Tagovi

SDP i radikalna ljevica

U famoznom planu21, programsko -političkoj platformi s kojom je koalicija lijevog centra, predvođena SDP-om, krajem 2011. godine uvjerljivo pobijedila na hrvatskim parlamentarnim izborima u samom uvodu stoji - 'radnici koji su izgubili radna mjesta, potplaćeni i neplaćeni radnici i svi oni ugroženog životnog položaja u društvu, od izbora očekuju samo jedno – promjene društvenih i gospodarskih vrijednosti u korist rada i stvaranja, a ne profita i dijeljenja prema političkim kriterijima i osobnim interesima." Nije li to važna politička poruka s kojom bi se trebao složiti svatko tko za sebe drži da je 'istinski ljevičar'?! Ne treba li također primjetiti da dovođenje u pitanje profitnog interesa, kao suprotstavljenog interesima rada i stvaranja, čini jedan od osnovnih postulata radikalno lijeve kritike vladajućeg kapitalističkog sistema i kapital odnosa?! Nakon ovakvih i sličnih poruka iz izborne programske platforme kako onda objasniti praksu koja je uslijedila nakon osvajanja vlasti , a koja predstavlja njihovu oglednu negaciju?! Naime, umjesto 'promjene društvenih i gospodarskih vrijednosti u korist rada' provode se politike koje dodatno produbljuju jaz u korist kapitala i kapitalista, a na štetu ljudi koji žive od svojeg rada.

Danas je opće mjesto da socijaldemokratske stranke poput SDP-a, provođenjem neoliberalnih politika kada su na vlasti, gube legitimitet deklarirati se političkom ljevicom. To nije specifičnost samo hrvatske socijaldemokracije već je zajednički nazivnik socijaldemokratskih partija diljem kapitalističkog svijeta. No , socijaldemokratske partije nikad ne bi došle u priliku obnašati vlast da se na izborima kandidiraju s neoliberalnim programima. Također, članovi rukovodstva socijaldemokratskih političkih partija nikad ne bi bili izabrani na vodeće funkcije da u unutarstranačkom izbornom procesu otvoreno zagovaraju neoliberalne politike. Neoliberalizam današnje socijaldemokracije prolazi jedino kao ideološki maskiran u procesu borbe za vlast.

Važno je stoga razjasniti koja je logika tog maskiranja i dal je ono namjerna manipulacija koja svjesno smjera zavaravanju onih čiju demokratsku podršku traži ili se pak objašnjenje krije u dubljim strukturnim uvjetovanostima i spoznajnim ograničenjima zbog kojih socijaldemokratske programske platforme bivaju neprepoznate kao neoliberalne čak i kod onih koji ih kreiraju. Da li oni koji biraju socijaldemokratske partije na parlamentarnim izborima i većina članova socijademokratskih partija imaju interesa u ideološkim manipulacijama ili je pak problem u tome što ne raspolažu adekvatnim teorijskim i analitičkim 'naočalama' da bi uvidjeli nužnost neoliberalizma iza prihvatljivih poruka o socijalnoj pravdi, jednakosti te kritici kapitalizma?!

Ako je već standardna postala kritika da današnja socijaldemokracija nije prava ljevica, valja se zapitati što bi učinili 'pravi' ljevičari da se nađu na poziciji vlasti?! Da li bi oni mogli provoditi politike koja zaista idu u prilog rada, samo zato jer iskreno zastupaju interese radnika i na pravi način razumiju gdje se između 'ideoloških redaka' krije neoliberalizam, za razliku od socijaldemokrata?!

Mislim da je potpuno izgledno da radikalni ljevičari koji kritiziraju današnje socijaldemokratske partije kao krajnje oportunističke, u hipotetskoj situaciji u kojoj bi dobili priliku zamjeniti ih na pozicijama vlasti, bili bi suoćeni sa sljedećom alternativom - ili bi provodili gotovo iste neoliberalne politike ili bi bili prisiljeni vrlo brzo maknuti se s vlasti zbog demokratskog pritiska i nezadovoljstva radnika i građana. Naime, provođenje politika što bi vodile 'promjeni društvenih i gospodarskih vrijednosti u korist rada i stvaranja, umjesto u korist profita' podrazumijeva adekvatan uvid u strukturnu logiku putem koje se u kapitalizmu općenito, a onda i u njegovoj povijesno specifičnoj neoliberalnoj fazi, uspostavlja i razvija antagonizam kapitala i rada. Bez prethodno usvojenog masovnog demokratskog razumijevanja što čini strukturne uzroke tog antagonizma te kako funkcioniraju institucionalni mehanizmi njegovog održavanja, predlaganje a onda i provođenje interesu kapitala suprotstavljenih politika naprosto je osuđeno na neuspjeh. Svaki radikalni ljevičar to zna kada biva izložen zahtjevu da ponudi konkretne prijedloge promjena ako je već toliko kritičan prema postojećim rješenjima koja samo produbljuju društvene probleme. Čelnici socijaldemokratskih partija često reagiraju upravo na taj način kad ih se s pozicija radikalno lijeve kritike proziva da su oportunisti i izdajice lijevice, tražeći od kritičara da ponude konkretna rješenja umjesto same kritike. Takav zahtjev reakcionarni je obrambeni refleks koji biva upucen iz polja značenja vladajuće ideologije gdje bez sistematične analize i poimanja strukturne logike koja stoji u pozadini društvenih problema, svako konkretno alternativno rješenje biva doživljeno ili kao nerealno (utopijsko) ili kao nepravedno.

S jedne strane radikalna, prije svega marksistička ljevica jest ona koja je ostala privrženija znanstvenoj i teorijskoj kritici kapitalizma i zahtjevu za njegovim ukidanjem, dok je socijaldemokracija u ideološkoj rezultanti vezana na gledište da je kapitalizam loš al da ga je moguće popravljati i usmjeriti prema socijalno pravednijem modusu funkcioniranja. Kapitalu odgovara takva podjela jer mu osigurava ideološku hegemoniju. Socijaldemokracija bez kritike političke ekonomije kapitalizma nužno s osvajanjem vlasti kapitulira pred njegovim strukturnim prisliama, čime kompromitira one elemente vlastite ideološke mobilizacije koji su autentični izraz nezadovoljstva i želje za promjenom obespravljenih, dok radikalna ljevica pak ostaje načelno oportunistička jer znanstvenu kritiku kapitalizma praktički izolira od važnih polja ideološke borbe gdje tek može zadobiti masovniju podršku.

Kada je Rosa Luxemburg početkom 20. stoljeca izvela nemilosrdnu kritiku Bernsteinovog revizionizma, to je učnila s pozicija Marxove znanstvene analize i u okviru tadašnje socijaldemokracije. Poanta dakle nije bila diskvalifikacija socijaldemokracije kao takve već znanstveno osporavanje njezinog revizionističkog tumačenja kojeg je izložio Bernstein i ukazivanje na njegove pogubne političke posljedice po cilj uspostave socijalno pravednog i besklasnog društva.

Tako je i danas važno shvatiti da socijaldemokracija nije jednoznačno definirana politička doktrina koja organski povezuje rukovodioce, članove i glasače socijaldemokratskih partija, već je ona u sadržajnom smislu rezultat ideološke borbe za njezino hegemonijalno značenje.

Može se reći da načelno demokratski karakter socijaldemokracije od nje čini realan okvir i polje za ideološku borbe unutar ljevice. Sama rezultanta te borbe onda je pokazatelj praktičnog odnosa snaga pojedinih tumačenja i njihove mobilizacijske uspješnosti.

Socijaldemokratske partije zbog svojeg doktrinarno eklektičnog i načelno demokratskog karaktera sadrže ideološku fleksibilnost koja nedostaje radikalno lijevim političkim partijama. Kod radikalno lijevih partija puno je snažnija doktrinarna rigidnost i ideološka isključivost zbog čvrstog oslanjanja na teoriju. To u svakom slučaju jest korisno za demontažu kapitalističke ideologije, ali u isto vrijeme povlaci ih iz praktičnih ideoloških polja u kojima treba osigurati masovnu podršku odnosno usmjerava ih na sektaštvo.

Što bi dakle određivalo to praktičko ideološko polje iz kojeg se radikalna ljevica isključuje, čime gubi mogućnost masovnijeg utjecaja i mobilizacije?! Jednostavno, to su sve postojeće organizacije i infrastrukture koje živo povezuju potencijalne političke adresate radikalno lijevih političkih platformi. U političkoj sferi to bi prije svega bile socijaldemokratske partije.

Politička baza članstva i simpatizera socijaldemokratskih stranaka su većinom ljudi koji žive od svojeg rada. Njih socijaldemokratska retorika i političko-programske platforme okupljaju kroz kritiku negativnosti što ih proizvodi kapitalistički sistem, ali u ideološkom sadržaju koji bez kritike političke ekonomije kapitalizma nužno proklamira mogućnost njegove korekcije i željenog usmjeravanja. Radikalna ljevica se načelno oportunistički odvaja od sudjelovanja u polju ideološke borbe unutar socijaldemokratskih partija na način da diskvalificira sudionike tog polja kao nužno pro kapitalistički nastrojene, pa vlastito sudjelovanje u takvom polju karakterizira kao kompromitirajuće. Time odustaje od prilike da neodrživa ideološka tumačenja socijaldemokracije kritički razlaže i u njima izraženo opravdano nezadovoljstvo učincima kapitalizma plodotvorno preusmjerava u pravcu njegovog pravog i znanstveno objašnjenog uzroka.

Polje ideološke borbe čine ideološki aparati i infrastruktura socijaldemokratskih partija koji zbog ukotvljenosti u vladajuću ideologiju povezuju znatno veći broj ljudi nego što je to moguće bilo kakvoj radikalno lijevoj organizaciji. Socijaldemokratske partije zbog načelne i formalne demokratičnosti ipak otvaraju ideološko polje za konfrontiranje različitih lijevih tumačenja socijaldemokracije u borbi za preuzimanje vladajuće pozicije. Iz tog razloga u pravilu imaju ili dozvoljavaju političko-programske frakcije. No, ono što je u svemu najvažnije jest praktična forma tog polja koju čini organizirana i živa povezanost velikog broja ljudi posredstvom partijske infrastrukture. Dakle, ne samo ili prvenstveno putem medija. Takva specifična forma ideološkog polja u vidu živog kontakta nezamjenjiva je za efektivnu političku legitimaciju i mobilizaciju.

Da se sad vratimo vratimo na naša početna pitanja odnosno mehanizme maskiranja neoliberalizma iza socijaldemokratske retorike. Maskirani neoliberalizam socijaldemokracije rezultat je nedovoljno uspješne unutarstranačke borbe za alternativno tumačenje socijaldemokracije. Razlozi za to su prije svega praktične prirode.

Pokušat ćemo pojasnit tu tezu na primjeru SDP-a. SDP ima oko 40000 članova. Od tih 40000 članova na stranačkim funcijama je ne više od njih 10%. Izabrano stranačko vodstvo upravlja 'centralnom osi' partijskog ideološkog aparata na način da određuje i održava vladajuće tumačenje socijaldemokratske politike. To čini s jedne strane kroz tzv. moć dnevnog reda tako da definira i moderira teme koje će se naći na dnevnom redu partijskih tijela, a s druge strane kroz javne nastupe, prije svega medijski posredovane, gdje samim izborom na rukovodeće funkcije članovi rukovodstva bivaju ovlašteni i dobijaju medijski prostor govoriti u ime partijske organizacije. Kroz 'moć dnevnog reda' u određivanju i moderiraranju tema na sastanicima partijskih tijela, partijsko rukovodstvo praktički kontrolira i filtrira tumačenja politike 'odozgo' i uspostavlja njihovu vertikalnu transmisiju prema članovima odnosno stranačkoj bazi. Stranački ideološki aparat djelatno funkcionira upravo kroz navedenu institucionalnu asimetriju koja otežava suprotstavljena tumačenja i analize socijaldemokracije.

Ipak, vladajući ideološki sadržaj SDP-a nikad nije puki volunatristički konstrukt rukovodstva već uvijek mora biti dovoljno blizak lijevoj perspektivi i interesima obespravljenih socijalnih klasa, mora najavljivati promjene koje smjeraju većoj socijalnoj pravdi i blagostanju za društveno najugroženije slojeve. Bez takve politički lijeve određenosti ideološkog sadržaja nema nikakve šanse da SDP dobije masovniju izbornu i člansku podršku. S druge strane, zbog načelne demokratske autolegitimacije SDP-a, sam pristup ideološkom polju u kojem ideološki sadržaj u partiji biva artikuliran mora biti proceduralno demokratski otvoren.

Upravo taj imperativ da se bude ideološki prihvatljiv obespravljenim društvenim klasama kojima objektivno pripada većina članstva i izborne baze, te načelna demokratičnosti SDP-a, otvaraju prostor za proboj radikalno lijevih tumačenja u unutarstračko ideološko polje. Naime, svako ideološko tumačenje socijaldemokracije mora sadržavati elemente koje tek radikalno lijeva kritika može zaokružiti u konzistetnu političku platformu. Onaj maskirani neoliberalizam iz plana21 može tek radikalno lijeva kritika pojasniti u neodrživim ideološkim spojevima kakve sadrže tumačenja i programi što nisu utemeljeni na kritici političke ekonomije kapitalizma.

Uvođenje kritike političke ekonomije polazi od prihvatljivih elemenata u vladajućem ideološkom tumačenju socijaldemokratskih platformi i izvodi njihovo nepojmljeno proturječje s ostalim elementima, objašnjavajući na koji način u sebi kriju neoliberalnu agendu. Akteri koji kreiraju i održavaju takav proturječni ideološki patchwork zauzimaju rukovodece pozicije u stranci jer im isti makar kratkoročno donosi konkretnu korist u široj izbornoj mobilizaciji i podršci. Kao što smo već naveli, u dijelu stranačkih ideoloških aparata kojeg čine formalno izabrana tijela stranke, zbog 'moći dnevnog reda' sprječavaju se ili otežavaju radikalno lijeva tumačenja i analize. No, prostor za njih ostaje horizontalno ideološko polje ili praksa izravnog povezivanja i komuniciranja sa članovima te organizacijsko povezivanje koje dozvoljava statut SDP-a u obliku programsko-političkih frakcija.

Više je prednosti takve horizontalne konstitucije ideološkog polja u odnosu na vertikalnu koju koristi izabrano rukovodstvo stranke. Prije svega, ono se uspostavlja na najširoj razini izravne komunikcije sa članstvom bez obzira na funkcije i stranačka tijela. Utoliko je demokratičnije i participativnije od bilo kakve vertikalne varijante. Taj aspekt posebnu važnost dobija u situacijama kada se tumačenje rukovodstva prije izbora i proklamacije iz izbornih programa vidjlivo nepoklapaju sa praksom nakon izbora. Primjer toga je u uvodu spomenut plan21. Tada rukovodstvo nastoji složiti novi ideološki patchwork ili skrenuti fokus sa prethodnog, no u tome ipak ima ograničenu fleksibilnost. Radikalno lijeva kritika u tim situacijama dobija priliku za puno širu legitimaciju vlastitih analiza i tumačenja, prije svega među onih 90% članova koji nisu na stranačkim funkcijama ali i među širom nestranačkom javnosću . Poljuljana vjerodostojnost rukovodstva i tumačenja koje ono plasira otvara akterima radikalno lijeve kritike ne samo priliku za legitimaciju konzistetne lijeve naracije među najširom stranačkom bazom već i za legitimaciju njih kao nositelja koji putem demokratiziranih izbornih procedura za stranačke i javne funkcije mogu zamjeniti postojeće rukovodstvo.

Nažalost, akteri radikalno lijeve kritike, prije svega marksističke , u pravilu oportunistički izbjegavaju priključiti se SDP-u i koristiti njegovu infrastrukturu i široku člansku bazu u borbi za legitimaciju radikalno lijevih tumačenja socijaldemokracije. Smatraju da je sam taj čin kompromitirajuć ili kontraproduktivan ako vladajuća interpretacija socijaldemokracije uvijek već nije konzistetno i nedvosmisleno određena protiv kapitalizma. Time iz načelno oportunističkih razloga odbijaju razumijeti logiku polja ideološke borbe i način na koji se praktički uspostavlja i mijenja hegemonijalno značenje.

Posljedica odustajanja radikalno lijevih aktera od pristupa SDP-u ostaje propuštena prilika da se koristi razgranata infrastruktura koja povezuje velik broj ljudi koji su potencjalni adresati radikalno lijevih političkih platformi. Vladajuće interpretacije rukovodstva SDP-a ne bivaju analitički izazvane i dekonstruirane pred običnim članstvom i u ime socijaldemokracije koja je konzistentna jer proizlazi iz kritike političke ekonomije kapitalizma.

Komentari

Naravno da je puknuta cijev u stanu al pari puknuću nasipa ...

Naravno da su sve stranke sa svojom infrastrukturom eden demokracije na zemlji - posebno za onijeh 19-toricu koji posjeduju cijelu zemaljsku kuglu... i bijaše jednom Sodoma i Gomora...

Tko je glasao

Teorija i praksa

"U famoznom planu21, programsko -političkoj platformi s kojom je koalicija lijevog centra, predvođena SDP-om, krajem 2011. godine uvjerljivo pobijedila na hrvatskim parlamentarnim izborima..."

Koalicija je "uvjerljivo pobijedila" na izborima ne zbog "plana 21", nego zato što se ljudima bio na glavu popeo HDZ sa svojim bahatim izočijutikradem ponašanjem. Koalicija se - ni kriva ni dužna - samo našla na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Kao što će iduće izbore, nažalost, osvojiti Karamarko & HDZ, ne zbog famoznih "planova" o kojima stalno trabunjaju, nego zato što su Kukurikavci majstori za autogolove iz svih pozicija.

Tko još u ovoj zemlji izlazi na izbore i odlučuje glasati na osnovu programa?
Pa "programi" se svode na glupa obećanja tipa majkemi ja ću ... uz nabrajanje pustih želja i snova.

Dovoljno je vidjeti izbore u Vukovaru za gradonačelnika. Čovjek koji je pobijedio baljezga da će "raditi na rastu gospodarstva, većem zapošljavanju..." i da je na tom "programu" dobio izbore.
Za krepati. Baš bi bilo zanimljivo znati kako to gradonačelnik utječe na "rast gospodarstva i zapošljavanje". Ovo drugo još nekako - kad pozapošljava rodbinu i stranačke pajdaše.

A jedini "program" koji je igrao na vukovarskim izborima je bilo nacionalno svrstavanje.
"MI" i "ONI". I glasanje "protiv".

Glasanje PROTIV - najveći motiv izlaska hrvatskog glasača na izbore.

Tko je glasao

Slažem se da su ljudi u prvom

Slažem se da su ljudi u prvom redu glasali protiv HDZ-a, ali mislim da nikako ne treba zanemariti udio programskog djela u njegovoj retoričkoj nadovezanosti na moralističku poruku – oni lopovi, mi pošteni.. jer taj programski dio i njegova popularna javna artikulacija ipak moraju biti ideološki apelativni i ostavljati dojam ostvarivosti.. nisu ljudi u većini znali da su obečanja o gospodarskom rastu i investicijama i slicno u potpunosti neostvariva, upravo zbog nerazumjevanja osnova političke ekonomije koje i dalje prevladava.. zbog toga i dalje misle da je temeljni problem u nesposobnim ili nemoralnim pojedincima, jer da imamo poštene stručnjake na vlasti stvari bi bile bolje.. a ne bi..

Glasanje PROTIV nije nikakva specifičnost hrvatskih glasača, sve to vrijedi i na 'razvijenom zapadu'..

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

...stara ljevica si je zadala lake ciljeve....

lakše je nasititi siromašne nego nasititi bogate
Majka Tereza - Anjezë Gonxhe Bojaxhiu

...zato si je nova ljevica preuzetno zadala kompliciraniji razlog postojanja...

Tko je glasao
Tko je glasao

Da, odličan upis o

Da, odličan upis o socijaldemokraciji (SDP) od cca 2000 riječi. Bilo bi interesantno ovdje pročitati sličan osvrt na političke osnove programa HDZ-a !?

No, prosto nije moguće u praksi i sustavu koji je prihvaćen imati takvu socijaldemokraciju a u konačnom i socijaldemokraciju uopćej jer je:

Mjesto radnje: Hrvatska, Europa
Okruženje života i rada: kapitalizam
Motor i mjera uspjeha: novac i profit
Motivacija: interes

Pogledaj(mo): https://www.youtube.com/watch?v=d0nERTFo-Sk (Fear the Boom and Bust" a Hayek vs. Keynes Rap Anthem)

Socijaldemokracija će u smislu tvog upisa moći opet postojati:
a. tek poslije krvave revolucije, ili
b. ako neki pametni hrvat socijaldemokrat smisli i proizvede takvo oružje od koga će Americi, Rusiji i sl. same gaće spadati, ili
c. kada većina po glavi stanovnika bude imala nekih 50.000 eura.

Kažu da se u ovo vrijeme nanovo čita Karl Marx i slična literatura.

Tko je glasao

Socijaldemokracija će u

Socijaldemokracija će u smislu tvog upisa moći opet postojati:
a. tek poslije krvave revolucije, ili
b. ako neki pametni hrvat socijaldemokrat smisli i proizvede takvo oružje od koga će Americi, Rusiji i sl. same gaće spadati, ili
c. kada većina po glavi stanovnika bude imala nekih 50.000 eura.

d. kada socijaldemokrati otkriju tajnu kako biti efikasniji u mjerljivim veličinama od "onih drugih". I Marx bi se s nama složio oko teorije da je efikasnost jedini kriterij održivosti društvenog i ekonomskog sustava na duži rok.
Bojim se da je radikalna ljevica još uvijek jako daleko i od zajedničkog, programatskog manifesta u 21.stoljeću, a o operativnim programima da ne govorimo.

Tko je glasao

Nisam siguran što točno

Nisam siguran što točno misliš pod 'biti efikasniji', no Marx je pored nemilosrdne kritike kapitalističkih odnosa cijelo vrijeme naglašavao da ce ti odnosi razviti proizvodne snage do takvog stupnja da ce ih biti potrebno ukinuti da bi dostignuta efikasnost i tehnološka produktivnost mogla biti iskorištena za egalitarno zadovoljenje potreba svih ljudi.. Dakle, nije osnovni problem efikasnost već je pitanje tko ima koristi od postojece efikanosti, kako se ona raspodjeljuje u svojim učincima.. Kapitalizam nažalost tu efikasnost pretvara u golemo rasipanje resursa, uništavanje prirode i podjarmljivanje rada...

Slažem se da radikalna ljevica još nema programski manifest za 21.stoljece. Potrebno je prvo pobjediti u borbi za hegemoniju, dekonstruirati vladajuću ideološku konstelaciju, pa ce tek onda biti moguće ponuditi operativne programe.. Mišljenja sam da socijaldemokratske partije čine značajan formalni i infrastrukturni okvir za tu borbu..

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

Odličan dnevnik -

moram ga pročitati još jednom!

No što! - SDP je, kažu, do dolaska Zorana Milanovića imao svoje, kakve-takve - intelektualce! A kad je nastupio Zoran Milanović - sjećam se kao da je danas bilo :) - na neki kritičko-intelektualni tekst Vjerana Zuppe, Milanović je nonšalantno uzvratio: "A tko je to - Vjeran Zuppa?"

Nema teorije, nikakve - to je istina..... Zato nas vijaju vjetrovi, amo-tamo.... I vijat će nas sve dramatičnije.....

Možda precjenjujete te tisuće članova SDP-a..... Da tu ima ikakve teorije, vjerojatno "nema teorije" da to ne bi isplivalo van, na ovaj ili onaj način......

Tko je glasao

Stranački sustav kao drveno željezo

Veoma interesantna analiza mogućih uzroka propadanja hrvatskog društva ( i globalnog društva kroz agendu 1:99) gledano kroz fetiš infrastrukturne paradigme dominirajućih kasti iliti oligarhija...
Stranačka infrastruktura u Hrvatskoj ima kapacitet 3-5% uk populusa i nepripadno prisvaja pravo diktata biološke opstojnosti ostale velike većine koja de facto ne priznaje stranačku sustav kao legitiman za navedenu poziciju u društvu.

No, ono što je u svemu najvažnije jest praktična forma tog polja koju čini organizirana i živa povezanost velikog broja ljudi posredstvom partijske infrastrukture. Dakle, ne samo ili prvenstveno putem medija. Takva specifična forma ideološkog polja u vidu živog kontakta nezamjenjiva je za efektivnu političku legitimaciju i mobilizaciju.

75% apstinirajućeg građanstva negira demokratski legitimitet postojećih stranačkih oligarhija i ne pristaje na mogućnost kvalitativne transformacije istih iz parazitirajućih u demokratsko ministrirajuće tj u poslanje služenja narodu.
Stoga priča o bogatom kadrovskom bazenu partijske infrastrukture kao kapitala za moguće promjene jesu romantičarsko sanjarenje bez realne podloge.
Zašto je tome tako;
Pa iz čistog razloga što bi u protivnom stranačka struktura (posebno mislim na stranke parlamentarne odgovornosti) morala pristati na uvažavanje nužnosti participata sada isključenih mimo stranačkih interesa i kriterija čime bi se drastično smanjila partijska dominacija a time i lagodna pozicija sadašnjeg parazitiranja bez odgovornosti.
Na takvu situaciju nikakva stranačka demokracija ne želi ni pomisliti a kamoli da dopusti kroz svoju infrastrukturu promaju takvih primisli.

Posljedica odustajanja radikalno lijevih aktera od pristupa SDP-u ostaje propuštena prilika da se koristi razgranata infrastruktura koja povezuje velik broj ljudi koji su potencjalni adresati radikalno lijevih političkih platformi. Vladajuće interpretacije rukovodstva SDP-a ne bivaju analitički izazvane i dekonstruirane pred običnim članstvom i u ime socijaldemokracije koja je konzistentna jer proizlazi iz kritike političke ekonomije kapitalizma.

Netočna je teza da recimo unutar SDP-a postoji spužvasti kapacitet članstva koji samo čeka radikalne ljevičare s kojima će blagonaklono priznati da je većina građana tj onih 75% apstinenata zakinuto te time priznati da toj kategoriji staniovništva prepustiti političku avangardu u upravljanju naroda samim sobom. Članstvo većine partija hipnotizirano slijedi svoje pastire u klaonicu i smatraju to božjim usudom - u protivnom odavno bi strgnuli jaram klonovske pozicije i u svpjoj stranci i u društvu u kojem su osuđeni na umiranje na rate...
Obzirom da su stranke ustavno nepripadno ukrale narodu pravo izbora njegovih autentičnih predstavnika u tom upravljanju - narod mora spasiti Ustav i silom razvlastiti stranačku hobotnicu njene dominacije jer sam stranački sustav nema vlastitog kapaciteta tu transformaciju provesti kroz vlastitu infrastrukturu bez obzira na neke jesenke laste koje su se izgubile u magli stranačkih religija...

Tko je glasao

Nije to nikakav fetiš

Nije to nikakav fetiš infrastrukture nego realno sagledavanje formalnih uvjeta političkog procesa. Bilo kakva alternativa nužno će morati koristiti iste ili slične forme organizacije i suociti se s istim ili slicnim problemima oligarhijskih tendencija. Naime, nisam čuo za neku alternativu predstavničkom političkom sistemu i uopće pojašnjenje kako bi on operativno funkcionirao, na koji način bi osigurao kontinuirano sudjelovanje većine građana, na koji način bi suzbio oligarhijske tendencije kakvima danas svjedocimo itd..

Dakle, ne treba hipostazirati stranačke strukture već ih shvatiti kao formalni okvir u kojem valja voditi borbu za hegemoniju. To što se one pretvaraju u oligarhije nije indeks neke metafizičke moći i zavjere rukovodstva, već prije pokazatelj pasivnosti, straha, nerazumijevanja većine članova i građana o presudnoj važnosti njihovog djelovanja ili nedjelovanja zbog kojega u konačnici imaju vlast kakvu zaslužuju.. Distanciranje 'naroda' od SDP-a po nicemu nije čin vjerodostojnosti i odgovornosti.. predbacivati članovima stranaka da su ovce i očekivati od njih da bi se trebali boriti i zalagati za ostatak 'naroda' također je potpuno licemjeran i jalov moralizatorski čin..

Zaista ne znam što bi to bili 'autentični predstavnici naroda' i što bi to trebalo odmjeniti stranački sustav i u kojoj organizacijskoj formi bi se tada artikulirala politička volja i birali 'autentični predstavnici naroda'?!

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

nejasna rečenica

" Njih socijaldemokratska retorika i političko-programske platforme okupljaju kroz kritiku negativnosti što ih proizvodi kapitalistički sistem, ali u ideološkom sadržaju koji bez kritike političke ekonomije kapitalizma nužno proklamira mogućnost njegove korekcije i željenog usmjeravanja".

Kolega Štefan, nije li ovdje trebalo pisati "nužno ne proklamira mogućost njegove korekcije i željenog usmjeravanja".

Inače, dnevnik je postavio prava pitanja i dao smjernice prema nekim odgovorima, dobro ga je čitati u komparaciji s dnašnjim tekstom u Jutarnjem: Kako je propao hrvatski državni kapitalizam", o propasti države građene na modelima prošlosti.
http://www.jutarnji.hr/kako-je-propao-hrvatski-drzavni-kapitalizam/1203834/

Tko je glasao

Držim da ne.

Držim da ne. Socijaldemokracija je poznata po tome da je najkasnije od polovice 20 stoljeca postala reformistička, što znaci da je zauzela stajalište da je kapitalizam loš i nepravedan u svojim učincima, al da ga je moguće i potrebno korigirati i usmjeravati tako da bude socijalno pravedniji.. To je možda imalo određene uvjerljivosti u tzv. zlatnom periodu 1945-1965, u doba vrhunca fordizma, organizirane i militantne radničke klase, države blagostanja i kenesijanskog intervencionizma, kada se radnička klasa zaista oslobodila svojeg pauperizma i nezaposlenosti, no danas se jasno pokazuje kako je to bio izniman period kada je kapital bio pritješnjen (militantnošću radničke klase na zapadu i prijetnjom 'komunističkog' projekta na istoku) pa je morao učiniti znatne ustupke kako bi se uopće institucionalno održao.. Kada se 80-ih i s nastupom neoliberalne kontraofenzive kapitalizam oslobodio radničkog pritiska, kada je pokazao svoj pravi karakter, dakle golemo povecanje nejednakosti, permanentne ekonomske krize i inherentnu financijsku nestabilnost itd, socijaldemokracija se pokazala kao isprazna i demagoška ljuštura bez kritike političke ekonomije kapitalizma.. dakle, pokazala se kao sredstvo za osobne probitke njezinih čelnika i kao sredstvo za zaštitu interesa kapitala a ne rada..

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

samo nemoj preozbiljno

samo nemoj preozbiljno shvatiti piskaranje iz JL, jer ni oni sami ne znaju što su htjeli reći:
Nakon poraznih ocjena svih relevantnih svjetskih institucija, od Svjetske banke do Europske komisije, Jutarnji list i stručnjaci s kojima je razgovarao smatraju da je posljednji trenutak za odustajanje od postojećeg društvenog uređenja i osmišljavanje novog

što bi ovo bilo? poziv na revoluciju?

naše društveno uređenje institucionalno i regulativno je skoro identično bilo kojem uspješnijem društvenom uređenju u zapadnoj europi, recimo za primjer, austrijskom.
Imamo ustav koji štiti privatno vlasništvo i ulaganje kapitala, imamo jasno, transparentno i usporedivo kapitalističko, trgovačko zakonodavstvo. U Hrvatskoj se posluje na isti način kao i u Austriji.
U Austriji postoje dvije velike stranke koje su u vječitoj grande koalition, koje nakon izbora potpisuju proporz agreement i šalju stranačke ljude po upravnim i nadzornim odborima državnih kompanija, i to nije nikakav razlog da se ta svojevrsna austrijska partitokracija smatra preprekom za razvoj austrijskog društva.
Ono gdje se razlikujemo je snažan i žilav austrijski privatni sektor, koji može napuniti proračun, i politika koji ima savršeni instinkt da bogati privatni sektor čini i njih (političare) bogatim i uspješnim.
Ukratko, ono što čini razliku između austrijskog i hrvatskog društva je ZNANJE i EFIKASNOST privatnog sektora.
Da bi to mi postigli ne treba mijenjati cijeli sustav, treba samo promijeniti redoslijed vrijednosti.

Tko je glasao

redoslijedi prioriteta

Članak u jutarnjem pogađa dio istine.
Znanje i efikasnost privatnoga sektora nije prestižan cilj, takav je cilj još uvijek državna služba.

Poznam iznimno sposobne ljude koji su svoje duple magisterije i kojekakva znanja godinama zanemarivali bacajući uludo vrijeme koje su mogli iskoristiti da ga u nekoj svojoj privatnoj inicijativi daju drugima,pomognu društvu, a i sami zarade.
Svo su to vrijeme čučali, ili nezaposleni ili zaposleni negdje u državnoj službi gdje nisu radili ništa, ili premalo, čekajući na pravo mjesto u nekom ministarstvu ili agenciji, jer to je ta sigurna luka koja im je bila prestižni cilj. Čekajući takve poslove bili su uvjereni da su njihovi rizici manji.

Na uvrnut način to je i točno. Da su ušli u privatni sektor, rizici bi im bili neusporedivi,a sati dnevnog rada daleko veći.Da bi opstali,uza svu pamet i vlastite edukacijske prednosti,bila bi im potrebna, ne ta dva sata od jutarnje kave do kolegija, već najmanje 10 sati nastojanja u različitim tipovima radnih aktivnosti, i to svaki božji dan. A to se ljudima kod nas još uvijek ne da. Bolje čekati siguran posao (koji, a propos, i danas „umješniji“ ipak dočekaju) nego „protratiti“ život u radu koji ti ionako ne može donijeti brdo novaca, a ni neke, tako željene, birokratske moći, bez koje se nekima život ne čini vrijedan življenja.

Privatni sektor u kom nisi izrabljivač tuđeg rada donosi najčešće samo solidan dohodak, no uvijek neizvjestan, odrađen u svakoj minuti svoga dnevnoga rada, u kojem ne postoje spojeni praznici, a mnogo puta ni vikendi.

agnusdei

Tko je glasao

a kako si ti shvatila poziv

a kako si ti shvatila poziv iz JL-a za "osmišljavanje novog sistema"?

a kada bi mogao birati između solidnog dohotka u privatnom sektoru ili čekanja solidne pozicije u državnoj službi, znam da bih izabrao ono prvo.
Inače, solidne pozicije u državnoj službi, koje se po visini plaće mogu izjednačiti s privatnim, postoje samo ako te stranka delegira na sinekuru od četiri godine, koliko traje mandat.
prilično godina sam proveo u uspješnom privatnom sektoru i onda isto toliko godina u državnom. To je nebo i zemlja.
Vjerujem ti da postoje ljudi koji bi, kada bi došli u priliku da biraju između solidne karijere u PLIVI i nekakve činovničke pozicije u ministarstvu zdravstva, izabrali državnu službu.
Neki ljudi jednostavno ne podnose radno okruženje "result oriented", ali ne treba zato mijenjati društveni i ekonomski sistem.

Tko je glasao

tko da štiti rad i od koga?

Jutros nisam uopće primjetila podnaslov teksta. To "osmišljavanje novog sistema"?iz podnaslova nije u tekstu ničim elaborirano, sam tekst ne poziva ni na što. Konstatacija je stanja. A i na što bi mogao pozivati?

Promjene,kakve? Može li se uspostaviti država kao zaštita interesa rada, a ne kapitala kao što autor dnevnika gore navodi, kritizirajući demagoške zahvate socijaldemokracije? Ja ću uvijek žarom svoje lijeve orijentacije reći- mora se moći.

Ali, nije li to kvadratura kruga o kojoj sm ovdje toliko puta debatirali.

Tko je glasao

Frkaroš...

Podsjećam te da se niti zadnji put društveno uređenje nije mijenjalo revolucijom, već devolucijom i degradacijom. Francek je samo rakao da je socijalizam fuj i bljak i da nam s privatnim poduzetništvom i kapitalizmom počinju cvjetati ruže, da bi raja složno zapljeskala rukicama, mnogi i bez zvuka...

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

Podsjećam te da se niti

Podsjećam te da se niti zadnji put društveno uređenje nije mijenjalo revolucijom, već devolucijom i degradacijom
misliš na 1974, ili 1991?
pusti Franceka, čovjek je umro. On o suvremenom kapitalizmu nije znao ništa, a nije ga ni zanimalo. Kod nas inače postoji kontinuitet političara koji misle da se politika može voditi bez ekonomije. zapravo i može, ali neko kraće vrijeme, a onda sve završi u revoluciji, devoluciji i degradaciji. Možda je nam je to sudbina na Balkanu.

Tko je glasao

"pusti Franceka, čovjek je umro"

Točno, ali je neoprostivo kriv što je ostavio loše sjeme koje je sjebalo državu čije su stvaranje mnogi platili životom!

"Najviše zakona ima u najpokvarenijoj državi." ~ Tacit

Tko je glasao

Ja mislim baš obrnuto

Mnogi misle da se ekonomija treba voditi bez politike, a ja pak mislim da se ekonomija ne može voditi bez politike, dakako, ne ove neoliberalne/kronokapitalističke, kakva se trenutno provodi.

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

Fetiš koji se pretvorio u paraziterstvo

Naravno da se radi o fetišu jer 20 godina eksploatira politički monopol na ekskluzivno kadroviranje iz siromašnog bazena na sve vodeće pozicije u društvu.
20-godišnje iskustvo imanja i funkcioniranja hrvatske države dokazuje da temeljni problemi ovog društva proizlaze isključivo iz sfere upravljanja iliti managementa što će reći da je taj upravljački sloj nekompetentan i moralno destruktivan, a što dokazuje svekoliko urušavanje društva i sustavna korupcija poticana državnim ustrojsvom.
Nadalje, hrvatsko društvo je doslovno klinički bolesno društvo a koja bolest (bijela kuga) akcelerira od 90-tih naovamo što znači da uzroke nacionalnog odumiranja treba također prvenstveno tražiti u društvenim odnosima koje kreiraju stranački paraziti na svim razinama i koji nikome ne odgovaraju.

Naime, nisam čuo za neku alternativu predstavničkom političkom sistemu i uopće pojašnjenje kako bi on operativno funkcionirao, na koji način bi osigurao kontinuirano sudjelovanje većine građana, na koji način bi suzbio oligarhijske tendencije kakvima danas svjedocimo itd..

Ja ne govorim o ukidanju predstavničke demokracije (koja to nije) već govorim o korekciji iste na način da participat u upravljanju društva samim sobom dobije i onih 75 % apstinenata koji sada ne priznaju stranački legitimitet koji si je nepripadno prisvojio pravo predstavljanja i svojeg kadrovskog bazena (5% građana) i svih ostalih koji ih defacto ne priznaju kao svoje.
Onih 75% apstinenata imaju pravo neposrednom demokracijom participirati parlamentarni utjecaj mimo volje političkih stranaka, a čime bi se reducirao nepripadni status stranaka da glume izvorne predstavnike naroda a ne da budu njegov servis u vladanju samim sobom.

O tome je ovdje dosta pisano i zadnji upis kolege Golgote dobro pogađa smjer i tehnologiju koju bi trebalo slijediti u tim novim rješenjima!

http://pollitika.com/politicki-sustav-je-rak-bomba-hrvatskog-potonuca

Hoće li političke stranke dopustiti redukciju svojeg komotnog parazitskog političkog položaja - neće. Stranke su interesne asocijacije koje su koncipirane kao društveni paraziti i u njima se ne može dogoditi interni prevrat u smjeru služenja općem dobru te je stoga i tvoj pokušaj "civiliziranja" SDP-a iznutra kroz tzv infrastrukturu slijepo jalov.
Dakle, ne treba hipostazirati stranačke strukture već ih shvatiti kao formalni okvir u kojem valja voditi borbu za hegemoniju
Usprkos svim Statutima i moralnim kodeksima stranke nemaju moralne i organizacijske prisile za vlastitom promjenom u smjeru ministriranja narodu već ih se vanjskim faktorima treba natjerati-prisiliti na podjelu predstavničkog kolača i time bi se iste morale početi ponašati politički uljuđenije.

predbacivati članovima stranaka da su ovce i očekivati od njih da bi se trebali boriti i zalagati za ostatak 'naroda' također je potpuno licemjeran i jalov moralizatorski čin..

Naravno, stranke imaju božje poslanje da vladaju u ime naroda za svoj pojedinačni džep i time pothranjuju NWO gdje njih 19-torica imaju čitavu zemaljsku kuglu.
Naprijed je konstatirano da stranke nemaju unutarnjeg kapaciteta za vlastitu humanu transformaciju i stoga ih trena humanizirati konstruktivnom silom.

Zaista ne znam što bi to bili 'autentični predstavnici naroda' i što bi to trebalo odmjeniti stranački sustav i u kojoj organizacijskoj formi bi se tada artikulirala politička volja i birali 'autentični predstavnici naroda'?

Ne mogu vjerovati da ti nije poznat institut autentičnog predstavnika naroda - to sigurno nisu osobe koje odabere Milanović i u obliku liste podmetne narodu da glasa uzmi ili ostavi.
Istinski predstavnici su oni koje će građani neposredno imenom i prezimenom birati i zadužiti da prezentiraju njihov konkretni interes bilo da se radi o političkoj ili civilnoj organizaciji bilo da se radi o teritorijalnom interesu i koji će biti u kontinuiranoj predstavničkoj provjeri s mogućnošću opoziva a ne samo nakon proteka 4 godine.

Dakle ima rješenja, pitanje je samo da li naši parcijalni egoistični interesi dozvoljavaju
promjenu odnosa moći dominacije...

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci