Tagovi

promjene i izazovi

NAPOMENA: s obzirom da je prethodni tekst koji sam poslao izazvao dovoljno interesa čini mi se smislenim poslati i ovaj. naročito jer se bavi nekim stvarima koje onaj balkanizacija europe pretpostavlja...
radi se o tekstu starome nešto više od godinu dana - dakle u nekim stvarima neaktualnom. pošto ga nisam uspio objaviti ostao je u ladici do danas... čini mi se kako ovdje ima ljudi koji bi ga rado pročitali...

POLITIČKE PROMJENE I GLOBALNI IZAZOVI
-kriza neoliberalizma i nove alternative –

Globalno probuđeno političko vrenje, koje je u zadnje vrijeme nemoguće previdjeti, vrlo je značajna stvar. Pojavna razina te značajnosti agresivna je očiglednost kojom nam se unosi u lice. Kao u kakvim revolucionarnim trenucima događaji se tako brzo izmjenjuju i zastarijevaju da ih je gotovo nemoguće pratiti. Tek što se osvrneš na krizu u Španjolskoj Grčke se ulice nalaze u usijanju. Dok se uhvatiš Grčke val se već spušta, kako bi pripremio teren za one u Italiji ili Britaniji. Mainstream mediji i službena politika situaciju doduše ne interpretiraju ni približno dramatično kao alternativne snage, no promjene u njihovom diskursu još i uvjerljivije otkrivaju kako je politička dinamika oživjela kao nikada - barem za naših života. U zraku je iznenađujuća neizvjesnost. Naivni mit o kraju povijesti konačno je nepovratno diskreditiran. Politika biva prisiljena odreći se ideologije tržišne spontanosti kao otkrivene zagonetke povijesti; ponovo se mora aktivno uhvatiti u koštac sa društvenim problemima. To povlači novo politiziranje različitih aspekata društvenog života. Kao što je do sada svaki politički čin morao biti tržišno legitimiran, tako se izvjesnim čini kako će ubuduće posebni društveni interesi morati biti sagledani kroz političke naočale. U tom smislu hegemonija neoliberalizma zasigurno je završena. Ono što je do sada bilo samorazumljivo sada se tek treba nametnuti i politički legitimirati potiskivanjem oponenata. Politička borba u punom smislu tako je ponovo probuđena. Vrijeme u kojem živimo bez sumnje je vrijeme novih političkih alternativa.

I

Europske perspektive: slučaj Grčke

Globalna financijska kriza, valovi recesije koji su po njoj dosegnuli i najudaljenija mjesta na globusu, s pravom se smatraju kontekstom političkih promjena o kojima govorimo. Oni se međutim ne mogu smatrati njihovim uzrokom. Financijska kriza, bez obzira na njene razmjere, nipošto ne mora izazvati bitne političke efekte. Kao što su legitimne najrazličitije teorijske interpretacije kriza, tako se s njima različita društva praktično nose na bezbroj različitih načina. To što u kontekstu neke ekonomske krize dolazi do političke neizvjesnosti i nužne promjene bivaju stavljene na dnevni red stvar je unutarnje krize samog političkog poretka, njegove legitimnosti. U tom smislu metodološki je jednako neophodno u obzir uzeti globalnu perspektivu, velike svjetske ekonomije promatrati integralno, kao što ih je politički nužno analizirati posebno. Svaki politički poredak s izvanjskim se ugrozama suočava na svoj specifičan način; kao što su i mogućnosti tog suočavanja određene njegovom unutarnjom vitalnošću. Ekonomski efekti financijske krize mogu biti jednako negativni za Europsku uniju i Kinu; no politička dinamika i rezultati, jasno, biti će sasvim drugačiji. Polazište ovog teksta prvenstveno je politička situacija, paradoksi i dvojbe s kojima se suočavamo u Europi. To jasno ne znači zanemarivanje globalne i opće razine, već priznanje kako perspektiva iz koje se do te razine uzdižemo polazi od naše najbliže okoline, njenih političkih borbi, paradoksa i izazova.

Ta se pak okolina, Europa, nalazi u sasvim nezavidnoj situaciji pošto se s globalnim izazovima i problemima koji dolaze odozgo, suočava oslabljena svom silom unutarnjih kontradikcija. Štoviše: Europa kao jedinstveni politički prostor kao da se nalazi između čekića i nakovnja. Između globalnih izazova na koje teško odgovara upravo zbog lokalnih problema kojima nedovoljno efikasno pronalazi rješenja. U kombinaciji sa nedovršenošću vlastitog ustrojstva, koje kao da se i samo po sebi nalazi u slijepoj ulici, uopće nas ne treba iznenaditi što je upravo naš kontinent trenutno prostor najočitije političke neizvjesnosti. Posebno ako svemu tome dodamo ne manje važno političko nasljeđe i kulturu koja, kao što znamo, predstavlja povijest političke podijeljenosti, sukoba i nestabilnosti. Ili drugačije, u alternativnom tonu: političko nasljeđe revolucija i kontrarevolucija. Azijska kultura možda će politiku vidjeti kao poredak i stabilnost; Amerika kao kompromis elita - no Europa politiku može vidjeti jedino kao konflikt i otvoreno sučeljavanje suparničkih perspektiva. Briselske tehnokratske elite na trenutak su mogle i misliti kako drže konce političke dinamike kontinenta. Danas će takve misli malo kome pasti na pamet. Budućnost Europe kao političkog projekta ipak će na kraju ovisiti o mogućnostima demokratskog obrazovanja istog. A ta demokratska vizija u krajnjoj će liniji, vrlo vjerojatno, ovisiti o privlačnoj snazi političke inovacije, da ne kažem i društvene revolucije, koja će jedino na takvoj bazi biti moguća. Koja bi bila kvalitativni iskorak u odnosu na dosadašnje stanje. Takva vizija, pod tim uvjetima, mogla bi se tada predstaviti kao globalna politička alternativa.

No vratimo se ipak dnevnim političkim zbivanjima od kojih smo i krenuli. Od svih kriza koje su europske zemlje nedavno pogodile, ona u Grčkoj očitovala se najintenzivnije. Ona je zadobila najneposredniji politički karakter. Zbog toga je, za našu svrhu, i najinteresantnija. Osvrćući se na Grčku liberalni ekonomisti su se zgražali nad neodgovornošću, lijenošću i rasipnošću tamošnjih radnika. Europske institucije istovremeno su se tresle u panici i pokušavale trenirati strogoću kako bi iz cijele priče izašli što ne oštećenijeg autoriteta i novčanika. Nacionalne političke elite krizu su vidjele kao proces složenog provođenja nužnih i racionalnih reformi. Prosvjednici i alternativne političke snage pak kao povod za otpor neoliberalnoj diktaturi. Od svih interpretativnih naglasaka koji se u toj gunguli bore za utjecaj posebno mi se značajnim čini podržati jedan. To je onaj o Grčkoj krizi kao konkretnoj manifestaciji općeg problema. Pogrešno bi bilo, kako to čine neki od službenih ideologa, Grčku krizu uzimati kao lokalan problem koji je u stanju prouzročiti globalne posljedice. Grčki je slučaj potrebno gledati kao manifestaciju općeg, globalnog problema s kojim smo suočeni i čiji smo posredni učesnici, kao što se Grci s njegovim naličjem direktno moraju nositi. I isto tako: posljedice grčke krize, bez obzira na to kakve one bile, nužno će biti širih razmjera. Pokazale se službene politike funkcionalne ili disfunkcionalne; nametnuli se alternativni zahtjevi ili ne - svaki ishod nužno će voditi promjenama u teoriji i praksi Europske integracije.

Vidjevši čelnike dvaju najutjecajnijih europskih nacija kako u osami vijećaju o sudbini grčkog duga i budućnosti eurozone, o sanacijskom teretu koji će podnijeti države članice, a koji će biti nametnut privatnom kapitalu, teško se oteti dojmu kako legitimne europske institucije niti postoje, niti funkcioniraju. Ključno pitanje koje dolazi na dnevni red glasi: može li jedna politička zajednica uistinu zaživjeti i opstati ukoliko u njenom prostoru operiraju paralelni nositelji moći? Dekonstrukciju nacionalne suverenosti apsurdno je tražiti sve dok najmoćnije države, povezane sponama neformalnih kompromisa, mogu imati presudnu političku težinu. Europi se, u tom smislu, veliki skok naprijed pojavljuje kao uvjet opstanka. Sva konfuzija oko Grčke mnogo više govori o europskim negoli o njenim problemima. Osim u političkom smislu isto vrijedi ukoliko se na problem gleda iz ekonomske perspektive. Razlike u gospodarskim strukturama europskih država, asimetričnost njihovih odnosa problemi su koji neće biti razriješeni s kulminacijom grčke krize. Kao što s njenim početkom nisu ni nastali. Rješenje istih bez daljnjega traži kako političke, tako i ekonomske inovacije. Naročito s obzirom na činjenicu kako većinu europskih problema o kojima govorimo možemo smatrati lokalnom manifestacijom problema koji se pojavljuju na globalnoj razini.

U lijevim kritičkim perspektivama koje problem nastoje sagledati integralno, na najopćenitijoj razini, obično se polazi od činjenice o neujednačenoj razvijenosti proizvodnje, tehnološke moći i realnih ekonomskih potencijala različitih država. Naglašava se utjecaj međunarodnih institucija koje slabije razvijene države prisiljavaju na deregulaciju i oduzimaju im instrumente kojima bi mogli izbalansirati razvoj domaće proizvodnje, usmjeriti je i organizirati na način koji bi mogao biti održiv i produktivan. Na koncu se, što se vidi kao vrhunac kapitalističke korumpiranosti, naglašava svemoć financijskog kapitala koji novootvoreni ekonomski prostor pohlepno preplavljuje i time države pretvara u dužnike bez mogućnosti otplate. Cijela situacija povratno djeluje na takozvani realni ekonomski sektor (koji biva dodatno hendikepiran) i mogućnost osiguranja socijalnih prava, izborenih dugotrajnom političkom borbom u prošlosti. Ocrtana kritika funkcionira slično kao i stare teorije imperijalizma. Jedina ključna razlika je što s obzirom na realnu postimperijalističku situaciju umjesto direktne političke dominacije imperialističkih sila uzima utjecaj međunarodnih neoliberalih institucija koje izvršavaju istu funkciju.

Dotična perspektiva čini se, ipak, prilično problematičnom. Prvi problem takvih teorija nastaje čim se u obzir uzme ključno obilježje neoliberalizma: razdvojenost politike, proizvodnje i financijskog kapitala. Stare socijalne države i njihove međudržavne institucije baštinile su iz imperijalizma naslijeđenu plansku koordinaciju financijskog kapitala, proizvodnje i političke moći. Liberaliziranje i razdvajanje dotičnih sfera rezultiralo je, kao što znamo, neviđenim povećanjem mobilnosti kapitala, seljenjem proizvodnje u nerazvijene zemlje i u krajnjoj liniji golemim deficitima najbogatijih država. U tom smislu efekti koje vidimo upravo su suprotni onima viđenim u doba imperijalizma. Sa sigurnosnog stanovišta neoliberalizam je utopijski živio u iluziji kako je sigurnost zagarantirana slobodom trgovine; kako nestabilnost i nepredvidivost viđene u prošlosti bivaju onemogućene uzajamnim preplitanjem svjetskih ekonomija. Previdjeli su sitnicu kako nestabilnost u kapitalistički sustav ne mora biti uvezena; kako je ona inherentna samom sistemu, kako je sama sloboda kapitala generira. Tako se na koncu ispostavilo da su vitezovi slobodnog tržišta sami proizveli ekonomsku kataklizmu, kao što su efekti te kataklizme najteže pogodili one države što su u prethodnom periodu najviše ovisile o uvoznom financijskom kapitalu. No to i dalje ništa ne govori u prilog imperijalističkim interpretacijama. Jer upravo najveći proizvođači najmanje su zaduženi, najotporniji na financijska kolebanja, sa najviše manevarskog prostora. A to su danas zemlje u razvoju poput Kine.

Kineska je ekonomija, jasno, u dobroj mjeri planirana i to se može uzeti kao dokaz promašenosti neoliberalizma. No to bi bio pogrešan smjer. Pošto moć i vitalnost te ekonomije proizlazi upravo iz korištenja globalnog neoliberalnog poretka i ultraekspoloatacije domaće radne snage. Kineski intervencionizam ne samo da predstavljaju jedan od najgrubljih oblika planske dominacije kapitala nad radnicima, već svoj uspjeh prije svega mora zahvaliti globalnom neoliberalnom trendu. Najkonkurentnija kineska roba, radna snaga za cijeđenje, tek je u situaciji oslobađanja svjetske trgovine mogla pronaći toliki broj kupaca u tako malo vremena; privući toliku količinu kapitala. Problem nam se dakle pojavljuje u novom svjetlu. Sloboda i moć financijskog kapitala, uz opću globalizaciju i liberalizaciju, s jedne je strane omogućila golemi uvoz kapitala u proizvodnju; da bi s druge strane osigurala golemu količinu kredita dostupnih za potrošnju. Drugim riječima kako države tako i, u krajnjoj liniji, pojedinci bačeni su u situaciju opće borbe za opstanak. Prosto govoreći: osigurati veću razinu eksploatacije za neku državu postalo je pitanje odgovornosti i osiguranja budućnosti vlastite ekonomije. Oni što su se dotičnom stanju sa zakašnjenjem počeli prilagođavati, koji su lako dostupnim kreditima financirali javnu potrošnju, našli su se u situaciji hladnog triježnjenja. Bogatijoj analizi dotičnih problema vratiti ćemo se u drugom djelu teksta. Sada se moramo zadržati na tvrdnji kako Grčku krizu moramo gledati kroz prizmu takvih spoznaja.

Grčka kriza s jedne se strane manifestira kroz nemogućnost plaćanja prispjelih obaveza; i s druge nužnim rezovima javne potrošnje koji se postavljaju kao uvjet europske i međunarodne pomoći. Stvarni razlog važnosti koja pripada grčkom slučaju, kao što smo i naznačili, proizlazi iz mogućnosti da se isti pokaže prelomnim trenutkom u europskoj politici. Njene dosadašnje metode i pristupi, politički običaji i ekonomske tehnike teško da će moći zadovoljavajuće funkcionirati u budućnosti. To više ne drže samo antiglobalisti, adolescenti i atenski prosvjednici; radi se općeprihvaćenoj istini. Ekonomske, kulturne i političke razlike među europskim nacijama, nepostojanje zajedničkog političkog legitimiteta i autoriteta onemogućuju Uniju u učinkovitom djelovanju. Problem nije neoliberalna praksa Unije - problem je što Unija ima problema sa djelovanjem uopće. Politički pritisak i dalje se vrši na nacionalnoj razini i kao takav intenziviranjem društvenih suprotnosti nužno djeluje dezintegrativno. Tehnokratske, elitističke, nikome odgovorne europske institucije u neizvjesnom političkom kontekstu dodatno gube na legitimnosti i samim time njihovo djelovanje postaje hendikepirano u trenucima kada je po definiciji najpotrebnije.

Oda grčkom otporu?

S druge strane direktna akcija, mobilizacija i spontan otpor Grka, kao Španjolaca i ostalih, predstavlja pretpostavku stvaranja alternativnog rješenja dotičnih problema. Rješenja su pak, kao što znamo, naročito u politici, oduvijek bremenita svom silom vlastitih izazova. Uz otvaranje spomenute perspektive prosječni ljevičar danas će na spomen Grčke lako pasti u napast pjevanju oda grčkom otporu. Pri tome ne samo da se neće pitati o perspektivama tog otpora, već će isti bez premišljanja glorificirati kao oživotvorenje slobode i demokracije, buđenje naroda iz uspavanosti i pasivnosti, najavu novog vremena koje dolazi. Pretjeranost takvih oduševljenih usklika gotovo je nepotrebno posebno naglašavati. Kriza službene politike, urušavanje legitimiteta političkih elita, buđene neposredne političke aktivnosti masa same po sebi ne moraju biti razlog za oduševljenje. Političko neprijateljstvo prema elitama i tehnokratima, čak i subjektivna odvratnost koju osjećamo prema istima, lako nas mogu zavesti u glorificiranje narodne spontanosti.

No spontana se akcija također mora legitimirati. Liberali (1) će legitimnost političke akcije vidjeti pravno ograničenu. Tom se naivnom i, uz to, sasvim ideološkom zahtjevu nije potrebno pokoravati. No kolektivna akcija mora zadovoljiti zahtjev političkog legitimiranja. Sama po sebi ona je besmislena, akcija svjetine. Legitimna postaje tek u trenutku jasnog obrazovanja vlastite političke vizije i svrhe, njenog prezentiranja i duhovnog nametanja. Akciju masa potrebno je cijeniti s obzirom na njen sadržaj; nipošto tek s obzirom na formu u kojoj se pojavljuje. Iluzije pak o spontanom demokratskom karakteru masovne narodne akcije zaslužuju posebno opovrgavanje.

Demokracija se, kao u zadnje vrijeme fetišizirana forma, na žalost povijesno pokazala kao prilično problematičan politički sistem koji najbolje funkcionira kada je narod uspavan i relativno pasivan(2). Liberalna komponenta liberalne demokracije ona je koja osigurava funkcionalnost i stabilnost vladavine. Demokratska je tu da osigura pristanak i legitimitet. Dinamika uglavnom biva uvezena iz društvene/ekonomske sfere. Takva je otprilike struktura liberalno-demokratskih poredaka koji su se kroz zadnjih šezdesetak godina pokazivali superiornima – barem u zemljama razvijenog svijeta. Buđenje naroda, voljnost da se angažira i postavi na mjesto izvršitelja vlastite volje, politički remeti samu bit liberalno-demokratskih poredaka. Pogrešno bi bilo pretpostaviti kako takvo buđenje naroda možemo vidjeti kao ofenzivu demokratske komponente na liberalnu, elitističku. Upravo suprotno: konkretno političko angažiranje naroda, staleža, klasa ili pokreta uvijek praktično diskreditira apstraktnu ideju čiste demokracije. Jer demokracija u svom čistom obliku pretpostavlja potpunu jednakost svakog člana demokratskog tijela. Apsolutno jednak dio autoriteta pripada svakom ponaosob kako bi se matematički moglo doći do određenja općenite volje. No u zbilji upravo aktivnost, volja i motiviranost dijela društva da ostvari određeni cilj, predstavlja politički autoritet mnogo značajniji od puke brojnosti onih koji ostaju politički pasivni. Veća živost političke zbilje u pravilu uvijek iznova pokazuje kako smo politički uvijek bitno nejednaki. Jedna od najbitnijih slobodarskih spoznaja u politici ona je što nam govori kako su razdoblja u kojima se narod budi i dalje razdoblja u kojima velika većina njegovih članova spava. To je jasno paradoks koji razotkriva utopijski karakter demokracije. Za našu svrhu bitno je primijetiti kako se grčkim buntovnicima zasigurno ne čini usluga proglašavajući ih vitezovima demokracije. Nepromišljeno glorificiranje otpora samog, obasipanje njegovih protagonista zanesenim, romantičarskim pohvalama, često se nađe u službi pokrivanja sadržajne praznine koja se krije iza pojavnosti istog. Doduše: ljevica je oduvijek slaba po pitanju sentimentalnih izljeva. Pa je stoga teško suditi drugove što im srce poskoči kad osjete borbeni žar. No od toga ništa više koristi.

Racionalni liberali aktiviranje masa vidjeti će u sasvim drugačijem svjetlu. Ako na trenutak i zanemare protupravnost radikalnih akcija oni će u otporu i buntu vidjeti tvrdoglavu, iracionalnu i iritantnu političku praksu osuđenu na propast. Otpor koji ljevica glorificira oni tretiraju kao kakvu elementarnu nepogodu - samo još gore. To gore jer se radi o ljudskoj praksi, o njenoj besmislenosti. Tako ni Tahi, zasigurno, nije shvaćao što mu je sa seljacima, jesu li poludjeli! No ovdje je to ipak sasvim drugačije. Stvar se pojavljuje kao čisto tehnička; nitko ne može trošiti više no što ima - matematika je tu, a ne kapitalisti, glavni neprijatelj prosvjeda. Bit ideologije sastoji se u tome da partikularno prodaje pod opće, konkretne posljedice jednog oblika djelovanja prikazuje kao prirodne, nužne i objektivno neizbježne. Tako se od naroda niti ne traži da podmetne leđa, već ga se izlaže prijekoru zbog neodgovornosti koje se mora ostaviti. Utoliko ukoliko su mase takav ishod voljne prihvatiti kao jedinu mogućnost stvar bez daljnjega prolazi. No tu i dolazi do samog problema. Ono što se u čistoj, matematički dokazanoj, teoriji nekog liberalnog profesora pokazuje istinitim i smislenim društvo u praksi nipošto ne mora prihvatiti kao legitimno i poželjno. Sasvim suprotno – društvo opstaje i kreće se upravo kroz aktivnost i volju svojih članova, kroz njihovu praksu. Društvena praksa, čije su mogućnosti uvijek otvorene, jedina je osnova teorijske racionalnosti i njene istine. Nevoljkost naroda da prihvati službenu istinu koja mu se servira kao jedina moguća kroz povijest je u pravilu bila glavni izvor revolucionarnih prevrata. A upravo ti prevrati, upravo takav iracionalan angažman uvijek je otvarao nove povijesne mogućnosti, nalazio rješenja nerješivih kriza. Tako se grčki otpor, kao jedan od suvremenih primjera aktualnog i živog praktičnog angažiranja, pokazuje kao faktor mnogo značajniji negoli bi se mogao činiti u očima uspavane, građanske javnosti.

Kao glavna idejna baza tog otpora za sada se pojavljuje instinktna obrana socijalnih prava i interesa koji iz dana u dan bivaju diskreditirani od strane intelektualnih, a ukidani od strane političkih autoriteta. Pokazuje se kako svijest o vlastitom interesu koja je godinama bila legitimna, politički artikulirana i ozakonjena ne može automatski nestati iz glava radnika. Radnička prava, određena razina blagostanja i sigurnosti, nipošto nisu bili zapisana jedino u slovima pozitivnog zakona. Tu se radi o interesima koji su odavno zaživjeli kao dio političke kulture. To su ideje kojima su mase nasljedno zahvaćene, one su bez dvojbe potencijalna materijalna snaga. Neoliberalne reforme u vrijeme vlastitog zlatnog doba, doba golemog rasta međunarodne trgovine i potrošnje, praktično su eliminirale pretpostavke države blagostanja. Radnici su se tada pokazali politički zaboravni, pasivni i, što je najgore, kratkovidni i oportunistični. Dizali su jeftine kredite, posluživali se jeftinim robama i uživali u preostaloj sigurnosti bez pokrića. Živjeli su, uostalom, po svršetku povijesti! Tada se odjednom dogodio lom. Frontalni sudar kapitalističke zbilje i ukorijenjene ideje blagostanja europskog radnika nastupio je, u punom smislu, tek u vrijeme aktualne krize neoliberalizma. Trenutak kada se liberalna utopija pokazala kao lažna, a zahtjevi realno egzistirajućeg kapitalizma od zbrinutog radnika ponovo zahtijevaju da se svede na iskoristivu radnu snagu trenutak je iznenadnog povratka klasne borbe na dnevni red. Prosvjednike na grčkim, i općenito europskim ulicama, pogrešno bi bilo vidjeti kao nositelje demokracije, borce za ostvarenje nekog moralnog cilja, objektivno ispravnog i općenito legitimnog političkog interesa. Ono što oni jesu jedna su strana u sukobu. Dopušteno je, dakle, reći klasnom. Oni istupaju u obranu svojih interesa.

To ipak ne znači da to što njihovi interesi jesu ne može poprimiti sasvim različite oblike. Njihov se interes može uobličiti kao konzervativna potreba za održanjem, ili bolje restauracijom, idealiziranog klasnog kompromisa države blagostanja. Može se iskazati kao interes za stvaranje (3) i jačanje moćne, praktički samodostatne, neoimperijalističke sile koja bi globalno i planski mogla nastupati kao dominantan faktor. Može se, pod utjecajem rasističkih i kulturno ksenofobičnih ideja, oblikovati kao interes civiliziranog svijeta suprotstavljen interesu barbarskih uljeza. Nemoguće je predvidjeti načine na koje se politički interes može uobličiti. No ono što je moguće promocija je željenog uobličenja. Tu mi se vrijednim čini naglasiti zbiljski internacionalizam kao temeljni interes svakog pojedinca. To će reći pomicanje fokusa sa ograničeno nacionalnih problema na one opće, čiji se posebni aspekti manifestiraju na lokalnim razinama. Podržavanje i promoviranje međunarodnih institucija (pa bile one i neoliberalne) u jačanju njihove moći i utjecaja, uz istovremenu radikalnu kritiku sadržaja njihove politike utoliko ukoliko služe kao instrumenti kapitala ili svjetskih supersila. Autentično i neovisno organiziranje pojedinaca i grupa odozdo koje bi moglo poslužiti kao masovna politička baza za kontinuirano oživljavanje željenih ciljeva i efekata. Nadilaženje zastarjelih ideja državnog i javnog skrbništva, utemeljenih na davno nestalim bazama nacionalnih ekonomija i klasnog kompromisa. Promoviranje globalne protuteže kapitalizmu koji sam globalno egzistira. Što će reći zauzimanje za obaranje granica i političko globaliziranja svijeta kao jedino učinkovito sredstvo ukidanja suštinskih kapitalističkih kontradikcija. Totalno društveno prisvajanje kapitala i organiziranje proizvodnje u skladu s globalnim potrebama, bez iracionalnog imperativa privatnog profita. Program koji barem djelomično polazi od nabrojenih pretpostavki jedna je od realnih mogućnosti koja bi mogla popuniti upražnjeno mjesto na političkoj ljevici. Ipak: daljnje promoviranje ocrtanog plana u pamfletskom tonu bilo bi pretjerano. Mnogo je bolje posvetiti se općoj analizi problema kojim se od početka teksta konkretno bavimo. Kroz takve se analize, u krajnjoj liniji, uvijek mnogo bolje i preciznije iskazuje politički pristup, stav i interes.

II

Liberalna perspektiva

Prije desetak godina Politička misao objavila je esej Zorana Kurelića Tillyjevo upozorenje(4). Autor je tekstom, u svom jezgrovitom stilu, na vidjelo izvukao nekoliko zanimljivih teza različitih autora sasvim prigodnih za rasvjetljenje problema o kojima govorimo. Kriza neoliberalizma tada teško da je bila na vidiku, no upozorenje o kojem se govori problematizira odnos razvoja ekonomske globalizacije, očuvanja moći nacionalnih država, održanja naslijeđenih socijalnih i radničkih prava, te na koncu budućnosti same demokracije. Ovdje se nećemo posebno baviti dotičnim radom; tek ćemo iskoristiti neke od njegovih naglasaka kao polazište našeg razmatranja.

Prva stvar koju moramo posuditi od Kurelića njegovo je prezentiranje liberalne kritike socijalne države Jamesa Davidsona. Po njoj socijalna država odumire zbog globalizacije i tehnoloških promjena u kontekstu kojih postaje disfunkcionalna. Nove tehnologije tu su viđene kao faktor koji omogućuje intenziviranje globalnih ekonomskih odnosa, otvara nove mogućnosti čije posljedice podrivaju temelje starih država. S obzirom da kapital prestaje biti ograničen državnim granicama i njegovo kretanje postaje lako i slobodno država više ni tehnički ne može osigurati redistribuciju dohotka. Štoviše, ona teško osigurava sredstava za podmirivanje svojih potreba pošto njeno bogatstvo sada ovisi o kapitalu koji uspije privući. Davidson socijalnu državu vidi kao državu zaposlenika. Što će reći: državu u kojoj dominiraju državni službenici, sa svojim posebnim, parazitskim interesima. Osim širokog kruga zaposlenika takve države legitimitet kupuju skrbništvom nad milijunima korisnika državne pomoći. Samim time postaju izuzetno skupe i u suvremenim okolnostima jednostavno ne mogu plaćati svoje izdatke. Suprotni primjer, alternativan model, država je korisnika. Državni korisnici nisu primatelji njene pomoći. Kao institucija koja jamči sigurnost osobe i vlasništva država pruža uslugu zaštite za sve članove društva, privatne osobe. Korisnici te temeljne usluge koju država pruža od države očekuju efikasnost, štedljivost i slobodu. Takav model ne samo da je jedini održiv i funkcionalan u suvremenom svijetu, već se može smatrati i pravednijim oblikom političke organizacije.

Dimenzija u kojoj takva liberalna perspektiva vidi državu sasvim je nepolitična. Država je tu viđena kao običan servis; kao posebna korporacija koja na tržištu nudi svoju uslugu za određenu cijenu. Trenutak u kojem se tržište otvara, trenutak je u kojem se ta korporacija mora suočiti s konkurencijom. Kapital se tu, u najgoroj liberalnoj maniri, poistovjećuje sa individualnim privatnim vlasništvom. Mobilnost kapitala i bacanje države u konkurentsko nadmetanje vidi se kao konačno oslobođenje pojedinca. Kao da konkretni pojedinac, a ne osamostaljena i koncentrirana ekonomska vrijednost može slobodno birati među državama! No na stranu s tim očitim prigovorom; liberalna je pozicija ideološka zbog toga što u potpunosti previđa politički, a uviđa jedino tehnički karakter države. Temeljna funkcija države nije ta da osigura život i vlasništvo (5) već da pacificira društvo, omogući politički mir iz kojeg se potom, tek naknadno, izvode privatna sigurnost i sloboda. Država, dakle, u svojoj biti ne pruža usluge privatnim korisnicima već njih same omogućava. S druge strane u konkretnim povijesnim okolnostima ona nastaje i živi kao izraz izmirenja društvenih konflikata i proturječnosti. Kroz dvadeseto stoljeće socijalna država, kao izraz izmirenja radničkog pokreta s jedne i kapitala s druge strane. Dakle izraz političke volje kao uvjeta pod kojima poredak biva prihvaćen i legitiman.

Ponuda i konkurentnost države za kapital koji je, kao zbiljski suveren kapitalističkog sustava, silovito iskoračio van državnih granica, stvar je čisto ekonomska i tehnička. No moment u kojem država prihvaća sebe kao korporaciju prelomni je moment u kojem postojeći uvjeti legitimnosti poretka bivaju suspendirani.(6) Tako se ponovo otvara prostor političkog sukoba. U pitanje više ne biva dovedena socijalna država, već problematičan postaje sistem u cjelini. Kritika socijalne države od strane liberala ipak ne može biti uzeta kao puka laž, sredstvo provođenja neoliberalnog paklenog plana. Zdravorazumski, i bez iskoraka s onu stranu sistemske logike, njeni argumenti mogu biti uzeti kao ispravni. Štoviše vizija države zaposlenika pokazuje se kao svojevrsna socijaldemokratska distopija. Birokratska korumpiranost real-socijalističkih poredaka suštinski se teško može razlikovati od birokratske korumpiranosti skrbničkih država blagostanja. Posebni status korporativnog interesa namještenika u očima države jasno se pokazao za vrijeme neoliberalne ofenzive u privatnom sektoru. Liberalizacija privatnog sektora uglavnom je provedena bez opaljenog metka; bez akcije i solidariziranja revolucionarnih javnih radnika. Javna sfera najduže je bila povlaštena za sve vrijeme intenziviranja eksploatacije. Kao što su i socijalne države predstavljale raj blagostanja u moru globalne bijede i izrabljivanja. Obrambeni se pak instinkt namještenika po nasrtaju kapitala na javnu sferu pokazao nepogrešiv. Da su radnici kroz povijest razvili i upola klasne svijesti kao birokrati svijet bi već davno živio u komunizmu i/ili anarhiji. Sasvim ironično izgleda slika učitelja koji ustaju u obranu radničkih, javnih, općih interesa de facto štiteći svoja korporativna prava. Prava sasvim nepoznata radnicima van okrilja države. Državu zaposlenika danas, stoga, možemo smatrati manjim mitom nego li je to država blagostanja. Istina je kako se većina radnika, i građana uopće, nevoljko solidarizira s interesom javnih namještenika i ostalih grupa ovisnih o državnom skrbništvu. Ugroženi interes građana na koji kapital sve više nasrće teško se više može automatski i nekritički poistovjetiti sa maglovitim interesom takozvane države blagostanja.

Novo upozorenje

Druga stvar koju ćemo iz Kurelićevog teksta iskoristiti njegov je stožerni moment. Upozorenje Charlesa Tillyja o ugrozi koju oslobođenje globaliziranog kapitala predstavlja izborenim socijalnim pravima i demokraciji. Za razliku od liberala Tilly polazi od političkih pretpostavki socijalne države u vidu klasnog kompromisa ostvarenog kroz turbulentno dvadeseto stoljeće. Ključni politički instrument tog kompromisa demokratska je forma kroz koju su radnici, kao najbrojnija klasa, mogli vršiti pritisak na političke elite i sudjelovati u oblikovanju političke volje. Politički prostor cijelog procesa o kojem je riječ bila je nacionalna država. Za razliku od komunističke vizije internacionalnog proletarijata, socijaldemokracija je s vremenom prihvatila postojeće nacije kao političke zajednice kroz koje će konkretno realizirati svoj projekt. Demokracija, nacionalna država i socijaldemokratski politički sadržaj nalaze se stoga u mnogo tješnjoj vezi no što bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti. Tilly (7) u svojoj analizi dolazi do zaključka kako globaliziranje svjetske ekonomije, jačanje nesputane moći od države sve osamostaljenijeg privatnog kapitala postepeno razara stari poredak na lokalnim razinama. Moć i utjecaj nacionalne države ubrzano se sve više srozava. U skladu s tim demokracija i mogućnost političkog pritiska masa postaje sve manje opipljiva. Izborena socijalna prava koja su radnike štitila od potpune diktature kapitala time bivaju napadnuta iz više smjerova i postaju sasvim neobranjiva. Globalna ekonomija samom svojom dinamikom potkopava temelje socijalne sigurnosti, dok istovremeno propast državnog utjecaja političku zaštitu čini besmislenom.
Ključno pitanje koje po takvom izvođenju moramo postaviti tiče se gubitka moći nacionalne države. Kakvog je karaktera gubitak državne moći u kontekstu opće liberalizacije? Pogrešno bi bilo povoditi se za onim što liberali sami kažu o svojoj ideologiji; provođenje liberalnih mjera samo po sebi predstavlja aktivnu politiku, a ne puko oslobađanje društvene spontanosti. U tom smislu nositelji same liberalizacije su države, a globalni neoliberalni poredak zbir je državnih politika i mjera. Demokratska forma također može poslužiti kao instrument liberalnih interesa. Zar Reagan i Thatcherica svoj autoritet nisu izvodili upravo iz demokratskog legitimiteta? U tom smislu pokazuje se kako je pretpostavka razbijanja socijalne države od strane kapitala, raskidanje klasnog kompromisa od strane buržoazije, u biti bilo napuštanje socijalnog obećanja od strane nacije i demokracije. Političko razdvajanje spomenutog svetog trojstva socijaldemokratske ideologije. Cjelovita analiza uzroka takvog razvoja zahtijevala bi kakvo obimno djelo. Ovdje se ipak zadržimo na neodređenoj tvrdnji kako je ključnu ulogu u cijelom procesu odigralo otvaranje novih globalnih mogućnosti i perspektiva. Ideološki sumrak socijalizma, nove tehnološke revolucije i vizija neoliberalnog kraja povijesti.

Država je sama, dakle, vlastitu moć iskoristila kako bi otvorila perspektivu njene degradacije. Ovdje je od presudne važnosti osvijestiti razliku između statičkog i dinamičkog shvaćanja moći. Statički gledano moć je apsolutna kategorija; država ima više moći utoliko ukoliko je u danim trenutku u stanju neposredno izazvati više željenog učinka. Vrijeme je tu promjenjiva kategorija, dimenzija kroz koju se količina moći mijenja. U tom smislu, primjerice, Bjelorusija je danas možda i moćnija država od Velike Britanije. Takvo se shvaćanje moći i zdravorazumski lako dovodi u pitanje. Moć kao dinamička kategorija nalazi se u konstantnom kretanju i njeni nositelji je ne pribavljaju čuvanjem, već razaranjem/trošenjem u svrhu stvaranja okolnosti u kojoj će ista s obzirom na promijenjenu situaciju biti relativno maksimalizirana. U tom smislu moćni su oni koji su u stanje da preduhitre promjenu. Ipak kolikogod se ovakva dinamička vizija moći mogla činiti kao univerzalno istinita potrebno je u obzir uzeti kako istinitost svakog koncepta ovisi o zbiljskog socio-historijskog konteksta na koji se primjenjuje. Uzmite u obzir tisućljetni statični kineski imperij. U takvom kontekstu viđenje moći kao dinamičke kategorije bilo bi jednako apsurdno kao što nam danas ograničeno izgleda ono statično. Nama je najvažnije primijetiti kako relativno statična hladnoratovska povijesna situacija u Europi svakako pogoduje shvaćanju moći država na statički način. Isto kao što neoliberalna globalna eksplozija dinamike pogoduje dinamičkim interpretacijama. Za nas se tako dinamička perspektiva pokazuje kao spoznajno vrijedna, a statička kao zastarjela i ograničena.

Država si dakle sa takozvanom neoliberalnom epohom više ne postavlja zadatak održanja apsolutne količine moći s kojom trenutno raspolaže. Ona si pametnim ulaganjem moći nastoji osigurati buduće relativno uvećanje iste. To uvećanje komparativno može biti ocijenjeno kao apsolutni gubitak, no takav prigovor sasvim je besmislen pošto se radi o novoj i neusporedivoj situaciji u kojoj sam sadržaj i funkcija iskorištene moći bivaju transformirani. Kao što je i jasno da bi bivša, apsolutno veća količina moći, u alternativnom slučaju potencijalno bila umanjena u mnogo većoj mjeri. U konkretnom kontekstu intenziviranja globalne ekonomske, kulturne i proizvodne dinamike država si adekvatnom politikom može osigurati više moći u budućnosti. Tu je pogrešno vidjeti naprosto nestanak važnosti država; mnogo je važnije primijetiti na koji si način države u novoj situaciji osiguravaju relativno uvećanje važnosti, kako i kakvu moć države dobivaju.

Države su danas suočene sa situacijom u kojoj, kao što smo prethodno već i naglasili, njihova moć u velikoj mjeri ovisi o upotrebljivosti za kapital. Kapital živi od vlastite transformacije, od stalnog opredmećivanja i osvajanja novih prostora. Države su te koje u globalnom kontekstu jesu gospodari prostora. Ne samo geografskog već kompletnog pozitivnog i potencijalnog ekonomskog prostora. Država koja kapitalu otvori više korisnog prostora (8) privlači više vrijednosti, više dinamike, i na koncu više moći. Ta moć, dinamika i vrijednost jasno nipošto nisu trajne; one traju onoliko koliko otvoreni prostor predstavlja dovoljnu materijalnu vrijednost za eksploataciju. U okvire onoga što ovdje nazivamo prostorom spadaju i ljudi. Sa stanovišta cjelovite kritike kapitala potrebno je reći prije svega ljudi jer upravo kroz eksploataciju radne snage kapital dolazi do uvećanja svoje vrijednosti. Kakogod bilo, s obzirom na rečeno, sasvim je jasno kako stara politika socijalne države više ne može biti politika koja je državi u stanju pribaviti više moći. U suprotnosti s Tillyevom pretpostavkom upravo očuvanje socijalne države praksa je koja osigurava zbiljsko gubljenje državne moći.

Takav zaključak jasno ne znači kako anarhični neoliberalni model, koji je i čak i Hollywood davno prozreo kao korumpiran, možemo smatrati jedinim održivim u suvremenom kontekstu. Taj je Michael Douglas kapitalizam svoju neodrživost, kao što vidimo, dokazao i empirijski. Totalna i nesputana sloboda privatnog financijskog kapitala osim što osigurava mobilnost i dinamiku, za sobom nužno povlači burzovne prijevare i paraziterstvo, financijske spekulacije i neodgovornost prema proizvodnom sektoru. A proizvodnja je kao što znamo samo srce kapitala. Sasvim je prigodno prisjetiti se Marxovih riječi kako je tvornica (a ne burza kao što bi danas netko mogao pomisliti) mjesto u kojem se istiskuje višak vrijednosti. Ubuduće se kao aktualna alternativa socijalnoj državi neće moći postavljati anarhični laissez faire neoliberalni model, već će države i međunarodne institucije nastojati stvoriti nove oblike upravljanja. Modele koje će nastojati prilagoditi globaliziranoj realnosti, održati dinamiku i slobodno kretanje ekonomskih faktora, ali istovremeno ostvariti strogu kontrolu financijske neodogovornosti, potaknuti usmjeravanje na proizvodni sektor. Model koji će u budućnosti ostatke socijalne države do kraja izbrisati i(li) transformirati više neće biti model vladavine spekulativnog i neodgovornog kapitala. To će prije biti model proizvodne racionalizacije dirigiran od strane država i organizacija koje će, s obzirom na najnovije promjene, upravo u takvom obliku djelovanja vidjeti osiguranje uvećanja svoje moći u budućnosti.

Posljedice ostvarenja takvih tendencija za radnike i ostalo građanstvo čine se relativno predvidive. Veća razina sigurnosti od opasnosti neodgovornog financijskog kapitala. Više odgovornog individualnog ulaganja u budućnost; dakle više rada u skladu sa potrebom proizvodnje za svjetsko tržište. Kao direktna posljedica toga: postepeno usklađivanje vrijednosti radne snage razvijenih zemalja sa onima u razvoju. Možda i nalaženje na pola puta. Novi intervencionizam, utoliko ukoliko je pametan, neće ići (niti je za ikoga dugoročno poželjno da ide) u smjeru ekonomske izolacije. On će značiti planirano usmjeravanje kapitala u proizvodne sektore koji pojedinoj ekonomiji mogu predstavljati komparativnu prednost. Privatni financijski kapital morati će biti discipliniran, no za uzvrat će dobiti mnogo novog prostora za vlastitu realnu, a ne spekulativnu, cirkulaciju. Razvoj tehnološke osnove zemalja u razvoju vremenom će sve više vršiti ekonomski pritisak na razvijeni svijet, no istovremeni trend povećanja globalne potrošnje osigurati će dovoljno prostora za njihove nove robe. Sve u svemu ovakva neobavezno ocrtana perspektiva čija nam se slika pojavljuje nad horizontom može se svesti u parafrazu poznate Lenjinove parole: raditi, raditi i samo raditi. To je parola koju nam budućnost gotovo sigurno donosi.

Ključno pitanje dakle postaje ono kojim smo se bavili u prvome djelu. Pitanje političkih mogućnosti i sukoba u kontekstu ocrtanih izazova. Pitanje alternativa dominantnim društvenim silama, političkim vizijama i praksama koje te sile oživljavaju. S jedne strane pitanje političkog sukoba nepomirljivih interesa i perspektiva, a s druge strane pitanje o demokraciji kao obliku kroz koji je te sukobe moguće izmiriti. Ključni problem demokracije u novim okolnostima činjenica je da ona nikada nije funkcionirala na razini višoj od one nacionalnih država. Čini se čak kako je i teoretski teško zamisliti način na koji bi ona globalno mogla zaživjeti, a da i dalje na snazi netaknute ostanu sve socijalne, ekonomske i političke suprotnosti koje realno egzistiraju. U tom se smislu vraćamo na staru revolucionarnu ideju o svjetskoj socijalnoj revoluciji kao pretpostavci zbiljske demokracije. Takve vizije konkretno nam ipak teško mogu biti od pomoći. Ukoliko pođemo do sve kompleksnosti i neprijatnosti realnih političkih odnosa lako ćemo doći do zaključka da se razina problema s kojim smo suočeni nalazi daleko ispod razine svjetske revolucije. Politički sukobi o čijem ishodu neposredno ovisi naša budućnost, čini se, ponovo premrežavaju društva na više razina. U takvom metežu ispravan politički kompas postaje posebno tražena roba. Toliko tražena da tržište biva preplavljeno mnoštvom modela s istekom roka trajanja, kao i različitim neupotrebljivim lažnjacima. U kriznim trenucima prosječni se čovjek suočava s mnoštvom loših osjećaja. Situacija političke dezorijentiranosti u trenucima koji sve pozivaju na svrstavanje kod njega izaziva jaku nelagodu. Ishod razvoja političke neizvjesnosti i buđenja politički uspavanih oduvijek je bio sasvim neizvjestan. Političke opasnosti koje nam budućnost donosi možda su stoga i mnogo strašnije no što ih, kao normalni ljudi, možemo i zamisliti. Upravo se stoga posebno korisnima pokazuju vrijednosti duhovne strpljivosti, kritičkog mišljenja i slobodarskih instinkata. Politički akteri naoružani takvim osobinama u budućnosti će bez daljnjega znati odgovoriti na izazove pred kojima se nađu.

Fusnote:
(1) Kao i ostali vjernici u mogućnost reduciranja politike na objekt prava.
(2) Jasno je kako za demokraciju nije dobra ni pretjerana politička pasivnost, potpuna apolitičnost. Idealan liberal-demokratski građanin čita dnevnu štampu, glasa na izborima, no politički angažman koji ide dalje od toga vidi kao poremećaj ritma njegove svakodnevice.
(3) To naročito u slučaju Europe koja kao jedinstveno političko tijelo još ne postoji.
(4) Kurelić, Z., Tillyjevo upozorenje, Polit. misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 2, str. 116–122
(5) Iako osim liberalnih marksističke teorije države nerijetko državu vide isključivo u tom svjetlu. Čak i gore, vide je kao instrument u rukama vladajuće klase, upravni odbor buržoazije.
(6) Liberali to jasno ne mogu razumjeti pošto polaze od metafizičke pretpostavke kako legitimnost poretka proizlazi iz objektivnih, prirodnih izvora. Kako prethodi samom političkom procesu.
(7) Datum objavljivanja njegovog teksta početak je devedesetih godina. Time je jasno kako bitni trendovi i tendencije u razvoju suvremenog kapitalizma nisu na vidjelo izašli bankrotom Lehman Brothersa. Upravo suprotno takve epizode, koliko god bombastične bile, moraju se uzeti kao gotovo slučajni momenti tog razvoja.
(8) Više upotrebne vrijednosti za kapital. Pošto, prema genijalnoj interpretaciji Davora Rodina, podjela na upotrebnu i razmjensku vrijednost predstavlja podjelu unutar samog kapitala. Upotrebna vrijednost nije osjetilna upotrebljivost uopće već je osjetilna, materijalna upotrebljivost koja je korisna za proizvodnju viška vrijednosti. Kao što razmjenska vrijednost simbolizira samu vrijednost u sasvim apstraktnom smislu. U skladu s rečenim logičnima se pojavljuju sasvim sulude stvari, kao ona da korisnost predmeta nestaje sa izvanjskim obaranjem njihove cijene. No tu se već radi o problemu kojim se u ovom tekstu ne bavimo.

Komentari

@koča Dobronamjeran savjet!

Dnevnik je zanimljiv, ali pollitika kao portal ne podnosi toliko duge dnevnike, zapravo poduži seminarski rad! I ja sam u početku pisao opširnije, nastojim skratiti tekstove, i još bi trebali biti kraći! Evo, ovo kao dobronamjerni savjet onome koji ima što za reći, ali pokušaj se izražavati sažeto, publicistički, a ne opširno i uglavnom znanstveno!
Slično tebi, užasavam se pomisli što će nam sve raditi eurokrati!!(i što nam već sve rade!!). Slijede novi socijalni nemiri, EU puca i dalje po svim šavovima, vjerojatno ćemo se vratiti u prošlost, u nekoj lošoj varijaciji. Ili će Evropa jako udesno, ili jako ulijevo.. srednji put bit će gotovo nemoguće održati!

Lj.R.Weiss

Tko je glasao

bez iracionalnog imperativa privatnog profita

koča,

Totalno društveno prisvajanje kapitala i organiziranje proizvodnje u skladu s globalnim potrebama, bez iracionalnog imperativa privatnog profita. Program koji barem djelomično polazi od nabrojenih pretpostavki jedna je od realnih mogućnosti koja bi mogla popuniti upražnjeno mjesto na političkoj ljevici

realnih na ljevici
nerealnih u svijetu stvarnosti

luka

Tko je glasao

sve je moguće

h arendt je na početku analize totalitarizma pametno postavila citat kako normalni ljudi ne znaju da je sve moguće...

normalni ljudi uistinu ne znaju da je sve moguće - no to ne vrijedi samo u slučaju povijesnih katastrofa. to je također slučaj sa povijesnim pozitivnim iskoracima, inovativnim revolucijama koje se pokažu uspješnima.

onda u tom novom stanju ljudi opet, ako su normalni, takvo stanje smatraju prirodnim i nepromjenjivim.

ne mislim da nam trebaju posebni, nenormalni ljudi koji će nas odvesti naprijed, kao predvodnici vrlog novog svijeta. dapače. držim kako se takvi nositelji kaosa i nesreće nikada ne bi mogli pojaviti kada bi svi bili malo manje normalni, malo manje skloni ovom temeljnom i razumljivom konzervativizmu - jer on je zapravo najbazičniji oblik utopizma.

koča

Tko je glasao

iracionalni imperativ privatnog profita

koča,

odlična analiza stanja modernog svijeta
zanimljive natuknice o mogućoj budućoj poziciji naprednih, lijevih
država blagostanja u defanzivi pred silama globalizacije
vrijeme je za nove ideje
esej prve klase

jedino je malo u neskladu količina kako dobra tako i nevolje i nesreće koju svijetu donosi iracionalni imperativ privatnog profita
i lakoća kojom se usput nagoviješta
ukidanje tog iracionalnog imperativa , totalno društveno prisvajanje kapitala i organiziranje proizvodnje u skladu s globalnim potrebama,
intrigira i zaslužuje komentar

nije nešto što bi unaprijed odbacio
ni hanna arendt ni isus krist ni siddharta
nisu bili nerazumni ni sitničavi
bili su normalni normalni

sat koji se pokvario odnijeti uraru
ili postati urar i sam ga popraviti
može se raspravljati o početku i kraju vremena
bez sati minuta sekundi
beskonačnom
relativnom
apsolutnom
ali na kraju ćemo se opet sresti i pokušati popraviti sat

cijenim tvoj dnevnik

luka

Tko je glasao

profit i neizvjesnost

nesklad dobra i nesreće koje svijetu donosi iracionalni interes privatnog profita.... od kud nam je to ono poznato???
ah, da - komunistički manifest. viđenje interesa kapitala na takav naizgled paradoksalan (onodobno je popularno bilo reći dijalektički - premda moram priznati uz sve godine što se s njom pokušavam družiti još nisam u stanju shvatiti što to dijalektika zapravo znači) način ono je najkarakterističnije za marxa u razlici spram ostalih kritičara kapitalizma. meni se to sviđa. ako je išta naučno u naučnom socijalizmu onda upravo proizlazi iz pristupa koji je kapitalu u stanju bez fige u džepu priznati svaku zaslugu, a pri tome ne podleći ideologiji i olako se pretvoriti u njegovog apologeta, glasnika.

ispravno si istaknuo tu usput nagovještenu mogućnost kao ničim dokazanu (i spornu da spornija ne može biti)... ja mislim da nije grijeh istu olako spomenuti - to je ok, ona niti nije u fokusu teksta... grijeh je istu olako pretpostaviti kao samorazumljivu - a to je kao što znamo bilo prilično popularno u prošlom stoljeću sa svim onim majmunima od tita do pol pota...

vidi...to "totalno prisvajanje" već je teška, jako ozbiljna i zahtjevna tema... znaš marx je bio doktor filozofije, uz to i pravnik i štošta još... u prvoj polovici svog aktivnog života pisao je o svemu i svačemu, obradio stotine tema.... onda je našao jednu na kojoj je u drugoj polovici života polomio zube...desecima godina uglavnom studirao, radio more bilješki (kasnije obrađene i štampane pod različitim imenima) i izdao taj prvi tom das kapitala...uglavnom... nije da si umišljam autoritet u davanju takve ocjene, no čini mi se tema previše zahtjevna za ovakvu formu...

no na koncu nam u rješenju tog teškog problema (iracionalnosti profita i neizvjesnosti, nesigurnosti alternativa istom) neće pomoći ni marx, ni arendtova, ni isus krist... ni studiranje ni pisanje knjiga....jer nikad se praktični, politički problemi nisu riješili teorijom i teoretičarima... što se mene tiče totalnog prisavajanja kapitala uz ukidanje iracionalnog imperativa privatnog profita ne mora biti... ja sam sasvim sretan ako privatni profit praktično pokaže da nas može voditi u bolju budućnost.... svoju subjektivnu nesklonost nekim njegovim karakteristikama rado ću zadržati za sebe ako se ispostavi da je on politički racionalan, smislen... to za sad ne vjerujem, a čini mi se da (osim što nisam jedini) postoji dovoljno vanjskih dokaza koji takvo ne vjerovanje potvrđuju (štoviše: ne mogu se oteti dojmu kako nas upravo pasivnost i dogmatsko prihvaćanje profita kao neupitnog vodi u neizvjesnost, a ne čuva od iste).... u skladu s tim čini mi se smislenim pokušati raditi na ovom "totalnom prisvajanju" koliko je u mojoj moći... ne znam što bih drugo rekao...

koča

Tko je glasao

potrebno aktiviranje svih, baš svih, sivih stanica....

U tom smislu moćni su oni koji su u stanje da preduhitre promjenu....bez dara za predviđanje (anticipaciju) procesa "malo manje normalni" ostaju u realnosti "normalni" i bez moći za iskorak iz utopijskog u kreativni pristup oblikovanja svijeta oko sebe...

Tko je glasao

Španjolska, a pogotovo Italija

Žao mi je (k'o psu) što je ovako detaljno obrađena Grčka, a ne Italija - upravo iz razloga što mi Grčka više nalikuje na "događanje naroda", dok talijanska studentarija i radništvo postupaju puno smislenije i pokušavaju stvoriti događaje, a ne samo odgovoriti na njih.

Grčkom "događanju naroda" priznajem veliku brigu da im pokret ne prijeđe u desničarenje i šovinizam.

Volio bih čuti i mišljenja autora o tome što će se događati:
- ako u zemljama jeftine radne snage (Kina) počnu rasti nadnice (u USD)
- ako se počne inzistirati ne međunarodnim (ili barem na razini Unija i sl.) minimalnih radničkih primanja, prava i sl.

Tko je glasao

slobodni odgovori

tekst je dosta star i čini mi se da je tada bio aktualan jer je u tom trenutku ta grčka bila u neredima pa sam se zato valjda nje uhvatio...

o pitanjima

tu je prije svega potrebno shvatiti kako smo u opasnosti kad olako govorimo stvari poput "kad u kini porastu nadnice" isl.... to ja radim u tekstu, ti u pitanju... to je opasno jer taj rast nadnica ne može biti pretpostavka, a čak ni zaključak jer je takav ishod uvijek uvjetovan mnoštvom praktičnih, političkih, konstantno promjenjivih 'faktora'... taj rast nadnica (ako se, kad se dogodi) neće biti nekakav prirodan rezultat razvoja neke fantomske ekonomije, automatska posljedica razvoja tehnologije, povećanja kapitala isl... ovisit će o...ah...u iskušenju sam se prosto izraziti: stanju klasne borbe... sindikalne, političke... koja je uvjetovana onim ideološkim, kulturnim koje se, moram li reći, konstantno mijenja...uglavnom: lako nam je reći kad u kini porastu nadnice isl - no takve se tvrdnje smiju uzimati krajnje uvjetno...

nadnica nije jedini faktor koji utječe na takozvanu konkurentnost... osim što zemlje poput indije, kine imaju gotovo neograničenu rezervnu armiju radne snage koja bi te nadnice sama po sebi trebala držati razmjerno nisko, čak i kad one krenu rasti uštede na drugim područjima trebale bi vući kapital u tom smjeru - naročito zbog toga što će se u cijelom procesu sigurnost investicija sve više i više povećavati pošto bi u tom scenariju došlo do otvaranja kineskog tržišta samog... ne moram ni govoriti koliko je takav scenario uvjetovan, no pod njegovom pretpostavkom ekonomski problemi tzv razvijenih zemalja čine mi se zajamčeni... kao što ti problemi generirani uspjesima periferije povratno moraju rezultirati problemima u periferiji... sve su to spekulacije...ekonomska znanost kao stroga znanost ne postoji niti je moguća... ja sam sklon vjerovati kako nas čeka nestabilnost generiranu ekonomijom koju moramo nekako politički pokušati rješiti (globalno)... i to, naravno, rješavanju iste pristupiti iz odgovorne perspektive 'radnika'...

e sad drugo pitanje...minimalna razina radničkih prava... čini mi se kako radnici moraju izaći iz pasivnog, defenzivnog stava u kojem se bore za svoja prava, njihovo očuvanje i krenuti u konstruktivnom, odgovornom smjeru... kako se trebaju stvoriti političke organizacije i inicijative koje iz demokratske perspektive žele ponuditi rješenja temeljnih problema koje monopoliziraju ovi tehnokrati, kapistalisti isl... no to znači kako radnici, narod (štogod) ne može zastupati svoje korporativne interese kao radnika, kao masa isl već mora biti u stanju poopćiti svoj interes, iskoračiti iz njegove neposrednosti i zastupati politike koje su i protiv njihovog novčanika isl, ako je to odgovorna, dugoročno smislena politika... to je temeljni uvjet uzimanja uzdi politike iz ruku elita, tehnokrata idr... nipošto bezglavo svjetinsko ili čisto sindikalističko korporativno ponašanje....
moram li pisati koliko je to težak zadatak? mislim da ne... meni se ipak čini kako je to najbolji i najpoželjnihi izlaz iz problema...

koča

Tko je glasao

internacionalnost

Mislim, ako je kapital postao internacionalan, ako postoji WTO... vrijeme je i za uvođenje međunarodnih prava - ne u apsolutnom novčanom iznosu, naravno - ali za neku regulaciju da.

Protivnici intervencija bi mogli reći da to nije fer jer se time uskraćuje pravo najsiromašnijim zemljama da se razviju, ako se primanja "formaliziraju" - oni nikada neće dobiti neke poslove. Uglavnom, sustav bi trebao biti takav da onima ispod nekog prosjeka dozvoljava nereguliranost... ali kada dođeš do nekog stupnja (recimo, Kina) - da je nužna međunarodna regulacija. I, da, to bi trebala biti želja cijelog radništva. Sama ideja da se cjelokupne proizvodnje sele amo-tamo nikako ne može biti dugoročan interes nikoga.

Uglavnom, rješenja nisu jednostavna - možeš vikati, možeš bojkotirati, možeš inzistirati na "društveno odgovornom poslovanju". Uglavnom, moderna ekonomija mi sve više liči na neoliberalni pristup društvu gdje osobe iznebuha, usred svog životnog vijeka zahtijevaju "želim sam plaćati svoje zdravstveno, svoje mirovinsko, ne treba mi servis države" - zaboravljajući pritom koliki je državni/društveni novac u njih do tada uložen.

Hoću reći da je nemoguće ovo što se događa - kapital zahtijeva potpunu mobilnost, slobodu, uređena tržišta - a zauzvrat daje što? "Leteće tvornice", fleksigurnost, pritisak na "zemlje domaćine" za niskim porezom na dobit, poticanje stranih investicija, besplatnu infrastrukturu...i to sve samo zbog ekstra-profita.

Upravo zbog toga se nadam da će se radništvo malo uspješnije "sabrati" i očvrsnuti, a srećom je i Zemlja ograničena - teritorijalno. Ne možeš se vječno seliti, niti sve zemlje mogu pružiti adekvatnu radnu snagu. Osim toga - nadam se da će i "istok" čim prije pasti na "zapad", tj. da će svaka žena poželjeti Vichy-jevu noćnu kremu od 100 eura, a svaki muškarac BMW - što će neminovno voditi prirodnoj želji za rastom "istočnih nadnica".

Tko je glasao

Ti misis da fali jos jedna

Ti misis da fali jos jedna (ili vise njih) norma, propis, zakon?
Mislis da bi takav put pomogao zapadnoj ekonomiji?
......ne cini li ti se da je to vec isprobano, a rezultati poznati...

Kaj misis da je taj napredak drustva jos neisproban, taj koji bi trebao ici ka zelji za "Vichy-jevom" kremom.... i da je rezultat nepoznat?

???
fakat mi je taj tvoj komentar poprilicno cudan kao prijedlog ideja buducnosti ..

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

ravnopravnost

Želim reći da je zapadno gospodarstvo nasjelo na spin vlastitog kapitala.

Većina zapadnih gospodarstava su iz zemalja s visokom socijalnom sigurnošću. To košta. Nekada davno su postojale barijere za trgovanje sa zemljama koje ne poštuju ovo ili ono pravo - i to je po meni sasvim ok. Želite u naš klub? OK, može, ali morate poštivati naša pravila. Da, to će vam poskupiti proizvodnju, naravno, no to i želimo. Želimo konkurenciju ravnopravnih, a ne da se natječemo s nekim tko ne poštuje skoro pa ništa.

E, ali onda je kapital postao internacionalan, a pohlepa pobijedila. Pa je prvo počela trgovina, pa seljenje proizvodnje... sve samo zato da bi se kapital oplodio uz koji postotak više. Više nisu bila važna ljudska prava, dječji rad, ništa.

I gle sada, desetljeće-dva kasnije kapital je sav u čudu kako su domicilne zemlje oslabile, kako je nastupila kriza. I što savjetuje? Dizanje socijalnih, ljudskih i ostalih prava u "jeftinim zemljama"? Ne, savjetuje smanjenje tih istih prava u zapadnim zemljama. Preskupi ste. Imate prevelika socijalna prava.

Sve u svemu vrlo zgodan način za zaraditi par postotaka više, a većinu otjerati u granicu siromaštva. Ako to nije nešto što se trebalo propisati (i čega se trebalo držati) - onda ne znam što nije.

Tko je glasao

@zap... kak to mislis da

@zap... kak to mislis da zapad propise kak buju kinezi, tajvanci indijci ili oni u brazilu danas zivjeli osim vojnom silom?

uostalom otkud bilo kome pravo odredivati kako ce zivjeti ako on ima svoju drzavu i svoje gradane koji imaju pravo za sebe stvarati svoje drustvene dogovore, ma kakvi god oni bili?

zasto bi jednom kinezu trebalo biti prihvatljivo i zelja u zivotu jesti pomes frites ili kupovati ove ili one kreme? tko smo mi da im odredujemo zivote?

jedino sto zapad moze je bojkotirati robu i energiju iz ne-zapadnog svijeta ... a to bi bas voljela vidjeti da se (i to kao drustveni dogovor, a ne odlukom uprave drzava) dogodi... pa kad kina i indija kazu, ok.. no problem... samo naprijed..

zderite i kupujte samo kaj sami proizvodite i onda to medusobno, unutar zajednice kupujte i prodajte i to za pare po kojima ste sposobni nesto proizvesti... bas bi voljela da se to dogodi... jer i to je jedan od nacina da se sive stanice zapadnog drustva ukljuce i da drustvo shvati gdje je.. i sto se treba napraviti..

navijam za bojkot... zapada prema svima ostalima u svemu... osim cirkulaciji ljudi, naravno..

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

ne stavljati riječi u usta

Nekada je postojala organizacija WTO, zar ne? (postoji i sada, ali svejedno) Pa su govorili da Kina ne može ući u nju dok ne počne poštivati ljudska prava, zar ne? Danas kada se neka malecka zemlja ponaša no-no, zapadni svijet joj pokaže raketama što misli o tome no-no.

Uglavnom, Kinu i Indiju ne možeš vojno napasti, ali možeš uvesti pravila... pa pola kineske robe ne može ući u EU, zbog neodgovaranja robe ovim ili onim propisima, jel' tako? Tako je.

Jel nama netko određuje kako da živimo? Ne - dok ne poželimo ući u neki klub. Kad si pristupna članica EU - ne smiješ imati akciju "Kupujmo Hrvatsko". Kad si članica - moraš imati Agenciju za istraživanje urana i parnih kotlova. Kako onda misliš da se nekoga ne može natjerati na nešto? Želiš se družiti s nama? Onda poštuj to i to.

No, kako to ne pogoduje izvozu američkih automobila, a kasnije i seljenju čitave proizvodnje vani - zaboravilo se na te principe. Pa sada slijede i posljedice. Pola svijeta radi skoro robovski da bi vlasnici na zapadu imali nešto veći profit dok tu istu robu prodaju istoku i zapadu. A zapad će pristati biti roblje da privuče dio proizvodnje nazad. Fantastično. Pa ćemo si konkurirati u liberalizmu i 14-satnom radnom danu.

Tko je glasao

pa to ti i velim... to bi

pa to ti i velim... to bi bilo jako dobro za nas... super je taj prijedlog da ih zeznemo i velimo im kak necemo nis od njih "takvih" ne njegovanih "vishy jem " kupovati..

da zabranimo uvoz svih proizvoda i energenata iz tih 'zlocestih" zemalja.. ne samo pola, sve trebamo zabraniti...

strasno bi me to veselilo, moram priznati...
a i ubrzalo bi pronalazenje rjesenja krize zapadnog drustva..

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

Koča, Jer demokracija u svom

Koča,

Jer demokracija u svom čistom obliku pretpostavlja potpunu jednakost svakog člana demokratskog tijela. Apsolutno jednak dio autoriteta pripada svakom ponaosob kako bi se matematički moglo doći do određenja općenite volje.

Svakak da su u demokraciji svi jednaki, no ti jednaki imaju svoja prava i obaveze.

Ako jedna država uživa u pravima jedne zajednice, onda se mora držati i svojih obaveza.

Grčka je dobro znala da se ne smije po statutu EU u toj mjeri zaduživati, no ipak je to činila.
U Grčkoj je prosječna mirovina veča nego u Njemačkoj a da ne govorimo u nekim drugim članicama te iste.

Tolko toga napisat da bi se za ne poštivanje statuta EU našla isprika za počinitelje, je huškanje protiv te unije.

Tko je glasao

pollitika classics

bitno je skvikiju lupiti minuse, najlakše je za potop grčke okriviti druge i potom napisati klasični tekst koji će napasti neoliberalizam. u krležijanskom dnevniku u grozdovima riječi nisam pronašao kvalitetnu analizu koja će uzeti kompletnu sliku koja je dovela do grčke krize. skviki je svjesno ili ne naznačio jedan element grčke krize koji će naši revnosni analitičari zaboraviti.
dakle jedan od glavnih korjena grčke krize su grčki političari lopovi koji su, koji su pored toga što su popasli eu fondove i kanalizirali europski novac u svoje džepove, grčku državu uz pomoć pohlepnih bankara kriomice tajno zadužili kod goldman sachsa, i to na način da su protivno maastrichskom ugovoru iz 1999, prema kojem je javni dug mogao biti najviše 60% bdp a, kojega se grci nisu nikada držali.
grci su dugo lažirali svoje javne financije, iz kojih su jednom prikrivali goleme vojne troškove, potom goleme minuse u zdravstvu; umjesto granice od 3% bdp a, grci su zglajzali 2009 12%.
od 2002. godine mediteranske zemlje, dakle ne samo grčka, nego i italija su poduzeli niz špekulantskih poteza, i mimo eu financija su organizirali kompleksan sustav kreditiranja putem derivativa koje su vezali uz japanske jene ( koji su uz švicarce, nekada korišteni u špekulativnim financijskim transakcijama).
meditaranske zemlje su putem tih cross currency swapsova uzimali kredite u jenima i dolarima, koji su u budućnosti trebali biti prebačeni u eura, a potom u još kasnijoj budućnosti vraćeni u originalne valute zaduženja.
to je nekakav redovni bankovni modalitet stvaranja novca iz ničega koji je uobičajen u svjetskom bankarstvu. grci i mediteranci su otišli korak dalje i sa goldman sachsom su putem fiktivnih swap kredita sa izmišljenim omjerom razmjene preko koje su uzimali veći novac za kredit od prikazivanih, umjesto 10 mrld, oni su dobijali još jednu milijardu dolara više. vrijeme dospijeća tih obveznica je 10 do 15 godina koje će eksplodirati poput vremenske bombe. taj novac dakako nisu ulagali kamo je trebalo nego su održavali socijalni neverland.

da ne duljim, premda nisam ljubitelj momaka iz goldmana, treba se upitati, da li je za sve baš kriva ta neoliberalna aždaja ili tu ima i nešto subjektivne krivnje....

Tko je glasao

Robot, A ko stoji iza Goldman

Robot,

A ko stoji iza Goldman Sachs-a?

Tko je glasao

paaa....

nije teško zaključiti kome odgovara da ova tablica ne izgleda u budućnosti tako...
http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_countries_by_GDP_(nominal)
priča o goldman sachsu, ulozi bonitetnih agencija ne može isključiti odgovornost korumpiranih političkih kasta, priča nije jednoznačna...

Tko je glasao

A kolko utjecajnih političara

A kolko utjecajnih političara diljem svjeta su nekadašnji ljudi te banke. Čudno da ih ima u Grčkoj, Španiji i Italiji.

Goldmann Sachs baš nije na dobrom glasu.

Tko je glasao

dragi prijatelju, @koča,

...đe si do sada? gdje si se skrivao?
...i zašto nisi ovaj dnevnik ponudio kao prvi?, onaj prvi bi kao drugi bio bitno jasniji...
Drago mi je da si se pojavio, ovaj ogled je lijep božićni poklon ovoj stranici ...
Bude li ih još, nadam se da će me oduševiti u istoj mjeri...
(...uz želju da te moja podrška ne diskvalificira u očima drugih kolega)
,,,,,,,,,,,,,,
Za sljedeću godinu Ti želim da nađeš sugovornika ekonomski i financijski "vudrenoga" s kim ćeš bistriti i kompletirati mogućnosti uz čašu crnog (možda čaja?) tamo negdje na jugu, nezagađenim mrmorom i kakofonijom ostrašćenih glasova mase...pa da se pojave zajednički zaključci na ovim stranicama,...staloženi i korisni.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci