Tagovi

Da nam zivi, zivi rad...

Svi smo mi u odredenoj mjeri subjektivni kad je rijec o nasem vlastitom znacaju i doprinosu na radnom mjestu. Isto tako svi dobro znamo da postoje odredeni parametri koji procjenjuju objektivnost istih stvari i uopce ih nije tesko primjeniti - manje ili vise slozene ovisno o slozenosti poslova koje radimo.
Neki od nas takoder pamte kako je izgledalo raditi prije devedesetih - kad se jednom uvalite u neku tvrtku, manje-vise ste osigurani do mirovine. I znala se hijerarhija i bilo je postivanja starijih LLLOLLL .
Onda se nakon rata dolaskom nekih novih okolnosti sve promijenilo. Do tad jedinstveno, podlozno migracijama ljudi, novca, dobara i ustaljenim zakonitostima, trziste rada je postalo rascjepkano i zatvoreno u pretince - sve drzave bivse SFRJ su ostale na neki nacin osakacene jer se radilo o komplementarnim ekonomijama, nekom vidu dogovorne ekonomije i sistemu spojenih posuda. Stabilizacija, zaduzivanje u inozemstvu i opori poceci trzisne ekonomije su bili stresni, ali jos uvijek daleko manje od onog sto je usljedilo kasnije. Kazu da je porace zlocestiji brat rata - i to je prava istina. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su se jos morale suociti i s tim problemom.

Za RADNIKA su dosla teska vremena. Zalihe iz zlatnih nostalgijom natopljenih socijalistickih vremena su se za vrijeme rata istopile. Tipican primjerak hrvatskog radnika - TRUDBENIK DOMESTICUS VULGARIS - je imao manje-vise pristojan zivot, bio dijelom nekog srednjeg sloja koji je obitavao u miru i suzivotu s grabezljivcima, imao regres i radnicka odmaralista, deset najboljih godina za obracun mirovine i obicno dizao kredite za auto ili kucu ako vec nije dobio od firme stan. Zdravstveno, socijalno i pristojna placa - ko u pjesmi. To je kazu bio socijalizam s ljudskim licem. Oni manje poeticni su naglasavali kako je to sve na veresiju i da zivimo na racun svojih unuka i nitko nije postavljao pitanje - kao sto bi braca Srbi rekli - KO CE TO DA PLATI !!??
Nakon rata krenulo se s obnovom hrvatske drzave i realizacijom genijalnog vizionarskog plana o dvije stotine hrvatskih obitelji i ostatku stoke sitnog zuba, pa potom privatizacije - ovom prigodom necu o tom sto se dogadalo, svi sve znamo, pa da se ne ponavljamo.
Dat cu pogled iz vlastitog iskustva - nakon rata i promjene uvjeta i trzista rada, radila sam za dvije vrste poduzetnika - nazovimo ih Intelektualci novog kova i Spretni decki.

Prvi su bili briljantni kad je rijec o teoriji i struci, pravi uzoriti visokoobrazovani izdanci besplatnog skolovanja i odlicni daci - ali kad je rijec o opstanku na trzistu, oni jednostavno nisu imali killer instinkt - za takve stvari su uposlili nekog drugog da ih odraduje i nikad mu u potpunosti nisu vjerovali jer se ne slazu s metodama - bilo da je rijec o pronalazenju, naplati ili prosirenju posla. Poslovi su se dobivali i opstajalo se rodijackim vezama - ako ste u krugu probranih ili ZEMLJACI, onda ste imali sanse kod dobivanja poslova. Placa je tad bila redovita i pristojna, svaki prekovremeni sat se placao, znalo se da ja vise posla mogu napraviti za dva prekovremena nego sto me on moze platiti za to - pametan tip. I takav je bio svjestan da dobri djelatnici ne rastu na grani pa da ih uberes, posjednes raditi i da oni odmah znaju nastaviti tamo gdje mu je prethodnik stao. Takvih bas nema puno koji se odmah uklope i od njih imas koristi, a da ih ne moras uciti i prilagodavati cijelu vjecnost. Onda sam otisla u potrazi za boljom placom.
Tu sam pocela raditi za drukciju vrstu poslodavca - on je bio jedan od onih poduzetnika koji je sve cega se dotakao pretvarao u suho zlato. Znao je sto "IDE" i to realizirao, maksimalno otvoren za nove ideje i svjez pristup. I kuzio se dobro u precice. On je spadao u onu drugu kategoriju - Spretne decke koji su nakon rata poceli s posudenom lovom, iskoriste svaku krivinu i pametno usmjeravaju posao sluzeci se svakakvim metodama, ali ih ne muci formalno obrazovanje i nedostatak istog - s njima je problem da su iskljucivi u donosenju odluka, pa kad dodu do tocke da ih biznis preraste, tesko im je sve prepustiti u ruke strucnjacima na bilo kojem polju. Takvi su carevi improvizacije. Nakon nekog vremena zaborave da ne upravljaju vise tvrtkom od 20 ljudi nego tvrtkom od 120 ljudi koja ne moze vise raditi po istim pravilima kao u pocetku.
Nije bilo niti govora o tome da se prekovremeni placaju, bilo ih je napretek, ali placa je bila izdasna i uredna na datum. Imala sam i prestiznu poziciju gdje su ljudi koji su bili izvan ograde govorili da bi ubili za to radno mjesto, a ja koja sam bila unutar krepavala po deset do dvanaest sati dnevno, radila doma i vikendima -jer sam odradivala posao za dvije osobe. Dostupnost na sluzbeni i privatni mobitel 24/7. Godisnji se za sav rukovodeci kadar morao najaviti nekoliko puta i uvijek se od toga pravio problem - najbolje bi zapravo bilo ne ici na godisnji i je li ja bas moram??!! Svaki put mi je prisjelo. I pravo na gresku vam se svodilo na jedan put - ljudski je grijesiti. A iduci put su sankcije bile drakonske za istu stvar. Pravi odgoj u kojem njegujete perfekciju, nikad ne raditi istu gresku dva puta. Ali se imalo bozicnicu i uskrsnicu i dobra primanja pa vam je to nekako bilo ok. Sve ima svoju cijenu.

Vidjela sam prednosti i mane oba sustava. Imam samo pribliznu sliku kako je tvornickim radnicima i djelatnicima koji rade za privatnike po trgovinama ili manjim tvrtkama. Za one po bolnicama, skolama, uredima drzavne uprave i velikim monopolistickim tvrtkama ne brinem - oni jos uvijek zive u nekoj vrsti ugodne socijalisticke klime - ako ne po imenu, a ono po uvjetima - tko je ikad radio za privatnika ili bio sam na trzistu i vodio malu tvrtku - znat ce o cemu pisem.

U nasim hrvatskim specificnim uvjetima divljeg kapitalizma, zajednicka je karakteristika da se sposoban pojedinac - radnik ne valorizira kako treba. Poslodavac uvjetuje sve, izbor je velik, a radnik - prava su da sutis i radis ma kako ti bilo - jer ako neces ti, " ima ih na birou koji hoce!!"

Ne drzi se zapravo uopce do ljudskog potencijala koji je itekako vazan za tvrtku i rijetki to prepoznaju. Na trzistu rada ogranicene apsorpcije, radna snaga je lako zamjenjiva i uvredljivo jeftina, a time i potpuno obespravljena - poslodavac uvjetuje sve i moze se bahatiti koliko hoce bez ikakvih posljedica. U interne pravilnike o radu se ugraduju takve klauzule koje mozete jako siroko tumaciti, a ticu se sankcioniranja radnika i valoriziranja ucinaka. Na temelju procjene nadredene osobe vam se za nesto placa moze srezati do 43% recimo... A povreda radne duznosti moze biti jako siroko tumacena - od tog da se jedan klijent potuzio da djelatnica koluta ocima, do tog da ne smijete izletjeti u vrijeme pravilnikom zajamcene pauze kupiti dorucak koji cete progutati u pet minuta uz papire. Imamo tako tvrtku organiziranu u pravom autenticnom zatvorskom duhu gdje se svi doslovce tresu u strahu za placu i za radno mjesto, a na celu je strateg cvrstorukas za kojeg su radnici samo nuzno zlo, i kad bi firma mogla funkcionirati bez njih - bilo bi najidealnije. On naravno ima svoju dvorsku svitu visokog managementa koja je inteligentna, skolovana i umjesna i koja vidi njegove slabe tocke i dobro ih iskoristava - podobni koji su ga u stanju dovesti do zakljucka kakav oni zele, ne zato sto je glup - daleko od toga - nego zato sto nekom MORA vjerovati, a nije u stanju sve sam nadzirati.

Bila sam uvijek nekako blizu gornjem domu - i u socijalizmu i u kapitalizmu, pa je bilo zanimljivo promatrati razlike, prednosti i mane sustava rukovodenja. I polozaja radnika.

Nadasve je zanimljivo ono sto se dogada primjerice u suprugovoj tvrtki - americka tvrtka koja NE MOZE tek tako otpustiti ljude, tamo morate nesto stvarno ozbiljno zabrljati, a i onda se tri puta razmatra jeste li mozda imali los dan, pa se eto dogodilo... Ja nisam vjerovala kad mi je suprug rekao da ima nekolicina njih koji imaju efektivno sat vremena posla dnevno, ostatak dana rjesavaju krizaljke i vise na internetu - od dosade ne znaju kud ce sa sobom. I tako GODINAMA. Tu isto vazi sistem - kad jednom dobijete posao mirni ste do mirovine. Ili je to tako barem do sada bilo. Na nekim drugim mjestima, lijenost, nestrucnost i nerad caruju, a ako se takvih i pokusate rijesiti, ne daj boze da su to slucajno u pitanju zene, latino ili obojeni - u tom slucaju redovno stize tuzba tvrtki vezano za probleme manjina. I nije bitno sto to nije razlog eventualnog otkaza - al dobro dode da se tvrtka dade na sud i nesto od tog iskamci... Kaze mi moj gospon da je njemacko zakonodavstvo tu jos rigoroznije - cak i za pojmove liberalnog americkog radnog zakonodavstva - radnik je maksimalno zasticen i oni koji su pametni mogu samo dobrim poznavanjem zakona o radu jako lijepo zivjeti u hladovini. Isto tako im moze biti da i odbiju posao za koji smatraju da im nije primjeren - recimo da ociste vlastiti svinjac od dorucka i procesa rada iza sebe. Neki su u stanju sjediti po tjedan dana u ostacima hrane, bocama, casama, musavim kavskim salicama i drlogu oko svojih stolova dok ne dode cistesa. U opis njihovog radnog mjesta ne spada da ciste i slus!
Kad ja velim suprugu da bih sve takve dala na par mjeseci raditi u moju bivsu tvrtku, on se smije. Ja sam ozbiljna.
Opali po dzepu, srezi mu placu na tri mjeseca uzastopce, pa da vidis je li ce odbiti posao ili biti stalno na fake bolovanju .
Mislim, sve to netko MORA napraviti sto netko odbije - znaci teret pada na suradnike. Ali ne - to je ZAKONOM zabranjeno i odredbi za sankcioniranje stete i nerada jednostavno NEMA u njihovim pravilnicima, i on je kao team leader jednostavno osuden na dobru volju ljudi kojima rukovodi da ce napraviti nesto sto nije u opisu njihovog radnog mjesta ili da nece uzeti bolovanje jer imaju Paintball turnir, a sluzbeno su pod stresom i imaju potvrdu lijecnika za to.

Sad je njegova tvrtka napokon nakon dugo vremena odlucila malo procistiti od nekorisnih, dosla je nova generacija managera, mladi ljudi s drukcijim stavom - pristupilo se valorizaciji radnih procesa i radnika - nekima su ponudili premjestaj natrag u USA - sto je mahom odbijeno jer su im abroad drasticno vece place, nakon toga su dali otkaz dijelu ljudi, najavili su im to dva mjeseca ranije da se svi stignu izorganizirati i ponovno naci posao (koji ovdje nije problem naci, kao u Hrvatskoj) i dali im vrtoglavo velike otpremnine. Rezultat - nitko od njih od tog dana vise NISTA NE RADI i nitko im za to ne moze nista, dva mjeseca sjede i vuku redovnu placu, neki jednostavno svaki treci dan jave na posao telefonom da su bolesni i donesu potvrdu od doktora o kojekakvim bolestinama koje ne mozete tek tako utvrditi.
Jedan dakle potpuno drukciji pristup problemu rada i polozaja radnika od onog koji sam ja navikla gledati cijeli zivot.

Ima li neke sredine ?

Komentari

Jako teško. Često sam

Jako teško. Često sam razmišljala baš o tome kako izbjeći zapadanje u jednu od te dvije krajnosti. U manjoj tvrtki s "pametnim" vlasnikom koji uspijeva održati nekakav "obiteljski duh" cijelog posla, u kojoj se radnik osjeća cijenjenim (ne samo materijalno) sve još i može funkcionirati uravnoteženo.

Sad će ovo možda zvučati čudno, ali rješenje bi bilo u nečem što se zove (ili se nekad zvalo) "kolektivni duh". Nije to samo izmišljotina socijalizma - to rade recimo i Japanci gdje je lojalnost firmi jedan od kamena temeljaca na kojem sve grade. Bit je u tome da se svi osjećaju zaslužnima za ono što se postiže, da plaća "ne dolazi", već da postoji svijest da se suradnjom zajednički zarađuje. Na tom tragu su i često ismijavani team building pokušaji.

Biti će da je stvar u tome da zapravo teško da postoji savršeni sistem koji ćudljiva ljudska priroda i individualne različitosti u odnosu prema poslu i kolegama nisu u stanju minirati. Kao i sva druga pitanja sloboda i prava, i po pitanju rada ona ostaju u kategoriji pozitivnih jedino kada ih implementiramo na pravi način - a to se teško postiže.

MasterMind - NeverMind

Tko je glasao

Jako sam svjestan položaja

Jako sam svjestan položaja naših radnika danas. Nisam prorok i nisam mogao predvidjet kud će Ljepa naša glede prava radnika, ali i ljudskih prava, krenuti. No, ipak, gledajući svakodnevno kako se moja mama ubija od posla, ja sam si život naštimao tako da mi je moj hobi posato moj rad. I tako sam od toga živio. Ne preporučam to nikome kao uzor, ali jedine tri godine života kad sam u jednoj instituciji preuzeo ravnateljstvo, također sam radio 7/12, samo bez mobitela jer ih nije ni bilo.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci