Tagovi

NATO - manji dio sigurnosti

Unutarnja nesloga Nato-a – godinama sve očiglednija - uvelike se produbila tijekom priprema za sastanak na vrhu organizacije u Bukureštu početkom travnja. Time se dodatno zaoštrilo pitanje, koliko će vrijediti sigurnosno jamstvo koje iz članstva u tom Savezu proizađe za Hrvatsku.

Ranije je – vidi moj dnevnik Realno o NATO-u – spomenuto da se u javnom propagiranju u prilog ulaska Hrvatske u tu organizaciju sustavno prikriva pravo stanje stvari. Članstvo nas veže uz strateške koncepte koji se znatno razlikuju od onih, koje nam se nameću zbog posebnosti geopolitičkog položaja, a pri tome iziskuje još i znatne dodatne troškove (standardiziranje cjelokupnog naoružanja, investicije u komponente koje su za nas nebitne itd).

Ključno je, međutim, da se shvati – i pretoči u odgovarajuće obrambene planove – da nam članstvo ne osigurava brzu i učinkovitu kolektivnu reakciju saveznika na možebitnu agresiju. Drugim riječima, učlanjenje u Savez ne oslobađa zemlju od potrebe da uz djelovanje u Savezu razvija i značajne kapacitete isključivo za vlastitu obranu. Na žalost, sve što dovodi u sumnju navodni automatizam i odlučnost podrške napadnutoj članici NATO-a od hrvatske se javnosti pomno i sustavno skriva . Dapače, dobar dio medijske, poreznim novcem financirane, kampanje u prilog članstva sazdan je na priči, kako će naša obrana upravo zbog automatizma zaštite pod NATO-vim "kišobranom" biti i jeftinija i daleko sigurnija. Što je tu istina?

Odgovor treba tražiti i u definiciji ugovornih obveza i u procjeni politike velikih sila koja u praksi u velikoj mjeri usmjeruju djelovanje Saveza.

Sustav kolektivne sigurnosti – svi za jednoga, jedan za sve – definiran je u važnom članku 5. Sjevernoatlantskog ugovora, kojim je NATO stvoren. Da bi se shvatilo kako se to načelo provodi nije, međutim, uputno konzultirati hrvatski prijevod članka već njegov engleski original! Taj original jasno kaže da svaka članica Saveza – u skladu s drugim potpisnicama – sama odlučuje kako će ispuniti svoju obvezu ugovorne solidarnosti u obrani napadnutog saveznika. Hrvatski tekst, kako ga prenose službene webstranice MORH-a, nastoji stvoriti suprotan dojam. Tamo se najprije nekorektno jednina prevodi kao množina da bi se zatim, opet netočno, ustvrdilo da ta množina – "članice" - "poduzimaju korake koji se smatraju potrebnima". A članak 5. u engleskom originalu nedvosmisleno govori o individualnoj odluci svake od zemalja Potpisnica da "poduzme korak koji ona smatra potrebnim" ("such action as it deems necessary").

Evo kako u engleskoj i u krivo prevedenoj hrvatskoj verziji glasi početak članka 5 Ugovora:
****
The Parties agree that an armed attack against one or more of them in Europe or North America shall be considered an attack against them all and consequently they agree that, if such an armed attack occurs, each of them, in exercise of the right of individual or collective self-defence recognised by Article 51 of the Charter of the United Nations, will assist the Party or Parties so attacked by taking forthwith, individually and in concert with the other Parties, such action as it deems necessary, including the use of armed force, to restore and maintain the security of the North Atlantic area.
****
Potpisnice smatraju da se oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, treba smatrati napadom na sve njih i zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, pozivajući se na pravo individualne ili zajedničke samoobrane iz članka 51 Povelje Ujedinjenih Naroda, pomoći potpisnici ili potpisnicama koje su napadnute, poduzimajući odmah, same i u skladu s drugim potpisnicama, korake koji se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, da bi povratile i održale sigurnost Sjeveroatlantskog područja.
****

Moguće je da razlika između originala i hrvatskog prijevoda nije slučajna a sasvim je sigurno da nije nimalo trivijalna. Ključno je, naime, shvatiti da NATO-ugovor jamči načelo uzajamne pomoći ali ne i njegovo brzo i učinkovito ostvarenje. U doba blokovske podijeljenosti i opasnosti atomskog rata to nije bio previše naglašen problem – egzistencijalna nužda u doba najveće napetosti je bila jači "zakon" i prisila od samog ugovornog teksta.

Kompromis koji se krije iza ovoga dijela Ugovora imao je, međutim, sasvim specifičnu pozadinu – u početku je bilo važno u tadašnji protusovjetski tabor okupiti sve relevantne ali međusobno jako različite zemlje, a to se postizalo zadovoljavanjem njihovih specifičnih zahtjeva. Članak 5. Ugovora omogućio je zemljama od Norveške i Danske preko Španjolske do Turske da se uključe svaka s nekim svojim posebnim izuzetkom pa su tako na pr. skandinavske zemlje pristupile pod uvjetima sračunatima da suprotstavljenoj, sovjetskoj, strani pošalju signal da one inzistiraju na čisto obrambenom značaju Saveza.

U novom, postblokovskom dobu, koji karakteriziraju regionalni sukobi niskog intenziteta i razlike u interesima svjetskog hegemona i šarene lepeze njegovih europskih saveznika, članak 5. dobio je nove konotacije i otvorio vrata operativnom uvjetovanju članica. Da bi se mala zemlja poput Hrvatske pod takvim uvjetima – naročito u prvoj fazi možebitne agresije – mogla koliko-toliko osloniti na obrambenu učinkovitost Saveza u koji ulazi, mora zato biti sigurna da se iza elastičnih ugovornih fraza krije barem odlučna politička volja dominantnih snaga u Savezu da joj pomognu.

Način na koji su hrvatske integracijske težnje stvarno tretirane od proglašenja neovisnosti do danas ne svjedoči, međutim, o takvoj volji. Naprotiv, hrvatska je državnost i njena postupna afirmacija naišla na značajnu suzdržanost pojedinih europskih velesila, naročito Velike Britanije, kao upravljača regionalne krize i najznačajnijeg američkog saveznika u Europi. O dioptriji britanskog pogleda na sigurnosnu problematiku Balkana, i Hrvatske shvaćene kao nerazdvojivog dijela regije, najpregnantnije je u više navrata prije šest-sedam godina svjedočio lord Robertson , kad je u svojstvu glavnog tajnika NATO-a posjećivao Zagreb, tvrdeći da je »'zločinačko bratstvo' (već) pretvorilo ovu regiju u jednu državu u gospodarskom smislu« (Vjesnik 26.4.2002.) i tumačeći da se »cijela regija jugoistočne Europe [zato] mora ujediniti ili će se raspasti u ruševinama« (Hina, 31. 5. 2001).

Od tog je vremena mnogo vode proteklo Savom a i britanski su se pogledi u mnogo čemu promijenili. Ipak, zamjetno je da Hrvatska i dalje na gotovo svakom koraku integriranja u europske institucije nailazi na suzdržan stav i razna neuobičajena uvjetovanja upravo Ujedinjenog Kraljevstva ili nekog od manjih britanskih trabanata, što ukazuje na određenu postojanost strateške vizije. Ona se Hrvatima može činiti deplasiranom, pa i kontraproduktivnom, ali je to ne čini manje realnom. Budući da je sigurnost vlastite zemlje vrlo ozbiljan i dugoročan posao, moramo sasvim hladno računati s takvim stanjem stvari i zaključiti da u "kišobranu" NATO-a ima lako uočljivih rupa i da nam, ako želimo ostati suhi, ispod njega treba još i solidan vlastiti baloner.

Naravno u svemu je tome od goleme važnosti stajalište stožerne NATO-članice, Sjedinjenih Država, koje i jesu pravi kum NATO-kandidaturi Hrvatske. No u znaku pojačanog neslaganja sa svojim europskim saveznicima (Irak, odnosi s Rusijom i sl.), zaokupljenosti vlastitim imperijalnim brigama, sve izraženije gospodarske krize i sveprisutnog iscrpljujućeg izbornog teatra, u američkim raspravama oko proširenja NATO-a sve se više pojavljuje pitanje, da li su potencijalne nove članice "security providers" ili "security customers", da li pružaju sigurnost ili je traže. Drugim riječima, mislite li vi pomoći nama (podrazumijeva se globalno) ili samo očekujete da ćemo mi pomoći vama?

Zaključno, sigurnost Hrvatske i njena obrana mora i u slučaju članstva u NATO-u u velikoj mjeri počivati na vlastitim strateškim prosudbama, solidnom razvitku vlastite spremnosti i na vlastitoj snazi u odbijanju prvog napada, što je dakako suprotno od onoga, u što već dugo uvjeravaju zagovornici pristupanja. Velika opasnost ulaska u NATO leži upravo u uvjerenju, uvijek latentno nazočnom u hrvatskim političkim maštanjima, da nam je sigurnost zajamčena samim članstvom – i to još na jeftino! – pa da se sve svede na photo opportunities političara i uvjerenje da u globalizacijsko doba više ne vrijedi ona narodna Uzdaj se u se i u svoje kljuse!

Komentari

Argument protiv članstva je

Argument protiv članstva je da, iako je članstvo poželjno, može biti opasno jer nije sigurno da NATO može donijeti vojnu sigurnost kojoj se Hrvatska nada. Ovaj se argument fokusira na NATO kao vojnu obrambenu organizaciju (ne na NATO kao sigurnosno politički forum).

U ovome ima nešto istine: članak 5. Sjevernoatlantske povelje u biti nije tako strog. "Ugovorne stranke se slažu da će se oružani napad protiv jedne ili više njih u Europi i Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve, i slažu se da će… pomoći napadnutoj članici ili članicama … poduzimajući takvu akciju koju nalaze potrebnom, uključujući korištenje oružane sile, kako bi se vratila i održala sigurnost Sjevernoatlantskog prostora."

Ako se tekst tumači doslovno, značilo bi da napadnuta članica može dobiti ne više od pisma suosjećanja, ako je to ono što ostale članice smatraju potrebnim. U praksi, naravno, ova je garancija značajno jača. Tijekom Hladnog rata brojni mehanizmi su uspostavljeni s ciljem jačanja obrambene vjerodostojnosti Saveza.

Danas, međutim, kada je jasna i nazočna opasnost nestala, tvrdi se kako je vrlo nesigurno hoće li zbilja Savez – kao demokratska institucija koja zahtjeva konzultacije i konsenzus među članicama – moći postići suglasnost o kolektivnoj obrani u situaciji različitih političkih interesa i velikih potencijalnih troškova – kao u slučaju prijetnje nuklearnim oružjem.

U ovoj argumentaciji ima istine, iako joj ne treba davati preveliki značaj. Prvo, ako Savez zbilja ne bi djelovao u skladu s pretpostavljenim obrambenim obvezama, vjerojatno bi se urušio, ako ne u formi, a ono sigurno u svojoj srži. Sve ključne saveznice danas još uvijek NATO drže prevrijednim da bi ga žrtvovale.

Drugo, NATO je danas zapravo jedini šerif u gradu, jedini može učinkovito poduzimati multinacionalne vojne operacije. Jedina druga alternativa jesu SAD. A ako se netko brine o tome što se u NATO-u teško može probiti glas male zemlje, neka se taj glas proba razviti u bilateralnom odnosu sa SAD-om.

Tko je glasao

Srljanje u NATO savez je

Srljanje u NATO savez je još jedan dokaz da Hrvatska nema nikakvu dugoročnu politiku, već samo traži kratkoročna rješenja i udovoljava određenim lobijima. To se može vidjeti i iz argumenata za ulazak u NATO savez od kojih je najveći taj o sigurnosti bez ikakvih podataka gdje smo mi to nesiguna država. Blabetanje o Srbiji se svodi na zastrašivanje naroda od Srba (koje smo na kraju krajeva sprašili), a gdje su brojke?
Također se spominje će se ulaskom u NATO savez HV modernizirati i postati manja, profesionalna vojska. Pa to ćemo ionako mi platiti i ne vidim razloga zašto je nebi mogli modernizirati i bez NATO-a (što bi nas moglo doći skuplje s obzirom da ćemo pola postojećeg naoružaja uništiti jer nije po NATO standardu). Onda se spomije jačanje našeg političkog utjecaja, što na to reći osim: vidim koliko nam je pomogao status nestalne članice Vječa sigurnosti UN-a oko ZERP-a. Kad imamo guzičare na vlasti ne spada nas ništa drugo nego da nas guze.

Gdje su procjene koliki je rizik od onečišćenja zbog povećanog pomorskog i zračnog prometa u okolici baza koje će se nalaziti u Hrvatskoj? Koliki je rizik od širenja zaraznih bolesti u okolici baza koje će se nalaziti u Hrvatskoj?...

Izdajnik kanader nam je već proda ZERP 2004. a tko zna koj je ulog za NATO.

Tko je glasao

The Parties agree that an

The Parties agree that an armed attack against one or more of them in Europe or North America shall be considered an attack against them all and consequently they agree that, if such an armed attack occurs, each of them, in exercise of the right of individual or collective self-defence recognised by Article 51 of the Charter of the United Nations, will assist the Party or Parties so attacked by taking forthwith, individually and in concert with the other Parties, such action as it deems necessary, including the use of armed force, to restore and maintain the security of the North Atlantic area.

Hrvatski prijevod jest neprecizan u nekoliko instanci.

Prije svega izraz "shall be considered" je preveden kao "treba smatrati" što je pogrešno, jer se ne radi o nikakvoj potrebi. "Shall be considered" znači "će se smatrati", bez i trunke kondicionala. Dakle, izvan svake je sumnje da se napad na jednu članicu smatra napadom na sve ostale.

Drugo, točno je primjećeno da se obveza pomoći množinom pripisuje "članicama", dočim je članak jasan u tome da se obveza odnosi se na svaku članicu pojedinačno. Jasno je da se obveza ne može nametnuti grupi članica bez da se nabroje, niti postoji obveza NATO saveza kao cjeline.

Dalje, dio "will assist the Party or Parties so attacked by taking forthwith, individually and in concert…" jest nedvosmislen u smislu redoslijeda, gdje na prvo jesto stavlja riječ “forthwith” (smjesta, odmah), na drugo mjesto “individually” (tj. samostalno), a tek na treće mjesto “in concert with the other Parties” (tj. u dogovoru s ostalim članicama), jer dogovor zahtjeva vrijeme i političko jedinstvo). Mislim da se u dnevniku nepotrebno špekulira oko pravovremenosti pomoći utvrdjene ovim člankom, jer se ništa više od “smjesta” niti ne može očekivati.

Dio “such action as it deems necessary", daje mogućnost svakoj članici da prije svega samostalno, a i u dogovoru s drugima, odluči kakvu će pomoć pružiti napadnutoj članici.

Ono što je ovdje bitno jest da svaka članica MORA pomoći ugroženoj članici na način kako smatra da je najpotrebnije, u što je uključena i pomoć vojnom silom.

Iz toga slijedi stroga interpretacija da u slučaju napada na npr. Hrvatsku (ako i kada bude u NATO-u) svaka članica NATO-a individualno MORA Hrvatskoj smjesta pomoći na način koji smatra da je Hrvatskoj najpotrebniji, pa i vojnom silom, jer je napad na Hrvatsku ujedno i napad na nju samu.

Da li će pomoć pojedine članice Hrvatskoj biti simbolična ili masovno-vojna, da li će biti pravovremena („smjesta”) prema slovu ugovora i da li će biti individualna ili u dogovoru s drugim članicama, ovisiti će o mnogim faktorima, a najviše o političkom kontekstu konkretnog sukoba. Konzekvence ne ispunjavanja ove obveze nisu jasne.

To znači da nije dovoljno biti član NATO saveza, već treba imati dobre prijatelje unutar saveza i biti siguran da napad na Hrvatsku i hrvatske interese ujedno znači i napad na interese barem nekih od tih prijatelja.

Mislim da je ovakav Članak 5 jedini praktično moguć i svako drugo konkretiziranje bi bilo neprihvatljivo za ugovorne strane. Hrvatska politika bi s punom sviješću trebala interpretirati njegovo značenje u kontekstu užeg i šireg geo-političkog okruženja.

The Observer

Tko je glasao

Ne radi mi popravak.

Ne radi mi popravak. Potkrala se je jedna bitna greška, pa ovdje ispravljam. Slijedeća tri odlomka zamjenjuju odgovarajući tekst u gornjem komentaru:

Ono što je ovdje bitno jest da će svaka članica, ako želi, ("will") pomoći ugroženoj članici na način kako smatra da je najpotrebnije, u što je uključena i pomoć vojnom silom.

Iz toga slijedi stroga interpretacija da u slučaju napada na npr. Hrvatsku (ako i kada bude u NATO-u) svaka članica NATO-a individualno MOŽE Hrvatskoj smjesta pomoći na način koji smatra da je Hrvatskoj najpotrebniji, pa i vojnom silom, jer je napad na Hrvatsku ujedno i napad na nju samu.

Da li će pomoć pojedine članice Hrvatskoj biti nikakva, simbolična ili masovno-vojna, da li će biti pravovremena („smjesta”) prema slovu ugovora i da li će biti individualna ili u dogovoru s drugim članicama, ovisiti će o mnogim faktorima, a najviše o političkom kontekstu konkretnog sukoba. Konzekvence ne ispunjavanja ove obveze nisu jasne

The Observer

Tko je glasao

Točno tako, dakle teoretski

Točno tako, dakle teoretski ti ne moraju nikako pomoć. Npr. ako procijene da bi ih to koštalo previše njiovi vojnika, da bi ugrozilo njiovu zemlju, da smatraju da je Hrvatska sama kriva za napad, jer moraju svoju zemlju branit (u slučaju velikog rata) itd. itd. More se sto scenarija smislit, a na kraju ostaje zaključak da u NATO treba užasno puno ulagati, a zaštita je jako dvojbena...

Tko je glasao

Teoretski ne moraju. Nije

Teoretski ne moraju. Nije niti realno da sve zemlje pomažu u svakom lokalnom sukobu. Ali ako si se kao ozbiljna država učlanio u "klub" i potpisao dokument u kojem piše da ako je neka druga članica napadnuta da smatraš da si i ti napadnut, i uz to izrazio volju da pomogneš (uključivo i vojno) malo je nezgodno oglušiti se i praviti se lud, ako ti je susjed napadnut ili ako izbije neki značajan rat zbog napada na jednu članicu bilo gdje na području saveza. Učešće u ratu je ozbiljna stvar i nitko neće "grlom u jagode", ali kada je stani-pani, onda se saveznicima pomaže.

Ali ovo zapravo naglašava neke druge važne dimenzije savezništva:

- eftekt odvraćanja od napada, jer potencijalni napadač riskira (u principu) sukob sa svim članicama. Ovo direktno povećava sigurnost na području Saveza.

Ne znam da li dokumenti NATO-a tretiraju potencijalni sukob dvaju zemalja članica, ali ako da, onda je to na nivou ekscesa, jer u principu je napad jedne članice na drugu članstvom u NATO-u eliminiran kao praktična mogućnost jako niskog rizika pojave.

- nema formalne prisile učestvovanja u nekom ratu. To je suverena odluka svake zemlje članice.

- legalizacija vojne pomoći, gdje se treća zemlja može uključiti u sukob na strani napadnute saveznice bez formalne objave rata napadaču. Ovo uklanja kontroverze do kojih dolazi prilikom uplitanja treće strane u bilateralni sukob.

The Observer

Tko je glasao

Drago mi je da si prešao na

Drago mi je da si prešao na "našu" stranu tj. na protunatovsku stranu :) (iako nisi to eksplicite izrekao, čini mi se)

Što se tiče prijevoda, mislim da se i iz njega vidi da države *ne moraju* automatski štititi druge članice NATO-a. Imali smo o tome prije koji dan raspravu na drugoj nekoj temi o NATO-u, ali su pojedini članovi imali problema s čitanjem, ili su jednostavno odbijali razumjeti pročitano.

http://www.antinato.bloger.hr/

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci