Tagovi

P(RE)OKRENUTA HRVATSKA

Namjeravao sam se prije nekoliko dana osvrnuti na izvrsne tekstove g. I. Cerovca, Frederika i Tyche, ali mi obaveze nisu dopustile, stoga to sada cinim.
Dok jos uvijek razmisljam o tim tekstovima,. iako nebih zelio biti njihov ocjenjivac, ipak cu prednost dati Frederikovom. Autori su uratke razdjelili u nekoliko zasebnih cjelina, a i poceli ih osvrtom o vlastitoj, odnosno obiteljskoj tragediji, zato cu i ja isto uciniti. Dotaknut cu se nekih proslih dogadjaja, na koje gledam kroz drukciju dioptriju i iz drugoga kuta. Pogresim li, priznajte mi i na to pravo. Najprije:

HRVATSKE PODJELE

Za razliku od g. Cerovca kojemu je otac nastradao u Blajburgu, a strica mu Bog spasio, u mojemu slucaju je obratno. Moj stric je nastradao, no oca je sretna zvijezda pratila, jer je uspio pobjeci s kriznog puta i stici do suma slavonskog posavlja pa u krizarima o(p)stao oko godinu dana.. Dok je sa oceve strane bilo tako s mamine je drukcije. Brat joj je bio u partizanima i poginuo je u Vukovaru. Glede cinjenice sto potjecem iz ustasko-partizanske obitelji, ponosan sam na obadvije strane. Medjutim, kako je brak mojih roditelja neslavno zavrsio, a njegovom zavrsetku je doprinijela navedena cinjenica, suvise dobro mi je poznato koliko su podjele po ovoj semi pogubne.

ROBIJA

Nacionalna dinamika ranih sedamdesetih me nije mimoisla. Premda sam tada bio politicki neizgradjen, svejedno sam se zaustavio u nekadasnjem starogradiskom kazamatu. Znamo, zatvorskom kaznom se nastoji osobu kazniti zbog pocinjenog djela i u zatvoru ju se pokusava preodgojiti. Popraviti. Medjutim, u ogromnom broju slucajeva, zatvaranje je kontraproduktivno. Cesto se dogadja da u zatvor udje mali lopov, a iz njega izadje veliki., jer pod utjecajem iskusnijih usavrsava strucnost. Kao sto se to dogadja s kriminalcima, isto se dogadja i s politickim zatvorenicima. Tako sam i sam dozivio odredjenu evoluciju, jer sam predano slusao i upijao rijeci suzatvorenika medju kojima sam se kretao. Najcesce sam znao biti uz neke: Marka, Vladu, Drazena, Stipu, kao i uz partizanske oficire: Zvonimira Cervenka, Djuru Srneca i jednog robusnog Franju. Nemojte pogresno zakljuciti, g. Cerovac ce znati na kojega Franju mislim.

PRIJERATNI HRVATSKI KOMUNISTI I ANTIKOMUNISTI

S obzirom sto su i jedni i drugi djelovali na rusenju Kraljevine Jugoslavije, isti su ih isti zandari progonili i tukli, a i jedni te isti suci osudjivali na robije. Na njima su prijateljevali, pa su i poslije odrobijanih kazni nastavili djelovati za ostvarenje cilja. Na nesrecu, Adolf ce postati sef jednima, a Josif drugima, zbog cega su morali raditi to sto su im oni naredjivali. 20. lipnja 1941., zavrsetak Adolfova i Josifova prijateljstva je oznacio pocetak neprijateljstva izmedju nasih antikomunista i komunista.

POLITICKA EMIGRACIJA

Deseti travanj je za me nezaboravan dan. Toga dana 1977. sam se, prvi put u zivotu, osjetio slobodnim. Nakon godinu i pol provedenih u italijanskim izbjeglickim logorima u Trstu i Latini zaustavljujem se na kadskim glecerima. Jos dok sam boravio u Italiji saznao sam da su dvojica mojih surobijasa (Bruno i Franjo) koji su prije mene dospjeli u tudjinu i druga dvojica koji nisu na njoj bili (Zlatko i hm) pokrenuli akciju okupljanja proljecara i poceli unositi novo svijetlo u redove politicke emigracije. Svi su se oni, kao i ja, zatekli u tudjini protiv svojih zelja. Zato im je ona bila suvise gorka. Posebno onima koji nisu poznavali jezike zemalja u koje su dosli, a ni posjedovali profitibilnu struku. Radi toga su im odredjivani naporni i slaboplaceni fizicki poslovi. S rukom na srcu, niti su s njima bili zadovoljni, niti im bili vicni. Ali, tko je o tome nije vodio racuna.?!
Zbog nastojanja za promijenu sadrzaja i forme emigrantskog djelovanja, mnogi su ih nasi sunarodnjaci pozorno i prezirno gledali i pri tome govorili: “Njih se treba cuvati, Tito ih je skolov’o, oni su crveni, spijuni su, udbasi, jugofili itd. itd. Bas zbog toga nije nimalo iznenadjujuce sto smo brojni zeljeli napusti tudjinu i vratiti se u domovinu.

POVRATAK U HRVATSKU

Iskreno govoreci, emigraciju smo smatrali kao prolaznu postaju. Na nasu nesrecu, poprilicno se oduzila. Ranih devedesetih smo neki radosni stupili na put povratka. Nismo ocekivali da nas itko u Hrvatskoj na dlanu nosi, jedino smo zeljeli toplu rijec i susretljivost. Na zalost, rijetko smo na njih nailazili.
Da, rijetki su nas poslije povratka pitali kako smo zivjeli i sto prozivljavali. Umjesto tog pitanja postavljano nam je ovo: A je l’, koliko novca nosis? I jos nesto drugo: Jesi li nas clan? Znaci, novac i stranacka pripadnost su bili glavni kriteriji uz koje se mogao realizirati o(p)stanak. A mi ga brojni, nismo bili clanovi poeljne stranke, niti smo imali znacajnije svote novca. Donijeli smo u domovinu postenje, iskustvo, rodoljublje, spremnost na rad i zrtvu. No, to nije bilo dovoljno.

HRVATSKI SRBI

Svrstao bih ih u tri kategorije. a) Hrvatskoj lojalne, b) Razapete izmedju zelje za lojanost prema Domu i zelje za lojalnost prema Rodu, c) Velikosrbe.
Ako bih postao dijelitelj prava, prvima bih ga dao, barem jedan postotak, vise nego Hrvatima. Za druge bih se svim dozvoljenim nacinima borio da im Hrvatska pazljivim postupcima dokaze majcinstvo. Trece bih iz nje najurio, bez mogucnosti povratka. Iznijet cu vam dva zadivljavajuca primjera iz moga mjesta. S obzirom sto kadgod govorim o osobama, volim ih imenovati, pa cu to i ovom zgodom uciniti.
Neki zupanjski velikosrbi su uz sam pocetak rata napustili Zupanju. U njoj su ostali oni koji su je voljeli. Izvjesni Djurica Milankovic (vrlo postena i draga osoba) je od mladalackih dana je bio pripadnik SKH-e. Skoro cijeli rat je proveo u odori HV-e. Drugi primjer: Neki Dule Galicic je, zbog svoje nacionalnosti dozivljavao provociranja, ali je snagom duha pobijedio provokatore. Nijedan od spomenutih nije nijednomu Hrvatu zla ucinio. Poslije zavrsetka rata nastavili su zivjeti tesku svagdanjicu. Takvim Srbima, uz duboki naklon, kapa dolje!
Pogledajte jos jedan primjer: Relativno kratko vrijeme sam proveo na bosansko-posavskoj bojisnici.
U mojoj jedinici je bio jedan bosanski Srbin. Nemilo su se na svakomu koraku “kresale” srpske matere. Znao sam da se nije pri tome ugodno osjecao i jednom zgodom ga upitao: Kako mozes to podnositi i biti u HVO? Odgovorio je: “Nije mi to drago, ali sto cu, tko god bi napao ovu zemlju borio bih se protiv njega. Na zalost, ovom zgodom su je napali moji”.
Moram vam i ovo ispricati: Na tromedji Slavonije, Srijema i Semberije smjesteno je srpsko mjesto Jamena. Pocetkom devedesetdruge Arkanovci su iz Semberije dolutali u nju i navjestili “izlet” u susjedne Strosince. Mjestani Jamene su im tada rekli: “ Pokusate li ici , mozda cete stici u Strosince, ali jedino preko nas mrtvih”. I, arkanovci odustali od izleta.

OPROST I LUSTRACIJA

“Oprostiti bliznjemu svomu koji ne zna sto cini” je u redu. No, nije dusmanu koji zna sto je i zasto je ucinio, a za ucinjeno se ne kaje i ne trazi oprost, nego umjesto toga nastavlja prkositi. Ilustrativan primjer je Rade Leskovac. Stvar svakog pojedinca je da li ce nekome oprostiti ili nece, tu se nebi smjele koristiti ni nametati kolektivne matrice. Nadalje, dok neki zucno zagovaraju oprost istovremeno se protive lustraciji. E pa cekajmo, nismo valjda jedni previse pametni, a drugi neograniceno ludi. Pozivati na slogu i zajednistvo ne mogu takvi koji se svakodnevno klanjaju na grobovima zrtava u Jasenovcu, a nikada nisu voljni otici i kleknuti na grobove zrtava u Blajburgu. Takodjer ni oni koji danonocno cvrkucu o hrvatskoj drzavi stvorenoj 1945-te. Jer, hrvatska drzava je srusena te godine. Drzava stvorena u jajcu, nije bila drzava Hrvata. Ona je u vrijeme svojega postojanja nekoliko stotina tisuca Hrvata ubila, nekoliko desetaka tisuca utamnicila i vise od milijun, sto prognala, a sto poslala na “privremeni rad” u tudjinu. Kad se dotaknuh “privremenih radnika”, u nepokolebljivom sam uvjerenju da im nije dopusten odlazak na “privremeni rad” radi demokratskog karaktera drzave, nego radi rjesavanja hipernezaposlenosti i osiguranja dotoka deviza, te radi iseljavanja Hrvata, a naseljavanja Srba u Hrvatsku.
Danas se sve glasnije zagovara oprost krvnicima Blajburga, progoniteljima pripadnika domoljubnoga korpusa, uznicarima, pocinteljima prijeratnih i poslijeratnih pljacki, hrvatskim velikosrbima, mrziteljima i rusiteljima Hrvatske. Zaboga, ljudi moji, pa do kada oprastati? Zapad kriminalcima ne oprasta, vec ih sankcionira. Kriminal na njemu ne zastarijeva.

NA MLADIMA SVIJET (P)OSTAJE

Primjetio sam kako neki cvrce kad ih se ubode na nezgodno mjesto i pritom pocikuju: “Mi smo mladja generacija, ne zanima nas proslost nego buducnost” A mi, pripadnici starije generacije, kao sto rece g. Cerovac, nemamo bogzna kakve, a ni duge buducnosti. I o cemu bismo drugome trebali govoriti i pisati nego o proslosti.
Zalosno je sto pritom prilicno cesto nailazimo na niske udarce s kojima nas se nastoji deplasirati.
Ali, kako je Hrvatska postala zemlja rariteta i paradoksa, cudjenju nema mjesta.
U zavrsnoj fazi stvaranja drzave, dok je krv potocima tekla Vukovarom, Petrinjom, Skabrnjom, a oskudno odjeveni i naoruzani branitelji ginuli, kisnuli i smrzavali se u blatnim rovovima, “hrvatska domoljubna elita” je prisla pretvorbi. Pretvarali se ateisti u prakticne vjernike, Jugoslaveni u Hrvate, podanici u domoljube. Jedino se lopovi nisu pretvorili. Bili su i ostali su lopovi.
Hrvatska je zbog tih cinjenica vise i naglije gubila tlo pod nogama, bas tada kada se trebala osoviti na svoje noge. Cim su jenjale i ratna pretvorbena oluja, drzava je pocela u bescijenje prodavati vrijednije tvrtke i banke, te se prekomjerno zaduzivati. Ona je danas posve opljackana, kriticno rasprodana i prezaduzena je. Ni uz najbolju volju, ne vidim joj dobre buducnosti. Ne, barem uz nacine koji su u Hrvatskoj u opticaju. Primjera radi: Njemacka je po zavrsetku Drugog svjetskog rata imala desetke Vukovara, pa iako je do temelja srusena Njemci su je za petnaestak godina radom, marom i stednjom (istina, uz pomoc i kredite) podignuli u giganta. Vidimo u sto su Hrvati Hrvatsku. Iznesoh odlike koje karakteriziraju Njemce, zato cu i one koje su svojstvene nama Hrvatima. To su: danonocno lijencarenje, jalovo mudrovanje i svestrana korupcija.
Kapitalizam je surov sustav kojemu je profit temeljna komponenta. Nadideologija. Da bi se on postigao potrebni su: disciplina, pragmaticnost i poslovna ljubaznost. U Kanadi je, recimo, nemoguce naici na lijecnika, sluzbenika, trgovca, konobara koji sa smjeskom ne docekuju pacijenta, stranku, kupca ili gosta. U njoj ministri ne otvaraju ceste, mjesne skole, barove, javne nuznike. Narodni zastupnici ne trace vrijeme vrsljajuci po internetu. Za vrijeme zasjedanja parlamenta su Ottavi, a kada nisu sjednice, u uredima stoje na raspolaganju glasackoj masi. Primaju njene prijedloge, zamolbe i prituzbe. Takodjer, ugovori li netko negdje nekakav prijam, u dogovoreno vrijeme bit ce i primljen. Dogodi li se pak u medjuvremenu nesto nepredvidjeno, u tom slucaju ce bit na vrijeme obavjesten o odgadjanju. Nadalje, primjetio sam da ovdasnji komentatori znaju cinicno i podcjenjivacki govoriti o nekim poslovima. E gospodo moja, na sjeverno-americkom kontinentu, toga nema. Ovdje ravnatelji skola, menadzeri trgovina, medicinske sestre obicavaju honorarno raditi kao tocitelji goriva, nocni strazari, dostavljaci pizza, cvijeca, paketa. Polazi se od toga da je primjerenije podmirivati zivotne potrebe i zelje radom, nego kradjama, varanjima i posudivanjima. Izneseno, neka bude hrvatskoj mladjoj generaciji, na znanje i ravnanje.

(NE)PRAVOVREMENI HRVATSKI GENIJ(I)

Iako ne pripadam onima koji nesto znacajno ucinili za Hrvatsku, pripadam tek onima koji su zbog nje prilicno izgubili. Ipak, da se preda mnom nije pravovremeno pojavio hrvatski genij u liku nekog Drazena Budise, zabiljezio bih veci puno gubitak. Doticni je, znajuci koliko sanjam o povratku, doprineo promjeni odluke moje supruge, rekavsi joj: “Ako mozete financijski podnijeti, pustite Pavlu neka ide u Hrvatsku kad god hoce, ali se ti i djeca nemojte vracati”. On ce jednom progledati i uvidjeti kakva je Hrvatska”. I da zena nije u zadnji trenutak odustala od povratka, jedino Bog zna sto bi se s nama zbilo. Ovako, ako nista drugo, barem nisam upropastio buducnost djece, premda sam bio na dobrom putu da to ostvarim. Nedvojbeno je, ni dan-danas ne osjecam sretnim sto cu skoncati daleko od slavonskih njiva, lickih suma, zagorskih brega i plavog Jadrana, medjutim zadovoljan sam sto je “hrvastski genij” pomogao mojim sinovima postici to sto su postigli. Stariji sin (24) je prije nekoliko mjeseci postao magistar nuklearne fizike, a za nekoliko godina ce, vjerojatno, postati i doktor, docim je mladji (23) zavrsio politicke nauke i uskoro ce poceti studirati pravo. Cisto sumnjam da bi to postigli u Hrvatskoj.
A glede toga sto je Budisa pretpostavio da cu, susrecuci se sa svakodnevnim hrvatskim pojavama, brze progledati – bio je u pravu. Poceo sam progledavati vec tada kada mi se pokusalo sprjeciti izdavanje Domovnice, radi toga sto sam se ispisao iz jugoslavenskog drzavljanstva. Jednostavno, taj slucaj me sokirao.
Ne, ne zelim vas vise zamarati, jer mi nekakav genij sapuce: Okani se nekorisna rada i prihvati korisnijeg. Nisi imao spokojstva ni zadovoljstva u mladosti, imaj ih u starosti. Revidirat cu malo recenicu g. Cerovca koja glasi: «U ovoj knjizi napravio sam nekoliko namjernih pogresaka kako bih zadovoljio i one ljude koji u svemu traze samo gresku!», Ja cu kazati: Namjerno ne htjedoh zavrsiti ovo pisanje, neka to drugi urade onako kako im odgovara.
Nekako mi postao obicaj u svaki tekst utkati koji stih. I ovi su (na)pisani za gusle, ali bolje za njih, nego za frule!

Duboko sam, vidim, u preziru rulje,
Koju njezno volih bez nade na srecu,
Ponizenje opet, nagradu najvecu,
Cesto mi daruju neljudi i hulje.

Vrijeme mi je reklo: Jos ti nada grca,
A ja sebi: Umire, izdise.
Iscikanjim mojim sumnje se razlise,
Vec su mi srusene sve tvrdjave srca.

Ponovno odvojen planinama bijelim
I morima modrim, u snu, Boze, zelim,
Barem samo koji - pedalj, korak blize.

Jer bez tebe, jadna, domovino moja,
Pustinjom mog duha luta sjena tvoja,
K'o fatamorgana koja se ne stize.

Komentari

Vratio nam se Pavao na pravi

Vratio nam se Pavao na pravi način.
Toga nama treba čuti, iskustva starijih od nas, a ne njihovu gorčinu.

Polazi se od toga da je primjerenije podmirivati zivotne potrebe i zelje radom, nego kradjama, varanjima i posudivanjima.
Eh, kad bi kod nas tako bilo.

"Isto i jednako nisu ni isto ni jednako."
silverci

Tko je glasao

S obzirom sto su i jedni i

S obzirom sto su i jedni i drugi djelovali na rusenju Kraljevine Jugoslavije, isti su ih isti zandari progonili i tukli, a i jedni te isti suci osudjivali na robije. Na njima su prijateljevali, pa su i poslije odrobijanih kazni nastavili djelovati za ostvarenje cilja. Na nesrecu, Adolf ce postati sef jednima, a Josif drugima, zbog cega su morali raditi to sto su im oni naredjivali. 20. lipnja 1941., zavrsetak Adolfova i Josifova prijateljstva je oznacio pocetak neprijateljstva izmedju nasih antikomunista i komunista.
Mislim da ovaj izraz nije najprimjereniji. Naime oni koje Pavo naziva antikomunisti prije bi se mogli svrstati pod nazivnik nacionalisti i postoje price o dogovorima u Mitrovici o zajednickim strajkovima. Takodjer moramo znati da je polovinom tridesetih godina dvadesetog stoljeca stav KP bio da u kraljevini nije bilo rijeseno nacionalno pitanje te je stav i kominterne bio da se ide rusiti umjetnu tvorevinu tako da su komunisti s nacionalistima imali dosta dodirnih tocaka. Dakle nacionalisti koji su bili poslije svi provedeni pod izraz ustase makar mnogi nisu bili nisu protiv komunista djelovali do 1941. Uostalom najpoznatiji primjer nacionaliste koji je u Mitrovici postao komunista bio je Sime Balen.

Tko je glasao

Patrioti nisu nacionalisti i

Patrioti nisu nacionalisti i drugo Hrvati nisu nikad bili nacionalisti jer nigdje nema tolko drugih manjina i puno ih još danas želi u Hrvatsku.Aktuelni primjer iz Slovenije. Treče stalno nas nego fizički ili verbalno napada i kad se branimo dobivamo takve pridjeve.Treče nismo nikad išli druge napadat u namjeri širit se.

Tko je glasao

Mislim skviki da se bas

Mislim skviki da se bas nismo razumjeli. Uz to brkas pojmove i izlazis i povijesnog konteksta.
No samo za tebe. Skupni naziv sredinom tridesetih godina za Hrvate koji su se borili protiv kraljevine bio je hrvatski nacionalisti. Pa sam ja takav izraz i upotrijebio jer je on u onome sto je Pavo pisao primjereniji od izraza antikomunist jer tada borci za Hrvatsku nisu nuzno bili antikomunisti. Tek nakon 22 lipnja 1941 pocinje sukob izmedju NDH i komunista. No cinjenica je da su ustase ostavile u zatvorima to jest logorima komuniste koji su bili u zatvoru za vrijeme kraljevine te su poceli sa ubijanjem talaca recimo zbog atentata na Udiljka je vec neka druga prica.
Inace izraz nacionalist uopce nema negativni kontekst jer nacionalist prije svega cijeni i postuje svoju kulturu i obicaje no nije protiv tudje kulture i obicaja za razliku od sovinista koji svoju kulturu i obicaje stavlja iznad svih drugih kultura i obicaja smatrajuci ih manje vrijednima u odnosu na njegovu kulturu i obicaje.

Tko je glasao

Upravo tako, umjereni

Upravo tako, umjereni nacionalizam je patriotizam, dok je ekstremni sovinizam.

Tko je glasao

Ima jedna prica koja kaze da

Ima jedna prica koja kaze da sinovi nastavljaju tamo gdje im ocevi padnu.

A vas dva ste daleko dogurali, na srecu vasih sinova :-)

Tko je glasao

heh, a čiji si onda ti sin?

heh, a čiji si onda ti sin? takvog tate ne nađoh u prošlosti :)

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Koja je svrha postojanja

Koja je svrha postojanja lavlje kraljice?
Smetnja i smutnja te provokacija ali ne pozitivna provokacija za zustru raspravu nego vrijedjanje i podmetanje sa dozom sarkasticnosti i najvise licemjerja koje prosipa ovdje. Pitanje je ciji je placenik ta sitna dusica koja tako bezrezervno napada sve sto i makar malo odise nekim drugim tonom a ne HDZ-ovim. U najboljoj komunjarskoj maniri koju je valjda preuzela kao razocarana sljedbenica Josifa Visiorinovica Djugasvilija ne zna nista drugo nego vrijedjati.

Tko je glasao

Eto, ne samo da si

Eto, ne samo da si Bosančero, već si malo i priglup. Udijelila sam Galetu kompliment na svoj način. Ali kako bi ti to uopće mogao shvatiti, kad ti očito treba crtati!

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Tvoja dubokoumna filozofija

Tvoja dubokoumna filozofija jedne recenice stvarno je previse za moj jadni mali mozak. A narocito stereotipi o bosancima ili bosancerosima kao glupim ljudima jos je jedan zanimljiv prilog tvojem uskom vidjenju.

Tko je glasao

a gdje sam ja to napisala

a gdje sam ja to napisala "bosanac"...de, nacrtaj mi, molim te! to što radiš je klasično izvrtanje teza kako bi se nekog optužilo za nešto što nije rekao. radije ti razmisli što si poistovjetio upravo. (ako imaš s čim razmisliti)

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Pavao. Kad ovako pises vidim

Pavao. Kad ovako pises vidim da si neke stvari uspio prevazici i to mi je drago. Nadam se i daljnjem pisanju u slicnom stilu.
Sto se tice Stare Gradiske priupitao bih te da li si tamo upoznao jednog knjizevnika iz Vinkovaca i jednog starog robijasa Josipa S. koji je u zatvorima ukupno bio 25 godina a mislim da je iz Gradiske bio pusten 1975. Navodno je bio u sobi s Vladom Gotovcem.

Tko je glasao

Nisam. No, ipak cu malo

Nisam. No, ipak cu malo razmisliti. Stvar je, ukratko, bila ovakva: Situacija se u zatvorma poslije Rankoviceva pada osjetno liberalizirala, ali ce se ponovno poostriti u drugoj polovici 72-ge kada su poceli u njih dospjevati proljecari. Uprava KPD St. Gradiska je sprjecavala sastajanje zatvorenika s razlicitih odjeljenja. Zahvaljujuci tome, bilo je rizicno medjusobno sastajanje. No, jos je jedan problem glede postavljenog pitanja. Naime, neki proljecari nisu blagonaklono gledali na ratnu i ranu posljeratnu robijasku generaciju i obratno. E sada, Josip S... Poznavao sam nekog Stipu, odrobijao je otprilike toliko koliko navodis, izasao je iz zatvora 75-e, a bio je rodom negdje izmedju Vinkovaca i Broda (mislim iz Andrijevaca ili Mikanovaca) i u istoj sobi je robijao sa pok. Vladom. Govorimo li o istoj osobi?

Tko je glasao

Dakle, onaj "robusni" Franjo

Dakle, onaj "robusni" Franjo pojavio se u Muenchenu i tu smo se upoznali. Često je pričao o zatvoru i o tome kako je njemu ustvari bilo bolje nego drugim političkim zatvorenicima. Nažalost je nastavio život partijskog rukovodioca i u Muenchenu što mu je prvo do kraja uništilo zdravlje. Nekoliko puta sam ga vodio u bolnicu zbog teških bubrežnih napada. A onda se odao piću, u pijanstvu pucao u jednog udbaša, pa su ga Nijemci zbog toga strpali u zatvor. Umro je naprasnom smrću u kaznionici Landsberg. Nije politička emigracija nikom donijela sreće. A što se tiče povratka, to je individualno. Ja sam se vratio čim sam mogao, već u lipnju 1990.god. Mnogi emigranti su mi to zamjerili jer da je "još prerano". Ali, bilo mi je jasno: ili tada ili nikada. Nisam požalio povratak iako sam ovdje doživio, i doživljavam, poniženja. A moji sinovi (30 i 27) su se odlično snašli i rade na dobro plaćenim mjestima kakva u Njemačkoj nikad ne bi mogli dobiti.

Tko je glasao

Znam, bio je on takav kao

Znam, bio je on takav kao sto si ga opisao. No, rekao bih da ga je emigracija tiho ubijala, a na kraju ga zenina udaja za Srbina (oficira) posve ubila. Radi toga se, mislim, odao picu. A i to da je imao bolji status u zatvoru nego li drugi politicki zatvorenici, i to je istina. I nije ga imao samo on vec i neki drugi. Uprava i strazari su najsuroviji bili prema studentima.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci