Tagovi

MATICA HRVATSKA - ILI ŠTO SU SVE U STANJU UČINITI HRVATSKI IDEALISTI

Napomena: 1977.god. navršavalo se 135 godina od osnutka Matice hrvatske. Matica hrvatska u Zagrebu bila je zatvorena, ukinuta. Povodom te godišnjice zamolio je urednik Hrvatske revije Vinkio Nikolić mog kolegu Zlatka Markusa i mene da napišemo za HR prigodne tekstove. Ovdje donašam moj tekst s napomenom da sam ga pisao 1976 i da sam zbog onih koji su još uvijek sjedili u zatvorima morao mnogo toga prešutjeti. Zlatka Markusa i Brunu Bušića mogao sam slobodno spominjati jer su obojica bila u emigraciji.Želim još reći da bih danas neke tvrdnje iz ovog teksta drugačije napisao.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nakon studija u Beču, u ljetu 1969. počeo sam raditi u Nakladnom zavodu Matice Hrvatske, najprije kao trgovački putnik. Nakon toga sam došao na čelo Odjela za inozemno poslovanje, pa sam nastojao što više proširiti Matičina izdanja među naše ljude izvan domovine. U tu sam svrhu putovao u inozemstvo, jer nam je postala glavna briga širenje hrvatske knjige među naše radnike na privremenom radu u inozemstvu. Bio sam tako u Rimu s istim ciljem, na kanonizaciji Nikole Tavelića, pa sam tom prilikom u ime Matice dogovarao s uglednim hrvatskim povjesničarom o.dr. D. Mandićem o izdanju njegovih sabranih djela. Najvažniji je događaj bio nastup na Međunarodnoj izložbi knjiga u Frankfurtu, nu kako nismo mogli dobiti dozvolu za izvoz Matičinih knjiga, to smo se bili "prilijepili", Izdavačkom zavodu Akademije u Zagrebu. Na osnivačkom sastanku komisije MH za kulturne veze s Hrvatima u svijetu bio sam izabran za tajnika.

Tokom godine 1970. počeo sam upoznavati način rada MH i njene vodeće ljude. U prostorije MH, u Matičinoj 2, dolazilo je oko dvije stotine hrvatskih književnika, umjetnika i sveučilišnih profesora, i oni su sačinjavali čvrstu jezgru, unutar koje se odlučivalo o svim važnim pitanjima. Osim jednog posjeta Pere Pirkera, u središnjicu Matice nisu zalazili partijski ni državni funkcioneri.

Veoma često su se održavali sastanci Glavnog i Upravnog odbora Matice, na kojima, naravno, ja nisam sudjelovao. Nu, po pričanju i diskusijama izvan tih sastanaka, zaključivao sam, da unutar vodeće ekipe MH postoje tri struje, koje imaju dosta različite poglede na zadaću i daljnji razvoj Matice.

Jedna grupa starijih profesora i književnika, koji su već godinama sjedili u MH, bila je, doduše, zato, da se MH politizira, ali samo do neke izvjesne granice. Njihovo je stanovište bilo, da bi se MH morala boriti svim silama za hrvatska prava na području jezika i kulture, ali nikako dalje. Za njih su predstavnici borbenije grupe bili «sanjari» i zanesenjaci. Od njih sam češće čuo najavljivati «crne dane», a nakon Karađorđeva su «mudro» kimali glavama, kao da su htjeli reći: «Znali smo mi, s kime imamo posla.»

Druga grupacija bili su «učenici» Većeslava Holjevca, bivši i tadašnji viši i niži rukovodioci, partizanski oficiri, koji su bili zato, da se MH maksimalno politizira i izgradi u paraleInu političku partiju Savezu komunista, te da MH povede borbu za sva hrvatska prava, ali samo u okvirima Jugoslavije (vjerovali su, da je moguća demokratska i socijalistička Jugoslavija) i samo pod njihovim osobnim vodstvom. Oni su također bili zagovornici suradnje i dobrih veza s CK SKH.

Treća grupa, bila je sastavljena od mlađih sveučilišnih asistenata, docenata, profesora te književnika i ekonomista, a koji su smjelo i odlučno proveli politizaciju MH, koji su odlučno stajali na stanovištu slobodne hrvatske države, i koji su kao prvi cilj gledali paraliziranje utjecaja SK, prvo, naravno, unitarističkih krugova, a kasnije i ostalih.

«Ovo više ni Bog ne može zaustaviti, da stvorimo konfederaciju», izjavljeno je na jednom sastanku, pa i o konfederaciji se govorilo samo u užem krugu i samo kao o prvom koraku.

Koliko god su se te tri grupacije razilazile u mišljenju, to ni u kom slučaju nisu bile neke čvrste ili organizirane grupe, a ta podjela bila je vidljiva samo promatračima iznutra. Izvana je MH davala dojam monolitnosti i snage.
Jedan od glavnih problema, kojima se MH bavila, bio je odnos prema Srbima u Hrvatskoj. Nakon popisa godine 1971. bilo je jasno, da ih imade manje, nego što su do onda tvrdili. No isto tako je bilo jasno, da pod utjecajem srpskog društva «Prosvjeta», kao i nekih srpskih generala, teško može doći do nekog sporazuma između nas i njih.

No gdje god je to mogla, MH je tražila i njegovala dobre veze sa Srbima, pa je prilikom osnivačke skupštine Matice Hrvatske u Otoku kraj Vinkovaca prisustvovala i delegacija susjednog srpskog sela Gabos. Predsjednik mjesne zajednice i vođa te delegacije, Nenad Turičanin, rekao je tada nekoliko značajnih istina o tome, da se ovim utemeljenjem Matice Hrvatske u Otoku nastavlja «produbljivati djelo hrvatskih velikana, koji su zadužili svoje potomke, da uvijek bacaju zdravo sjeme u svoje njive. To sjeme i njive su vlastiti narodni jezik, kultura, običaji koje treba posijati u biće hrvatskog naroda, usmjeravajući ga uvijek prema čuvanju i njegovanju svoje bogate i kulturne baštine. Ne treba nikada zaboraviti se i gubiti svoja nacionalna osjećanja, jer ako to zaboravimo, onda ne možemo ni druge nacije i njihovu kulturu i nacionalnost poštovati ... » (HT, br. 2/23.)

No niti izdaleka nisu svi Srbi u Hrvatskoj zauzimali takav korektan stav. Većina onih 11 % Srba u Hrvatskoj postalo je žrtvom protuhrvatskih interesa, koje su zastupali, kako u HT piše general-pukovnik Vlado Mutak, razni «emisari» poput generala Vidovića. «Smatram da to izvorno nisu misli Vidovića», kaže se u HT, br. 7/2. «Iza njega stoje poznate ličnosti i huškači poštenog srpskog naroda iz tog ustaničkog kraja. To je nastavak kampanje, pisanje letaka i pamfleta nekolicine bijednih samozvanih voda, s kojima srpski narod nema nikakve veze. Čitao sam njihov letak koji aludira na do da su Hrvati klali Srbe, da se raspada Jugoslavija, da se stvara NDH, da treba čuvati oružje i čim šuma ozeleni, treba u šumu! Oni traže autonomiju Korduna, Banije, Like i sjeverne Dalmacije itd. Oni pišu pamflete protiv druga Šibla, a sve tobož u ime Srba iz Hrvatske. U pismu jednom našem uglednom znanstvenom radniku oni prijete hrvatskom narodu. Našeg predsjednika SK nazivaju «hrvatskom kraljicom», Miku Tripala ustaškim bojnikom te pišu razne gadosti.»

No sva mirna upozorenja huškačima nisu donosila ploda. Sva demokratičnost MH i sva otvorenost prema Srbima u Hrvatskoj, od kojih je dobar broj surađivao u glasilima MH, nije smirila situaciju. Zbog toga im je uvodničar HT od 29. listopada naglasio, da «Histerične pojave izazivalo je godinama, od Deklaracije nadalje, i samo spominjanje hrvatskog imena! Zbog pjevanja hrvatskih pjesama i isticanja hrvatskih simbola još se i danas batina (Karin), prividaju ustaške kolone (Podravska Slatina), osuđuje na zatvor (Makarska)! Da li se išta slično zbilo u Hrvatskoj zbog, recimo isticanja srpskog imena i simbola, pjevanja srpskih pjesama? .. U pitanju nije ni ravnopravnost Srba u Hrvatskoj, ni njihovo pravo da odlučuju o nacionalnoj kulturi i prosvjeti... U pitanju je začudo kulturno-prosvjetna autonomija Hrvata u Hrvatskoj!».

U prvom broju «Hrvatskog Tjednika» objavljen je programatski uvodnik, koji govori o zadacama HT, ali ustvari iznosi program hrvatskog nacionalnog pokreta:

«U današnjem povijesnom razdoblju pred hrvatski se narod - kao glavna zadaća- nedvojbeno ističe dovršenje duhovne i teritorijalne integracije njegova nacionalnog bića. Konstituiranje njegove državnosti nije samo potreba oživotvorenja njegove stvarne ravnopravnosti i suverenosti u zajednici SFRJ, nego i pretpostavka budućnosti te zajednice ...

U životu svakog naroda nastupa doba kad valja odbaciti sve jednostranosti i sve isključivosti, da bi se obračunavši s grijesima i zabludama prošlosti, sadašnjost i budućnost mogla graditi na svemu onome što je biće tog naroda stvorilo na svim područjima ljudskog rada.»

Za nas je time bilo rečeno sve. To je bio naš politički program. I kad me netko u emigraciji mudro upita: da gdje smo mi to otvoreno napisali, da smo za slobodnu hrvatsku državu, onda ga moram zamoliti, da pročita i prouči ovaj citat.

Kao našu prvu zadaću mi smo tu istakli «duhovnu i teritorijalnu integraciju», čime smo dali do znanja, da se ne slažemo s podjelom granica, da ne prihvaćamo dijeljenje BiH od Matice zemlje, te da ćemo dovršiti ne samo duhovnu, nego i teritorijalnu integraciju hrvatskog bića. Jasno i glasno smo rekli, da pitanje budućnosti SFRJ, odnosno njenog opstanka, ovisi o tome, da li ćemo moći u toj zajednici ostvariti legalnim putem naše zahtjeve. Nadalje smo pružili ruku svima onima, koji su bili spremni raditi na «sadašnjosti i budućnosti» i prihvatiti sve Hrvate, bez obzira na njihovu političku ili vjersku pripadnost; pružili smo ruku svemu onome «što je biće tog naroda“

Po prvi puta u svojoj povijesti Matica Hrvatska počela je javno zastupati i iznositi mišljenje o gospodarskim problemima i tražiti njihovo rješenje.

Već u uvodniku u br. 2 HT. iznesena je «Istina o hrvatskom gospodarstvu»:

Tu je, između ostalog, rečeno, da se «iz našeg društvenog gospodarstva i od naroda ubire više poreza i raznih doprinosa nego što to njihove (hrvatske op. p.) zarade mogu podnijeti i tako se stalno troši više nego što bi se moglo». A nisu samo državne dažbine nesnosan teret, nego «je činjenica da sveukupno gospodarstvo Hrvatske mora već treću godinu za svoje dugoročne obveze bankama i reeksporterima vraćati više novaca nego što ga tijekom godine zaradi».

Da, «to je tragedija hrvatskog gospodarstva», kaže uvodničar, «a sada mu (hrvatskom gospodarstvu op. p.) nedostaje novaca za održavanje postojeće proizvodnje i zamjenu dotrajalih osnovnih sredstava ... ,)
Gospodarski odnosi ostali su cijelo vrijeme Hrvatskog Proljeća u središtu pažnje, pa su beogradske banke i reeksporteri poručivali Hrvatima, da „jedino s tenkovima mogu iz Beograda uzeti svoj novac». Na to im je u Imotskome jedan od vodećih Matičara odgovorio: «U redu, onda ćemo doći s topovima i tenkovima! »

Jedan od osnovnih planova MH, povećanje članstva, dobro je napredovao. Ubrzo je skoro svako selo u SR Hrvatskoj bilo obuhvaćeno našom mrežom. Danas mi se čini, da je najvažnije u tom okupljanju bilo to, što se nije pravilo razlike među ljudima zbog njihove prošlosti (do onda nepisani zakon u jugovini), nego je svatko mogao naći sebe, ukoliko je stajao na hrvatskim pozicijama. Povećanje članstva nije bilo samo sebi svrhom, nego su se time slijedili sasvim određeni planovi, na nekoliko kolosjeka.

Uključujući se u sve tokove nacionalne djelatnosti, Matica Hrvatska je uskoro postala središte zbivanja, oko kojeg se tih godina vrtio cjelokupni političko-kulturni život u Hrvatskoj. U Matici Hrvatskoj, a pogotovo u državnim uredima, bili su u modi hrvatski «konvertite», koji su se nakon tridesetak ili više godina sjetili svoje pripadnosti hrvatskome narodu. Oni su «hrabro» priznavali svoje prijašnje zablude, a u ime svoje hrabrosti za obraćenje tražili su za sebe još veće povlastice i još bolje položaje, a od nas drugih (koji smo bili na strani «pobijeđenih») zahtijevali su, da i nadalje glumimo poslušan i mek narod (koji je sretan, što ima takve rukovodioce).

Velika većina «aparatčika» ponašala se, kao da se ništa ne događa, uvukli su rogove i čekali, da «hrvatska euforija» prođe. Koliko god je Matica Hrvatska inicirala tzv. «marš kroz institucije», što je trebalo dovesti do toga, da bi naši povjerljivi ljudi ušli u postojeće državno-partijske strukture i zauzeli strateške pozicije, uspjeh te akcije bio je samo djelomičan. Korupcija, izdaja i laž duboko se ukorijenile u tlm strukturama; močvara nerada upravo je smrdjela pa nismo na tom polju postigli većih rezultata.

Ta «braća» ubrzo su na nišan uzela Maticu Hrvatsku, gotovo s ogorčenjem i uvrijeđeno: «Ta, šta sad traže ti nacionalisti u domeni, koja je do sad bila naša? Zar nismo m i jedini predstavnici, tumači i avantgarda hrvatskog naroda?»

Na takve napadaje odgovorio je u HT br. 18/3., dr. Ljudevit Jonke, predsjednik MH, člankom pod naslovom «Slovo o MH», rekavši: «Bolje je reći: ne trebamo je, nego je sramotiti uoči 130. obljetnice časnog postojanja«.
Tokom čitave 1970. u Hrvatskoj se raspravljalo o novom tjedniku, koji bi popunio prazninu, koja je bila nastala ukidanjem HKL-a. Kad je Matica najavila svoj zahtjev za dotacijama za namjeravano izdanje HT, odmah se u državnim i partijskim strukturama stvorio snažan odpor. Matičinu namjeru, da pokrene svoj vlastiti list, trebalo je ugušiti u začetku. Sasvim «demokratski i samoupravljački», odbijeni su svi zahtjevi za financiranje HT, pa je Matica bila prisiljena pokrenuti ga svojim ionako oskudnim sredstvima.

Prvi broj .HT izašao je u travnju 1971. i izazvao veliku pažnju hrvatske javnosti i bijes unitarista. Prodaja nije baš išla najbolje, nego je lagano, ali sigurno stagnirala. Po pričanju drugih, bila je prva redakcija pregolema i blokirana diskusijama mnoštva dobrih i pametnih ljudi, koji su u njoj sjedili, kao i neodlučnošću glavnog urednika. Kad je koncem svibnja HT počeo praviti gubitke, odlučio je UO MR povjeriti mjesto glavnog urednika Vladi Gotovcu, poznatom i dinamičnom hrvatskom književniku. Kao odgovorni urednik i nadalje je ostao Jozo Ivičević, glavni tajnik MH i profesor hrvatske povijesti na Pravnom fakultetu.

Gotovac je pozvao u redakciju cijeli niz mlađih novinara i pisaca. Tako sam tada i ja stupio u HT, nakon što sam sabrao nešto novinarskog iskustva suradnjom u VUS-u, a pogotovo u «Studentskom listu», gdje sam bio postao i «šef komercijalne službe». Nisu me dobro tu gledali, jer sam došao iz MH, prozvaše me čak i «Matičinim špijunom», ali su me podnosili, jer im je bilo mnogo stalo do prodaje lista. Tako sam ujedno u tom listu ušao u bliži dodir sa studentskim životom Hrvatskog sveučilišta, što mi je kasnije dobro došlo.

Ne znam kako se to dogodilo, no pod vodstvom Gotovca i Ivičevića, redakcija HT postala je u tren oka dobro uhodana ekipa, kojoj nije trebalo mnogo priče, da bi znala što treba raditi. Na način rada i na duh, koji je vladao u ekipi, HT mogao bih izgovoriti tisuću pohvalnih riječi, i još ne bi bilo dosta. Ne da nije bilo svađa i nesporazuma. Znali smo se na sastancima redakcije i te kako pograbiti. No uvijek je pobijedio zajednički interes: što bolji i što aktuelniji HT.

Novi stil redakcije više je odgovarao širokoj čitalačkoj publici, pa je tiraža počela rasti vrtoglavom brzinom. Već u rujnu smo prešli brojku od sto tisuća, u studenom brojku od stopedeset tisuća, a planirali smo božićno-novogodišnji broj izdati u nakladi od dvjesto tisuća primjeraka. Takav uspjeh kod čitalačke publike nije gotovo nitko očekivao. Bili smo opijeni uspjehom, i danas mi se čini, da smo radili kao u nekakvom transu, iako su uvjeti rada bili nemogući, nesnošljivi.

Sama redakcija HT bila je smještena u dva bivša zahoda, koji su, srećom, bili prostrano projektirani, pa su ispale od njih dvije male sobe; u jednoj su sjedili glavni i odgovorni urednik, a u drugoj tajnica. Mi mlađi smo se snalazili, kako smo najbolje znali i umjeli. Dok nije bilo šefova, koristili smo njihovu sobu za rad i razgovore s posjetiocima, a kad bi koji od ove dvojice došao, i mi izletili iz njihove sobe, onda smo se širili po prostorijama MH, ne štedeći niti sobu Predsjednika. Velika sala MH često je sličila na narodna proštenja, bila je puna gostiju, a po kutovima su sjedili Bušić, Markus i drugi novinari (podsjećali su me na ispovjednike) i razgovarali sa svojim posjetiocima. Ta opća zbrka povećavala se četvrtkom ujutro, kad je HT izlazio, jer onda su u Maticu dolazili i prodavači, koji su stvarali neopisivu galamu i strku. Stariji Matičari su u taj dan potpuno prestali dolaziti u prostorije MH, a mi mlađi smo uživali u toj gužvi. (Današnji kvisling u Hrvatskoj, Goran Babić, također je često s nama ondje sjedio!)

Četvrtkom poslije podne smo imali redoviti sastanak redakcije, na kojem se analizirao tek izašli broj i planirao slijedeći. Koplja su se lomila uglavnom oko toga: što i kako objaviti, a što ne. U tome je bio dio redakcije napose radikalan, dok je opet bilo nekoliko opreznih, koji su savjetovali razboritost. No biti razborit u tim revolucionarnim danima nije bilo jednostavno. Tekstova za Tjednik bilo je dovoljno, jer se nagomilalo problema, o kojima se do onda nije smjelo ni govoriti, a kamoli pisati. Svoje tekstove o Australiji sam, npr, donio već za prvi broj Tjednika, no bili su odbijeni, i tek prihvaćeni najesen. Slične su se neprilike događale i drugim kolegama. Nešto što danas nije bilo dobro, sutra se već moglo objaviti.

Novinarska iskaznica HT nije bila sama po sebi nikakovo jamstvo, da će njen nosilac dobiti traženu pomoć ili informaciju, pogotovo ne u državnim i partijskim strukturama, kao što su to dobivali novinari državnih listova. Koliko sam puta u Saboru i Gradskoj skupštini osjetio, da nisam poželjan i da sam novinar opasnih novina. Zato smo se u takovim institucijama uglavnom obraćali našim ljudima, ako ih je bilo.

Kad sam u Mostaru posjetio predsjednika općine Radoslava Andrića i upitao ga, da zašto, nije dozvolio nastup Vici Vukovu, onda me je drug predsjednik općine napao fizički, a pomogli bi mu i neki općinari, da se nije umiješao sekretar partijske organizacije, koji me je obranio i na silu odvukao u svoju kancelariju. Drugi fizički napad doživio sam u Zadru, gdje me je napala grupa plaćenika, no obranili su me šoferi zadarskog Autotransporta, koji su me i bili pozvali u Zadar.

Koncem studenog sjedili smo u prostorijama HT (ne znam točno koji je to dan bio), kad je poput vihora uletio Zlatko Markus, a za njim i Bruno Bušić, i donijeli vijest, da su studenti odlučili proglasiti štrajk. Odmah je bila sazvana sjednica redakcije, na kojoj je odlučeno, da će redakcija HT podržati studente. «Ovo će biti ili konačna pobjeda ili naš poraz», rečeno je tada, «mi pobjeđujemo ili padamo sa studentima». Odmah smo organizirali danonoćno dežurstvo u redakciji i razletili se po gradu i sakupljali informacije. Imao sam dojam, da je cijeli grad u groznici. Studentski štrajk? Pa to je nevjerojatno! Tako se nešto još nije dogodilo!

U to doba pala je izreka jednog od vođa MH: «MH je sa svojim zahtjevima tri koplja ispred CKH, a hrvatski narod
je šest kopalja ispred MR». Sigurno je, da su studenti najbolje osjećali bilo naroda. I koliko god se onda nisam u svemu slagao s njima, moram reći, da je njihova vodeća ekipa (uz nekoliko (iznimaka) bila sastavljena od sposobnih i inteligentnih ljudi, koje bih (nakon što sam upoznao neke emigrantske «vođe») danas bio spreman slijediti u svaku akciju. Oni su znali što reskiraju i točno su procijenili svoje snage. Mislim da je to bilo pravo vrijeme za odlučnu akciju. Hrvatsko Proljeće bilo je na vrhuncu snage, i da studenti nisu zaoštri1i situaciju, hrvatskim partijcima bi bilo uspjelo situaciju razvodniti i bujicu odvesti u drugom pravcu.

Oni dalekovidniji studenti su osjećali, da će doći kad-tad do Karađorđeva, pa je trebalo učiniti sve ili ništa i prisiliti vrhove na odluku. Danas više nitko sa sigurnošću ne može reći, što bi se bilo dogodilo, da hrvatsko partijsko rukovodstvo nije u odsudnom trenutku podvilo rep. I opet da spomenem te obraćenike. Onako kako je propalo «službeno» Hrvatsko Proljeće, tako je propala i njihova «podrška» njemu. (To se pokazalo i ovdje u emigraciji, gdje se čitav niz ondašnjih «velikih političara» nije ozbiljno angažirao politički od straha pred Udbom. Njihove su glave očito i ovdje vrjednije od naših. Ta oni su navikli uvijek biti na pravoj strani.) Od svih tih partijaša jedino su s ponosom i s dostojanstvom odstupila dva nehrvata: Srećko Bjelić i Josip Gjergja. Ostali su se posakrivali po mišjim rupama.

Četvrtak 1. prosinca 1971., imali smo uobičajenu sjednicu redakcije, i nešto prije 16 sati netko je zamolio tajnicu, da donese tranzistor, «jer je tamo neka partijska sjednica u Karađorđevu». Otvorili smo, dakle, radio i spiker je počeo čitati govor našeg «najdražega» . Žao mi je, što nisam imao kameru da snimim lica prisutnih. To bi mi barem bio dokaz, pred onima koji su kasnije tvrdili, da su «znali», da se nešto iza brda valja. Ostali smo zaprepašteni, iznenađeni, i bilo nam je jasno, da je to kraj. UO MH je sutradan odstupio, pa je i redakcija HT podnijela ostavku.

Ponuđeno nam je zatim, da, doduše, i nadalje izdajemo HT, ali samo s kulturnim rubrikama. To je odbijeno riječima: «Mi možemo izdavati samo takav HT, kakav smo izdavali, i nikakav drugi». Došao je od nekud telegram «Sve što ste učinili, učinili ste časno!», a iz Đakova su nam poslali nekoliko sanduka vina, pa smo uz vino i sendviče sastavljali posljednji broj HT. Odjednom više nije bilo one užurbane atmosfere. Uz galamu i smijeh (u tom ozbiljnom trenutku) iznosili smo prijedloge, koji su bili dosta šareni. Nekako najorginalniji je bio, da objavimo samo četiri stranice, i na njima u obliku potjernica naše slike, pa do toga da objavimo neki tajni materijal o Baltićevim kćerkama. Na koncu je ipak ozbiljnost pobijedila i HT je složen onako, kako ga je 1972. objavila londonska NH. Složen, ali nije izašao, jer je «radnička klasa Hrvatske» u u osobi šefa «Vjesnikove» noćne smjene, Srbina, odbila da ga štampa. Uspjeli smo spasiti samo nekoliko prvih otisaka.

Razvila se ovdje vani od nedavna mudra diskusija: tko je u Proljeću odigrao bitnu ulogu? Tko je pokrenuo koga?

Narod? CKH? Matica? Studenti?

Narod, hrvatski narod smo bili mi svi.

I sve što smo učinili dobra, djelo je hrvatskog naroda, iz kojeg smo potekli. Sigurno je, da se Proljeće ne bi moglo razviti, kako se je razvilo, bez partijskih vođa. No njima velika većina Hrvata nije do kraja vjerovala, dok su Matičari i studentski vođe uživali bezrezervnu i bezgraničnu podporu svih nacionalnih snaga u Hrvatskoj!
Hrvatski komunisti - konvertiti imali su previše masla na glavi, da bismo im sasvim vjerovali.

A Matičari i studentski vođe bili su čisti hrvatski ideaIisti, koji su svoj rad, svoje djelovanje podvrgli najčišćim hrvatskim nacionalnim interesima. I da nije bilo podpore CKH, do Proljeća bi ipak bilo došlo. U drugoj formi, dakako, možda krvavo i s oružjem, ali bilo bi došlo. Naposljetku, već zbog toga, što je u Hrvatskoj izrasla nova generacija mladih intelektualaca, na mjesto onih koji su pobijeni na Bleiburgu. Hrvatska je opet imala svoju vodeću nacionalnu ekipu, i ta situacija bi se odrazila, možda ne 1971. nego nešto kasnije, ali bi se bila odrazila, kao što se odrazila i u drugim zemljama pod komunističkim vladama. Jer narod, hrvatski narod, znao je i prije u povijesti dići glavu, i bez CKH, pa bi bio digao i u komunističkoj Jugoslaviji. Podpora iIi nepodpora, ono 3 % hrvatskih partijaca bilo je u Proljeću od drugorazrednog značaja. Samo po njima, nikada ne bi bilo došlo do Hrvatskog Proljeća. Hrvatski nacionalni vođe, okupljeni u Matici i Savezu studenata, osjetili su blio naroda i odgovorili onako, kako se to od njih očekivalo: «Sve što ste učinili, učinili ste časno!» Ma od kuda došao taj telegram, bio je ne poruka pojedinaca, nego poruka nacionalnih Hrvata, poruka podpore, poruka priznanja.

«Jedini grijeh što ga u sebi možemo otkriti, to je Hrvatska! Jer samo ona ne pokriva na svakom mjestu iste interese... Bez Hrvatske i nije bilo nesporazuma!» (Izvanredni broj HT, prosinac 1971.), posljednja je poruka Hrvatskog Proljeća.

Ona je posvjedočena krvlju hrvatskih mučenika.

Komentari

Zanimljiv i živopisan

Zanimljiv i živopisan tekst...

Ja bi samo dodao u raspravu jedan detalj: kojim republikama su ustavni amandmani i Ustav iz 1974. išli u prilog, a koja je upravo na kritici tog Ustava počela rušiti Jugoslaviju? Dakle, jesu li ondašnje elite u tom Ustavu prihvatile unitarizam ili federalizam?

Mislim da se to ne smije previđati u bilo kojoj raspravi o MASPOKu / Hrvatskom proljeću.

Zanima me ovo neprihvaćanje "dijeljenja BiH od Matice zemlje". Nisam svjedok događaja i prvi put čujem da je među proljećarima bilo i takvih zahtjeva. Gdje se može naći više o tome? Autori, časopisi...?

Tko je glasao

Dirigentu, a jesi napisao

Dirigentu, a jesi napisao dugački dnevnik, onako peotično kako ti i inače funkcioniraš...
Ali nevjerojatno je kako niko od komunista i partizana ovdje ništa ne komentira što ti želiš reći time... Čak se i ne usude proturiječiti jer ipak je to povijesna istina - jednoumlje i diktatura su vladali u njihovo doba i mogla se glava izgubiti za to...

youtube.com/bijesdrugi
4hdz.com

Preporučam i
youtube.com/maxprvi
Lion Queen

Tko je glasao

Ali nevjerojatno je kako

Ali nevjerojatno je kako niko od komunista i partizana ovdje ništa ne komentira što ti želiš reći time... Čak se i ne usude proturiječiti jer ipak je to povijesna istina - jednoumlje i diktatura su vladali u njihovo doba i mogla se glava izgubiti za to...
Kad otkrivas toplu vodu u bojleru pozovi vodoinstalatera.

Tko je glasao

Nadao sam se da sam u

Nadao sam se da sam u uvodniku ovog dnevnika jasno napisao da ga prenašam iz Hrvatske revije i to 1977.god. Ali nekim to nije dovoljno!! Pa bi onda mogli komentari ići u smjeru mojih točnih ili krivih tvrdnji a tu se događa upravo ono o ćemu sam već pisao. Čim objavim nešto pojave se ili bijesdrugi ili njegovi klonovi ne bi li skrenuli raspravu na nešto sasvim drugo, u ovom trenutku sigurno nevažno.

Tko je glasao

Cca 95 % sada naprednih i

Cca 95 % sada naprednih i dominantnih snaga je izraslo na gušenju "hrvatskog proljeća", čišćenju i distanciranju od te gadne pojave. I onda je to, osim što je zahtjevna tema, fizički jednostavno nezgodna - fizički bi se većina strukture i infrastrukture morala obrnuti naopačke, što je nemoguće, da bi se uopće moglo nešto gledati. A od tada do danas je sva pažnja i snaga skoncentrirana na puno važnije, na iscrpljuću konkurenciju ideja i prakse u napredovanju ka višim ciljevima, u čemu su i nevidljive nijansice jako ključne, dojmovi dojma o dojmu i slične estetske sitnice, tako da je nemoguće bavljenje i onim što je bilo jutros a vezano je za ono apstraktno prekosutra (to se prepušta nižim ešalonima na izvršenje). Dovoljno je samo baciti pogled na likove na sceni i zapitati se koji eliksiri preporođuju te likove da iz dana u dan blistaju bolje nego ikad, toliko da su opet u ofanzivama i daleko izvan granica RH.

Tko je glasao

Kako sam i sam tzv.

Kako sam i sam tzv. proljecar, imam neodoljivu potrebu da o toj temi kazem par rijeci. Naime, puno sam sretniji kad nas se naziva maspokovcima iz razloga sto dogadjanja iz tog vremena nisu ni priblizno povjesno obradjena a pogotovo ne od strane lucidnijih povjesnicara.Hrvati su se tada borili za reforme u Jugi i da su te reforme usvojene Juga bi vjerojatno prezivjela. Daklen, objektivno su Hrvati tada spasavali Jugoslaviju i to je povjesna istina. Nesposobnost komunisticke Jugoslavije da se reformira znacila je njeni definitivni kraj. Tzv. "proljecari" svjedoceci tu YU nesposobnost, u Staroj Gradisci navjestili su i dokazali da je Jugi kao politickom okviru odzvonilo i da ce Hrvati prvom prilikom koja im se pruzi glasati za neovisnost Hrvatske. Ovo moje skromno misljenje moguce je procitati i u Novoj Hrvatskoj iz 1982.

Tko je glasao

U mom Političkom leksikon,

U mom Političkom leksikon, pisanom 10 godina kasnije koristim naziv Maspok. No tu, u Hrvatskoj Reviji imao je o tekstu što šta reći i urednik.

Tko je glasao

Daklen, objektivno su Hrvati

Daklen, objektivno su Hrvati tada spasavali Jugoslaviju i to je povjesna istina. Nesposobnost komunisticke Jugoslavije da se reformira znacila je njeni definitivni kraj.
Ocekivati od onog rezima da se reformira i da krene putevima trzisne ekonomije (kapitalizma) uz visestranacje bilo je svakako utopija. Isto kao ocekivati kako cete u drvenoj peci loziti vatru. rigidni komunisticki sistem sa vrhovnim faraonom na celu nije mogao dopustiti nikakve promjene jer bi to automatski znacilo ugrozavanje njihovih "krvavo" stecenih pozicija. Da je Tito to zelio onda bi to i napravio jos pedesetih godina kad je s Grckom i Turskom napravio pakt i s time Jugoslaviju doveo u nekakvo neformalno clanstvo NATO pakta no cim je Staljin okoncao karijeru odmah je tito pozurio izljubiti se s Hruscovom i kurs ponovno okrenuti u svom kominternovskom smjeru. Uz put je predao Imru Nadja te unatoc pozivima korculanske skole nije nista ucinio da pomogne Cesima 1968. No s druge strane je ustavom iz 1974 ostavio iza sebe nekakvi model koji je koliko toliko garantirao ravnopravnost uz sva zadana ogranicenja politickog sustava. Na kraju je maspok bio preuranjeno kukurikanje sa vec dobro znanim krajem koji podrazumijeva pijetla, lonac i vrelu vodu. No nisu samo Hrvati tako prosli. Prisjetimo se Latinke Perovic i Mirka Tepavca koji su sklonjeni pod optuzbom liberalizma.
Na kraju je istina kako je bujajuci srpski nacionalizam zabio posljednji cavao u lijes bivse nam drzave no osnovni problem tadasnjeg drustva bio je u losem i neefikasnom ekonomskom modelu te losem politickom jednopartijskom politickom modelu.

Tko je glasao

Uistinu nisam siguran kakvu

Uistinu nisam siguran kakvu ste ocijenu zavrijedili. Ima stvari s kojima se slazem slazem, ali ih ima i takvih s kojim se ne slazem. Ne, nisu se svi proljecari borili, kako rekoste, za reforme u Jugi. I mi smo u St. Gradisci bili podijeljeni oko toga. No, nedvojbena je istina da su si jugoslavenske vlasti, umjesto razborita pristupa proljecarima, njihovim masovnim uhicivanjem i zatvaranjem producirale od njih ekstremne neprijatelje. Sve u svemu da se Jugoslavija tih davnih godina reformirala, tj. demokratizirala i konfederirala, vjerojatno bi uspjela opstati duzi niz godina. Ako! Zasto "ako"? Zato sto u svakoj visenacionalnoj drzavi, bila li ona demokratskoj ili diktatorskog ustroja, najveca nacija nastoji prigrabiti za se najveci dio kolaca. Medjutim, demokratski sustavi dopustaju kakav-takav medjunacionalni
dogovor, docim diktatorski diktiraju njihove rezultate.

Tko je glasao

Pisao sam ovaj tekst uz

Pisao sam ovaj tekst uz mnogo opreza. Pisao pa brisao. Jer mi se svaka rečenica ili izjava ili citat činio opasnim, tj. da ne ugrozim one koji su u zatvoru ili one koji tek izašli ili uopće nisu bili. Da ssam znao onda što znam danas ne bih taj tekst ni napisao.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci