Tagovi

Nele Karajlić - od sarajevskog mita do beogradske budale

Naslov teksta sam uzeo iz odlične kolumne Andreja Nikoladisa objavljene na stranicama Slobodne Bosne još tamo 2004 godine pod nazivom "Nele Karajlić:Baš četnik", u kojoj autor poprilično jasno i decidirano svrstava Nenada Jankovića u red ljudskih ruina proizašlih iz rata na prostoru bivše SFRJ. Ipak, ovaj tekst neće imati intenciju baviti se isključivo likom i djelom Nenada aka Neleta ili samim ratnim raspadom "sarajevske pop-rock škole, za što je potrebna dublja analiza" kako mi sugerira koautor teksta Sarajlija Irfan Karagić, bez pretjerane ambicije za ulogom suca ili porotnika imam potrebu napisati nekoliko rečenica o bendu koji je uvelike utjecao na mnoge generacije ovih prostora, pa tako i na moju malenkost.

Dakle, izostavim li mudrovanja i nepotrebne lamentacije, Zabranjeno Pušenje za mene predstavlja najoriginalniji i upečatljiviji rokenrol iskaz na ovim prostorima. Albumi "Das ist Walter" iz 1984 godine i "Dok čekaš sabah sa Šejtanom" iz 1985 godine su u muzičkom smislu kulminacija svega onoga što je od početka osamdesetih bujalo kroz pokret New primitives koji je bio sarajevski pandan novom valu Zagreba, Ljubljane i Beograda. Manjak tog prvog zanosa i nesputanosti polako će početi već sa prvom narednom pločom iz 1986 godine, "Pozdrav iz zemlje safari" koja doduše predstavlja hit album ali i početak kraja jedne genijalne ideje. Simptomatično ili ne, nekako se taj početak kraja poklopio sa dolaskom Emira Kusturice u bend a odlaskom nekih starijih originalnih članova. Prije rata i raspada zajedničke nam države, "Male priče o velikoj ljubavi" će 1989 godine biti album koji je završio zajedničku diskografsku suradnju Davora Sučića aka Seje Sexona i Nenada Jankovića aka Neleta Karajlića, dvojice najeksponiranijih protagonista iza imena Zabranjeno Pušenje. U nekakvoj subjektivnoj razdiobi, osobno Seji Sexonu pripisujem kreativnu notu u djelovanju benda, dok bi Nele bio onaj motor, pokretačka snaga bazirana na pozitivnoj ludosti i šarmu Baščaršije.

Uslijed eskalacije sukoba u BiH 1992 godine, te opsade Sarajeva, dolazi do konačnog razlaza ovog dvojca čija daljnja sudbina i djelovanje zapravo predstavljaju paradigmu čitavog Ex-Yu rata devedesetih, "jednom braća" postaju ljudi na suprostavljenim stranama. Ne ulazeći u osobne razloge svakog ponaosob, za odlazak ili ostanak u rodnom gradu, dostojanstvo je nešto što imaš ili nemaš, ako i odabereš stranu ne moraš srušiti svaki most i usrati svaku kvaku koja vodi prema mjestu koje te učinilo čovjekom. Nele je nažalost učinio upravo to otišavši u Beograd, suradnja sa režimskim ratnim huškačem Miloradom Vučelićem, degutantne izjave prilikom posjete Palama, kasnije otkrivenje Jovana Dučića i iskonskog srpstva u sebi uz svesrdnu pomoć još jednog bivšeg Sarajlije Emira Kusturice te kao točka na "i" onaj maloumni poklič/pjesmuljak "Ko ne voli Radovana ne video Đurđevdana", samo su neke u dominu vratolomija koje su kako kaže Nikoladis ovaj "sarajevski mit pretvorile u beogradsku budalu".

Sa druge strane, Sejo Sexon je osim samog ostanka u ratnom Sarajevu, sve ove godine zadržao i ono osnovno ljudsko dostojanstvo koje mu između ostalog omogućava da ode u Sarajevo ili Beograd i održi koncert kao Zabranjeno Pušenje, dok Nele u suradnji sa Emirom i njihovim preimenovanim The No smoking Orchestra, može svirati u Moskvi, Buenos Airesu, Banja Luci ali ne i u svom rodnom gradu kojem je pljunuo u lice. No dobro, ako se odmaknemo od političkih i ideoloških aspekata ove priče (koliko je to uopće moguće), sa muzičke strane post-ratno razdoblje donijelo je jednu tipično balkansku situaciju u kojoj su postojala dva Zabranjena Pušenja, ono sarajevsko sa zagrebačkom adresom koje je okupio Sejo Sexon, te ono beogradsko okupljeno oko Neleta Karajlića. Negdje u isto vrijeme 1997 godine, i jedna i druga varijacija benda objavljuje svoje prve poslijeratne albume. Sejo udružuje snage sa još jednim bitnim protagonistom New primitivesa Elvisom J. Kurtovichem i snima album "Fildžan viška", dok Nele sa svojom ekipom izbacuje album "Ja nisam odavle".

Irfan će se nadovezati:

"Od postdaytonskih varijacija na temu, možemo izdvojiti "Fildžan viška" sa Elvisom i Sejom, dok Neletov "Ja nisam odavle...", predstavlja, zapravo sve ono što Zabranjeno Pušenje nikad nije ni bilo. Gomila novo-beogradskih sentimenata i rekapitulacija ratnog materijala koji zvuče kao bivši sarajevski bend kome su izvršili trepanaciju mozga na VMA, i onda su na volšeban način otkrili da beogradski asfalat ima više bitumena i mineralni tvari od sarajevskog, pa je iz tog razloga Beograd središte svijeta, a Sarajevo vječita čaršija."

U konačnici, rekao bih kako i sami nazivi albuma donekle otkrivaju stanje duha ovog dvojca, dok Nele "rekapitulira ratni materijal" i naglašava sudbinu izbjeglice odnosno stranca, Sejo "fildžanom viška" između ostalog (žrtava rata) stavlja naglasak i na ljude poput Neleta koji su do jučer iz tih fildžana pili. Strogo muzički gledano, to su bili poslijednji izdisaji kreativne moći i snage obojice, Nele će krenuti sa Kusturicom pod ruku u već spomenuti The No smoking Orchestra, a Sejo će nastaviti djelovati pod imenom Zabranjeno Pušenje. Jedan i drugi imaju nešto zajedničko u svemu tome - pragmatičnost. Kako dobro primjećuje Nikolidis, nadrealizam iz osamdesetih postaje pragmatizam u devedesetim i dvijetisućitim. Nele doduše to radi na puno odvratniji način kolabrirajući sa Kusturicom pretvarajući se polako u njegovu osobnu dvorsku ludu, a Sejo izvlači posljednje atome kulta nekada velikog benda, izdavajući albume koji rijetke zanimaju i povlačeći bend po livadama pretvarajući ga u atrakciju "bikerskih" skupova koji su garancija godišnje kvote gaža i na samom kraju - egzistencije. U tom smislu za mene ne postoji Zabranjeno Pušenje, niti legitimni sljednik tog imena, taj bend je nestao sa bivšom državom i Bosnom kakva je nekada bila, a budimo iskreni van tog konteksta vremena i famozne ulice Fuada Midžića, nigdje i nikada taj moment nije moguće ponoviti i održati živim.

Za sam kraj, Irfan će iz sarajevskog kuta zaključiti priču na način koji mirne duše supotpusujem i smatram velikom masnom točkom na kraju ovog subjektivnog i nikako ne dubinskog osvrta na priču o jednom velikom, za mene najvećem bendu sa ovih prostora Zabranjenom Pušenju:

"U srozavanju je čitava poanta odnosa dvojice dojučerašnjih prijatelja. Mada se u cijelokupnom slučaju radi o sukobu interesnih grupa, međutim i Nele, a i Kusturica, su taj sukob iskonstruisali u univerzalni konflikt sa Sarajevom, kao simbolom svega anti-srpskog. Znači, on premašuje granice lokalnog, te postaje univerzalni simbol historijske nepravde prema, uopće, srpskom narodu. Ako mene pitaš kako je vidim Emira Kusturicu, čovjeka koji je početkom 1992 god. u "Le Mondu" objavio pismo u kojem traži od bijelosvijetskih moćnika da zaustave opsadu Sarajeva, a onda par mjeseci kasnije počeo snimanje "Undergrounda" uz Miloševićevu financijsku asistenciju, onda se radi o dojučerašnjem Jugoslovenu i ateist, koji je u svom tom haosu bujajućih nacionalističkih identiteta devedesetih, postao Srbin pravoslavac. Baš kao što je iz iste takve pozicije Emir Hadžihafizbegović, krajem devedesetih postao odjednom gorljivi Bošnjak i patriota extra-klase. Iskren da budem, po pitanju određenosti prema rodnom gradu i ratu uopće u BiH, najrigidniji primjer licemjerstva jeste u liku i dijelu Gorana Bregovića. Sjećam se dobro onog njegovog ratnog intervjua hrvatskom SN magazinu u kojem je on, iz Pariza, izjavljivao da se on nikada neće vratiti u Sarajevu, da tamo nema nikog svog, kako je pozicija građana Sarajeva odraz politike Alije Izetbegovića, što bi se reklo mazohistički je doživljavaju, ali mu kao takvom, nekoj vrsti pasivnog posmatrača sa distance, nije bilo mrsko držati koncerte solidarnosti sa Miloševićevim Beogradom koji se krajem devedesetih našao na udaru NATO bombi. I povrh svega ga Sarajevo, gotovo dvadeset godina kasnije, proglasi kao počasnog građanina, a on otkrije odjednom kako je u duši Sarajlija. U tom slučaju ništa nisu bolji ni Žera, ni Jergović, ali, eto, cijelo vrijeme je akcenat na Neletu i Kusturici. Mislim da se radi o tome što su ostali najdosljedniji u odabiru vlastite pozicije. Valja cjeniti to što su nastavili da jedu govna svih ovih godina, i ja im čestitam na takvoj vrsti upornosti i dosljednosti."

Napomena: Tekst je nastao sasvim slučajno kroz neobaveznu javnu facebook konverzaciju između Irfana i moje malenkosti, a slučajno ju je pratio urednik jednog portala i zamolio me da to uobličim u jednu cjelinu.

Komentari

I sam sam pisao dnevnik na

I sam sam pisao dnevnik na ovu temu. Iako se s dosta toga slažem, ipak se ne mogu složiti da "Ja nisam odavle" nije dobar album. Upravo suprotno. Mislim da je to odličan album s nekoliko vrhunskih pjesama koje se mogu mjeriti s najvećim hitovima "Zabranjenog pušenja" iz 80-tih godina prošlog stoljeća.

New primitives i Novi val smatram najznačajnijim vremenom ex-yu muzike.

Tko je glasao

Nebitno. Riječ je o

Nebitno. Riječ je o subjektivnim dojmovima i ukusima. Za mene Das ist Valter i Dok čekaš sabah...sve nakon toga - k.... (da oprostite)..

nadam se da shvaćaš, odnosno prihvaćaš - subjektivnost

Tko je glasao

Naravno.

Naravno.

Tko je glasao

Rebel

ja sam iz "Sarajva" ... 50% sam Srbin, 25% Hrvat i 25% Švabo i nikada se nisam javljao kada si pričao o razlozima zbog kojih su tvoji otišli.

Mojne matere ti tih šupljih analiza o odlascima iz SA.

p.s. I da - Ja nisam odavle je majstorski album ... to kažu i današnje Sarajlije.

Tko je glasao

Dnevnik budem analizirao i

Dnevnik budem analizirao i pročitao (nisam baš poznavaoc Zabranjenog pušenja - mlađi sam i to dosta...) kada uhvatim malo vremena (nešta moram dovršiti...) . Kako netko zna pogoditi šta će se dogoditi...:

http://www.youtube.com/watch?v=kTiiXEf9nJM

Justice for all !

Tko je glasao

Gdje ja to analiziram? Jasno

Gdje ja to analiziram?

Jasno sam rekao da ne ulazim u bilo čije pa i Neletove razloge, ali ono što je radio nakon toga (suradnja sa B.Čorbom npr., grljenje sa Dodikom ispred kojeg je glumio dvorsku ludu u genocidnoj tvorevini tkz. Srpskoj i sl.)..to su stvari zbog kojih je on budala..za mene naravno, i to jasno piše, ovo je sasbim subjektivni sud čiji motivi su razočaranje a nikako pakost..

A "Ja nisam odavle.." je šupalj album, kao i čitava priča oko tog benda koji ne postoji od kada države ex nema.

Tko je glasao

Što je glazba, a što

Što je glazba, a što rock?

Prvo vezano s egzistencijom, nisam siguran da li treba šarati ukupnim karijerama, stoga opaska kako Sučić vrlo postojano održava bend i održava se na koncertnim i top ljestvicama.

Kaže Nele u jednom razgovoru (Džuboks?) kako mu neko iz ekipe bio McCartneyu poturio materijal, al' da ih ovaj kaže nije fermo, nego rek'o da ovaj Bajaga je ok... Ako je Walter produkcijski pogled na Demo, onda je Sabah bendov doprinos civilizaciji. Btw, Sejo je radio s Elvisom od početka, tako da Elvis u Zabranjenom predstavlja nešto kao kupidon na oba ramena.

Nakon toga slijedi špranca, ne toliko dosadna, koliko jasna u posljedici. Albumi s upečatljivim hitovima oko kojih se popunjava prostor. Težilo je lošem, al' ih je strefio rat. Pa je Sejo napravio Fildžan, kad mu pogledaš karijeru kao da ga je netko odozgo radi moralnih stavova uzeo i odnio nazad na ttajmlajn i rekao aj probaj sam... I ovaj uzvrati i krene sa Sabah II.

Dalje ista teorija, čvrstih par hitova napunjenih do albuma, ponovit ću temu ljestvice - Čovjek Sexon na moralnim ljestvicama Balkana preskače književnike i znanstvenike, da ne govorim o ostalom soju koji se gura.

Nego što glazba, što rock?

Pričati o dvostrukom Čiki ili Mercedesu nije za dnevnik ovakvog ti stila naslonjenog na kolegin novinarski (nego, svakako mu pamtljiv bijaše taj tekst ;). Kako god, ovo glazba predstavlja nešto što ti drži dušu godinama, a meni osobno Sejo i ekipa rade konstantna čuda od 1984. godine i prvog dvostrukog albuma u životu mi.

A rock? Arsenal u Zadru je vrhunski glomazan prostor gdje u praksi samo jedan od dvadeset izvođača ostvari sukladno moćan kontakt s publikom. Naravno da je Zabranjeno pušenje uspjelo to napraviti i držati na uzdama kompletno slušateljstvo čitavim trajanjem koncerta. I onda Sejo završi koncert s rečenicom koja je možda nekad izgovorena predstavljala New primitivse i takav simplicirani način korespodencije sa sobom i svijetom, ali danas oduševljenoj publici kao nasušna potreba treba taj znak potvrde što se događalo prethodna dva sata:

"Rock 'n' roll se svirao večeras u Zadru ljudi! Rock 'n' roll!"

* *

Tko je glasao

Dobar komentar. Apropo

Dobar komentar.

Apropo "dobrog Sučićevog" održavanja, igrom slučaja slušam u svrhu recenziranja posljednji album "Radovi na cesti" koji je btw ako nekog zanima dostupan za free download na službenim stranicama benda.

Sejo dobro koristi ostavštinu kulta i imena ZP, dobro koristi neinformiranost i krutost mainstream rock publike koja teško prihvaća "nove igrače" klanjajući se Baretu, Canetu ili Seji koji sa manje ili više uspjeha koriste tu situaciju. ZP realno najslabije kotira u tim poredbama igrača iz osamdesetih, Divljan, Rundek, Cane..su miljama daleko, Sejo me nažalost podsjeća na zamorca koji na slobodi opet funkcionira na jedini način koji mu je poznat - kao u kavezu.

Tko je glasao

E, Radovi na cesti, špranca

E, Radovi na cesti, špranca albuma oko oko Reci da svemu i Kafana kod keke. Nemoj zaboraviti napomenuti kako im je to prvi "ženski" album, ne slučajno što je besplatan. Slušale su žene ZP, ali u 99% slučajeva se to svodilo jer je "i brat slušao". Ovaj put najsnažnija stvar na albumu je baš onako ženska, dođe mi album kao oni marketinške smicalice, kao e, bilo bi i dosad albuma za oba spola, ali plaćalo se, žene ne bi kupovale, pa je šteta... Ovako kad je besplatno sve nekako opušteno...

I nemoj pisati da se ZP "traži", Lav i Egzotične ljepotice su taj zvuk Zabranjenog pušenja, to je sad već utabavanje.

Tko voli nek izvoli, tko ne voli neka ne klikče!

Tko je glasao

povijest ovog prostora

...ako može išta značiti moj dojam još iz tih vremena o Zabranjenom pušenju...
...a to da u gomili odličnih bendova koji su se pojavili od početka 80´s na jugoprostoru, ovi likovi su pokušali sintetizirati inteligenciju i senzibilitet (izbor uzora krajnje pojednostavljen) jednih Buldožera i jednih Rokera s Moravu (a oboji su definitivno prštali i jednim i drugim u svojim pristupima)
...i u tom objedinjenju je Pušenje bilo uspješno, toliko uspješno da je trajalo dok je trajala fascinacija formom a na nespojivi sadržaj uzora se nije obraćala pozornost...
...promjenom fokusa na sadržaj, promjenilo se je sve...mitsko pijemontsko Sarajevo i sve vezano uz njegove stereotipe prestaje funkcionirati.
...čak i inteligentni skečevi Top liste nadrealista prestaju biti jednoznačni...razumjeva ih se dijametralno različito, prema ideološkim i preferencijama porjekla

Tko je glasao

@indie

odlicno si se sjetio breceljeve ekipe, koji su za razliku od z p znali svirati i pjevati i bili genijalni zajebanti. nesretni nele niti ima glasa, niti je ikad naucio pjevati. gledao sam njihov nastup na canessu prije nekoliko godina gdje je bio i kusturica u bandu. prestrasno, kao da je svirao trecerazredni band sa svadbe u kursumliji.

https://www.youtube.com/watch?v=E1blMmYbrNg&feature=youtube_gdata_player

Tko je glasao

"pljuni istini u oči".-."Intelektualac" d.o.o.band

....malo što boljeg se je snimilo od tad´? jel´...

Tko je glasao

de gustibus

o ukusima ne vrijedi raspravljati. ja sam pusenje uvijek gledao kao nekakav vodvilj, mujo i haso sa glazbenom podlogom, nikada u smislu nekakvog banda. furka na nekakav novi primitivizam je po meni, bio izgovor za glazbeni anafelbetizam. buldozerova satira je bila slojevitija, nesto poput njihovih uzora u zappi, ukratko bili su miljama ispred. sto se tice politickog angazmana, to dijelim od glazbe, i vezano je za karakter osobe, nije rijetkost u show bussinesu da su veliki umjetnici, ili opcenito medijski eksponirane osobe karakterni supci. na pozornici, tv ekranu ili filmskom platnu stvari izgledaju idealne.
bregovic, kusturica, karajlic recikliraju glazbene izricaje pod formom ethno glazbe koja je ondedavno, najvise utjcajem peter gabriela i real world etikete, razlicite balkanske beatove. meni osobno je daleko draze ono sto rade stefanoski i tadic. da gibboni nije umisljeni pretenciozni pilez, i on bi bio zanimljiv...napisao bih vise, no tlaka mi je kvrckati sa tableta...

Tko je glasao

eto zašto je dobro da je

eto zašto je dobro da je diskusija prebačena i ovamo...
nego jeste vidjeli ovog lika...
http://youtu.be/RBJHhLnYGcg
http://youtu.be/m0MslFqWC14
http://youtu.be/5k3JafvJeQE

Tko je glasao

damir nikšić je odličan, kao

damir nikšić je odličan, kao i damir avdić.
oni su ono što umjetnost mora biti, kritični prema društvu, drugačiji, otvaraju nova područja kako uopće doživjeti umjetnost. i oni su slika društva u kojoj lupeži bez ideje i kreativnosti uzimaju sve što mogu, a drugima ostavljaju mrvice. oni rade s onim što imaju, jedna gitara ili jedna kamera i kreativnost. to je cijena slobode i nezavisnosti. oni se obračunavaju sa sadašnjošću , a ne prošlošću, otvaraju nova područja a ne prežvakavaju stare priče, kritični su i prema svojoj strani a nisu pozeri koji pljuju samo po onima koje smatraju drugačijima od njih, primitivnima.
oni stvaraju bez državnih potpora i sponzorstava "uglednih" firmi.

nisu oni ko ovi bezveznjaci
-vbrešan s njegovim dosadnim komedijama u kojoj se uvijek nešto događa na otoku. ruga se, ali sa sigurne udaljenosti, smije se ratu kad je prošao, maršalu kada je pompa tuđmana prošla, natalitetnoj politici kad je baković već zaboravljen.
daje sliku društva kako ga vidi, mala zatvorena sredina, zatvorena u sebe, u prošlost, a to nisu toliko redikuli s otoka koliko liberalni fini seronje iz kulturnih institucija. dosadni snobovski bezveznjaci na i državnoj infuziji. uvijek korak iza vremena, možda za par godina napravi i "Kako je počela neoliberalna pljačka na mom otoku", ali naravno to ide tek sa sigurne udaljenosti, da se ne zamjeri kome.

-ofrljić je još i gori, patnik i borac protiv primitivne države, a da se izrazi treba mu par sto tisuća iz državnog proračna. kad novine, civilne udruge, pojedinci izbore vidljivost potlačenih, obračunaju se s primitivcima, onda će i on prežvakati izbrisane u sloveniji, turbofolk, obitelj zec.
obračun s onima sa suprotne strane i samo s njima, obračun s pročlošću u bitkama koje su drugi izborili. kad se lgtb udruge izbore za prava onda će i on dignuti svoj glas, jer je tako lakše. lakše je dobiti dobivene bitke.
i on će možda jednog dana napraviti nešto o strahotama deložiranih obitelji, ali najprije udruga franak i mnoštvo drugih moraju izboriti pobjedu.
umjenost je kod takvih reakcionarna djelatnost, nije tu da se otvori novome već obračuna sa prošlilm, daje ispravno tumačenje prošlosti, sagradi ljepši i stariji dubrovnik sve jeto ista ekipa.
livi ili desni, vrdoljaci, sedlari ili ofrljići koncept je isti, obračun s protivnicima nepropitivanje sebe i svojih i hrabro koračanje u svjetliju prošlost.

o atomiću i sličnima koji se samo sa seljacima iz dalmatinske zagore rugaju, brdo stereotipa i omalovažavanja, urbani snobovi, a nemaju ništa reći o uglednicima u finim odijelima što rade još i gore gluparije. i naravno opreznost da se ne zamjeri fiancijerima, da se hipo banka i eph ne naljute. nema šunje iz zagvozda milijune pa da se mora biti obziran.

Tko je glasao

Je, je, @magarac voli. :)

Je, je, @magarac voli. :)

Tko je glasao

Čitam, čitam...

i razmišljam otkud ova tema, i dođem naravno do kraja teksta čitajući. A to mi se svidjelo.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci