Tagovi

Reci, slobodno

Možda ste čuli za Nadeždu Tokoljnikovu, umjetnicu, članicu benda Pussy Riot (kojima bi trebalo dati neku medalju makar samo zbog izraza lica Wolfa Blitzera kad mora izgovoriti njihovo ime), jednu od ikona anti-Putin pokreta u Rusiji, aktivistkinju za slobodu govora koja je zbog toga osuđena na dvije godine zatvora. Dvije godine. Njezin je grijeh bio što je sa ostatkom benda provalila u katedralu Krista Spasitelja u Moskvi i tamo su odsvirali par prosvjednih stvari. Taj su prosvjed ruski mediji gotovo jednoglasno proglasili bogohulnim činom a zapadni izrazom slobode govora (i pritom doveli sirotog Wolfa B. u gorespomenutu neugodu).

Iako je taj slučaj često spominjan kao primjer razlika u pogledu na osobne slobode između Zapada i Rusije, pogledamo li pobliže, jasno je kako te kvalifikacije ne isključuju jedna drugu. Mogli bi i tvrditi kako je svaki bogohulni čin zapravo izraz slobode govora. Kako je eto Hrvatska dio tog Zapada, kažnjavanje bogohulnog čina možemo smatrati vrstom barbarizma protiv slobode pojedinca, uz uvjet da bogohuljenje nije počinjeno kao vrsta zločina mržnje. I naravno ako je usmjereno protiv nekog drugog, nečije tuđe katedrale - pred par godina u Zagrebu je osuđen turski turist jer je, zamislite, u katedrali izvadio hostiju iz usta te ju mirisao i gledao.

No ovo ipak nije priča o posebnostima jedne zabiti na Balkanu. Vjerujem kako niste nikad čuli za Sirgiorgira Clardyja. On je Amerikanac, nasilni svodnik koji je premlatio mušteriju jedne od svojih cura kad taj nije htio platiti. Kako je pritom koristio tenisicu, optužen je i osuđen za napad smrtonosnim oružjem. Znamo da postoji jer je medije privukao njegov, slobodno možemo reći bizaran, sljedeći pravni korak. Zato jer na tenisicama nije bilo markice sa upozorenjem da mogu biti smrtonosno oružje, on tuži Nike i traži sto milijuna dolara. Jer je osuđen na sto godina zatvora. Ne, nije nikog ubio, pohotni škrtac je ostao sa par šavova i slomljenog nosa. Sto godina.

Vjerujem jednako tako da vam ni Robert H. Richards, četvrti, nije netko kog ćete se sjetiti evo ovako iznenada. Također je Amerikanac, također osuđen. On je silovao svoju trogodišnju kćer. Neće ni dana odležati u zatvoru, dobio je samo uvjetnu kaznu zato jer bi mu, po obrazloženju presude, "zatvor teško pao". Nula godina. Eh, da, Robert je nasljednik kemijskog giganta DuPont (teflon, najlon, kevlar...). Ta dva slučaja povezuje poznata statistika - ako ste pogađali, pogodili ste da je Robert bijelac a Sirgiorgiro crnac.

Na te dvije presude, a posredno i onu Nadeždinu nadovezala se jedna presuda Vrhovnog suda SAD. Njome je ukinuto kumulativno ograničenje financiranja političke kampanje, sa obrazloženjem da novac predstavlja oblik slobode govora. Ta presuda je bila očekivana, i prije nego je objavljena pojavili su se apologetici koji su naširoko raspravljali o tome kako politički proces ovisi o tome koliko se medijskog prostora može kupiti. I kako je nužno osigurati još novaca za tu ovisnost.

Jasno je kako Sirgiorgiro neće dobiti traženih sto milja, jasno je kako mu nitko više neće dati nikakvu slobodu, čak i da počne tvrditi da je on tenisicom samo htio jasno izraziti svoje neslaganje sa mušterijinom odlukom da mu uskrati slobodu govora. Jednako tako je jasno kako ne postoje novinari i mediji, postoji samo plaćena propaganda. Nema nikakve razlike između Matije Babića i Nine Pavića, da se na trenutak vratimo u čemernu žabokrečinu.

Za kraj, bilo bi fer i da Nadeždu usporedimo s nekim - možda najbolje s Pjotrom Pavlenskim, također umjetnikom, također iz Moskve, također mu je ruski sud nedavno presudio. Nije kriv, nije ni bilo zločina. On je naime samo došao na Crveni trg, skinuo gaće, sjeo i pribio si jaja čavlom na asfalt. Čista sloboda govora, ako nemaš para moraš imati muda.

Komentari

while money doesn't talk, it swears

CikaVeljo

Darkness at the break of noon
Shadows even the silver spoon
The handmade blade, the child’s balloon
Eclipses both the sun and moon
To understand you know too soon
There is no sense in trying

Pointed threats, they bluff with scorn
Suicide remarks are torn
From the fool’s gold mouthpiece the hollow horn
Plays wasted words, proves to warn
That he not busy being born is busy dying

Temptation’s page flies out the door
You follow, find yourself at war
Watch waterfalls of pity roar
You feel to moan but unlike before
You discover that you’d just be one more
Person crying

So don’t fear if you hear
A foreign sound to your ear
It’s alright, Ma, I’m only sighing

As some warn victory, some downfall
Private reasons great or small
Can be seen in the eyes of those that call
To make all that should be killed to crawl
While others say don’t hate nothing at all
Except hatred

Disillusioned words like bullets bark
As human gods aim for their mark
Make everything from toy guns that spark
To flesh-colored Christs that glow in the dark
It’s easy to see without looking too far
That not much is really sacred

While preachers preach of evil fates
Teachers teach that knowledge waits
Can lead to hundred-dollar plates
Goodness hides behind its gates
But even the president of the United States
Sometimes must have to stand naked

An’ though the rules of the road have been lodged
It’s only people’s games that you got to dodge
And it’s alright, Ma, I can make it

Advertising signs they con
You into thinking you’re the one
That can do what’s never been done
That can win what’s never been won
Meantime life outside goes on
All around you

You lose yourself, you reappear
You suddenly find you got nothing to fear
Alone you stand with nobody near
When a trembling distant voice, unclear
Startles your sleeping ears to hear
That somebody thinks they really found you

A question in your nerves is lit
Yet you know there is no answer fit
To satisfy, insure you not to quit
To keep it in your mind and not forget
That it is not he or she or them or it
That you belong to

Although the masters make the rules
For the wise men and the fools
I got nothing, Ma, to live up to

For them that must obey authority
That they do not respect in any degree
Who despise their jobs, their destinies
Speak jealously of them that are free
Cultivate their flowers to be
Nothing more than something they invest in

While some on principles baptized
To strict party platform ties
Social clubs in drag disguise
Outsiders they can freely criticize
Tell nothing except who to idolize
And then say God bless him

While one who sings with his tongue on fire
Gargles in the rat race choir
Bent out of shape from society’s pliers
Cares not to come up any higher
But rather get you down in the hole
That he’s in

But I mean no harm nor put fault
On anyone that lives in a vault
But it’s alright, Ma, if I can’t please him

Old lady judges watch people in pairs
Limited in sex, they dare
To push fake morals, insult and stare
While money doesn’t talk, it swears
Obscenity, who really cares
Propaganda, all is phony

While them that defend what they cannot see
With a killer’s pride, security
It blows the minds most bitterly
For them that think death’s honesty
Won’t fall upon them naturally
Life sometimes must get lonely

My eyes collide head-on with stuffed
Graveyards, false gods, I scuff
At pettiness which plays so rough
Walk upside-down inside handcuffs
Kick my legs to crash it off
Say okay, I have had enough, what else can you show me?

And if my thought-dreams could be seen
They’d probably put my head in a guillotine
But it’s alright, Ma, it’s life, and life only

www.bobdylan.com/us/songs/its-alright-ma-im-only-bleeding

luka

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci