Tagovi

Men in black! (Nosi mi se crna boja!)

Mnogo ih je koji govore kao morska jeka,
ali njihovi životi su uski i ustajali, poput močvare koja trune.
Khalil Gibran
.

Negdje u srpnju 2005 godine održan je Susret svećenika i časnih sestara iz župe Drinovci (valjda Hercegovina), na kojem je glavnu ulogu imao Don Ivan Šimić, kancelar Biskupije dubrovačke, o čemu je sačinjen Internetski zapis prema ( linku na kojem to možete pročitati ), a na kojem su citirani i gore navedeni Gibranovi stihovi. Izvješće vrvi pozitivnim domoljubnim emocijama i naglascima, te „dubokim i dalekim“ povijesnim reminiscencijama, dok je religijski sadržaj potpuno zanemaren. Iz sadržaja i intonacije teksta (prema Internetskom zapisu) jasno je da je „Susret u Drinovcima“ bio čisto politički motiviran, a posvećen predhodnoj Bleiburškoj komemoraciji (jednoj od onih koje su se inače redovito održavale). Ono što je uvijek bilo sporno, pa sve do danas, jest da se jedna manifestacija kao spomen na mnoštvo pobijenih ljudi bez suđenja, umjesto ukazivanja pijeteta mrtvima u nekim krugovima i razmjerima uporno pretvara u „revival“ u ratu poraženih snaga. Tako da se stjecajem raznih okolnosti (ali najviše radi dugotrajnoh prešućivanja od strane službenih vlasti Jugoslavije i Hrvatske) te su se komemoracije pretvarale u neciviliziranu suprotnost. Mada jedna takva komemoracija, civilizirano gledajući, bi trebala predstavljati spomen na ljude pobijene bez suda, na poštivanje smrti (koja ujedinjuje ljude bez obzira na porijeklo, vjeru, ideologiju), predstavljati dostojanstven skup pun poštovanja i pijeteta prema umrlima, ona se u praksi najčešće pretvarala u reviju uniformi poraženih vojski i ideologije. Mada je trebalo očekivati da će poslije političkih promjena i pada komunizma, bleiburški susreti se konačno transformirati u decentno i dostojanstveno štovanje smrti, vulgarni „revivali“ prošlosti još traju, predstavljajući civilizacijsku uvredu mrtvima.

Misao i poruka (Internetskog izvješća) sa Susreta svećenika i časnih sestara (iz 2005 godine) koliko god su jasno prepoznatljivi isto toliko su i – posve neprihvatljivi. Naime, kad se malo bolje analizira spomenuti tekst, može se uočiti da je Don Ivo Šimić (kancelar Biskupije dubrovačke) „uspješno“ pomiješao kruške i jabuke, ne samo citiranjem gore navedenih Gibranovih stihova (koji vise), nego još više u tekst inkorporirana „Pjesma legionara“ pjesnika Pera Kojakovića:
Tebi ću pjevati- vjerni mrtvi druže,
Jer na tvom grobu ne cvjetaju ruže!
Još uvijek te osamljena čeka majka tvoja;
U mislima te čuva - k’o i mene moja.
Vijek smo skupa bili - skupa pleli snove,
Spremni srušit tuđinske okove.
Zavjeru smo dali - rađe ćemo pasti,
Ali nam narod mili - ne smije tuđin krasti!
Ti si pao prvi: zavidim ti druže,
Tražio nisi - da ti sadim ruže.
Al’ si drugo kaz’o -pamtit ću dovijeka:
“Izdaš li me, brate, -prokletstvo te čeka!”
Druže, za me nema više veće slasti
Nego kraj tvog groba - boreći se pasti!

Organizator Susreta svećenika i časnih sestara (i autor internetskog izvješća) je ovu pjesmu uzeo kao „memento“ nevino pobijenih ljudima na križnim putovima, mada je autor pjesme te stihove stvarao u ozračju jedne besmislene ekspedicije na istočnom bojištu, okružen okrutnošću ruske zime, i učestalim pogibijama drugova u tuđini, daleko od domovine, na zadatku kojeg današnji normalan čovjek ne može smisleno shvatiti niti prihvatiti.

Pretpostavljam da je Don Ivo Šimić (koji se samouvjereno potpisuje i kao „kancelar biskupije dubrovačke“ da bi valjda pojačao značaj svoj i svojega teksta crkvenim i biskupovim autoritetom) mogao naći neke druge prigodnije i pogodnije stihove u prebogatoj riznici hrvatskog pjesništva. No, on se ipak odlučio baš za ovog, do sada gotovo nepoznatog pjesnika, i baš ove stihove, koji svojom genezom i značajem nemaju baš ništa zajedničko s bleiburškom katastrofom, osim možda - „crne boje“.

Kako se ipak čini da on to nije učinio slučajno nego promišljeno, i s dubokom motivacijom, mora se postaviti pitanje da li je to učinio sa ili bez znanja dubrovačkog biskupa, što dodatno usložnjava stvar, i zaslužuje preciznije objašnjenje. O Peru Kojakoviću, pjesniku i autoru gornjih stihova, službeno se malo zna, ali se nešto detalja može pokupiti na web stranici „Stranke hrvatskog prava“, u tekstu Ivana Gabelice „Blaženi Alojzije Stepinac u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, i to u poglavlju „Zadnja moja misao jesi Ti i Domovina“:
Posebno je potresno zadnje, oproštajno pismo hrvatskoga pjesnika Pere Kojakovića, legionara i križara iz Čibače, kraj Župe Dubrovačke, što ga je poslao svojoj supruzi. U njemu taj hrvatski križar – legionar piše: »Ljubljena! Sve ima svoj svršetak. (...) Zadnja moja misao jesi Ti i Domovina. Zadnja želja sretna Domovina i Ti smirena. Tijelo moje ostavljam u dalekoj zemlji, pored brojne braće. Dušu svoju predajem Bogu, s molbom, da mi oprosti grješniku. Srce Poglavniku i Hrvatskoj».

Iz gore navedenih stihova i riječi iz posljednjeg pisma križara i legionara, proizlazi da ni suočen s neumitnom svojom i svojih drugova smrću, nije našao za shodno da preispita svoju savjest i odgovornost zato što je iz svog rodnog kraja na dalekom jugu Europe, za Poglavnika i Hitlera odvukao dio zanesene hrvatske mladosti daleko na sjever u tuđu zemlju, da bi kao dragovoljci ratovali za neke čudne ljude, ideje i tuđe interese, te jedan po jedan ginuli! Što ovaj pjesnik i njegovi „versi“ imaju s Bleiburgom zna samo Don Ivo Šimić, i – njegov krug. Ipak, da bi se bolje razumjela ova zakučasta tema, treba malo bolje objasniti neke pojmove, koji su možda slabo ili nimalo poznati javnosti (pogotovo onoj mlađoj hrvatskoj populaciji): Za „križar“ ćete naći objašnjenje na Wikipediji u tekstu Katolička crkva u NDH :
»No bez obzira na stav visokih crkvenih dostojanstvenika i njihovih službenih kontakata s nositeljima vlasti, mnogi svećenici (iz redova višeg i nižeg klera) zdušno su podržali tu vlast ili su se barem mirili s ustaškom politikom. I neke katoličke organizacije (Križari, Domagoj) iskazivale su podršku novoj vlasti, pa nije bio rijedak slučaj da su upravo neki njihovi članovi bili prvi predvodnici ustaških organizacija. (Tako je npr. predsjednik Velikog križarskog bratstva dr. Feliks Niedzielsky postao zapovjednik Ustaške mladeži.) A pojedini katolički vjersko-odgojni zavodi i škole uključili su se u političko usmjeravanje omladine u NDH u ustaškom duhu.« (Matković, str. 127)

O Peru Kojakoviću, križaru i legionaru , također piše u citiranom tekstu Ivan Gabelica „Blaženi Alojzije Stepinac u Nezavisnoj državi Hrvatskoj" :
Pero Kojaković je poginuo na Istočnomu bojištu, ali ovih nekoliko njegovih riječi jasnije od ičega drugoga govori o odnosu križara prema Paveliću i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj . Zbog takvih je njihovih političkih stajališta znatan broj križara zauzimao istaknuta mjesta u hrvatskomu državnom aparatu, a neki su, kao prof. Ivo Oršanić , bili u samom vrhu hrvatske državne vlasti.

O Crnoj legiji ćete naći na Wikipediji: To je bila elitna jedinica Ustaške vojnice nastala za vrijeme Drugog svjetskog rata, a o samom njenom kraju stoji:
Kraj: Pred slom NDH 5. divizija se pod Bobanovim zapovjedništvom povukla prema Austriji gdje se kod Bleiburga dio uspio probiti u sigurnost. Isto je bilo i sa prvim zdrugom. Preostali vojnici prvog i petog zdruga se nisu predali partizanima nego su se vratili u Hrvatsku i pod imenom Križari vodili gerilske borbe protiv jugoslavenskih komunističkih vlasti. U čast Jure Francetića i Rafaela Bobana ispjevana je pjesma "Evo zore, evo dana".
Svakako treba otvoreno reći da Bleiburg predstavlja nacionalna sramotu najviše razine poglavito po tome, što se o tome uporno šutjelo čak do sada, 17 godina od osamostaljivanja i demokratizacije nove Hrvatske države. Zato Bozanićevu javno izrečenu optužbu (na ovogodišnjoj Bleiburškoj komemoraciji) treba shvatiti mnogo šire od kritike komunizma, a to mnogima nije drago čuti. Jedina organizirana tzv. „Vukojevićeva komisija“ se ne može smatrati ozbiljnim istraživačkim radom, jer se njegovi rezultati nažalost mogu svesti samo na zaboravljene vreće kostiju po tavanima, nestanak dokumentacije po privatnim arhivama, te tendenciozni „dokumentarac“ koji je trebao zamagliti život i djela nekih današnjih „Hrvatina“, koji su imali, blago rečeno, upitno djelovanje u emigraciji (a sam se Vukojević lukavo povukao u doživotni imunitet Ustavnog suda Hrvatske).

Bez obzira na sve, Bozanićev istup na bleiburškoj komemoraciji ide u smjeru konačnog spoznavanja istine o tim nemilim događajima, i to od Jasenovačkih do Bleiburških zločina i zločinaca – i tu mu treba odati priznanje i dati podršku, bez obzira na redukcionističke napade koje doživljava s raznih strana (najvjerojatnije zato što jedna svestrana i naučno zasnovana istraga može relativizirati mnoge „ustaljene istine“). Citirajući Stepinčeve riječi (koje ga dijelom iskupljuju za učinak ustaških vlasti) Bozanić potvrđuje, da je crkveni vrh i u tim „olovnim vremenima“ zadržao dostojnu i dostojanstvenu distancu prema zločinu i zločincima. No, propustio je osvrnuti se na ponašanje nižih crkvenih slojeva i struktura, koje su bile aktivni sudionici zla. Kako je Crkva jedna dobro organizirana i hijerarhijski ustrojena organizacija, ne mogu se prati ruke od svih onih koji su unutar crkve griješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Ili pak od recidiva koji se i danas događaju, čak i unutar crkvenih struktura. Tako ni on, a niti itko iz crkvene hijerarhije nije reagirao npr. na opetovani običaj da se po bleiburškom polju motaju anakrone kreature odjevene u crne uniforme, kojima u liturgijskom „mementu“ pred kardinalovim očima nije smjelo biti mjesta. No, kad već Bozanić traži istinu, treba razumjeti da unutar iste njegove organizacije, pa i na višim vledostojničkim razinama, ima otpora. I dati mu vremena, jer je on čivjek kojemu antikomunizam nije sam po sebi ni cilj ni opsesija, što je mnogo puta dokazao. Pa eto i današnjom izjavom o opasnosti poistovjećivanja dobra i zla!!

Tako ispada da opet imamo situaciju, u kojoj visoki crkveni dostojanstvenici (da li svi!?)izražavaju se verbalno (samo?), tražeći opću odgovornost za grešne čine, dok se okolo i unutar njihovih struktura i dalje previđa „sklonost“ prema „crnoj boji“. (Crna legija je imala crne odore, po uzoru na talijanske „camicia nere“, španjolske „camise negre, SS-ovske uniforme, pa i današnji skinheadsi ili razni nasilni ultra-desničari vole crnu boju, da bi valjda utjerivali strah oponentima). Ako Crkva želi biti vjerodostojna i dosljedna, onda ona i sama mora lustrirati sve doprinose vlastitih pripadnika u vremenima fašizma, komunizma i post komunizma (jer su se zločini događali i u ovo naše vrijeme, i ne smiju se niti mogu preskakati).

Istina se ne može dozirati! Kao što u društvu ima svega, tako i u Crkvi ima svačega, ali ustanovljavanje pune istine uključuje i raskrinkavanje veza pojedinaca i struktura iz crkvene organizacije (križara i domagoja), za što izgleda još uvijek nedostaje hrabrosti (i u Crkvi, i okolo nje). Možda vrijeme općeg rusvaja u Europi (i u svijetu) što se kasnije izrodilo u Drugi svjetski rat, zaista jest bilo zbunjujuće, pa su se obični i dezorijentirani ljudi pridruživali raznim opcijama (partizanima, ustašama, domobranima, četnicima - da dobro ste čuli – Hrvata je bilo i u četnicima). Ali ipak treba zadržati nekakvu kritičnu distancu od krajnjeg besmisla - jer gore spomenuta činjenica da su neki Hrvati ostavili svoje kosti negdje daleko na sjeveru, u surovoj ruskoj zimi, za neke tuđe interese i ideologije zaslužuje neko suvislo objašnjenje. Time postaje jako upitnim ponašanje nekih crkvenih dostojanstvenika, koji na nekom crkvenom skupu (svećenika i časnih sestara) „bistre“ politiku, i to onakvu koja uzorom i herojem prikazuje nekoga tko po nikakvom civiliziranom i humanom kriteriju ne može biti. I pritom se potpisuje kao kancelar biskupskog ordinarijata, čime u svoje kreacije upetljava Crkvu kao organizaciju, i biskupa kao lokalnog crkvenog veledostojnika?

No, ni dubrovački biskup se nije ogradio od anakronog i tendencioznog ponašanja svoga kancelara, pa se onda nije čuditi zašto taj skandal nije ostao tek usamljen slučaj. Naime, Dubrovnik su posljednjih tjedana potresli neki događaji (koji su ostavili dubokog traga), a opet ih je prouzročio jedan svećenik. U Večernjem od 12.05.2007 možete pročitati: Antifašiste gađali mikrofonom u glavu
Don Miljenko Babajić iz Župe dubrovačke sa svojim “ministrantima” prekinuo je javnu tribinu Udruge antifašista Dubrovnika u petak navečer u hotelu Lero. U povodu Dana pobjede nad fašizmom u Europi, na tribini je bila tema “Kontroverze Bleiburga”, o kojoj je trebao govoriti povjesničar dr. Igor Graovac iz Zagreba. .
Kako se ovaj događaj odvijao, može se u cijelosti pročitati na navedenom linku, pa nije potrebno ulaziti u detalje, ali treba naglasiti da je ovaj ispad izazvao burne podjele među građanima Dubrovnika i žiteljima Župe Dubrovačke. Dio reakcija se može pročitati u Dubrovačkom vjesniku: (anketa „U Dubrovačkom vjesniku najviše čitam..“ - kliknite na „rezultati“ i otvoriti će se rubrika „komentari čitatelja“.)

Skoro istovremeno se u Dubrovniku dogodilo još nekoliko ekscesa, što je taj grad odjednom podiglo na razinu „grada slučaja“, pa su gradske vlasti našle za shodno da interveniraju javnim priopćenjem
Gradska vlast zabrinuta zbog eskalacije nasilja: Napad na djelatnika «Sanitata» na parkingu, napad na vozača Libertasa, obračun vijećnika HSP-a s ravnateljem Orkestra, te ometanje tribine Udruge antifašista razlog su zbog kojeg su se gradonačelnica Dubravka Šuica i predsjednik Gradskog vijeća Ivan Margaretić obratili priopćenjem za javnost. U njemu se navodi kako su zabrinuti zbog eskalacije nasilja i netolerancije u dubrovačkoj sredini, te ističu kako «takvi incidenti nikome ne služe na čast i ozbiljno prijete narušavanju slike Dubrovnika kao kulturnog središta ovog dijela Europe». Neprihvatljivim ocjenjuju načine rješavanja sukobljenih ideja, koji počivaju na nasilju i mržnji. Osudivši takve sukobe, gradski čelnici, pozvali su sve žitelje Grada na promicanje tolerancije, dijaloga i jezika snošljivosti.

Ali, priča tu ne završava! Ekscesima i „ustašovanju“ skloni don Miljenko Babajić je skoro istovremeno osvojio općinsku nagradu
Dubrovnik 17.05.2007 – Na posljednjoj sjednici Općinskog vijeća Župe dubrovačke odlučeno je da će u povodu Dana općine 27. svibnja godišnju nagradu dobiti i kontroverzni svećenik don Miljenko Babajić.
Dubrovački vjesnik je 17.05.2007 to prokomentirao pod naslovom Unatoč skandalima koji prate don Miljenka Babajića, Općinsko vijeće Župe dubrovačke dodjeljuje mu priznanje – „Udri bližnjeg svog“ :
Nokauti čelom u glavu i udarci mikrofonom, prijetnje, psovke, bacanje stolica, razbijanje autobusa, podizanje kaznenih prijava... sve se to dogodilo u proteklih desetak dana u Dubrovniku, a najžalosnija činjenica je da su akteri ili poticatelji javne osobe, duhovni pastiri, predstavnici građana u Gradskom vijeću, ljudi iz kulture... i politike..
Da bi se svi ovi događaji zaokružili u smislenu cjelinu treba podsjetiti, da je don Miljenko Babajić prije nekoliko godina u Općini Župa Dubrovačka, uz mnogo pompe ali i prigovora, svečano otvorio i posvetio spomenik baš onom istom pjesniku, koji je sa svojim sudrugovima legionarima ostavio kosti pod Staljingradom, proglašavajući ga vrsnim pjesnikom i istinskim domoljubom. A ova ista Općina, poznata po tome što je završila na CNN-u po antižidovskim vijećničkim izjavama, tom istom je pjesniku, križaru i legionaru, podarila na svome prostoru jednu značajnu ulicu. Ali nije smogla snage i hrabroszi se od negativnih tendencija oglasiti javnim priopćenjem kao što je to učinio Grad Dubrovnik (i u njihovo ime).

To još nije učinio ni lokalni biskup, mada ga se u ove igre uvuklo. Stavljanje legionara poginulih u Rusiji, te legionarovih stihova napisanih pod Stajingradom, u bleiburški kontekst nije dakle bio rezultat neke brzoplete nepromišljenosti, zabune, ili tek benignog nizanje citata (kao „kičerajskih ukrasa“ jednog marginalnog teksta), nego promišljeni čin, u nizu sličnih događaja, koji u Dubrovniku i Župi Dubrovačkoj izazivaju incidente, nemir među građanima i vjernicima, navijačke podjele među zavičajnim skupinama, nesporazume unutar crkvenih i civilnih, političkih i građanskih struktura. Rat „istinama“ se konačno treba prepustiti nepristranim povijesnim istraživanjima, a povijest neće niti smije biti samo istraživanje tuđih grijeha. Povijesno istraživanje mora konačno ući i na naše prostore, a to svakako izaziva nervozu na mnogim stranama.

Konačno, što ima loše u tome da se zaista istraže svi zločini, i da se definiraju sve pojedinačne uloge u njima, ako nije prije i poslije 60 godina. I da se konačno prestanu koristiti komemoracije mrtvima za oživljavanje civilizacijski poraženih ideologija, čemu baš Crkva i njeni najveći veledostojnici trebaju najviše doprinijeti, a da se „vanzemaljske i vanvremenske utvare“ prestanu podgrijavati za razne upotrebe i zloupotrebe. U tom smislu, i onih par stihova posuđenih od Gibrana poprimaju sasvim drugi smisao.

Komentari

Bojim se da su oni koji

Bojim se da su oni koji neznaju naučiti iz povijesti, osuđeni na njeno ponavljanje.

Tko je glasao

imate approval za komentare.

imate approval za komentare. jebote koja cenzura, napravit ću neki svoj free cenzura political site. e to cu napravit. aj bok

Tko je glasao

komentiranje je slobodno za

komentiranje je slobodno za sve registrirane korisnike, registrirani korisnik mora samo dati email adresu koja funkcionira

Tko je glasao

a oni koji ponavljaju gube

a oni koji ponavljaju gube vrijeme i energiju na druge stvari! Točno gosp. Cerovac! Ne postoji produktivno ponašanje usmjereno na napredak, nego vrtnja u krugovima.

Tko je glasao

Skidam kapu i šutim jer

Skidam kapu i šutim jer svaki je komentar suvišan.

B-52

Tko je glasao

Oko smisla poruke necu ovaj

Oko smisla poruke necu ovaj put komentirati nego bih samo napisao jednu ispravku:
Iz gore navedenih stihova i riječi iz posljednjeg pisma križara i legionara Crne Legije , proizlazi da ni suočen s neumitnom svojom i svojih drugova smrću, nije našao za shodno da preispita svoju savjest i odgovornost što je iz svog rodnog kraja na dalekom jugu Europe, za Poglavnika i Hitlera odvukao dio zanesene hrvatske mladosti daleko na sjever u tuđu zemlju, da bi kao dragovoljci ratovali za neke čudne ideje i tuđe interese, te jedan po jedan ginuli!
Ocito da autor teksta nije dobro upoznat sa crnom legijom i sa legijom koja se borila na istocnom frontu. To su dva sasvim razlicita pojma koja nemaju veze jedan s drugim.
Legija koja je bila na istocnom frontu i koja je zavrsila u paklu Staljingrada imala je zvanicni naziv 369. pojacana pjesacka pukovnija i nije bila u sastavu ustaske vojnice nego u sklopu domobranskih postrojbi bolje receno u sastavu njemackih oruzanih snaga. Jedina oznaka koja je razlikovala legionara od njemackog vojnika bila je sahovnica sa natpisom Hrvatska na desnom ramenu.
Crna legija nastala je u Sarajevu vecinom od mladica iz istocne Bosne koji su uspjeli prezivjeti pokolje koje su priredili cetnici krajem 1941. Prvi zapovjednik bio je Jure Francetic. Nakon njegove pogibije zapovjednistvo preuzima Rafael Boban a postrojba mijenja naziv u 5. stajaci zdrug.

Tko je glasao

Samo dva mala dodatka, 369.

Samo dva mala dodatka, 369. pukovnija je osim šahovnice imala i značku lista lipe u službenim oznakama, i neslužbeno medaljon sv. Ante.

Tko je glasao

Zahvaljujem na korekciji,

Zahvaljujem na korekciji, koja objektivno stoji.

No, pjsnik o kojem je riječ, se zvao križar i legionar, i poznat po "Pjesmi legionara" (vjerojatno zbirci). Mene uostalom ovdje i nije interesirao naziv i broj legije, pukovnije ili sl., nego apsurd u kojem se stvara heroj i domoljub od ljudi koji su otišli daleko od domovine, u drugu zemlju, borit se protiv trećih ljudi a za interese tuđe hrvatskim interesima - pa tu dimenziju ponovno naglašavam.

Radi takve usmjerenosti nisam ni ulazio ni provjeravao ovdje spomenute detalje. Mi smo premali narod da bismo se igrali arijevaca, superrasa, imperijalizma, itd. pogotovo ne za neku treću stranu. Mi smo i onda imali, a i danas imamo važnijih poslova da preživimo kao narod, i očuvamo dobro ime.

Tko je glasao

Jasno mi je to samo je s

Jasno mi je to samo je s onim dijelom teksta sve dovedeno u pogresan kontekst. sto se tice nasih vojnika daleko od domovine pitanje je sto oni danas traze u Afganistanu i sto bi bilo kad bi neki pjesnik vojnik poslao pjesmu iz Afganistana?
Daleko od toga da trazim neko opravdanje no postojali su brojni razlozi zasto je netko tada otisao u Rusiju. Od svih razloga mislim da je ideologija bila na posljednjem mjestu isto kao i danas sto su oni u Afganistanu tamo ne zbog toga da stite amerikance nego da zarade za pristojan zivot.

Tko je glasao

Promijenio sam taj dio

Promijenio sam taj dio teksta!

I dosita, razni su razlozi ali nijedan ne opravdava umjetno herojstvo, onda pogotovo, a ni danas. Imamo situaciju da ćemo skoro biti dio NATO-a i dolaziti u takve prilike, ali one po ničemu nisu herojske, osim u slučaju humanitarnog djelovanja.

Tko je glasao

Frederik bok, Ko i uvjek

Frederik bok,

Ko i uvjek tekst koji puno govori i potiče na razmišljanje.

Tko je glasao

Skviki, kao, skoro, uvijek

Skviki, kao, skoro, uvijek tako i ovom zgodom Frederik zasluzuje peticu.

Tko je glasao

Tekst. Ovo se još zove

Tekst. Ovo se još zove tekst? Bauljanje po raznim zakućcima nečijeg pseudoznanja ljudi prihvaćaju kao neki suvisli tekst. I to još tekst s ambicijom postavljanja normi ponašanja? Sramota. Pročitao sam cijeli tekst i pogledao linkove. Ništa se ne poklapa. Spominješ susret svećenika i časnih sestara i onda pričaš da komemoracije postaju parade vojničkih uniformi i ideologija. Niti sam gdje vidio parade uniformi niti sam u tekstu vidio pozivanje na ideologiju (osima ako se ljubav prema svome i pijetet za mnoge mrtve danas smatra ideologijom), Pa onda napadaš čovjeka jer je citirao pjesmu koja nije upućena svima nego je baš odraz neke situacije i ne smije se koristiti izvan te situacije. To je jedna od najbolesnijih ideja koju sam čuo. Da se pjesme ne citiraju niti izvode izvan uskog kruga situacija koje imaju veze s mjestom nastanka pjesme. Pjesme i djela i jesu tu da se koriste u drugim situacijama jer su one izraz općeljudskosti pojednih životnih zbivanja ili trenutaka. Po tvome apstraktna umjetnost bi bila neizvodiva jer tko zna što je pjesnik apstraktnim i kada htio reći. Ma mislio sam redom komentirati svu silu ovakvih i sličnih gluposti u tekstu. Ne da mi se više. Mislim da si obični traljavo-površni nadripovjesničar koji s faktima ima onoliko zajedničkog kao ja s baletom. Ako te baš uistinu zanima to tragično i najkrvavije razdoblje hrvatske povijesti pročitaj knjigu povjesničara Tolstoja (unuka slavnog Lava) pa ćeš vidjeti da je Bleiburg bila klaonica neviđenih razmjera. Prema britanskoj procjeni na bleiburškom polju je bilo između 600,000 i 760,000 ljudi. Ja sam čuo mnoge orginal priče kod macelja, u sloveniji, bio sam na žumberku, pročitao sam svu stranu literaturu o događanjima ovdje i na osnovu toga mislim da si ti amater svih amatera. I molim te ne soli pamet ljudima kojima je ubijena cijela obitelj. Još bi ovakve lakoumne i sitnokvaziintelektualne dušice poput tebe, kojima su izvori podataka televizija i časopis Teen, htjele držati moralne prodike. Ljudi koji nemaju pojma, jer nisu ništa u životu detaljno proučili, ali jako vole glumiti kvaziintelektualce i kvazimoraliste čiji moral počinje na tuđim vratima i završava pred ulazom u svoje dvorište. dosta mi vas je

Tko je glasao

he, he, Ala te je nešto

he, he,
Ala te je nešto ubolo rodijače!! Ali sam to na neki načini htio postići. Živ mi bija!!

Tko je glasao

otkad se ti veseliš tuđoj

otkad se ti veseliš tuđoj boli i nevolji?

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Ma šta filozofiraš, ti ne

Ma šta filozofiraš, ti ne trebaš meni govoriti što sam ja rekao. Čemu se veselim ili što me tuži. Ja to znam i upravo sam to napisao

I ne treba trčati i čitate grofa (koji nije o nama pisao nego o raznima, a u prvom redu Englezima, jer je on Englez a nije Rus, i bankrotirao je radi svog antiengleskog pisanja - hrvatske nevolje su mu bile samo garnirung).

Pročitaj ti i taj tvoj "anonimac" memoare Rojnice, ne treba dalekio ići!! On je suučesnik i svjedok! Svega što se dogodilo.

Tko je glasao

ah, da, po tvome se

ah, da, po tvome se vjerojatno Bleiburg ili nije dogodio, ili su svi civili, koji su tamo poginuli, zaslužili poginuti, zato jer nisu bili partizani!

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Samo da te podsjetim:

Samo da te podsjetim: zaboravila si spomenuti Kostrenu... I to kako su partizani napravili genocid i istrijebili sve Hrvate... I kako si sve to čula na svetoj misi pa je to onda sigurno istina... A činjenice ionako samo smetaju istini...

Tko je glasao

Ne, nego sam slušala

Ne, nego sam slušala svjedočenja još uvijek živih Kostrenjana. Imaš nešto protiv?

(btw. to što si napisao prilično je nisko, nisam takvo što očekivala od tebe)

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci