Tagovi

Remetilački faktori

Eto, danas je 16. prosinca 2006 godine. Nova Godina 2007 je pred samim vratima i kuca noseći „darove“. Gledajući u mome kompjuteru kartu Europe na kojoj sam već osjenčao najnovije članice Europske Unije (Rumunjske i Bugarske, kako bih pratio napredovanje te tvorevine), počela me progoniti „zabavna“ ideja – da onaj dio Europe, u kojem se mi nalazimo, i kojeg se popularno naziva „zapadnim Balkanom“ - obojim u crno, tj. da od „ostatka ostataka“ (reliquiae reliquiarum) označim sveeuropsku „crnu rupu“.

Od kratkotrajne posjete hrvatskoj metropoli, od prije nekoliko dana, pomalo zaboravljeni pojam „remetilački faktor“ kojeg sam čuo u jednoj maloj diskusiji, usjekao mi se u glavu i muči me. Ukucao sam ga u Google i našao prva dva, ali posve dovoljno ilustrativna odgovora (mada ih ima još mnogo):

• Beogradski Danas: Ponedeljak, 4. avgust 2003. Definicija je, vjerojatno, točna: nema više "remetilačkog faktora" u Hrvatskoj, kako je Srbe volio nazivati Tuđman, jer teško da će se mnogo od oko 200 hiljada još raseljenih vratiti u domovinu.
• Zagrebački Vjesnik utorak, 23. rujna 2003: Na sastanku mješovite hrvatsko-talijanske komisije u Rimu, talijanska je strana upozorila na to da Hrvatska mora paziti da u priči o zaštiti Jadranskog mora ne bude „remetilački faktor“ i da se odluke ne donose bez prethodnog dogovora / Ta poruka bila je sažeta u formuli po kojoj je Hrvatskoj rečeno da pazi na dvije stvari - timing i multilateralnost / U posljednjih se nekoliko dana pojavila informacija o mogućnosti da se proglasi gospodarski pojas, ali s odgodom, dok se pitanje ne riješi multilateralno u sklopu EU-a.

Pojam sam prvi put čuo poslije demokratskih promjena a uoči kataklizme, i to u vrijeme živih i žučnih rasprava sada već pokojnih doktora (Franje Tuđmana i Jovana Raškovića). Od svega nam je danas ostalo ozbiljno pitanje, pitanje samo po sebi vrlo interesantno a odgovor, ako bismo ga našli, još interesantniji: Kako to da smo od žrtava tog pojma i sami postali „remetilački“ faktori?

Ako nemate osjenčenu kartu EU pokušajte ju zamisliti: Oko Zapadnog Balkana je smišljeno zatvoren krug, a Europska unija je definitivno izašla svojim istočnim granicama na Crno more, sastavivši krug od Poljske i Mađarske do Grčke. S tim promjenama su se pomaknuli i strateški interesi, pa su balkanske vjetrometine, stoljećima predmet diplomatskih smutnji i ratnih sukobljavanja (uz dodatnu krvoločnu kreativnost pojedinačnih bizmarkovskih „otpadaka i ostataka naroda“), odjednom postale strategijski neinteresantne, ali radi nesređenih vlastitih internih i međusobnih odnosa postali veliki „remetilački“ faktor u daljnjem europskom razvoju.

Da li smo svjesni takvog stanja stvari, da smo postali nevažni kao strateški partneri, ali se nažalost pretvorili u „remetilačke“ faktore na putu k zaokruživanju europskih težnji. Da su se strategijska promišljanja unutar Europske unije promijenila, vidi se iz njihove svakodnevne prakse „mrkve i batine“, koja potpuno izokreće nekakve moralne vertikale, koje smo naivno očekivali da bi morale biti ugrađene u njihovo ponašanje i njihov odnos prema nama. Ili smo mi negdje zalutali na vlastitom putu pa pokušavamo zadržavati vlastita razmišljanja i zablude proizašle iz vlastite samozaljubljenosti i našminkanog odraza u vlastitom ogledalu. Europljani su odjednom postali vrlo selektivni. Dok su nas ucjenjivali s Gotovinom kako bi nas pripustili u europsku čekaonicu, Srbiji su upravo širom otvorili vrata i bez uhićenja Karadžića i Mladića. Nametnuli su carinsko-gospodarsku uniju Zapadnog Balkana, koja je radi podsjećanja na neugodnu recentnu prošlost prezvana u CEFTU sa najvjerojatnijim sjedištem u Beogradu (iako se Hrvatskoj obećavala uloga regionalne lokomotive). CEFTA kao carinska unija u principu je trebala biti zona slobodne trgovine, ali u praksi će se srpski strateški proizvodi uspjeti zaštititi protekcionističkim taksama. I mnogo drugih suptilnih primjera.

Kako se moglo dogoditi da Srbija od „paneuropski“ i svjetski značajnog „remetilačkog“ faktora (protiv kojeg je bila upotrijebljena čak i masovna vojna sila i o kojoj se čak snimaju svjetski hitovi s najnegativnijim značenjima suvremene filmografije), postaje centar i uzdanica pacifikacije cijelog prostora zapadno-balkanske „crne rupe“. A Hrvatska je naprotiv postala značajan i znakoviti „remetilački faktor“, s kojim se europski moćnici poigravaju kako i koliko žele, čak do nacionalnog poniženja (kao što je bila ova smiješna stvar sa ZERP-om). Da li je to samo hir europskih moćnika? Ili marljivi rad srpske diplomacije koja u jednoj visoko kriminaliziranoj i korumpiranoj državnoj strukturi uspijeva progurat javne interese iznad pojedinačnih i pronalaziti prave ljude koji su spremni te interese zastupati?

Ako je netko promislio da sam zaplovio u „eurofobne“ ili „srbofobne“ vode, jako se vara. Priča o refokusiranjima europske javnosti, o premještanju njihovih strateških interesa, o sklizanju „remetilačkih“ akcenata na druge detalje, ne govore uopće o kroatofobiji u Europi, ili eurofobiji u Hrvata (mada će mnogi odmah upasti u takve zamke). To je u prvom redu priča o nesposobnosti hrvatskih gornjih struktura, koji se oslikavaju kao čisti promašaj. Preciznije, nije problem u nedostatku hrvatske kooperativnosti na europskom planu (nju smo pokazivali više nego što bi normalno bilo dozvoljeno a da se ne bi nazvalo popuzanstvom ili uvlačenjem u prkno). Ovdje se najviše radi o evidentnoj diplomatskoj nesposobnosti u zaštiti vlastitih nacionalnih interesa. Razlozi takvoj situaciji su opet samo među nama, unutar nas, jer smo u svakodnevnoj praksi našeg društva i države permanentno suočeni s činjenicama da osobni interesi nadvladavaju nacionalne. S takvom praksom lako postajemo nevjerodostojni u diplomatskom svijetu, postajemo „remetilački“ faktor, postajemo lako ranjivi na svakom od takvih pregovora, jer suprotna pregovaračka strana se lako opskrbi kompromitirajućim faktima, s kojima olako manipuliraju ispod stola a još lakše na stolu postižu njihove strateške ciljeve. A u ovom trenutku, njihov najveći, ako ne i jedini cilj jest pacificirati ovaj prostor, očistiti ga od korupcije i kriminala i kao takvog integrirati u EU. Ja znam da će mnogi biti razočarani ovakvim pogledom na stanje stvari, jer ne odgovara prevažnoj ulozi Hrvatske u svijetu kakvu smo sami o sebi stvorili.

Ovakav pristup može biti razočaravajuća i frustrirajuća spoznaja, no čini mi vrlo realnom. Ne bismo trebali biti previše naivni. Ti europski „moćnici“ su probrani politički, diplomatski, vojnički, moralistički puritanci, ali i pragmatičari koji su spremni sjesti za svaki zeleni stol, pričati o ružičastim perspektivama i različitim ustupcima, no neće ništa provesti dokle god prema sebi, s druge strane stola imaju ljude radi kojih poslije rukovanja trče oprati ruke. Tako smo došli do ruba: Priča o puritanizmu na svim, a posebice najvišim razinama državne administracije kod nas nije neka sporedna priča nego treba postati najviši hrvatski nacionalni prioritet, element od izuzetne važnosti za daljini društveni, politički i gospodarski razvoj. Da ne bismo robovali zabludama – devijacija u svijetu ima svugdje, i u ovoj Europi dakako, ali kad se skandali objelodane subjekti događaja odlaze bez povratka. Kod nas se zasada događaju samo horizontalna rotiranja kojima mi svi postajemo taoci. I zašto o tome ne progovoriti otvoreno. O stvarnim "remetilačkim faktorima" unutar nas, a ne ksenofobično tražiti razloge neuspjesima u nekim drugima.

I ključno pitanje za kraj: Jesmo li mi kao nacija dovoljno zreli i sposobni prepoznati ljude među nama koji bi bili spremni staviti javne ispred osobnih ili čak stranačkih interesa - tj. otkriti državnika a ne gubiti vrijeme s "političarima".

Komentari

Ovisno o predznaku,

Ovisno o predznaku, remetilački faktor može imati različit sadržaj, ali suština ostaje uvijek ista. On je nešto što se definira kao smetnja nečemu uobičajenom, ali i potencijalna prijetnja (nepoznanica u) onome što netko smatra normalnim da se dogodi u budućnosti.

E sad, npr.:

Dok su nas ucjenjivali s Gotovinom kako bi nas pripustili u europsku čekaonicu, Srbiji su upravo širom otvorili vrata i bez uhićenja Karadžića i Mladića.

Na prvi pogled je doista teško shvatljivo otkud toliko različiti kriteriji pri donošenju odluke o pripuštanju u "čekaonicu". Međutim, stvar je zapravo jednostavna.
Međunarodni odnosi ne trpe nepredvidljivost.

Srbija je uvijek imala vrlo jasan stav, koliko god on bio neprihvatljiv. I jasnu praksu. Rekli su, ne damo naše heroje. I nisu ih dali. Ni dan danas ih ne daju. Ne vjerujem ni da će ih dati sutra. EU to zna i računa s tim. To je dosljednost ili vjerodostojnost u međunarodnim odnosima. Bez obzira na negativan sadržaj.

I Hrvatska je imala jasan stav. Također je rekla, ne damo naše heroje. A onda smo dali. Prvo Blaškića, pa druge bosanske Hrvate, pa Markača, pa Čermaka, pa Ademija. Pa na kraju i Gotovinu. Vjerujem da će i sutra dati svakoga koji bi bio zatražen. To je nejasna praksa. To je nedosljednost ili vevjerodostojnost. Bez obzira na u biti pozitivan sadržaj.

Kad se netko u diplomaciji ponaša nedosljedno, onda nije vjerodostojan partner i drugi ne znaju s čim mogu računati.

Možda nije najbolji primjer, ali moja teza je sljedeća:

Lakše se je nositi s poznatim makar koliko velikim problemom, nego s onim za koji nikad ne znaš koliki je (nepoznatim).

Nesreća je Hrvatske što Sanader postaje sve dosljedniji u svojoj nedosljednosti. Kako na unutarnjem, tako i na vanjskom planu.

Ali to nije dosljednost kakva se traži u međunarodnim odnosima. Ne izaziva poštovanje.

A što možeš očekivati od onoga tko te ne poštuje?

B-52

Tko je glasao

Dok su nas ucjenjivali s

Dok su nas ucjenjivali s Gotovinom kako bi nas pripustili u europsku čekaonicu, Srbiji su upravo širom otvorili vrata i bez uhićenja Karadžića i Mladića.Srbiji nisu širom otvorena vrata i bez uhićenja Karadžića i Mladića, a epitet crne rupe najbolje paše upravo Srbiji u kojoj zbog izolacije raste radikalizam. Odgovor na pitanje zašto taktika primjenjena na Hrvatskoj (uvjetovanje pregovora poštivanjem međunarodnog prava) nije uspjela na Srbiji ostaje neodgovoreno, no jasno je da će daljnji tvrdi pristup prema Srbiji rezultirati samo masovnijim skupovima podrške Šešelju, što nije u interesu RH niti EU. Zbog toga je možda oportuno potvrditi integracijsku budućnost Srbiji kako bi se pomoglo stabilizaciji, a u konačnici i uhićenju Karadžića i Mladića.Nametnuli su carinsko-gospodarsku uniju Zapadnog Balkana, koja je radi podsjećanja na neugodnu recentnu prošlost prezvana u CEFTU sa najvjerojatnijim sjedištem u Beogradu (iako se Hrvatskoj obećavala uloga regionalne lokomotive).Carinsko-gospodarska unija, bez obzira na njeno ime ili pravni okvir, ima daleko više sličnosti s EU nego "recentnom prošlosti" (inače klasični boogeyman desničarske struje). Zanimljivo je i da je informacija o sjedištu više puta demantirana, ali se to još uvijek koristi kao validna činjenica, što je posebno komično s obzirom na činjenicu da CEFTA nema posebne institucije kao EU (već se samo radi o multilateralnom ugovoru) pa joj ni ne treba "sjedište" jer nije pravna osoba.CEFTA kao carinska unija u principu je trebala biti zona slobodne trgovine, ali u praksi će se srpski strateški proizvodi uspjeti zaštititi protekcionističkim taksama.Znači li to da i HR ulaskom u kakvu zonu slobodne trgovine (EU) ne smije zaštititi neke proizvode? Ili je protekcionistička politika opravdana samo kada se radi o interesima vlastite nacije? Manipulacija nacionalističkim sentimentom ne pomaže zreloj i ozbiljnoj raspravi koja može donijeti ozbiljan odgovor na to treba li HR biti ili ne dio tog projekta. Preciznije, nije problem u nedostatku hrvatske kooperativnosti na europskom planu (nju smo pokazivali više nego što bi normalno bilo dozvoljeno a da se ne bi nazvalo popuzanstvom ili uvlačenjem u prkno).Primjerice nesuradnjom sa Tribunalom u slučaju Blaškić uparenom s obavještajnom operacijom opstrukcije rada suda i koordiniranjem obrana kako ne bi "ugrozile nacionalne interese" što je rezultiralo kaznom od 45 godina umjesto 9? Ili proširenjem ograničene suverenosti na teritorij koji se tiče i drugih država bez koordinacije stavova? Hrvatska se tek mora naučiti što znači kooperativnost i da se pozicije autoriteta na međunarodnoj sceni moraju zaslužiti dosljednošću i supstantivno, a ne pozivanjem na mitove iz 7. stoljeća.

Negdje u članku nakon citata imaš postavljen tag za link tako da je cijeli tekst iza citata formatiran kao hyperlink pa predlažem da to ukloniš.

Opinioiuris

Opinioiuris

Tko je glasao

Hvala na komentaru, jer se u

Hvala na komentaru, jer se u svemu osim u nijansama slažemo.

Glede formatgiranja, nisam baš vješt s formatiranjima ovog bloga, tek se učim i istražujem i ne znam što je upalo- Ni s ponovnim ulascima i korigiranjima, no hvala na upozorenjima.

Glede "crne rupe" moje viđenje se odnosilo na cijelu regiju koja je ostala kao neapsorbirani dio buduće EU, nikako samo na Hrvatsku, i više je ilustrativni nego realni izraz, mada se ne mogu otresti mikšljenja da nas mnogi u Europi nekako tako doživljavaju.

Na kraju, nije uopće sporno da ja ubrzo vidim cijelu ovu regiju, pa i Hrvatsku u EU, jer nam je svima tamo mjesto, pogotovo poslije ovakvom zaokruživanja. No. istovremeno si pridržavam pravo da budem nezadovoljan s ukupnim odnosima- Razlike između nas i susjednih nam zemalja se naoko čine značajnim iz naše ali samo ipak kozmetičkim iz EU perspektive, jer previše dobro pamtim njihov odnos prema nama kad je bilo vrlo jasno rko je napadač a tko je žrtva, a kamoli sada kad su uspjeli sve poravnati. Imam jak osjećaj da nam je svima ovdje ma Zapadnom Balkanu zacrtan zajednički upad u EU. Ako mi uđemo malo prije bit će to samo radi pragmatično edukativnih razloga. No cilj opravdava sredstvo, sami ili u paketu svejedno je.

Tko je glasao

Probaj pronaći u tekstu "a

Probaj pronaći u tekstu "a href... " ili "a" (omedjen <> zagradama) tag i obriši ga.

Što se tiče "napadača i žrtve", vrijeme je da svi prihvatimo da ratovi nisu crno-bijele slike te da i žrtve mogu postati napadači i obratno.
Opinioiuris

Opinioiuris

Tko je glasao

Hvala, proučit ću inače

Hvala, proučit ću inače taj čitavi dio oko formatiranja (a nešto ću te pitati privatnom porukom jer mi je još dosta toga nepoznato - a tek sam se uključio).
Ovo s napadačima i žrtvama je rezultat konkretnih sjećanja iz vremena rata kad sam imao prilike čitati vrlo korektna izvješća takozvanih "sladoledara", kojima je i samima bilo neugodno ponašanje njihovih vlasti mada su ih oni više nego realno obaviještavali o tijeku stvarnih događaja u ratnom Dubrovniku; dali su nam da čitamo jer im je bilo neugodno toliko javno "nerazumijevanje" njihovih vlasti dok su s nama dijelili i dobro i zlo.

Tko je glasao

riješeno, bio je zatvoreni

riješeno, bio je zatvoreni tag (a) u pitanju ispred "linkanog" teksta
borja.org

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci