Počivao u miru!

Počivao u miru!

Zihrono livraha

Zbogom, haver Ljubo. Privilegij je bilo poznavati vas i dijeliti s vama iste ideje, ciljeve i nezadovoljstva. Srest ćemo se opet, na jednom manje neprijateljskom mjestu, jamčim. Lignje će me i lubenica, nadam se, i ovoga puta dočekati.

Iskrena

sućut!

Čovika nisan poznava osin po

Čovika nisan poznava osin po dnevnicima na ovome portalu. Kako se ono u njegovoj viri reče - zikhrono livrakha - ili ti neka uspomena na njega bude blagoslov.

Vrijeme gubi nas

Sućut bližnjima

Zadnja bečka krizantema

U petak ujutro sam morao uzeti rent a car i otići na sahranu u Viroviticu.
Totalno iscrpljen radio sam i juče i moram i danas.
Pišem ovo sa zračne luke u Beču.
Ljubo je bio veliki pjesnik.
Nama i Vama ratnicima posvetio je ovu pjesmu na Svi Svete 1991,
pjesma je objavljena u Zakašnjeloj Zbirci,
pjesme svjetla i tame.

Nemam autorska prava, ali je želim pokloniti
nama:

ZADNJA BE BEČKA KRIZANTEMA

Zvona u prošlom stoljeću odlivena,
zvone zvonom opomena.
Crkva bečka u Srednjoj Europi,
trpi i zvoni, zvoni i trpi,
„Ima li klanja na Baklanu
dolje
i u ovom svetom danu?“
U kojem je rat glavna tema,
kao što je u Beču, more krizantema.
Položit će cvijeće neznani
na grobove znanih,
znani na grobove neznanih.
Misleći da je sve pokriveno,
jesenje, sivo, sneno,
previdjet će drugačiji znamen ponad groba:
netaknuto lišće breza i tužnih vrba.
Utihnula zvona.
Kao otprije Pupin i Stančić,
Bošković i Pančić,
kao Vuk Karadžić i Gaj,
kao Krčeža i Jova Zmaj.
Samo neki unutarnji zvon opomena..
Oko svježih humaka
srpskih i hrvatskih vojnika,
sudit će zločincima rata,
Brine li ikoga, ovog svetog dana,
zadnja opomena,
zadnja bečka krizantema?

Beč, Svi Sveti, 1991

RiP
Ruhe im Frieden

dragi Ljubo

Requiescat in pace.

Requiescat in pace.

Posljednji pozdrav

maloprije čuh uživo, pa sam se morao uvjeriti u ovu tužnu vijest.
Ponekad nam "neprijatelji" nedostaju više nego prijatelji. Ljubo bi uspio podignuti "geveru" gdje god bi se pojavio pa bi za njega mogao reći onu narodnu-za dobrim konjem se uvijek diže velika prašina. A iza njega je prašilo kao ludo, toliko da se često ne bi moglo disati .
No on je to volio i, to je bio njegov stil i iz toga njegovog životnog i književnog galopa nitko ga nije uspio supregnuti, obuzdati.
Imao je svoju ideju i živio je. Oštar, drzak ali sa fenomenalnim senzibilitetom za opisivanje i borbu protiv tragedija i zločina ovoga vremena.
Neka ti je laka zemlja moj dragi Ljubo.Ne vjerujem da postoji zamjena za tebe, netko sa kim ću se moći raspravljati do krajnih granica izdržljivosti :)

Previše

U ovako kratkom vremenu, dvije pretužne vijesti...

Tuga...

Tuga...

Suze...

Počivao u miru, LjRW...

...dok na dođe Dan kada će se duga kolona jednakih spuštati niz Maslinovu goru.
A tada nek' Tvoja duša bude među prvima u redu...

Adio barba Ljubo, ako stigneš

Adio barba Ljubo, ako stigneš napiši koji komentar da vidimo kako je gore i što rade g-news, zrakomlat, gracin....

shalom

Ljubo

bio si jedan od nas
baš ne mogu vjerovat da te nema, da se nećeš opet javit
pozdravio bih te pozdravom koji sam stotine puta čuo
a danas pomalo i razumijem
shalom ljubo
ma gdje bio

Dobro mu nebo !

Puno mi je išao na živce. Ali mi je pomogao jer sam bolje promišljao svoje stavove.

Ljubo

Žao mi je. U dobrice ,srce prvo strada...

Jako me je ražalostila ova

Jako me je ražalostila ova vijest. Hvala Zaphodu na ovom tekstu.

S Ljubom se nekad jesam slagao, a nekad i nisam. No, on je u svaki svoj tekst, u svaku misao, u svaku debatu unosio puno strasti i iskreno je vjerovao u to što piše.

Ljubo je bio jedan od najupečatljivijih blogera na Pollitici.

Počivao u miru!
:-(

pokoj mu dusi, pocivao u

pokoj mu dusi, pocivao u miru!

Ovo ti nigdar ne bum pozabil

Sahrana je dnas u petak na Gradskom groblju u Virovitici u 15 sati.
@LJ.R. W.
Navek smo znali jedan drugom delati sitne psine tam v Krašu.
Jedne godine kad smo delali od 6-6 a restoran nam bil u obnovi, moja žena dopnesla mi je objed, i ko za inat odnkud si se pojavil ti. Na pitanje moje žene da gdje sam ja pri vragu kad me čeka već više od pola satam ti si mrtav hladan rekel.
"Odite doma gospođo. Nije vam on gladan. Neka žena mu je već donesla objed pak sad sigurno megdje jede. Kaj je bilo s mojim objedom neznam. No doma sam imal dvodnevnu "tihu misu".
No kaj si mi sad priredil za Jurjevo nigdar ti ne bum pozabil.
Kuća puna čestitara, prijatelja, skupila se ekipa, jedu i piju a ja se držim kak da mi je pura kruh fkrala. Nekaj mi fali. FB pun čestitki a tvoje nema. Telefon stalno zvoni a tvog glasa čuti ni.
Nisi mi to trebal napraviti prijatelju.
Shalom. Počivaj u miru.

Ne znam što bih rekao. Samo

Ne znam što bih rekao. Samo osjećam da mi je žao.

počivao u miru

Iskrena sućut njegovim najbližima.

U mnogoćemu se s njim nisam slagao, ali to je sama bit demokracije, pa mu zato u trenutku rastanka odajem dužno poštovanje.
vjekoslav krsnik

R.I.P.

R.I.P.

Zbogom prijatelju i počivaj u

Zbogom prijatelju i počivaj u miru.

PP bez odgovora

“Pametan čovjek se po potrebi i smanjuje, samo budale imaju potrebu da rastu dok su živi. A knjižarstvo i knjiško izdavaštvo, općenito knjige, trebalo bi držati što dalje od budala,  jer će budala, baveći se knjigama, unesrećiti i sebe i druge. A knjiga više neće biti.“ – Miljenko Jergović

Valjda je neki sudbinski znak bio mi vodilja da Ljubi uputim PP:

bube 21.04.2015 - 02:21
spominjem te http://pollitika.com/kad-lazes-lazi-okruglo#comment-487486
Nekidan sam prolazio kroz Viroviticu za ZGB.
Kako zdravlje, da pišeš vidim, za knjigu čestitam.

Imao je Ljubo svoje mjesto na Pollitici koje će uistinu ostati, valjda ne zauvijek, prazno. Mislim na njegovo uporno zastupanje za manjinske zajednice uopće, s naglaskom na svoj židovski narod. Uživao sam u razgovorima s Ljubom, ‘vječnim bečkim knjižarem, židovskim dućandžijom i čuvarom jedne prezrene i uništene kulture’

Za oproštaj, prenosim ovdje dio teksta Miljenko Jergovića pod naslovom Dva bečka knjižara: Ljubo i Prst, 08. 06. 2013.: 

Devedesetih godina u Beču poslovale su dvije južnoslavenske emigrantske knjižare. O njihova dva vlasnika mogao bi se napisati roman, u kojemu bi koješta trebalo izmisliti, pa zato evo onoga što je o njima dvojici istina. Pođimo od knjižare koja danas više ne postoji: nalazila se u osmome okrugu, a držao ju je Ljubo Weiss. Ako me sjećanje ne vara – bio sam tamo dva-triput, sredinom i krajem devedesetih – bio je to maleni, užasno nabijeni dućančić, u kojem se čovjek jedva mogao okrenuti oko sebe, i u kojem je, zapravo, bilo svega. Ako to, kažem, nije nadopjevano u mom sjećanju: Weissova knjižarica izgledala je kao instalacija za venecijanski bijenale, koju bi se moglo dvostruko metaforizirati: bio je to ogledni židovski dućančić, kao iz vremena prije holokausta, i Jugoslavija u malom – jedna nestala zemlja i sve njezine nestale književnosti i kulture.

Do rata Ljubo Weiss, rođenjem iz jednoga sela u blizini Virovitice, skoro na granici s Madžarskom, bio je situirani Zagrepčanin, radio je u Savezu socijalističkoga radnog naroda – kako se zvao taj najobuhvatniji politički forum u zemlji – poslije je bio tajnik zagrebačkoga židovskoga kulturnog društva, koje nosi ime rabina Freibergera, da bi 1991. pred Tuđmanom emigrirao u Beč i otvorio knjižaru… Petnaestak godina kasnije zatvorio je dućan, i vratio se u Viroviticu. Pod svojim punim imenom Ljubo Ruben Weiss pojavljuje se u rubrikama pisama čitatelja, reagira na kojekakve političke ekstremizme, vodi svoju usamljeničku borbu, a u Jutarnjem listu objavio je niz vrlo dobrih i instruktivnih komentara.

Kao i svi ljudi koji su jednom bili prognani, ili su iz načelnih razloga samovoljno emigrirali, tako je i on trajno ostao emigrant.

Gdje god živio, Ljubo Weiss više nije odavde. Svaki komadić zemlje njemu je tuđina. I dobro je što je tako, priliči to piscu, knjižaru, Židovu i Jugoslavenu, priliči svakome tko ne pati od amnezije. Izoliran i osamljen, sin oca logoraša iz Auschwitz-Birkenaua, te majke Čehinje i Hrvatice, s vlastitim životopisom, lude i neprilagođene naravi – samo takve naravi i jesu za priču zanimljive – taj vječni bečki knjižar, židovski dućandžija i čuvar jedne prezrene i uništene kulture, dušu je dao da ga opiše i ispriča neki naš Saul Bellow, kad bismo takvoga kojom srećom imali.

Prije nekoliko godina Ljubo Ruben Weiss je u vlastitoj nakladi objavio i jednu zbirku pjesama, s kojom je, zapravo, i dokončana njegova bečka priča.” 

Našem smo Ljubi Rubenu znali uputiti lijepih i ružnih riječi. Moje su, mislim, bile one lijepe, nađosmo se u temama kojima su veliki hrvati uvijek nalazili zamjerke – predstavljali smo ovdje narode kojima pripadamo – Židove i Srbe. Naš posljednji razgovor u Virovitici je bio o knjizi o kojoj piše.

Počivao u miru!

Odmoriti će se Ljubo od ovoga

Odmoriti će se Ljubo od ovoga svijeta i naći sebe na drugome svijetu u kojem će manje biti podjela , svađa i bezveznih podmetanja.

Demoni su na uzeli
sreću i nadu
srca nam od muke staju ,
ne treba tugovati
treba ustati i reći :

Ljubo neću te zaboraviti
nego ću se zauzeti i boriti
da nam se novi holokaust
u svijetu ne dogodi !

PS. zanima me gdje će biti pokopan ako tko zna , bar koji cvijet ću staviti na njegov grob i da se jednom nađemo gore u drugom životu , popijemo koju i zaboravimo na podjele koje ovaj svijet čine toliko lošim!

Da je Ljubo R.W, u mogućnosti

Da je Ljubo R.W, u mogućnosti pisati o činjenici svoje smrti, jamačno bi potcrtao datum.
...sigurno bi našao znakovitost dana s kojim je otišao s ovog svijeta.
Da može pisati o svom odlasku, pisao bi ovdje o Yom HaZikaron, o danu sjećanja na sve pale vojnike za Izrael, bez razlike,...onih davno palih u sukobima s Asircima, s Babiloncima, antičkim Grcima i Rimljanima, Otomanima, Arapima, Britancima...
...da može pisati, našao bi on već poveznicu kroz dan svoje smrti s palim Makabejskim ustanicima što su 160. g. prije Krista oslobodili zemlju Izrael.
Ovdje je pisao kao apsolutno lojalni vojnik svog identiteta po porijeklu. Što se mene tiče, bilo je to poštovanja vrijedno. I stoga si uzimam slobodu da pretpostavim umjesto njega, što bi uzeo kao moto pisanja o danu svoje smrti da je u mogućnosti...

neka počiva u miru Božjem,

Bio je demokratski orjentiran čovjek

težio je demokraciji i za Jugoslavije i za Hrvatske. Nažalost, stvarnu demokraciju nije doživio.

Volio je Jugoslaviju. Cijenim da je volio i Hrvatsku samo ju je želio ljepšom i boljom, kako je on to imao viziju.

Počivaj u miro pajdo moj

HVala @zaphod što si to prenio na portal.
Radili smo nekoliko godina zajedno u "Josipu Krašu" a kasnije i u Krašu. Kraševa "Tribina" (tako se zvao list) bila je Ljubi dragocijeno iskustvo u kasnijoj novinarskoj karijeri.
Danas sam nazvao gospodina Savana Tomaševića koji je bio glavni urednik "Tribine".
Sjećanja na te lijepe dane neće nikada izblijediti. I on je ostao iznenađen iznenadnom smrću LJ.R. Weisa.
Zbogom Ljubo. Izgubili mo još jednog humanistu.
Još 20. ovaj mjesec stavio si na svoj FB profil foto svoje ljubimice Malke i upitao.
Malka je zaspala. A vi?

Počivao u miru Božjem.

Počivao u miru Božjem.

R.I.P.

R.I.P.

Život je blago, koje se svima

Život je blago, koje se svima ,svaki dan, svaki sat, svake sekunde, umanjuje.

Ljubin život, nažalost,više nema prilike umanjivati se kroz život i na pollitici.

Žao mi je što više neću imati prilike dobiti, niti dati mu koji minus/plus za napisano na ovoj stranici.

"Samo je jedna stvar jedincata i nenadoknadiva u svemiru:- svaki "ja""
("Proljeća Ivana Galeba")

Slava mu i hvala

Hrabro je otvarao škakljive teme i čvrsto branio svoje elaborirane stavove. Malo je takvih ljudi danas.

Nadam se da će netko zbrinuti njegove rukopise i njegovu macu.

Počivao u miru!

Počivao u miru!