Tagovi

Nacrt zakona o kontroli ekonomske efikasnosti domaćinstva

Kako domaćinstvo učiniti što je moguće efikasnijim, sigurnijim i udobnijim.

NACRT ZAKONA O KONTROLI EKONOMSKE EFIKASNOSTI DOMAĆINSTAVA.

Kao što sam naslov nagovještava, ovdje se radi o fenomenu obitelji. Među velikim misliocima nema ni jednoga koji nije uočio njenu iznimnu važnost, ali nisam naišao niti na tekstove koji bi jasno i uvjerljivo pokazivali iz čega proizlazi ta njena, specifična i tako velika važnost za čovjeka.

Mi ćemo ovdje promatrati prvenstveno njen pravni status i funkciju u društvu.
Na prvi pogled obitelj je jedna mala zajednica koja nastaje na osnovu ljubavi, krvnog srodstva, prirodnih, ili urođenih simpatija, prirodne privrženosti i slično.

Nema sumnje da je tome, dijelom doista tako.

No unutrašnji odnosi u toj zajednici, oni odnosi koji su presudno važni za ostvarivanje njenih unutrašnjih, vlastitih, a i društvenih ciljeva, i odnosi te zajednice prema drugim ljudskim institucijama, odnosno pravnim osobama, ili pravnim subjektima uvelike su regulirani pravom, zakonima, i, ukoliko obitelj dobro i zakonito funkcionira onda funkcionira po tim zakonima i u skladu s njima. A ako krši te zakone onda njeni članovi mogu biti kažnjeni po odredbama tih zakona. Iz toga se vidi da instituciju obitelji treba promatrati kao svojevrsnu pravnu osobu.

To važi čak i za famoznu Rimsku obitelj –familia ili consortium - koja, usprkos čudnoj fami koja se o njoj širi, i o takoreći poslovično neograničenoj očinskoj vlasti - patriae potestatis – nije počivala na prirodnim, nego na društvenim zakonima i bila je pravna osoba par exellance. Nasuprot općeraširenom uvjerenju, rimska obitelj nije bila kognatskog, nego agnatskog karaktera, nije se, dakle, zasnivala na krvnom srodstvu, nego, načelno gledajući, na volji i voljnoj suglasnosti njenih pripadnika – sui iuris i alieni iuris – pater familiasa i ostalih članova koji su se odrekli svojih prava i povjerili ih njemu na raspolaganje.

Suvremena obitelj, i usprkos tome što je utemeljena u kognatskoj osnovi, u još puno većoj mjeri pravna je osoba, jer je još više prožeta i organizirana društvenim zakonima.

A sad jedna mala korekcija.

U daljnjem tekstu mi se ipak nećemo izražavati terminom “obitelj” kao što je određeno naslovom, nego terminom “domaćinstvo”, jer ta “obitelj” o kojoj je ovdje riječ živi na nekom svom vlasništvu, imanju ili posjedu, od kojeg živi, u nekakvoj kući ili stanu, od nekakve njive ili radionice itd. i neodvojiva je od tih materijalnih elemenata koji joj omogućuju život. Stoga nam se čini da je, umjesto o obitelji, puno bolje ili pravilnije govoriti o kućanstvu ili domaćinstvu kao nekakvoj instituciji i specifičnoj pravnoj osobi, odnosno pravnom subjektu

Da je to ispravno, potvrđuju i grčki Grčki i Rimski pravni termini za obitelj: oikos i familia. Oikos i familia ne uključuju samo članove obitelji, nego i sve nekretnine u kojima i od kojih obitelj živi i sve vrednije pokretnine zajedno sa robovima i stokom.
Kod velikih i mudrih Rimljana jedino žene nisu ulazile u sastav familiae, nego su spadale u pecunia - nevažne stvari od male vrijednosti. Pecunia je, kao što je poznato, također bio i naziv za sitni novac, sitniš.

Ali, vratimo se ipak ozbiljnijem tonu.

Današnja, tzv. nuklearna obitelj, načelno gledajući nema onakvog imanja kakva su imale antičke obitelji, nego više profesionalnu naobrazbu i vještine, koje iznajmljuje raznim poslodavcima. To je “imanje” suvremenih obitelji. Ono materijalno imanje se odvojilo od obitelji, osamostalilo, i postalo novom, samostalnom pravnom osobom – poduzećem.

U daljnjem tekstu mi ćemo promatrati samo razvijenu, suvremenu, ili tzv. nuklearnu obitelj, odnosno suvremeno, nuklearno domaćinstvo.

U ranijim radovima koji se odnose na ovu materiju, ja sam domaćinstvo katkada nazivao i “pogonom za proizvodnju humanog života”, a i “pogonom za proizvodnju radne snage” kako se duhovito, također ne bez ironije, bio izrazio Marx.

Ali, kad precizno i ozbiljno govorim o domaćinstvu, ja ga definiram kao instituciju za stvaranje novog života i njegovu transformaciju u humanitet, instituciju koja je potpuni pravni subjekt i ima status pravne osobe.

Domaćinstvo, u određenoj mjeri jest i treba biti, samodovoljna, autopietična ili bićevita zajednica, sposobna da stvara, ne samo novi život, nego i materijalna dobra, te da se širi, jača i bogati. To su manifestacije njegove samodovoljnosti ili autopoietičnosti.

No specifičnost domaćinstva u odnosu na nekoliko ostalih temeljnih, autopoietičnih institucija ili pravnih osoba jest baš ono stvaranje novog života, i, naravno njegovo othranjivanje, edukacija, dohranjivanje itd.

Budući da domaćinstvo treba biti autopoietična institucija, stvaranje humanog života ne bi se smjelo, po našem mišljenju, isto kao ni poslovanje poduzeća, odvijati uz “štetu” ili “gubitke”. Drugim riječina, domaćinstvo ne smije biti nesposobno za opstanak, za samoodržnje, i živjeti na teret društva, jer, kakvo bi to bilo društvo, i koliko bi dugo opstalo, ako bi počivalo na elementima ili temeljima koji su već sami po sebi nesposobni za opstanak.

Zadatak zakona koji se odnosi na evidentiranje efikasnosti funkcioniranja obitelji, tj. domaćinstva jest: da omogući slobodno i optimalno manifestiranje njegove autopoietičnosti i da ukloni sve prepreke njegovom funkcioniranju. Mislim, naravno, na one koje je moguće ukloniti.

***

U ekonomističkim radovima pokazao sam da domaćinstvo stvara i stanoviti “višak vrijednosti”, koji se najjasnije i egzaktno manifestira kao obiteljska ušteđevina.
U evidentiranju stvarne efikasnosti funkcioniranja domaćinstva moramo se osloniti baš na veličinu i stopu akumulacije obiteljske ušteđevine, jer je ona jedini egzaktni moment na osnovu kojeg se može odrediti veličina ili stupanj efikasnosti domaćinstva.

Tu sam postavio i nacrte zakona pomoću kojih bi se domaćinstvima pomoglo da što lakše ostvaruju ciljeve koje je pred njih stavilo društvo i ljudska vrsta i da u tom poslu budu što je moguće efikasniji, te da također, - srazmjerno svojoj efikasnosti - budu nagrađivana novčanim premijama i motivirana na što bolje, produktivnije i humanje funkcioniranje.

I odnosom društava prema domaćinstvima trebaju vladati pravda i motivacija, a ne prisilia i eksploatacija.

I, da ne duljim, evo kako sam zamislio pravne instrumente na osnovu kojih bi se evidentirala stvarna efikasnost domaćinstava, veličine nagradnih premija za dobru efikasnost, efikasnost, te moguće sankcije za moguću neefikasnost. Čitatelju to neće biti teško shvatiti, jer je princip na kojem se zasniva ovaj pravni instrument isti kao i kod prethodna dva zakona.

Formula 1, za dobijanje veličine ušteđevine, kao što je općepoznato glasi:

ušteđevina = dohodak - troškovi života (1)

Ušteđevinu, u ekonomističkim spisima, katkada nazivam viškom vrijednosti ili «profitom» koji u domaćinstvima nastaje «proizvodnjom radne snage».

Opća formula iz koje se vidi kvocijent efikasnosti domaćinstva, ili stopa akumulacije ovog «profita», odnosno obiteljske ušteđevine je:

Dohodak (po glavi) domaćinstva
------------------------------------------------- = QEFD ..............................(2)
potrošnja (po glavi), ili «troškovi života»

QEFD je kvocijent efikasnosti funkcioniranja obitelji ili domaćinstva. Efikasnost domaćinstva proporcionalna je veličini QEFD-a.

Domaćinstva sa dobrim, tj visokim QEFD-om trebalo bi nagrađivati novčanim premijama.Veličina nagradne premije mogla bi se izračunavati po općoj formuli 3

ušteđevina x QEFD
premija. = -------------------------------................................................(3)
100

Pretpostavlja se, naravno, da bi obitelj ili domaćinstvo primalo dohodak preko banke ili neke druge, slične institucije i da bi ušteđevinu također držala u banci. Tako bi premija zapravo bila neka vrsta dodatne kamate na ušteđevinu.

Zakon bi, naravno važio i za one fizičke osobe koje ne bi imale obitelj, ili ne bi bile članovi neke obitelji – samce.

Ali ovdje bi mogao iskrsnuti jedan veliki problem. Obitelji s djecom, usprkos velikom zalaganju i odricanju u svrhu štednje, imale bi nužno manji QEFD nego samci. Zato bi gornju jednadžbu trebalo korigirati tako da se ušteđevina množi s nekim cijelim ili decimalnim brojem čija bi veličina bila proporcionalna broju članova obitelji.

Četveročlanu nuklearnu obitelj trebalo bi uzimati kao nekakvu prosječnu ili idealnu i ishodišnu u ovoj matematičko-ekonomskoj igri. Njena ušteđevina ne bi se dijelila

Četveročlana obitelj.............. ušteđevina x 1, 00 x.......QEFD
Tročlana................................. ušteđevina x 0, 75....x.......QEFD
Dvočlana................................ ušteđevina x 0, 50....x.......QEFD
Jednočlana ili samačka............. ušteđevina x 0, 25....x.......QEFD

Ako bi se premije isplaćivale po formuli (3), to bi pogodovalo reduktivnoj populacijskoj politici ili programu. A s ovim korektivnim faktorima statičkoj. To je po formuli (4.)

ušteđevina x kf x QEFD
premija =--------------------------------------................................................(4)
100

Kratica kf je oznaka za korektivni faktor. To su one brojke: 1,00, 0,75, 0,50, 0,25.

Ako bi odnos zaposlenih i ukupnih članova obitelji bio kao u slijedećoj tablici, ušteđevina bi se množila ovako:

Zaposlenih članovi obitelji
1....................... 4...................ušteđevina x 1,00 x QEFD
2....................... 4...................ušteđevina x 0,50 x QEFD
3....................... 4...................ušteđevina x 0,33 x QEFD
4....................... 4...................ušteđevina x 0,25 x QEFD

No ako bi se optimalnu premiju na ušteđevinu izračunavalo na temelju situacije pune zaposlenosti, kao nekakvom najnormalnijem stanju, u kojem su zaposlena oba roditelja, onda bi veličinu premije trebalo izračunavati iz nekakve ovakve tablice:

Zaposlenih članovi obitelji
1.................... 4............................ušteđevina x 2,00 x QEFD
2..................... 4...........................ušteđevina x 1,00 x QEFD
3.................... 4............................ušteđevina x 0,50 x QEFD
4..................... 4...........................ušteđevina x 0,25 x QEFD

Jasno, QEFD bi se mjerio od dana zaposlenja, a prestajao bi se mjeriti s danom prestanka statusa zaposlene osobe

Ovim korektivnim faktorima postiglo bi se pravednije plaćanje napora i odricanja u svrhu štednje. Tako da bi se za približno jednake napore i približno jednaka odricanja dobijala i približno jednaka premija, bez obzira na broj zaposlenih članova obitelji. Još nešto, samim zakonom i korektivnim faktorima - ne postiže se egalitarističko nagrađivanje štednje, nego proporcionalno, što je jako važno, jer je pravedno.
Bez obzira na korektivne faktore, premija bi, dakle, bila to veća što bi veći bio QEFD i ukupna ušteđevina. No, ove premije ne bi smjele biti prevelike, jer bi suviše stimulirale «sklonost ka štednji» (Vidi General Theory ... od J.M. Keynes-a), i to na račun «sklonosti ka potrošnji» (vidi isto), što bi moglo škoditi cjelokupnoj nacionalnoj ekonomiji. Pored toga, preoštra štedljivost koja bi rezultirala vrlo visokim QEFD mogla bi osiromašiti i devastirati proces proizvodnje humanog života, tj. smanjiti onaj najpoželjniji aspekt efikasnosti djelovanja domaćinstva, i na kraju i «upotrebnu vrijednost» njegovog finalnog proizvoda – «radne snage», odnosno humaniziranog ljudskog bića, koje treba biti što je moguće bolje osposobljeno da sudjeluje u poslovima društva. Jedan od zadataka obitelji jest i: težiti i ka stvaranju što većeg duhovnog bogatstva, onih induvidua koje tek ulaze u društveni život.
Naravno, premije ne bi smjele biti niti premalene, jer onda ne bi stimulirale domaćinstva na povećavanje vlastite efikasnosti u «proizvodnji radne snage» i obiteljske ušteđevine.

Isto kao i u dva prethodna zakona, visina moguće premije morala bi se unaprijed moći vidjeti iz jedne tablice koja bi bila slična prethodnima ali znatno jednostavnija, tablice koju bi zakonodavac morao priložiti.

Načelno govoreći, domaćinstva čiji bi QEFD bio = 1 ne bi primala nikakvu premiju, jer bi njihova ušteđevina bila ravna nuli. Premije bi primala samo domaćinstva čiji bi QEFD bio veći od 1. Ona pak domaćinstva koja bi imala QEFD kronično manji od 1, tj. «poslovala s gubitkom», ili «minusom» na obiteljskom računu, potpadala bi pod udar ili jurisdikciju sankcijskih odredbi ovog zakona.

To zapravo i nije nekakva novost, jer takvo što, premda ne u potpuno sistematskom obliku, već je postojalo u pretklasičnom i klasičnom Rimskom pravu. Pravnim aktom Nota censoria, npr. moglo se razvlastiti rasipnog, okrutnog ili nemoralnog pater familias-a, a putem notae capitis deminutio maxima moglo ga s čak izopćiti iz obitelji i pretvoriti u prostog roba.

Danas takve kazne ne bi bile baš jako popularne, ali obitelji, odnosno domaćinstva kojima bi QEFD bio kronično i duboko ispod 1, morala bi se podvrgavati prisilnim restrikcijama potrošnje, raznim vrstama tutorstva i nekim drugim sankcijskim postupcima, uključujući čak i njihovo prisilno raspuštanje radi što je moguće boljeg odgoja i edukacije djece. No ovdje ne možemo o tim detaljima. Koga to zanima, neka pogleda moje pravne spise.

***

Ako bi bio etabliran neki ovakav zakon, banke bi morale misliti na to da što je moguće bolje ulažu gotovinu što se sastoji od obiteljskih ušteđevina, jer ona ne bi smjela ležati «mrtva» na obiteljskim računima. Na sreću, bankare o tome ne treba poučavati.

No potrebno je naglasiti, da bi, za cijelo društvo bilo najbolje kad bi se dio tog novca upotrebio za financiranje školstva i znanstvenog rada, jer upravo te vrste investicija daju najbolje vrste «viška vrijednosti», ili «profita», a ujedno su bolji oblik društvene ili državne «potrošnje» od ove kakvu imamo danas. Investiranje u školstvo i znanost ustvari i nije društvena ili državna potrošnja, nego jedan vid štednje, ili investiranja, i to,dugoročno gledano, upravo onaj najprofitabilniji, odnosno najbolji oblik.

Još nešto.

Potrošnja nipošto ne smije biti asketska. Mora biti dosta velika, raznovrsna i masovna, a dijelom čak i luksuzna, jer i luksuz je bio uzrokom mnogih velikih i korisnih iznašašća u ljudskoj tehnologiji, i vrlo zaslužna za napredovanje u procesu ostvarivanja ciljeva ljudske vrste. Opća i sveukupna društvena potrošnja, sigurno se ne bi pogoršala kad bi se, kako smo upravo rekli, i dobar dio ostvarenih obiteljskih ušteđevina investirao u školstvo i znanost, nego bi se čak poboljšala. Postala bi svrsishodnijom. Tako bi se ujedno dio stvorenih dobara, pouzdano i sigurno isporučio budućim generacijama, kojima bi, po zakonima ius generis – prava koje treba važiti za cijeli ljudski rod - trebao i pripadati, a ciljevi vrste ostvarivali bi se, ako ne na optimalan, a ono barem na znatno bolji, lakši i humaniji način nego danas.
Velik broj današnjih obitelji, svojim potomcima ne isporučuje nikakav «višak» ili tzv. «višak vrijednosti», nego dug. To je, nažalost, čest slučaj i sa državama. Današnje vanjske i unutrašnje, državne dugove otplaćitati će generacije koje ulaze u život ili će ući tek u budućnosti. Time se ne postiže nikakav napredak , nego samo stagnacija i povećanje opsega siromaštva i njegova dubina, a i stanoviti nazadak.

Kao što se vidi, nacrt ovog zakona nije nekakav novi obiteljski zakon niti novo obiteljsko pravo, nego samo dodatak postojećem, i to takav dodatak koji bi omogućio veću efikasnost obitelji u ostvarivanju njenih zadataka.

Eto.

Jedino na što bih još htio skrenuti pažnju jest to da je iz izloženog teksta vidljivo da se ni kod ovog zakona ne radi o nekoj, ni u čemu utemeljenoj novotariji, nego prije o osuvremenjivanju, ili stvaranju jedne nove osnove za neku vrstu kodifikacije ili sistematizacije već postojećih, prastarih, a i onih sasvim suvremenih zakona i običaja kojima se regulira život obitelji.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci