Tagovi

SKRIVENI KLJUČNI DOKUMENTI O GENOCIDU

Donosim jedan tekst koji u svakom slučaju može razjasniti neka pitanja vezana uz skrivanje dokumenata Vrhovnog savjeta obrane gdje se jasno vidi tko je imao kakvu ulogu.

SKRIVENI KLJUČNI DOKUMENTI O GENOCIDU
Florence Hartmann

Bivša glasnogovornica Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju iznosi sistematičan pregled postupaka kojima su skriveni zapisnici Vrhovnog savjeta obrane, koji su mogli biti dokazi protiv Srbije za genocid u Srebrenici.
U travnju 2006. godine, Bosna je iznosila svoje dokaze protiv Srbije na prvom suđenju za genocide ikad održanom na Međunarodnom sudu pravde (Internacional Court of Justice, ICJ). U istom Nizozemskom gradu, jedan kilometer dalje, drugi UN-ov Sud, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (Criminal Tribunal for former Yugoslavia, ICTY), nije naredio skidanje pečata sa Srpskih državnih arhiva. Stoga je Bosna bila spriječena zatražiti dokumente koji su mogli biti dokazi protiv Srbije u slučaju genocida.
Nekoliko mjeseci poslije ICJ, pod predsjedanjem Britanke Rosalyn Higgins, donijeo je svoju presudu. 26. veljače 2007. godine Sud je ustvrdio da je počinjen genocid u Srebrenici u lipnju 1995. godine kada je ubijeno 8000 muslimanskih muškaraca i dječaka. Ali je i otkrio da su Srbija i Crna gora pružale bosanskim Srbima značajnu i obilatu financijsku i vojnu potporu tijekom rata, uključujući i za vrijeme krvoprolića u Srebrenici, ali nisu otkrili odgovornost za aktivnosti Vojske Republike Srpske i paravojnih formacija koje su počinile pokolj.
Usprkos tome ICJ je ustvrdio da je Srbija prekršila svoje obveze Konvencije o genocidu s time da nije uspjela upotrijebiti svoj utjecaj da spriječi genocid i svoju zakonsku obvezu da kazni genocid s tim što nije surađivala s ICTY-jem oko uhićenja Ratka Mladića. Srbija je prva zemlja u povijesti kojoj se sudilo i koja je osuđena za kršenje Konvencije o genocid iz 1948. godine.
Da je ICJ posjedovao dokaze, da je Srbija imala “pod kontrolom” nadležna tijela u Republici Srpskoj i Vojsku bosanskih Srba, Sud ne bi mogao izbrisati Srbiji krivnju za genocid u Srebrenici. Mnogi vjeruju da transkripti i zapisnici sastanaka Vrhovnog savjeta obrane – tijela zaduženog za nacionalne i strateške odluke i Jugoslavensku vojsku, sadrže te dokaze.
Ti zapisnici su prihvaćeni kao dokazi u slučaju Milošević pred ICTY-em. Suci u slučaju Milošević su imali te zapisnike na raspolaganju kada su presudili 16. lipnja 2004. da mogu biti “zadovoljeni izvan svake sumnje da je optuženi bio suučesnik udruženog kriminalnog pothvata koji je imao za cilj i namjeru uništiti dio bosanskih Muslimana kao ciljanu skupinu“ ne samo u Srebrenici nego „i u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Bjelini, Ključu i Bosanskom Novom“.
Prije podastiranja VSO dokumenata kao dokaza u slučaju Milošević, Srbija je zatražila zaštitne mjere prema članku 54bis Pravilnika Tribunala o postupku i dokazima. To pravilo ovlašćuje države da zatraže tajnost dokumenata i dijelova koji bi bili od “nacionalnih sigurnosnih interesa” te države. Nakon saslušanja predstavnika Srbije i Crne Gore , Sudsko vijeće u slučaju Milošević se u listopadu 2003. godine složilo da se dio tih dokumenata zaštiti.
Najosjetljiviji dijelovi ne mogu biti prikazani ICJ-u ili javnosti. Bosna ih stoga nije bila u mogućnosti iznijeti pred ICJ-em u nezaštićenoj verziji VSO-a koja je u posjedu ICTY-a. Kao i uvijek ICJ može zahtijevati dostupnost tih dokumenata VSO-a. Sud odbija pitati Srbiju da im ih preda. Bosna i Hercegovina je tražila od Suda da naredi objavu tih zaštićenih dokumenata, ali njihov zahtjev je odbijen. Suci ICTY-a su skrili ključni materijal od javnosti zbog jedinog razloga da zaštite Srbiju od odgovornosti pred drugim sudom UN-a.
Nekoliko odluka ICTY-a jasno pokazuju da je “zacrnjivanje dokumenata” garantiralo da neće ugroziti poziciju Srbije u slučaju Bosne i Hercegovine pred ICJ-em. Oni su iznijeli na vidjelo da suci ICTY-a priznaju da javno otkrivanje najosjetljivijih dijelova zapisnika VSO-a mogu imati negativne efekte na ishod procesa pred ICJ-em. Također u konačnici presuda za genocid može imati brojne političke i ekonomske konsekvence za Srbiju.
Ured Tužiteljstva ICTY-a nije bio ovlašten sudjelovati u raspravi Srbije u procesu zahtjeva za zaštitnim mjerama dokumenta VSO-a. Samo su suci, a ne tužitelj mogli odlučiti o zaštitnim mjerama tajnosti tih dokumenata. Kad je Ured tužiteljice Del Ponte primio u listopadu 2003. godine odluku o odobravanju tih mjera zatražilo je ponovno preispitivanje odluke Sudskog vijeća.
Prije sudske odluke, u svibnju 2003. godine, Del Ponte se složila u pismu Goranu Svilanoviću tadašnjem Ministru vanjskih poslova Srbije i Crne Gore da se neće usprotiviti eventualnim zahtjevima Srbije da zatraži zaštitne mjere za dokumente VSO-a. Slijedeći njezino pismo, Srbija je otvorila vrata svojih državnih arhiva. U početku je stručnjaku iz Ureda tužiteljstva bilo dopušteno da u svibnju 2003. godine u Beogradu pregleda arhiv kojemu je dostupnost sistematski negirana.
„Podrazumijeva se da se, u interesu transparentnosti procesa, takve mjere primjenjuju samo u izvanrednim okolnostima i na ograničene dijelove”, piše Del Ponte u svom pismu Svilanoviću. Ona dopunjuje da zahtjev Srbije za zaštitnim mjerama mora biti u skladu s pravilima Suda. Kako to ne bi bio slučaj. Suci ICTY-a utvrđuju sa Srbijom da je njezin “vitalni nacionalni interes” ne škoditi poziciji u slučaju Bosne i Hercegovine protiv Srbije pred ICJ-em jer bi taj slučaj mogao biti “nacionalni sigurnosni interes” kojim se garantira zaštitna mjera na zahtjev države.
Ured Del Ponte smatra da se odobravanje zaštitnih mjera za postojeće namjere zaštite Srbije od odgovornosti pred drugim međunarodnim sudom ne mogu smatrati opravdanim ni podudarnim s pravom i propisima ICTY-a. Za Tužiteljstvo je Sudsko vijeće u slučaju Milošević donijelo krivu odluku i mora ju promijeniti. Kao uvijek, suci ICTY-a u slučaju Milošević odbacuju Uredu Del Ponte dopuštanje njihovog zahtjeva za odlukom o dokumentima VSO-a. Ured Tužiteljstva nije mogao ništa nego čekati za novu šansu za osporavanjem sporne sudske odluke koja se dogodila godinu i pol ranije.
U rujnu 2005., Prizivno vijeće ICTY-a je pozvano da na temelju nove odluke Sudskog vijeća u slučaju Milošević iz srpnja iste godine, uskrati zahtjev Srbije za zaštitnim mjerama na osobnim vojnim dosjeima koji jasno pokazuju da su generali VRS, uključujući i Ratka Mladića članovi Jugoslavenske vojske. Odluka Prizivnog vijeća da je srpski “vitalni nacionalni interes” u parnici pred ICJ-em nije tražena za znatne povjerljive mjere. Prema Prizivnim sucima, sve dosadašnje odluke Sudskog vijeća u slučaju Milošević u zaštiti VSO dokumenata od razotkrivanja zbog potencijalnog prejudiciranja srpskih “vitalnih nacionalnih interesa” radije nego “nacionalnih sigurnosnih interesa” bilo je pogrešno po pitanju zakona.
Ipak, Prizivno vijeće je odlučilo da su ranije odluke stvorile „legitimna očekivanja“ za Srbiju da će njezinim kasnijim zahtjevima koji uključuju “slični materijal” biti udovoljeno na isti način, pa bi to moglo biti “nepošteno” uskratiti zaštitne mjere zatražene od države. Odakle prizivni suci odbacuju u srpnju 2005. godine odluku Sudskog vijeća i odlučuje odobriti Srbiji zahtjev za izuzimanjem javnosti od otkrivanja vojnih dosjea.
Ured tužiteljstva temeljem ove odluke zahtjeva od Sudskog vijeća u slučaju Milošević da se promjeni odluka iz 2003. koja se odnosi na dokumente VSO-a. 6. prosinca 2005. Sudsko vijeće u slučaju Milošević na kraju ukida svoju inicijalnu odluku i prihvaćaju poništenje zaštitnih mjera s dokumenata VSO-a koja je bila na snazi od 2003. Neobjavljena verzija dokumenata sa sastanak VSO-a moći će biti objavljena javno ubrzo nakon toga. Bosna još nije prezentirala svoje dokaze protiv Srbije pred ICJ-em. Rasprava je bila planirana za rano proljeće 2006. Bosna je mogla biti u poziciji podastrijeti dokumente ICJ-u na vrijeme da se Srbija nije žalila Prizivnom vijeću ICTY-a. Oni dostavljaju taj zahtjev u prosincu 2005., pozivajući se na pravilo 108 bis Pravilnika ICTY-a o postupku i dokazima koje omogućava državama direktno upućivanje na Prizivno vijeće. Nakon što je Srbija podnijela zahtjev prizivni suci se slažu odgodom objavljivanja i skidanja zaštite tajnosti s VSO-o arhiva dok ne donesu konačnu odluku.
Miloševićev postupak je završio kad je optuženik umro u pritvoru u Haagu u ožujku 2006. Mjesec dana poslije, pet sudaca Prizivnog vijeće pod predsjedanjem predsjednika ICTY-a sudca Pocara poništilo je odluku iz prosinca 2005. godine Sudskog vijeća i naredbu o objavljivanju “zacrnjenih” dijelova zapisnika VSO-a, inzistirajući na srpskim “legitimnim očekivanjima”.
Jedan kilometar dalje od ICTY-a, ICJ je raspravljao o slučaju genocida u Bosni protiv Srbije i Crne Gore započet 13 godina prije.
Dokumenti VSO-a mogli su biti podastrti kao dokazi i u drugim ICTY-evim slučajevima. Ali vezano Sudskom odlukom predviđeno je da se oni samo mogu koristiti uz zaštitne mjere.
Sudski progon može prihvatiti zapisnike VSO-a u slučaju protiv Momčila Perišića, zapovjednika Vojske Jugoslavije za vrijeme rata u Bosni. On je jedini preostali haški optuženik koji je bio koji je bio nazočan za vrijeme sastanaka VSO-a. Perišić je bio optužen za zločin protiv čovječnosti u Bosni, ali začuđujuće nije okrivljen za genocid ili suučesništvo u genocidu u Srebrenici. Perišić nije bio optužen kao učesnik Udruženog zločinačkog poduhvata za koji se sudilo Miloševiću.
Vrhovni savjet obrane je oformljen 28. travnja 1992., tri tjedna nakon početka rata u Bosni. Sastao se sedamdeset i četiri puta između sredine lipnja 1992. i sredine ožujka 1999. Pedeset sedam sastanaka je održano za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Milošević je bio jedini član koji je bio prisutan na sva sedamdeset i četiri sastanka. Po naredbi sudionika, nijedna stenogramska zabilješka nije napravljena za vrijeme sedamnaest sastanaka od kojih je devet održano 1995. godine, isto tako prije i poslije izvršenja genocida u Srebrenici.
Nedavno su međunarodni stipendisti, pravni eksperti, aktivisti borbe za ljuska prava uložili veliki napor da nagovore Beograd da otvori ratne arhive i da dozvoli da proučavaju transkipte VSO-a, najvećeg političkog autoriteta i vojnih snaga iz 1990.-ih. Kao uvijek, iako je Srbija bila oslobođena optužbe za genocid u slučaju donešenim pred ICJ-em, Beograd još uvijek inzistira na njihovoj tajnosti. Njihovo otvaranje može osporiti presude ICJ-a i kredibilitet njegovih sudaca, koji odbacuju pravo u oči zatražiti od Srbije dokumente koji su bili kristalno jasni za slučaj za koji su bili pozvani da kažu.
Privilegirajući Srbijansko “legitimno očekivanje” preko zakonskog interesa žrtava I interesa transparentnosti sudskog postupka, Prizivno vijeće je doprinijelo prikrivanju istine, popločavajući put za ICJ da ne traži dokaze koje je trebalo obvezno čuti.
ICTY se nije protivio državama kada su trebale uskrati dokaze jer neki dokazi “inkriminiraju” osobe ili državna tijela uključena u zločine, koji bi onda bile obvezni, na svakom sudu (uključujući I ICJ), da se nadoknadi šteta ili plati žrtvama velikog zločina. Na taj način Prizivno vijeće prekršilo je Rezoluciju (827) Vijeća sigurnosti UN-a koja je uspostavila Tribunal 1993. godine. Sukladno članku 7 iste rezolucije, “zadatak Suda će se ispuniti ne krnjeći prava žrtava da odgovarajućim putem traže odštete za štete koje su nastale kršenjem međunarodnog humanitarnog prava.”

Komentari

Kao prvo, kad se prenosi

Kao prvo, kad se prenosi tekst prenosi se i izvor odnosno link. Kao drugo, makar je prenošenje tekstova jedan od načina objavljivanja dnevnika, daleko više cijenim autorske radove umjesto običnih copy-paste Odiseja. Kao treće, ovo je prilično stara priča.

Potpuno je netočno da je "Bosna bila spriječena zatražiti dokumente koji su mogli biti dokazi protiv Srbije u slučaju genocida" zbog postupka ICTY-a. Dapače, ona je zatražila od ICJ da te dokumente zatraži, ali je ICJ to odbio. U presudi ICJ-a jasno stoji:

The Aplicant called General Sir Richard Dannatt, who, drawing on a number of those documents, gave evidence on the relationship between the authorities in the Federal Republic of Yugoslavia and those in the Republika Srpska and on the matter of control and instruction. Although the Court has not agreed to either of the Applicant's requests to be provided with unedited copies of the documents, it has not failed to note the Applicant's suggestion that the Court may be free to draw its own conclusions.

ICJ nije ništa revolucionarno otkrio u svojoj presudi glede uloge Srbije i Crne Gore, te su činjenice godinama ranije utvđene pravomoćno u slučajevima Krstić i Tadić na ICTY.

Da je ICJ posjedovao dokaze, da je Srbija imala “pod kontrolom” nadležna tijela u Republici Srpskoj i Vojsku bosanskih Srba, Sud ne bi mogao izbrisati Srbiji krivnju za genocid u Srebrenici.

Ovo je neprecizno jer pred ICJ, na temelju testa iz slučaja Nikaragva v. USA, nije dovoljno dokazati samo "kontrolu" nego "efikasnu kontrolu" i to nad točno pojedinom operacijom. Dakle, jedino kako bi se mogla atribuirati odgovornost za genocid u Srebrenici je ako se pokaže da je Srbija planirala i provodila konkretnu operaciju u Srebrenici.

Više o ovoj kontroverzi u "Medijska tvornica želja: Razapnite kurvu!" i "Bosna v. Srbija: potraga za krivcem"

Opinioiuris

Opinioiuris

Tko je glasao

Oprosti, od kud ti taj

Oprosti, od kud ti taj članak. Nisam vidjela daje to negdje dosad objavljeno. U svakom slučaju korisno. Tu se zapravo vidi da Niceova priča nema veze. Ono što sam zamjetila kod Hartman je njezina preciznost i dosljednost. Malo je ljudi čitalo njene tekstove devedesetih. Da je imali bi potpuno drugi stav o njoj. Ovako su se svi uhvatili za Nice jer je kontra Del Ponte.

Tko je glasao

Na hrvatskom nije nigdje

Na hrvatskom nije nigdje objavljen osim ovdje. Članak je s interneta (engleska verzija).

Tko je glasao

@ Vanjski poslov Eto kad ste

@ Vanjski poslov Eto kad ste već uzeli to ime, čestitam vam na ovom dnevniku, a ja osobno mislim da je kriva totalna nesposobnost naše diplomacije, koja i postoji da bi se brinula o tim stvarima pa čak ih i unaprijed predvidjela. No to oni nisu u stanju. I zato drugi prolaze bolje od nas. Srbija, Slovenija ma svatko.

Tko je glasao

Traljavost i nesposobnost.

Traljavost i nesposobnost. Naši su sami sebi dovoljni. Uopće nisu zainteresirani niti prate događanja dalja od svog nosa. Vjerujte kada dođem u neko naše veleposlanstvo vani, svaki put izađem šokirana i totalno deprimirana s prizorom i kadrovim koje zatičem. To srećete nekakve ufiksirane filmove koji se vrte, a koji uistinu nemaju veze s bilo čime.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci