Tagovi

Novi svjetski poredak

Petar Bosnić Petrus

NOVI SVJETSKI POREDAK

Riječ unaprijed

Što se danas u svjetskoj javnosti podrazumijeva pod Novim svjetskim poretkom?

Zapravo, Ništa.

To je jedno prazno, bezoblično „intelektualno“ ili psihološko strašilo, nakaza, koja je proizvod masovne paranoidne shizofrenije, a kojoj svako pridodaje svoje poremećene ideje, tako da je taj „novi svjetski poredak“ nešto kao onaj Freudov Id - sfera poremećenog uma čovječanstva - luda psihološka ili virtualna država kojoj predsjedava „Teorija zavjere“, a ministri su joj, kako se vjeruje, tajne organizacije: Masoni, Iluminati, Bilderberg grupa, razne elite, korporacije etc. etc. Cilj ove države je uništenje ljudske slobode i cijelog čovječanstva.
Neprijatelji i borci protiv mračnih sila ove izmišljene, lude države su obični paranoici i sasvim obične budale. Odlikuje ih čvrsta vjera da ta država uistinu postoji i da ju mogu savladati raskrivajući njenu općepoznatu tajnovitost i opterećujući ju i nagrđujući pridodavanjem što je moguće većeg broja svojih poremećenih ideja.

Toliko o ovom fenomenu suvremene svjetske kulture.

A sada pitanje: što bi novi svjetski poredak trebao biti?

Pod svjetskim poretkom ili poretkom uopće trebalo bi, kako se obično misli, podrazumijevati ljudsku organizaciju koja služi kao političko ili organizacijsko sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste, ali i ciljeva naroda, država i društava. Svaki svjetovni pa tako i svjetski, globalni, poredak trebao bi prvenstveno biti pravni poredak ozbiljen kao država. Zato se ovdje najviše i govori upravo o pravu i državi.

Tekst

Kao što vjerojatno znate iz mojih prethodnih radova, ja smatram da nije individua, nego ljudska vrsta najviši i najpotpuniji oblik egzistencije čovjeka, jer je beskonačna ili besmrtna, a i bitno svestranija od individue. Samu ljudsku vrstu shvatio sam kao ontogeničnu (ili tehne-ontogeničnu) – sposobnu stvoriti umjetno biće, koje je neophodno bićevito sredstvo za ostvarivanje ultimativnih ciljeva vrste - ciljeva čije ostvarenje daje smisao ljudskoj djelatnosti i postojanju.

Ontogeničnost – stvaralačka sposobnost, kreativnost je sposobnost stvaranja nećeg bićevitog. To je ono božansko u čovjeku, odnosno ljudskoj vrsti.

Povijest je ontogenički proces, proces stvaranja umjetnog bića, koji je bio započeo prije nekoliko desetina tisuća godina a uspješno se privodi kraju tokom nekoliko zadnjih stojeća.

Pravo – ius, common law, recht, lois, diritto – je jedan od ključnih elemenata umjetnog bića, a definirao sam ga kao eksternaliziranu, objektiviranu volju ljudske vrste – volju koja je eksternalizirana ili objektivirana kao organizacijski instrument i metoda kojom vrsta samu sebe navodi, motivira i prisiljava na formiranje takvih organizacija i prakticiranje takvih činidbi i djelatnosti koje vode ka stvaranju umjetnog bića i ka njegovoj upotrebi kao sredstva za ostvarivanje onih svojih ultimativnih, metabioloških i transempirijskih ciljeva.

Država pak nije ništa drugo do potpuno ozbiljeno, realizirano, reificirano ili postvareno pravo.

Budući da je pravo, kako smo rekli: objektivirana volja ljudske vrste, nužno proizlazi da je: ljudska vrsta izvorni adresant prava, a samim tim i izvorni, prirodni suveren.

Privremeni nositelji suvereniteta vrste; individue, elite ili narodi, u praksi samo su glasnogovornici i izvršitelji njene volje koji trebaju biti nagrađeni srazmjerno veličini i vrijednosti doprinosa kojeg su dali ostvarivanju ciljeva vrste.

Zahtjev i zadatak koji proizlazi iz činjenice da je volja ljudske vrste posljednji izvor prava, te logika samih stvari, pravda i proces ostvarivanja ciljeva ljudske vrste, zadatak, dakle koji proizlazi iz toga jest: uspostavljanje jedinstvenog pravnog sistema za cijeli svijet i jedne jedinstvene, svjetske ili globalne države.

Uostalom, ima li išta prirodnije, išta normalnije od toga da svi pripadnici iste vrste žive i rade u okviru istog zakonskog sistema, tj. u istoj državi.

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon - jedno njerilo za sve.

To je geslo kojim bi se, kako mi se čini, trebala rukovoditi, i ka čijem bi ostvarenju trebala težiti suvremena i buduća politička aktivnost.

No ako spomenutu Svjetsku državu budemo stvarali onako kako smo stvarali EU, prostim ujedinjavanjem i kooptiranjem postojećih država - čija su društva postala nefunkcionalna, jer već pate od neizlječivih staračkih bolesti – postići ćemo smo samo to da će se te bolesti, koje su zahvatile razvijena građanska društva i njihovu demokraciju, temeljito i potpuno proširiti po cijelom planetu i živjet će se vjerojatno puno gore i teže nego sada, a možda i onako kako govore ljudi koji smatraju da je NWO – novi svjetski poredak - nekakva sotonska zamisao ili projekt.

No takav NWO – novi svjetski poredak - kakvog ga prikazuju njegovi protivnici, bio bi zapravo stara stvar – dosadašnji i sadašnji nered, nepravo i zlo protegnuto u budućnost.

(Što se tiče EU, ona može opstati i ostvariti svoje ciljeve jedino reformom koja bi bila bazirana na onakvim zakonima kakve sam prikazao u prethodnim radovima, a koji bi njenoj demokraciji dali novu snagu, produktivnost i dugovječnost. No EU je ovdje sporedan problem. Vraćamo se svjetskoj državi.)

Svjetska država, koja je najnužnija nužnost, najpotrebnija potreba ljudske vrste, treba se temeljiti na reformiranom i revitaliziranom građanskom društvu i ojačanoj demokraciji, tj. na onim zakonima koje sam izlagao na drugim mjestima, jer oni sve važnije društvene subjekte motiviraju, ali i prisiljavaju na to da svoje interese i svoje vlastite ciljeve ostvaruju isključivo na način kojim se istovremeno ostvaruju i ciljevi vrste, ciljevi raznih unija ili federacija, ciljevi nacija, lokalnih država i državica, grupa, klasa, profesija, individua itd. Ovu unaprijeđenu demokraciju često sam nazivao i nomokracijom – vladavinom zakona a katkada i logokracijom, što je isto.

Dalje, kako sam već rekao, nužno je da cijela vrsta živi u jednoj državi, tj. da se pokorava istim zakonima radi toga da bi se zasluge svih individua, nacija, rasa ili država mogle mjeriti istim mjerilom, kako bi se mogla otkriti ili izići na vidjelo stvarna, objektivna razlika u veličini njihovih zasluga, i to radi toga da bi se svi ovi subjekti mogli pravedno nagrađivati za svoje doprinose ostvarivanju onih ultimativnih ljudskih ciljeva.

***
Nemojte, molim vas sada misliti da sam ja sam, osobno iznjedrio ideju svjetske države. Ovu ideju nisu stvorili niti moji neposredni prethodnici, oni lucidniji državnici koji su ju spominjali i naviještali u zadnjih nekoliko decenija, a niti veliki pravni mislioci i filozofi prošlih stoljeća koji su im prethodili. Mi (ti moji prethodnici i ja), samo podsjećamo ljudsku vrstu na jednu od njenih vitalnih potreba.

Niti onu Izreku:

"Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon – jedno mjerilo za sve“ –

nisam stvorio ja, pa čak niti ljudska vrsta. Prije će biti da je duh koji se otkriva i pokazuje kroz tu izreku stvorio i samu ljudsku vrstu, odnosno točnije; ljudsko društvo, njegove zakone, humani život, kulturu civilizaciju itd i da će konačno, ako bude sreće stvoriti i svjetsku državu – prvu pravu i potpunu državu na ovom planetu. Ja sam, tom izrekom samo osvijestio i jasno izrazio jednu veliku i važnu težnju ljudske vrste. Ostvarenjem te težnje nastalo bi jedno neophodno, adekvatno i dovoljno moćno organizacijsko (političko) sredstvo za ostvarivanje onih ključnih ciljeva ljudske vrste.

(Nesvjesna) težnja ka stvaranju svjetske države postoji otkad postoji ljudska vrsta, jer je to zapravo težnja vrste da (cijela) živi po zakonu koji bi joj omogućio ostvarenje njenih bitnih ciljeva i tako dao smisao njenom postojanju. A, kako sam već rekao, nije ljudska vrsta stvorila tu težnju, nego obrnuto - ta težnja ljudsku vrstu. Iz nje, iz te težnje, proizišla je i razlika između ljudske vrste i drugih životinjskih vrsta na ovom planetu.

***

Stvarna, najstvarnija (premda ne globalna niti potpuno razvijena), svjetska država nastala je već u rimskom vremenu, kroz razvoj prava zvanog Ius gentium, koje bi zapravo trebalo zvati Ius generis - pravo što prirodno i nužno važi za cio ljudksi rod, za sve pripadnike ljudske vrste, jer je ono (to pravo) zapravo metoda samoorganiziranja i organizacijski instrument kojim vrsta ostvaruje svoje vitalne ciljeve. Ovo pravo, Ius gentium nastalo je već u Ranoj Rimskoj Republici i nastavilo se razvijati za vrijeme Carstva. Ius civile, neposredni temelj Rimske države, bio je samo izvrstan derivat Ius gentium-a, a multinacionalna Rimska država, upravo zbog toga što je faktično bila utemeljena na Ius gentium-u, ili ius generis-u bila je, kako smo već rekli, prava, istinska svjetska država, usprkos tome što je bila ograničena na mali dio Globusa - na djelove teritorija Evrope, Afrike i Azije – što je tada to bio svekoliki civilizirani svijet – cijela tadašnja ekumena, ali koja je uključivala stotine najraznorodnijih kultura, naroda i plemena.

Sačuvavši Rimsko pravo (prvenstveno ius gentium), Justinijanovo Pandektno pravo sačuvalo je i neophodnu pravnu klicu svjetske države za buduća vremena.

Ona se ponovo u realnosti opetovala kao duhovni imperij koji se počeo stvarati u Vatikanu, i proširio na cijelu Evropu, a u sedamnaestom stoljeću, kroz teorije prirodnog prava, u antitezi spram ekleziokratske vatikanske ideologije, ponovno se obnavlja i ideja o svjetovnom zajedništvu svih naroda u okviru nekakve civilno-pravne, odnosno sekularne nad-nacionalno-državne zajednice. Najznačajniji mislioci, od tog vremena do danas, smatrali su da su lokalne nacionalne države samo privremena, prolazna pojava koja treba dati iskustvo za uspostavljanje prave, potpuno razvijene, svjetske, globalne države.

Mislim da su ti ljudi bili u pravu, ali ona velika važnost i nužnost uspostavljanja Svjetske države ipak se ne može potpuno jasno uvidjeti ako se ne shvati da pravo nije objektivirana volja neke nacije, nego objektivirana volja ljudske vrste, te da je upravo vrsta izvorni adresant prava i prirodni suveren, koji svoj suverenitet treba i može ostvariti jedino putem stvaranja svjetske, globalne države.

No ne radi se samo o tome. Uspostavljanje svjetske države je zahtjev pravde, a i dovoljne funkcinalnosti ljudske vrste u ostvarivanju njenih ultimativnih ciljeva. Ako ih hoće ostvariti i time osmisliti svoju tešku i patnjom protkanu egzistenciju, ljudska se vrsta ne smije oglušiti ni na jedan od ovih zahtjeva.

***

Nekad, nema tome dugo, vjerovalo se da razvoj tehnologije može ujediniti narode. I živuće generacije, kako se čini, još uvijek vjeruju u to.

No sve više se pokazuje upravo obrnuto, suprotno.

Visoko razvijena tehnologija, koja, sama po sebi, doista može povezati sve narode, izvela je njihovo do sada neviđeno razjedinjavanje i neprijateljstvo, i to upravo stoga što ne postoji jedinstveni svjetski ili globalni pravni sustav koji je nužan za miran i funkcionalan međunarodni ekonomski, klulturni, znanstveni i sav ostali saobraćaj, tako da narodi, usprkos istovremenom važenju stotina državno-pravnih sistema, zbog njihove neusklađenosti žive u neprijateljstvu, strahu i posvemašnjoj pravnoj i političkoj nesugurnosti, kao da ne poznaju nikakav zakon niti pravo. A tako žive baš zato što visoko razvijena tehnologija ove narode, koji žive na temelju neusklađenih i proturječnih pravnih sistema, dovodi u vrlo tijesan i mnogostran neposredni dodir, koji se, baš zbog te pravne neusklađenosti prečesto pokazuje kao nekakva disfunkcionalnost i neprijateljstvo, a mogao bi se pokazati čak i pogubnim za cijelu vrstu, kataklizmičan.

Stari, tj. postojeći svjetski poredak, baziran na nacionalnom suverenitetu, i visokorazvijenoj tehnologiji, kako se čini, ne omogućuje, nego, štoviše ometa ostvarivanje vitalnih ljudskih interesa i ciljeva.

Rješenje, naravno, nije u povratku na tehnološki primitivizam, kako danas misli i želi velik broj ljudi, nego u izlasku iz pravnog ili zakonskog primitivizma i kaosa – stanja;

Bellum omnium contra omnes – Rata svih protiv svih,

koji proizlazi baš iz istovremenog važenja mnoštva proturječnih pravnih sistema i najviše, vrhovne vlasti mnoštva nacionalnih suverena.

Traženo rješenje ovog problema smo već naznačili u prijedlogu:

Svjetska država – jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon – jedno mjerilo za sve!

Različite kulture, običaje, religije, navike itd, nacionalni suverentitet, sa svojim partikularnim pravnim sistemima dovodi u sukob i rat, a jedinstveni svjetski pravni sistem i apsolutni suverenitet ljudske vrste doveo bi ih u sklad i sigurnost i učinio iznimno izdašnim izvorom duhovnog i materijalnog bogatstva.

Nacionalni suverenitet zarobljava i sputava nacionalnu kulturu, a suverenitet ljudske vrste i svjetska država bi ih oslobodili.

Da bi se stvorio nekakav produktivan red, koji bi stvarao ona, gore spomenuta bogatstva, svjetsko pravo mora biti nadređeno lokalnim kulturama, vjerama, običajima itd. A da bi opravdalo svoj nadređeni položaj ono mora biti općeljudske naravi, tj. takvo da je potrebno i da nužno jednako važi za sve pripadnike ljudske vrste, uključujući i one koji će biti rođeni tek negdje u dalekoj budućnosti, jer traži se što je moguće adekvatniji, solidniji i što produktivniji organizacijski ili politički instrument za ostvarivanje ciljeva vrste, ciljeva koji će se možda ostvariti tek u vrlo dalekoj budućnosti.

Red bi, dakle, bio da lokalne, i prolazne stvari budu podređene nadevremenskim općeljudskim vrijednostima. Jedino u takvom poretku lokalne osobitosti mogu biti dragocjeni izvori sveg bogatstva, odnosno funkcionalna sredstva za ostvarivanje onih općeljudskih, a i prosto individualnih ciljeva.

Dobar zakon ne zarobljava, nego oslobađa.

Načelno govoreći, takav poredak vladao je i u Rimskoj državi i upravo je zato ona - usprkoj nevjerojatnoj raznorodnosti naroda, vjera i kultura koje je obuhvaćala – razvila zadivljujuću civilizaciju i opstala više od tisućutristo godina.

Toliko o tome.

***

A sada evo i nekih primjera koji ukazuju na potrebu stvaranja globalne svjetske države.

To su primjeri koji pokazuju kako bi djelovali dobri zakoni u današnjem rascjepkanom svijetu, a kako u svjetskoj državi.

Prvi primjer.

Referendum u Švicarskoj 2014 te. god, kojim je trebalo izglasati zakon koji bi ograničio raspon ili odnos najnižih i najviših plaća u jednom poduzeću na najviše 12 : 1, u vremenu kad se taj omjer penjao čak i do 1800 :1. Referendum su pokrenuli „Mladi socijalisti“ a zakon je odbijen s obrazloženjem da bi onda dobri menađeri koji su primali one vrlo visoke dohotke otišli u zemlje u kojima nema takvog organičenja pa bi švicarska ekonomija stradala.

Predloženi zakon je bio zaista dobar, izvrstan, a odbijanje i obrazloženje još bolje.

Zaključak: u ovako rascjepkanom svijetu nije dobro živjeti po dobrim pravednim zakonima jer će onaj ko to čini vrlo brzo propasti.

No, da je takav zakon donijela vlada svjetske države, onda menađeri ne bi imali kamo otići, osim možda na Mars, i zakon bi cijelom svijetu donio pravdu i blagostanje, a ne propast.

Drugi, hipotetski primjer:

Recimo da, u ovom, suvremenom, rascjepkanom svijetu, jedna država odluči živjeti po ekološkim standardima i zakonima i odreći se zagađivanja okoliša.

Što će se dogoditi?

Morati će poskupiti proizvodnju, jer uređaji za zaštitu okoliša puno koštaju, pa će izgubiti konkurentnost na svjetskom tržištu i početi propadati. Kapital koji zna da u drugim zemljama ne mora ulagati u zaštitu okoliša, otići će tamo i sudbina one plemenite zemlje bit će zapečaćena, a upropastili bi ju baš oni izvrsni zakoni koje je primjenila na svom teritoriju.

Eto, paradoksa: budućnost gubi upravo onaj ko se brine o njoj.

No kad bi svjetska vlada propisala takve zakone i kad bi oni važili na cijelom planetu i okolici, onda bi oni spasili prirodni okoliš i stvorili stvarno, najstvarnije blagostanje, sreću i pravdu čak i za životinje, biljke, zrak, rijeke, mora i oceane.

Ovdje se opet nameće isti zaključak.

Dobri zakoni, u ovako rascjepkanom svijetu, upropaštavaju upravo one njegove najbolje, najplemenitije i najnaprednije subjekte, a u svjetskoj bi ih državi nagrađivali bogatstvom, ugledom, poštovanjem...

Puno je, nažalost, toga što je rascjepkanost svijeta okrenula napoako, naglavačke. Zagovornici opstanka starog poretka, rascjepkanosti i nereda u zadnje vrijeme sve više i češće i samog Maitreju ili Mesiju proglašavaju Sotonom ili nekakvim sotonskim bićem.

Zlo je zavladalo svijetom. Pravi - ali neformalni - gospodari današnjeg svijeta nisu vlade velikih i moćnih država, supersila, niti famozne banke ili korporacije, nego duh onog lošijeg, manje sposobnog i manje darovitog, ali vrlo velikog dijela ljudske populacije, kojemu, baš zbog inherentne mu nesposobnosti odgovara upravo loš poredak i nered. Prepoznat ćete ga po paranoidnosti. Galami i piše o nekakvim zavjerama, urotama, tajnim vladama elita koje ugnjetavaju čovječanstvo, Masonima, Iluminatima i što sve ne. No, paranoidnost je ovdje samo psihološka maska koja skriva agresivnost i mržnju prema ontogeničnom djelovanju za koje on nije sposoban a nikako ne može oprostiti što mu je prosti slučaj uskratio taj dar. Zatornici i progonitelji ontogeničnosti prikazuju se kao žrtve zatiranja i proganjanja. Ološ koji se instinktivno zavjerio na temelju nesposobnosti, prikazuje se žrtvom zavjere.

No da se zapitamo.

Ko će platiti račun za današnju nerazumnu i bolesnu rascjepkanost svijeta i štete koje iz toga proizlaze?

Platit će ga, naravno, buduće generacije, jer upravo će one morati, o svom trošku i svojom mukom popravljati to što smo mi pokvarili i zbog toga će, umjesto bolje, kako bi stvarno trebale, živjeti možda čak i lošije nego mi. A ako i te generacije budu živjele kao naša, kako li će tek onda živjeti njihovi nasljednici?

Eto, to bi, po mom mišljenju, bili tek neki od primjera koji ukazuju na više nego dovoljan broj dovoljnih razloga za okončavanje ove rascjepkanosti svijeta i uspostavljanje svjetske države.

***

Ogledajmo sada kako bi na neku zemlju djelovalo to da etablira one zakone koje sam ja sam sačinio i već odavno izložio na mnogo mjesta.

Ko je upoznat s njima, odmah će shvatiti da oni ne bi smanjili nego povećali produktivnost i konkurentnost zemlje (države) koja bi ih primjenila,; povećali njenu moć, stabilnost i perspektivnost. Naročito dobre rezultate davali bi Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti i Zakon o kontroli efikasnosti rada managera.

Ovi bi zakoni dali veliku prednost zemlji koja bi ih primjenila, prednost u odnosu na one koje ne bi imale takvih zakona.

Eto još jednog paradoksa. Opstanak država po postojećim zakonima i rascjepkanost svijeta bila bi pogodno tlo za zemlje koje bi etablirale ovakve zakone, jer bi im ti zakoni dali prednost, No ta prednost, naravno, ne bi dugo trajala, jer bi i druge zemlje, radi vlastitog naprekta, bile zainteresirane za njihovo etabliranje.

***

A sada riječ dvije o iluziji i pravoj naravi nacionalnog suvereniteta.

Kakvog nacionalnog suvereniteta može biti tamo, gdje one bitne unutrašnje i vanjske poslove, stvari i odnose, lokalnim nacionalnim državama diktira svjetsko tržište ili pak međunarodne deklaracije čije odredbe, poput rimskog prava, ius gentium-a štite općeljudska prava. Da bi svijet opstao i da bi se moglo ljudski živjeti, sve lokalne države moraju svoje zakonske propise usklađivati s odredbama tih međunarodnih deklaracija, konvencija, ugovora, uzanci, pravila itd. To se odnosi čak i na zakone koji važe isključivo unutar teritorija neke lokalne zemlje (države). Međunarodni sudovi nadređeni su, i trebaju biti nadređeni, nacionalnima, i, kao nekad Rota Romana, trebaju imati zadnju riječ i u rješavanju sporova i problema unutar neke lokalne države.

Kako tu onda može biti govora o nekom nacionalnom suverenitetu?

No oni međunarodni pravni akti nisu podržani odgovarajućom silom, pa mnoge nacionalne države često, nekažnjeno postupaju u suprotnosti sa njima.

Sadašnje stanje, tj. postojeći ili Stari svjetski poredak jest, dakle takav da se nacionalni suverenitet nužno očituje prvenstveno kao kršenje odredbi onog tzv. prirodnog, tj. općeljudskog i međunarodnog prava - kao nepravo i zlo.

Upravo je nacionalni suverenitet izvor međunacionalnih sukoba i ratova, a također i izvor sukoba sa normama općeljudskog prava. To možda ne blokira potpuno proces ostvarivanja ciljeva vrste, ali ga veoma ometa i zahtjeva goleme patnje i žrtve da bi se taj proces nastavio.

Da bi se održao, taj mentalitet i poredak koji preferira nacionalnu suverenost i rascjepkanost svijeta - mentalitet koji, dakle, preferira zlo - da bi se održao, i sakrio svoje pravo lice, taj mentalitet, što se realizirao kao „stari“, tj. postojeći svjetski poredak, baziran na nacionalnom suverenitetu - pripisuje te svoje pervertirane preferencije tzv. Novom, još uvijek nepostojećem, budućem svjetskom poretku kroz kojeg bi čovječanstvo htjelo uspostaviti suverenitet ljudske vrste i vladavinu ius generis-a – prava koje je pogodno da važi i koje treba jednako važiti za cijeli ljudski rod, za sve narode i za sve individue.

Kako je ovaj pervertirani, nacionalistički ili naciokratski mentalitet vrlo jak, lukav i žilav, živimo, nažalost, u prilično pervertiranom svijetu (i poretku), više u prošlosti nego u sadašnjosti, a čini se također da u svakom novom trenutku ima sve više prošlosti a sve manje budućnosti.

No vratimo se našem problemu.

***

Oni koji se jako plaše za opstojnost postojećeg svjetskog poretka zasnovanog na nacionalnom suverenitetu govore da će uspostavljanjem svjetske države biti ukinute sve lokalne države.

Ta paranoidna bojazan nema nikakvog osnova.

Nitko ne želi uspostaviti nekog takvog globalnog, monolitnog, i nefunkcionalnog mastodonta.

Lokalne države će ostati, a pored njih možda će nastati još i velike kontinentalne federacije, ukoliko to bude zahtjevala funkcionalnost.

I svjetska država bit će „rascjepkana“ tj. točnije funkcionalno, organički podijeljena na male, lokalne države, slično kao što je visoko razvijeni organizam podijeljen na organe koji ga sačinjavaju i omogućuju mu opstanak. To je uvjet funkcionalnosti i samoodržanja.

Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti, koji je zapravo zakon o kontroli efikasnosti vlasti, kategorički zahtjeva opstanak lokalnih država. Taj bi zakon, naime, pretvorio vlast u brigu i odgovornost za visinu ljudskog životnog standarda na određenom teritoriju kojim bi vladala neka vlast, te odgovornost za stanje civilizacije na njemu, stanje prirodnog okoliša itd.

Da bi moglo biti nekog pravednog i produktivnog reda i napretka, mora se nedvojbeno, jasno i precizno znati tko je za što odgovoran ili zaslužan i u kojoj mjeri. To je jedan od ključnih razloga za opstanak nacionalnih država.

Stoga bi također - radi postizanja što boljeg stanja, tj ostvarivanja što boljih vladalačkih rezultata - vlasti u lokalnim nacionalnim državama ili kontinentalnim federacijama morale imati vrlo visok stupanj autonomije i široku lepezu prava da se organiziraju onako kako misle da bi za njih bilo najbolje, a spomenuti zakon, Zakon o kontroli efikasnosti vlasti motivirao bi ih na što bolje samorganiziranje radi postizanja što boljeg stanja, odnosno što boljih rezultata vlastite vladavine.

Po tom zakonu, naime, dužina mandata nekog vladalačkog tima, visina dohotka članova tima, ugled moć itd. bila bi srazmjerna visini ili veličini postignutih rezultata – visini životnog standarda građana, očuvanosti prirodnog okoliša i drugih dobara na teritoriju kojim bi vladala.

Slično kao i u dosadašnjim državama, različite razine vlasti, bile bi kategorički subordinirane odnosno superordinirane jedne drugima. Lokalnim i kontinentalnim vladama bila bi superordinirana jedino svjetska vlada, a ona sama - po Zakonu o kontroli efikasnosti vlasti i njegovim kriterijima - bila bi odgovorna za to da li se i u kojoj mjeri ostvaruju interesi i ciljevi cijele ljudske vrste – bila bi, dakle, subordinirana isključivo ljudskoj vrsti odnosno njenoj volji.

A da bi se osigurala od manipuliranja i varanja, ljudska vrsta izražavala bi svoju volju egtzaktnim metodama, što je velika i važna novina u zakonodavstvu i upravljanju državom. Ali sada ne možemo o tome.

Jedino bi Svjetska vlada imala pravo na upotrebu vojne sile, emitiranje novca, legislaciju općih, globalno važećih pravnih akata, zakona i propisa itd.

Vlade lokalnih država bile bi u odnosu međusobne koordinacije, a isto tako i vlade mogućih kontinentalnih federacija.

Takav je poredak vrlo sličan onome koji danas postoji između države i društvenih, ekonomskih, političkih, pravnih, upravnih i drugih subjekata u razvijenim demokratskim građanskim društvima.

Ovdje ćete se vjerojatno zapitati: pa u čemu je onda razlika između Novog i Starog svjetskog poretka?

Zbog postojanja velikog mnoštva nacionalnih suverena, Stari svjetski poredak zapravo i nije nekakav poredak, nego prije nekakav nered i kaos. U Novom svjetskom ili međunarodnom poretku postojao bi samo jedan suveren – ljudska vrsta – pa bi se svjetska zajednica mogla urediti slično kao što su uređene već spomenute razvijene demokratske države, s tim, naravno, da bi i taj poredak bio poboljšan onim zakonima koje sam spominjao, zakonima koji bi demokraciju pretvorili u nomokraciju.

Ključna razlika između Novog i Starog svjetskog poretka je, dakle, u tome što u Starom tj. postojećem svjetskom poretku suverenitet imaju sve nacije, a u Novom bi ga imala isključivo ljudska vrsta. U starom potetku postoji stotine suverena, iz čega proizlazi nered. U Novom bi postojao samo jedan a posljedica bi trebala biti nekakav produktivan red.

Sadašnji nered i postojanje stotina suverena koji ga stvaraju možda je posljedica toga što, ni individue, ni nacije nisu svjesne svoje pripadnosti ljudskoj vrsti niti toga da su interesi i ciljevi vrste nadređeni interesima i ciljevima individua, grupa, nacija, država, rasa itd. To, in finem, znači da ljudska vrsta nije istinski svjesna svog vlastitog „vrsnog“ postojanja - svog postojanja kao vrste.

***

A sada nešto drugo.

Budući da bi stvaranje svjetske države spriječilo izbijanje ratova, trajni mir koji bi vjerojatno bio uspostavljen trebao bi biti utemeljen na bespoštednoj, ali zakonitoj konkurenciji u svim segmentima svjetskog i nacionalnog društva.

Nekoliko riječi o tome.

Većini ljudi poznato je da su i ratovi dali značajan prilog razvoju ljudskog društva i razvoju civilizacije. Dobar primjer je Francuska revolucija i Napoleonski ratovi koji su diljem Evorpe odigrali značajnu ulogu u odbacivanju feudalnog društva i uspostavljanju građanskog. Drugi dobar primjer je Drugi svjetski rat i Hladni rat poslije njega. Oni su dali velike priloge razvoju tehnologije koju danas koristimo za miroljubive svrhe. Bilo je još puno takvih primjera tokom povijesti, ali sada ne možemo o tome.

Spomenuti zakoni, a i oni koje ovdje nisam spominjao motivirali bi ljude na odnos bespoštedne ali zakonite, konkurencije, a demotivirali ih za ratovanje. Mislim da je to dobro, jer konkurencija je bolje, tj. funkcionalnije selektivno i motivacijsko sredstvo od rata. Odnos konkurencije među individuama, narodima ili rasama nesumnjivo bi, i u sasvim dovoljnoj mjeri održavao ili čak ojačao vitalnost ljudske vrste i njene sposobnosti. Ratovi, pak koji su, kako smo već pokazali, također svojevrsno selektivno i motivacijsko sredstvo koje može podsticati napredak, ipak nisu dovoljno funkcionalni ni pouzdani i lako bi mogli i smanjiti ili pak potpuno uništiti ljudsku vitalnost, a možda i samu ljudsku vrstu.

Zašto je konkurencija toliko važna?

Odgovor je jednostavan, ali će neke čitatelje ipak iznenaditi.

Važna je zato jer i mir može biti opasan, vrlo opasan.

Ljudska vrsta treba živjeti u miru, ali kako su pripadnici ljudske vrste, poput svih drugih živih bića, skloni užicima i opuštenosti, ne smije se uspostaviti takav mir u kojem bi se vrsta mogla suviše opustiti, zalijeniti, omlitaviti i degenerirati se. Stoga bi se upravo putem bespoštedne, ali zakonite konkurencije trebala stalno stimulirati na aktivnost i oslobođati ili čistiti od onih svojih loših elemenata koji bi joj smanjivali vitalnost i sposobnost za ostvarivanje njenih ciljeva.

Pretjerana sklonost hedonizmu možda je čak i više koštala ljudsku vrstu nego ratobornost.
To mi se čini više nego veoma važnim imati na umu i radi toga često ponavljam jednu izreku koja se odnosi na ovaj problem:

Mir neka vlada na grobljima, a na svijetu život!

Pod onim „život“ mislim prvenstveno na kreativni nemir, stvaralačko vrenje ili strastveno i radosno kretanje, utrku u ostvarivanju onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Pravda onih gore spomenutih zakona motivirala bi sve subjekte koji bi učestvovali u njoj, počev od nacionalnih država od inividua, i to, kao što je već rečeno, tako što bi ih nagrađivala srazmjerno veličini i važnosti njihova doprinosa ostvarivanju tih ciljeva. A sami ti zakoni ne bi ni na što neprirodno i strano silili ljude, jer su utemeljeni na načelu:

Gledaj i ostvaruj SVOJE vlastite interese i ciljeve, ali ih smiješ ostvarivati jedino na NAČIN kojim istovremeno daješ doprinos ostvarivanju ciljeva vrste.

To mi se čini u skladu s prirodom i dobrom, jer prirodno je da svako gleda SVOJE interese, a ljudski je, moralno i dobro to da ih ostvaruje na NAČIN kojim se istodobno ostvaruju i ciljevi zajednice.

Evo jedne važne napomene.

Treba stalno imati na umu da ostvarenje ciljeva vrste ili ciljeva nekog društva nikako nije moguće bez žrtava. No, ni vrsta ni društvo ne smiju ostvarenju svojih ciljeva žrtvovati subjekte koji ih čine niti njihove interese. Jedina žrtva koja se smije tražiti od svih subjekata jest to da NAČIN ostvarivanja njihovih vlastitih interesa i ciljeva bude takav da istovremeno vodi i ka ostvarivanju ciljeva društva ili vrste. Sve što je više od toga je zlo i nepravda, ali je zlo i nepravda i sve ono što je manje od toga.

Žrtva se ovdje sastoji u življenju koje je u skladu sa zakonom. Nekome će se možda učiniti da to nije nikakva žrtva. No to je zabluda. Življenje koje je u skladu s nekim ontogeničnim zakonom puno je teže od života koji ne mari za zakon ili ga krši, jer se u „zakonitom“ življenju uvijek nešto stvara, a stvarati nešto je bitno teže nego ne stvarati. Žrtva se, dakle, sastoji, u tome da se živi na teži način.

Zašto?

Zato da bi nam bilo lakše.

Tim težim načinom, naime, dajemo svoj doprinos ostvarenju ciljeva vrste, oslobađanju i osmišljavanju života.

Eto, toliko, ukratko Starom i Novom, tj. o postojećem i budućem svjetskom poretku i o tome kakav bi stvarno trebao biti taj Novi, budući svjetski poredak.

Na drugim mjestima, o ovim stvarima govorio sam još dosadnije šire i detaljnije.

Pogovor

Samo nekoliko riječi da se ukaže na svrhu gornjeg teksta.

Najvjerojatnije vam je poznato učenje o Maitreji - Učitelju ili Spasitelju svijeta, Mesiji, ili posljednjem velikom imamu, Mahdiju. Gotovo je sigurno da je ideja Maitreje nastala još i prije Vedskih vremena, a sastavni je dio svih velikih svjetskih religija.

Sve one sadrže ideju ovakvog ili onakvog razvoja svijeta i njegovog konačnog ukidanja, ali ne takvog koje će ga uništiti, nego, dapače, spasiti – zapravo: osloboditi nesavršenosti i prolaznosti i ozbiljiti čistu svrhu njegova razvoja i postojanja.

No ideju takvog bića kakav je Maitreja daje i filozofija, i to ne ona mistička, nego, baš nasuprot, ona panracionalistička i panlogistička. U najvećoj mjeri Aristotelova i Hegelova.

Aristotelovo dinamičko, tj točnije aktualističko ili entelehističko poimanje postojanja svijeta kaže da se to razvojito postojanje vrhuni u savršenstvu koje se ozbiljuje kao mišljenje mišljenja ili znanje znanja. Ono što je najviše promatra, tj. misli samo sebe. To je savršeno bivanje, ili, način bivanja savršenstva.

Kod Hegela je slično. Ono što jest, jest „apstraktna ideja“ koja tokom povijesti upoznaje samu sebe. Povijest nije ništa drugo do proces njenog samospoznavanja koje ju razvija i kroz kojeg ona postaje apsolutnom – „apsolutna ideja“ ili „apsolutni duh“ - duh koji se, spoznavši sebe, oslobodio svega nebitnoga i reflektira samoga sebe. To je sloboda koja zna da je ona ono jedino što istinski postoji. O tome što je zapravo ta sloboda, sada ne možemo razglabati.

Ovdje nas zanima samo to kakve ovo veze ima sa Maitrejom.

Pokušat ću to pokazati jednom...“prispodobom“, tj. diskursom, koji je zapravo prikaz tri stupnja samorazvoja svijeta (teze, antiteze i sinteze), a kojeg sam ranije koristio u sasvim drugačije svrhe.

1. teza Najprije Bog stvara prirodno biće, prirodu.
2. antiteza Potom čovjek stvara umjetno biće.
3. sinteza A onda dolazi Maitreja i objašnjava im što su to oni zapravo napravili i radi čega.“

Eto, to je Majitrejina misija.

***

Ostaje još samo pitanje:

Mislite li možda da su velike svjetske religije i najdublja ljudska učenja u zabludi, i da je priča o razvojitom opstanku svijeta i Maitreji samo nekakva lijepa, zabavna i utješna pričica?

Ako doista mislite tako, onda se svekoliko čovječanstvo, svi mi, trebamo odmah pokloniti pred vama, jer je u vas više mudrosti nego u svemu što je do sada dao ljudski rod.

Komentari

Proširenje

Članak je ponovo proširen, no ne treba vam biti žao jer vjerujem da će vam se svidjeti.

Vaš Petrus

Tko je glasao

Članak je proširen.

Članak je proširen.

Tko je glasao

Izmjene

Malko sam izmijenio zadnji dio dnevnika i dodao nešto o pravoj naravi nacionalnog suvereniteta.

Tko je glasao

Opet

Strpljenje, i onda kad je nada slaba.

Tko je glasao

Strpljenje

Važne stvari ne nastaju preko noći, iako treba mnoge noći probdjeti da bi ih se stvaralo.

Da stvar bude teža, po danu se čovjek treba susresti sa puno ružnih stvari koje sruše ono što je tokom noći bilo napravljeno. Ne mislim na stvari koje se susreću na ovom blogu, nego na drugim mjestima na internetu.

Tko je glasao

Eto,

Eto, možda već imamo put, treba samo krenuti njime.

Tko je glasao

Sanjar

Hvala.

I dok sanjaš, ti si budniji od drugih.

Tko je glasao

Sanjar

Od mene veliki plus...po meni je ovo opisano u tvom dnevniku jedini put daljnjeg napretka čovječanstva...jer na kraju krajeva, svi smo mi ipak samo ljudi.

Statistička pogreška

Tko je glasao

Pitanje

Da li je za neku državu / zemlju / narod bolje da bude bogati, moćni, ugledni i poštovani izvršitelj volje ljudske vrste, ili siromašni, bijedni, nazadni i od svih ljudi prezreni suveren?

A ako vam je ostalo još nešto malo živaca, mogu vam, čak i ukratko, vrlo jasno pokazati da je nacionalni suverenitet, DANAS, prosta utvara, iluzija koja umrtvljuje narode i oduzima im snagu.

Jasno, nije dobro niti to da se ne zna ko pije a ko plaća, kao npr u EU.

Tko je glasao

Petar

Ne usrucavajte se, napisite.
Bit ce nam lakse ako koristite nase rijeci, ali ako morate, napisite filozofski.
Mi, koje to zanima i koji Vas postujemo, ce mo ipak razumjeti.
Oni, koji ne razumiju, razumjet ce nakon 20 godina.
Naravno, kasno, ali nikad prekasno.
Hvala za trud.

Tko je glasao

Vladimirar

Hvala Vladimire. Lijepo si to napisao.

Tko je glasao

Posao

Ideje unapređenja stvarnosti podsjećaju na Sizifov kamen. No možda se broji to koliko ga je puta dogurao do vrha.

Tko je glasao

Čini mi se....

Čini mi se da mi posao spašavanja svijeta ne ide baš od ruke, i ako ne krene boljem morat ću se braniti tvrdnjom da je za to kriv njegov Tvorac, ili bi ipak bilo bolje da podnesem ostavku?

Tko je glasao

ako želiš veću pažnju...

... najbolji put tome ti je da srušiš neku bistu... ili metneš neku :)

Tko je glasao

Zaphod

Želim, želim, ali ne baš takvu. Volio bih više nešto napraviti nego srušiti.

Tko je glasao

Hm

Nego...

Kako to?

Ja spašavam svijet, a gore ne vidim nikakve nove pluseve!!!!???

Tko je glasao

Zaphod

Slažem se, ali ja se borim za funkcionalniju i ekonomičniju varijantu, koja bi također, uz manji trošak dala više pravde i veću čvrstinu u njenom ozbiljavanju.

Tko je glasao

Suverenitet

Imam izvrsnih primjera koji pokazuju da je nacionalni suverenitet puka iluzija i da on stvarno ne postoji te da se nacionalne elite bore za ono čega nema, niti može biti.

Tko je glasao

Još

Treba li navesti još koji primjer?

Ako je poželjno, ja sam spreman.

Tko je glasao

Prednost

Vrlo kratko.

Samo primjeri koji pokazuju kako bi djelovali dobri zakoni u današnjem rascjepkanom svijetu, a kako u svjetskoj državi.

1.Referendum u Švicarskoj koji je treboa ograničiti raspon najnižih i najviših plaća u jednom poduzeću na najviše 12 : 1 , u vremenu kad se taj omjer penjao i do 1800 :1. Referendum su pokrenuši Mladi socijalisti a odbijen je s obrazloženjem da bi onda dobri menađeri koji su imalo vrlo visoke dohotke otišli u zemlje u kojima nema takvog organičenja pa bi švicarska ekonomija stradala.

Predloženi zakon je bio dobar, izvrstan, a odbijanje i obrazloženje još bolje.

Zaključak: u ovako rascjepkanom svijetu nije dobro živjeti po dobrim zakonima jer češ brzo propasti. Da je takav zakon donijela vlada svjetske države, onda menađeri ne bi imali kamo otići i zakon bi donio svijetu pravdu i blagostanje, a ne propast.

Drugi, hipotetski primjer:

2. Jedna država, u ovom rascjepkanom svijetu, odluči živjeti po "ekološkim zakonima" i odreći s zagađivanja okoliša.

Što će se dogoditi?

Morati će poskupiti proizvodnju, jer uređaji za zaštitu okoliša puno koštaju; izgubit će konkurentnost na svjetskom tržištu i početi propadati. Kapital koji zna da u drugim zemljama ne mora ulagati u zaštitu okoliša, otići će tamo i sudbina one plemenite zemlje bit će zapečaćena, a upropastili bi ju baš oni izvrsni zakoni koje je primjenila na svom teritoriju.

No kad bi svjetska vlada propisala takve zakone i kad bi oni važili na cijelom planetu i okolici, onda bi oni spasili prirodni okoliš i stvorili stvarno, najstvarnije blagostanje, sreću i pravdu čak i za životinje, biljke, zrak, rijeke, mora i oceane.

Opet zaključak.

Dobri zakoni, u ovako rascjepkanom svijetu, upropaštavaju upravo one njegove najbolje, najplemenitije i najnaprednije subjekte, a u svjetskoj državi bi ih nagrađivali bogatstvom, ugledom, poštovanjem...

Čini li vam se da ja sanjam ili "utopiziram", ili je moje mišljenje pragmatično i sistematično?

Ima li ko kakav prigovor?

I još da pitam?

Ko plaća račun za današnju nerazumnu i bolesnu rascjepkanost svijeta?

Buduće generacije... jer upravo će one morati popravljati to što smo mi pokvarili i zbog toga će živjeti možda čak i lošije nego mi.

Da li su to neki od dovoljnih razloga za okončavanje ove rascjepkanosti i uspostavljanje svjetske države?

Tko je glasao

zaštita okoliša...

Ovo se rješava na dvije razine - svjetskoj i individualnoj...

a) svjetskoj (ili manje svjetskoj) - mi smo potpisnici recimo.... mislim da se to zove Agenda 20-20-20 (20% smanjenja CO2, 20% povećanja energetske učinkovitosti, 20% nešto treće, zaboravio sam što) - to je EU dokument koji vrijedi do 2020., gdje je većina zemalja već to uspjela - u tijeku je izrada 30-30-30 platforme

b) svijest pojedinca - ja mogu, kao (relativno) bogati pripadnik svijeta "nagraditi" proizvođača čiji je proizvod - zbog pridržavanja eko-normi - skuplji kupnjom baš tog proizvoda

Ali slažem se - dok neke stvari nisu izjednačene - neće biti pravog napretka. Napredak se ne može temeljiti na načelu da će Kinez raditi za 1 USD po satu, a Afrikanac za 0,10 USD po satu. Zato postoje svjetske organizacije, minimalne nadnice i sl. Naravno, proći će još stoljeće-dva dok se to ne iznivelira.

Osim toga - imaš i "zaštitu"... uvedeš da u EU smije ući... dječja igračka samo ako tvornica ima certifikat da ne zapošljava maloljetnike, da ne zagađuje bla bla... čime onda tu zemlju uništiš, pa su im nadnice još manje. Spetljano :)

Tko je glasao

Afrika je prelijep kontinent

Iz kog mnogi vade resource. Reservat Afrika.
Kupovali bi oruzje. Lijekove za djecu. Koliko bi ih bilo.
Kupovali bi automobile. Kompjutere. TV.
Prosli bi Europino iskustvo dva svjetska rata.
Afrika je i Egipat, vjerojatno najstarija moderna civilizacija.
Ima dobrih i losih kolonizatora, mislim osobno, pojedinacno.
Bigulice stvar je komplicirana i to si u Africi vidjela.
Zapravo kakvo rjesenje predlazes,zelis?
Petar predlaze jednu Drzavu za Cijeli Planet.
Ne poznajem Rimsko Pravo, cujem da je bilo hit.
Divcibare

Tko je glasao

Bigulica

Tko je glasao

Bigulica

Basta, rasta, Fari.

Tko je glasao

Granice

G. Bosnic,
citam ovaj Vas dnevnik u dijelovima i ponovo vise puta.
Plemenita idea. Vjerujem da je dobro, da ga mi,obicni smrtnici, potpuno ne razumijemo.
U Hrvatskoj su takve ideje, usudio bih se reci, opasne za njihove autore.
Ukinuti granice, za koje su mnogi dali mlade zivote.
Ukinuti Hrvatsku kao Drzavu.
Vi ste 100 godina ispred Tudjmana i Karamarka.
Necu vise, mogli bi nam biti neugodno.
Hvala za ovu plemenitost.
Divcibare

Tko je glasao

vladimirar

Hvala, Vladimire i ne brini. Najveća opasnost za mene sam ja sam.

Već prije si ukazivao na to da dolaze teška i opasna vremena, i mislim da si u pravu.

Tko je glasao

Ništa od toga

Petre

e da nije Kain ubio Abela..onda možda ;-)

sve dobro...

Tko je glasao

Čovječanstvo povijesno ide ka

Čovječanstvo povijesno ide ka ujedinjavanju, od manjih ka većim zajednicama ( horda, rod, pleme, narod, nacija, ) tako da će u budućnosti doći do nekakve svjetske države ( iako ja zajednicu čovječanstva ne bih zvao država).
Ali da bi se to desilo standard života na razini cijelog svijeta mora se ujednačiti. Svako "nasilno" guranje kao ujedinjavanju izazvati će katastrofalne kontra efekte.
Npr, ukinuće granica i isti pravni sustav mogu imati SAD i Kanada ( obje države su podjednako razvijene ) ili pak Njemačka i Britanija.
Ali Njemačka i Nigerija ili Europa i Indija ne mogu imati isti pravni sustav niti mogu ukinuti granice. U tom slučaju primjerice milijuni nigerijaca bi prešli ( krali, prosjačili, stvarali probleme ) živjeti u Njemačku što bi pod uvjetom jednog sustava ( Njemačka ne može protjerati Nigerijce jer su ista država ) značilo kolaps same Njemačke.
Nisu li nadnacionalna regionalna udruženja poput EU-a ( EU je samo jedno najrazvijenije najintegriranije nadnacionalno udruženje ) pokazatelj daljnje procesa ujedinjavanja.
Putem EU-a su krenuli Latino Amerikanci ( MERCOSUR) zatim azijati (ASEAN) i drugi, što je pokazatelj daljnjeg procesa integracija.
Dakle prije nekakve svjetske vlade imati ćemo svijet sastavljen od nekoliko jakih nad nacionalnih regionalnih zajednica koje će međusobno uređivati svoje trgovačke i pravne odnose.
Taj period nad nacionalnih zajednica popu EU-a biti će nekakvo prijelazno razdoblje između prelaska s nacionalnog državnog suvereniteta na čovječanstvo kao zajednicu.

Tko je glasao

Mario 121

Slažem se da tvrdnjom povijesni proces vodi ka uspostavljanju sve širih državnih zajednica, a nadam se i sve pravednijih i vjerujem da bi se trebao vrhuniti u uspostavljanje jedinstvene svjetske zajednice zasnovane na pravu.

No mislim da različiti stupanj razvijenosti ne bi trebao biti prepreka uspostavljanju niti opstanku te Svjetske zajednice ili države, ili pak smetnja. I danas, lokalne, nacionalne države sadrže u sebi pokrajine vrlo niske i vrlo visoke razvijenosti, a ta različitost,iako je nepoželjna, ne prijeti optsanku države niti bitno kvari unutrašnji saobraćaj među pokrajinama. Čak mislim da ga jedinstveni zakonski sustav poboljšava.

Drugo. Mislim da ta svjetska zajednica ili "Svjetska država" ne može učiniti to da svi njeni djelovi ili članice, lokalne nacionalne države postanu jednako razvijeni. Sve će države i svi narodi imati jednake capacitates iuridicae - jednaka prava - ali neće imati jednake capacitates agendes - djelatne sposobnosti, što će nužno dovoditi do pravedne nejednakosti u životnom standardu. Jednakost u visini životnog standarda, u takvim okolnostima bila bi nepravedna. P. Drucker - Jednakost nejednakih = nepravda.

Neizbježna nejednakost, međutim, može biti i povoljna okolnost, jer oni manje razvijeni mogu učiti od razvijenijih i tako na lakši način dolaziti do prakse kvalitetnog življenja. Lakše je, naime, naučiti nešto što je otkrio netko drugi nego sam to otkrivati.

Eto, ja tako.

Pozdrav

Tko je glasao

Razlike u razvijenosti između

Razlike u razvijenosti između pojedinih regija nisu ni približno velika kao što su razlike između pojedinih država. Njemačka se npr, uspješno ujedinila i anulirala (ublažila ) razlike, ali tu treba uzeti u obzir broj stanovnika onih ne razvijeni i njihov stupanja razvoja u odnosu na one razvijene.
Opet ponavljam, kada bi Europa i Afrika danas (dakako mislim teoretski ) ujedinili, stotine milijuna Afrikanaca bi došlo u gradove zapadne Europe, kako su oni sada jedna država Europljani ih ne bi smjeli protjerati već bi se prema njima morali odnositi kao prema svojim građanima ( dakle socijaln, zdravstveno, i sl ) što u ovom trenutku ja držim neostvarivim.
Eh sad svakako da bi se ujedinjavanje moglo ostvariti na pojedinim područjima i da bi se veliki broj pravnih normi ( glede trgovine, vlasništva, investicija, ugovrnih odnosa, pa čak i oporezivanja ) moga usuglasiti što bi stvorili stabilniji i sigurniji pravni sustav te omogućilo brži razvoj nerazvijeni.
Nerazvijene nacije mogu i sada lako učiti ( to što ne žele, to što učenje nije dio njihova mentaliteta, i to što se njihove elite plaše obrazovanih ( pa i naše se plaše ) građana s kojim neće moći manipulirati je jedan sasvim drugi problem ) i steći potrebna znanje za razvoj.
Kako se primjerice Južna Koreja razvila nisu u kratkom vremenu mogli steći tolika znanja na toliko različitih područja, već su jednostavno posudili i primjenili već postojeće znanje.

Tko je glasao

Mario 121

Prigovori su ti osnovani, jer se zasnivaju na realističkom pogledu na stvari. Problemi o kojima govoriš su stvarni, ali mislim da nisu nerješivi.

Npr. Kažeš da će svi Afrikanci i Azijati pohrliti u Europske gradove. Točno, ali tome se može doskočiti npr. odredbom Azijske i Afričke Kontinentalne vlade da smanje poreze na strane investicije na svom teritoriju, a da od Svjetske vlade ishode odredbu po kojoj bi svi "strani" investitori sa ostalih kontineneta dobili još neke olakšice ako bi investirali u neku proizvodnju u Africi i Aziji. Posljedica bi mogla biti to da radna snaga promjeni smjer kretanja - iz Europe u Aziju i Afriku.

Uoostalom, to i nije neka novost, VKV Europska radna snaga već odlazi u Aziju gdje su im dohoci u Europskim poduzećima znatno veći, a troškovi života neusporedivo manji. Jasno i životna sigurnost je nešto manja.

A ono sa učenjem je, kako ja mislim, puno veći problem. Da bi se on riješio, potrebno bi bilo promijeniti štošta, čak i sustav školovanja koji se u svijetu prakticira već mrvicu manje od dvije tisuće godina. Školstvo i školovanje je, paradoksalno, najzaostalija i najprimitivnija grana ljudske proizvodnje, ili djelatnosti. Nije se bitno mjenjala od vremena F. M. Kvintilijana, 60. godine poslije Krista. Ali sada ne možemo o tome.

Tko je glasao

Ujedinjenje

Za Afrikance velika bi bila stvar samo kad bi se ovi koji su ih došli demokratizirati i razvijati jednostavno vratili doma.

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

Bigulica

Za Afrikance velika bi bila stvar samo kad bi se ovi koji su ih došli demokratizirati i razvijati jednostavno vratili doma.

Žao mi je što moram reći da se s tobom, iako si simpatična, ne može produktivno razgovarati, jer za tebe su svete one priče i pričice koje smo o kolonizaciji slušali od prvog osnovne pa do zadnjeg semestra na fakultetu, a slušamo ih, nažalost i danas. Pričaju ih oni koji su ih prije nekritički slušali i povjerovali u njih.

Ipak, radi drugih učesnika diskusije...

Prvo. Oni koji su prije nekoliko stoljeća otišli kolonizirati Afriku, vratili su se doma tokom zadnje polovine prošlog stoljeća. Nakon što su se oni vratili doma, u Africi je nastao kaos. Slično je i sa drugim djelovima svijeta, ali srećom nije bilo tako strašno kao u Africi.

Ono što je u priči o kolonizaciji pogrešno, neistinito jest tvrdnja da je kolonizacija bila porobljavanje onih divnih kontinenata. Točno je, međutim da se tu radilo o oslobađanju, ili što je isto, o civiliziranju. Kao i Rimska osvajanja, kolonizacija većine kontinenata bila je dio procesa nužnog širenja civilizacije iz Europe na cijeli planet - oslobađanje planeta ili oslobađanje svijeta.

Pri tom procesu dogodile su se i mnoge nemile stvari od kojih nas i danas boli duša. No mislim da se one nisu mogle izbjeći. Puno gore stvari dogodile su se nakon dekolonizacije, kad je domicilno stanovništvo preuzelo vlast.

To je istina o kolonizaciji, a ono što smo učili u školama i na fakultetima je jedna perverzna, antikulturna i anticivilizacijska laž.

Ispričavam se na oštrini izraza. Ona je namjerna, a svrha joj je da nas malko otrijezni od naših izopačenih, anticivilizacijskih i u krajnjoj liniji nehumanih uvjerenja, o kojima mi mislimo da su humana, štaviše, vrhunac humanosti.

U nekim knjigama pisao sam da pripadamo krugu neoneolitske civilizacije. Ljudi koji pripadaju toj neo-paleo-civilizaciji vrlo teško mijenjaju svoja uvjerenja i zbog toga su vrlo zaostali.

Uuuuhhh.

Tko je glasao

Gle rista

Odavno ti je trebalo postati jasno da se meni ne da s tobom razgovarati, ni produktivno, ni neproduktivno.

Ipak, radi drugih učesnika diskusije, mislim da o tome imam puno bolji uvid od tebe, jer sam tamo (u Africi) bila i osobno, doduše u svojstvu kolonizatora.

Pun mi je k...ufer takvih poput tebe, onih s gušterskom zjenicom.

Evo, nadam se da sam bila dovoljno neproduktivna.

Over&Out

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

Čovječanstvo povijesno ide ka

Čovječanstvo povijesno ide ka ujedinjavanju...
oko čega ćemo se ujediniti?
u posljednje vrijeme trend je suprotan od ujedinjavanja. Sovjetski savez se raspao, Yuga se raspala, cijeli istočni blok se raspao, Čehoslovačka se raspala, EU se raspada na neku sjevernu i južnu Europu, Ujedinjeno Kraljevstvo i Španjolska imaju problema sa Škotima i Kataloncima, NATO se raspada, evo neki dan Juncker predlaže osnivanje europske vojske (samo nije dovoljno precizno objasnio koje europske zemlje bi trebale osnovati europsku vojsku).
Ono šta stvara dojam ujedinjenja i integracija su nadnacionalne i naddržavne elite koje dominiraju medijskim prostorom, i za odlične plaće i odlične pozicije uvjeravaju svoja izborna tijela da rade na korisnim poslovima međunarodnih zajednica, iako je stvarnost sasvim drugačija - Za Grčku nema rješenja, Sirija je u statusu definitivnog raspada, Ukrajina je u statusu konačne federalizacije, tko uopće ratuje sa ISIL-om, to se uopće više niti ne zna, a međunarodna zajednica nema rješenja za ništa.
Eto ih danas u Briselu na European Councilu, tema je Energetska unija, činovnici iz europskog birokratskog aparata predlažu rješenja kako ujediniti energetske politike zemalja članica, a bez zadiranja u nacionalne suverenitete....aha, da vidimo kako će to Europska komisija sklapati ugovore o snabdjevanju plinom za pojedine zemlje Europske unije.... baš me zanima

Tko je glasao

Hlad

Glede rasta onog političkog kaosa u djelovima svijeta, o kojem si govorio, a možda i o propadanju civilizacije.

Nije prvi put da se to zbiva. Podsjeti se na propast Rimskog carstva - Zapadnog i Istočnog - te pojavu Srednjeg vijeka.
No iz sveg tog krša nastala je civilizacija s kojom se ne može mjeriti ništa od onoga što je postojalo prije nje, a niti sve ono što je prije nje postojalo.

Volio bih da su pojave erozije koje si naveo manifestacija neke epohalne krize, krize koja će ovu epohu Zapadne civilizacije zamijeniti nekom višom, naprednijom, pa makar još jednom morali proći kroz neki mrak.

Tko je glasao

Hlad

Mislim da si dobro primjetio stvari o kojima govoriš.

Jedino što mogu navesti kao moguće objašnjenje jest to da napredak ka sve funkconalnijem ponašanju i organiziranju čovječanstva ne može imati nekakvu pravocrtnu uzlaznu liniju, nego prije nekakvu nervoznu krivulju čiji trzaji pokazuju tek tendenciju uspona.

Ono opće raspadanje djelova svijeta o kojem govoriš možda je neko ponovno "miješanje karata" za novu etapu razvoja, ili pak stvaranje terena za neku novu, funkcionalniju građevinu. Ja ne znam o čemu se tu radi. Jedino se nadam da će to zlo poslužiti nekom novom, višem i trajnijem dobru.

Možda se radi i o nepostojanju jasne i dovoljno raširene svijesti o pravim ciljevima ljudske vrste i pravom, tj, najekonomičnijem načinu njihovog ostvarivanja.

Sigurno ima i toga da hohštaplerske elite, za velik novac i svjetsku slavu stvaraju i privid ujedinjavanja svijeta, ujedinjavanja koje se nikako ne diže iz mrtve točke, dapače, klizi u još veći glib.

No ti bijednici nisu svemoćni. I protiv njih postoje sredstva. U krajnjoj liniji, uništit će ih zlo koje stvaraju, kako to obično i biva.

Tko je glasao

Čovjk i ideje

Kažem: ne stvara čovjek ideje, nego ideje stvaraju čovjeka.

i

Kakve ideje, takvi ljudi.

Tko je glasao

Nadopuna

Samo sam svoj dnevnik htio nadopuniti mišlju da ne znam kako će on djelovati na čitatelje.

Smajlići.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci