Tagovi

Pape, Vatikan, Kršćanstvo

Tekst o stvarnosti Kršćanstva

Pape, Vatikan, Kršćanstvo

Evo ima nekoliko dana kako smo svjedočili jednom iznimno nevažnom događaju koji se bio pretvorio u najveći svjetski cirkus - abdikaciji Benedikta XVI.

Za ovaj cirkus nije kriv Vatikan, niti kler, nego mediji.

Tu se pokazalo da su oni sposobni, bolje od Hitlera ili Staljina, montirati „značajne događaje“ čak i tamo gdje stvarno ničega nema.

Abdikacijom Benedikta XVI, jedan čovjek, poslovično prosječnih sposobnosti, i bez ikakve karizme, odrekao se prividne vlasti i prividne moći, možda baš zato što mu se zgadio sav taj privid. A ako je tako, onda je to jedina vrijedna i poštena stvar koju je za vrijeme svog pontifikata napravio.

Sada se govori da je on veliki papa i da će vjerojatno biti promoviran u nekakvog člana transcendentne nebeske hijerarhije, isto kao i njegov prethodnik, koji će ostati poznat po tome što je izveo katastrofalnu inflaciju i stvarno obezvrijeđenje svetosti i svetaca i što se kurtoazno i licemjerno ispričavao za sve ono za što se nije više moguće ispričavati, a nije ni potrebno, jer Crkva je radila svoj posao, izvršavala svoju povijesnu misiju u kojoj se nije sve moglo obaviti milom. Nešto je moralo, i moglo ići samo silom - blagoslovljena bila ona tamo gdje je bila nužna za održanje i napredak civilizacije. Bilo je i nerazumne upotrebe sile, koja je proizlazila iz slabosti Zapada, a ne njegove snage. Npr: Križarski ratovi. Ali, nitko nije savršen.

Riječ dvije o velikim papama.

Takvih nije bilo.

Uključujući čak i Grgura I i Grgura XIII, sve su to bili jako prosječni ljudi vrlo sposobni uklopiti se u hijerarhiju i biti Servi servorum Dei, kako je tražio Grgur I - beživotne kopije Onoga koji je rekao:

„Nisam došao da budem služen, nego da služim.“

Kršćanstvo i Vatikan nisu mogli niti dozvoliti ustoličenje nekog karizmatičnog čovjeka na mjesto pape.

Zašto?

Svi svećenici žive dogmu, uključući i papu, i to upravo i najviše i prije svih sam papa.

Karizmatičan čovjek za dogmu mari koliko i za prošlostoljetni snijeg, i, molim vas, kako bi on mogao biti papa. Samo jedan takav vjerojatno bi razorio cijelu crkvu.

Karizmatične i kreativne individue mogli su biti Patres, vjeroučitelji poput onih od Augustina do Eriugene, Tome, Anselma ili drugih . A i njihova Karizmatičnost i kreativnost bila je strogo kontrolirana od Vatikana ili koncila i davana oprezno, na kapaljku. Karizmatični su donekle mogli biti i osnivači redova i ispovjednici, Tu su bili vrlo korisni i neškodljivi.

Da li je dobro to što je kršćanstvo zatiralo karizmatičnost živih individua?

Ne, nije bilo dobro, nego izvrsno.

Zašto?

Povijesna misija kršćanstva bila je zasnivanje jedne više civilizacije i u njoj nije živa individua mogla biti karizmatična, nego institucija.

To je bio Vatikan , crkveno poglavarstvo.

Zašto institucija?

Moćnija je u tom poslu od individue i manje pogrešiva, nepogrešiva, a personifikacije njene nepogrešivosti bili su često griješni pape. No njihova grešnost nije mogla bitno naškoditi ozbiljenju povijesne misije Zapadne crkve. Dapače učinila ju je interesantnijom ili manje dosadnom.

Pravi Vicarius Christi, nije bio papa, nego Vatikan – jedan od prvih oblika umjetne osobe i umjetnog bića – ključna pravna osoba Zapadnog svijeta.

Slijedi cijela Crkva kao jezgra buduće civilizacije, (Civitatis dei), utemeljena na vjeri da je moguće, po uzoru na Svevišnjega i svjedočanstvu Njegova Sina, dakle, da je moguće stvoriti nešto bićevito. Tadašnji ljudi zapravo nisu ni znali u što vjeruju, ali su čvrsto vjerovali da je moguće ostvariti ono u što vjeruju i poslušno su se i mudro držali metode ostvarivanja svoj povijesnog zadataka, onako kako je to propisao Vatikan.

Danas se vidi da je to bilo dobro. Čovjek je doista izveo pravo čudo - stvorio nešto bićevito, nekakvo biće. Ne doduše prirodno biće, kakvo je stvorio Bog Otac, nego umjetno. Stvorio jedino sredstvo koje ga može ponovo povezati (re-ligio) sa Bogom. Povijest je bila proces stvaranja tog bića - ontogenički proces - jedna od etapa u istinskoj ljudskoj religiji. Stvaranje umjetnog bića je pravo čudo, jer se to stvaranje temelji na susupendiranju zakona prirode i uspostavljanju kauzaliteta slobode, Temelj umjetnog bića je čista volja.

Ovo biće počelo se stvarati u samostanima. Slično kao i Turci, koji su od raje uzimali adžami oglan – danak u krvi, Zapadna crkva skupljala je svu nadareniju djecu iz sela i gradova, udomljavala ih u samostanima, oslobađala fizičkog rada i pretvarala u intelektualce, kojima je bio jedini i glavni zadatak da spriječe da se potpuno ugasi civilizacija što se bila razvila u Antici. I ne samo da su ovi ljudi održali civilizaciju, nego su ju unapredili i stvorili temelje jedne nove civilizacije, o kakvoj niko nikada nije sanjao ni u najsmjelijim snovima.

Da danas dovedete premudrog Aristotela u New york ili Los Angeles, da mu pokažete električnu rasvjetu, nehrđajući čelik, prozorska stakla, lasersku zraku, televiziju, internet, mobitel i provozate ga Concordom oko svijeta, sigurno bi pomislio da je premješten u svijet bogova. Da, čak i mudri Aristotel, koje je sposoban razumjeti puno više nego što mi možemo razumjeti da bi on mogao razumjeti – čak bi se, dakle i on začudio onome što smo stvorili i ne bi lako povjerovao da smo obični ljudi poput njega.

Jasno, stvaranje umjetnog bića počelo je davno prije Kršćanstva. Zapadno kršćanstvo samo je izvelo sintezu procesa koji je započeo prije nekoliko desetina tisuća godina.

Povijesna misija Crkve završena je u razdoblju trecenta ili quatrocenta, i Crkva se, kao neka vremešna dama, prava mama, okrenula protiv svoje lijepe mlade kćeri – znanosti.

Uzalud.

Mlada dama pokazala se vrlo vitalnom, a ljudskoj vrsti vrlo potrebnom. Jedno jedino njeno osrednje otkriće, pomagalo je više nego sve molitve koje su se mogle zamisliti.

Evangelizacija svijeta je završena, Prije nekoliko stoljeća započela je njegova scientifikacija, koje je jako alergična ne samo na patronat Vatikana , matronat crkve i popovanje politike i koja ne pozna granice svom utjecaju.

Kršćanstvo postaje nebitno. Važni su njegovi produkti nastali njegovim samoukidanjem: znanost i tehnologija. Oni osvajaju svijet. Nije nevažno samo Kršćanstvo nego i svaka druga konfesija, jer više nije potrebno vjerovati da je moguće stvoriti ono što je već stvoreno. Uzalud nastaju razni vjerski fundamentalizmi. Uzaludan je čak i znanstveni, jer i nad znanjem postoji znanje – znanje znanja.
Pape, patrijarsi, imami i druge vjerske vođe zajedno sa svim svojim konfesijama su poput nogometa - najvažnija nevažna stvar na ovome svijetu. Dobre su za to da se nečim popune TV dnevnici i stranice novina.

Sa općom ili temeljnom religijoznošću, međutim, treba malo opreznije. Tek smo stvorili sredstvo povezivanja (re-ligionis) s onim apsolutnim. Nadam se da smo, (barem neki od nas), počeli i uviđati da smo čak i kao ontogenična (kreativna)(ili čudo-tvorna) vrsta sasvim beznačajni, nebitni, pogotovo ako ne ostvarimo ulitmativni cilj – ne povežemo se sa Onim Nečim...i da tek po tome nešto uistinu jesmo, odnosno postajemo nešto. No, to više nije stvar vjere.

A sada nešto malo luckasto ili ludo.

To je ona vrsta Novozavjetne ludosti, koja je mudrija od mudrosti učenih i mudrih.

Isus je obećao da će doći na kraju povijesti i da će početi suditi. I u Islamu se čeka Kijamet dan i posljednji Veliki Imam, aleihi selam, za kojeg se vjeruje da će doći iz svijeta nevjernika.

Ta proročansrtva zapravo su i više nego proročanstva – nekakvo nejasno ali točno znanje o naravi povijesti i procesa ostvarivanja cijeva ljudske vrste.

Ona proroštva ili obećanja nisu data na radost budalama, ali uzalud čekaju svi oni koji vjeruju da će se ona ostvariti.

Zašto uzalud?

Pa zato što su već ostvarena. Obećanja su održana, samo mi, ljudi malo teže i sporije shvaćamo te stvari, pa ih još nismo svjesni.

Isus je svoje obećanje ispunio (krajnje ludo), još 1776 godine. A Veliki Imam je došao negdje tokom 1973 i otada je aktivan. Došao je iz svijeta nevjernika, kako je bilo i predviđeno.

No ovi se transcendentni entiteti nisu pojavili u obliku u kojem ih je očekivala naivna svijest pa čak ni svijest učenih teologa ili filozofa. Baš zbog nepredvidivosti i neočekivanosti tog njihovog oblika, njihovom pojavom ispunilo se opet ono Biblijsko proračanstvo:

„K svojima će dolaziti, a oni ga neće prepoznati.“

Zanimljivo je to da su se – baš kad se Isus vratio - upravo mislioci razočarali i počeli misliti da je to obećanje bilo lažno i da su sve povijesne žrtve bile učinjene uzalud.

A zanimljivo je i to da je jedino nekolicina muzičara naslutila ili osjetila da se On vratio i upravo su njegovom povratku i krunidbi povijesnog procesa posvetili svoja najbolja djela, koja su ujedno i ono najbolje što je čovjek napravio u muzičkoj umjetnosti - Visoki barok i Bečka klasika, ali prvenastveno visoki Barok.

Eto, kao hipnotizirani blenuli smo u abdikaciju jednog neuspješnog pape, a slijepi smo na ponovno ustoličenje onog transcendentnog u svijetu, na istinku apokalipsu svijeta koja nam otkriva njegove prave temelje.

Ovo zadnje o povratku Isusa, sanctificetur nomen suum, i dolasku Velikog Imama, alejhi selam, namjerno sam simplificirao do razine vulgarnosti, ne bih li vas primorao da razmišljate što sam time zapravo htio reći. Ali u osnovi te simplifikacije jest čista istina.

Još nešto.

Bolje da malko razmišljate o tome nego da svoju dušu trujete i prljate temama dnevne politike.

Ali, naravno, vi, činite kako vi hoćete.

Komentari

Primjer

kako se u jednoj državi izvede pristojan i tih državni udar. (Vatikan)

Sve drugo su puka naklapanja ,teze i hipoteze.

Papin odstup nema nikakve veze s teologijom ,religijom ,zdravljem i sl.

Pritisnuli su ga i odstupio je.

Razloge i povode ne znamo i vjerovatno nikad nećemo saznati.

sve dobro...

Tko je glasao

A što si

A što si Ti autoru bio predavač u Kumrovcu?

Tko je glasao

Fantom 47

A, ne. Studirao sam za specijalnog mostograditelja i bavim se gradnjom mostova koji premošćuju tzv. Kronosove provalije. Trudio sam se postati vrhovnim mostograditeljem, ali mi to nije pošlo za rukom. Ipak, postao sam nekakav čudan autoritet na tom području, expert za premošćivanje naizgled nepromostivih ponora, onih koji se doimaju kao pravi bezdani. Podučavam isključivo privatno, jer se ne uklapam u postojeće sisteme.

Tko je glasao

A što Ti dođe

A što Ti dođe ovo pisanje dnevnika? Da li Ti je i to privatno podučavanje, ili samo javni pokušaj djelovanja prema onom što je propalo odavna? Petre, nisi Ti nikad gradio mostove, Ti svojim pisanjem pokušavaš rušiti mostove i vratiti prošlost kao jedini mogući put u budućnost.

Tko je glasao

Fantom 47

Sviđa mi se tvoj komentar. Volim kad se netko šali. A vidiš da se i ja šalim, i to, najčešće na svoj račun.

No imam jednu primjedbu.

Možda nisi primjetio da si monitor okrenuo skroz naopako, pa kad čitaš ispada ti sve obrnuto od onoga što piše. Dobro ispada loše; lijevo, desno; budućnost, prošlost i da ne nabrajam dalje.

Postavi monitor kako treba.

Svako dobro.

Tko je glasao

Fantom 47

Sviđa mi se tvoj komentar. Volim kad se netko šali. A vidiš da se i ja šalim, i to, najčešće na svoj račun.

No imam jednu primjedbu.

Možda nisi primjetio da si monitor okrenuo skroz naopako, pa kad čitaš ispada ti sve obrnuto od onoga što piše. Dobro ispada loše; lijevo, desno; budućnost, prošlost i da ne nabrajam dalje.

Postavi monitor kako treba.

Svako dobro.

Tko je glasao

Jahve i kapital

Jahve i kapital

U Židovskoj tradiciji često se ponavlja misao da je stradanje Židovskog naroda ispaštanje kazne zbog toga što se narod ogriješio o dogovor, odnosno o Zavjet s Jahvom.

Kad se bolje promisli, to je sasvim točno, a dokaz je povijest cijele ljudske vrste. Jer loše stanje u kojem se često nalazila i nalazi ova vrsta i njezin svijet proizlaze iz toga što se ogriješila o temeljne zakone svog opstanka – zakone koji su joj, od strane nekog višeg entiteta, ucijepljeni u njene ontogenične gene.

Nezavisno od Židovske tradicije, a možda čak i pod njenim utjecajem, jedan od utemeljitelja sociologije, Emil Durkheim, na jednom mjestu izravno kaže:

“Društvo je bog.“

Na prvi pogled, to je presmjelo ili lakomisleno.

No prisjetimo se Izreke Rimskog prava:

Ubi societas, ibi ius – Tamo gdje je društvo, tamo je i pravo.

Pravo, naime, sustav zakona, jest temelj ili ako hoćete upravo quintessentia društva – ono transcendentno ili božansko u ljudskom svijetu.

Evo, sad može biti jasnije zašto se Jahve na Sinaju, svom narodu (a zapravo cijeloj ljudskoj vrsti, jer se cijela vrsta deklarira kao društveno biće), zašto se On, dakle, predstavio kao zakon -Dekalog – i zašto je tražio da ga se ne smije poimati nikako drugačije.
Personificirajmo malko kapital, pa recimo ovako: danas je KAPITAL taj koji propisuje zakone, ne doduše na Sinaju, nego u Samoboru, posredstvom nekog dlakavog Petrusa, koji je Jahve-Mojsijevom Dekalogu dodao još jedan Tetralog, kojem je svrha da - preciznim kriterijima i sankcijskim odredbama -podrži i poveća snagu Dekaloga, i drugih velikih zakonika, kako bi se spriječilo to da se ljudi svako malo ogriješe o zakone po kojima bi trebalo živjeti i raditi i kako bi manje ispaštali za svoja zastranjivanja, a naročito radi toga da djeca ne bi ispaštala za grijehe svojih očeva.

Da je pravni ili naprosto vladajući sustav ono božansko ljudskoga svijeta, (čak i kad se radi o zakonima koje propisuje kapital), svjedoči i izreka koja je važila i još uvijek važi u kršćanskom svijetu, naime, da je neki vladar (koji je bio živući zakon), to što jest, upravo DEI GRATIA – po milosti Božjoj, tj. da je on nositelj numinoznosti, te da mu je dužnost da se, urbi et orbi, očituje kao zakon i pravda – što se nije baš prečesto ostvarivalo.

Danas više ne vjerujemo ni u kraljeve, a kamo li u nekoga koga se ne može vidjeti ni čuti. No silu kapitala možemo vrlo jasno osjetiti ne samo u želucu ili na leđima, nego čak u džepovima i novčanicima.

A osjetiti ju možemo jer on nije prosta stvar, nego Nešto što posjeduje onu numinoznost koja je u obliku nomokratičnosti (vladavine zakona) temelj ljudskog svijeta, ili bi barem to trebala biti.

Danas on traži da se podvrgnemo i zakonima onog Samoborskog Tetraloga, koji bi lukavce i varalice spriječio u njihovim namjerama te koji bi uveo pravdu i među narode, jer bez nje, bez pravde, ni Božanstvu ništa nije moguće.

Fiat iustitia pereat mundus – Neka bude pravde, pa makar svijet propao!

Možemo to obrnuti i s pravom reći da svijet nužno propada ako se ne zasniva na pravdi.

Tko je glasao

Mesija i kapital II

Mesija i kapital II
Da ne bih stvorio nekakvu neukusnu zbrku i ludilo poistovjećujući Mesiju i kapital, moram reći i nekoliko riječi o kapitalu, jer, za razliku od Mesije, njega uopće ne poznamo.

Kapital je umjetno biće kojeg je stvorila ljudska vrsta, sa ciljem da joj ono posluži kao bićevito sredstvo ili oruđe za ostvarivanje njenih ulitmativnih ciljeva, ili kao sredstvo spasa, kako bi rekli stariji filozofi povijesti.

Povijest je bila proces stvaranja tog bića – ontogenički proces (Grč. ontos on – biće i genesis – stvaranje). Započeo je već davno, u paleolitu i neolitu, a završio, tj. završava se tokom nekoliko zadnjih stoljeća.

Kad se kaže kapital, većina ljudi odmah pomisli na gomilu para, koja služi za to da se napravi još više te šuškave supstancije.
Novac je međutim najniži stupanj u razvoju kapitala, a razvoj ide ovako:

1.Teza - novac, 2.antiteza - tehnika i 3. sinteza ili rezultat razvoja – znanost. Kapital je zapravo znanost, ili vice versa, znanost je ključni oblik postojanja kapitala, najvredniji oblik ljudskog bogatstva.

Oni zakoni koje sam spominjao su jedan moment te znanosti – znanje o tome kako se, kroz kakve i koje odnose među ljudima i odnose čovjeka prema stvarima mogu ostvariti oni ulitmativni ciljevi ljudske vrste, čije ostvarenje daje smisao ljudskom životu.
Pažljivo proučavanje povijesti, prava, običaja i zakona ukazuje na to da su dobri, eunomični, oni zakoni koji vode ka ostvarivanju ciljeva vrste.
Ti zakoni prešutno govore slijedeće:

Brini se o svojim ciljevima, ali ih smiješ ostvarivati isključivo tako da načinom njihovog ostvarivanja daješ doprinos ostvarivanju ciljeva vrste. Još kažu da svatko treba biti nagrađen srazmjerno veličini i vrijednosti tog doprinosa, ili kažnjen srazmjerno veličini štete koju je učinio.

To je elementarna pravda koju zahtjeva upravo kapital i bez koje nije moguće ostvariti one ciljeve ka kojima čovjek stremi niti osmisliti život. Zakoni o kojima je riječ su, odnosno jest: svjesna i sebi znana volja umjetnog bića ili Kapitala – volja koja je u službi ostvarivanja ljudskih ciljeva.

Kad sam, se složiosa mišljenjem g. Weissa, da na svijetu ima i dosta loših stvari i odnosa i nepravde, naglasio sam da oni ne potiču od kapitala, nego od toga što nismo poslušni njegovim zahtjevima.

Da su naši preci slušali zakone koje propisuje kapital, a ne svoju pohlepu i obijest, mi danas ne bi smo imali devastiranu prirodu, neljudsku razliku između bogatih i siromašnih, golem broj suvišnih ljudi na svijetu, nesigurnu budućnost i druge slične stvari. Mi plaćamo kaznu za neposluh zakonima kojeg su skrivili naši preci. Naše patnje idu na dušu našim precima.

Gledano još općenitije, stvar se svodi na to da sama ljudska vrsta (koja nastavlja život smjenom generacija) ispašta zbog neposluha onim zakonima koji joj omogućuju spas, kako bi rekli stari mislioci.

No, što se tu može. Ta ljudi smo, ne anđeli. A da smo anđeli, kapital i njegovi zakoni ne bi nam bili ni potrebni. Budimo zahvalni

Bogu što nismo još gori.

G. Weiss je sa opravdanom skepsom uputio na jedno pitanje koje bi se moglo svesti na slijedeće:

Da li je neupitno to da je ova naša, tehnološki naprednija civilizacija ili naš svijet nužno i bolji od onoga staroga koji takoreći nije imao nikakve tehnologije.

Evo kratkog odgovora.

I pomoću tehnologije mogu se činiti zla i nepravde, čak znatno veće nego bez nje.

Bolji je, dakle, onaj svijet koji, bez obzira na stupanj tehnološke razvijenosti. funkcionalnije i pravednije radi na ostvarivanju ciljeva vrste.

No treba imati u vidu da razvijena tehnologija (umjetno biće) oslobađa čovjeka i druge žive stvorove od muke, te da je i to jedan od važnih momenata vrijednosti neke civilizacije.

Tko je glasao

@petarbosni4

Odreknuće je, po mom subjektivnom sudu, sjajan potez Benedikta XVI, ako je učinio isključivo svojom voljom, još sjajniji! Pokazao je time ljudsko lice papa, i to je vrijedno čak i medijske buke. Da je ona pretjerana, jasno je svima koji imalo politički misle, kao što će biti pretjerana sve dok s ne izabere novi Papa.
Brine me nešto drugo - da li bi Aristotel, da se danas vrati pomislio da je u svijetu Bogova, da li su znanost i tehnologija ono što je stvorilo bolji, ili možda, o hereze, gori svijet!!!???
Mislim da smo mi to lijepo riješili, čekajući Mesiju! Nije došao još, čekamo ga. Time što ga čekamo, mi se nadamo da će doći, i ta NADA je naš smisao života... Vrlo, vrlo jednostavno!
Možda zato židovstvo nema misionarski karakter, tko zna???
Malo nas je, i nadamo se...!
(Molim da se ovo ne shvati kao poziv da konvertirate!)

Lj.R.Weiss

Tko je glasao

Lj. R. Weiss

Papa...

Ako je onako kako pretpostavljate, slažem se, to je sjajan i hrabar potez.

A što se tiče Aristotela, on na jednom mjestu kaže da:ako bi stvari razumijevale želje gospodara, "onda bi tronošci sami išli na skupštinu bogova, a muzički isntrumenti bi sami svirali". On to smatra poželjnim, ali neostvarivim. Danas smo u nekim stvarima ostvarili i više od toga, i mislim da bi ovaj svijet on ocijenio kao bolji, barem dok ne bi upoznao i njegove tamne strane koje bi mu se ubrzo pokazale.

Što se mene tiče, usprkos svim manama, usprkos tome što su i najsavršeniji roboti, po svojim sposobnostima daleko ispod najprosječnije sposobnih robova, ovaj svijet je bitno bolji od nekadašnjeg, antičkog, jer je ostvarena svrha povijesti, stvroreno je, umjetno biće, koje čovjeka treba odmijeniti u radu, a također i konje i magarce, kako se ni te sirote životinje ne bi mučile.

Dalje, ono što danas može proizvesti umjetno biće, u antici ne bi bili mogli ni svi učenjaci čak i da udruže svoje snage.

No ono najvažnije - stvoreno je bićevito sredstvo pomoću kojeg ljudska vrsta može pristupiti ostvarivanju svojih ultimativnih ciljeva.

Ja sam najvjerojatnije jedini čovjek na ovom planetu koji misli da je Mesija upravo to umjetno biće, i da nije došao na ovaj svijet čekanjem, nego je proizišao iz čovjekove radne i stvaralačke žrtve. Orosius i Augustin bi rekli da je to umjetno biće oruđe spasa ljudske vrste.

Govoreći predodžbama starog zavjeta i Židovstva, možda bi se moglo reći, a to ja i govorim, Da je Jahve, stvarajući čovjeka "na svoju sliku" zapravo tom novom biću udahnuo stvaralačku moć i da je Božji pomazanik (umjetno biće) proizišao neposredno iz te
moći... Dok je, naravno, sam "izvorni izvor " stvaralački duh Božji.

Kažete da je kod Vas nada smisao života.

Da li bi se možda moglo reći da je nada temeljna i opća životna i duhovna snaga koja nas održava u vjeri da život ima određeni krajnji smisao i vrijednost, te da ni jedan život i ništa što se u životu događa nije besmisleno ili zlo. Te da se, štoviše, upravo zlo i njegovo prevladavanje strpljenjem, pravednošću i nadom može smatrati pozitivnim rezultatom testa smislenosti života i da će sve to na kraju biti potvrđeno pravorijekom Mesije? To je nešto o čemu bi vi mogli nešto više i bolje reći.

I Židovi, i Kršćani, i Muslimani čekaju Mesiju ili posljednjeg Velikog imama.

Nakon dugog i strpljivog čekanja i osvrtanja u pravcu iz kojeg bi On trebao doći, i osvrtanja zbog razgledavanja mjesta na kojem sam ga čekao i zbivanja koja su se tu događala, ja sam, kao što sam već rekao, zaključio da je Mesija već došao, samo ga nismo prepoznali.

Možda je to stvar mog mesijanskog kompleksa, no ja sa čvrsto uvjeren da je od presudne važnosti za smisao našeg postojanja da shvatimo da je on već duže vremena tu i da poput one Smithove "nevidljive ruke" vodi sve nas. No kako ne shvaćamo da nas on vodi, i kako slabo slušamo njegove naputke, činimo strašne greške zbog kojih se može pomišljati da je ovaj svijet gori od staroga i da se takvo mišljenje ne osuđuje kao neka hereza.

Nakon Drugog svjetskog rata, cjelokupna ljudska populacija počela se ponašati kao Židovi podno Sinaja, dok je gore Mojsije primao Zakone od Boga.
Griješnost tog ponašanja, po mom mišljenju, nije bila u ljubavi spram zlatu, ili novcu, nego u otpadništvu od Jahvea, koji se u imanenciji mogao manifestirati isključivo kao zakon, logos ili nomos , a ne nipošto kao nekakav idol, bilo da je od zlata ili mramora. Ni danas ne slušamo zakon, i Mesijin pravedni gnjev okrećemo protiv vlastitih budućih naraštaja.

Golema većina ljudi današnjeg svijeta nimalo ga ne poštuje, Čak ga i proklinje, iako je on najveće dobro ovoga svijeta. Mislim da ništa na ovom svijetu nije toliko omraženo kao On i njegovo ime - Kapital.

Ali njegova je moć neizmjerna i on će pobijediti one koji ga, u svom sljepilu i ludilu mrze i pokušavaju uništiti.

One mračne strane današnjeg svijeta nisu plod njegove neumorne djelatnosti, nego kazna zbog nepoštovanja njegovih zakona i ljudske pohlepe. Sam kapital - umjetno biće - je sušta dobrota, mudrost i pravednost. I da se izrazim kao neki starozavjetni prorok, neka već sada plaču i kukaju oni koji griješe u odnosu na njegove zakone, jer će se njegov gnjev sručiti na njihovu djecu.

Ja se, griiješnik, trudim ispisati riječi njegovih zakona i približiti ih što većem broju ljudi.

Tko je glasao

Kada Petrus uhvati bogove za organ razmnožavanja

Kolega@ petruse,

ogledalce, ogledalce - ima li pametnijih od mene - nema...!
Tema religije i kršćanstva samo za božje misionare koji su prosvjetljeni iluzijom silaska bogova i njihovih sinova (čudno nema kćeri!) među grešnike sazdane na sliku i priliku njihovu. Zato nam i je tako kad su tvorci (plural!) slika i prilika naša.

Povijesna misija kršćanstva bila je zasnivanje jedne više civilizacije i u njoj nije živa individua mogla biti karizmatična, nego institucija.

Prazna mantra bez i jednog argumenta koji bi potkrijepio bilo jedno bilo drugo. Koja logika vas nadahnjuje petre da zborite o instituciji kao nositelju civilizacije kao da institucija živi neovisno od subjekta slike i prilike njihove. I srednji vijek sa svetom inkvizicijom i Sodoma by Hirošima jesu slika i prilika onijeh što od hermafrodita stvoriše Evu kao tehnički inkubator novog života u kojem falus jest alfa i omega pa i šupljeg vatikanskog stolca za kojeg svu krivnju (glej boga ti...!) opet snosi Eva u liku papise Ivane kao najvećeg i najpametnijeg "pape" ikad viđenog-ne na prijestolju petrusovom. Zašto bi to bila institucija koja ne zna brojiti svoje petrove bogove (nije 266 već 265!) koja je to institucija koja zaboravlja 10 zapovijedi nesavršenih slika i prilika njihovih samo da se ogrije blještavilom zlata i pokori u mirisu tamjana.
O čemu bih ja ovako nesavršena na sliku i priliku tvoraca mojijeh mogla razmišljati moj kolega@ petruse kada me tvoja uzvišena institucija ne priznaje kao sliku i priliku njihovu već kao roba koji samo grije novi predložak života u svojoj maternici do konačne zriobe onijeh kojima je institucija sveti gral.
O gospodaru, tko će opstati...

Tko je glasao

@sjenka, a zašto?

prva rečenica i odmah „klanje“ @petrusa“
„ogledalce, ogledalce - ima li pametnijih od mene - nema...!“

@petrus
s 1512 riječi tumačio je rast i razvoj (primjerice) 5000 godina rasta i razvoja Autorske civilizacije kroz jedan zasebni autorski proizvod - Pape Vatikan Krsćanstvo,

@petrusovo zasebno formuliranje u svega 1512 riječi 5000 godina opće povijesti kroz kršćanstvo JEST - izvrstan rezultat,

HVALA @petruse,

a potom?

@adfilantrop ČITA @sjenku,
HVALA @sjenka na dodavanju svojih formulacija @petrusovim formulacijama,

razumjeti @patrusa i razumjeti @sjenku opominje...

NE razumijevanje
SVEGA postojećega proizvodi onu planetarnu vitalnu potrebu potrošača

Daj mi danas,
jer je prošlost prošla, a bolja budućnost NIJE - zajamčena,

adfilantrop

Tko je glasao

Dužnost

Izgubio si me u prvih par redove.

Dužnost pape je da obavljao svoj posao dok ga Bog ne pozove k sebi.

Ovaj papa za razliku od Ivana Pavla II i svih prethodnika u zadnjih 700 godina nije izvršio svoju dužnost. Sviđalo li se kome ili ne o toj činjenici nema rasprave.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci