Tagovi

PROPALA PRIGODA

Najnovija politička zbivanja na južnim obalama Sredozemlja, posebno ona u Egiptu i Tunisu, dovela su svjetsku turističku industriju na još jedno neočekivano prinudno preslagivanje planiranih i djelomično već realiziranih programa turističkih putovanja. U velikoj opasnosti zbog turizmu osnovnog preduvjeta – sigurnosti putovanja i boravka u turističkoj destinaciji – našlo se posredno ili neposredno oko milijun komercijalnih kreveta, a samim time i ogromna masa novca, koja će se, silom tržišnih zakonitosti, prelijevati prema drugim destinacijama. Ne radujući se tuđoj nevolji, nije na odmet prisjetiti se da su se na Sredozemlju prije dva desetljeća mnogi dobro omastili našom tragedijom, od čega se ni do danas nismo uspjeli posve oporaviti, nešto radi objektivnih razloga, no najvećim dijelom zbog vlastitog nemara. Dakako i pretvorbenog kriminala, što je sada već svima u ovoj zemlji više nego kristalno jasno. Kada tome još dodamo neznalačke i nesposobne ali zato politički podobne strukture vlasti, čiji je posao trebao biti stvaranje uvjeta za osmišljeni razvoj turističke djelatnosti, a ne njegova stihijska improvizacija, onda rezultat djelovanja tako umreženih struktura vlasti nije ni mogao biti drugačiji.

Turistički kolaps hrvatskog turističkog gospodarstva od prije dvadest godina je pravi mačji kašalj u odnosu na ovo što se danas događa u Egiptu i Tunisu. Unatoč našim turističkim stratezima koji sebi rado tepaju o Hrvatskoj kao turističkoj velesili, mi nikada nismo imali toliko velike komercijalne smještajne kapacitete da bismo bitno utjecali na ukupna turistička zbivanja na Sredozemlju, pa se je našim nevoljama okoristio relativno mali broj konkurenata, uglavnom onih, koji su znali reagirati i zanatski i pravodobno.

Koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća Turska, Tunis i Egipat su bili turistički nerazvijeniji od Hrvatske. Turizam je gospodarska grana koja ekstenzivno zapošljava i potencijalno pokreće brojne prateće djelatnosti ( poljoprivredu, promet, trgovinu...), pa je program turističkog razvoja ovih zemalja započeo i ranije kroz vladine mjere, ali i brojne polemike u njihovim parlamentima. Jer turizam je u njihove, relativno zatvorene i konzervativne sredine, donosio novi način života i ponašanja ( golotinja na plažama, alkohol, slobodnije oblačenje žena i njihovo općenito slobodnije ponašanje... ), a koja nisu bila kompatibilna sa njihovim tradicionalnim društvenim običajima. No s druge strane, turizam je donosio ogromne materijalne dobiti, zapošljavanje i općenito bolji standard. Kad su sve to stavili na vagu, vidjeli su da su koristi višestruke pa dilema više nije bilo. Papirologija je maksimalno pojednostavljena, lokalni političari su svedeni na transmisiju razvojnih projekata pa se na pr. investitori u golf ili nove hotelske kapacitete nisu slali na „dorade projekata“, „na dostavu još samo par dokumenata“ ili beskrajne pregovore sa građanskim udrugama. Njihova je državna administracija imala čvrsto definiranu i viziju i strategiju.

Nemojmo zaboraviti da smo i mi, ulazeći u turističko gospodarstvo koncem šezdesetih godina ( prisjetimo se samo ambicioznog programa „Južni Jadran“), imali slične dileme dodatno začinjene i sigurnosnim pitanjima „infiltracije“ zapadnjačkih kapitalističkih utjecaja potencijalno opasnih za socijalističko samoupravno društvo. Kada su se dileme razbistrile, krenuli smo i mi tada u planiranje razvoja i realizaciju izgradnje prometnica, smještajnih kapaciteta, prometala.... ali i školovanja radnika za nove djelatnosti. S tom razlikom, što su i Turska, Tunis i Egipat krenuli u razvoj turizma velikih, po broju i kvaliteti nama gotovo nezamislivih kapaciteta - i to baš u vrijeme kada smo mi zbog ratne situacije zastali.

Kako onda, tako i danas. Naši državni tajnici za turizam danas nerazumno optužuju naslijeđenu strukturu turističke ponude, baziranu većinom na kampovima i privatnom smještaju a da sami po tom pitanju, kroz sustav u kojem su osobno njegovi najvažniji nositelji, nisu ama baš ništa nova učinili. Naša tragikomedija ne leži samo u jednom državnom tajniku, već sva tri ( da, da - dobro ste pročitali – čak tri!), koji nikada nisu radili u turizmu niti ga uopće poznaju. Tako je jedan od njih ( Ivo Mujo ) u turizam došao iz školstva, drugi ( Željko Lenart ) iz poljoprivrede a treći ( Branko Grgić ) ravno iz splitskog Hajduka! Naše se „kadroviranje“ uglavnom provodilo po široko zasnovanom principu - ako ne znaš gdje ćeš nekog „zaslužnog“ udomiti onda ga lansiraj u – državne strukture. Tako se hrvatski turizam nenadano obogatio za nekoliko „izuzetnih stručnjaka“, jer se u njega ionako svi dobro „razumiju“, to nije bog zna kakva filozofija, a i lijepo se prošetati po svijetu.

O samome aktualnom ministru turizma Damiru Bajsu previše se je tinte po papiru uzalud prolilo u pokušajima dokazivanja njegovog potpunog autsajderstva, zapravo nekvalificiranosti i neiskustva. Ako nam je to najbolji ministar u Vladi, onda se uopće više ničemu ne trebamo čuditi. Sada je tek na težini dobila opaska nekadašnjeg državnog tajnika za turizam Zdenka Mičića, koji je početkom siječnja 2008., odlazeći iz Vlade zbog neslaganja sa ministrom Bajsom, kratko i jasno rekao: „ Tu ipak treba sjediti stručna osoba koja poznaje turističke trendove, netko tko može razgovarati sa stranim touroperatorima i investitorima. To nisu stvari koje se mogu naučiti preko noći i to vam ne može netko sa strane stalno suflirati.“ Nepoznavanje osnova turističkog gospodarstva, njegove logike ukupnog poslovanja u nepoštednoj tržišnoj utakmici na domaćem terenu moćne Europske zajednice, dovelo nas je u situaciju u kojoj smo se, zahvaljujući tuđoj nevolji, nenadano našli posve nespremni. Dok nam god broj noćenja bude jedini pokazatelj uspješnosti poslovanja imat ćemo i „uspješno ministarstvo turizma“. Ali kada jednom trezveno zbrojimo da nam turističko gospodarstvo već puna 24 mjeseca zaredom ne ostvaruje dobit onda ćemo se možda jednom i osvijestiti. Kako smo sami svjedocima otužnog stanja turističkog gospodarstva u našoj dubrovačkoj regiji, koja ima natprosječne cijene i iskorištenost kapaciteta, možemo se upitati kako li je tek tamo gdje uspješnost poslovanja ovisi o privatnom smještaju i autokampovima.

U svemu ovome ne smijemo zaboraviti ni ulogu „mastodontske“ Hrvatske turističke zajednice, djelatno promišljane u godinama ratne i poratne faze revitalizacije hrvatskog turističkog gospodarstva koja je danas postala sama sebi dovoljna i potpuno neprilagođena novim vremenima i izazovima. No to je jedna druga tema o kojoj bi trebalo posebice detaljnije raspravljati, neizbježno uz predsjednika HTZ-a ( po funkciji aktualnog ministra turizma ) koji se u svemu tome, najblaže rečeno – slabo snalazi. A oni koji u tim strukturama ponešto o turizmu i znaju, bave se – komponiranjem.

Ovih dana nemoćno čitamo, slušamo i gledamo u medijima kako su se velike serije turističkih zračnih mostova preusmjerile prema Španjolskoj i Turskoj, koje su spremno reagirale na novonastalu situaciju, i već se do sada debelo okoristile. Istovremeno, sa velikim ponosom čitamo da je prestižni „Corriere della Serra“ Dubrovnik proglasio jednom od najpoželjnijih romantičnih destinacija za Valentinovo, da bi s druge strane oni trezveniji sa gorčinom konstatirali da nam Talijani ovamo niti nemaju čime doputovati, jer zimi čak nemamo niti jednu jedinu trajektnu vezu sa Italijom. Osim ako ne računamo da se u Dubrovnik može doputovati iz talijanskih jadranskih luka prema našem Splitu, crnogorskom Baru ili – albanskom Draču ( Sic!). Direktne zračne veze Dubrovnika sa Italijom, jednako kao i brodske, zimi spadaju još samo u naučnu fantastiku. Jednako tako kako se velikim ponosom i na sva zvona najavljuje mogućnost uspostave direktnih zračnih linija prema američkom kontinentu, koju smo mi u Dubrovniku već imali - ali prije tridesetak godina.

Nakon svega ovoga, što očekivati? S velike i bogate trpeze, koja se nenadano ukazala na Sredozemlju, mi ćemo se eventualno zadovoljit samo manjim mrvicama, jer za veće zalogaje niti smo spremni niti ih znamo uzeti. Hvaliti se velikim rezultatima u turizmu proteklih (kriznih) sezona može samo onaj koji ili namjerno laže ili ne zna o čemu govori. Kriza je umjesto ministarskih mudrosti samo jako istakla komparativnu prednost Hrvatske – a to su sigurnost i blizina ( Jadransko je more, još relativno nezagađeno, duboko usječeno u europski kontinent ). Hrvatski turizam od osamostaljenja uglavnom raspolaže samo s kapacitetima građenim prije tri do četiri desetljeća ( tu i tamo obnovljenima ), pa nema mjesta zadovoljstvu skromnim rezultatima ostvarenim na kapacitetima tehnološki prilagođenim prohujalim vremenima ( osmišljenih prije gotovo pola stoljeća! ). Pritom ne imati viziju razvoja prilagođenog suvremenim turističkim trendovima, uz amatersko vođenje ( jer se u naš turizam posebno dobro „razumiju“ baš samo oni koji u njemu nikada nisu radili ) donijelo nam je posljednjih nekoliko godina tehnološku stagnaciju i dugoročno neizmjerne štete od kojih će se hrvatski i dubrovački turizam još dugo godina morati oporavljati. Uz ovakvo stanje stvari ne treba čuditi nespremnost države da kroz turističko gospodarstvo u sudbinski prijelomnom trenutku, barem pokuša zaposliti gomile nezaposlenih 340 tisuća sugrađana (i tako djelomično riješi njihovu neizvjesnu egzistenciju, ali i poboljša uvijek nedostatno punjenje državnog proračuna ).

No ni onima sada zaposlenima u turizmu baš ne cvjetaju ruže. Sindikalist Eduard Andrić je pred neki dan obznanio da „ … radnicima korčulanskih hotela doprinosi nisu plaćeni dvije godine, a plaće nisu dobili nekoliko mjeseci, u “Hotelima Novi” tri mjeseca kasne plaće, kao i u “Lipiku”, “Pharosu” u Starom Gradu, Haludovu, Omišlju, Selcima... “Sunčani Hvar” doprinose nije platio šest mjeseci, “Hoteli Novi” čak 16 mjeseci, a problemi su i u Podgori, “Medenoj”, “Clubu Adriatic”, na Šipanu, Koločepu...“. Dodajmo sa naše strane još i Lopud, Kupare, Župu, Plat, Belvedere...

Zar je to logičan rezultat uspješnosti turizma? Gordijski čvor samo izgleda nerješiv, ali ga nije teško razmrsiti. Za takvo nešto samo treba puno bezrezervne političke volje i samo malo htijenja, hrabrosti, odlučnosti ali - i ponešto znanja. Uz dužno poštovanje, upravo je to ono čega u Hrvatskoj danas nema.

Nije li krajnje vrijeme javno izreći da nam je car uistinu – gol?

Komentari

Svi jadranski hoteli ( pazi

Svi jadranski hoteli ( pazi samo hoteli) na kraju sezone zavrse sa komicnih 500 mil. kuna netto prihoda ( cca 68. mil.€).Jedini nacin da se to popravi je dizanje kategorija i pruzanje vece kvalitete i alternative usluga + jaka promocija.
A to znaci ogromna ulaganja.Primjer 3 uredjena Hotela Suncanog Hvara su ilustrativni po visini cijena koje DOBIVAJU. Oni koje nisu uredili su truba. I nigdje na ostataku Hvara ( Jelsa i dr) NI JEDAN HOTEL nije uopce profitabilan.
Osim sto su sami najcesce pare nuzne za infrastrukturu ( u otockom slucaju zracnu luku i marinu) prozderali kroz birokraciju, pa je alternativa bilo to JPP, veliki je problem i pronalazenje kadrova.
Koncept ujutro-pomocni-kuhar/poslijepodne-vozim brodicem-turiste/navecer-radim u svojoj maloj konobi, nece sigurno nikad dovesti na zelenu granu tu niskoprofitabilnu djelatnost.
Jedina ozbiljna firma u Dubrovniku je bila i ostala Atlantska Plovidba uz poneke vrlo sitne casne iznimke, a svi ostali...
Stane investicije poput sulude nakane sa golfon na onoj vukojebini od brda, se koce na svaki nacin, a tko zna ako uspisju sasvim otjerati investitora mozda se nece suociti sa bolnom cinjenicom da u Dubrovniku i okolici nema vise od 5 ljudi sposobnih za taj nivo posla.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci