Tagovi

Perković, Đureković, Tuđman, ustaše, udba...

Ovo što se danas događa oko "Lex Perković" je farsa (dok se ubojstvo Stjepana Đurekovića prije 30 godina može označiti kao tragedija). Kako pisah neki dan, takvim se bedastoćama više neću baviti. Ali dat ću ovdje nekoliko opaski (na osnovu diskusije prije nekoliko dana na facebooku) s gledišta povjesničara, o kontekstu nekadašnjih događaja: borbi jugoslavenskih obavještajnih službi i neprijateljske emigracije 1945.-1990..

We are Croats, not NaziOvo su samo oprezna promišljanja, uz punu svjest o tome koliko su nepouzdane sve informacije do kojih možemo doći, kad se radi o konkretnijim detaljima ubojstva Stjepana Đurekovića i brojnim drugim spornim zbivanjima. Dokumenata često uopće nema, a kad ih ima, ne možemo znati jesu li autentični. Mogli su biti krivotvoreni u bilo kojem trenutku od događaja koji opisuju do danas, od raznih ljudi i iz raznih motiva.

Što se pak raznih objavljenih svjedočenja tiče, čak i ako se govori o bezazlenim događajima iz prošlosti, svjedoci nisu pouzdani. Ljudi se ponekad pozivaju na svjedoke u stilu "pričao mi moj dida, a on je bio tamo i sve zna!", kao da je samorazumljivo da je dida pričao istinu, punu istinu i samo istinu. Stroži znanstveni proučavatelji povijesti uopće se ne obaziru na svjedočenja, nego vjeruju samo dokumentima (uz provjeru vjerodostojnosti kao ključni dio povjesničarevog rada).

Svjedoci mogu griješiti
– jer su u vrijeme događaja imali pogrešne informacije,
– jer su imali samo djelomični uvid pa ga automatski dopunjavali pretpostavkama (pa nakon nekog vremena ni sami ne razlikuju što je znanje a što pretpostavka),
– jer ih pamćenje vara (svatko zna te primjere kad mislite "mogao/mogla bih se zakleti da je tako bilo", a objektivni dokazi pokažu da se varate),
– jer prepričavajući nesvjesno uljepšavaju svoju ulogu u događajima, žele cijelu priču učiniti dramatičnijom ili značajnijom isl.; te
– jer iskrivljavaju svjesno, tako da nešto preuveličavaju, nešto umanjuju, nešto prešućuju a nešto dodaju.

Te, konačno, mogu i otvoreno, svjesno lagati i davati posve pogrešne informacije, jer ne samo da su tada imali neki posebni interes da stvarnost pokažu drugačijom, nego ga imaju i sada. A u ovakvim slučajevima to je neminovno. Plasiranje pogrešnih obavijesti i podmetanje krivih dokaza dio je obavještajnog posla. Netko to može raditi i danas da obrani sebe od optužbi, netko da optuži drugog, netko iz puke navike. Netko tko je bio suradnik jugoslavenski tajnih službi (ili nekih drugih) vjerojatno je kao jednu od svojih zadaća imao optuživati druge da su suradnici. (Često se u napisima termin "UDB-a", koji je ukinut sredinom 1960-ih, koristi kao sinonim za sve jugoslavenske tajne službe, pa ću ga tako i u daljem tekstu ponekad koristiti.)

(Za primjer, jedna kontroverza za koju je teško vjerovati da će ikada biti razriješena: Miro Barešić, ubojica ambasadora Rolovića 1971., poginuo je pod sumnjivim okolnostima 1991.. O tome je bivši emigrant Nikola Majstrović 1990-ih snimio film, koji je izazvao dalje polemike.)

Pokušat ću ipak ocrtati opći okvir zbivanja iz 1980-ih, koliko ga, kao potpuni laik (ali s nekom historijskom sviješću) mogu razumijeti. Samo okvir, ne ulazeći u točnost pojedinosti.

Nema nikakve sumnje da je 1980-ih godina, kao i ranije među hrvatskom (kao i srpskom) političkom emigracijom bilo onih, koji su surađivali s jugoslavenskim tajnim službama, koje su ih nadgledale. (Za Gojka Šuška se npr. početkom 1990-ih to često spominjalo kao notorno.) Neki su to mogli raditi za novac, neki da izbjegnu optužbe za pravi a ne politički kriminal zbog kojeg su mogli doći na listu Interpola (tajne službe koriste se običnim kriminalcima za prljave poslove, a ilegalni borci posežu za nezakonitim sredstvima da bi se financirali), neki jer su na razne načine bili ucjenjeni, neki jer im je bilo dosta emigrantskih jada i željeli su zaraditi oprost... Neki su bili dvojni ili trojni agenti, neki su mijenjali stranu... U građanskim ratovima, takvih zbivanja uvijek ima. A pritom su također postojali i sukobi među emigrantskim grupama, zbog politike, osobnih zavada, raznih interesa.

Još 1945.-1946, u operaciji "Gvardijan", jugoslavenske tajne službe su pokazale da su učinkovite. I tijekom slijedećih 40-ak godina, postoji mnogo dokaza da su neprijateljsku emigraciju uglavnom uspješno držale pod nadzorom, pa i kontrolom.

Njihov cilj bili su
– prvo izbjegli ustaški (i četnički) vođe, zatim
– oni koji su organizirali terorističke akcije (ubojstvo veleposlanika Rolovića u Švedskoj 1971., ubacivanje Bugojanske grupe 1972, bomba koja je eksplodirala u jednom beogradskom kinu, otmica jednog švedskog aviona idr.; otmica američkoga aviona, koju je organizirao Zvonko Bušić, bila je jedna u nizu sličnih akcija),
– oni koji su surađivali s tajnim službama drugih država, kao i
– oni koji su odbacivali teror a bili politički opasni (npr. Bruno Bušić).

Danas se redovno navodi samo ovo posljednje, s implikacijom, da su sve žrtve među hrvatskom političkom emigracijom bile nevine žrtve terora jednog totalitarnoga režima. Ali žrtve su itekako padale i na drugoj strani (slično kao što je tadašnji KNOJ 1945.-1950. imao velike žrtve u borbi protiv "križarskih" i četničkih grupa). Bio je to prljavi, podzemni, globalni rat između tajne službe jedne države i ilegalne organizacije koja se bori protiv te države, nešto što se i danas događa u svijetu ("Rat protiv terorizma"), što se događalo i onda (vidjeti film Stevena Spielberga "München" o ratu između Izraela i Palestinaca). Potonji mogu biti označeni kao teroristi (ili banditi isl.), ili kao plemeniti borci za slobodu (dilema unijeta i u naslov filma o Hrvatskoj emigraciji, koji je spomenuti Nikola Majstrović snimio u Švedskoj 1980-ih i bio prikazan na tamošnjoj televiziji) , ovisno o političkome stavu.

Emigranti su znali da među njima ima prodanih, ucjenjenih i ubačenih, ali nikad nisu mogli biti sigurni koji su to i međusobno su se optuživali. To je počelo već nakon otkrića spomenute operacije "Gvardijan" i nikad nije prestalo. Nakon uspostave Republike Hrvatske međusobna optuživanja su se nastavila (često smo im svjedočili u medijima 1990-ih) te među još živima traju i danas. Mislim da nikad nećemo moći sigurno rasčistiti mnoge tajne, jer kako rekoh, za to pouzdanih pismenih dokaza naprosto nema; ne možemo se nadati da će nakon 70 ili koliko već godina biti nađeni u nekoj arhivi.

Međutim, izgleda da se negdje nakon sredine 1980-ih struktura odnosa među zaraćenim stranama počela mijenjati. Izgleda da neki koji su radili u jugoslavenskim obavještajnim službama počinju naslućivati mogućnost raspada Jugoslavije (npr. mnogima se, uključivo i iskrene jugoslavenske patriote, nimalo nije sviđao uspon Miloševića). Oni se sad počinju pripramati, igrajući – što valjda nije čudno za obavještajce – dvije ili tri igre paralelno.

Njihovi doušnici među emigracijom sada im postaju suradnici, s mišlju da će im možda jednom postati naredbodavci. Pričalo se npr. puno o tome kako je Franjo Tuđman dobio putovnicu kad je Marko Veselica i Vlado Gotovac nisu mogli dobiti, putovao u inozemstvo i sastajao se s emigrantima; jugoslavenske obavještajne službe su to morale znati, ali nisu preduzele nšta da to spriječe niti da kasnije bude sankcioniran.

Spomije se i njegovo tajno putovanje u Švedsku i Njemačku još 1977.. Neki tvrde da je to bilo samo jedno u nizu i da je Udba, ili bar jedna moćna grupacija unutar nje, znala pa i organizirala sve. Vidi o tome Svjedočenje Branka Salaja na blogu Željka Peratovića 2006. i diskusiju koja je uslijedila, kao i nastavak diskusije na pollitika.com 2007.

Gledajući opreznim okom povjesničara, ne možemo suditi što se događalo 1970-ih. Ali izgleda vrlo vjerojatno da se zaista događao spomenuti pomak odnosa tijekom druge polovice 1980-ih. Salaj tvrdi da su spomenuto putovanje 1977. uspjeli organizirati bez znanja Udbe (koja je bila moćna, ali ne i sveznajuća) i da tada nije postojala neka »matrica nevidljivih veza i vektora«; ali implicira da je mogla nastati kasnije. Možda je i ranije postojalo sjeme, koje je sad počelo klijati.

Kako god bilo, vremena su se počela mijenjati. Odnos se promijenio. Vjerni službenici Službe državne bezbednosti sad su počeli igrati samostalnu igru, s drugačijim ciljevima. Čak i ako je njihova uloga bila vrlo velika, iz toga je pogrešno zaključivati da je Udba dovela Tuđmana na čelo Hrvatske, pa čak i da i danas faktički vlada Hrvatskom (i Srbijom također). Ti su ljudi bili udbaši, službenici Jugoslavije - ali su to prestali biti.

Slijedeća postavka, koju možemo kao plauzibilnu, u tom kontekstu, iznijeti: kad nastanu takve nesigurne situacije, s obje strane, lakše će se prilagođavati i međusobno sporazumijevati oni koji su cinični, bez načela, bez skrupula, krimalci ili profesionalci, tipovi iz "polusvijeta", nego idealisti i dogmati (bilo da se bore za Hrvatsku ili za Jugoslaviju, za naciju ili za klasu idr.). Nastupajuće "smutnoe vremya", koje kulminira krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, povoljnije za one prve. (Doduše, i idealisti ponekad promijene ideale i stranu. Dvojica sudionika ustaškoga napada na žandarsku stanicu u Brušanima 1932., što je pretjerano nazvano "Velebitskim ustankom", kasnije su bili partizani. Situaciju komplicira i to, što oni koji su spremni ubijati iz ideala, kao što su mnogi ustaše i komuniste bili, mogu biti opasniji od onih koji to čine iz koristoljublja; ne uvijek, ali moguće je.)

Ex-Yu u kandžama UdbeGodine 1990. zaista dolazi do preokreta i ustrojava se nova vlast u Hrvatskoj, koja je još dio SFRJ. Prijeti opasnost od Srbije i JNA. Nova vlast pred velikim je izazovom, neprijatelj je nadmoćan. Mora tražiti saveznike i ne može sebi dozvoliti luksuz da odbija pomoć. (Opet, imajmo na umu da je ovo vrlo gruba skica općih odnosa!) Pojavljuje se "državni razlog", koji je ispred morala. U preokretu koji se događa, kad se u nepovoljnim okolnostima moraju graditi nove državne institucije, nova vlast ima interes privići jedan dio neprijateljskih obavještajaca na svoju stranu, da se bore protiv svojih dotadanjih kolega. Ovo stoji, kao obilježje situacije, čak i ako se pretjeruje s gore spomenutim ranijim vezama špijuna i špijuniranih, čak i ako je taj pomak tijekom druge polovice 1980-ih zapravo bio marginalan.

Razumljivo je, da oni koji mijenjaju stranu traže garancije da neće biti progonjeni za ono, što su činili ranije. Razumljivo je i da im nova vlast to obeća, čak i ako novi vlastodršci nemaju interes neke stvari zataškaju (a bar neki, vrlo vjerojatno, imali su kosture u svojim ormarima).

To je tako. Takva je situacija. Na stranu gorki osjećaji i moralne pritužbe i brojni drugi aspekti tadašnjih zbivanja, takve su bile okolnosti koje su diktirale odluke. Da sam se kojim slučajem tada našao negdje u vrhu vlasti, izabravši praktičnu politiku umjesto moraliziranja, ne vidim kako bih mogao donijeti drugačiju odluku i reći »ne, dečki, ne zanimate nas, lijepo nastavite raditi za neprijatelje!«

Povijest je krvava kupka, i ako je želimo shvatiti, moramo prigušiti vlastito moralno zgražanje. (Naravno, posve je drugačije kad razgovaramo o sadašnjosti i budućnosti!) Nije zabranjeno iznijeti svoj stav i moralnu prosudbu o osobama i djelima iz prošlosti, ali dva dijela, shvaćanje i suđenje, moraju biti jasno razlučena.

A onda tek, tijekom 1990-ih, dolaze mnoge svinjarije koje se na raznim nivoima događaju u to doba, u Hrvatskoj, BiH i drugdje. Bivši udbaši su uvijek tu negdje, dio slike. Pretjerano je (izraz pretjeranoga straha, što je bio jedan od zadataka Udbe, kako je nedavno lucidno zamijetio Miljenko Jergović: Tuđman je Josipa Perkovića prigrlio isključivo zato što je Perković znao kako u građanima održavati strah) na osnovu toga zaključivati kako su oni zapravo svuda bili (i dapače još jesu) pravi gospodari. (Kao što npr. globalni teoretičari zavjere, kad god naiđu da je neki član bankarske porodice Rothschild negdje prisutan, da Rothschildi zapravo sve kontroliraju.) Pogotovo je teško zamislivo da su oni i danas organizirani kao neka tajna organizacija s mračnim ciljevima rušenja Hrvatske, obnove Jugoslavije isl.; to bi zapravo pretpostavljalo, da se radi o idealistima, nevjerojatno ustrajnim i sposobnim. Takva pretpostavka ide u red "teorija zavjere", koje uvijek pretpostavljaju postojanje tajanstvenih organizacija i skrivenih ciljeva, koje nisu objašnjive kao rezultat povijesnih kretanja nego tim kretanjima upravljaju, što je suprotno od ozbiljne historijske analize.

Nova vlast
– ustrojavala se 1990-ih po autoritarnom obrascu;
– provodi "pretvorbu vlasništva" na način koji se s dosta razloga u cjelini može smatrati kriminalnim,
– dozvoljava i potiče ratne zločine,
– provodi agresiju protiv susjedne države Bosne i Hercegovine,
– progoni političke protivnike.

Potrebni su joj ljudi koji će obavljati prljave poslove. Pojavljuje se niz međusobno sukobljenih tajnih službi, povezanim s raznim frakcijama unutar HDZ-a. Formira se "obavještajno podzemlje"; teško je reći gdje država prestaje a mafija počinje. Usred Zagreba, danju, na ulicama i trgovima, događaju se mafijaška ubojstva, a razni obavještajci su upleteni. Obavještajne službe istovremeno masovno prisluškuju novinare... Slično se u isto vrijeme događa u Srbiji.

Mnogi su pisali o tome da je ubojstvo Stjepana Đurekovića, odbjeglog direktora INA-e, zapravo bilo "mafijaško" (posljenji Žarko Puhovski u komentaru Sleeping murder(s), ali godinama i drugi, uključivo bivše političke emigrante - možda one, koji su bili idealisti...), gdje je tajna služba bila upotrebljena da se prikrije korupcija i kriminal visokih dužnosnika (možda Mika Špiljak, možda i Stane Dolanc). Za neposredno izvršenje zločina bili su angažirani kriminalci. Tako da su tu, izgleda, stvorene veze koje su hipertrofirale 1990-ih i bitno utjecale na naše živote, a možda i na globalni tijek povijesti (iako se tu trba čuvati pretjerivanja).

Još jedan element, koji treba imati na umu, bio je da kriminalci nemaju domovinu; postoji puno indicija da su tijekom post-jugoslavenskih ratova hrvatski, srpski, bošnjački, crnogorski i albanski krimanalci često fino surađivali.

U diskusiji na faceboku, jedan je sudionik rekao kako su dobro organiziranoj državi potrebni "državni službenici" koji ubijaju (muče, pale, prijete, ucjenjuju...) po naređenju, kad naredbodavci procijene da postoji "državni razlog" (takve, recimo, u ljubavnom filmu "Love Actually", u ulozi predsjednika britanske vlade, s udivljenjem spominje Hugh Grant) a ne "ubilački luđaci" koje je teško kontrolirati; a i takvih je bilo, izrone "Hitleri iz našeg sokaka" kad su "smutnoe vremya"... Dakako, i najuspješniji kriminalci svakako nisu luđaci, koji ubijaju iz zadovoljstva (ali takve mogu koristiti - kao što to mogu i državni službenici, pa čak i idealisti).

Perković je bio, koliko znamo, jedan od takvih hladnokrvnih državnih službenika (neki, važniji, umrli su u međuvremenu). I svi bi prošlo lišo, da nije tog posebnog slučaja koji se dogodio u Njemačkoj. (Ne treba prejudicirati rezultat mogućeg sudskog procesa; moguće je da Perković zaista ne snosi krivicu za ubojstvo Đurekovića, nego je sve organizirano iz Beograda, kao što je jugoslavenski pa srbijanski obavještajac Božidar Spasić tvrdio 1995.. Ali naravno, možda je Spasić zapravo lagao, da zaštiti bivšeg kolegu, ili naprosto da poveća vlastiti značaj kao dobri državni službenik...)

Tijekom 2000-ih, nakon rušenja Slobodana Miloševića u Srbiji i pod vladama Ivice Račana i Ive Sanadera u Hrvatskoj, taj je podivljali duh ipak uglavnom vraćen u bocu. Obavještajno podzemlje stavljeno je pod kontrolu. Ratne zločince i ulične ubojice smijenili su suptilniji, ali jednako beskrupolozni lopovi. Danas, paralelno sa sapunicom oko suđenja Josipu Perkoviću, u tijeku je suđenje Ivi Sanaderu. Tu Hrvatska ima, barem potencijalno, mogućnost za rasčišćavanje s prošlošću, za koje se u gore linkanom komentaru zalaže Puhovski.

Može li se od povijesti, ipak, ponekad nešto naučiti? Sumnjam; ali možemo bar nešto naučiti o povijesti.

U Hrvatskoj danas nekakve promjene jesu u tijeku. Teško ih je sagledati. Jednom će i ovo danas biti povijest. Ne treba isključiti mogućnost da na kraju to bude promjena na bolje - kao što je, uza sve rezerve, promjena 2000-ih bila na bolje; ali možda doživimo i regresiju.

Komentari

95% svih tzv. terorističkih djela

95% svih tzv. terorističkih djela takozvane extremne emigracije organizirala je i počinila UDBA. "Povjesničar" ( rado bi bio), plete, laže , falsificira i podmeće, sve u nadi kako će osloboditi Partiju od predikata zločinačke organizacije državnog terorizma. Ti koji su ubijali po njemačkoj, ubijali su s leđa i u ratu ali i poslije 1995. a ubijaju i danas! Braniti danas UDBU i Partiju još je lukrativno, no već sutra se prilike mogu promjenuti. Nije đavo da sam tu diskretnu notu već osjetio u ovom smeću od dnevnika?

Tko je glasao

@rush:

95% svih tzv. terorističkih djela takozvane extremne emigracije organizirala je i počinila UDBA.
Aha. A Jasenovac itd. bili su djelo komunističkih agenata ubačenih u ustaški pokret. :-(

Ostalo nije vrijedno kometara.

Tko je glasao

Zoran Oštrić, Aha. A

Zoran Oštrić,

Aha. A Jasenovac itd. bili su djelo komunističkih agenata ubačenih u ustaški pokret.

Fašisti, komunisti, antifašisti, pa kad pogledamo, sve isti.

Jedni osnovali Jasenovac, drugi nastavili 45. pa onda otvorili nove logore, samo pod drukčijim imenom.

Tko je glasao

božji bijes

dnevnik koji ima ambicija biti objektivan ima prilično subjektivnih zaključaka i netočnosti. reducirati događaje na balkanu kroz prizmu samo jedne obavještajne službe je pogrešno jer je povijest poluotoka vezana za prevrate i ratove. pripadnici udbe i njihovi politički sponzori su iskoristili povijesni trenutak i "prišlepali" se uz nove "demokratske" režime i njihove ustanove, dakako pretežno u obavještajno-sigurnosno-vojnom miljeu. dosta takvih osoba znam, a razmjere perkovićevog angažmana kao i njegove "braće po oružju" kako u staroj jugoslaviji, tako u novoj ostat će nažalost zavijene maglama povijesti, koja nikada na ovim prostorima nije učinila kritični odmak od ideologije.
velika većina perkovića koji su aktivno radili na uništavanju svega nacionalnog u bivšem sustavu se brane da su samo radili svoj posao. istim riječima su se branili nacisti na nurnberškom procesu, svoj posao su radili rudolf hess, eichmann, donitz. vjerovatno bi i zapovjednik ss-a himmler to rekao. u današnjoj hrvatskoj to se uzima normalnim, nikome nije neobično da je perković toliko zdušno radio svoj posao u obje države. znam neke takve "profesionalce" i garantiram vam da nikakva šteta ne bi nastala da su završili u slivniku lustracije, hrvatska ima gomile mladih školovanih ljudi neopterećenih ideologijom koji su mogli raditi njihov posao.

teza o opravdanosti rata države protiv "terorističkih" skupina je opravdana dvama notornim primjerima iz povijesti, prvi, teroristički akt na olimpijadi u munchenu kada je palestinska skupina "crni rujan" otela 11 izraelskih sportaša, i u krajnje neprofesionalno izvedenoj akciji oslobađanja (koja opet ima svoje razloge u činjenici da njemačka poslije kapitulacije nije smjela imati između ostaloga profesionalne snajperiste, tako da je operaciju oslobađanja izvela obična policija i netrenirani snajperisti kojih je bilo manje od meta, bez noćne opreme, dilentatizam stoljeća. direktna posljedica toga je nastanak njemačkog gsg 9, koja se kasnije proslavila akcijom oslobađanja talaca u mogadishu. izraelci su tada za gsg 9 rekli da je to najbolja antiteroristička postrojba na svijetu).
kao odgovor na munchenski napad izrael je odmah nakon toga izveo svoju klasičnu predstavu, 75 izraelskih aviona je bombardiralo siriju i libanon za odmazdu ubijajući 66 civila, i ranivši stotine ljudi. ni to im nije bilo dovoljno pa su osnovali "komitet x", kojim je zapovjedala golda meir i moshe daian, te su ovlastili mossad da može u bilo kojem dijelu svijeta bez suđenja ubiti svakoga tko je direktno ili indirektno sudjelovao u minhenskom događaju. za tu priliku su osnovali odred ubojica "kidon", otprilike 12 "troiki" koje su se ubrzo dohvatile posla i započela je poznata operacija "wrath of gods", pa su ubijanja započela od rima, cipra, pariza, beiruta, atene, rima, do lilehamera u norveškoj. tu su se pošteno "obrukali" ubijajući nedužnog marokanskog konobara, kojeg su zamijenili za ali hassan salameha, šefa arafatovog osobnog osiguranja jedinice 17. na mossadovu sramotu norvežani su im ulovili i šest članova tima ubojica, te ih osudili.
u roku od 20 godina koliko su trajala ubijanja,izraelci tvrde da su skinuli 80% "ciljeva", neki kažu da su izraelci u stvari ubili vjerojatno samo jednu osobu koja je bila direktno povezana sa minhenskim masakrom, ostalo su bili većinom palestinski intelektualci, političari ili pjesnici. poznato je da je jedan od glavnih organizatora munchenske otmice abu daoud, umro u damasku 2010. godine u bolnici od zatajenja bubrega, a drugu najvažniju osobu abu ijada ubiše njegovi arapi iz abu nidalove grupe 1991. god u tunisu. mosadovi čelnici su kasnije priznali da metoda ciljanih ubojstava nije ostvarila svoj cilj, već je nasuprot toga, izazvan veći revolt.
koliko je poznato do 11. rujna, jedino su izraelci u demokratskom svijetu prakticirali ciljana ubojstva kao prevenciju terorizma. nesuprot toga udbin "wrath of gods" trajao je preko 40 godina, ubijeno je nekih 200 ljudi koje su nepoznati naredbodavci ocijenili kao neprijatelje raroda, iz ovih ili onih razloga. za razliku od izraelske operacije, kod koje su jasno naznačeni politički naredbodavci,koji su imali muda javno stati iza svojih djela - golda meir i moshe daian, jugoslovenski naredbodavci su nasuprot toga, ostali skriveni u maglama socijalističke demokracije gdje su svi odgovorni, a opet nije nitko.
suđenje perkoviću i sličnima otkrilo bi drugu stranu idealnog režima, koja poznavajući ovdašnje prilike, vjerojatno nikada neće biti otkrivena...

Tko je glasao

@robot:

događaje na balkanu kroz prizmu samo jedne obavještajne službe je pogrešno
Naravno. Takvo reduciranje je besmisleno. To piše i u mom dnevniku.

dosta takvih osoba znam (...) znam neke takve "profesionalce"
Ja ne znam. U dnevniku pišem samo načelno, kao "plauzibilnu postavku": »kad nastanu takve nesigurne situacije, s obje strane, lakše će se prilagođavati i međusobno sporazumijevati oni koji su cinični, bez načela, bez skrupula, krimalci ili profesionalci, tipovi iz "polusvijeta", nego idealisti i dogmati«. Ako si takve ljude upoznao, znaš više od mene pa bi mogao ocijeniti ima li ta postavka osnova.

koji su aktivno radili na uništavanju svega nacionalnog u bivšem sustavu
To je jedna posebna interpretacija, po mom sudu pogrešno reducirenje njihovog djelovanja, kao i prirode političkoga sustava SFRJ, iako je danas popularno i u Hrvatskoj i u Srbiji.

teza o opravdanosti rata države protiv "terorističkih" skupina j
U dnevniku upozoravam da ne raspravljam o moralu, dakle ne o pravdi niti o-pravdanosti. Naprosto konstatiram, da je to bilo tako, da se "državni razlog" stavlja ispred morala. Nastojim pridonijeti razumjevanju, a ne suditi (vrednovati). O tom pristupu moje bilješke u članku iz 2008.: Između činjenica, tumačenja i vrednovanja.

Mislim da je važno uočiti kako se 1990.-1991., uz ostala zbivanja, nova vlasti služila sličnim metodama, pa se dogodio niz do danas neriješenih ubojstava ili sumnjivih pogibija. U Hrvatskoj, ne u inozemstvu. Spomenuo sam da je situacija neposredne ugroženosti od nadmoćnih neprijatelja bila takva da bih čak i ja (kojeg se može označiti kao "moralista" u ovom kontekstu - društveni aktivist koji propagira neke vrednote i načela) vjerojatno prihvatio ponudu nekoga tko je služio bivšoj državi da pređe na hrvatsku stranu, uz obećanje o nekažnjivosti za svinjarije koje je radio ranije. Ali, nova je vlast išla i znatno dalje od toga.

Usput sam spomenuo usporedbu s Izraelom i ne pretendiram na dublju komparativnu analizu. Postoje sličnosti i razlike.

suđenje perkoviću i sličnima otkrilo bi drugu stranu idealnog režima
Pretpostavljam da "idealni" koristiš ironično. Ima još ljudi kojima je taj režim bio "idealan", ali su rijetki i ja svakako nisam među njima. Ne mislim da »drugu stranu« tek treba otkrivati. Suđenje može razotkriti mnoge detalje.

Tko je glasao

par stvari

-o motivima i cijelom lancu događaja vezano za ubojstvo đurekovića nitko ne zna pravu istinu, izgleda je to jedino na ovom svijetu stalo nijemcima, što uz mnoge druge stvari zorno govori o stanju pravne države;
-dokumenata o udbinim ubojstvima "za povijesničare" bojim se neće ostati naročito. vjerojatno ima više pisanih dokaza da se tomislav okrunio u duvnu nego da su perković i društvo umlatili nekog emigranta. priča se da je devedesetih u udbinim centralama omiljeni sport bio loženje dosjea u visokim pećima obližnjih tvornica. kaže se da je kao prelazak mustaća na hrvatsku stranu tobože bio strašan udarac za srbe. čupali su kose, a nakon toga je tisuće njihovih krtica pohvatano, ili smo dobili planove obrane krajine :)...što se tiče svjedoka momci znaju da mrtva usta ne govore. od svih notornih udbaša, notoran je izgleda jedino norvalovsko čedo gojko pizza hut. obzirom da je dobio visoko američko odlikovanje, prije bih rekao da je igrač neke druge momčadi, ili je bio dvocjevka?
recimo blagoje grahovac, bivši jna general, član ifimesa,
http://www.ifimes.org/ba/o-nama/savjetodavni-odbor/
najnovije čedo bude lončara ima originalne teorije
http://www.seebiz.eu/blagoje-grahovac-jugoslaviju-je-razbio-kgb-preko-ma...
momak ima par klasičnih partitura za gudače i komorni orkestar
"
Vraćam se višegodišnjoj tvrdnji da je KGB, kao osnovna snaga u razbijanju Jugoslavije, zaigrao na nacionalističku matricu. Treba priznati da je sve to bilo veoma prihvatljivo i nekim političkim krugovima na Zapadu. Nije moglo biti efikasnijeg razbijačkog alata od međusobnog bratoubilačkog sukobljavanja srpskih i hrvatskih nacionalista. I još spregnutih sa svojim mafijama. Samo je trebalo pronaći pogodne vođe. I pronađeni su u dvojici autokratskih vlastoljubaca, Slobodanu Miloševiću i Franji Tuđmanu, koji su se međusobno prijateljski uvažavali.
"
onda ga usere, da prostiš do daske,
"
Armijski vrh je neprestano personalno prilagođavan razvoju događaja na terenu, a JNA je, najčešće s razlogom, postajala dežurni krivac za sve i svašta. Reformske snage, s Antom Markovićem na čelu, su na vreme prepoznale suludost nastupajućih politika, ali im je zafalilo snage.
"
dakle kao u kurosawinom filmu rashomon, svatko ima svoju priču. neki su opskrbili svoje unuke i praunuke debelim računima u švici, linhenštajnu, dok su neki darovali vlastite guzice. po staroj srpskoj iz prvog ustanka: bogati daju volove, sirotinja sinove....

Tko je glasao

o motivima i cijelom lancu

o motivima i cijelom lancu događaja vezano za ubojstvo đurekovića nitko ne zna pravu istinu, izgleda je to jedino na ovom svijetu stalo nijemcima, što uz mnoge druge stvari zorno govori o stanju pravne države;
možda nije ni njima,
Bundeskriminalamt ima neobičnu verziju obavijesti o međunarodnoj potjernici za Perkovićem
http://www.bka.de/nn_198448/DE/Fahndungen/Personen/BekannteTatverdaechti...

hrvatska verzija obavijesti ima i dva linka, obavijest na njemačkom jeziku, i obavijest na kyrilliza?!
njemački: Josip PERKOVIC
Kyrilliza: Josip PERKOVIC
У вези с убиством хрватског емигранта Стjепана ЂУРЕКОВИЋА дана 28.07.1983. године у Волфратсхаузену/Баварска, њемачке истражне службе расписале су међународну потерницу за Jосипа ПЕРКОВИЋА.
Уз његове службене делатности у бившоj СДС СРХ (Служба државне сигурности Социjалистичке Републике Хрватске) горе наведена особа ПЕРКОВИЋ такођер jе радио у таjноj служби Савеза комуниста Jугославиjе.

Ili je BKA naglo odlučila da izgubi reputaciju, ili su se na vrijeme uključili u dvojezično-dvopismenu aktualnu akrobatiku u hrvatskom političkom životu, ili su možda predmet ustupili nekom pripravniku koji ima problema sa zemljopisom.

Tko je glasao

istini

za volju, kada već nabijamo mak na končić, nije uzgred spomenuti činjenicu da je hrvatska mogla tijekom postupka pristupanja implementirati sporni zakon na način da je zatražila vremensko ograničenje uhitbenog naloga na zločine počinjene nakon početka pregovora. odgovorni u vladi su čekali da posljednja zemlja ratificira hrvatski pristupni ugovor, i onda su 2 dana prije ulaska u eu progurali zakon za kojeg i ptice na grani znaju za koga je skrojen, što je bizantizam koji od vremena miloševića nije viđan na ovim terenima. nakon prsta u oko eu, stigla su objašnjenja jedan za drugim za antologiju gluposti; prvo je bilo da tobože štite branitelje (moš mislit, zemlje eu se trgaju za braniteljima), drugo rješenje je po gluposti još bolje, inicijativa da se u ustav unese član da politički zločini ne zastarijevaju, a zakon ostaje, kao da u bruxellesu sjedi čopor retardiranih nepismenih majmuna. treće je konačno da će zakon promijeniti, ali ne prije srpnja 2014. do tada ili će se perković okliznuti na sapun u kupaonici, ili će hrvatska organizirati suđenje perkoviću i opet će se mediji, forumi i krv rasplamsati oko ustaša, partizana, udbaša, emigranata. psi će lajati, a karavane će prolaziti.

Tko je glasao

ok, i kakvo je tvoje

ok, i kakvo je tvoje objašnjenje zašto BKA ima srpsko-ćirilićnu verziju potjernice za Perkovićem?kome je ona namijenjena?

Tko je glasao

Beogradu

jer ih ima podosta u Bgd-u koje će potraživati Njemci, Francuzi....

pa da se pripreme

hehe

sve dobro...

Tko je glasao

imali su i Simatovića i

imali su i Simatovića i Stanišića, pa su ih vratili.

Tko je glasao

Stranica je na tri jezika,

Stranica je na tri jezika, inicijalno njemački jezik, s prvim linkom naziva Hrvatska koji vodi do prijevoda na hrvatski jezik, te linkom koji se zove Ćirilica i koji vodi do prijevoda na srpski jezik.

Tko je glasao

Ako cemo tjerati mak na

Ako cemo tjerati mak na konac, onda stranica pod linkom kyrilizza vodi do teksta koji je napisan mjesavinom onog sto bi nazvali (jako losi) hrvatski i srpski (mozda je prevodilac bio iz Bosne:) na cirilicnom pismu. Ako se zelis vratiti na originalnu njemacku (ili lose prevedenu hrvatsko-latinicnu), onda moras kliknuti na link na kojem pise hrvatski ili njemacki na ruskom.
Eto, totalna lingvisticka zbunjola u okviru obavjestajnih sluzbi- cini se da njemackim obavjestajnim sluzbama nedostaje primjerenog kadra:)

Tko je glasao

Jedno je tjeranje maka na

Jedno je tjeranje maka na konac, a drugo je banalnost.

njemačke -> nemačke
može omogućiti -> može da omogući
područje delovanja -> delokrug rada

I to je to. Tehnička zamjerka o linkovima NE STOJI, jer su sve stranice i jezici ispravno linkani.

"Zamjerka" je jedino što u CMS-u sajta pismo kojim je vizualiziran tekst ima jedinstveno ime, u slućaju ćirilice se odnosi na rusku ćirilicu, tako da CMS automatski povrat iz te ćirilice kao pisma pretpostavlja da dolazi iz ruskog jezika, pa su i linkovi za njemački i hrvatski prevedeni na ruski i ćirilicu.

Uglavnom čisto tehnički i zanemarivi "problemi".

Tko je glasao

радио у таjноj служби Савеза

радио у таjноj служби Савеза комуниста Jугославиjе

Ima ta služba očito problem s koječim, ne samo s pripravnicima.

Tko je glasao

i meni se čini, BKA se nije

i meni se čini, BKA se nije baš proslavila.

da vidimo kako izgleda red notice za Hernadi-ja, u režiji Interpola
http://www.interpol.int/Wanted-Persons/%28wanted_id%29/2013-53084
ćirilice nema, red notice je na engleskom
Charges Published as provided by requesting entity
Charges : Article 348 para.1 of the Croatian Penal Code - Offering a Bribe
Hernadi se tereti za nuđenje mita po članku 348 KZ-a, ali nije navedeno da je to članak iz starog kaznenog zakonika, iz 2004 godine. Po novom KZ-u 348 je špijunaža, a nuđenje mita je članak 296.

Tko je glasao

stasi i monty python

http://www.wired.com/rawfile/2013/10/stasi-archives/#slideid-83271
razmjere traženja unutarnjeg neprijatelja stasi je doveo do savršenstva, sa 300.000 agenata nadmašili su sve totalitarne režime. na kraju su imali gotovo dosjea koliko i stanovnika, imali su baze mirisa u staklenkama u kojima su imali komade odjeće sumnjivaca.
slike na ovom članku su besmrtne, a za prvu sa maskiranim špijunom stasija u bundi i šubarom monthy python je nula, uključujući i iliju čvorovića.

Tko je glasao

Pošto imaš "69"

sve dobro...

Tko je glasao

Dobar

Dobar, objektivan, pregledan i odstrašćen dnevnik.

Jasan i logičan.

Klasičan primjer kakvi bi dnevnici trebali biti.

I zato je zanimljivo čitati komentatore koji u dnevniku pokušavaju iščitati teze i ideje kojih nema ni u natruhama, koji se trude pronaći skrivene agende i zavjereničke nakane autora, koji autoru u usta stavljaju riječi i zaključke koje ovaj niti je rekao, niti je mislio.

:)

Zapravo, sudbina ovog dnevnika (koji ovako potopljen nažalost neće završiti na "tapeti") sjajno govori o mentalnom stanju na Pollitici.

Tko je glasao

Klipane

A kakav je Tvoj mentalni sklop? Pojasni, kako bi trebalo pisati, da se zadovolje Tvoja mjerila, kao i mjerila autora?

Tko je glasao

:)

Dragi Fantom47,

svaki put kad pomislim kako ne mogu biti jasniji u izražavanju i iznošenju svojih misli i ideja nađe se netko poput Tebe tko me ljubazno upozori na kompliciranost i nerazumljivost mojih komentara.

Oprosti.

Evo samo za Tebe ću iz kolopleta mojih zapletenih i nejasnih rečenica izdvojiti ono bitno i pojasniti što sam zapravo htio reći:

Dakle, trebalo bi pisati objektivno, pregledno, odstrašćeno, jasno i logično.

Ako treba još pojednostaviti, svakako se javi.

Tko je glasao

Dakle, trebalo bi pisati

Dakle, trebalo bi pisati objektivno, pregledno, odstrašćeno, jasno i logično.
Kolega Zoran inače zna potegnuti 2. i 4., pa i 1., ali kad na ovakvoj temi pokuša 3. i 5. totalno se izgubi guglajući za parfemom koji će odsmraditi njegovu viziju onoga što bi trebalo biti 3. i 5. Debaklira postojano i čvrsto uvijek, jer gugler poput njega zanemaruje najvažniju osobinu struke kojom se predstavlja i umjesto skladno oblikovanog mirisnog objekta daje link na miris kojim bi čitatelj trebao pošpricati govnastu konstrukciju.

Jerbo je Oštriću povijest samo google u funkciji: kad nemreš povezati i dat ocjenu ostavljaš čitatelju link di će si iskrojit kraj filma prema osobnoj preferenciji.

Tko je glasao

Hehe, uočio sam komentare

Hehe, uočio sam komentare barem dvojice(jedan od njih mi i osobno prijetio) udbinih suradnika ispod tvog dnevnika.
Vjerojatno znadu ipak nešto više od tebe o temi. Stoga ni ne čudi da su te popljuvali.

"Isto i jednako nisu ni isto ni jednako."
silverci

Tko je glasao

osamdesetčetvrta.... osamdese

osamdesetčetvrta....
osamdesetčetvrtaaaaaaaa.....
vratit će se opet.....
osamdesetčetvvrtaaaaaaa.....

Tko je glasao

Silverci, Hehe, uočio sam

Silverci,

Hehe, uočio sam komentare barem dvojice(jedan od njih mi i osobno prijetio) udbinih suradnika ispod tvog dnevnika

Čudi me da nisi uočio podvalu u naslovu dnevnika.

Perković, Đureković, Tuđman, ustaše, udba...

Dnevnik je napisan sa tolko širokim spektrom, da večina pročita samo površno, a mladi odustanu nakon par rečenica.

Tim mladima ostane u sječanju samo naslov, a taj je pun detuđmanizacije i manipulacije povjesti.

Tko je glasao

Čudi me da se ti javljaš u

Čudi me da se ti javljaš u kontekstu udbinih suradnika! Iako vrlo prefrigan, ne činiš se materijalom za udbu.
Ali opet, i sam si bio dio emigracije 70-ih i 80-ih, a osobno sam se uvjerio da ne treba nikome iz emigracije iz tog razdoblja vjerovati jer jedan dio jest surađivao s udbom.

"Isto i jednako nisu ni isto ni jednako."
silverci

Tko je glasao
Tko je glasao

I kaj si ti sa tim htel

I kaj si ti sa tim htel reči?

Iznio si ono kaj sam ja več prije par godina napisao na pollitika.com.

Ja nisam bio dio emigracije, nego na privremenom radu u Njemačkoj.

Tko je glasao

Nisi bio dio emigracije nego

Nisi bio dio emigracije nego na privremenom radu u Njemačkoj?!?!

Znadeš li ti uopće što znači riječ emigracija?

"Isto i jednako nisu ni isto ni jednako."
silverci

Tko je glasao

Znadeš li ti uopće što znači

Tko je glasao

@Skviki:

Tko je glasao

Zoran Ostrić, Malo sam

Tko je glasao

Zoran Ostrić, To moje osnovno

Tko je glasao

Zorane ne budi nadobudan

sve dobro...

Tko je glasao

@skviki i drvosjek:

Tko je glasao

Čuj,

Ne dociraj ??

Tko je glasao

emigracija

Oni koji su na privremenom radu u Emiratima?

Tko je glasao

Misliš - Emigratima ;)

Uglavnom, samo znam da kada bih putovala inozemstvom, prije nego li nas je obasjala nezavisnost, jako sam pazila da me se ne može samo tako identificirati po nekoj lokalnoj marki, recimo Kamensko kaputu ili Mura džemperu, jer gdje god da sam bila postojala je i realna opasnost da će me početi tapšati neki božeoslobodi zemljak. Jednom sam tako nadrapala zbog Sebastian torbe (http://drmaj.ba/nostalgija-i-sjecanje-na-stare-dane-ja-sebastijan-torba-...), jer nisam niti znala da je domaći proizvod.

Ratne su godine bile posebno grde, npr. u Pragu nisi znao je li ti zemljak kakav ustaša ili četnik ili obična pobegulja, to je bilo još vrijeme tranzicije kad su domaći brendovi još bili u opticaju.

Sad više nema takvih opasnosti, svi izgledamo jako svjetski u tekstilu iz Bangladeša...

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

Zanimljivi primjer razlike u načinu razmišljanja!

Određena "prefriganost", koju ja nemam (a neki drugi ju pretpostavljaju kao neminovnu).

Skviki je hitro zaključio da naslov dnevnika predstavlja »podvalu« i »manipulaciju«, te, posebnije, zalaganje za »detuđmanizaciju«. Moje osobno objašnjenje s kojeg gledišta pišem ne smatra vrijednim pomena; KJTV, on pretpostavlja kao nemivno da sam ja "prefrigan". :-)

Kad sam dovršio tekst (na kojem sam radio nekoliko dana, nakon što sam prvo nabacao neke teze u diskusiji na fb), razmišljao sam koji naslov staviti. Probao sam nekoliko varijanti i nisam bio zadovoljan s njima kao naslovom za blog (drugačije bi bilo naravno da je ovaj ili sličan tekst pripremljen za neki časopis), bile su predugačke i prekomplicirane. Na kraju sam naprosto nabacao par osnovnih imena i pojmova koji se u tekstu pojavljuju, da naznačim sadržaj i privučem pažnju. Jedina "prefriganost" je bila da privučem čitatelje (a to svatko tko piše želi), nije mi neka druga "manipulacija" padala napamet.

Ali eto, neki naprosto ne mogu a da ne traže skrivene ciljeve i motive.

Tko je glasao

Je li zalaganje za

Je li zalaganje za detudjmanizaciju ujedno i zalaganje za deudbizaciju (ili deperkovicizaciju). Dok je Perkovic u Udbi bio operativac za kojeg pretpostavljam da nije donosio strateske odluke, Tudjman ga je sa svom svojom prtljagom udbaskog operativca postavio na celo obavjestajne sluzbe gdje se donose strateske odluke. Medjutim, kako se cini, operativac povremeno iskace iz njega. Zanimljivo da se ni hrvatsko pravosudje ni nasi 'protu-perkovicevci' toga djelovanja ne zele ni stapom dotaknuti.
http://www.novossti.com/2013/09/dobroslav-gracanin-perkovic-je-majstor-i...

Tko je glasao

koliko se može vidjeti iz

koliko se može vidjeti iz informacija koje su dostupne, poveznica slučaja Đureković-Perković i Sanader-Hernadi (jer se i ujednom i drugom slučaju radi o europskom uhidbenom nalogu) je INA. Bar za sada se ne spominju ni drugi ljudi, ni drugi slučajevi.
Tu se naravno postavlja pitanje svih pitanja, a to je koliko i šta su glavni akteri priče znali i koliko i šta znaju o aktualnim događanjima i aktualnim personama naše novije povijesti u Yugi i kao samostalne države.
INA je veliki sistem sa razgranatom mrežom vanjskih poduzeća u kojem se može disponirati velikom količinom novca bez kontrole unutarnjih organa INE i vanjskih (narodne banke i porezne uprave). To je uvijek plodno tlo za stvaranje interesnih grupa povezanih sa političkim funkcijama, a cilj im je uvijek skretanje novčanih tokova prema privatnim džepovima. Kad u tom ringu dođe do konflikta, situacija zna izmaći kontroli, jer ne postoji nitko tko baca ručnik u ring.
O tome daleko najviše znaju ljudi zaduženi za vanjsku trgovinu i vanjske financije. Zato su Mađari i inzistirali na mađarskim direktorima na pozicijama nabave i financiranja. Pretpostavljam da je po toj logici mr Hernadi jedna izuzetno dobro informirana persona, i da je to glavni razlog zašto je zahtjev za ekstradicijom promptno odbačen.
Ljudi iz obvještajne zajednice mogu dostići tu razinu raspolaganja s povjerljivim informacijama samo ako su direktno infiltrirani u sustav. Ako nisu, informacije do kojih oni mogu doći su klasični intelligence service, burze, agencije za konkurencije, mreža doušnika i prisluškivanje....
Zato se i postavlja to pitanje, šta ljudi tipa Perković ili Hernadi zapravo znaju, i kome to može nešto značiti?

Tko je glasao

INA I Astra

KAo sjedišta financijske moči UDB-e.
Također i kao mjesta za uhljebljivanje svih pantangana (štakora) kad kome istekne vrijeme trajanja.
Mjesta za čekanje mirovina.
Nego Hlad evo jedan interesantan Olujićev osvrt na Nobila i sam slučaj Perković.
Interesantno za pročitati.
Link:
http://www.vecernji.hr/index.php?cmd=show_clanak&clanak_id=580198&action...

Tko je glasao

@grdilin:

Nego Hlad evo jedan interesantan Olujićev osvrt na Nobila i sam slučaj Perković.
Interesantno za pročitati.

S tim tekstom Željka Olujića, kao nepristrasni proučavatelj prošlosti, imam isti problem kao s velikom većinom objavljenih svjedočenja i polemika. Ostrašćen je i u funkciji dnevne politike (u okviru onoga, što sam označio kao tekuću farsu). Čak i da nije takav, Olujić nije neutralni svjedok, nego sudionik, neko vrijeme na visokim državnim dužnostima (državni odvjetnik u vrijeme kad je Josip Perković bio pomoćnik ministra obrane).

Nezgodno je da u javnosti jedan odvjetnik polemizira protiv drugog. Pa Nobilo je Perkovićev odvjetnik, naravno da tvrdi da on nije kriv. Ne može se iz toga izvoditi politička nakana.

Slažem se naravno s njegovim uvodnim stavom Josip Perković ili jest osnovano sumnjiv da je poticatelj ubojstva Stjepana Đurekovića ili to nije. To treba utvrditi njemački sud koji je stvarno i mjesno nadležan jer se to ubojstvo dogodilo u Njemačkoj.

No dalje, on kaže, kao da je to očita činjenica, da MIlanović i Nobilo postupaju »bojeći se da Perković ne progovori«. O čemu? O Udbi i njenim ubojstvima? Ima li indicija da Milanović i Nobilo s time imaju veze? Ako ima, neka nama, koji znamo puno manje, to kaže otvoreno! A ne da je Nobilo »iskusan član SK«. Što bi to trebalo značiti? Je li relevantno? Je li on i danas član nekakvog "SK"? Pa kasnije docira kako je Hrvatska vodila rat »oslobodilački od Nobilove Partije«. Nije mi poznato da je Hrvatska vodila rat protiv Saveza komunista Hrvatske - Stranke demokratkih promjena.

»Anto Nobilo ide tako daleko da ubijenog Đurekovića optužuje za izdaju Ininih tajni Nijemcima. A tajni nikakvih nije bilo! Tada se navodilo, a i kasnije, da je Đureković stvarno digao znatne pare iz Ine, te da je započeo suradnju s njemačkom obavještajnom službom (BND) i predao im ratne planove Ine, što je svakako značajan obavještajni podatak. Ćini mi se da ima realnih indicija, da je stvarno bilo tako. (Ne izvodim iz toga zaključak da ga je bilo opravdano ubiti ili da je opravdano danas ne izručiti Perkovića. Kako sam više puta spomenuo, ne razmišljam ovdje o "pravdi". Svoje moralne stavove možda ću posebno artikulirati. To je jedan drugačiji diskurs.)

Nobilo dalje tvrdi da Njemačka ima cijeli arhiv hrvatskih obavještajnih službi, a skriva da ju je rasprodao Stjepan Mesić. ovakva apsurdna blebetanja desničara koji mrze Stjepana Mesića čine me vrlo sumnjičavim i prema svemu ostalome.

Čestita država nikad se neće kolebati izručiti svoga sumnjivca za kazneno djelo počinjeno u inozemstvu. Ovdje je u igru uveden pojam čestitost, dakle, prelazi se u moralistički diskurs. Sa stajališta "državnoga razloga" pak izručenje može biti sporno (što je rekla i bivša čelnica britanskog Mi-6).

To koliko je Anto Nobilo politički protuhrvatski zainteresiran, jasno pokazuje njegova izjava da se suđenje Pratesu za ubojstvo Stjepana Đurekovića vrlo “precizno pratilo” . Postavlja se pitanje, zašto bi se, ako Perković nije kriv, precizno pratilo kazneni postupak? Time Nobilo, dakle, priznaje krivnju svoga klijenta. Dvostruki "non sequitur". Iz same činjenice da se to suđenje pažljvio pratilo, ne može se izvući zaključak da je Perković kriv, a još manje da je to "protuhrvatski".

Zatim priča o "Tajnom službenom listu SFRJ" i nekakvom »članu obitelji Jakova Blaževića«. Meni se čini tipičnim erističkim trikom, za jedan tip muljanja u javnosti, da se koriste ovakve sintagme i time održi neka atmosfera tajanstvenosti i osobne upućenosti u tajne, umjesto da se kaže točno ime. Taj član obitelji je digao nekakav kredit - kakve to sad veze ima?

»postojale su u komunizmu, u SFRJ, i najtajnije službe. Postojale su službe koje su ubijale i one koje su pljačkale. (...) Ja pouzdano znam da je Anto Nobilo morao s time biti upoznat pa moramo zaključiti da on jednostavno laže.« To je ono "ja znam", a vi mi eto imate vjerovat na riječ. Postojale su tajne službe (ne neformalne klike kakvih uvijek ima!), tajnije od SDB i KOS-a? Koje? Kako su se zvale? Tko ih je organizirao i vodio? Poznato je da je SDB organizirao likvidacije pojedinih emigranata, po nalogu i pod nadzorom Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SFRJ, odnosno vrha partije i države (a koliko su republičke organizacije mogl4e samostalno nastupati, ne znam). Mogla je neka klika ili grupa zloupotrijebiti mehanizam za, kako mnogi upozoravaju, "mafijaško" (a ne uobičajeno političko!) ubojstvo Đurekovića. Ali neka posebna najtajnija služba? Ja znam da Nobilo zna, ali ne želim reći što ja o toj Službi znam? NIje mi uvjerljivo.

Tko je glasao

Slažem se naravno s njegovim

Slažem se naravno s njegovim uvodnim stavom "Josip Perković ili jest osnovano sumnjiv da je poticatelj ubojstva Stjepana Đurekovića ili to nije. To treba utvrditi njemački sud koji je stvarno i mjesno nadležan jer se to ubojstvo dogodilo u Njemačkoj."

Ja se s tim ne slažem. Ako se tvrdi da je o ubojstvu odlučeno i da je ono planirano u Zagrebu, onda je stvarno i mjesno nadležan sud u Zagrebu.

Tko je glasao

kaznenopravno

mjesto izvršenja kaznenog djela
"
Kazneno djelo počinjeno je u mjestu gdje je počinitelj radio ili bio dužan raditi i u mjestu gdje je u cjelini ili djelomično nastupila posljedica iz zakonskog opisa kaznenog djela, a u slučaju kažnjivog pokušaja i tamo gdje je ta posljedica prema njegovu predviđanju trebala nastupiti.
"
dakle u konkretnom slučaju najvjerijatnije je giška "radio" u jednoj bavarskoj garaži, a perković je mogao planirati tu radnju na letu do antarktike.

Tko je glasao

Ja se s tim ne slažem. Ako se

Ja se s tim ne slažem. Ako se tvrdi da je o ubojstvu odlučeno i da je ono planirano u Zagrebu, onda je stvarno i mjesno nadležan sud u Zagrebu.
Bameled, špica špice...

Ovo je vrlo vjerojatno najznačajniji dnevnik na pollitici o temi, rekao bih temeljno štivo za svakog tko želi zadnja tri mjeseca svesti na svrsishodnu popodnevnu kavicu. More bit da san puknut i da je jedino meni milougoda ovaj povratak u devedesete, osamdesete i sedamdesete, ali se ja ne sramim vlastite seksualnosti i smatram da je najs biti ovako prcan u Ime domovine.

Tko je glasao

U Olujićevim intervjuima

U Olujićevim intervjuima obično su vjerodostojni jedino datumi kad su objavljeni.

Tko je glasao

Argus

Ne vjerujem da je Nobilo vjerodostojniji pa ćak ni u datumima.

Tko je glasao

Vjerodostojnost

Oštrić ti je prije mene odgovorio o Ostojićevom liku i djelu, što potpisujem. Advokat koji nastoji razbiti obranu kolege odvjetnika iz dnevno-političkoga rakursa, premda nije upućen u stanje spisa i nije tužilac u procesu, a pritom je još i kao državni odvjetnik surađivao s tim istim branjenikom, bio bi za mene moralno i profesionalno smeće i kad se i ne bih sjećao kako je virio desnom krilu HDZ-a iz mandula i pretpostavljao nacionalno pravnom.

Drugo, lako je provjeriti čija je vjerodostojnost veća. Da se nađeš u teškoj situaciji, i možeš birati, bi li za odvjetnika izabrao Nobila ili Olujića?

Tko je glasao

Argus

Vidi, meni je interesantno da pročitam i Olujičevo mišljenje.
Ja iz toga ne izvlačim zaključke.
Ja samo slažem mozaik bez konačne slike.
Ona je meni još nepoznanica.
Dakle analiziram pristupačne podatke iz raznih tekstova.
Ne lijepim se na prošlosti ili neke ideologije ni Nobila ,a bogme ni Olujića.
a na ovo tvoje :
----------------
" Da se nađeš u teškoj situaciji, i možeš birati, bi li za odvjetnika izabrao Nobila ili Olujića?"

-------------------------

Ni jednog ni drugog pa taman mi ih i besplatno davali.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci