"Oluja"- ime za pobjedu

• Dnevnik ppetra - Pon, 06/08/2012 - 23:07
• Glasujte
  0 Up Down
• Komentari 113 dodaj komentar

„Oluja” -ime za pobjedu

Dan pobjede nad fašizmom 9. 5.1945. slavi se širom svijeta. Prvi puta od 1945. u povorci povodom proslave toga dana marširaju i bivši nacisti. Kažu, da su i oni, i njihove obitelji patili, pa se svi prvo trebaju sjetiti njih, njihovih patnji, njihovih preseljavanja, kako bi rat protiv fašizma mogao biti legitiman.
„Žrtva je žrtva”.
„Zločin je zločin”.
„Zločin treba individualizirati”.

Ali,..., svijet na Dan pobjede slavi pobjedu nad zlom i ne pita se hoće li mu žrtve tadašnjih fašističkih naroda, svojim patnjama, dati naknadnu legitimnost ili ne.

Spominjanje “Dana D”, kao dana nakon kojega su započele velike patnje fašista, ne dolazi u pitanje zbog tih njihovih patnji, već se taj dan ističe s ponosom, s pijetetom prema žrtvama savezničkih snaga, s divljenjem prema hrabrosti savezničkih vojnika i vojnoj taktici njihovih zapovjednika.

Kada najveći olimpijski pobjednik, plivač Michael Phelbs, kaže da je “Dan D”, onaj dan kada će on postati olimpijac s najviše medalja u povijesti, nitko, zbog patnji izazvanih fašistima, ne postavlja pitanje te njegove usporedbe.

...
5.kolovoza je u RH Dan pobjede nad srpskim fašizmom, ali zbog patnji koje su velikosrpski fašisti pretrpjeli pri svome porazu, politički predstavnici i neki aktivni učesnici uništavanja RH i njenoga brutalnoga komadanja srpskim paradžavicama u njoj, pokušavaju za taj dan stvoriti Hrvatskoj obvezu prethodnoga “izvinjenja – svih svima” kao pečata na legitimnost akcije “Oluje”!?

A hrvatski mirotvorci, samo prisustvo predstavnika, čak i učesnika srpske pobune protiv RH, u proslavi hrvatskoga “Dana D” – “Oluje”, pokušavaju prikazati kao davanje legitimiteta toj oslobodilačkoj akciji i cijeloj borbi hrvatskoga naroda za vlastitu opstojnost!?

Ta tko još traži priznanje legitimnosti, od svojih napadača, osim predstavnika RH?

Hrvatskome narodu je sve jasno i to pokazuje svojim stavom prema tome danu, iako hrvatski političari, pod pritiskom nesklonih svjetskih političara, imaju potrebu stalno opravdavati “Oluju” kao “legitimnu akciju”, i stalno se “izvinjavati” zbog toga što je rat bio rat, a ne viteška igra.

Umjesto isticanja kako je HV izvela vojnu akciju oslobađanja hrvatskoga teritorija, na preko 10 000 km2, i bila briljantni primjer malenoga broja kolateralnih žrtava za sve ratne sukobe do sada (44 civilne žrtve, od čega samo 1 od “prekomjernoga neselektivnoga granatiranja”), svjedoci smo samoomalovažavanja, samookrivljavanja, nametanja “traženja legitimnosti” od agresora.
Sve to s ciljem: udovoljavanja političkim snagama poraženoga neprijatelja i njegovih međunarodnih pokrovitelja; slabljenja hrvatske političke pozicije; te stvaranja političkoga mosta prema “Antinskome vojvodi”, u cilju opravdavanja, pred narodom RH, priželjkivanoga “obostranoga povlačenja tužbe za genocid”.

Samo spominjanje “Oluje”- hrvatskoga “Dana D”, u okviru sportske pobjede, toliko je traumatično za neke, da podižu pravu medijsku oluju, kako bi riječ “oluja” proglasili blasfemičnom riječi u kojoj dominira nacionalizam, dok istodobno spremno minoriziraju udarce sjekirama, kamenovanja, paljenja automobila, prijetnje smrću, nošenje šajkača i oficirskih kapa pri proglašavanju pobjednika na EP u rukometu, u Srbiji.

Nakon toliko medijske buke, tko će se još usuditi i spomenuti “Oluju” u kontekstu neke briljantne pobjede?

...
“Uvjeravam vas, da ćemo mi u Krajini, prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Europu, nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj. Za ovaj svoj stav ja imam potvrdu u plebiscitarnoj, stoprocentno izraženoj volji srpskoga naroda u Krajini” (predsjednik „Vlade SAO Krajine”, Milan Babić, 1991.)

“Život u Hrvatskoj bio bi gori od svakoga rata. Život u Hrvatskoj- zar bi to bio život? Rat između RH i RSK mora se završiti pobedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se uopće neće i ne mora završiti.” (predsjednik „RSK”, Milan Martić, 1995.)

I..., otišli su organizirano, prema dokumentiranim naredbama, koje zbog konstrukcije lažnoga ZZP-a, ne predstavljaju važne dokumente za parodiju od suda u Haagu.

Tko je dao legitimitet „Oluji”?

-Agresor svojim zlodjelima: protjerivanjima, silovanjima, ruletnim ubijanjima civila projektilima teškoga naoružanja, paljenjima, rušenjima gradova i sela, masovnim egzekucijama, otvaranjima koncentracijskih logora u Srbiji, stvaranjima kojekakvih paradržavica, presijecanjima prometnih komunikacija,... i svojom politikom.

-Srebrenica, svojim primjerom neučinkovitosti „čuvanja sigurnosti u sigurnosnim zonama” i kumovanjima genocidnom ubijanju preko 8 000 ljudi.

-Bihać u okruženju krvnika tipa „srebreničkih heroja- nož, žica, Srebrenica” i prijetnja višestruko većim genocidom od srebreničkoga.

-350 000 hrvatskih prognanika i stotine tisuća izbjeglica iz BiH.

-Preko 15 000 ubijenih građana i tisuće nestalih.

-Pravo na obranu života.

-Priznata i ugrožena državnost RH.

-Zeleno svjetlo glavnoga svjetskoga policajca, iako protivno željama moćnih političkih pokrovitelja agresora.

-Pobjeda.

Jasno je i Haagu, tko je izvršio agresiju i genocid, ali zbog političkih potreba njegovih pokrovitelja, svojim političkim presudama Haaški sud pokušava unijeti posebne pravosudne norme, samo za RH i njenu HV, njeno političko i vojno vodstvo, njene generale i hrvatski narod.

Ne samo što za RH žele uvesti posebne norme pri oslobađanju vlastite zemlje, već i norme za povijesno sjećanje, norme za način slavljenja pobjede, za potrebu ”traženja legitimnosti” od političara poražene strane,... norme za korištenje riječi „Oluja” u simboličkome značenju.

Za Brammerza, haaškoga tužitelja, pitanje je: slaviti „Oluju” ili ne?
To je isto kao da se saveznike propituje hoće li slaviti 9.svibnja, kao Dan pobjede ili ne, jer eto, pri oslobađanjima, bilo je i nekakvih zločina prema agresorima, a i još nisu prošetali kojega nacističkoga političara u povorci, koji bi davao intervjue o legitimnosti Dana pobjede.

I zato svi koji traže legitimitet “Oluje”, nakon 1995., prešutno daju pravo agresora na agresiju, njegovo pravo na zločine, na genocid, na izbjegavanje krivnje, na neplaćanje ratne odštete, na ustrojavanje koncentracijskih logora, na prisiljavanje žrtve na povlačenje optužbe za genocid, na pristajanje jednake krivnje i na prinošenje „olujnih ratnika” kao žrtava prisilne, dirigirane, nepravedne i nemoralne pomirbe .

„Oluja” nije samo pomela višegodišnji teror nad građanima RH, već je ogoljela naslage lažnoga morala, glumljenoga humanizma, apsurdne „pravde”, onih koji drugima nameću nemoguće- rat u bijelim rukavicama bez ikakvih kolateralnih žrtava, a samima su im ruke krvave od zločina njihovih političkih zamisli, njihovih djela i namjernih propusta, dok njihove „kolateralne žrtve” brojimo širom Zemlje i bez traženja „topničkih dnevnika”.

• Dnevnik ppetra - Pon, 06/08/2012 - 23:07
  
• Komentari 113
• 6068 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar