Tagovi

Mili?eve provokacije

Nakon Rusije i Južne Amerike, Goran Mili?, nastavio je svoje putopisne reportaže u dalekoj Australiji. Emisija Idemo na put ovog puta u šest epizoda donijela je životne i kulturne obi?aje Australaca, Hrvata koji su se skrasili na najmla?em kontinentu i ostale zanimljivosti iz te bivše zemlje zatvorenika.

Osim neporecivo edukativnog karaktera Mili?evih reportaža i nonšalantnog pristupa ovog urednika i voditelja doti?ne emisije koji je prisutan kako u razgovoru sa slu?ajnim prolaznicima tako i s osobama na visokim državnim položajima, pažnju mi je, u predposlijednjoj epizodi ovog ciklusa, privukao kratki intervju s jednim Bošnjakom koji je nakon Domovinskog rata preselio u jedan od ve?ih australskih gradova, Brisbane.
Ono što me zapravo uznemirilo u cijelom tom petominutnom razgovoru nije bilo Mili?evo o?ito navo?enje razgovora na temu proteklog rata ve? direktna i prema mom mišljenju pomalo degutantna pitanja koje je, nakon po?etnog neobaveznog ?avrljanja, po?eo upu?ivati sugovorniku. Kao da je to što je ?ovjek u petnaest godina uspio stvoriti u tu?oj zemlji i danas uspješno ne samo prehranjuje obitelj ve? živi životom kakav u domovini možda nije mogao ni zamisliti naglo postalo zanemarivo u odnosu na mra?nu atmosferu koju je Mili? stvorio pitanjem koliko su mu svježa sje?anja na ratne dane, budi li se i danas iznuren no?nim morama i naposljetku, vrlo nesuptilno, boluje li možda od PTSP-a. Napominjem da Mili? nije imao nikakav uvid u eventualnu povijest bolesti tog ?ovjeka radilo se samo o pukoj pretpostavci s obzirom na porijeklo i nacionalnost sugovornika. Osvrnula bih se, na?as, na profesionalnu prošlost Gorana Mili?a odnosno tijek njegove karijere od po?etka devedesetih.

Nakon što je neko vrijeme radio kao vanjskopoliti?ki novinar na TV- Beogradu gdje je i zapo?eo svoju karijeru 1970. po?etkom osamdesetih kao dopisnik odlazi u New York i tamo ostaje pet godina. Po povratku, ubrzo dolazi do raspada Jugoslavije, Mili? postaje urednikom Yutela tadašnjeg alternativnog dnevnika koji je imao medijsku ulogu pokušaja spašavanja bivše države. Par godina kasnije angažirao se u hrvatskom paraobavještajnom tjedniku Panorama da bi 1997. po?eo raditi na HTV-u. Da ne duljim, nakon tog probitka 2002. postaje voditelj i urednik Brisanog prostora te Nedjeljnog dnevnika 2004. Danas, osim Brisanog prostora, radi putopisne reportaže.

Možda iz ovog kratkog rezimea i nije evidentno za koga se to Goran Mili? opredijelio na po?etku srpske agresije prošlog desetlje?a no njegova izjava, ako uzmem u obzir pretpostavku kako se ne radi samo o obi?nom izvla?enju iz konteksta, u kojoj je pad Vukovara nazvao njegovim oslobo?enjem jasno odražava ondašnje (a možda i sadašnje) stavove ovog visoko elokventnog novinara.

Nije mi namjera prozivati gospodina Mili?a zbog njegovog neobjašnjivog i rijetko spominjanog prelaska na „hrvatsku stranu“, koliko ih je samo bilo takvih, niti zbog prvotne odluke u kojoj je podržavao vojsku JNA. Tako?er mi nije namjera predstavljati njegove kontradiktorne postupke kao imperativ ovom tekstu.
Nejasno mi je samo zašto je Mili? osjetio potrebu gore spomenutog sugovornika izložiti neugodnosti kopaju?i mu po uspomenama na doga?aje kojima je on, ako se pozovemo na istinitost prethodnih tvrdnji, on sam u svojoj glavi dao zeleno svijetlo. Pogotovo ako je svjestan da je ve?ini javnosti, upu?enoj u stanje stvari, taj dio njegove prošlosti itekako poznat.

Poznato je, tako?er, i da Mili? voli provocirati. ?esto i vrlo javno, ne mare?i radi li se o njegovim nadre?enima, kolegama ili gra?anima kao op?oj cjelini. Možda se i ovdje radi naprosto samo o tome, još jednoj provokaciji.
Goran Mili? možda i je jedna izuzetno interesantna i osebujna li?nost, vrsni poliglota i više nego sposoban u svome poslu. Ali ne bih se složila po pitanju njegove profesionalnosti. Profesionalni novinar sve svoje postupke temelji na nekim barem osnovnim na?elima etike. O?ito, to je ono nešto što jako nedostaje liku i djelu Gorana Mili?a.

Komentari

Milićevo pretjerano

Milićevo pretjerano zabadanje nosa u privatnost su posljedica kućnog odgoja, oliti čisti balkanizam tako karakterističan za sve iz Bosne, srbije, ali i dobrog dijela Hrvatske, gdje se o svakom sve mora znati pa i to što komšija jede za ručak ili spava li u krevetu ili možda u štali i s kime. I to ne samo za svoj zaseok već i šire.

Tko je glasao

Milićev profesionalni

Milićev profesionalni historijat nije nešto nevažno i "privatno", kao ni onaj Dijane Čuljak Šelebaj. tzv. javnim osobama se uvijek i s pravom izvlači njihova profesionalna prošlost koju moraju biti u stanju objasniti da bi imali pravo na vjerodostojnost, a koja je opet sastavni dio profesionalnosti. To ne znači da nemaju pravo na pogrešku, ali ju moraju moći objasni, ispričati se itd.

Milića pamtim, između ostaloga, po beogradskim dnevnicima ranih osamdesetih u vrijeme štrajka rudara na Kosovu koji su ušli u okno i štrajkali glađu. On je napravio nekakav prilog, s grafičkim presjekom rudnika i pokazivao kako se rudarima kroz neki sporedni ulaz dostavljaju banane. Da, baš banane?! Nije, dakako imao nikakav dokaz o istinitosti tog podataka.

I tako, otprilike do dana današnjeg, jedan je od hrt-ovaca koji su pod istragom zbog korupcije....

Tko je glasao

Poznato je, također, i da

Poznato je, također, i da Milić voli provocirati. Često i vrlo javno, ne mareći radi li se o njegovim nadređenima, kolegama ili građanima kao općoj cjelini.

ne bih se složio. Milić je nadasve vrlo inteligentan, a veliki dio te inteligencije koristi u svrhu lukavosti, huncutizma. neće taj baš provocirati one od kojih može naj... osobno mislim da je on cijepljen od ikakvog morala i etike. on je nešto kao Mesić, našao je način kako će mukte žderati i lokati, te putovati o našem trošku. treba kvalitete njegovih putopisa usporediti sa BBC-em, National Geogr. i iz sličnih TV-radionica (samo što je jezik većini prepreka). uostalom, iz njegove "škole" ispale su hloverke, čuljkovice, i slični opsluživači vlasti.

Tko je glasao

Dakle, tebi se nisu svidjela

Dakle, tebi se nisu svidjela pitanja koja je Milić postavio i na temelju toga si zaključila da je neprofesionalan?

Stavimo na stranu historijat njegove karijere (jer se radi o ad hominemu koji ništa ne govori o opravdanosti pitanja koja je postavio), ako sam dobro shvatio, postavljena su 3 sporna pitanja: 1) koliko su svježa sjećanja na ratne dane; 2) budi li se uznemiren noćnim morama i 3) boluje li od PTSP-a. Uz iznimku zadnjeg pitanja, koje je na granici zadiranja u pravo na privatnost, što je točno problematično u pitanjima?

I u konačnici, što je "profesionalno" novinarstvo po tebi? Ono koje ne postavlja određena pitanja?

Opinioiuris

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci