiksni, a od ljudi promjenjivi kapital predstavljaju tek zadovoljenje trenutnih, sasvim promjenjivi, potreba kapitala. Metamorfoza koju kapital prolazi na svom putu oplođivanja kompatibilna je sa doslovno svakim sadržajem. Čak i onim koji direktno protuslovi vlastitim preduvjetima (sprega ropstva i kapitala kroz povijesti itd.) U tome uostalom i je vic. Kod kapitala bez daljnjega vrijedi pravilo anything goes.

(6) ukoliko iz sfere potreba, sasvim nekorektno, izbacimo ono što se pojavljuje kao subjektivna želja za imanjem, ili preciznije uvećanjem imanja

(7) jedino veća i uvijek veća performativnost osigurava više rada preostalog za kapital

(8) iako bez ikakve dvojbe sama znanost, kao područje kreativnosti, također biva reducirana na funkciju tehničke performativnosti; kao što i politička aktivnost, sa svoje strane, nastoji biti svedena na tehniku

(9) naravno: ovdje se ne nipošto ne radi o potpisivanju Rodinove priče o razvoju kapitala, tj njegovo čitanje Marxa – iako dotično, kao što je kod Rodina i obično slučaj, možemo smatrati posebno uvjerljivim. Razgovor s dotičnim ostaje možda za neku drugu raspravu. Ovdje mi jedino bitno ostaje postaviti njegovu priču kao legitiman opis otuđenja poietike u tzv. industrijskom društvu koje je navodno prethodilo softverskoj revoluciji. Dotična priča jednako dobro oslikava bit i granice mašinizacije (pa onda i nespojivost sa zahtjevima softwareske tehnologije), kao što pretpostavlja socio-historijsku prirodu kapitala kao tehnologiji nužno nadređenog gospodara (što je prilog objašnjenju pozicije koju zastupamo

(10) jer su takvi bili zahtjevi fiksnog kapitala-mašina na osnovu kojih je jedino mogla biti održana razina profitne stope

(11) naravno – u svom području. Bitno je imati na umu: to još nikako nije cjelina društvene proizvodnje. Dapače mašinska logika u svom području apsolutno instrumentalizira software!

(12) kroz zauzdavanje proizvodnih snaga; i to ne samo u kvantitativnom smislu, već i u kvalitativnom

Komentari

brojim

koča,

Koliko stane anđela na vrh igle? pošaljite odgovor zajedno s vlastitim podacima do srijede, 9. veljače točno u podne na: rentajandjela@gmail.com i osvojite BESPLATNU TETOVAŽU anđela!! www.rentajandjela.com

uvijek sam se čudio kako pametni, učeni, među najrječitijima, najnačitanijima, najškolovanijima, najpametnijima u svojoj generaciji mogu svoju energiju uložiti
- u brojanje anđela
- u marksističke rasprave

ne čudim se više
dio je objašnjenja u traženju smisla, i u redu je da netko odluči cijeli život tražiti smisao svijeta
dio je u ljepoti izričaja, eleganciji izraza, bez obzira radi li se o kompliciranoj jednadžbi, houseovskoj točnoj dijagnozi, neobičnom statičkom rješenju
dio je u izazovu odgovora, kao u renga nizu, odgovor na davno izrečenu rečenicu ili pitanje

ja sam ih izbrojio sedam

luka

Tko je glasao

skolastika

Ne volim marksizam. Marksističku skolastiku još i manje.

Ipak: neću dokazivati da se njome ne bavim. Takva dokazivanja uvijek su besmislena.

Suprotno: podsjetiti ću na neopravdanu podcijenjenost skolastike (pa time čak i one najgore - marksističke). Tko kaže da brojenje anđela na vrhu igle ne služi ničemu (osim popunjavanju intelektualne dokolice)? Svakakvi novovjekovni mediokriteti (nerijetko marksistički) olako su gazili preko skolastičkog naslijeđa kao besmislenog brojenja anđela… a bez da su Svetom Tomi i drugovima dali šansu, vidjeli što ekipa u mantijama ima da kaže u svoju obranu. Velika većina nas odgojena je na takvim predrasudama. Stoga ovo famozno „brojenje anđela“ koristimo kao slikovit analogan primjer, gotovo dokaz, (da se lijepo izrazim) ograničenosti primjene nekog umovanja i pisanja.

Ni sam Svetom Tomi (barem za sad) nisam pružio šansu. No zaključio sam da pametni ljudi, kada pišu o različitim stvarima, tu besmislenu skolastiku drže korisnijom od većine novovjekovnih, obično (pretpostavljeno) smislenijih, alternativa. A tu se ne radi samo o metafizičkim pitanjima… niti samo o teoriji prava i politike… Nepobitni autoriteti poput Schumpetera, pišući povijest ekonomske analize, neke marginalne talijanske redovnike stavljaju visoko iznad modernih otaca ekonomske znanosti.

Što se mene tiče brojenje anđela jednako je smisleno i korisno kao i brojenje burzovnih vrijednosti… Barem prije nego se sam upustim u jedno ili drugo, prije nego li proizvedem novo značenje i odredim svoj poseban odnos prema tim predmetima. Što se „vanjske“, „objektivne“, praktične korisnosti tiče…ta nadam se ne moram posebno isticati koliko se potpuno suludih (i opasnih) ideja pokazalo korisno u ovom ili onom smislu. I također: da mogućnosti korisnog (i vrijednog) iskorištavanja djela Svetog Tome i onih nepoznatih redovnika-analitičara ne ukidaju vladajuće predrasude o „beskorisnoj skolastici“ i „brojenju anđela“.

koča

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci