Tagovi

Dr. Dejan Jovi? – Jugoslaven

Ovaj je dnevnik nastao, jer sam pišu?i komentar na @Danimirov dnevnik shvatio, da pitanje glavnog analiti?ara u predsjednikovu uredu Dejana Jovi?a, zaslužuje dublju razradu, kako bi se objasnilo, kolika je opasnost od njegova utjecaja na Ivu Josipovi?a.
Da bi se sve objasnilo, treba krenuti od objašnjenja opisa poslova i radnih zadataka glavnog analiti?ara.
Sam je Josipovi? u izjavi medijima, rekao da Odjel za analitiku, smatra „vrlo važnim“. Glavni analiti?ar je ?ovjek koji priprema Predsjedniku brifinge temeljem analize medija, te pomaže profiliranju politike samog Predsjednika. Jovi?, kao glavni analiti?ar, zadužen je za „studijsko promišljanje o društvenim fenomenima“.
Sada malo o samom liku Dr. Dejana Jovi?a.
Dr. Dejan Jovi?, politolog je, konzultant britanske Ekonomsko-obavještajne agencije, dakle ?ovjek koji bi trebao kreirati politiku Hrvatske, barem koliko mu dopuste ovlasti njegova šefa, Predsjednika RH, ?ovjek koji je po habitusu blizak Englezima, postaje glavna spona s hrvatskom visokom politikom, direktni u?esnik ?ak.
Nu, to možda i ne bi izazvalo toliko pitanja, kada se ne bi znalo, da se taj ?ovjek cijelo vrijeme zalaže za zajedni?ki ulazak Srbije, Bosne i Hercegovine, te Crne Gore i Hrvatske u EU, kako po njegovom mišljenju Hrvatska ne bi odmakla „od svog prirodnog okružja“.

Jovi? 16.01.2009. na svom blogu na stranici B92 piše:

Uspije li Hrvatska u?i u Uniju prije Bosne i Hercegovine, Srbije ili Crne Gore, i ona ?e se ponašati onako kako se sada prema njoj ponaša Slovenija. Neuvjerljivo zvu?e olako izre?ena obe?anja hrvatskog premijera Sanadera, da to ne?e biti tako. Ne treba zaboraviti da je ulazak u Evropsku Uniju Sanaderov JEDINI vanjskopoliti?ki cilj, te da je uvijek bilo nejasno je li njegovo, a još više hadezeovsko, napuštanje nacionalisti?ke (tj. tu?manisti?ke) politike zapravo bilo iskreno, ili samo finta da bi se postigao taj cilj
Slovensko (slovena?ko) usporavanje procesa završavanja pregovora o ?lanstvu Hrvatske u Evropskoj Uniji ima posljedice ne samo za stanje slovensko-hrvatskih odnosa, nego i za Srbiju, odnosno njenu poziciju u odnosu na Evropsku Uniju. To je usporavanje, naime, neo?ekivana šansa za Srbiju, koja bi ju mogla, ako to želi, iskoristiti za ubrzavanje svog putovanja prema ?lanstvu u Evropskoj Uniji.

Razlog za ovakav stav, Jovi? u istim dnevniku, objašnjava na sljede?i na?in:

U?e li u Uniju prije Srbije, Hrvatska ?e, gotovo sigurno, uvjetovati bilo kakvu ratifikaciju eventualnih sporazuma izme?u Unije i Srbije srpskim odustajanjem od protutužbe za Oluju, a vjerojatno i nekim unilateralnim (i možda ne samo simboli?kim) priznavanjem ekskluzivne (i kolektivne) krivice Srbije i Srba za zlodjela u devedesetim godinama. Vjerojatno ?e se zaoštriti i politika prema hrvatskim Srbima, koalicija s njihovom glavnom strankom (SDSS) ne?e više imati onu važnost koju ima sada, barem ne za HDZ.
Otvore li hrvatski Srbi (ili Srbija, ili Evropska Unija) pitanja kao što su povratak izbjeglica, ili pristranost pravosu?a, ili odnos prema ratnim zlo?inima, na to ?e odgovor biti: Oprostite, pa to je riješeno! Da nije, ne bismo ušli u Europsku Uniju! Evo, Brisel kaže da je riješeno, zar ne?. Na takve ?e sarkasti?ne odgovore biti teško odgovoriti, posebno stoga što Evropska Unija zapravo nema, niti ?e imati, mehanizme kojima bi svoje zemlje ?lanice prisilila da se ponašaju bolje prema vlastitim manjinama ili prema susjedima.

I još jedan biser dr. Jovi?a ( podsje?am da je isti glavni analiti?ar hrvatskog Predsjednika, a ne srpskog):
Individualno primanje u Uniju, koliko god ono bilo razumljivo s obzirom na razli?ita o?ekivanja stanovništva i politi?ara u zemljama koje su više evropeizirane od drugih, ipak nužno privilegira zemlje koje ?e u Uniju u?i prije drugih, a time i diskriminira one koje zaostaju (ne samo politi?ki, nego i u pravno-statusnom smislu).

Dakle, to je jedan od stavova dr.Jovi?a, ali tu nije kraj, isti se ne malo puta izjašnjavao o krivnji nacionalizama, za rat na ovim prostorima, u potpunosti izjedna?avaju?i krivnju, postavljaju?i tezu da je na ovim prostorima bio gra?anski rat. Njemu je za raspad Jugoslavije, glavni negativac Kardelj i Ustav iz 1974. godine.
Cijeli sistem raspada Jugoslavije, Jovi? povezuje sa socijalisti?kom filozofijom „odumiranja države“, ?iji je najja?i predstavnik bio upravo Kardelj. Raspad Jugoslavije, povezuje s ?injenicom da se država iznutra „razvlastila“, pa ide tako daleko, da tvrdi da je to rezultat „uspjeha“ socijalisti?kog projekta, koji je inzistirao na tome da država mora biti što slabija. Dapa?e, Jovi? u svom politi?kom lamentiranju ne pridaje nikakvu pažnju nastalim nacionalnim državama, ve? te države smatra umjetnom tvorevinom EU, koja u svojoj „dobrostivosti“ financira institucije tih država, naravno i Hrvatske.
U svojoj „politi?koj koncepciji“, Jovi? ne preza ni od toga da propast lijepe Kardeljeve zamisli, pripisuje naraslim nacionalizmima, fašizmima, pa ?ak i staljinizmima.
U svom tekstu nastalom za vrijeme priznavanja Kosova pod naslovom :“Ameri?ka politika na Balkanu:motivi i interesi“, još se jednom doti?a nacionalizama, pa kaže:

Divlja?ki nacionalizam kojim su se razarali gradovi i ?itave države, te obnova radikalnih i ekstremisti?kih (neofašisti?kih) ideologija, nisu bile samo srpska „specijalnost“, ali su ipak na srpskoj strani rata bile izraženije nego na drugima. Povrh toga, Srbija je – ve? i kao najve?a od svih upletenih strana, te ona koja je imala podršku ve?eg dijela tadašnje JNA-u-raspadanju – mogla i na?initi najviše zla. To je dodatno potencirano ?injenicom da se nisu razarali Šabac i Kragujevac, nego Dubrovnik i Sarajevo. To što je kasnije granatiran i Knin (gdje su Srbi bili ve?ina) i Mostar (u trenutku kad ih tamo više skoro nije ni bilo) ostalo je u sjeni ovih prvih razaranja, i vi?eno je uglavnom kao posljedica. Ameri?koj politici su trebale skoro tri godine da se pokrene, i da pokaže da se u svijetu kojeg ona kontrolira (u liberalno-demokratskom svijetu) takve stvari ne mogu dogoditi nekažnjeno.

?ovjek koji ima ovakve rigidne politi?ke stavove, postaje, kao savjetnik Predsjednika, vrlo opasna osoba po nacionalne interese RH. On ?ak, osim što se po Britaniji predstavlja kao Jugosloven, bio je i predsjednik Savjeta Šuvarove Socijalisti?ke radni?ke partije, koju je usput ?ak i Ra?an zaobilazio u velikom krugu, tvorac je nevjerojatne bedasto?e, jer u svojim iskazima tuma?i, da su u Jugoslaviji postojala dva tzv“antifašisti?ka“ pokreta za vrijeme WWII, partizanski i ?etni?ki.
Ako ne vjerujete, pro?itajte njegovu knjigu, „Jugoslavija zemlja koja je odumrla“ i sve ?e vam biti kristalno jasno.
U Jugoslavenstvu ide i korak dalje, pa zagovara potrebu stvaranja jedinstvene Jugoslavenske nacije, jer je uvjeren da takva Jugoslavija može opstati u nekomunisti?kom sistemu.

Jedna od najinteresantnijih izjava dr.Jovi?a, bila je ona koju je dao 25.02.2002. godine u sklopu interviua Slobodnoj Dalmaciji, gdje kaže sljede?e:

Jugoslavija je — a posebno socijalisti?ka — bila vrlo dobro rješenje za male narode u njoj, uklju?uju?i i za Hrvate. Ne vidim da su Hrvati izgubili svoj nacionalni identitet u Jugoslaviji, niti mislim da su bili podre?eni drugima, posebno ne u socijalisti?koj Jugoslaviji.Ne znam zašto toliko mnogo ljudi govori o opasnosti od približavanja Srbiji ili Bosni i Hercegovini, kad mi sa Srbijom i Bosnom dijelimo isti jezik, imamo sli?ne ekonomske i politi?ke interese, a bez prijateljstva s tim državama ne možemo riješiti ni svoje sigurnosne probleme. Znam da sam u tom smislu u mini manjini (da se poslužim pojmom koji je duhovito promovirao Vane Ivanovi?), ali za mene je raspad Jugoslavije bio rezultat nasilnog nacionalizma, a ne nikakva prirodna pojava.
Doduše, Jovi? kaže ovdje još jednu re?enicu, koju bi onaj koji ne zna pozadinu mogao shvatiti proturje?nom, a ona glasi:
Raspad Jugoslavije bio je umjetna tvorevina. To, me?utim, ne zna?i da bi obnova Jugoslavije u ovom trenutku bila dobro rješenje.
Naravno i Jovi? je svjestan ?injenice, da bi to bilo dolijevanje ulja na vatru. Nu, on zna, da ?e se ulaskom u EU, Jugoslavija vratiti na mala vrata, a on je ve? po?eo pripremati teren, dijele?i svoje politi?ke ideje, ni manje ni više nego s Predsjednikom RH.
I za kraj, savjetnik Predsjednika RH, koji je danas jedan od najve?ih protivnika „politike 90'-ih“, 21.09.1993. godine u Feral Tribuneu je napisao:
Ne vjerujem u održivost unije republika Bosne i Hercegovine. Budimo iskreni: u to ne vjeruju ni oni koji su bili voljni potpisati njeno stvaranje. Njeno uspostavljanje je samo uvod u raspad Bosne, ili u novo izravnavanje ra?una.
Pozdrav,
Molotov

Komentari

navedi bar jedan?! :)

navedi bar jedan?!
:)

Tko je glasao

ah gle, od toga da su mi

ah gle, od toga da su mi obojca potvrdila da nisu onaj drugi, do toga da je opinioiuris objavljivao tekstove kada to josipović sigurno nije mogao, do toga da se kroz tekstove vidi kako to nisu iste osobe (umišljam si da poznam predsjednika pa znam kako piše i reagira)

Tko je glasao

Pa naravno da ti neće

Pa naravno da ti neće priznati ako mu je to u interesu. Pretpostavljam da su ti dematije obojica poslali e-mailom i da opinioiurisa nisi nikad sreo u živo i ne znaš kako izgleda :) , samo Josipovića.
Ako bi bio tako dobar pa nam predočio tekstove koje je pisao Josipović i GDJE ih je objavljivao, dal' pod punim imenom ili pseudonimom i kojim?
Pri tom ne mislim na stručne i znanstvene tekstove objavljene u nekim pravničkim publikacijama.
meni je indikativno zbog čega Josipović toliko skriva od javnosti svoja tzv civilna mišljenja koja je ovdje iznosio na ovom portalu?!
Čega se boji?
Zašto opinioiuris više ne piše? jel bolestan ili što?
mislim upada u oči da je on jedini iz pravničke branše koja je ovod piskarala, koji je u potpunosti prekinuo svoje aktivnosti.

Tko je glasao

Onog trenuta kad prizaš da

Onog trenuta kad prizaš da si Škegro, moći češ i od drugih isto to zahtjevati. Ovako pak skrivanje iza nicka i prozivanje drugih koji stoje iza nicka blago je neukusno

gpgale blog

Tko je glasao

Evo priznajem, ja sam

Evo priznajem, ja sam Borislav Škegro glavom i bradom i toga se ne stidim :)))

A Ivo Josipović je opinioiuris i to krije kao zmija noge.
;)

Tko je glasao

Kad kaze Skegro, onda mu je

Kad kaze Skegro, onda mu je za vjerovati.

gpgale blog

Tko je glasao

krrrrrrrekani to da si

krrrrrrrekani to da si Škegro virovar ću ti kad mi pokažeš pljosku sa viskijem ( u stvari njemu nije ni bitno što je u pljoski-bitno je da žeže) :):):):).

grdi

Tko je glasao

@ grdi, priznanje se odnosi

@ grdi, priznanje se odnosi isključivo na galeta, u kontekstu "što je tražio, to je dobio" ili "kakvo pitanje, takav i odgovor".

No meni je znakovitija tvoja sumnja u moj iskreni odgovor galetu, a izostanak iste kad sam ustvrdio da su opi i predsjednik jedna te ista osoba.
;)

Žestice jako slabo podnosim, pa kad bih i htio biti Škegro, taj bi me detalj razotkrio.
:))

Tko je glasao

krrrek znam to za Galeta i

krrrek znam to za Galeta i nasmija sam se:):). A to drugo ja neću komentirat jer je bespotrebno:):):).
Nisam mjerodavan da tu potvrđivam nešto ili ne:):):)

Tko je glasao

Vidi bezobrazluka.Otjerli

Vidi bezobrazluka.Otjerli covjeka (kao i mnoge druge)a onda se pitaju zasto ga nema.I opi ovdje nije piskarao,nego pisao ozbiljne dnevnike i komentare,a VAMA jr smetao jer je pisao ISTINU.

Tko je glasao

Ček, ček, ček Molotov -

Ček, ček, ček Molotov - jel' ti to hoćeš reći da je Ivo Josipović bloger opinioiuris!?

???

Jesam li ja to nešto propustio, ili ti (po ustaljenom običaju ;-) malo lupaš naširoko i nadugačko?

Tko je glasao

Ej judi stvarno, di nam je

Ej judi stvarno, di nam je @opic nesta???!!! Alooooo, opiiii javi se.....

"As you have violated our land and our honor, (we) will violate everything, even your children."

"As you have violated our land and our honor, (we) will violate everything, even your children."

Tko je glasao

@Zvone Radikalni, Drago mi

@Zvone Radikalni,

Drago mi je, kolega, što sam Vas pokrenuo iz letargije ne javljanja, već duže vremena. Interesantno, kako ste se odmah javili.
Ništa ja ne tvrdim, ja znam, a znate i Vi, cijenjeni kolega.
Ja po ustaljenom običaju, očito lupam preusko, za Vaš ukus, kolega??!
Želite li da produbljujemo ovu raspravu ili idemo dalje?

Pozdrav,
Molotov

Tko je glasao

Poštovani kolega

Poštovani kolega Molotov,

Najprije se ispričavam zbog optužbe za "lupanje nadugačko i naširoko" a koja je bila potaknuta mojim posvemašnjim iznenađenjem nad Vašom cijenjenom opservacijom.

S obzirom na ozbiljnost kojom ustrajate da Vi "znate" da je naš (nažalost bivši) kolega opinioiuris de facto glavom i bradom trenutni Predsjednik Republike Hrvatske prof.dr.sc Ivo Josipović, zamolio bih Vas da dokaze za tu tezu podijelite i sa svima nama jer mi, iskreno rečeno, ta tvrdnja zvuči poprilično nategnuto.

Bilježim se s osobitim štovanjem,

Zvonimir Vanjak

Tko je glasao

@ZR, Ništa ja , kolega, ne

@ZR,

Ništa ja , kolega, ne moram dokazivati, ja sam to rekao, iza toga stojim, a ako Vi cijenjeni kolega imate protuargumente, iznesite ih, osobno ću Vam se javno ispričati, kao i drugim kolegama na pollitika.com, zbog širenja krivih informacija.
Pozdrav,
Siniša Novak

Tko je glasao

Poštovani kolega

Poštovani kolega Molotov,

Ja se eto opet moram ispričati jer sam, u svojoj gluposti (a priznati ću, i u uzbuđenju zbog mogućnosti da je trenutni Predsjednik kolega bloger s kojim sam imao prijateljski odnos), krivo shvatio Vaše izjave.

Vi naime, MISLITE da je opinioiuris Ivo Josipović, Vi čak možda u svom jedinstvenom univerzumu u kojem su Vam (kao uostalom i svima nama ostalima!) razvidno jasve sve zapetljancije ovog svijeta, i ZNATE da je naš bivši kolega opinioiuris trenutni Predsjednik glavom i bradom, ali sasvim sam siguran da ćete se složiti sa mnom da je s moje strane razumno na takvo razmišljenje izraziti skepsu i zatražiti nekakve konkretnije dokaze.

Pokušaj prebacivanja loptice ("ajde ti dokaži da nije") mislim da u kontekstu ove priče više doliči nekakvim pubertetlijama nego raspravi među ozbiljnim ljudima.

S poštovanjem,

Zvone

Tko je glasao

@Zvone Radikalni, Cijenjeni

@Zvone Radikalni,

Cijenjeni kolega, moje informacije govore upravo to što Vi ne možete povjerovati. U prilog tome, govori, ne samo to što je kolega @opinioiuris,
obrisao sve dnevnike s pollitika.com, već i to što na njegovu blogu, nema ni jednog upisa, nakon što je krenuo u visoku politiku, što osobno možete provjeriti na način da uđete na najaktivnije članove, te nakon toga preko linka (veze) na njegov blog.
Sadržaj bloga, govori sam za sebe. Vi jako dobro znate, da je dotični kolega, pravnik, u nekoliko je slučajeva radio za haški sud, neke info na njegovu blogu, nisu dostupne običnim smrtnicima.("a nije D.Margetić", ha,ha)
Ja sam svoju domaću zadaću obavio, dalje je na Vama.
Pozdrav
Molotov

Tko je glasao

@Molotov, svaka čast,

@Molotov, svaka čast, kratko, jasno i nadasve pošteno.

Više sam nego sklon povjerovati da si u pravu.

"Što vrijedi galopirati ako se krećemo u pogrešnom pravcu!"

Tko je glasao

@molotov, za g-dina Vanjaka

@molotov,

za g-dina Vanjaka mislim na Zvoncicu, aka tenora, aka opiniouiurisa i jos neke je jedna zajednicka znacajka: javljaju se samo kada treba nesto usmjeriti ili/i nesto preusmjeriti tj. skrenuti paznju. I to samo kod tkzv. desne opcije. Kada naime pro-SFRJ struje orgijaju oni su samo u "stand-by" modu....ne daj Boze da reagiraju.

Valja ih gazda(e) placa(ju) po ucinku.
--------
Crni

"Neki političari su duševni bolesnici pa od države prave ludnicu!"

--------
Crni

"Neki političari su duševni bolesnici pa od države prave ludnicu!"

Tko je glasao

Cijenjeni kolega

Cijenjeni kolega rmarino69.
Zahvaljujem od srca sto ste me svrstali izmedju dva ,mogu slobodno reci,velikana sa pollitike.
A ovo sto se tice gazde(a)potpuno ste u pravu,i kako vi kazete u "stand-by"modu.Gazde(a)me poslali u ovu vukojebinu da evo vec 10 godina radim u fabrici za malu satnicu,a sve kako me rmarino69 nebi raskrinkao.
Toliko si (STE)blesav(i)sa tim svojim teorijama zavjere da stvarno trebate potraziti strucnu pomoc.U Vrapcu naravno.
Crni:Neki predsjednici dragovoljacki udruga su dusevni bolesnici pa od drzave prave ludnicu.

Tko je glasao

Cijenjeni kolega rmarino69

Cijenjeni kolega rmarino69

Tko je glasao

a gospodin rmarino69 (hmmm,

a gospodin rmarino69 (hmmm, godina rođenja ili seksualna preferencija - pitanje je sad) po svom ustaljenom običaju, ne može odoljeti da ubaci malo trkeljanja sa strane.

i to sasvim sigurno radi besplatno jer sumnjam da bi itko za ovakve dubokoumne misli platio i centa :-)

Bilježim se s osobitim štovanjem,

Zvone

Tko je glasao

Svi junaci mukom

Svi junaci mukom umukoše.

grdi

Tko je glasao

Molotov skrenio bih pažnju

Molotov skrenio bih pažnju na
»Političke analize«, tromjesečnik za analizu hrvatske i međunarodne politike novi su periodični časopis u Hrvatskoj kojega su pokrenuli profesori Fakulteta političkih znanosti Mirjana Kasapović i Ivan Grdešić.
Tema prvoga broja su nedavni predsjednički izbori, a donosi i profil Stjepana Mesića, profil Hrvatske demokratske zajednice, bavi se problemom korupcije i nasilja na Sveučilištu, pitanju referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, palestinskoj samoupravi, turskoj politici na Balkanu.
Ivan Grdešić kazao je kako je motiv za pokretanje časopisa bilo s jedne strane nezadovoljstvo praćenjem unutarnjeg i vanjskog političkog života u medijma, a s druge česta nekomunikativnost znanstvenih časopisa.
»Nedostaje srednji prostor, između dobrog komentara u novinama i znanstvenog časopisa«, kazao je Grdešić objašnjavajući koji prostor namjeravaju zauzeti »Političke analize«.
Prvi broj, zapravo pilot broj koji je zamišljen kao poziv na pretplatu, financiran je pomoću Fakulteta političkih znanosti, a ubuduće, ovisno o financijama, ali i kadrovskim kapacitetima, moguće je i internetsko izdanje.
Pilot broj nastoji se distribuirati on-line, može ga se nabaviti na Fakultetu političkih znanosti, a pokušat će se organizirati prodaja časopisa i u boljim knjižarama.

Iz tog broja donosim i Analizu Turske vanjske politike i pitanje BiH.
Autor Dejan Jović:
"Sredinom siječnja, turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu, posjetio je u dva uzastopna dana (14. i 15.) Zagreb i Beograd, a na oba sastanka – s hrvatskim ministrom Gordanom Jandrokovićem, i sa srpskim Vukom Jeremićem – sudjelovao je i bosansko-hercegovački ministar vanjskih poslova, Sven Alkalaj. Radilo se o prvim sastancima dviju (za sada poluformalnih, i uglavnom konzultativnih) potencijalnih trilateralnih organizacija: jedne u kojoj bi sudjelovale Turska, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, i druge u kojoj bi bile Turska, Srbija i Bosna i Hercegovina.

Osnivanje dviju trilaterala tog tipa rezultat je prethodnih intenzivnih komunikacija Ankare s Beogradom, Sarajevom i Zagrebom. Samo u posljednja dva mjeseca, ta je komunikacija uključivala posjetu Ahmeta Davutoglua Zagrebu (12. prosinca 2009.) gdje je razgovarao s predsjednikom Stjepanom Mesićem i premijerkom Jadrankom Kosor, susret s ministrom Jandrokovićem na marginama zasjedanja Generalne skupštine UN (23. rujna 2009), a prethodno i posjetu tadašnjeg hrvatskog premijera, Ive Sanadera, Turskoj u veljači 2009. Sličnog su intenziteta bili i tursko-srpski odnosi, za koje su dvojica predsjednika – Boris Tadić i Abdulah Gul – prilikom Gulova posjeta Beogradu 26. listopada 2009. rekli da su „na najvišoj razini u dosadašnjoj povijesti“ (bez obzira na važno neslaganje oko pitanja priznavanja Kosova).
Kad se radi o bosansko-turskim odnosima, oni već duže vrijeme imaju poseban karakter. Službena turska vanjska politika polazi od zaključka da je Bosna i Hercegovina „jedna od onih zemalja koje su uvijek imale privilegirano mjesto u okviru turske vanjskopolitičke strategije“, i to zbog „dubokih povijesnih, kulturalnih i društvenih veza“. Posebnost tih odnosa vidjela se ne samo tijekom ratnog sukoba u devedesetim godinama – kad je Turska bila vrlo značajan akter u političkoj, vojnoj i diplomatskoj podršci Bosni i Hercegovini, a također (sa Sjedinjenim Državama) i zemlja koja je stajala iza Washingtonskog sporazuma između Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz 1994. – nego i u nedavnim turskim inicijativama koje se tiču ne samo bosanske vanjske, nego i unutrašnje politike. U prosincu 2009., predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Nikola Špirić, posjetio je Tursku, a potom je Turska predložila svim „bošnjačkim strankama“ (Stranci demokratske akcije, Stranci za Bosnu i Hercegovinu, ali i SDP-u Bosne i Hercegovine) da se sastanu, kako bi izgladile međusobne razmirice. Ta je inicijativa – koja na kraju nije uspjela – izazvala stanovite kritike od strane hrvatskih i srpskih zastupnika u bosansko-hercegovačkom parlamentu, koji su držali da se radi o nedopustivom uplitanju u bosansko-hercegovačku unutrašnju politiku . Slične su kritike Turskoj, navodno, tim povodom uputile i Europska Unija i Sjedinjene Države. Postavilo se pitanje: što zapravo Turska želi postići takvim izravnim interveniranjem ne samo u unutarbosansku, nego i unutarbošnjačku politiku?
Takav povećani intenzitet odnosa Turske sa središnjim zemljama prostora bivše Jugoslavije (Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom) ukazuje na novi smjer turske vanjske politike. U posljednja dva desetljeća, naime, iako je Turska bila prisutna na Balkanu i zainteresirana za stanje u toj regiji, ona je najčešće djelovala u okviru međunarodnih organizacija ili u suradnji sa Sjedinjenim Državama. Kao i većina drugih susjednih zemalja – a naročito onih koje su u prošlosti bile izravno involvirane u vojno-političke akcije na Balkanu (makar i tako davno kao što je bio slučaj s Otomanskim imperijem) – i Turska je sve donedavno pažljivo mjerila svoje korake, da ne bi na sebe privukla val kritike i nerazumijevanja. Djelovala je diskretno i oprezno, a u javnosti suzdržano. No, u posljednjih pola godine, Turska napušta tu politiku te na Balkanu počinje djelovati samostalno i s većim samopouzdanjem nego ikad ranije. To se naročito odnosi na njenu politiku prema Bosni i Hercegovini, koju turska javnost drži „drugom najvećom saveznicom Turskoj u svijetu“. Prema nedavnom istraživanju koje je proveo think-tank za međunarodna strateška istraživanja USAK iz Ankare, turski građani identificiraju Azerbejdžan kao najvećeg prijatelja i saveznika svoje zemlje, a odmah iza toga je Bosna i Hercegovina.
Ta je promjena rezultat nove politike kojoj je glavni kreator novi turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu. Davutoglu, koji je bio profesor međunarodne politike na Sveučilištu Beykent u Istanbulu, a također i glavni vanjskopolitički savjetnik i turskog premijera Recepa Tayyipa Erdoana i sadašnjeg predsjednika (a nekoć ministra vanjskih poslova) Abdulaha Gula, postao je ministar vanjskih poslova 1. svibnja prošle godine. Njegova je vanjskopolitička koncepcija različita od tradicionalnog turskog oslanjanja samo na Zapad – što je Turska dosad činila ponajprije kroz članstvo u NATO-u, čiji je član od 1952., a također i kroz bilateralne odnose sa SAD, čija je glavna saveznica u islamskom svijetu. Prethodna turska vanjska politika bila je dugo „zarobljena“ u nastojanju da zemlja postane članicom Europske Unije. No, taj proces „približavanja“ predugo traje: u najmanju ruku od 1987, kad je Turska zatražila punopravno članstvo, a u širem smislu i duže – od 1963. kad je postala pridruženom članicom tadašnje Europske ekonomske zajednice. Unatoč ozbiljnim reformama koje su izvedene u posljednjih desetak godina, članstvo Turske u Europskoj Uniji je i dalje neizvjesno. Nova je turska vanjska politika, koju promovira profesor Davutoglu, odgovor na tu neizvjesnost.

Davutoglu i dalje vidi Tursku kao saveznicu Sjedinjenih Država i potencijalnu članicu Europske Unije, ali i kao zemlju koja ima ne malu samostalnu snagu, pa se ne mora nužno oslanjati na obećanja koja joj daju zapadni partneri. Ta je snaga – relativno gledano – čak i ojačala u posljednjih nekoliko godina: jednim dijelom i zbog relativnog slabljenja Grčke, koja se nalazi u ekonomskoj i političkoj krizi, kao i u krizi legitimiteta i povjerenja. Turska je dugo – od početka ciparske krize – držala da se Zapad neopravdano stavio na stranu Grčke, te je pritom zanemarivao legitimne turske interese. No, s oslabljenom Grčkom, možda je došao i trenutak za novi uzlet turske vanjske politike. Davutoglu govori o Turskoj kao o globalnom centru koji vodi svoju vanjsku politiku „u svim pravcima“. Umjesto jednodirektivne vanjske politike (oslanjanja na Zapad), Turska treba voditi multidirektivnu politiku u kojoj će ona postati glavni akter u više od jedne važne regije. Regije u kojima bi Turska mogla postati glavna snaga su - Bliski Istok, Kavkaz, Središnja Azija i Balkan. Kad bi doista uspjela u takvom pozicioniranju, Turska bi istodobno postala i jedna od najznačajnijih globalnih sila, budući da ni američka, ni ruska ni europska politika ne bi mogle ostvariti svoje ciljeve bez suradnje s njom. Upravo bliskost turbulentnim i nesigurnim područjima sad postaje turska prednost. Dovoljno je samo nakratko pomisliti o alternativi: što bi bilo da Turska – pozicionirana tu gdje jest – okrene leđa Zapadu? Takva je pozicija dosad bila nezamisliva – a turska je vojska bila glavni čuvar prozapadne orijentacije zemlje. Ni nova vanjskopolitička orijentacija, dakle, neće skrenuti s puta bliskosti Zapadu, a prije svega Sjedinjenim Državama. Međutim, istodobno, Turska nastoji iskoristiti novu situaciju u post-unipolarnom svijetu, kojeg je najavio i sam američki predsjednik Barack Obama, kad je prihvatio da Amerika više neće biti jedina svjetska velesila, iako će ostati i dalje najsnažnija zemlja svijeta. Umjesto toga, stvorit će se više regionalno-globalnih sila, koje će – ako bude sreće – međusobno surađivati. U takvom novom svijetu, Turska vidi svoju veliku šansu: da postane jedan od regionalno-globalnih partnera, i to zahvaljujući svojoj ekonomskoj, vojnoj, demografskoj i kulturalno-identitetskoj snazi kojom može utjecati na političke događaje u turbulentnim područjima. Radi se, naime, o zemlji od 73 milijuna stanovnika, o najstabilnijoj demokraciji i najpouzdanijoj zapadnoj partnerici među islamskim zemljama (unatoč trima vojnim udarima u posljednjih pedesetak godina), o zemlji koja zauzima 17. mjesto na svijetu po veličini svoje ekonomije, o članici NATO-a, OECD-a, G-20 i OESS-a, te o zemlji koja – što nije nimalo beznačajno – postaje jedna od glavnih energetskih sila, naročito zbog toga što će upravo kroz Tursku prolaziti plinovod Nabucco, što će Tursku postaviti u mnogo snažniju poziciju kad se radi o snabdjevanju Europe plinom i naftom. Ta će pozicija omogućiti Turskoj da – ako to želi – dodatno zabrine Europu na način na koji to povremeno, kad joj odgovara, barem simbolički rade Rusija i Ukrajina. Sve je to povećalo razinu samopouzdanja u samoj Turskoj, te stvorilo potrebu da se ona i u svojoj vanjskopolitičkoj strategiji odmakne od pozicije „priključka“ Europi i Sjedinjenim Državama, prema poziciji ozbiljnog i samostalnog aktera u međunarodnim odnosima. Sam ministar Davutoglu je početkom ove godine (5. siječnja 2010.) izjavio da Turskoj treba nova, jača vanjska politika, te najavio otvaranje čak 26 novih diplomatskih misija širom svijeta. Plan je, rekao je turski ministar vanjskih poslova, da Turska uđe u Europsku Uniju do 2023., te da do tada postane i jedna od deset najrazvijenijih zemalja svijeta. Radi se, dakle, o ambicioznom i ne tako kratkoročnom planu jačanja turske pozicije.
Tom strateškom preustrojavanju dijelom je pridonijelo i i nerazumijevanje na koje Turska i dalje nailazi u samoj Europskoj Uniji. Ne samo da je Turska već više desetljeća u nejasnom – i za nju pomalo ponižavajućem – položaju u odnosu na članstvo u EU, nego se u posljednje vrijeme najavljuju i referendumi u pojedinim starim članicama EU (npr. Francuskoj) o eventualnom turskom članstvu, dok se u drugim zemljama (npr. Austriji) jasno daje do znanja da se takav eventualan ugovor neće nikada ratificirati. Vrata Europske Unije, izgleda, ostaju i dalje zatvorena za Tursku. Naročito je bolno – za Tursku – bilo primanje podijeljenog Cipra u Europsku Uniju 2004. godine. Turska zna da Cipar može biti neprevladiva prepreka turskim željama za punopravnim članstvom – i to unatoč tomu što je tursko stanovništvo na Cipru glasalo za sporazum o ujedinjenju otoka, dok ga je grčko odbacilo. Pa ipak, samo je grčki dio Cipra danas u poziciji da uživa sve povlastice punopravnog članstva u EU, dok je tursko stanovništvo de facto isključeno. Nije li onda logično da se Turska okrene na drugu stranu – barem djelomično – te da pokuša ojačati svoju poziciju kako bi u budućim pregovorima s Europom imala snažniju poziciju. Turska nova vanjska politika nije odustala od punopravnog članstva u EU, ali drži da Europi treba pokazati da Turska ima alternativu.
Turske nove akcije na Balkanu treba promatrati i u tom kontekstu. Za Bosnu i Hercegovinu dugo se govorilo da treba učiniti korak „od dejtonske prema briselskoj fazi“. No, istodobno, Bosna i Hercegovina je – baš kao i Albanija (i Kosovo) – izostavljena iz grupe zemalja koje su krajem 2009. došle na bijelu šengensku listu (Makedonija, Crna Gora i Srbija). Turska je bila razočarana i time što Bosni i Hercegovini nije bilo ponuđeno nikakvo obećanje o eventualnom članstvu u NATO-u, iako se Turska za takvo obećanje eksplicitno zalagala. Kako u Bosni i Hercegovini Hrvati i Srbi imaju mogućnost da postanu državljani Hrvatske, odnosno Srbije, te time i koriste bezvizni režim pri putovanju u šengenske zemlje, Bošnjaci su se našli u neravnopravnoj poziciji. To će, sasvim sigurno, smanjiti popularnost Europske Unije – koja i tako nije pretjerano popularna ni kod bosanskih Srba ni kod hercegovačko-bosanskih Hrvata. (Nije više ni u Turskoj. Najnovija istraživanja javnosti pokazuju da je u 2008 samo jedna trećina Turaka podržavala članstvo Turske u EU, dok je još 2002. podrška bila na razini od 80%) . Što je, dakle, ostalo od „briselskog puta“ za Bosnu i Hercegovinu? Na neki način, čini se da se sudbina Bosne i Hercegovine (kao i Albanije) sad sve više približava sudbini same Turske – zemlje koju Europska Unija ne razumije i ne prihvaća do kraja. Budući da mnogi Bosnu i Hercegovinu percipiraju kao muslimansku zemlju (iako ona to, sudeći čak i po najnovijim neformalnim procjenama o strukturi stanovništva, zapravo nije, budući da muslimani nisu većina u toj zemlji), stvara se dojam da su Bosna i Hercegovina, Albanija i Kosovo iznimke možda baš iz tog razloga. Čak i ako to nije istinit dojam, on ima potencijal da postane popularan, i da se na njemu gradi sasvim specifična anti-europska, a možda i anti-zapadna retorika. Takva retorika bi naročito politički umjerene Bošnjake mogla voditi ka većem savezništvu upravo s Turskom, a one radikalnije možda i u neke ekstremne forme antizapadnjačkog aktivizma, na što je nedavno upozorio i izraelski ministar vanjskih poslova, Avigor Lieberman.
Ako već dođe do napuštanja „dejtonske faze“ (a to je veliki „ako“), Turska sada u odnosu na Bosnu i Hercegovinu nudi globalnu (a ne „briselsku“) inicijativu. U njoj bi glavni akteri bili ne Brisel, nego Washington, Moskva i Ankara. U tom prijedlogu ima i namjernog nastojanja da se minimizira uloga Europske Unije, ali ima i implicitnog prisjećanja na neefikasnost Europske Unije u devedesetim godinama. Mir u Bosni rezultat je prije svega američkih (uključujući i NATO-ove) akcija, a ne europske diplomacije i vizija. Ministar Davutoglu je početkom siječnja ove godine izjavio da bi takva inicijativa – koja bi uključivala i Moskvu i Washington – značajno smanjila tenzije u samoj Bosni i Hercegovini. „Srbi se osjećaju mnogo ugodnije kad vide da je Rusija prisutna. Bošnjaci bi se, također, osjećali sigurnije ukoliko bi se Turska uključila u taj proces“, rekao je on nedavno. Hrvate se u tom kontekstu ne spominje – i to vjerojatno iz tri moguća razloga. Prvo, zato što se drži da bi ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju oni dobili značajnu podršku same Europske Unije, čiji bi državljani postali svi oni Hrvati koji imaju hrvatsko državljanstvo. Drugo, možda se drži da bi Washington u tom kontekstu mogao biti zastupnik Hrvata, naročito s obzirom na to da je Hrvatska također i članica NATO-a, te da je u posljednjih nekoliko mjeseci došlo do poboljšanja američko-hrvatskih odnosa (čemu je značajno doprinijelo hrvatsko svjedočenje u korist Kosova pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, nakon čega je odmah – 10. prosinca 2009. - došlo do susreta Gordana Jandrokovića s američkom državnom tajnicom Hillary Clinton ). Treće, vjerojatno se drži da u srpsko-bošnjačkim odnosima treba tražiti rješenje za temeljni problem Bosne i Hercegovine. Usporede li se, naime, analize koje je o stanju u Bosni i Hercegovini 1999. i 2009. objavila Međunarodna krizna grupa (International Crisis Group, ICG), vidjet će se da je 1999. kao glavni problem Bosne i Hercegovine isticano pitanje odnosa Srba i Hrvata, a deset godina nakon toga – pitanje odnosa Bošnjaka i Srba. Srpsko-bošnjački odnosi u Bosni i Hercegovini, naravno, podrazumijevaju involviranost Ankare i Moskve, pa je politika prema Bosni i Hercegovini dobra prilika za Ankaru da uspostavi još jednu u nizu strateških poveznica, koje bi joj osigurale alternativu u odnosu na dosadašnju politiku prevelikog oslanjanja na Zapad. Bosna, dakle, postaje, kako je nedavno izjavio nekadašnji bosanski ambasador u Turskoj Hajrudin Somun, „neodvojivi dio turske strateške politike, što većina bošnjačkih muslimana očekuje već decenijama“.

Postavljanje Bosne i Hercegovine tako visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jest također i indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom „neo-otomanizma“. Radi se o tome, naime, da Turska sad po prvi puta otvoreno i javno govori o „povijesnim vezama“ kao jednoj od odrednica svoje vanjske politike, a time odstupa od jednog od temeljnih načela Atatürkove politike potpunog prekida s Osmanskim carstvom i njegovim nasljedstvom. Govoreći upravo u Sarajevu – prilikom otvaranja konferencije o Otomanskom nasljeđu i muslimanskim zajednicama Balkana – ministar Davutolu je u listopadu 2009. podsjetio da u Turskoj živi više Bosanaca nego u Bosni i Hercegovini, više Albanaca nego u Albaniji, te više Čečena i Abhaza nego u Čečeniji i Abhaziji. To je, rekao je, nasljeđe Otomanske imperije. „Mi želimo novu balkansku regiju utemeljenu na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i suradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio Otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti takav Balkan“. Ta je izjava odmah kritizirana, ne samo na samom Balkanu, nego i u Briselu. Iako je kasnije ministar Davutoglu pokušao ublažiti njenu jasnoću, te se eksplicitno distancirao od najave formiranja neke nove „Otomanske imperije“, ostaje činjenica da se nova turska vanjska politika ipak oslanja – barem u svom jezgru – prije svega na zemlje „otomanskog commonwealtha“. To, samo po sebi, međutim, vjerojatno nije problematično: ne samo da se i Velika Britanija oslanja na nasljednice svog nekadašnjeg imperija, i Amerika na zemlje engleskog jezičnog područja, nego se i današnja Rusija strateški orijentira na kontrolu i utjecaj u zemljama post-sovjetskog prostora. Tako se ponašaju sve nekadašnje velesile, pa i Turska – koja je ipak glavna nasljednica (i toga se više ne stidi) Otomanskog imperija, koji je na svom vrhuncu (npr. 1683.) obuhvaćao golemo područje od Budimpešte do Basre i od Alžira do Meke – ne vidi (više) ništa sporno u slličnom pokušaju. Treba u tom kontekstu i podsjetiti da je Ahmet Davutoglu ne samo diplomat, nego i politolog, što znači da mu je vjerojatno poznat trend imperio-nostalgije, koji se u akademskoj literaturi pojavio naročito u 1990-tim godinama, i to kao izravna posljedica novog neuspjeha nacionalnih država i nacionalizama da uspostave mir: naročito na Balkanu. Akademska literatura iz tog razdoblja – a naročito britanska – puna je tekstova i knjiga koje govore o „benevolentnim imperijama“, koje su uspjele ono što su njihove nasljednice (nacionalne države) odmah potom pokvarile: uspostaviti i održati trajni mir i sačuvati etnički pluralizam unutar sebe. Na to Davutolu upozorava kad kaže da je Balkan bio područje mira i pluralizma, i da ga – upravo takvog – treba obnoviti. U tom se kontekstu može razumijeti i službeni stav turskog ministarstva vanjskih poslova, kojim se traži da se o Balkanu ne govori u negativnom kontekstu, te da se iz tog pojma izbace pogrešne interpretacije da se radi o zoni stalnih konflikata. Balkan je, naime, dugo bio nazivan i „Turkey in Europe“ („Turska u Europi“), pa se svako negativno obilježavanje Balkana nužno reflektira i na percepciju Turske. U stanovitom smislu, Turska sad obnavlja svoju politiku tretiranja Balkana kao „produžene Turske“, odnosno „Turske u Europi“. To se, sasvim sigurno, ne odnosi na cijeli Balkan – ali bi se moglo odnositi na muslimansko stanovništvo u Albaniji, na Kosovu, u Makedoniji i u Bosni i Hercegovini.
Da bi ostvarila takvu politiku, Turska treba suradnju Rusije i Washingtona. Politika administracije Baracka Obame prema Balkanu još nije sasvim jasna, no – jasno je da Washington želi očuvati jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, te da neće dopustiti da njenim eventualnim raspadom dođe do poraza politike koju su SAD gradile sad već više od desetljeća i pol. Na drugoj strani, izraelsko upozorenje da Bosna i Hercegovina postaje potencijalno gnijezdo europskog terorizma, upozorenje je i Washingtonu, s kojim Tel Aviv ima ponešto zahladnjele odnose nakon inicijalnog Obamina pokušaja približavanja Iranu. Stav Sjedinjenih Država prema turskoj inicijativi oko Bosne i Hercegovine ovisit će, djelomice, i o odnosima između Washingtona i Brisela. Nije sasvim jasno želi li nova Obamina vlada surađivati s Europskom Unijom ili je želi držati na distanci, kako je to činila administracija Georgea Busha Mlađeg. Ako je skeptičan prema Briselu, znači li to da će Obama podržavati članstvo Turske u EU (kao svojevrsnog „trojanskog konja“) ili ne? Dakle, u odnosu Washingtona prema turskoj inicijativi ima još uvijek mnogo nepoznanica. Nije nepoznato, međutim, da Amerika treba Tursku na Bliskom Istoku, te u akcijama oko Iraka, Afganistana i Pakistana. Također, Washington neće dopustiti radikalizaciju turske unutrašnje politike u smjeru nekog skretanja prema političkom islamu. Eventualno skretanje Turske u tom smjeru, značilo bi golemi problem za Sjedinjene Države. Washington dopušta stanovitu retoričku islamizaciju, pa i neo-otomanizaciju, koju je započela Erdoanova vlada, ali i taj razvoj događaja pažljivo prati, kako on ne bi izmakao kontroli.
Kad se radi o Rusiji, u posljednjih pola godine njeni su se odnosi s Ankarom značajno popravili. Tradicionalno rivali ne samo u Srednjoj Aziji, nego i u područjima koja su za obje zemlje od strateškog unutrašnjepolitičkog značaja (u Čečeniji i Kurdistanu), Turska i Rusija su u listopadu 2009. postigle dogovor o suradnji i na neki način „podjeli“ interesnih sfera u energetskoj politici. U siječnju 2010. dogovorile su se o zajedničkoj izgradnji nuklearne elektrane na turskom području. To ih je učinilo „strateškim partnerima“ (kako je tom prilikom izjavio ruski predsjednik Dimitrij Medvedev), a ne potencijalnim konkurentima u industriji prenošenja energije, a time je i ojačalo pozicije obje zemlje u odnosu na Europsku Uniju i Sjedinjene Države. Povrh toga, i politički odnosi dviju zemalja su unaprijeđeni, pa one sada djeluju kao dvije regionalne sile u nizu sporova u regijama koje kontroliraju. Turska je, tako, posredovala u rusko-gruzijskom sukobu u kolovozu 2008., a Rusija je uspješno posredovala kako bi se okončao sad već stoljeće dug prekid odnosa između Turske i Armenije. Zahvaljujući, između ostalog, i tom posredovanju, u listopadu 2009. Turska i Armenija su potpisale protokol o normalizaciji odnosa, te time učinile vrlo značajan prvi korak prema rješavanju problema koji je još od kraja Prvog svjetskog rata ne samo sprečavao bilateralne odnose, nego i značajno utjecao na stanje ljudskih prava i sloboda u samoj Turskoj, te je usporavao na putu prema punopravnom članstvu u Europskoj Uniji. Očekuje se da bi se ove godine (2010.) mogli uspostaviti i diplomatski odnosi između dviju zemalja – što bi bilo od golemog značaja za ukupne islamsko-pravoslavne odnose u Središnjoj Aziji, ali i drugdje.

To „drugdje“ odnosi se, prije svega, na Cipar, Makedoniju, Kosovo (bez obzira tretirali ga kao područje pod UN Rezolucijom 1244 ili kao nezavisnu državu) i Bosnu i Hercegovinu. Tursko-rusko prijateljstvo i partnerstvo moglo bi, doista, imati pozitivna učinka na sve te slučajeve, jer se u svima radi o problemu gubitka povjerenja između islamskog i kršćanskog stanovništva. U svim tim slučajevima, došlo je do instrumentalizacije i politizacije prošlosti, koja uključuje i različite oficijelne diskurse, te nacionalne i državotvorne mitove koji se tiču i Otomanskog razdoblja. Za razliku od Washingtona, Moskva – čini se – pokazuje veći interes da u tome sudjeluje zajedno s Ankarom. I Moskvi je, baš kao i Ankari, Bosna i Hercegovina najzapadnija zemlja u kojoj bi mogla ostvariti značajan politički utjecaj temeljem kulturalne i povijesne sličnosti, kao i sličnih političkih pozicija (u njenom slučaju – prije svega s Republikom Srpskom). I za Moskvu je involviranost u Europu od strateškog značaja – ne zbog toga što bi Rusija htjela postati članicom Europske Unije, nego zato što bi željela spriječiti neželjeno involviranje Zapada u post-sovjetski prostor, a naročito u Središnjoj Aziji i na Kavkazu. Također, i Moskva s prilično skeptičnosti gleda na Brisel, kojeg ne doživljava kao značajnog i samostalnog političkog aktera, nego preferira direktne kontakte s pojedinim (važnijim, moćnijim) članicama Unije.
Sve to otvara nova važna pitanja za Bosnu i Hercegovinu, a vjerojatno i za druge zemlje u regiji. Vidjet ćemo hoće li Brisel na to reagirati: i kako. Hoće li – iz bojazni od prevelikog involviranja Rusije, Turske a možda i Amerike u europska pitanja – ubrzati proces pristupanja svih zemalja regije Europskoj Uniji? Ili će nad regijom prihvatiti stanovito „suvlasništvo“ s ne(sasvim)-europskim silama koje imaju globalne ambicije: Amerikom, Turskom i Rusijom? Ili će biti suviše zaokupljen drugim važnim pitanjima – ili suviše podijeljen oko poželjnog smjera akcije – da inicijativu ispusti iz svojih ruku, i prepusti je tom novom regionalno-globalnom trokutu?

Pozdrav,
grdi

E sad treba povezati analize ovoga sa njegovim stavovima gore iznesenim.

Tko je glasao

E sad treba povezati

E sad treba povezati analize ovoga sa njegovim stavovima gore iznesenim.

i ja bih još dodao s aktivnostima koje poduzima i koje će u budućnsoti poduzimati kao ključni analitičar i koordinator (pitam se za što) u uredu predsjednika Josipovića.

Sad je valjda svima potpuno jasno da Hrvatska neće u EU prije srbije i da će nakon nesuradnje s Haagom, neizručenja Gotovine, neprimjene ZERPa, slovenske blokade, borbe protiv korupcije, topničkih dnevnika... podli englezi i njihovi partneri stalno smišljati neke nove razloge dokle god srbija ne bude spremna.

No kako sam ja protiv ulaska Hrvatske u EU ikada, dolazim u sukob interesa sa samim sobom jer bih u stvari trebao podržavati Jovićevu politiku koja taj čin odgađa barem na neko vrijeme.

Tko je glasao

Krrrrrekani često me

Krrrrrekani često me nasmiješ:):):)
"No kako sam ja protiv ulaska Hrvatske u EU ikada, dolazim u sukob interesa sa samim sobom jer bih u stvari trebao podržavati Jovićevu politiku koja taj čin odgađa barem na neko vrijeme."

Pozdrav,
grdi

Tko je glasao

gotovo sve si rekao, tog

gotovo sve si rekao, tog jovića sam čitao dok je pisao kolumne u domaćim novinama, tipični produžetak foregien officea škola pusić, feralovi sorosovci, dalje komentirati bilo bi izlišno;
usput, dodao bih da izgleda već sada unaprijed izgleda pripremaju neke novine kako bi spriječili hrvatsku u blokadi srbije i bih u pristupnim pregovorima kako su nas blokirali slovenci; nekidan u raspravi u slovenskom parlamentu izričito su rekli kako nisu išli pred medjunarodni sud pravde u haagu jer bi predmet izgubili, pa su provukli arbitražu jer kroz nju mogu dobiti izlaz na otvoreno more, a sadašnji saziv sabora priprema ustavnu izmjenu u kojoj se može predvidjeti i predavanja dijela teritorija.

Tko je glasao

U šoku sam od te Jovićeve

U šoku sam od te Jovićeve političke analize koju je iznio Grdilin; mi nemamo nijednog ozbiljnog saveznika u vanjskoj politici danas, ni susjeda ni nesusjeda. Britanci su odlučili da nas raščepušaju do kraja, uz pomoć svog starog oruđa Srba ''svi i svuda'', izvana i iznutra, uz pomoć Slovenaca, talijanske iredente, - i u tu svrhu instalirali su svog čovjeka ovdje u Predsjedničkim dvorima... S osloncem na stare titine ''kadrove''. Crno, da crnje ne može biti.
Pa dobro, jesu li ti britanci doista toliko pametniji od svih drugih, Francuza, Rusa, Nijemaca,Talijana, Poljaka, ...Indijaca..., Argentinaca,... itd, ili su jednostavno drskiji, bezobzirniji, nemoralniji, brutalniji i svirepiji od svih?
Mislim, ako su oni najbolji, najljepši i najpametnij, pa da onda svih nas 4,5 milijuna postanemo britanski agenti? možda bi to bilo najjednostavnije...?
U tom smislu, imam novi, probritanski motto, -nastavak onog ''MMF odmah'', i ''ostavka Vlade odmah'' : ukinimo Hrvatsku odmah!

Valjda će svi okolo odmah biti prezadovoljni?

Tko je glasao

Beatrice 12, na ovom

Beatrice 12, na ovom dnevniku sam u potpuosti iznio Jovičeve dvije analize. Moglo se to napisati sa nekim kračim citatima ili prepričati ali mislim da je ovako daleko bolje (bolje i nego stavljati linkove jer njih malo tko otvara). Ako čovjek krene sa nekim svojim analizama napisanog i to napiše jadna mu majka. Ovako sad apsolutno svi mogu vidjeti Jovičeve analize i ocjeniti ih kako im paše. Moje određenje je u potpunosti negativno za vezivanje uz V.B. Nikada ništa mi od njih dobra nismo vidjeli. Zato jesu Srbi i te kako puno. Od svih ratova pa na ovamo.
pozdrav,
grdi

Tko je glasao

Grdiline, tekstovi

Grdiline, tekstovi savjetnika PRH Jovića koje si objavio više su nego poučni. odmah sam ih kopipastala sebi u bilješke, da se ne izgube ako ne naiđem negdje na novi politološki časopis. Što je, je, čovjek stvarno dobro zna o čemu piše, i ima samo jedno mjesto na svijetu gdje je mogao tako dobro usavršiti analitiku, a to sigurno nije FPZ nego isključivo FO. Tko god razmišlja o budućnosti RH trebao bi dobro mućnuti glavom nad ta dva članka.
''Perfidni Albion'' našao je načina, nako 10 godina premrežavanja, da cijeloj Hrvatskoj ispred nosa, tj. iznad glave, instalira neprikriveno svoj kadar. Tome je nesumnjivo u desetljeću prije kumovao Mesić i oni iza njega (ja ne znam koji), koji su uništili nacionalni obavještajni sustav, razjurili , pretpostavljam, ljude, i predali Britancima obavještajne uzde. To traje sigurnih 10 godina. Britanci su , kao tobože ''privatnici'', pokupovali od bedastih zagoraca pola Hrvatskog zagorja, ugnijezdili su se u zagorskim dvorcima i tamo udrili sjedišta nekih svojih ''agencija'', koje mogu imati jednu i samo jednu svrhu, i sve to tiho i s prešutnim blagoslovom lokalnih struktura, bijednih zadovoljnih ''trgovaca nekretninama''. čak sumnjam i da su išta platili, - oni su majstori u tome da se njima plati da bi protiv neke države špijunirali. Mi, praktički, imamo sada ''invisible'' okupatora, koji s jedne strane drži Rohatinskoga, Rohatinski drži banke, a s druge strane imamo inaugurata s ekipom u Predsjedničkim dvorima.
To bi sad trebao se pojaviti odnekud neki političko diplomatski genij, neki Metternich - pa čak i on je, čini se, na kraju podlegao! - pa da Hrvatska izađe iz britanskih inkvizicijskih kliješta.
Jedina sila koju danas vidim da bi bila uz nas, čisto iz milosti, je Kina - znaš ono, nas i Kineza 2 milijarde, ili tako nekako!

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci