Tagovi

Mitovi privatizacije 3.- Vremena slobodnog lova?!

U Bankamagazinu se pojavila vijest iz Vlade od 12.10.2007„Pri preustroju HFP-a tražit ćemo mišljenje javnosti“.

Da li je to zaista pitanje koje treba predlagati široka javnost ili je stvar struke? Ja mislim ovo drugo, pa taj prijedlog Vlade uoči raspuštanja Parlamenta predstavlja ustvari zastiranje maglom jednog od najtežih neriješenih problema koji tišti hrvatsko društvo još od osamostaljivanja i državno- pravnih promjena, a koje se nisu adekvatno odrazile na gospodarskom planu.

A. UVODNI OSVRT:

Nije ova izjava jedina te vrste koja oslikava dezorijentiranost i(li) (zlo)namjerno izazvanu zbrku u hrvatskim privatizacijskim procesima. Ovo također nije jedina vijest iz Vlade glede sadašnjosti i budućnosti HFP-a. Prije sloma HFP-a (koji se još samo umjetno održava na životu) mnogi odgovorni su se izražavali u javnosti negativno o njegovom radu, da bi poslije hapšenje čelnih ljudi u njemu, i sam premijer dao izjavu kako će HFP biti ukinut. No nakon prospavanih noći počeli su se malo opreznije izražavati, da bi gosp. Polančec odjednom posve prisvojio HFP (tu gusku koja nosi zlatna jaja) i sve ovlasti preuzeo u svoje ruke (i naravno nastavio po starome – tj. iz skandala u skandal). K tome je i promijenio „tehnologiju“ pa se (onemogućen u „igrama“ s natječajima koji su se posve kompromitirali) počeo "igrati partu" od burzovnog mešetara na račun poreznih obveznika. Naša je velika sreća da je Sabor raspušten, pa je Vlada sada samo tehnička. Takav bi status trebao biti i Polančecov , jer više nisu moguće igrice na račun poreznih obveznika (sličnih onoj prodaji THT dionica- jer bi u suprotnom Hrvatska možda doživjela sudbinu Riječke Banke - mada po stanju zaduživanja stvari nisu daleko od toga). Ali treba biti oprezan: Jutranji list 12.10.2007 objavljuje Polančec: "Priprema se preustroj HFP-a" "po kojem bi se ubuduće sve radilo preko burze.

Rezultat rada HFP-a od samog njegovog osnivanja do danas možemo cijeniti nezadovoljavajućim, čak štoviše kontraproduktivnim i štetnim po nacionalne interese. I u vrijeme koalicijske vlade patio je od istih boleština. Mada su SDP i Račan dobili vlast upravo na temi ispravljanja privatizacijskih grešaka, umjesto ispravljanja grešaka i šteta uz Linićevu svesrdnu „stručnu“ pomoć i sami su se zavukli u kaljuže privatizacijskih skandala, pa se može slobodno reći da su na istoj toj temi i dobili i izgubili vlast. Izgleda da konačno to i sami uviđaju, barem sudeći prema vijesti iz Slobodne Dalmacije od 13.10. . „Nova“ HDZ-ovska vlast je u ove posljednje četiri duge godine mandata potpuno umrtvila rad Fonda. Sve što bi započeli završavalo se skandalima, radi kojih su čak mijenjali čelnog čovjeka Fonda (Ostovića Ivezićem), ali su pritom (namjerno) zaboravili kriminogenu skupinu dopredsjednika (koji su komotno nastavili svoju rabotu sve do hapšenja). Iako je sve završilo u rukama DORH-a, javnost je ostala prikraćena za spoznaje i rezultate (kao radi interesa istrage?!). Svakome razumnome bi trebalo biti jasno da milijunske iznose „maestralna grupa“ nije mogli uzimati samo za sebe (kao što je i Kutle propao zato što je više davao nego uzimao - da je radio samo za sebe još i danas bi bio u sedlu). Da bude jasnije, HFP je državna agencija pod direktnom ingerencijom Vlade, pa navodna „solistička pjevanja“ tenora su samo priča za malu djecu. Kad sam s HFP-om nedavno pokušavao jedan osobni problem riješiti dobio sam odgovor da treba pričekati izbore. I ja znam da je tako, jer problem rada Fonda nije nimalo tehničko, nego naprotiv političko pitanje „par excellance“ (što dakako dobro objašnjava tišinu u DORH-u - i oni čekaju nove gazde).

U tom smislu treba protumačiti gore citirani premijerov istup u javnosti, ali ga treba čitati i kao još jedno isprazno predizborno obećanje (u stilu: „Dragi glasači dajte nam mandat pa ćemo sredit stvar poslije izbora - ali ovaj put uz vašu pomoć“!). I naša Vesna je prepoznala problem (Jutarnji 13.10.2007 Ukidanje Fonda za privatizaciju nakon raspuštanja Sabora loš potez). Samo SDP još uvijek bježi od jasnog određivanja prema pitanjima privatizacijskih procesa. To im nije nimalo pametno niti preporučljivo, jer u biračkim masama osjećaj za moral i pravdu nije zgasnuo. Naprotiv! Zato ostavljanje privatizacijskih problema nejasnim nije samo pitanje nemorala, korupcije i kriminala, nego je bilo i ostalo više nego značajno političko pitanje. Rješavanje sudbine HFP-a ovisi o razjašnjavanju teorijskih i praktičnih privatizacijskih pretpostavki, to nije nimalo naivno pitanje koje bi se referendumski rješavalo. To mora biti dobro osmišljen i stručno utemeljen, ali naročito i iznad svega – moralan i odgovoran posao, javan i transparentan. Dosadašnja hrvatska praksa poklekla je upravo na odgovornosti, a katastrofalne posljedice takve prakse se vrlo jednostavno i lako mogu kvantificirati - a kad se kvantificiraju odgovornost postaje vrlo konkretnom.

B. POVIJESNI OSVRT:

Tranzicija političkih i gospodarskih sustava (iz jednog u drugo), i konsekventno privatizacija državne (javne) imovine, nije u povijesti ništa novo, pa se nije smjelo dozvoliti eksperimentiranje ili lutanje - ali kod nas se sve to mistificiralo do neizdržljivosti. Tranzicije sustava i redistribucije imovine su bile sve one čuvene agrarne reforme, od antičkih vremena današnjih dana. U novijoj povijesti se to događalo pri svakom pretvaranju centralističkih režima u moderno ustrojena društva, kao npr. u Engleskoj poslije prve europske buržoaske revolucije, Francuskoj poslije Francuske revolucije, u Austriji poslije pada Carevine, u Rusiji poslije Oktobarske revolucije.

Proučavanje svih tih iskustava (zabluda i dobrih rješenja) moglo nas je izbaviti „otkrivanja tople vode“ i posljedica takvog lutanja. Uzmimo samo primjer svojevremenih austrijskih rješenja s povelikom carskom imovinom u odmorišnim, turističkim objektima, koji su najvećim dijelom podijeljena općinama – no oni to nisu smjeli prodavati nego su s time poduzetnički raspolagali uz dugotrajne koncesije (25 ili više godine) - tako je svaki poduzetnik se morao baviti poslovanjem, a ne mešetarenjem nekretninama (u što se hrvatska privatizacija najvećim dijelom bila pretvarala).

Od najsvježijih primjera, privatizacija je najjasnije i najdjelotvornije organizirana u tranzicijskim procesima istočne Njemačke kad je radi izuzetno jake svijesti o nacionalnim preferencijama "Treuhand" (njemački HFP) davao tvrtke za 1 DEM, ali uz preuzimanje potpune odgovornosti za nastavak rada, razvoj, zaposlenost, tj. za ispunjavanje općih nacionalnih interesa. Kod nas u Hrvatskoj se postupalo upravo obrnuto – nitko nije brinuo za ispunjavanje ugovorima preuzetih obveza, a koje su i kod nas u te ugovore ugrađivane da bi štitile i promovirale javni, nacionalni interes. Tako se danas može zaključiti da se jedna visoka vladina, državna institucija skoro dva desetljeća svojski trudila protiv nacionalih interesa - činjenica koja ne smije ostati zapretana ispod površine i biti nekažnjena. Nadajmo se da će DORH i pravosuđe to uspjeti prepoznati, barem u prilikama koje će se stvoriti poslije izbora.

C. TEORIJSKI OSVRT:

Iako osobno pripadam u one „religijski apsolutno nemuzikalne“ (kako je jednom za sebe rekao poznati sociolog Max Weber), odnos idejnih (a time i religijskih) i gospodarskih principa u ljudskim i društvenim aktivnostima su uvijek bili značajni, štoviše presudni. Kao što je, religijski gledano, monoteizam (izmišljen i podržavan da održava jedinstveno upravljanje javnim poslovima) od samog svog početka bio na tragu stvaranja stabilnijeg, uravnoteženijeg i odgovornijeg društvenog poretka, tako su i „proroci“ monoteizma (i njihova sveta djela) bili, htjeli mi to priznati ili ne, važni za povijest čovječanstva, za ukupni društveni i gospodarski razvoj. To je ona fina nit poveznica koja je spajala „proroke“ monoteizma od Ekhnatona , preko Mojsija do Isusa ( pa u određenom smislu i uvjetno uzevši i Muhameda).

Kao što su postojali „proroci“ monoteizma, tako su u modernoj europskoj povijesti postojali svojevrsni „proroci“ gospodarskog djelovanja (koji su s razvojem kolonijalizma i imperijalizma se prenosili u cijeli svijet). To je ona druga fina nit poveznica koja spaja Martina Luthera (1483. - 1546.), nastavlja se preko Thomasa Hobbesa (1588. - 1679.) i Karla Heinricha Marxa (1818. –1883.), pa sve do Maxa Webera (1864 - 1920). . To je niz kojeg bi malo tko u prvi mah smatrao cjelovitim, ali po svome djelovanju u modernim ekonomskim shvaćanjima oni zaista spadaju zajedno.

S Lutherom (čija je vjerska reformacija duboko utjecala na političke, ekonomske, obrazovne i jezične prilike u svijetu što ga je učinilo jednom od najvažnijih figura europske povijesti) svijet je raskinuo s feudalizmom i krenuo novim putem, drastično raskidajući s Crkvom (koja je bila temelj i nositelj feudalnih načina života). Iako je Luther u sukob s Crkvom došao navodno radi „simonije“ (tog nekada dobro uhodanog srednjovjekovnog crkvenog businessa oko oprosta grijeha), stvorio je (protestantizam, luternastvo ili slični nazivi) novu jednostavniju samostalniju crkvenu organizaciju, što je bilo popraćeno cijelim nizom ideološke nadgradnje.

Obilježja protestantizma su koncentriranost na Bibliju (Božja riječ), odustajanje, od onog što je prema protestantskim učiteljima nebitno kao i visoki moralni standardi ("dokazati se dostojnim otkupljenja"). Odbijaju "davanje" oprosta (oprost grijeha kao čin koji se kupuje novcem, pokorom ili dobrim djelima), jer vjeruju da samo Božja milost može ljude osloboditi od njihovog grijeha ("samo milošću"). Postoje dva sakramenta Gospodnja večera i krštenje. S tim da u Gospodnjoj večeri ili euharistiji sudjeluju svi vjernici ne samo svećenici. Ne uzima se hostija, već doslovno se otkine kruh i pije se vino iz čaše. Službu Božju su od početka vršili na jeziku zemlje u kojoj se odvija, dok je Katolička crkva sve do 1963. ustrajala na latinskoj tridentinskoj liturgiji, premda ne svuda i ne u svim uvjetima, a osobito ne u svim svojim obredima. Protestantska služba Božja je, u odnosu na katoličku, dosta skromnija, ili bolje rečeno drugačija. Naime, u protestantskom bogoslužju se stavlja naglasak na dvije stvari propovijed i glazba. Nemojte se inzenaditi ako u protestantskim, novijim, crkvama naiđete na bubnjeve, električne gitare, pojačala i slično. Dok je opet kod kalvinista malo drugačije. Kod njih nema ni orgulja uz propovijed. Pored toga, protestantske crkve su skromnije i manje kićene, a javnih pokazivanja religioznosti (proštenje, procesije)gotovo da i nema.

Stvorivši tako novu jednostavniju, samostalniju i odgovorniju crkvenu organizaciju, Luther je stvorio pretpostavke novom i odgovornijem društvenom poretku, koji se brzo širio po građanski razvijenijim društvima i državama Europe, a koji je na temeljima shvaćanja o ravnopravnosti pred Božjim licem oslobađao individualne stvaralačke i poduzetničke potencijale novonastale građanske klase. Iako promjene nisu išle tako lako, jer je bilo i sukoba i ratova (klasnih u ime ili radi nove nove klase, vjerskih u ime vjerskih razlika) ipak je ekonomski razvoj protestantskih društvenih zajednica se toliko ubrzao, da je postao općeprihvaćeni i dominantni ekonomski model razvijenoga svijeta (kojeg danas poznajemo i nazivamo kapitalizmom), čije posljedice se i danas jasno ocrtavaju u svjetskim podjelama ekonomske moći.

Thomas Hobbes je u svojemu dobu, vremenu ranog kapitalističkog zamaha, bio promicatelj prava na slobodan razvoj u skladu s prirodnim potencijalima i čovjekovom prirodom, ali je tu prirodu oslikavao kao „homo homini lupus“ ili „čovjek je čovjeku vuk“, dakle stanje u kojem su sva sredstva dozvoljena, a jači i okretniji preživljava.

Nasuprot srednjovjekovnim teološkim shvaćanjima Hobbes daje objašnjenje koje proizlazi od čovjekove nagonske, ali i razumne prirode. Država nije božanska tvorevina, nego rezultat društvenog ugovora. Tezom o nepovredivosti apsolutne vlasti suverena Hobbes izražava interese i potrebe onog dijela engleske buržoazije koji u tom razdoblju povijesti treba jaku državnu vlast. Svojim tjelesnim i duhovnim sposobnostima ljudi su približno jednaki, te nitko ne može računati na kakvu trajnu prednost. Stoga ako u prirodnom stanju dva čovjeka žele istu stvar, oni se u svom nagonu za samoodržanjem nužno sukobljavaju. Iz straha svatko onda nastoji preduhitriti druge i ima prirodno pravo na to. Dok nema zajedničke vlasti i zakona, ljudi se nalaze u ratu svaki protiv svakoga. Posljedica toga jest nedostatak svake poduzetnosti i radinosti, te je život bijedan, surov, kratak. Strah od smrti čini ljude sklonima miru i spremnima da se odreknu svog prirodnog prava na sve, uz uvjet da to isto učine i drugi i da svoju vlast prenesu na pojedinca ili skupinu ljudi. Društvenim ugovorom svladavaju tako ljudi nedostatke prirodnog stanja. Država je mnoštvo razumom ujedinjeno u jednu ličnost.

Hobbes je postao vrlo popularan, mada su ga više voljeli oni koji su preferirali njegov pretjerani neograničeni liberalizam. Mnogi ga zbog toga vole i danas. U suvremenom engleskom jeziku se usadio pojam "hobbesian", kojeg bismo mi mogli nazvati „hobizam“:

Riječ "Hobbesian" je ono što u modernom Engleskom jeziku označava situacije u kojima postoji neograničeno, neumjereno, sebično i necivilizirano natjecanje. Druge upotrebe odnosile su se na ateizam i vjerovanja da "samo moć osigurava pravo". Taj pojam je danas vrlo raširen, mada predstavlja zloupotreba njegovih izvornih ideja, i to radi dva razloga: prvo, iako Leviathan zaista opisuje takvu situaciju, on ju je opisivao da bi ju kritizirao; drugo, sam Hobbes nije bio nimalo nasilna nego vrlo stidljiva i literalno orijentirana osoba.

O Marxu i njegovim idejama znamo dosta. Marx je i danas u svijetu vrlo čitan i poštovan autor, mada svojevrsni tragičar, ali su najgori njegovi epigoni, koji su se samo formalno naslanjali na njegovu izvornu filozofiju, da bi istovremeno od javnosti skrivali njegove profinjene „Rane radove“ (kao što su od Hobbesa sljedbenici „hobizma“ uzimali samo ono što je njima odgovaralo). Za razliku od Hobbesa Marx je polazio od toga da je čovjekova priroda stvaralačka i humana. Shodno iskustvima svoga vremena, Marx je svoju socijalnu filozofiju gradio za oslobađanje čovjeka a protiv religijskih zaglupljivanja, da bi njegovu filozofiju „sljedbenici“ pretvarali u novu religiju. Njegova ekonomska misao stvarana je protiv u to vrijeme sve raširenijeg „hobizma“ u društvenoj praksi ranog kapitalizma i tzv. prvobitne akumulacije kapitala, jer je želio stvoriti društveni i ekonomski okvir koji bi štitio one najugroženije i najeksploatiranije, da bi se u praksi sve to pretvaralo u još veće neslobode i smetnje napretku (radi općeg pomanjkanja poduzetničkih sloboda). Na takve vulgarizacije u praksi ne treba trošiti previše riječi, mada ipak treba precizirati njegovo mjesto u ovdje izloženom nizu.

Max Weber se glede karaktera ljudske prirode priklanjao više Marxovim shvaćanjima, a protiv „hobizma“. Sklonost Marxu nije krio, ali nije prihvaćao njegov previše negativistički odnos prema religiji. Iako je sam bio, po vlastitom priznanju „religijski apsolutno nemuzikalan“ nije prihvaćao Marxov materijalistički mehanicizam (materije u filozofiji a tržišta u ekonomiji) nego je smatrao da je čovjeku priređeno racionalno i ekonomsko ponašanje, dok je religiji davao veliki značaj u reguliranju društvenih odnosa. U skladu s luteranskom etikom jednostavnog življenja, u politici je smatrao da moraju biti sjedinjeni „etika konačnog cilja i etika odgovornosti“ a da „političar mora posjedovati strast za svoj poziv i sposobnost da se distancira od predmeta svojih težnji.". U gospodarskim djelatnostima čovjeka je doživljavao kao „Homo oeconomicus“-a , koji se ponaša prema „idealnim tipovima ponašanja“, a sve u skladu s protestantskom etikom bogobojaznosti i ljubavi prema bližnjemu (što je upravo suprotno od „hobizma“), a obradio je to u svom poznatom djelu „Protestantska etika i duh kapitalizma.“

D. PRAKTIČNI OSVRT:

Razlike između još uvijek jako prisutnih srednjevjekovnih zasada katoličke crkve u odnosu na protestantsku jednostavnost (i izražena načela supsidijarnosti i solidarnosti) je velika, a praktični rezultati u društvenoj praksi značajni. Razlike se vide i prema vanjskim obilježjima (u opremi oltara i oblačenju svećenika, što je više nego znakovito), ali i u praktičnom društvenom djelovanju. Mislim da je u natjecanju „proroka“ za primat u gospodarskom razvoju povijesnu pobjedu odnio Weber, a njegova „protestantska etika“ je s vremenom postala temelj današnjeg razvijenog (humanog) kapitalizma, i to svugdje u svijetu, dakle i tamo gdje protestanata nema, ali naravno uvijek tamo gdje je kapitalizam /s ljudskim likom) uspješan čimbenik razvijenog gospodarskog života kojeg nema bez razvijene demokracije. Postao je suvremena civilizacijska tekovina i garancija društvenog i gospodarskog razvoja.

Međutim, u zemljama u tranziciji (pojmu koji je jedna velika laž i pokriće za nemoral i nemilosrdno izrabljivanje bližnjega) prisutna su sva tri modela ekonomskog ponašanja, a lako se mogu prepoznati iz njihove konkretne kvalitete i uspješnosti koju postižu u praksi . U našoj hrvatskoj „tranzicijskoj“ stvarnosti vrlo važne pretpostavke odgovornosti i supsidijarnosti vrlo često nedostaju. Naročito je neodgovornost pošast koja kao svojevrsni suvremeni „jahač apokalipse“ skoro nesmetano jaši našim prostorima.

Kapitalizam i vlasništvo imaju svoju veliku društvenu i nacionalnu važnost (Weber se za to toliko zalagao da su ga često smatrali nacionalistom). Niti jedan vlasnik to ne smije zapostavljati. Npr. jednom Rockfelleru ili Fordu u Americi, Kruppu u Njemačkoj i sl. ne pada na pamet sebe isključivati iz društva ili stavljati iznad društva u kojem su nastali i kojem pripadaju. Oni su uvijek među prvima u zaštiti nacionalnih interesa. Kod naših „izgubljenih duša“ (novopečenih kapitalista i nemoralnih političara koji ih podržavaju) nacionalni interes se najčešće uopće ne prepoznaje, jer, i prema Weberovim shvaćanjima, nacionalni interes se u prvom redu sastoji od samih ljudi (tj. unutar ljudskog roda, i unutar intimno povezanih zajednica, naroda ili nacija).

U predizborno vrijeme i poneki naši „biseri“se sjete odgovornosti, kao npr Polančec u famoznom a već pomalo zaboravljenom skandalu zvanom „Haludovo“ ( vidi Jutarnji list 09.03.2007 ). Taj veliki i nekada poznati hotelski kompleks je privatizioran prije sedam godina, i otada leži kao „mrtvi kapital“. Polančec snishodljivo moli neodgovornog vlasnika (ma kako je to uopće došlo u ruke tamo nekakvome Armencu) da u skladu s preuzetim obvezama konačno obnovi hotel, a nije svjestan da radi kršenja ugovora o preuzimanju neotvorenost hotela je 10-godišnjem razdoblju općeg mrtvila proizvela ogromne štete na nacionalonj razini: najmanje 100 milijuna eura manje ukupnog prihoda, najmanje 15 milijuna dolara manje u poreznoj blagajni, najmanje 30 milijuna u osobnim dohotcima, najmanje 15 milijuna u zdravstvenim i mirovinskim fondovima.

No to je očito ispod razina shvaćanja jednog ministra zaslijepljenog gramzivošću, no i tema mog sljedećeg napisa. Temu tranzicije još nisam iscrpio, a izbori su preblizu!!

Komentari

Frederik, mislim da je uz

Frederik, mislim da je uz Luther-a bila osoba koja je bila od velikog značaja za njega i ta osoba je došla iz Hrvatske. Nisam 100% siguran, ali mislim da sam o tome čital

Tko je glasao

Dobar članak. Prije svega

Dobar članak. Prije svega pozdravljam genealoški, povijesno-praktički pristup i metodu. Ona proklamira mogućnost upravljenog djelovanja ka željenoj budućnosti jedino na pretpostavci adekvatno pojmljenog povijesnog razvoja i njegove logike.
No, sa samim sadržajem odnosno logikom objašnjenja i razvoja pojmova ne mogu se složiti. Tu prije svega mislim na eklektični i nekonzistentni teorijski osvrt. Navedeni su određeni autori, ali logika njihove povezanosti, da li po sličnostima ili po suprotstavljenostima, mislim da je i u ovako skraćenom obliku neadekvatno objašnjena.
Prvo, Hobbes nije bio liberal nego apsolutist (liberal bio Locke), no frederik i sam otkriva tu proturječnost kada prvo govori o Hobbesovom neograničenom liberalizmu a malo o kasnije o Levijatanu koji kritizira to prirodno stanje.
Uglavnom, u teorijskom osvrtu razvidno je zastupanje teza Maxa Webera o protestantizmu i razvoju kapitalizma (duhu kapitalizma), koje djelom posjeduju logičku konzistentnost (dijalektičku snagu), no ujedno se nekritički preuzimaju stavovi koji su odraz Weberove građanske ideološke pozicije, dakle apologetike. Između ostalog to je stav da je protestanstski individualizam temelj novog i odgovornijeg društvenog poretka, dok je povijesno to značilo apologiju privatnog vlasništva i promatranje svih nepravdi i nejednakosti proizašlih iz tog društvenog instituta, kao prirodnih. Weber stoga upada u ahistorijske šeme i ne uspijeva pojmiti logiku povijesnog razvoja. Njegovi pokušaji svode se u konačnici na koncepte koji su idealističke forme neprimjenjive u praktičnoj djelatnoj spoznaji, jer za praksu uvijek ostavljaju "rezervnu klauzulu". Jedan od najboljih primjera toga pokušaj je mirenja etike čina i etike odgovornosti. Etika čina nalaže da je kod djelovanja najvažniji motiv, a etika odgovornosti upozorava da je i put u pakao popločen najboljim motivima. Pokušavajući pomiriti ta dva principa Weber nalaže da u ideji valja biti humanist (idealist) odan pravim motivima, dok u praksi potrebno je ipak ostati odgovorni realist, pragmatičar, ili drugim riječima oportunist, upravo po patosu pravi građanin ili buržuj.
Kada je riječ o privatnom vlasništvu i pokušaju da se ono poveže sa društvenim ciljevima i kolektivnom odgovornošću, tu nam Weber može biti od znantne koristi. I to upravo da bi nam pokazao kako naša katolička kultura znatno odudara od protestanstkog individaualizma, a privatno vlasništvo je institucionalizirani individualizam i egoizam. Stoga je hrvatskom društvu kao tradicijski katoličkom društvu ipak možda primjereniji neki drugi temeljni ekonomski institut, a ne privatno vlasništvo. Stoga je moje mišljenje da otpor privatizaciji dobrim djelom proizlazi iz svijesti nekompatibilnosti našeg kulturnog sklopa sa pretpostavkama "kontroliranog" i "odgovornog" privatnog vlasništva.

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

Hrvoje, svakako mi je drago

Hrvoje, svakako mi je drago bilo pogledati jedna tako detaljan pogled na cijeli članak i njegove djelove. Članak sam koncipirao u prvom redu s jedinim praktičnom ciljem - pogled na našu privatizaciju koja u sebi ne nosi odgovornost i za samo vlasništvo i okolinu u kojoj se to vlasništvo djeluje. I ne mogu biti drugačije funkcionalni i uspješni. A naši najviši državni organi neodgovornost potiču, iako država postoji radi općih a ne pojedinačnih interesa. To je onaj apsurd u kojem mnogi naši novi "kapitalisti" shvaćaju poduzeće kao nekretninu, ledinu negdje u polju, koju se može poslije mallo bolje prodati a ne živi organizam, koji živi i djeluje u društvu, i koji ne može postojati izvan njega jer je dio društvene organizacije.

Zato sam se teorijski samo usko usmjerio na probleme privatizacije kao "finu nit" koja sve društvene elemente povezuje u živom poslovanju ali na nama "novim" kapitalističkim osnovama. Zato me nisu ni interesirala detaljnija filozofske i sociološke sličnosti ili različitosti pojedinih nositelja filozofskih ili socioloških ideja autora koje je i inače teško vezati u niz po ičemu drugome osim po problemima funkcioniranja businessa u novim (neokapitallističčkim) odnosima.

No ono na kraju što je vrijedno, Weber je naglašavao i pokušavao pomiriti dvije naoko velike suprotnosti: privatno vlasništvo i odgovornost prema zajedničkim ciljevima, a to se kod nas u ovim tranzicijskim vremenima posve izgubilo. I crkva sama se ne snalazi, njena akcija nije usmjerena na zajedničke ciljeve, dok u prve redove opet prima "zaluatale ovčice" što je novovjeka simonija.

Taj luteranski koncept spajanja individualnosti i društvene odgovornosti je danas postala civilizacijska tekovina koja je u svijetu prevladala bez obzira na religijske ili filozofske razlike - zato što je tako efikasnost ekonomije najveća.

Moram priznati na kraju, da sam prvenstveno razvijao pitanja društvene odgovornosti, pomalo možda nasilu spajajući različite povijesne i filozofske osobnosti. Ali shvati, ovo nije traktat ni o religiji ni o filiozofiji nego svijetu u kojem živimo.

A Hobbes, po klasičnoj podjeli filozofije spada u engleske empiričare, dok liberalizam ili apsolutizam su neke unutarnje razlikovne kategorije, ako uopće postoje.

I točno je - svi ti mislioci su imali dobre namjere, ali su neke žesoko iskrivljavali, kao što je bio slučaj i s Lutherom, i Hobbesom, isto je bilo i s Marxom (koji se još za života distancirao rekavši da on nije marksist), pa i samim Weberom.

Ali tako je to u životu.

Tko je glasao

Samo bih kratko za sada što

Samo bih kratko za sada što se tiće liberalizma i apsolutizma. Hobbes je apsolutist po tome što garanciju društvenog ugovora, a time i svih prava i sloboda pojedinaca, postavlja u osobu apsolutističkog suverena koji se pojavljuje kao supstitut za suverenost "prirodno jačega" i kao način ukidanja rata sviju protiv svih. Liberalizam, s druge strane, slobode i prava pojedinca ne utemeljuje i garantira osobom suverena, već pravnim poretkom. Radikalni liberalizam sve društvene i političke odnose nastoji rastvorit u pravnim odnosima, koji bi na najbolji mogući način garantirali ispunjenje osnovnog liberalnog načela (negativne) slobode kao odsustva prinude. Pravni poredak je u liberalizmu funkcija koju u apsolutizmu ispunjava konkretna osoba suverena. U tome je temeljna razlika, i po njoj je Hobbes apsolutist dok je Locke liberalist. Empirizam se odnosi na pitanje spoznajnje teorije ili epistemologije, a liberalizam i apolutizam na pitanje političke filozofije.

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

Malo nabacanih misli pred

Malo nabacanih misli pred samo spavanje

Uz duzno postovanje uopce ne znam sto se zeli reci.
Pocetna recenica i teza, onda nesto, puno toga, a sto?
Kao da se imperativna ceznja za mitovima privatizacije ipak pomalo rasprskava.
Ipak se uocava lamelirana priroda pokretljivosti sirih masa. Na vrhu struje super turbo fleksibilci, a prema dnu sve sporiji i sporiji, kako to vec struja i modeli nalazu. Problem je povremena turbulencija koja se javlja, jer tada se sve izokrene i struje se pomijesaju, oni od gori s onima od doli i tako to. E uglavnom smo tu fokusirani jer turbulencija uzdize mutez, a poslije opet isto.

Spram privatizacije ljudi unose ili u malicioznijem slucaju racunaju na emocije i mitologiju, a razum tu ostaje pred vratima ove (javne) kuce.

Privatizacija je pretakanje visedesetljetnih nakupljenih nepravdi na koje smo se svikli, na odjednom nastale nepravde koje su se nametnule kao nuznost.

Sam proces privatizacije i sire tranzicije tece svojom logikom i dinamikom, a odnos spram svega toga je ono sto je u sferi potpune i totalne mitologije, a bas ta mitologija najvaznija je odrednica probudenog svjetonazora kojim dominira "osjecaj nepravde". Ne onaj proleterski osjecaj nepravde iz komunizma kad se gazilo burzoaziju, vec gnjev nasanjkanih proletera cija se revolucija uzalud kotrljala, da bi ih izrucila od kud su i krenuli. Eto to je tranzicija i mi u njoj i koja ce trajati sve dokle god joj se toliko srcano opiremo.

Laku noc

Tko je glasao

Ne želeći otvarati

Ne želeći otvarati rasprave s tobom (ja sam svje rekao i otpustio od sebe neka živi svoj život - ma kakav), izvukao sam ovaj dolje citat s dvije teze u njemu koje su upravo bile u potki cijelog ovog teksta kao ključni problemi:

Privatizacija je pretakanje visedesetljetnih nakupljenih nepravdi na koje smo se svikli, na odjednom nastale nepravde koje su se nametnule kao nuznost.

1. Kakve su to višedesetljetne nepravde na koje se trebamo sviknuti? Ja mislim i ovdje zastupam (a linija razvoja teksta to pokazuje) ne treba se niti itko smije sviknuti ni na stoljetne nepravde. Kao i Weber, ja smatram da to nije u čoovjekovoj prirodi i takav pristup treba odbaciti.

2. Kakve su to nepravde koje se nameću kao nužnost? Tj. za racionalnog, slobodnog i samosvjesnog čovjeka koje bi nepravde trebale biti nužnost?

Po meni nikakve! Jer bi me degradirale kao čovjeka. Ja znam da je to težak put ali sebi to ikada nisam dopuštao.

Tko je glasao

ad 1 - nacionalizacija,

ad 1 - nacionalizacija, klasno uklanjanje burzoazije i dr., nesloboda samostalnog rada i vlasnistva, usmjeravanje bogatstava u neprimjerene oblike tipa JNA, uranilovka sa tendencijom ubijanja svakog produktivnog duha - i na te smo se nepravde i neslobudu s vremenom svikli i jos ih se s nostalgijom prisjecamo.

ad 2- upravo je privatizacija primjer nepravde koja se namece kao nuznost. Napose u percepciji ljudi. Kada smo teoriju i praksu mudrovanja o ekspoloataciji covjeka po covjeku prosirili po svim pravcima onda privatno nikada, bas nikada ne moze biti dovoljno posteno da bi se ikakava privatizacija prihvatila i eto ti odmah izvora nepravde. S druge strane privatizacija se u stvarnom zivotu nametnula kao nuzan proces jer je nestalo i nema onoga koji bi to sve dalje financirao uzimajuci od svih.

Tko je glasao

Da to je u redu, radi se o

Da to je u redu, radi se o objektivnom opisu prilika u kojima se nalazimo.

Ja govorim o tome da se s nepravdama ne možemo miriti. Da se čovjek mirio s takvim situacijama, ne bi bilo napretka koiem danas svjedočimo.

Tko je glasao

Mi se u tom smislu i

Mi se u tom smislu i razumijemo nije sporno, ali kada smo do toga vec tako lijepo zajednicki dosli, moje su zelje ukazati na dominantnu politicku manufakturu koja je utemeljena na upravljanju mirenja i nemirenja s nepravdma pa i ovim privatizacijskim. Netko je "slobodnim i samosvjesnim" odredio sto je nepravda i s cime se ne smije miriti, medutim ne zbog ispravljanja tih nepravdi, napretka i covjekove slobode, vec zbog politicke pobjede (i to bi dva puta). Ja samo na to upozoravam.

Tko je glasao

I ja!! U tekstu nikoga nisam

I ja!!

U tekstu nikoga nisam eskulpirao! Niti promovirao!

Tko je glasao
Tko je glasao

Eeee, da je nama malo

Eeee, da je nama malo protestantske etike ... btw. IZVRSTAN POST !

Jedino što sam izrazito skeptičan u pogledu mogućnosti da se (barem djelomično) isprave greške iz prošlosti. Jaaako skeptičan :-(

Tko je glasao

Protestantska etika dovela

Protestantska etika dovela je do toga da se gospodarski bolje i brže razvijao sjever Njemačke (protestanti) od juga(katolici). Ali onda sam se ja doselio u Bavarsku (katolički jug) i Bavarska je u roku nekoliko godina razvojem gospodarstva prešla sve sjeverne protestantske njemačke pokrajine. Da, neku sitnu zaslugu u tome je imao i predsjednik Bavarske Franz Josef Strauss.

Tko je glasao

Bitna stvar u južnoj

Bitna stvar u južnoj Njemačkoj je ta,da je došlo vrijeme sekularizacije.To vrijeme kod nas još nije došlo(zadnji komentar urednika Glasa Koncila na rad Sabora je prilično dobar pokazatelj).

Tko je glasao

Ivek, u Bavarskoj su ljudi u

Ivek, u Bavarskoj su ljudi u kučnoj radinosti radili za manje od 1DM na sat za protestantski sjever i to u 70-im godina prošlog stolječa. Onda je politika s jeftinim zemljištem za industriju privukla kapital i ljudi su na početku radili za manje novce nego u drugim krajevima Njemačke. Onda su vrjedni i štedljivi.
Usporedi to s nama i sjeti se da smo imali šense privuči kapital, ali su naši birokrati i ne sloga ta ulaganja prestrašili.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci