Tagovi

Quo vadis, Europa?

Dvanaesti lipnja 2008. definitivno će ostati zabilježen u povijesti Europske unije i procesa europskog ujedinjenja. Tog dana je 862.415 Iraca otežalo put u zajedničku budućnost za 490 milijuna građana Europske unije. Lisabonski sporazum trebao je omogućiti demokratičniju i transparentniju Europu, posebno u onim područjima u kojima bi ona to trebala biti; Irska je dosad dosta i profitirala iz europskih fondova, povukavši 55 milijardi eura. Utoliko je irsko "ne" još više šokiralo vjerojatno cijelu Europu, no to "glasno ne" stavlja u fokus neka zanimljiva pitanja, o kojima bi i Hrvati trebali razmišljati, budući da smo i mi (uskoro) dio te Europske unije (ja se bar nadam). Je li Europa u krizi?
Pokušat ću u ovom dnevniku dati neki svoj pregled tih zanimljivih pitanja, budući da se već raspravljalo o uzrocima rezultata irskog referenduma.

Zadnjih dana svi značajniji europski listovi pišu naveliko o uzrocima, povodima i posljedicama takvog ishoda, kojeg su se svi pribojavali, no većina komentatora slaže se u jednom: rezultati irskog referenduma uvode proces ujedinjenja Europe u svojevrsnu stagnaciju, koja bi mogla dovesti i do ozbiljnije krize. Tako Daily Telegraph govori o "prilici za novu i bolju Europu", dok se Süddeutsche Zeitung pita: "Pa što onda?"

Sve se to skupa događa u vrlo nepovoljnom razdoblju za Europu: Problemi na Balkanu još izdaleka nisu riješeni- Kosovo, Srbija, BiH, Makedonija... zahvatila nas je gospodarska kriza, svjetska recesija, poskupljenje nafte i hrane; gospodarska kriza i recesija u SAD-u, pa se čini da se financijsko- ekonomski sustav SAD-a utemeljen na "životu na kredit", a na kojem je i Europa dugo profitirala, raspada; Rusija sve više i više jača i traži svoje mjesto "pod Suncem", Turska je na rubu krize, Bliski istok ključa, Kina i Indija se gospodarski sve više i više uzdižu i preuzimaju dio kolača svjetske moći u svoje ruke (Kina ove godine prestiže Njemačku)... Već je odavno postalo jasno da se samo jaka i ujedinjena Europa (dakle, Europa koja zajednički koristi svoje resurse) može oduprijeti ekonomskom i političkom jačanju drugih zemalja, odnosno slabljenju svojih partnera; isto je tako jasno da samo zajednička europska vanjska i sigurnosna politika može donijeti više rezultata u rješavanju kriza na Balkanu i Bliskom istoku (a prečesto smo bili svjedoci i osjetili na vlastitoj koži da razjedinjena Europa ne može efikasno riješiti probleme ni u svojem susjedstvu).

Koje su posljedice irskog "ne"? Zajednička europska vanjska i sigurnosna politika u tako skorom roku neće moći biti realizirana, što dovodi EU u vrlo nepovoljan položaj. Nadalje, isto vrijedi i za jaču demokratizaciju EU, jer Lisabonski ugovor upravo želi postići veću blizinu građanima i veći stupanj demokracije u samoj Uniji, što čini irski referendum upravo apsurdnim, jer odbija ono što i sam zahtijeva. Nadalje, irsko ne će dovesti do jačanja antieuropske nacionalističke politike, jer "ako Ircima to i to smeta, zašto ne bi i nama?". Prijeti i stvaranje "dviju Europa", tj. de facto "dekompozicija" Europske unije u više različitih "unija" s jasno definiranim granicama između. Može se pojaviti i pad utjecaja manjih država (budući da će veće države preuzeti inicijativu). Prijeti nam i raspad zajedničkog europskog partnerstva, što će opet štetiti manjim državama, a i svim građanima EU. Europa definitivno mora naći alternativu i rješenje, i ne smije se dopustiti da irsko "ne" odvede cijelu Europsku uniju u blokadu.

1) "Europa s dvije brzine" ili diferencirana integracija

Iako neki mediji i političari oprezno spominju mogućnost blokade Irske i njezinog "djelomičnog isključenja", to bi vjerojatno bio kraj za EU ovakvu kakva je danas. Međutim, sve više i više se govori o ideji "diferencirane integracije". Diferencirana integracija, odnosno različit tempo ujedinjenja za različite zemlje, kaže se, dosad je pokazala jako dobre rezultate u drugim područjima, kao što je to europska monetarna unija i uvođenje eura, odnosno europski schengenski prostor i uvođenje zajedničke granične politike. Zašto takav način integracije ne bi uspio i u političkom smislu? Zagovornici takve integracijske politike su i Njemačka, Francuska, Velika Britanija...te se zapravo govori o tome da bi svaka zemlja mogla izabrati svoj vlastiti tempo ujedinjenja s ostalim zemljama Europe. Time bi se stvorila nekakva "europska jezgra"- "Kerneuropa", unutar koje bi bila mogua intenzivnija suradnja i daljnja integracija. Njemački Die Zeit navodi to kao jedinu realističnu opciju koja bi mogla postati daljnji motor europskog ujedinjenja.

Koncept diferencirane integracije i "Kerneurope" definitivno je primamljujuć, i doista bi mogao biti dobar koncept za nastavak procesa ujedinjenja, no pogrešno bi bilo kada bi se kroz "Europu s dvije brzine" stvorilo i dva potpuno različita svijeta. Europa mora ostati zajedno, i ne bi se smjela razviti neka granica između tih "dviju Europa", jer bi to moglo dovesti samo do daljnje podjele, pada solidarnosti, i na kraju gubitka onog zajedničkog europskog identiteta.

2) Što je to demokracija?

Što je to demokracija? Vladavina većine nad manjinom, vladavina manjine nad većinom, mogućnost izbora ili preuzimanje odgovornosti za posljedice svojih odluka? Rezultati referenduma u Irskoj postavljaju značajno pitanje u tom smislu.

Na ovom referendumu glasalo je ukupno 1 621 037 od 3 051 278 glasača (53,1 %). Od toga je protiv Lisabonskog ugovora glasalo 862 415 glasača, odnosno 53,4 %. Rezultati referenduma su definitivno legitimni, većina glasača se doista opredijelilo protiv, no tih 862 415 glasača čine samo 28,3 % ukupnog glasačkog tijela.

Irci su dakle odbacili reformski ugovor, no od ukupno 27 zemalja EU njih 18 je već prihvatilo Lisabonski reformski ugovor. Ti podaci pokazuju svu apsurdnost nacionalnog referenduma koji odlučuje o nečem tako kompleksnom kao što je to Europska unija. Doduše, te ostale zemlje nisu održavale ustavni referendum, no to ne umanjuje pitanje: Može li 862 415 građana Europske unije legitimno određivati sudbinu onih 490 milijuna građana?

Pojedini mediji, kao što je recimo Die Zeit zapravo glavni uzrok nalaze u tome da većina građana nije protiv EU i žele ujedinjenu Europu, ali na referendumu samo izraze nezadovoljstvo svojom vlastitom vladom glasajući protiv EU (jer obično njihova vlada podupire pozitivni ishod referenduma). Time žele samo optužiti njihovu vladu za lošu politiku, a zapravo "zapapre" cijeloj Europskoj uniji. Tako se dogodilo sad u Irskoj, tako se dogodilo i prije u Francuskoj i Nizozemskoj; a to opet pokazuje svu kompleksnost odlučivanja o ovakvim pitanjima i možda nedovoljno preciznu/korektnu upotrebu instrumenta nacionalnog referenduma u pitanjima oko Europske unije i europskog ujedinjenja. Ovakva pitanja trebaju biti jasno postavljena, i ne bi smjela biti etiketirana kao "nedemokratska"...Jer, jasno je da je odluka o daljnjoj budućnosti Europe vrlo kompleksna i vrlo dugoročna, stoga "čista matematika" nije isto što i "demokratsko (su)odlučivanje".
Tko zna, možda bi jedino sveeuropski referendum (možda s nekim dodatnim pravilima oko vrednovanja glasova) bio jedini zaista demokratski legitiman instrument za odlučivanje o ovakvim važnim pitanjima?

3) Raskorak između "elita" i običnih građana

Rezultat irskog referenduma jasno pokazuje kako postoji raskorak između "elite", koju predstavljaju političari, mediji, "intelektualci", "nositelji javnog mišljenja", i svi drugi koji se zdušno zalažu za jače europsko ujedinjenje i koji na tome rade, i "običnih građana", onih koji u velikom postotku imaju samo neposredan kontakt sa svojim naseljem i neposrednom državnom politikom koja se njih tiče. To ukazuje na znatan problem u komunikaciji i pokazuje da se europska birokracija mora pod hitno reformirati, jer to je "conditio sine qua non".

Drugo, to jasno govori o zajedničkom europskom identitetu. "Europa je premalo prisutna među nama"; kažu neki i u tome imaju pravo.

4) Kako dalje?

A kako dalje u procesu europskog ujedinjenja? u ovom trenutku nije dovoljno jasno. Neki spominju mnogobrojne pravne i političke akrobacije kojim bi se kratkoročno moglo spasiti europske reforme, no dugoročno bi to svakako bio pogrešan put. Politička izolacija Irske bila bi definitivno pogreška. Hoće li se raditi na nekom novom ugovoru (što ne isključuje mogućnost ponavljanja ovakvog "irskog incidenta"), ili na modificiranom starom ugovoru, hoće li se raditi na konceptu diferencirane integracije ili će se morati izmisliti nešto potpuno novo, zasad je to otvoreno. Ono što je jedino sigurno da Europa nema ni vremena ni mogućnosti za stagnaciju i blokadu. Osobno mislim da se "Europa u dvije brzine" i nastanak "dvije Europe" u nekom smislu ne može izbjeći, što ne mora biti loše, nego može doista biti pokretač promjena - osim toga, zašto se broj članica Europske unije od 2004. povećao za čak 12 u odnosu na prijašnjih 15? Vidjelo se da Europska unija nosi prosperitet i da to predstavlja jako dobro mjesto za sve europske zemlje. Ako koncept "Europe u dvije brzine" uspije (uz zadržavanje zajedničkog identiteta, zajedničke europske komunikacije i solidarnosti/partnerstva), to bi moglo samo povoljno djelovati na proces ujedinjenja. No, vrijeme će pokazati, vjerujem ubrzo.

5) A gdje je tu Hrvatska?

Hrvatska definitivno mora sudjelovati u toj "sveeuropskoj debati" o zajedničkoj budućnosti, no nama je najbitnije da nastavimo/započnemo/završimo reforme. Pojavio se u jednom dnevnom listu komentar: "Ako Hrvatska završi sve reforme, tada će biti svejedno jesmo li unutar EU ili ne." E, pa nije baš svejedno. Hrvatskoj trebaju reforme i promjene, no isto tako joj je strateški cilj ući u Europsku uniju. Problema ima svugdje, u EU također ne teče med i mlijeko, no europske probleme (koji su i naši, jer smo europska zemlja, dio te Europe) možemo rješavati uspješno (odnosno sudjelovati u njezinom rješavanju) tek ako smo unutra.

Ima mnogo onih koji bi htjeli da se Europska unija raspadne, predbacujući joj imperijalizam, neokapitalizam, nedostatak moralnih vrijednosti, gubitak nacionalnog identiteta...no to jednostavno nije istina jer se to nigdje nije dogodilo samo zbog EU. Svaka je zemlja zadržala svoj nacionalni identitet, i svaki se građanin EU može osjećati kao građanin svoga grada, kao državljanin svoje zemlje, i kao građanin te Europe istovremeno. Izolacija za Hrvatsku nije i ne može biti opcija, osim toga Hrvatska je već stoljećima dio te Europe, dijeleći njezinu povijest, dijeleći njezinu kulturu i zajednički identitet, stoga je članstvo u "političkoj Europi" jednostavno jedina mogućnost za našu zajedničkju budućnost i sudjelovanje u toj ujedinjenoj Europi bez granica. Stoga, Hrvatska definitivno mora sudjelovati u ovom europskom reformskom procesu.

Komentari

Tog dana je 862.415 Iraca

Tog dana je 862.415 Iraca otežalo put u zajedničku budućnost za 490 milijuna građana Europske unije

Mislim da je konstatacija pogrešna.
Točna konstatacija glasi : Tog dana je 862.415 Iraca odlučilo da sumnja u Birokraciju ujedinjene evrope, a preostalih 490 milijuna građana Evropske unije ta Birokracija ništa nije niti pitala. Što ti građani (490 000 000) misle o Birokraciji i financijskim elitama Evrope jest beznačajno. Oni su tako i tako samo radna snaga koja uzdržava tu Birokraciju.

Tko je glasao

Točna konstatacija

Točna konstatacija glasi

zapravo ne, toga je dana 862 415 Iraca odlučilo zaokružiti "ne" na referendumu za ustavne amandmane koji bi omogućili ratifikaciju Lisabonskog ugovora, želeći time izraziti svoj stav protiv nekog ili nečeg, a što nužno nije bilo protivljenje EU ili nešto drugo :-)

Tko je glasao

Od svih koji su se do sada

Od svih koji su se do sada izjasnili o negativnom rezultatu referenduma u Irskoj, meni osobno se najprihvatljivijom čini izjava grupacije zelenih EP koju je kolega Oštrić prenio u svom komentaru

http://pollitika.com/lisabonski-ugovor-na-referendumu-u-irskoj-rezultat-...

Zaista, kao što niže kaže ap, nije svako zlo za zlo. EU je projekt koji se može održati samo i jedino širenjem prostora slobode i demokracije. Vidi se i iz ovog irskog odbijanja da su EU institucije tako uređene da nije moguća nikakva uzurpacija od strane političkih elita i da EU jest prije svega nastala zbog građana i građanki Europe. Ovakve situacije pokazuju koliko su nacionalne i EU problematike isprepletene i traže od svih aktera da pronalaze inovativne načine da se ta napetost (ponekad čak i suprotstavljenost) nacionalnog i supranacionalnog adresira i kreativno razrješava na dobrobit i nacionalnih država i EU.

nemesis

nemesis

Tko je glasao

Evo, i ta izjava europskih

Evo, i ta izjava europskih zelenih kaže:

This Act for Democracy should be put to all EU citizens in an EU-wide referendum, held on the same day.

...a to je ono što i ja tvrdim- možda jedini pravi legitimitet ima tek referendum za svegrađane Unije.

Tko je glasao

Iako se po EU očigledno

Iako se po EU očigledno trude, sa više truda se očigledno poakzuje da im nedostaje naših iskustava i znanja o jedinstvenim osnovama poslovanja i zajedničkim poslovima.

Davno je to bilo kada su se bavili velikim različitostima u jednoma i jednim u beskraj varijacija, previše su kao medvjedi spavali zimski san za hladnog rata i ekstra zarada i nisu vični.

Za to vrijeme je kod nas višak iskustava oko toga - jedinstvena različita SFRJ u raznoraznim fazama i eksperimentima i varijacijama, isto tako Hrvatska a čak naročito Zagreb. Često su se i nemogući kardeljistički gordijski čvorovi rješavali najednom i od šale, npr. i sada par osobnosti i interesa i šta ti više treba. Isto tako obrnuto, i sitne nijanse nisu se rješile nikad i razvijale u zamrle ili žive metastaze, kao npr. minimalizam pojava i logike pojava, što očigledno muči EU još više od iskusne Hrvatske, koju također muči ali veliko iskustvo omoguće da tu nema nekih naprezanja ni brige ni defetizma.

Nije mi drago čuti da EU ili bilo tko stenje, ali kada je to već tako nije suvišno spomenuti da po našim renomiranim iskustvima nije svako zlo samo zlo, pa čak ni solidna zla nisu samo zla nego i odlična prilika za neke minimalističke probitke i zarade. Tako se i ovdje odmah nazire:
- već u nekoliko dana Irska je, kao prije Francuska, Nizozemska ... podarila više pameti umornim evropskim neiskusnim kardeljstičkim snagama od puno duljih bavljenja i troškova, što je strašni dobitak za puno manje novaca i živaca nego je uobičajeno;
- paralelno evropsko nogometno prvenstvo u ligi za prvaka također pokazuje da veći jako puno dobivaju od manjih, natamburaju ih i onda se naglo opamete;
- a kod nas je to također jako dobro i poučno, kao uvod u ono što je krenulo, šokove što i sitni minimalizam diktira igru jakim kardeljističko-maoističkim divizijama, npr. oko milijardi i "filozofije" dugih osnova poslovanja i rezultata. Obzirom na ozbiljnost pollitika.com i uvijek stalne povjesnosti trenutka, nije zgodno se šaliti sa i onako beskrajnim humorom, ali samo mali znak da je možda vrijeme za razne male ideje i poslovno poduzetničke korake (npr. da se EU ugleda na BiH koja napreduje, npr. da baš sa ovoga portala lakim koracima počnemo rješavati te nemoguće korake počevši od RH, npr. lokalnih izbora i raznog koji protiču u još većem izbjegavanju igre nego po EU ...), da se sa apstraktnijih rječi iskusno prijeđe na male poslovne rječi a sa njih na mala poslovanja, sada kada se je konačno poklopilo da sve strane da kardlejizam i maoizam pokazuju znakove zamora i otvaraju vrata za te male poslove oko velikih stvari.

P.S.
Kako god nas je rezalo, navék je nekak bilo ...
Budi se istok i zapad, budi se sjever jug ...
Ide Bandić (Sanader, Čačić ...) peko Romanije, i on vodi svoje divizije ...
U šumici zeko ...

Tko je glasao

Nema se kaj dodat, jedino

Nema se kaj dodat, jedino sam mišljenja da se EU mješa u sitne stvari svojih članova koje su tradicionalne i koje bi se bez problema s godinama rješile.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci