Tagovi

Na pozornici medija pojavila se nova vrsta glumaca

(Glumci koji glume stručne autoritete)

Jutarnji list, 14.11.15., Intervju M. Klepo s Ž. Rohatinskim, Vraćaju se populističke ideje
Tvrdnje g. Rohatinskog su podebljanim slovima i u navodnim znacima, osim pojedinih riječi i izraza.

Politika koju provode centralne banke
Politika koju provode centralne banke ne mora biti sukladna strategiji i interesima države, ne mora biti sukladna čak niti svrsi i dokumentima centralne banake.
Nesukladna politika centralne banke može određenim subjektima koristiti, a drugim štetiti iako se to ne bi smjelo događati. A pogotovo se ne bi smjela implementirati pravila u korist banaka i štetu građana.

Ustavno i zakonsko okruženja centralnih banaka nije dovoljno razvijeno da bi centralne banke optimalno upravljale novcem i pomagale razvoju države te štitile interese građana. Nekima je dozvoljen lov na nezaštićene građane i poduzetnike.

„Svojom knjigom želim se suprotstaviti tim populističkim elementima…“
Otkud među riječima g. Rohatinskog, bivšeg guvernera HNB, koji u medijima slovi kao stručnjak riječi koje ne pripadaju rječniku financija i stručnjaka već «nekvalitetnim političarima»?
Svaka promjena politike koju provode centralne banke preusmjerava sadašnje i buduće resurse različitih aktera: banaka, države, građana,…između njih samih. Pitanje je kome uzima, a kome daje.

Što znači izraz „populistički elementi“ za g. Rohatinskog? Čini se građane ili one koji žele promijeniti politiku koju centralna banka provodi i koja je protiv interesa građana u korist građana.
Bilo bi dobro da g. Rohatinski objasni tko su ti „populistički elementi“ i što oni žele te da ukaže kako je to protiv interesa građana i države. No, predviđam da to neće napraviti jer bi time razotkrio ono što radi ili bi se zapleo u nemušta obrazloženja.

“Ako dođe do ukidanja valutne klauzule, to po definiciji znači i ukidanje devizne štednje, a o posljedicama takove odluke ne treba mnogo govoriti.“
Valutna klauzula je sredstvo s kojim se pokušava smanjiti rizik gubitka vrijednosti valute koju bi trebala štititi. Valutna klauzula nije jedino sredstvo za smanjenje rizika banaka.

1. Svi poduzetnici snose rizik pa neka ga snose i banke. Zašto ima zakoni dozvoljavaju da u potpunosti prebacuju rizik na građane?

2. Banke se mogu osigurati i staviti trošak osiguranja kredita u kamatu, pa da građani vide koliko će ih kredit stvarno koštati ukupno, a ne da banke mame građane u kredite s niskim kamatama na početku dugoročnog kredita.
Valutna klauzula u našem zakonodavstvu bi se mogla tumačiti i kao sustavno sredstvo od države kreirano za prevaru građana.

3. Da postoji slobodno tržište novca, a ne ovakovo "tržište" koje je određeno pravilima koje štete građanima važilo bi pravilo - građani mogu kredite uzeti u nekoj stranoj valuti i vraćati kredite u toj valuti. Tako bi za građane bila stvar povoljnija. Mogli bi kupovati jeftiniju valutu u inozemstvu i izbjegli bi plaćanje dobiti i troškova banaka koji su preveliki na konverzijama.

4. Banke mogu davati kamatu, ne davati ju, mogu čak i naplaćivati čuvanje novaca na računima. Danas su kamate na štedne uloge jako male i to ne zbog tržišnih razloga, a banke imaju velike dobiti.

Neka banke same odluče što će činiti ako se ukine valutna klauzula. O tome ne treba brinuti g. Rohatinski.

Kada bi banke odbile uzimati inozemnu valutu u štednju, nastali bi drugi organizacijski oblici za štednju i transakcije u devizama. Vjeruje li g. Rohatinski da bi poslovanje s stranim valutama zamrlo ili se on samo brine da banke ne bi bile oštećene?
Građani imaju uvijek na raspolaganju čarape koje čini se postaju sigurnije sredstvo nego banke.
A možda bi manji interes banaka za deviznom štednjom potakao ulaganje građana u vrijednosnice, u poduzetništvo ili drugo.

Neka se banke štite od rizika i tako da upravljaju zasebno operacijama u nacionalnoj i inozemnoj valuti.

5. Ma krasna politika javnih financija. Kuna je sredstvo plaćanja. A bankama se dozvoljava valutna klauzula. Zašto građani nisu zaštićeni od državnih dugovanja valutnom klauzulom? Zašto novac koji građana ulažu u kunama u banke nije zaštićen valutnom klauzulom?
Zašto porez koji država naplaćuje od banaka nije zaštićen valutnom klauzulom?

Javne politike države su složeni mehanizmi, a čini se da se naši financijski stručnjaci nalaze u prethistorijskom dobu financija. Oprostite, prebrzo sam ocijenio, situacija je još gora, «financijski stručnjaci» ne razumiju trendove u svijetu niti procese koje prethode financijama pa se čini kao da su studirali financije u doba nastajanje zemlje.

Kreirajmo sredstva u javnim politikama tako da odgovaraju svima osim građanima.
Izgleda da to načelo vladajući provode u praksi jer «promišljeno» vjeruju da tako rade za dobrobit. Samo čiju?

Izbjegavanje odgovora, prvo
Na pitanje „o ideji programirane deprecijacije“ (o. p. vjerojatno primjeni) g. Rohatinski opisuje što se do sada događalo s zahtjevima o deprecijaciji te prenosi stavove drugih.
Sam se ne izjašnjava. Opa!

Indikativan je moment u kojem se tečaj kune i eura povezuje samo sa „tržištem“ kune i eura, a zaboravlja veliki rast cijena u kunama i njihov utjecaj na smanjenje konkurentnosti, odnosno utjecaj javnog sektora na povećanje kamata na tržištu.

Vrlo čudno
G. Rohatinski je izjavio - Da bi održala likvidnost … HNB … od 2008. do 2012. otpustila bankama oko 6,5 mlrd eura. … Drugo je pitanje, zašto se unatoč tome kreditna aktivnost banaka od 2012. smanjuje. … Nije dovoljno da … emitira likvidnost nego je potrebno i određeno usmjeravanje kroz kreditnu politiku poslovnih banaka i fiskalnu politiku države.

Ako se vlastodršci i centralna banka zaklinju u tržište kao regulatora, zašto nisu pustili banke da kupe eure u inozemstvu, nego su „emitirale“ likvidnost?

Da bi se plan i djelovanje nazivalo javnom politikom oni moraju imati sve dijelove javne politike. Inače se to zove prčkanje sa štetnim posljedicama.

Potrebno sredstvo (i sigurnije da se javna politika ostvari) HNB-a je moglo biti postepeno “ emitiranje likvidnosti“ uz kontrolu usmjeravaju li banke novac u željene kanale - u ovom slučaju poduzetnicima. Ako željeni kanali ne dobivaju kredite „emitiranje likvidnosti“ se zaustavi. No „emitiranje likvidnosti“ se je nastavilo. Zašto?

Strategija poslovnih banaka je jasna čak i stručnjacima početnicima i to već od 2007/8.
Tržišta kredita, privatna i u odnosima sa javnim sektorom, postaju sve rizičnija, trendovi u privredi i s građanima su vrlo loši.
Potrebno je smanjiti kreditiranje samo na pouzdane vjerovnike i tamo gdje je imovina privlačna pa ju je korisno otuđiti od vlasnika u budućem razdoblju. I naravno banke smanjuju davanje kredita. A g. Rohatinski kaže to što kaže?

G. Rohatinski se zalaže i za intervenciju države, dakle još jedno štetno uzimanje novaca od građana i poduzetnika da bi se dalo drugima akterima? A riječ tržište će se koristiti samo kao magla za zamagljivanje istine?

G. Rohatinski govori zapravo - Ja sam „emitirao likvidnost“, a banke i država nisu učinile svoje. Ja sam OK, a drugi su loši.
Je li on ovdje zamišlja „dogovorenu ekonomiju“ po kojoj on određuje kako bi se stvari trebale odvijati?
Nije li g. Rohatinski do 2008. već trebao razumjeti da su ranije vlade i tadašnja vlada nesposobne te su stvorile okruženje u kojem je rizično raditi i o tome da banke mogu raditi ono što žele prema zakonima?
Te dvije stvari je razumio jer to opisuje dalje u tekstu novina- „ hrvatska politika …je imala u tom razdoblju ozbiljne teškoće u funkcionalnom artikuliranju …interesa i njihovom oblikovanju u konzistentnu ekonomsku politiku.“
Ali zašto je onda radio ono što je radio, a ne ono što je trebao.

„Švicarci“
Pitanja su:
* Zašto je HNB dozvolila plasiranje na tržište proizvoda poput „švicaraca“ ili zašto ga kasnije nije zabranila ili tražila zabranu?
* Zašto HNB nije tražila da se dopune ugovori banaka i korisnika kredita sa mehanizmima dijeljenja rizika između kreditora i vjerovnika?
* Zašto je HNB dozvolila da banke pod izrazom „ugovor o kreditu“ banke građanima uvale „spekulativan ugovor o kreditiranju“? Riječ je o dva oblika pravna posla.

Naziv dokumenta bi trebao biti u pravnom prometu točan, a ne da upućuje na prevaru. Pretpostavimo da se neki dokument smije nazvati KREDIT samo ako ima sve elemente kredita. Što kada dokument ne bi sadržavao kamatnu stopu? Ili kada ne bi sadržavao odredbu o tome kako se dijeli rizik promjene parametara određivanja rate kredita, a to bi svi dugoročni ugovori trebali imati? Je li to i tada kredit?

Pravosuđe bi o tome trebalo imati jasan i nedvojbeni stav.
Prema načelu „više je odgovoran onaj koji sastavlja ugovore“ i prema načelu „više treba štititi građana korisnika od organizacije“ jasno je kakvu odluku treba donijeti pravosuđe.
Ovdje se ne raspravlja jesu li banke trebale znati hoće li "švicarac" porasti ili ne.
Znale su da postoji vjerojatnost i to velika. Neka pogledaju sve izvršene devalvacije/ revalvacije u više desetljeća.
Ovdje se radi da jedan element ugovora koji je trebao biti ugrađen u ugovor nije ugrađen.
Hoćemo li vjerovati da uprave banaka dobivaju tako velike novce jer ne znaju takovu notornu činjenicu?

U rješavanju „švicaraca“ samo je jedno pitanje koliki će „trošak“ toga podnijeti banke, a koliko građani i poduzetnici direktno, ili preko državnog proračuna indirektno.

Riječ trošak je stavljena pod navodnike zbog toga jer banke nemaju zakonski potreban i odgovarajući računovodstveni mehanizam po kojem bi se na svakom proizvodu utvrđivala dobit. Znači za banke „trošak“ u projektu «švicarac» mogao značiti samo manju, ali još uvijek visoku dobit banaka.

Svaki prijedlog rješavanja „švicaraca“ novcem uz pomoć državnog proračuna i prihoda centralne banke je štetan i nepravedan te stimulira buduće loše ponašanje banaka, a siromaši državu i građane
G. Rohatinski čini se želi da se na teret građana riješi ono za što su pretežno odgovorne banke i centralna banka.

Što će nam pravosuđe, kada nam treba promijenimo zakone
Ideja za koju se zalaže g. Rohatinski da se „švicarci“ riješe u sferi monetarne i kreditnih politika, a ne ulazeći u pravna i etička pitanja je istovremeno tužna i smiješna.
Tužna zbog toga što su odnosi građana i banaka nalaze u pravnom sustavu kojeg g. Rohatinski očito negira i to se usudi javno činiti.
Čini se bez reakcije onih koji su nadležni za državnu stabilnost.
Smiješna jer čovjek koji nije u državnoj vlasti govori o „pitanjima uređenja države“ i spominje etička pitanja. Valjda misli da su banke slabe i da ih treba štititi od zločestih građana?

Komentari

Javne politike države su

Javne politike države su složeni mehanizmi, a čini se da se naši financijski stručnjaci nalaze u prethistorijskom dobu financija. Oprostite, prebrzo sam ocijenio, situacija je još gora, «financijski stručnjaci» ne razumiju trendove u svijetu niti procese koje prethode financijama pa se čini kao da su studirali financije u doba nastajanje zemlje.

Ne bih se baš kladio na to da su naši financijski stručnjaci nalaze u prethistorijskom dobu. Oni koji su odgovorni i nadležni, znaju oni jako puno toga i nisu glupi, ali jednostavno nema se interesa da nešto konkretno napravi.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci