Tagovi

Prošlo je sedam zlatnih godina, čeka nas sedam gladnih

Ekonomija je oblast koja mi je prilično mutna, iako sam priličan broj knjiga pročitao. Ante Čičin-Šain zastupa tip ekonomske politike s kojom se ja u načelu ne slažem, ali njegovi napisi u subotnjem prilogu "Jutarnjega lista". Vrlo su zanimljivi. Teze iz posljednjeg napisa, naslovljenog Neodrživa "socijalna država" provokativne su, s obzirom na dominantni osjećaj u javnosti, a i na pollitika.com. Preporučam cijeli članak za čitanje, a ovdje prenosim neke osnovne teze.

U prethodnim napisima, objavljenim u Magazinu Jutarnjeg lista od 2. i 23. veljače 2008., ustvrdio sam da je Hrvatska u razdoblju od početka ovog milenija do konca 2007. bila velika dobitnica djelovanja izuzetno povoljnih vanjskih čimbenika. Zahvaljujući tim čimbenicima, ali i mjerama razumne ekonomske politike koje su uvodile dvije nominalno različite koalicijske vlade, u tom su razdoblju doista ostvareni neki izvanredno važni rezultati. Ukratko: vrlo velik broj naših građana, a i čitava zemlja, naglo su se obogatili. (...) To vrijeme možemo, mirne duše, obilježiti kao sedam zlatnih godina. Uvjeren sam da će takva ocjena postupno prevladati i u najširoj javnosti.

Negdje od prijelaza sa 2007. na 2008. počinjemo se suočavati s bitno drukčijim vanjskim okružjem. Čitavo međunarodno ekonomsko okružje počelo se ubrzano mijenjati negdje od sredine 2007. Trenutno je sve u znaku velikih promjena čije je domete i krajnje ishode vrlo teško sagledati. Ipak, sada je već jasno da je glavnina nastalih problema koncentrirana u financijskoj industriji, tj. u bankama, osiguravajućim društvima i brojnim drugim financijskim institucijama te u energetici. (...)

Ukratko, dobar dio problema koji nam predstoje leži jednostavno u tome što više ne možemo računati na izdašan priljev inozemnog kapitala pod izrazito povoljnim uvjetima te na jednokratno velik porast interesa za hrvatski turizam i stjecanje nekretnina u Hrvatskoj. Ni međunarodna konjunktura neće, za dogledno vrijeme, biti onako povoljna kakva je bila do sada.

Naravno, i u proteklim “zlatnim godinama” mnogo je toga ostalo neriješeno. U globaliziranom svijetu samo izrazito velike zemlje, kao što su SAD, Kina, Indija, Rusija i možda Velika Britanija, imaju izvjesne mogućnosti vođenja donekle autonomne makroekonomske politike. Stoga se glavnina privredno-političkih izazova, a time i glavnih zadataka čitave strukturne i tekuće ekonomske politike za sve manje i “srednje velike” zemlje svodi na odrađivanje niza “domaćih zadaća”.

U tom je smislu i u Hrvatskoj u proteklom razdoblju jasno identificiran niz najvažnijih otvorenih problema te je postignuta, barem načelna, suglasnost o važnosti i potrebi njihova dosljednog i što bržeg rješavanja. Glavni problemi te vrste već su dobro poznati. To su nadasve troma i neefikasna javna uprava, sporo i neefikasno pravosuđe, korupcija u brojnim područjima života, dovršenje procesa privatizacije te čitava materija obrazovanja i znanstveno istraživačkog rada.

U međuvremenu je postignut i svojevrstan široki nacionalni konsenzus o potrebi provedbe odlučnih promjena na navedenim područjima. Sukladno tomu, počinju se izdvajati i odgovarajuća sredstva te se na svim tim područjima počelo i podosta raditi. Istina, ne onako brzo i djelotvorno kako bi moglo biti, ali se, izgleda, stvari počinju polako micati.

Postoji, međutim, i druga grupa izvanredno važnih, a sudeći po svemu znatno težih problema s kojima se još ni jedna od naših vlada nije spremna ozbiljno uhvatiti u koštac. To se nadasve odnosi na poveći dio onoga što se u nas podrazumijeva pod nazivom “socijalna država”. Pritom posebno mislim na čitavo područje tržišta rada i radnog zakonodavstva te na sustave zdravstvene zaštite i mirovinskog osiguranja.

Ne prenosim dalju njegovu argumentaciju i prijedloge, koji mogu biti tema posebne diskusije, ili čak više njih (mirovinski sustav, zdravstvo idr.). Ovdje bih htio čuti komentare o dvije skupine pitanja:

1) Da li su zaista godine 2000.-2007. bilo "zlatno razdoblje" za Hrvatsku, kada je doživjela tako značajan napredak? Ako jeste - kako to, da velika većina javnosti to ne uočava?

2) Da li stvari zaista tako stoje, da manje zemlje praktički ne mogu voditi samostalnu makroekonomsku politiku, nego se "glavnina zadataka strukturne i ttekuće ekonomske politike" svodi na "odrađivanje domaćih zadaća "? Da li su zaista najbolji profesori koje trebamo slušati zastupnici neoliberalizma, te institucije poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, sa njihovim poznatim receptima?

Evo i poveznica na prethodna dva članka, koje Ante Čičin-Šain spominje, koje je potrebno pročitati da bi se njegova teza o kraju "sedam zlatnih godina" bolje shvatila.

Što nakon sedam zlatnih godina?
Jutarnji list, subota, 23. veljače 2008.

Što nam političari prešućuju o ekonomiji
Jutarnji list, 2. veljače 2008.

Komentari

Ante Čičin Šain, a čak i

Ante Čičin Šain, a čak i naoko krajnje suprotne koncepcije kod nas (one kardeljističke i slične, pa i one koje ponekad izrekne predsjednik Mesić), nisu zgodna podloga za opće rasprave jer su i teorijski a nadasve veoma razvijeno praktično turboliberalne, takve da je naprosto da je na razvijenoj kardeljističko-maoističkoj matrici naprosto sve dopušteno i to istovremeno i to tako da je nešto parola nužan i dovoljna uvjet.

Već sedamdesetih su osnove sustava i prakse bile dograđene i funkcionirale tako da je uz sve što općenito ima neke veze sa nekim općim načelima i pravilima nužna i dovoljna praksa i obrasci malih i jednostavnih dogovora na vrhu, nakon čega kao u Kini za "kulturne revolucije" ama baš sve biva i može biti podvrgnuto tim malim i jednostavnim parolaškim dogovorima - puno jednostavnije nego kada su se Josif V. Staljin i drugovi mučili oko raznog a i znatno jednostavnije nego kada su se Tito i štab mučili koncepcijama i zavjerama protiv sebe. Tu naprosto više nema potrebe ni bavljenja neprijateljem, ni zavjerama ni ičim, jer su u frionti takvog maoizma nadograđenog na kardeljsitičku osnovu skoro sve i malo obrazovane snage, sve strukture i infrastrukture, i sve to i više nego jednostavno posatvljeno i organizirano u kretanjima ka neodljivim prdmetima žudnje (bezvrijedna valuta koja je napeta i teži oslobođenju okova i brzom pretvaranju u čvrste valute trulog zapada, DEM, EUR itd. i razno drugo, uključujući prosječno 35 iznimnih akdemskih i drugih titula i položaja).

Tako već tada dograđeni i do krajnje jednostavnosti doveden sustav je samo razvijan i obogaćivan, pa je taj turboliberalizam sada veoma jednostavni turboturboliberalizam - za postavljanje na vrh piramide (vidi frederikov post) ti ne treba ništa, ništa je čak prednost, tako da su logično Vesna Pusić i Bianka Matković sa ništa i minus (Vesna minus sa osnovnim rezultatima svojih sociologijskih bavljenja o tehnomenadžerima kao snazi koja razvija i vuče društvo te ništa ili minus kao rezultat političkih bavljenja, Bianka kao sfinga po strukturama i infarstrukturama) na vrhu priramide a vrli Feral im logično suprostavlja Budimira Lončara i Mesića, koji su svojim korjenima i rascvjetavanjima stabla na korjenu ipak hendikepirani za nositi se taom sličnom ali ipak "novom" snagom, pod sigurnom rukom teatrologa koji je doktorirao kod prof. Ivana Konstatinovića.

Ante Čičin Šain, kao i Milka Planinc i Feral Đikić uzalud zdvajaju za satrim dobrima vremenima kada je je to ipak bio samo zreli kardeljizam i nešto udohadnih turboliberalističkih fora, parola kao hajte ili ajmo te kratkih dogovora, nakon čega je išlo lako i uspješno. Sadam, i već dugo, je na taj trubo dodan još jedan turbo, što znači ipak nešto zahtjevnije što te snage ne mogu ni u snu preskočiti, bez obzira što se forsaju i eliksiraju - nužne su razne nijanse turboturbo forsanja, one najsofisticiranije kao kako i kada točno nekome i nečemu uskačeš u riječ ili svijest te snažno plasiraš svoj lik i djelo i slične, one koje se izvode točno u određenom trenutku i koje uspjevaju ili ne, kao što je izvjesna Monika uspjela izvjesnog Clintona usmjeriti na neka bombardiranja po svijetu a potom nije ili kao izvjesna naša zemljakinja Nina u Milanu nije uspjela nakon što je uspjela puno toga, pa je izvjesni bizarni Englez na još bizarnijem radu u Italiji kao zamjenik tužitelja to ulovio i podario javnost dragocjenim podacima kako se to uspjeva i ne uspjeva.

Nije samo Ante Čičin Šain odigrao šta je odigrao, može se reći da je i većina snaga i odigrala šta je odigrala i popušila šta je popušila, Račan još vuče neke konce ali sve slabije i na kraju, Budiša je odmrmljao šta već jeste i nešto preostalih vođa usamaljeno glavinja po bespućima povjesne zbilje a moćne divizije u napadima bez ostatka i na zadnju točku i bez otpora ih slijedi - Todorić je na proslavi HUP-a izrekao gadne defetističke o nestalih još 5 ovako zlatnih godina a ni Sanader ni Mesić nisu ništa ublažili, Milanović i Čačić umjesto dojučerašnjih snažnih iskoraka sve više zauzeti divizijama, Friščić i Pupovac mudro šute, tako da su sve oči trenutno uprte na jedinim nepoklknutim sanagama oko Bandića i Đapića.

Milka Planinc je nudi u pomoć, ona je najiskusnija za ove situacije, ali vjerojatno i od toga ništa. Nabijanje straha se pojačava, ali vjerojatno i od toga ništa, to je nešto što se desetljećima i vječnost radi i u najmanju ruku je istrošeno.

EU sada hoće pouzdanost reda i to baš u zemljama ex SFRJ, gdje imaju najviše stope rasta, cijenama i dobiti, povezano sa raznim. Ni to neće ići, odavno je već kasno i zima je (Haustor).

Tako da nema frke, cool je, turboturboliberalizam povezan sa nastojanjima oko turboturbo straha i reda je već prešao s onu stranu, moćne divizije napadju i dalje ali ne samo da nema otpora - najvažnije je da odavno nema ni ikoga tko to može pratiti i tko prati, ni Bandić jer su sada svi zajahali na tu kartu a samo udružena tvrtka IGH d.d. treba toga više nego što se može (a gdje je toga još cca 150 x više, na odavno iznemoglu materiju).

Prokurator, od kojeg se očekuje sve, umjesto rješenja sluti neke nejasne znakove koji se mješaju sa nekim dvojbama i ništa više, pobliže u Mihail Bulgakov: Majstor i Maragrita, a dodatno i neke drame.

JOT kontrola, gale i štefan već nastupa. Skepsa u beskrajnim maositičkim divizijama se polako ali sigurno širi, ono što su vječnost i još jučer bile jako ofanzive sada je nešto što moli a ono što bilo predmet njihovih napada sada je objekt koji se moli - ali, ti novoreligijski dugi ratovi i obrati ni molbe ne pomažu, jer milosti nema baš zato što nije moguća, za većinu toga je odavno već kasno (zima je - Haustor).

Zato treba štediti živce i novce od nekih beskrajnih priča kao ova, sijanje straha se vrši u prazno a i obrati i molbe na predmete dugih napada više ništa ne pomažu. Čak ni podvrgavanje JOT kontroli ne rješava ništa, to je samo pomoćno oruđe.

Drugovi i gospodo, krenulo je neko novo razadoblje poslovanja, kada se više ne može ama baš ništa bez boljeg života svih a ne samo njih te bez ukupnog poslovnog minimalizma, koji minimalizam je ono najgadnije, ono radi čega se je sve to dugo tako odvijalo i sijan strah i vršeni napadi - najgore noćne more moćnih već su takva stvarnost da ama baš ništa više ne pomaže.

Gotovo je. Sve se otvara i buja na plodnoj zemlji.

P.S. Iako nije ključno, usput - travanj je naokrutniji mjesec u godini.

Tko je glasao

1) Da li su zaista godine

1) Da li su zaista godine 2000.-2007. bilo "zlatno razdoblje" za Hrvatsku, kada je doživjela tako značajan napredak? Ako jeste - kako to, da velika većina javnosti to ne uočava?

Moze se zaista reci da su bilo zlatno razdoblje.Vecina se moguce ne sjeca da su im 1999. godine place u prosjeku bile cca 150 Dem, a danas su cca 700 €.
Ali ta se manjina ni ne sjeca da smo nakon samoizabrane izolacije nakon 2000 godine krenuli prema EU.Tada su se otvorili financijski tokovi i poceli krediti....A te 2000. godine su nas zatekle ljuske i ispraznjene banke i popljackana poduzeca.Nije bilo drugog izlaza.O ratu da se i ne govori...

2) Da li stvari zaista tako stoje, da manje zemlje praktički ne mogu voditi samostalnu makroekonomsku politiku, nego se "glavnina zadataka strukturne i ttekuće ekonomske politike" svodi na "odrađivanje domaćih zadaća "?

Uglavnom male zemlje ne zele voditi bas nikakvu politiku.Za njih je velika stvar ako uspiju izgraditi image o sebi, kao uredjenim, urednim i zanimljivim drzavama.Iznimke koje su u posjedu nafte ( Norveska) ili profiliranog imagea ( Svicarska) i nemaju tih briga.

Da li su zaista najbolji profesori koje trebamo slušati zastupnici neoliberalizma, te institucije poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, sa njihovim poznatim receptima?

Neoliberalizam je osim samoizolacije jedina trezvena opcija! U trzisnoj ekonomiji sve drugo je gubljenje vremena na uzaludne eksperimente.Kako bi uopce jedan Japan koji nema apsolutno nikakve resurse osim ribe i morske soli, a zato kronican nedostatak prostora za golo stanovanje, uspio nakon sto je pretvoren u prah i pepeo tako nadjacati i pregaziti sve svoje konkurente?!
Pitanje je samo koliko je neoliberalizam moguc u nasem mozgovlju.Konketno ovih ces dana vidjeti kako ce porezni obveznici platiti cca 80 mil€ za prevaru Hypo Banke i Astaldija.Nitko za to nece odgovarati niti ce osjetiti ikakve posljedice.Osim poreznih obveznika ( sitnozubanis vulgaris).
U SAD je direktor Enrona, davao masne priloge republikancima, i paralelno falsificirao poslovne rezultate tvrtke, varajuci dionicare i zaposlene.Kad je stvar isplivala na svjetlo, to mu nije pomoglo pred zakonom.Ta bi nam se strana neoliberalizma svidjela, ali ona o zdravoj konkurenciji bas i ne bi.Tako smo - nigdje.Izgubljeni u vremenu i prostoru.
Ali istina je da racuni stizu pa cemo se uciti na najskuplji nacin.To sto su drugi dizali kredite i spiskali te pare, nije razlog da ih sitnozubani jos 3-4 puta ne izaberu.No Austrija je konkretno rekla malom Jandrokovicu, da se tih kartaskih prevara klonimo van balkanskih okvira. Aka - procitali su nas.

Tko je glasao

Neoliberalizam je osim

Neoliberalizam je osim samoizolacije jedina trezvena opcija! U trzisnoj ekonomiji sve drugo je gubljenje vremena

Mislim da ovdje neopravdano izjednačavaš posebni pojam "neoliberalizam" (jedna od opcija strategije u tržišnoj privredi) sa tržišnom privredom kao takvom. Nasuprot toj koncepciji, koja je u najvećoj mjeri prihvaćena u anglosaksonskim zemljama, usprkos mjerama slabljena "socijalne države" u kontinentalnoj Europi i dalje prevladava model koji, uz njegove razne varijacije u Njemačkoj, skandinavskim zemljama, Francuskoj idr., nazivaju "socijalno tržišno gosodarstvo" (prošireno u novije doba kao "eko-socijalno tržišno gospodarstvo - vidi npr. knjigu Franz Josef Radermacher: Ravnoteža ili razaranje : eko-socijalno-tržišno gospodarstvo kao ključ svjetskog održivog razvoja), "rajnski model" (Michel Albert: Kapitalizam protiv kapitalizma) ili čak "demokratski socijalizam" (Elbert V. Bowden: "Principles of Economics" - sveučilišni udžbenik z kojeg sam prvi put ozbiljno učio što je to ekonomija početkom 1990-ih; neko mi ga je bio poklonio). Albert npr. piše da je riječ o "dva modela proizašla iz jednoga istoga sustava, izmešu nositelja divju oprečnih logika kapitalizma unutar jednog istog liberalizma" (Albert, 1995, str. 35).

Albert pokazuje da je "Rajsnki model" po brojnim pokazateljima uspješniji. Na tragu njegovih teza, prije nekoliko godina kad sam se time bavio, prikupio sam podatke iz raznih knjiga koji ukazuju na razlike u uspješnosti po raznim čimbenicima.

Primjerice, u razdoblju 1973.-1994. u SAD je otvoreno 30 milijuna novih radnih mjesta (mogo novih je ušlo u svijet rada, naročito žena - one su međum u Europi već do početka 1970-ih u višem postotuku radile), a u Zapadnoj Europi nijedno! Ali: produktivnor rada je u tijeku 20 godina u SAD porasla za 25%, a u Njemačkoj za 100%, a slično i u drugim europskim zemljama. Godine 1970. Francuzi i Amerikanci radili su u prosjeku isti broj sati godišnje, a godine 2000. Amerikanci rade čak 33% sati više! Europljani su čak trećinu porasta svoje produktivnosti pretočili u slobodno vrijeme, dok su Amerikanci relativan pad produktivnosti nadoknađivali većim brojem radnih sati (veći broj radnika, plus svaki radi dulje).

Porast broja radnih mjesta u SAD je relativan. Broj sigurnih i dobro plaćenih poslova za visokokvalificirane radnike u SAD raste sporo, istim ritmom kao u Njemačkoj; raste ponuda nesigurnih nekvalificiranih poslova, a nadnice od početka 1970-ih opadaju. "Amerika ima kod sebe radnu snagu trećge svijeta, kakva jednostavno ne postoji u većini ostalih zemalja OECD-a" (Lester Thurow: Budućnost kapitalizma, 1997., str. 173) Zato kažem da u analizu treba uvesti i pojam klase, a ne samo nacije (politička ekonomija, a ne samo "ekonomika" - gdje se ipak vraćam i na onu ekonomiju koju sam učio u socijalizmu, koja je sadržala mnoge isprazne i dokazano pogrešne koncepte, ali na osnovu iskustava sa kapitalizmom - "pedeset godina su nam lagali o socijalizmu i govorili istinu o kapitalizmu" - možemo obnavljati njen kritički aparat - Marx je jednostavno nezaobilazan, iako nedovoljan.).

Iako su mjere liberalizacije, deregulacije i privatizacije u manjem ili većem obimu od početka 1980-ih ("reaganomika") svuda provođene, bitna razlika modela ostaje. Pitanje je sada moraju li i ljudi u Europi, kao rezultat novih razvoja, pristati na smanjivanje svojeg životnog standarda, da bi ostali kompetetivni?

Tržište je brutalno, ni o kakvom moralu ništa ne zna. Kao što ubijamo konja koji slomi nogu, tako je ekonomski racionalno prepustiti smrti, pa čak i ciljano ubiti, onoga tko je teško bolestan i "surova matematika" pokazuje da se trošak njegovog liječenja ne isplati. Većina ljudi, naravno, ipak ne želi prihvatiti takvu konzekvenciju, pa u praksi dolazi do raznih kompromisnih rješenja, za koja Čičin-Šain kaže da su "nedosljedna". Apelirati na moral, podrazumijeva Ćičin-Šain, jest "neracionalno"; ja bih međutim radije rekao da je riječ o raznim vrstama racionalnosti. (Bowden kaže da svako društvo ima na raspolaganju tri procesa rješavanja ekonomskog problema proizvodnje, potrošnje i distribucije dobara: socijalni, politički i tržišni. Sva tri su u raznim omjerima prisutna u svakom društvu!)

Tradicionalni argument zastupnika čiste tržišne ekonomije jest da će nagrađivanje uspješnih, koje se događa kroz tržišnu utakmicu, na dulji rok donijeti koristi svima. Sada međutim imamo suprutni argument, koji ogoljuje "surovu matematiku" tržišta: iako velika većina trpi očitu štetu, ipak je nužno odgovarajuće mjere preduzeti.

Drugi smjer razmišljanja o globaliziranoj ekonomiji, kakav zastupa npr. nobelovac J. Stieglitz (onaj koji je nedavno objavio knjigu o troškovima rata u Iraku, od kojeg koristi ima vladajuća klasa SAD a većina Amerikanaca štetu, pa je Zvonetu odmah bilo jasno da samo lupeta gluposti, jer je CNN rekao drugačije :)) te alter-globalizacijski pokret (pogrešno od medija nazvan "antiglobalizacijski") koji se zalaže za globalizaciju slocijalne pravde i solidarnosti, ide u posve suprotnom smjeru: one mehanizme političkog pa i socijalnog procesa odlučivanja, koji su dokazano uspješni na nacionalnom, primijeniti i na globalni nivo (npr. garancije najnižih plaća, razna druga socijalna prava, zaštita na radu, zaštita okoliša itd.). Nasuprot danas dominantnoj neoliberalnoj koncepciji, kioju zaustpaju MMF i Svjetska banka (na čije recepte misli i Čičin-Šain kad spominje da možemo samo "odrađivati domaće zadaće" koje nam ti profesori zadaju), drugi pristup zastupa niz međunarodnih organizacija kao što su UNDP, UNICEF, ILO (međunarodna organizacija rada) idr.. I naravno i zelene stranke.

Zoran Oštrić (Zelena lista)

Tko je glasao

u kontinentalnoj Europi i

u kontinentalnoj Europi i dalje prevladava model koji, uz njegove razne varijacije u Njemačkoj, skandinavskim zemljama, Francuskoj idr., nazivaju "socijalno tržišno gosodarstvo" (prošireno u novije doba kao "eko-socijalno tržišno gospodarstvo - vidi npr. knjigu Franz Josef Radermacher: Ravnoteža ili razaranje : eko-socijalno-tržišno gospodarstvo kao ključ svjetskog održivog razvoja), "rajnski model" (Michel Albert: Kapitalizam protiv kapitalizma) ili čak "demokratski socijalizam" (Elbert V. Bowden: "Principles of Economics" - sveučilišni udžbenik z kojeg sam prvi put ozbiljno učio što je to ekonomija početkom 1990-ih; neko mi ga je bio poklonio). Albert npr. piše da je riječ o "dva modela proizašla iz jednoga istoga sustava, izmešu nositelja divju oprečnih logika kapitalizma unutar jednog istog liberalizma" (Albert, 1995, str. 35).

Svaka drzava je prica za sebe.Njemacka je sa Schroderovom socijaldemokracijom stigla do "zadivljujucih" 12% nezaposlenih i tvrtkama koje su gotovo ultimativno na kraju balade zaprijetile preseljenjem u Aziju.Sada trenutno Merkelica lijeci takve zablude i dobro joj ide.Paralelno je to doba Blaira u UK i za to je vrijeme njemacke agonije UK uspjela prestici Njemacku nakon dugo godina neupitne njemacke gospodarske premoci.Sto se pak Francuske tice, oni su nam kao dijelom mediteranci bliskiji.
Ali Francuska je drzava koja ima je najkrace radno vrijeme u Europi! Istodobno stagnira vec 15 godina.Sama cinjenica da je Sarkozy pobijedio na izborima i imao veliku podrsku i medju ozbiljnijim studentima ( koji zaista i zavrse studij) govori da se dio ljudi uspio mentalno iskljuciti iz samodostatnosti i poprilicne komotnosti.Odnosno shvatiti ispravno globalizaciju.
Knjige iz 1995. godine su na zalost vec zastarijele, a pogotovo jer jos ne razumiju elementarne izazove globalizacije.Treba vidjeti samo koliko je daleko od te 1995. pa do 2008. godine "pobjegla" unaprijed Kina na podrucju gdje je dopustena liberalizacija gospodarstva.
Porast broja radnih mjesta u SAD je relativan. Broj sigurnih i dobro plaćenih poslova za visokokvalificirane radnike u SAD raste sporo, istim ritmom kao u Njemačkoj; raste ponuda nesigurnih nekvalificiranih poslova, a nadnice od početka 1970-ih opadaju.
Naravno, jer i drugi se ukljucju na globalno trziste.Koliko je automobila van Koreje prodavao Hyundai tih 70-ih godina? Gdje je onda bila Nokia? GM je bio nekad 3 x veci od Toyote itd.
Problem socijalnih demagoga je u tome sto kod njih nema klime koja bi pruzila uvjete za nastanak Microsofta, Oraclea, Googlea i drugih slicnih tvrtki.
“What type of social model is it that has 20 million unemployed in Europe? Productivity rates falling behind those of the USA? That, on any relative index of a modern economy — skills, R&D, patents, information technology — is going down, not up?” Tony Blair

Tko je glasao

Pogledaj, molim te, odgovor

Pogledaj, molim te, odgovor koji sam dolje napisao Skvikiju, za neka pojašnjenja.

Naravno da je svaka država "priča za sebe". Ali priče se grupiraju u dva velika modela: neoliberalni i socijalno-tržišni (tako neki teoretičari; drugi ipak inzistiraju i na trećem, skandinavskom modelu "demokratskog socijalizma", koji se u nekim bitnim točkama - recimo, položaj središnje banke - bitno razlikuje od njemačkog). Riječ je o modelu kojeg zastupaju sve političke stranke u Njemačkoj, pa to nema veze s razlikama u ekonomskim politikama.

Ne mislim da su knjige iz 1995. "zastarjele", kao da je u međuvremenu došlo do nekih nečuvenih novih spoznaja. U doljnjem odgovoru Skvikiju su neki sasvim "friški" citati iz Njemačke.

O Francuskoj puno manje znam, jer nažalost ne znam jezik. No zanimljivo je da je Sarkozy početkom godine uzeo kao savjetnike dvojicu nobelovaca za ekonomiju, poznatih kritičara slobodnog tržišta i neoliberalne ekonomske politike: amerikanca Josepha Stiglitza i Indijca Amarya Sena. Sarkozy mijena politiku, provodi reforme, ali ipak neće odbaciti ekonomski model u korist onog američkog. Njihov je zadatak, u okviru šireg panela znanstvenika, da predlože indikatore ekonomskog rasta koji bi mogli zamijeniti tako grubu mjeru kao što je BDP. Times online o tome piše s ozbiljnošću, dok liberalistički Economist komentira sarkastično. Mjerenje rasta (growth) odnosno razvoja (developmnet), odnosno blagostanja ili "zadovoljstva", temeljno je pitanje za koje se, unatoč raznim pokušajima (recimo, UNDP-ov human development index, koji kombinira neke objektivne pokazatelje, ili "Gross National Happines" koji izražava ljudsku percepciju) zasad nije razvio indikator ili skup indikatora koji bi mogao zamijeniti GDP koji ima toliko očitih slabosti.

Zoran Oštrić (Zelena lista

Tko je glasao

zanimljivo je da je Sarkozy

zanimljivo je da je Sarkozy početkom godine uzeo kao savjetnike dvojicu nobelovaca za ekonomiju, poznatih kritičara slobodnog tržišta i neoliberalne ekonomske politike: amerikanca Josepha Stiglitza i Indijca Amarya Sena.

Stiglitz je prije svega frustrirana budaletina! Pa sve poslije toga...Ta je bitanga frustrirana sad kad vise nije vazna figura u "izrabljivackom" MMF-u.
Inace Blair je u mladosti bio trockist, ali ljudi s godinama sazrijevaju i bolje razumiju situaciju oko sebe.Podjele na desne i lijeve opcije su sasvim nekompatibilne sa globalizacijom i 21 stoljecem.To je smece koje treba baciti na otpad zajednos a literaturom ONO i DSZ i onima koji su nasjekli brdo suma pretvarajuci zdrav zrak u gomile papira na kojima su drljali o tome kako su trazili crvene niti i sl. glupestine.
Stvari su u realnom svijetu integrirane visestrukim uzajamnim interesima.Konkretno, u fondovima koji su danas najveci "kapitalisti" i vlasnici dionica najvecih banaka su novci koje su ulozili "proleteri" u mirovinske fondove.Njima je naravno stalo da pod stare dane od tih mirovina mogu zivjeti.Stoga ih posredno zanima i profitabilnost tvrtki u koje su fondovi ulozili kapital.Otpustanje viskova zaposlenih i seljenje proizvodnje u jeftinije drzave je njihov interes!
A drugo, vecina zaboravlja da su Gates, Larison i masa drugih "zlih & pokvarenih" bogatasa, napustili studije i upustili se u rizik poduzetnistva.Malo se ljudi usudjuje napustiti studij u SAD sto je poprilicno visok izdatak i luksuz. Nije do sad ni jedan demagog tipa Stiglitza objasnio trenutak niti dan u kojem se gusjenica ( student Gates) preobrazila u leptira ( uspjesnog poduzetnika Gatesa).
Naprosto se radi o tome da se uspjesne mrzi po defaultu.Pobuna uber alles, ali svejedno protiv koga.Pa makar i zdrave pameti i interesa vlastitih roditelja ( u vezi njihovih mirovina koje ce se isplacivati iz dobiti Fondova).
Tako je otprilike drecao i Johnny Rotten kad je Tatcherica pocela spasavati UK, a sad se ne javlja, jer se valjda sunca pored svog bazena na Beverly Hillsu.Deja vu.
Barem je manja konkurencija na trzistu anarhodine demagogije za Moorea i Chomskog.

Tko je glasao

Stiglitz je prije svega

Stiglitz je prije svega frustrirana budaletina! Pa sve poslije toga...Ta je bitanga frustrirana sad kad vise nije vazna figura u "izrabljivackom" MMF-u.

Šteta što Sarkozy, a ranije Bill Clinton i Švedska Akademija nisu čuli za G-newsa, pa se bave frustriranom budaletinom Stiglitzem...

The Observer

Tko je glasao

Šteta što Sarkozy, a

Šteta što Sarkozy, a ranije Bill Clinton i Švedska Akademija nisu čuli za G-newsa, pa se bave frustriranom budaletinom Stiglitzem...

Lako za Svedsku Akademiju.Cudo tko sve tamo nije dobivao pehare, medalje i jasno $... Ali obicnim svedjanima je najvaznije da se vlasnici IKEA-e, Investora, H&M-a, i slicnih firmi drze zdravo- razumske neoliberalne ekonomije, pa stoga imaju iz bruto dobiti uplatiti ponesto i za cuvene socijalne slucajeve diljem Svedske.I to gle bas nekim cudom, sve te firme su globalno orjentirane( Ericsson, IKEA, ABB, Volvo, SKF, SAAB, Scania...)10-ak najbogatijih svedjana uplacuje 40% svedskog budjeta.I sve su to stekli upravo radeci suprotno cvrkutanjima druga Stiglitza ( "fuj globalizacija" )
Inace bi se cuvena svedska socijala i lezilebovina rasula odavno.
Brojke ne vole romantiku, i mladenacki bunt. Tu nema pomoci.

Tko je glasao

Budući da mi je globalna

Budući da mi je globalna ekonomija jasna samo u površnim fragmentima, moj komentar je prije svega bio na razini izričaja, a ne supstance diskusije. Naime, bez obzira na stranputice kojima se Stiglitz (možda) kreće po pitanjima globalizacije, odvagujući stručne meritume diskutanata (doduše ne znam koji se ekonomski veleum krije iza nicka g-news) učinilo mi se neprimjernim upotreba izrečenih atributa.

A meni, globalizacija kako glavni motor rasta izgleda kao vožnja autom bez kočnica nizbrdo: sve ide fino i sve brže samo od sebe. Problem je što nitko ne zna što će se dogoditi kod prve oštrije krivine – a šoferi su se i tako dobro osigurali pa ih to niti ne zabrinjava. Tako da to na što Stiglitz upozorava, a i oni koji slušaju što on govori, nije ništa drugo nego pokazivanje minimalne brige za obične putnike.

The Observer

Tko je glasao

Gnjus, a s kim se ti ovdje

Gnjus, a s kim se ti ovdje zapravo svađaš? "Socijalna tržištna privreda" (Njemačka) odnosno "demokratski socijalizam" (skandinavske zemlje) nemaju ništa protiv poduzetnika i protiv velikih i uspješnih tvrtki; dapače! Niti je to što vodstva tvrtke nastoje ostvariti profit nekakva "(neo)liberalna ekonomija" - to je "zdravorazumsko" ponašanje na tržištu (to ipak ne treba biti, slažu se recimo i kršćanski demokrati i kršćanski socijalisti, jedini motiv). Kao što je i za vlade "zdravorazumsko" da npr. imaju zakone protiv monopola i oligopola, i da makroekonomskim mjerama ublažavaju socijalne probleme (to rade vlade kao Švedske i Njemačke tako i SAD). Razlike su druge; u čemu su - pogledaj nešto od litereture koju sam naveo!

Ovo se sve tiče, da se podsjetimo, drugog sklopa pitanja navedenih u mojem dnevniku, da male zemlje ne mogu voditi nikakvu samostalnu ekonomsku politiku, nego trebaju samo odrađivati "domaće zadaće", koje im zadaju neoliberalni profesori. Smatram da nije tako. Razmišljanja sam od pojedinačnih politika proširio na strategije, a to vodi na pitanje o društveno-ekonomskom sustavu u cjelini.

Isttičem također da sam primijetio kako se argumentacija zastupnika "ne-socijalne" tržišne privrede promijenila. Tradicionalni je argument (od Adama Smitha) da uklanjanja prepreka djelovanju slobodnog tržišnog mehanizma vodi, barem na dulji rok, do napretka za sve, tj. oni koji zaostaju ipak će s remenom uživati prednosti općeg napretka. Sada se pak argumentira obrnuto: radnici moraju prihvatiti više rada (npr. u Francuskoj produljeno radno vrijeme) i niže zarade - dok poduzetnici i menadžeri ne trebaju prihvatiti niže profite (pa je rezultat i rast socijalnh nejednakosti - neke privilegirane skupine, kao menadžeri, pravnici idr., u SAD zarađuju znatno više od njihovih kolega u Europi, dok obični radnici zarađuju po satu manje, što donekle nadoknađuju duljim radnim vremenom). Razlog je konkurencija radnika iz Rumunjske, Kine isl. koji su spremni raditi da mnogo manje nadnice, uz daleko manje mjere zaštite na radu i mjere zaštite okoliša, znatno sniženu socijalnu i zdravstvenu zaštitu itd..

Tržišna privreda, u sva tri varijante, dokazano je bila uspješnija od komunističkih alternativa, u obje glavne varijante (etatističkoj i samoupravnoj). Dovodila je do znatno višeg standarda, i to je bio glavni razlog što je pobijedila u borbi za svjetsku prevlast. Sada, međutim, ona sama iznevjerava vlastita obećanja. Razotkriva se jasno koliko je tržište surov mehanizam: tko padne, bit će pregažen - "životni standard" nije cilj. Da ono potrebuje socijalni korektiv, slažu se i socijalisti i demokršćani. Taj korektiv međutim danas je na globalnom planu sasvim slab.

Evo još jedne ljevičarske frustrirane budaletine :) koja argumentira da se to treba promijeniti:

Na prvom mjestu čini se da je cilj globalizacije samo slobodna trgovina, slobodno kretanje kapitala, i slobodan pristup biznisu u svakoj zemlji. Svijet će biti bezgraničan to jest cijeli svijet će biti tretiran zbog trgovine kao jedna zemlja. (...) Takmičenje je dobro. Najbolji će pobijediti.

Trenutno je globalizacija ograničena na trgovinske i kapitalne tokove. Ako bi svijet trebao biti bez granica tada ne bi trebalo biti ograničenja u kretanju i naseljavanju ljudi. Međunarodne zakone trebaju provoditi međunarodna tijela.

(Tun Mahathir Bin Mohamad, bivši premijer Malezije)

Temeljne razlike u pristupima, dakle moguće su i postoje; pa zvali ih "ljevicom" i "desnicom" ili nekako drugačije.

Ova opća razišljanja o strategijama, strukturama (sustavima) i vrednotama ipak ne znače da u svakom pojedinom slučaju treba odbaciti određene mjere tekuće ekonomske politike, koje zastupaju neoliberalni "profesori", pa čak i bitno promijeniti neke elemente sustava. (Primjerice, bismarskovski model mirovinske zaštite zbog starenja stanovništva zaista dolazi u ozbiljnu krizu.) Ali moramo biti svjesni da postoje razne mogućnosti, i da postoji sloboda Izbora - za Hrvatsku kao i za Finsku ili Maleziju, te za čovječanstvo u cjelini.

a href="http://zoranostriczelenalista.blog.hr">Zoran Oštrić (Zelena lista)

Tko je glasao

Gnjus, a s kim se ti ovdje

Gnjus, a s kim se ti ovdje zapravo svađaš?

Sa ovom tvojom tezom:

Da li su zaista najbolji profesori koje trebamo slušati zastupnici neoliberalizma, te institucije poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, sa njihovim poznatim receptima?

Jer je Stiglitz bio upravo podpredsjednik te iste Svjetske banke.Nije valjda zabunom usetao tamo i primao masnu placu, a da nije znao sto i za koga radi?!

Trenutno je globalizacija ograničena na trgovinske i kapitalne tokove. Ako bi svijet trebao biti bez granica tada ne bi trebalo biti ograničenja u kretanju i naseljavanju ljudi. Međunarodne zakone trebaju provoditi međunarodna tijela.

Ovo je jasno i logicno. Ne vidim tu nista cudno.Pa nije cilj da se svi iz Malezije dosele u Hamburg, niti da svi Meksikanci stignu u L.A. Cilj je da kod kuce imaju dovoljno dobre uvjete za zivot pa da im onda ti gradovi postanu samo turisticki zanimljiva odredista.Ne znam koja je sreca u tome da nasih 60% mladih studenata tehnickih usmjerenja razmislja kako zbrisati preko granice.Treba ih zadrzati ovdje i pokazati im da imaju priliku i jednake uvjete za uspjeh kao i njihove kolege negdje drugdje.Zato je bitno podebljati ulaganje u obrazovanje, ali i eliminacija korupcije, nepotizma i beskorisne birokracije.Strane su tehnoloske tvrtke i stigle u Irsku prije svega radi dobro obrazovanih kadrova, a tek onda radi povoljnijih poreza.Kad se te dvije komponente usklade, onda ne treba brinuti sto ce negdje u Indiji sarafiti nekakve kotlove jeftinije nego negdje kod nas.Nek ih samo nose tamo.

Tko je glasao

Za njih i te zemlje možda

Za njih i te zemlje možda nije šteta a za nas je šteta. Isto nije isto za sve situacije, tako se i liječnički i inženjerski a i književno radi jer u suprotnom dolazi do nepotrebnih problema.

Kod nas je sigurno vječnost promašeno i pogrešno preslikavanje raznog i većinom je to davež, a još sigurnije je ključno nedostatak onoga što G-news iznosi (umjesto čega se radi sve suprotno i sve jače i agresivnije):
- malo labavljenja maoizma (svega) i puštanja bar malo inicijative i konkurencije;
- bar malo zaštite nekih ulaganja;
- bar malo izlaska iz čvrstog i visokog kruga tip top odabranih (EU, USA, Rusija, jake arapske zemlje, iznutra još više tip top odabir) i bar malo poslovanja sa drugorazrednima i trećerazrednima, kako iznutra tako i izvana, izvana karikirano sa crncima i Kinezima;
- bilo čega što nije to što je već vječnost na čvrstoj razini svjetskih rekorda.

Naime, radi se o tome da smo malo umorni, da nemamo toliko ni novaca a ni volje, malo smo skeptični, te smo još uz to na neki veoma nezgodan način iskusno skloni pomalo tim nekim drugim pojavama i strastima, oprobavanjima drugih mogućnosti (valjda zbog različitih iskustava i podneblja).

Tko je glasao

Gubiš živce, pa vrijeđaš

Gubiš živce, pa vrijeđaš i lupetaš svašta. Budaletina je Stiglitz, pa valjda onda i Sarkozy i Merkel, o ljevičarima da i ne pričamo... Koliko god se ti ljutio, alternativa neoliberalizmu postoji.

Zoran Oštrić (Zelena lista)

Tko je glasao

Zoran, Ja ti bum sad nekaj

Zoran,

Ja ti bum sad nekaj napisal i jel se ti stim slažeš ili ne bumo vidli.

Sve civilizacije su propale jel se je na vrh ugnjezdila jedna vrsta ljudi koja je imala karakteristike ko i neki koji danas sve više i više dobivaju moč.

To su bezveznjakovići koji puno pričaju i malo delaju.

Okupljaju ljude oko sebe koji su jedino u stanju govorit na svako sranje: >strong>Da Masa tak je!

U cjeloj povjesti čovječanstva su jednostavni ljudi s čistim i jasnim ciljevima pokrenuli mase i stvorili stabilno društvo.

Koje kakvi filozofi su samo stvorili nered u glavama ljudi i razdjelili ih.

Danas puno državnika ima problema s onim ostavštinama koje su nasljedili od ljevice.

Ja ne velim da ljevica ne valja, samo se je ugnjezdila u njoj jedna vrsta ljudi koje sam gore navel, puno pričaju a niko ih ne razme.

Tko je glasao

Viš, Skviki, ima nešto u

Viš, Skviki, ima nešto u tome što pričaš! Mada je za mene možda malo preradikalno. :)

U cjeloj povjesti čovječanstva su jednostavni ljudi s čistim i jasnim ciljevima pokrenuli mase i stvorili stabilno društvo. Koje kakvi filozofi su samo stvorili nered u glavama ljudi i razdjelili ih.

To me podsjeća na stavove jednog svojedobno popularnog njemačkog filozofa iz sredine 19. stoljeća:

Ljudi su dosad neprestao stvarali krive predodžbe o samima sebi,k o tome što su, ili što bi trebalo da budu. (...) Pobunimo se protiv ove vladavine misli.

Ideje postaju materijalna sila kad zahvate mase.

Pitanje da li je ljudskom mišljenju svojstvena predmetna istina, nije pitanje teorije, nego je praktično pitanje. U praksi čovjek mora dokazati istinu, to znači zbiljnost i moć, ovostranost svoga mišljenja.

Društveni život u suštini je praktički. Sve misterije koje teoriju navode na misticizam, nalaze svoje racionalno rješenje u ljudskoj praksi i iu shvaćanju te prakse.

Filozofi su svijet samo različito interpretirali; međutim, radi se o tome da ga se izmijeni.

Ne smumnjam da znaš o kojem se misliocu radi. :)

Zoran Oštrić (Zelena lista)

Tko je glasao

Isto tako imamo iste takve

Isto tako imamo iste takve osobe i u HR nacionalno orijentiranoj sceni tzv. desnici!

u lipim rićima..... isto .....ZNA SE ...što.... samo u drugom pakovanju!

Imamo Hrvatsku!

:)

Jakša

Obrisan

Tko je glasao

alternativa neoliberalizmu

alternativa neoliberalizmu postoji.

Samo u virtualnom svijetu.Nije li mozda Kuba ili Sjeverna Koreja alternativa?!Pogledaj spisak 30 najuspjesnijih tvrtki na svijetu i reci koja od njih nije strogo trzisno nego karitativno orijentirana.
Pa ne moze se jedna ogromna tvrtka koja je sazdana od imovine milijuna sitnih ljudi i njihovim ulozima za mirovinu ili za placanje necijeg studija, baviti djetinjastim ljevicarenjem.Ti ljudi moraju placati racune, skolarine ili lijecenje pod stare dane i ocekuju za ulozene ustedjevine profit i sigurnost.
Ostalo je van pameti.

Tko je glasao

Siguran sam da zapravo znaš

Siguran sam da zapravo znaš da su ciljevi i mjerila kojima se rukovode oni koji upravljaju tvrtkama i oni koji upravljaju državama nužno različiti.

Ja citiram predsjednike i premijere Francuske, Njemačke, Malezije, a ti se pjeniš oko Kube i Sjeverne Koreje. Svašta. :)

Zoran Oštrić (Zelena lista)

Tko je glasao

Napomenuo bih samo da je

Napomenuo bih samo da je koncept socijalne države kritiziran i od sociologa lijeve orjentacije (J. Habermas, primjerice) i to onaj njezin paternalistički aspekt. Uvjeren sam da se taj model održavao i održava isključivo na temeljima globalne ekonomske nejednakosti (bogata, nekad imperijalna Europa spram siromašnih, nekadašnjih njezinih kolonija). Danas je taj model ugrožen, između ostalog, zbog globalne (ne)lojalne konkurencije kineske privrede, dakle, također nejednakosti. U rješavanju tog pitanja leži, po mom sudu, i mogući izlaz iz ćorsokaka u koje je upalo čovječanstvo.

grgo

grgo

Tko je glasao

G-news, Več od tri sata

G-news,

Več od tri sata nemrem spavat i čuvam ovaj PC, i čitam ono kaj su neki po noči napisali.

Motalo mi se dugo po glavi jel da napišem komentar na Zoranov post. Več sam i počel pisat i odustal i to radi duljine mojeg odgovora.

Teško je i napisat nekaj, jel komentar dobiva na radikalizmu s duljinom teksta.

Tu svu teoriju koju on sad iznaša sam slušal i u Njemačkoj od ljevice i to godinama.

I sam si napisal kud je Njemačka krenula kad je Schröder došel na vlast.

Zoranova tvrdnja da poslovi za visoko kvalificiranu radnu snagu sporo raste je ne točno.

Istina je da se nije dosta mladih ljudi školovalo za KV radnika i sad je manjak takvih na tržištu rada.

Ja sam mojem šefu rekel prije 15 godina da nek se pobrine za podmladak i da ih od nas starijih i iskusnih ljudi uputi u posel.

Poslušal me je djelomično i kad dojdem u firmu se znamo koji put o tom svemu razgovarat.

Jednostavno mi veli da mi koji smo otišli u penziju falimo, jel nema sad dosta kvalitetnih ljudi i teško ih je dobit.

Svaki pametni poslodavac čuva kvalificirane i dobre ljude i u crnim danima.

Puno poslodavca se je pokajalo da su zbog brzog profita prebacili produkciju na istok Evrope.

Zarada nije tak velka kak su si mislili a sekiracije imaju i preveč.

Tko je glasao

Tu svu teoriju koju on sad

Tu svu teoriju koju on sad iznaša sam slušal i u Njemačkoj od ljevice i to godinama.

Od ljevičara? Hm. Postoje dva objašnjenja: ili si se uglavnom družio s ljevičarima, ili ljevičari puno bolje poznaju teoriju. :)

Model "socijalnog tržišnog gospodarstva" (Soziale Marktwirtschaft) u Njemačkoj stvaran je nakon 1945. pod vlašću demokršćana. Ključnu ulogu imao je Ludwig Erhard, ministar gospodarstva u doba Adenauera a kasnije i kancelar. Kršćanska ideja ljudske osobe i bratstva imala je bitnu ulogu u razvoju njihovih koncepcija. U tome su sudjelovali i neki značajni katolički teolozi. Iako su znatan utjecaj imale i socijaldemokratske ideje, cijeli sustav razradili su liberali i konzervativci.

Evo našao sam na internetu brošuru (koji sam čitao kad je izašla na hrvatskom, 1998). Uzori u tržišnom gospodarstvu: Socijalno tržišno gospodarstvo Savezne Republike Njemačke. Ima još mnogo izvora na internetu na njemačkom i engleskom.

Riječ je o modelu, unutar kojega razne stranke u razna vremena zastupaju različite ekonomske politike.

Angela Merkel: Die soziale Marktwirtschaft ist die beste und leistungsfähigste Wirtschaftsordnung

A istovremeno i Ljevica (Die Linke) kaže: Wir plädieren für die soziale Marktwirtschaft

Model dakle, ponavljam, a ne neka posebna ekonomska politika. To nije neka "lijeva" teorija, nego obična ekonomska teorija. Stjepan Mesić je izrekao tu poznatu razliku na jednom savjetovanju 2004. (u radnom predsjedništvu je bio i Mahathir bin Mohamad, bivši premijer Malezije - ne baš veliki ljevičar).

Socijalno tržišno gospodarstvo bilo je vrlo uspješan koncept razvitka u demokratskim zemljama Europe kojim se željelo spojiti tržišno gospodarstvo i društvenu jednakost. Međutim pod utjecajem globalizacije ovaj model je u krizi, primjerice modeli socijalne države u Nizozemskoj, Njemačkoj Ti se modeli žele promijeniti radi veće konkurentnosti nacionalnih privreda.

Europski model razvitka favorizira, društvo, društvenu stabilnost, jedinstvo i dugoročno formiranje radne snage. To je socijalno tržišni kapitalizam koji je suprotstavljen ultraliberalnom modelu koji forsira uglavnom profit ,deregulaciju, brzu privatizaciju te širenje društvenih nejednakosti.

A koja od velikih stranaka u Hrvatskoj zastupa "socijalnu tržišnu privfredu" u svojem programu? Ajde da vidim, tko može pogoditi iz programa koje stranke je slijedeći citat:

nasuprot neprihvatljivom i socijalno neosjetljivom gospodarskom liberalizmu koji, na štetu zaposlenih i općih interesa društva, privilegira isključivo uski krug vlasnika kapitala, smatramo da je put u sigurnu budućnost socijalno tržišno gospodarstvo utemeljeno na uravnoteženim interesima i partnerstvu radnika, poduzetnika i države, pri čemu će nacionalno bogatstvo biti u vlasništvu što većeg broja hrvatskih građana

Ma znam ja, da ćete znat. :)

Zoranova tvrdnja da poslovi za visoko kvalificiranu radnu snagu sporo raste je ne točno.

Pročitaj ponovo, pa ćeš vidjeti da se to odnosi na SAD, u komparaciji sa Europom. Podatak sam prenio iz relevantne znanstvene literature.

Zoran Oštrić (Zelena lista)

Tko je glasao

Zbilja nam je sve 2000.

Zbilja nam je sve 2000. "procvjetalo"... rasprodale se najbolje tvrtke koje su naši očevi i majke mukotrpno izgrađivali (drugi izraz za "financijske tokove"), a od kada su "počeli krediti" vanjski dug je narastao gotovo peterostruko.Temeljita analiza bi najvjerojatnije pokazala da je onih 150 DEM-a vrijedilo više (realno) od današnjih 700 €. Nema se što reći osim da je postignuto ČUDO!

cogito ergo sum

Tko je glasao

Zasto se Cicin Sain izlaze,

Zasto se Cicin Sain izlaze, kad je uglavnom odavao dojam finog gospodina, sistematicnog u razmisljanju. S ova svoja tri napisa pokazao je da puno vise NE zna nego sto smo mislili da zna, (1) o statistici, (2) o Hrvatskoj (3) o liberalnoj ekonomiji
(1a)Vidim da se ovdje svii cude statistici. Vec sam na to ovdje reagirao, na slicne podatke o rastu BDP-a u tekucim eurima, kad je Mrak pernio Ivu Jakovljevica iz Novog lista, koji se takodjer osramotio izracunom da je hrvatski BDP per capita narastao 88 posto u tom istom osmogodisnjem razdoblju koje spominje Cicin Sain. Sad cu samo ukratko – prva je tajna u rijeci “tekuci”. Dakle, rijec je o BDP-u u tekucim, a ne u stalnim eurima.
Prvo, BDP u tekucim eurima morao bi biti adjustiran za inflaciju u euro-zoni. I to ne samo za inflaciju u cijenama na malo, vec za inflaciju cijena svih roba I usluga. To se radi tako da se BDP racuna u stalnim cijenama. Pa ako cijene stana narastu deset posto a hrvatski poduzetnik sagradi deset stanova njegov doprinos BDP-u u stalnim cijenama je 0, a u tekucim cijenama deset posto. Drugo, vrlo je velika vjerojatnost da prosjecni tecaj iskrivljuje stvarni rast BDP-a. Trece, hrvatski se BDP ima racunati u kunama. Zasto, pitat ce se mnogi koji vide da je tecaj vise manje isti svih ovih godina? Upravo zbog onog slucaja koji sam opisao kao “prvo”. Naime, inflacija u Hrvatskoj nije ista kao inflacija u euro-zoni, iako je tecaj vise manje stalan. Inflacija je u Hrvatskoj puno visa, pa to BDP s nominalne razine smanjuje znacajnije nego inflacija u euro-zoni, iako je tecaj stabilan.
Uzmimo da je tecaj u Hrvatskoj fiksan I da iznosi 1-8. I da nase cijene narastu sto posto u godinu dana a da tecaj ostane isti. Nominalni BDP u kunama bi strasno narastao. Preracunat u tekuce eure uz stalni tecaj takodjer bi strasno narastao jer je tecaj stabilan. Ali, stvarni BDP, prilagodjen za rast inflacije, bio bi puno manji. Zato, da bi se BDP racunao u eurima, morao bi se racunati u stalnim a ne u tekucim eurima, sve bi nase cijene morale biti izrazene u eurima I morao bi se od nominalnog rasta BDP-a oduzeti efekt euro-inflacije. Hrvatski se BDP racuna u kunama, I to u stalnim kunama, I mjesto tih spektakularnih devedesetak posto koliko je izracunao Cicin Sain zapravo je rastao dvostruko sporije, nesto iznad cetrdesetak posto u osam godina.
(1b) Cicin Sain ima prijatelje, o nekima I pise, ima prijatelje koji vrlo dobro poznaju ekonomsku statistiku I koji su mu skloni. Stvarno mi nije jasno zasto ga ne upozore da svasta prica. Eto, on pise da je rast BDP-a po glavi jos I veci uzme li se u obzir da je u tih sedam godina (zapravo osam 2000-2007) oko osamdeset tisuca manje stanovnika u Hrvatskoj. Do tog je broja dosao tako sto je negativni prirodni prirast od deset tisuca godisnje pomnozio sa osam. Naravno, zaboravio je useljavanje, koje je po svim raspolozivim podacima vece od negativnog prirodnog prirasta. Postoji stvarno useljavanje, postoje I privremeni radnici ciji se broj povecava, a postoji I fiktivno useljavanje kojim se bavi Hanhan.
(2 – o Hrvatskoj) Vec sam prije I na ovim stranicama, kad je opet u povodu Cicin Saina, uzivao Zvone Radikalni, objasnio kako je pogresna Cicin Sainova tvrdnja da se u Hrvatskoj nikad nije zivjelo bolje. Naime, nasao sam izracun Borislava Skegre, prema kojem je Hrvatska 1974 godine imala BDP u visini 160 posto svjetskog prosjeka, a danas ga ima u visini tek 130 posto svjetskog prosjeka. Eto, ako ne vjeruje drugima, mogao je lijepo Cicin Sain stvar provjeriti kod Skegre. Dobri su si.
No, Cicin Sain opet tvrdi da "vrlo velik broj naših građana, a i čitava zemlja, naglo su se obogatili".
Za tu tvrdnju nas ekonomist nudi onaj podatak o BDP-u u tekucim eurima koji smo vec demantirali, te impresije – o tome kako su stapovi, simboli siromastva, zavrsili u muzejima a nekretnine, imovina ljudi u Dalmaciji uglavnom, ucinili su od njih bogatase.
Tko se dakle obogatio? Mozda njegovi Dalmatinci, donekle. Medjutim onih milijun I pol ljudi koji zive od place, I njihovih barem jos po jedna ukucan, oni se nisu bas obogatili koliko misli Cicin Sain. Prvo, relativizirajmo pitanje nekretnina. Imamo recimo milijun umirovljenika I nek barem tristo tisuca njih zivi u vlastitim stanovima. To sto je cijena njihovih nekretnina porasla, malo im pomaze. Ako je prodaju nemaju kamo. No, to je bila samo relativizacija, jer o trzistu nekretnina nemam dovoljno podataka.
Ipak, jos uvijek se vise koristim statistikom od Cicin Saina. Provjerio sam na DZS.
Od 2000 godine prosjecna neto placa u Hrvatskoj je do danas narasla sa 3369 kuna na 5019 kuna. Rast moze nekom izgledati impresivnih 49 posto. Medjutim, oduzmmimo ljudima koji zive od place samo rast cijena na malo u istom razdoblju, I dobili smo da im je kupovna moc (u speceraju) narasla tek pola od nominalnog rasta placa. Godisnje dakle nije rast standarda sest posto nego tri posto. Istovremeno, dostupnost (affordability) stana jos je smanjila kupovnu moc, jer dostupnost kredita nije ublazila eksploziju cijena. Usput, upravo rast cijena zemljista I starih kuca u Dalmaciji jedan je od uzroka inflacije. Rezoniranje nekoc elegantnog ekonomista Cicin Saina doslo je na razinu njegova kolege s Ekonomskog faksa VV koji je realnost tecaja nakon stabilizacijskog programa 1993 godine mjerio cijenom janjeta u njegovu selu.
(3) Kad vec Ostric, moj dragi prijatel s PMF-a pita, da li su zaista najbolji profesori koje trebamo slusati zastupnici neoliberalizma, moram reci da sam s vremenom sa zaljenjem ustanovio da Cicin Sain I njegovi sumisljenici puno manje znaju o ekonomskom liberalizmu, naime o trzisnom gospodarstvu, nego sto su nam prikazivali da znaju. Vec sam jednom na pollitika.com ispod teksta Zvone Radikalnog analizirao obranu liberalizma Velimira Sonje I Borisa Vujcica I ustanovio da je vise rijec o konfuziji I nerazumijevanju nego o obrani liberalizma.
Hrvatski su “liberali”, buduci da su izrasli na kritici socijalisticke neefikasnosti, najprodorniji u kritici socijalne drzave. Vrlo cesto imaju potpuno pravo. Dok tzv. socijaldemokrati ili socijalisti tvrde kako je trziste nepravedno, da proizvodi nejednakosti, liberali s pravom ukazuju da gotovo I nema vece nepravde nego da jedan radi a drugi koristi njegov rad, zahvaljujuci tome sto drzava, dakle sila, prerasporedjuje bogatstvo. Tu otprilike kritika socijalne drzave zavrsava I Cicin Sain ne nudi nikad ni jedan korak dalje. Uvijek je puno koliko se izdvaja za zdravstvo, mirovine itd. Druga strana price, onaj dio koji drzava ne prerasporedjuje, ostaje potpuno nerazradjena.
Trziste kod hrvatskih liberala postoji tamo gdje nema drzavne intervencije, ali sta je to gdje nema drzavne intervencije, kako to funkcionira I je li to zaista najefikasniji alokator resursa, što je jedini I konacni smisao trzista, takvih analiza u hrvatskom liberalizmu uopce nema. Oni samo kao papiga znaju ponavljati frazu kako nema besplatnog rucka.
Evo o cemu je rijec. Ronald Coase, kasniji Nobelovac, objavio je 1937 godine tekst The Nature of the Firm u kojem je ustanovio da ni koristenje trzisnog mehanizma nije besplatno, da takodjer ima svoju cijenu, koju je nazvao transakcijski troskovi. Iz toga se razvila cijela jedna teorijska lavina koja je svoj vrhunac imala u radikalno liberalnoj Cikaskoj skoli vlasnickih prava, a drugi Coaseov tekst u istom tonu, The Problem of Social Costs iz 1960, gdje se izravno bavi transakcijskim troskovima, smatra se najcitiranijim ekonomskim clankom ikad. U svakom slucaju, iz Coaseove se ideje transakcijskih troskova razvija razumijevanje da velike korporacije (unutar kojih nema trzista) kao I drzavna preraspodjela bogatstva nastaju I imaju smisla onda kad je trziste preskupo. (To je ekonomizam, ali neka im bude.)
Trziste moze biti preskupo, trziste moze biti neefikasno I za to krivac nije izvan trzista, nego karakter samog trzista. To je ono sto hrvatski liberali ne uocavaju.
Nitko nikad nije do kraja uspio definirati transakcijske troskove, troskove koristenja trzisnog mehanizma, jer se oni uostalom I razvijaju, a ja cu sad postaviti hipotezu da je za ukupno hrvatsko bogatstvo hrvatska socijalna drzava daleko jeftinija I blagotvornija nego hrvatsko trziste – da je ono neefikasno u alokaciji resursa, a da su transakcijski troskovi u Hrvatskoj destruktivno visoki. Radikalno govoreci, da nema socijalne drzave Hrvatska bi pod teretom troskova trzisnog mehanizma, koliki su u Hrvatskoj, izglodala samu sebe.
Sta su dakle troskovi trzisnog mehanizma? Velimir Sonje u jednoj od knjiga koje je uredio transakcijske troskove svodi na troskove prikupljanja informacija. Posteno. Cestitam. Iako je netransparentnost hrvatskog trzista vrijedan primjer za udzbenike kolektivnih psihickih bolesti, u transakcijeske troskove u Hrvatskoj idu jos I troskovi zastite vlasnistva (koji su veci ako ima vise pretendenata na vlasnistvo, grabezljivaca), troskovi ugovaranja I ugovora (koji nikad ne moze biti kompletan, nego se dijelom zasniva I na povjerenju ugovornih strana), troskovi upotrebe I egzekucije vlasnickih prava, troskovi regulatornih ogranicenja kad su negativna, I jos stosta sto moze iskrsnuti na putu. Zaista, I tu su nasi liberali u pravu, troskovi socijalne preraspodjele drustvenog bogatstva mogu opteretiti alokaciju resursa.
Naravno, liberali ce sve to svesti na neefikasnu javnu administraciju, no ja iznosim hipotezu da najveci hrvatski transakcijski troskovi nisu ni javna administracija ni socijalni fondovi nego sudionici trzista u Hrvatskoj, koji su u ovih gotovo dvadeset godina aktivnosti vise nego ista drugo pokazali: sklonost korupciji, nasilnistvu, lazi, prijevarama, nelojalnosti u osvajanju monopolnog polozaja, koji su vise nego ista pokazali da ih ne zanima nijedan oblik schumpeterijanske inovativnosti, koji su nasilnici prema podredjenima (radnicima), u javnosti najvise sto znaju to je ljigava kuknjava kako im je tesko I kako im drzava treba pomoci tako da I ona zgazi jos stogod onih koji su im visak I stoje im na putu (na primjer penzionere I bolesne), a prema nadredjenima – vlasti, uglavnom su molećivi. Oni opterećuju hrvatski tržišni mehanizam neizdrživim transakcijskim troškovima. Oni izbjegavaju svaku fer konkurenciju, oni sprečavaju razvoj tržišta a ne socijalna država.
Da, sudionici tržišta sprečavaju razvoj tržišta I to je fenomen poznat u tranzicijskim zemljama (tko hoće mogu mu dati I referencu). Zvone Radikalni sebe smatra liberalom I jednom sam kod njega pročitao kako se zgraza nad francuskim taksistima jer se suprotstavljaju deregulaciji. Zvone Radikalni tipični je cicn-sainovski tip liberala, koji ne vidi da regulacija ponekad moze biti poticajna za trzisnu utakmicu. Da bez regulacije utakmica cesto prelazi u kaos. Financijska su trzista – na primjer - istodobno najkompetitivnija I najreguliranija.
Sjecam se kad je pocetkom devedesetih fama deregulacije zahvatila Hrvatsku, u svim su se djelatnostima pojavili poduzetnici tipa uzmi novc I bjezi. U bankarstvu, znamo. Ali, satove stranih jezika davali su oni koji ih ni sami nisu znali. Naravno, konkurirali su znalcima nizim cijenama. Dok kupac (otac djeteta) dokuci prijevaru, I novac I polugodiste su isparili, a poduzetnik je vec u drugoj bransi kod druge klinetele. Nema u šta se ne razumije. Cicin Sain ih dobro poznaje, takve poduzetnike, ima iskustva s njima I zna koliki su oni trosak za društvo.
Da ne bi bilo dileme, ne radi se o tome da bi regulacija mogla sve riješiti ni da policija lovi takve. Ima drugih zemalja gdje je regulacija identicna Hrvatskoj, cak I socijalni troskovi, ali trziste funkcionira I prijevara nema. Evo Slovenija, koja je zadrzala socijalnu sigurnost a istovremeni razvila I trzište. Zapravo, izgleda da se natjecanje moze I razviti da postane inventivno tek kad je osigurana jednakost. Mozda to I jest razlog zašto je Skegro izracunao da je Hrvatska u odnosu na svijet 1974 bila tako dobro pozicionirana.

Tko je glasao

Hvala, vrlo instruktivan

Hvala, vrlo instruktivan tekst! Služiš na čast Lemu i Tarkovskom! :)

O rastu cijena nekretnina: zaista, tek sad mi je sinulo da sam i ja vlasnik jedne nekretnine (zemljišta), i da je njena vrijednost znatno porasla u posljednjih desetak godina. Pa sam dakle znatno povećao svoju imovinu. A ako cijene zemljišta padnu, ja ću čupati kosu jer sam osiromašio. A međutim živim sve vrijeme jednako, jer na tom se zemljištu nalazi kuća u kojoj stanujem (koja, doduše, nije moje vlasništvo) i faktički ju ne mogu prodati.

Transakcijski trošak - recimo, trošak čuvanja vlasnitšva: ako u zemlji vlada visoki stupanj kriminala, dobit od kriminalnih aktivnosti kao ilegalna ne uračunava se u izračun BDP-a. Ali oni koji imaju imovinu ulažu u alarmne uređaje, čuvare itd., i ta "industry" cvjeta. BDP to bilježi kao rast - a faktički se radi o indikatoru smanjenja, hm, "kvalitete života"; jesam li dobro shvatio? (To je problem s BDP-om, u kojem je svaki dohodak pozitivan - i heroin bi bio, da je legalan - i troškovi za mrtvačke sanduke itd.).

Ili, ono što sam ja promišljao u aspektu političke ekonomije: u 19. st. vlasnici su silom reagirali na radnižke zahjteve, jer bi ih skraćenje radnog vremena, povećanje nadnica itd. koštalo. Međutim, troškove zbog obustava rada, sabotaža plaćanja batinaša, potkupljivanja policije i sudova itd. mogu postati toliko veliiki, da poslodavci konačno zaključe da im se više isplati ispuniti neke radničke zahtjeve nego se s njima boriti. Da li sam ispravno shvatio da se i tu radi o "transakcijskom trošku"? Kod nas, radnici su prilično krotki, a sindikati mlaki (dva mjeseca spremaju jedan miting, samo će potrošiti novac, umjesto da udare generalni štrajk).

Zoran Oštrić (Zelena lista)

Tko je glasao

Obican prodavac magle!

Obican prodavac magle!

Medjutim, vazno je razmotriti sljedece poglavlje (posebno obratite paznju na zadnju recenicu) koje se itekako tice nedavno odrzanih parlamentarnih izbora 2007.

"S obzirom na dugo prisutne tvrdnje o “katastrofalno lošim” rezultatima i “pogubnim posljedicama” ekonomske politike Hrvatske u razdoblju od usvajanja stabilizacijskog programa potkraj 1993., valja upozoriti na nekoliko osnovnih podataka. U razdoblju od početka ovog stoljeća do kraja 2007. vrijednost BDP-a Hrvatske, izražena u eurima po tekućim cijenama, udvostručila se. Porasla je s oko 18,7 na nešto više od 37 milijardi eura. Budući da je u tom razdoblju došlo i do smanjenja broja stanovnika Hrvatske za gotovo 80.000, to je porast dohotka per capita čak nešto veći"

A sada procitajte sljedecu kontradikciju:

http://img337.imageshack.us/img337/359/globusizborinetjl1.jpg

I sad zakljucite sami !!!

Live Free or Die !

Live Free or Die !

Tko je glasao

Istina, to sam vidio par

Istina, to sam vidio par puta u posljednjih nekoliko tjedana, ali mi se činilo toliko blesavo, da nisam odmah obratio pažnju.

Hrvatski BDP, izražen u tekućim eurima, udvostručio se u sedam godina!? Imali smo rast od 10% godišnje, a nismo ni primjetili? A rast u kunama je daleko sporiji?

Može li mi netko, tko ima više znanja o ekonomiji, ovo objasniti?

Zoran Oštrić (Zelena lista)

Tko je glasao

huh, imaš nekoliko

huh,
imaš nekoliko parametara:

a) gospodarski rast koji je posljednjih sedam godina ipak bio pozitivan
b) inflaciju koja je na godišnjoj razini nekih 2-3% (uz izuzetak prošle)
c) relativno jačanje kune (ako se netko još sjeća, kuna je svojevremeno bila i na 7,8 za 1 eur)

a tu je naravno i fluktuacije vrijednosti samog eura

Tko je glasao

Hrvatske vlasti koriste

Hrvatske vlasti koriste metodologiju fiskalne sigurnosti poput one koje su koristili u bivšoj jugoslaviji. Naime HRK ostaje stabilna valuta sve dok HNB i HR Vlada održavaju protok strani valuta i količinu strani valuta u HR. Isto tako plasman HRK na stranim tržištima osigurava stabilnost i stabilnu vrijednost HRK.

Npr. kada bi 30% HRK koje su plasirane na stranim tržištima slučajno se vratilo u HR onda bi vrijednost kune palo toliko naglo i drastično da bi zaboljela glava. Ovakav potez bi znacio da sve banke koje posluju u HR bi imale drastične gubitke.

Tako da sadašnja ekonomija i ekonomski principi su doista relativno sigurni sve dok je u interesu bankama i investitorima da tako ostane.

Isto tako možemo reći da HRK kao takva neće uspijeti se održati sa ovakvom ekonomijom, isto kao što ni bivša jugoslavija nije uspijela, isto kao što doista puno drugih država npr. Argentina nije uspijela itd itd.
Možemo reći čak da ti koji drže vlast u međunarodnom monetarnom poslovanju mogu lagano odrediti kada će koja država se raspast financijski ili ojačati.

Upravo iz ovakvih razloga je ova silna utrka za ulazak u EU bitan HR Vladi (+ još puno drugi razloga).
Ako se uspostavi EU i EU standarde po pitanju cijena tada ova umjetno stvorena ekonomska stabilnost će se debelo isplatiti stranim bankama kao i HR.
U slučaju da se odugovlaći ulazak u EU, vrlo je moguće da dođe do inflacije u HR ala 80ih godina u cijelome svijetu!

Ako usporedimo koliko novaca nećemo iskoristiti od svih ti silni predpristupni fondova zbog srljanje u EU i koliko bi mogli kao država (i naravno banke) izgubiti ako dočekamo skoro neizbježnu inflaciju onda je sigurno bolje reći da je bolje da uđemo u EU što prije.

Sa socijalne strane ovo je katastrofa za životni standard ljudi u HR. Cijene će skočiti naglo (u par godina) jer moramo konkurirati sa ostalim EURO tržištima. Primanja su relativna stvar i ne ovise samo o Vladi već o tržišnim mogućnostima.
Bogati će postati još bogatiji a srednji sloj će se unazaditi za koji korak jel nema onoliko gotovine koliko će biti potrebno nakon ulaska u EU ali će Država biti osigurana od financijskog kolapsa! (nije dobro kako god okreneš za radnike i tzv srednji sloj).
Onda uvijek postoji ono da se nekretnine plasiraju na vrijeme i da se dođe do gotovine ali kao što je Zoran oštrić već spomenuo ...... koliko građana ima nekretnine za preprodaju itd? opet jako malo nas!

Da ne duljim previše..... ulazak u EU je neizbježan jer to je osiguranje našim monetarnim gigantima da postanu još bogatiji!!!!!
Gospodarski rast neće se znatno promijeniti osim što će se tržište za neke povečati a za neke će postati rigoroznije i morat će se zatvoriti tako da je to relativna stvar.
Inflacija je normalna stvar i ostat će umjerena kao što je dosada u HR ..... a sa ulaskom u EU smo spasili HNB i ostale institucije (npr. privatne banke) koje žive od fiskalne moći (ili nemoći) jedne države i spasili smo narod od naglog preokreta u količinu kuna za svaku ratu svakog kredita kojeg su podigli u zadnjim godinama!

Ovakva pravila normalno ne vrijede u gospodarskome svijetu i teško je uspoređvati međunarodno i držano ekonomsko poslovanje sa gospodarstvom i gospodarskom ekonomijom koja se razlikuje najviše u tome što se ekonomija gospodarstva bavi isključivo sa dobicima ili gubicima. Državni ekonomski sustav se donekle može uspoređivati sa vrijednosnim paprima ili čak dionicama ali samo u nekim aspektima, opet nemožemo ih doslovce uspoređivati.

Ima toga još ali ovdje sam pokušao ući malo u realnost samo jednog aspekta ekonomije naše države sa jednim relativno jednostavnim pogledom na stvari. Ima tu još barem 101 ŠBB .....KBB.......Naravno tu bi se dalo napisat knige o tome svemu.

Jakob Matovinović - Jakša

Obrisan

Tko je glasao

Nemrem donesti svoje

Nemrem donesti svoje miüljenje o tvom dnevniku, ali znam da je prije dolaska € Njemaöka par put kupovala $ i čuvala u rezervi radi očuvanja tog istog od pada.

Tko je glasao

I sada neka mi netko ide jos

I sada neka mi netko ide jos uvjek tvrditi kako izbori nisu bili lazirani !!!

Sto se tice udvostrucenja hrvatskog BDPa i rasta od 10%...pa zar ti jos uvjek nije jasno da mi zivimo u zemlji cudesa gdje nemoguce postaje moguce, gdje nesposobni postaju sposobni, gdje crno postaje bijelo, gdje neodgovorni postaju odgovorni...itd, itd.

Live Free or Die !

Live Free or Die !

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci