Tagovi

Maschu - Maschu, bečka skica iz Bermudskog trokuta

Na jelovniku ne piše ni izraelski, ni židovski, nego orijentalni specijaliteti. Daniel Schwarz, upućen od ranije da se radi o izraelskom restoranu u Beču, povremeno navrati pojesti falafl jer se sa pravom govori da su u tom restoranu falafli najbolji u Beču.
“Ti falafli su kao komadić Izraela u Austriji, neki pupak koji nas, rasute, veže za relativno daleku zemlju Levanta! Ona je za nas samo zemljopisno daleko... Ali, ona je tu, kao knjiga ispod miške, i naše duše je posjećuju!” razmišljao je Daniel približavajući se jednom od stolova ispred malog restorana naziva Maschu-Maschu. Taj restorančić ima dva dijela, a u ljetnoj sezoni tri: šank i nekoliko stolica u prizemlju, stepenicama se stiže u nišu koja ima tri stola i tek nekoliko mjesta za goste.U sezoni, za topija vremena: i mali prostor ispred lokala, s nekoliko stolova.
Smješteno je sve to na rubu Prvog okruga (Bezirka), blizu Schwedenplatza,u blizini Seittenstettengasse gdje se nalazi sjedište Židovske vjeroispovjedne općine Beč i središnja sinagoga, u tzv. Bermuda trokutu koji je dobio naziv po mjestu u oceanu gdje nestaju brodovi, zrakoplovi… Što nestaje u ovom trokutu, teško je reći. Nestaje vjerojatno bistrine i razboritosti, jer ovdje se, navodno toče jaka pića, a opet navodno, ni do droge nije teško doći. Joint se gotovo podrazumijeva. Da, i kako je preživjela ta središnja sinagoga Kristalnu noć kada su gorjele sinagoge u Njemačkoj i Austriji, kada su gorjele zamalo sve bečke sinagoge 1938. godine?? Jednostavno - projektirao ju je, kao i cijei kompleks zgrada, najpoznatiji austrijski arhitekt, Wagner, da Wagner, ali ne Richard Wagner, autor opera,kojeg su mnogi označili antisemitom, i koji dugo vremena nije izvođen u Izraelu, već Otto Wagner..... Zapaliti singogu u tom kompleksu značilo je zapaliti cijeli blok zgrada, a to se ni nacisti nisu usudili...
Daniel sjeda okrečući se lijevo i desno, kao da osmatra prati li ga netko.
“Tu sam na neki način kod kuće, iako nikada ne znam gdje mi je zapravo kuća, gdje mi je zemlja koju bih nazvao “domovina”! razmišljao je prelistavajući jelovnik i tražeći Maccabi pivo, izraelsko bezalkoholno. Hoće li ga to pivo odnijeti NAPRIJED ( “maccabi” znači “naprijed”!) ili će sve ostati u statusu quo? Sve se na ovom svijetu može promijeniti, ali Daniel i situacija oko njega – ne! Ovaj puta bira “pitu suarmu”, Maccabi pivo, a narudžbu prima konobar koji može biti sve samo ne – Izraelac! Suarma ga podsjeća na sarmu, ali bit će da se radi samo o sličnim nazivima jela. Možda je konobar Latinoamerikanac, možda Indijac? Daniel, povućen sve više u osamu, kao da je zaboravio razlikovati ljudske rase i fizionomije stranaca, zagledao se u lice i dugu kosu mladića složenu u konjski rep. Novinarski zantiželjan, pita ga za porijeklo:
“Bangladeš, ja sam iz Bangladeša!”
"E, onda ćeš trebati učiti hebrejski! Mnogi gosti su ovdje ili Židovi ili Izraelci, Izraelonostalgičari, rekli bi!”
“Već znam nekoliko riječi: Šalom! Ma nišma? Toda raba!, (Zdravo-mir, Kako si? Hvala lijepo!)
“A vi, govorite li vi ivrit?” iznenadio je Daniela pitanjem.
“Ne, tek oko dvije stotine riječi koje ubrzano zaboravljam!” odgovorio mu je prisjećajući se svojih učenja hebrejskog, zapravo ivrita, modernog hebrejskog koji se govori u Izraelu, koja nisu donijela bog zna kakve rezultate. Učio je ponešto u Zagrebu, ponešto na kursu u Izraelu, u kibucu, i najviše na kursu kada je pristigao u Beč, ne sasvim siguran da će u Beču i ostati. Bilo je to na Institutu na Prateru, specijaliziranom za judaistiku i bliskoistočne teme kada je tek pristigao i moren raznim brigama jednostavno nije bio u stanju koncentrirati se. Predavačica Hana je predavala hebrejski preko njemačkog koji još Daniel nije dobro ponovio tj. utvrdio pa je njemu trebalo najviše vremena da odgovori na neko pitanje voditeljice kursa. Sjetio se one Jove Jovanovića Zmaja: “Učio je učio od srijede do petka, al se nije mako dalje od početka… Zapravo, najviše je hebrejskih riječi naučio čitajući godinama ono malo židovsko - jevrejske štampe u ex Jugoslaviji, knjige na židovsku tematiku, iz nekoliko blagoslova koji se izgovaraju na erev šabat i prilikom židovskih blagdana, slušajući izraelsku i židovsku glazbu…
“Kako bi se na hebrejskom reklo ROTER ENGEL (crveni andjel)!?” pitao se promatrajući susjedni restoran i naziv, te bezbrižne parove kako čavrljaju, tračaju, brbljaju… Zavidio im je jer je tokom života rijetko sjedao bezbrižno za stolove kavana i restorana – trebalo je studirati, raditi ozbiljne stvari. U Zagrebu mu nikada nisu bili simpatični oni “dečki iz kafića”, oni iz minijaturne MOKE u dnu nebodera na Trgu koji su stojećki ispijali svoje kavice, gledajući prema onima koji su žurno pristizali iz Ilice ili s Trga ulazili u najdužu ulicu u Zagrebu. Možda je već onda patio od klaustrofobije, tko zna?
Suarma je sadržavala pileće meso, humus, salatu od melancanija, crvenog kupusa, mrkve, zelenu i još koju salatu. “Sve za samo pet eura!? Pa i nije skupo! Da tu je i Maccabi pivo! Ali, bit će još toliko evrića! Ovo nije obična večer i ovo nije običan restoran !”
Na tim i takvim mjestima popularno je promatrati osobe i odgonetavati tko bi mogao biti Židov, tko Izraelac, tko Nežidov, ili kako bi ortodoksi rekli, gojim… Oni s rudlavim, crnim kosama mogli bi biti “naši”! Daniel je nekada mislio kako je to nevažno – moji, njihovi, naši, vaši... ali što je stariji uviđa kako je ova moderna civilizacija u osnovi plemensko - vjerski podijeljena…Daniel internacionalista bio je na putu da postane – nacionalista! Ako to već i nije bio? Prijateljica Jana kaže kako su mu neke priče koje piše “pravo židovske”. Ta, zvali su ga još na fakultetu “crveni cionist” samo zato što je znao u diskusijama, seminarima.. kazati i u kojem radu napisati pokoju u prilog Izraelu, a što tada,u Brozova vremena,u ozračju sveopće ljubavi s arapskim zemljama nije bilo nimalo popularno i poželjno.
Djevojka do njegova stola, pričljiva, široka boka, lijepa oka, čini mu se kao Ješica. Bio je to popularni naziv medju Židovima-Jevrejima ex-Jugoslavije za nekoga koji je židovskog porijekla: Ješa ili Ješica, govorilo se tako u slengu.
”Moglo bi se to provjeriti!”pomišlja. I pita je:
“Znate li vi, mlada damo, što znači Maschu-Maschu? Čini mi se da je to hebrejska riječ?”
“Nemam pojma!” odgovorila mu je. Prvi puta sjedim u jednom restoranu takve vrste i malo mi je čudan jelovnik… A kakav je to jezik hebrejski?”
“Jednostavan jezik, logičan, komplicirano je samo pismo, inače zvučan, melodiozan jezik i govor! I star, prilično star.. Biblija je izvorno pisana na aramejskom i hebrejskom,” objašnjava joj Daniel. “Morat ću nekog drugog pitati!” zaključio je pomalo razočarano što nije dobio odgovor i što je djevojku, ni krivu ni dužnu, proglasio Židovkom tj. Ješicom.
Promatrao je publiku, prolaznike, malo više prolaznice, nova lica…
Više od 14 godina je u Beču i tek sada, narušena zdravlja, sjeda i gleda uokolo.. Ležerno, bez nekog odredjenog cilja, prepušten rujanskoj hladnjikavoj večeri, prepun žala za ljetom koje je prohujalo i koje nije ni osjetio. Bilo je to četvrto ljeto bez putovanja iz ovog grada. Po tome bi se moglo zaključiti da toliko voli Beč da ga ne želi ni dan napustiti. Vjeran mu je bezgranično, a zapravo bez dovoljno novca da vidi i osjeti Jadran, posao s knjigama ne ide kao ranije...
Razmišlja: „Zar se zaista moralo toliko mnogo raditi, po 16 sati dnevno? I za mali novac! Nije li i to radoholičarstvo bilo neka vrsta bijega, a mukotrpan rad dio njegova ovnovskog mazohizma? On nije tip koji može prodavati zjake… Jer, uvijek, uvijek ima nešto korisno i važno što treba učiniti… Uvijek postoji nešto što se mora do odredjenog roka učiniti…Pustimo to! Što je bilo, bilo je, što je tu, tu je ! »
A sjećanja na Izrael 1971. godine? Naviru poput filma koji se nezaustavljivo vrti. Četrdeset dana Izreala. Neponovljivo! Nikada da se vrati i prođe ponovo tim putevima! Kibuc, trideset dana rada u kokošinjcima, na plantažama naranči i limuna, posvuda gdje treba pomoćna radna snaga. Izraelski borbeni avioni dvadesetak metara iznad kibuca, u niskom letu, probijaju zvučni zid. Buka je nesnosna, neispavanom buka prodire do mozga, ali piloti moraju vježbati.
”Mi dobivamo ratove s Arapima zahvaljujući našim uvježbanim pilotima i hrabrim padobrancima. Premoć u zraku je naša jedina šansa da se obranimo i da nas ne bace u more..! Prednost su i vrsni generali, došli iz Jugoslavije: Bar Lev, Dado Elazar, prvi iz Zagreba, drugi iz Sarajeva!” objašnjavali su Danielu stanovnici kibuca Shaar Haamakim, koji su osnovali jugoslavenski i rumunjski Židovi, kibuca nadomak luci Haifi.
I onda deset dana razgledavanja Izraela uključujući koledž s predavanjima u Tel Avivu. Na kraju: Zid plača, Wall Western, Jeruzalem… Proživjeti ovaj život, a ne vidjeti lijepa grada kao što je Jeruzalem, propust je nad propustima. Izrael je zemlja praotaca i velika većina Židova emotivno je vezana za tu zemlju. Zbog rodbine, zbog mitova, zbog stvarnosti, zbog Zida plača...Zbog stamenih, ljepuškastih Izraelki, zbog Jaffa naranči i zbog biblijskih reminiscencija…
Zid plača, Zapadni zid, ogromne kamene gromade… Mnoštvo papirića sa željama u pukotinama izmedju kamenja, s kojim žbunom trave, koja se ne dira. Ostaci hrama koji je porušen 71. godine naše ere, od Rimljana. Muški i ženski dio odvojen ogradom. Mnoštvo izraelskih vojnika. Jedni se mole, drugi čuvaju one koji se mole. Toliko energije, silne energije Daniel nije osjetio ni na jednom mjestu ove kugle zemaljske. Osjećao je neki fluid energija, činilo mu se da su svi prisutni opčinjeni, u transu…
Satima se meditira pred Zidom plača, ortodoksi se klate naprijed nazad, kažu, u tom ritmu, sa buharskim šubarama sred ljeta, oni se susreću s Njim, Hašemom,...Ovdje padaju zakletve, ovdje se daju zavjeti sebi i drugima. Neki će reći fanatizam, Daniel će reći – tradicija, snaga volje naroda da otrpi, da se digne iz pepela, da se kaže: “Zaboravim li te Jeruzaleme, neka mi usahne desnica!”
Sjedi Daniel i promatra goste restorana u Beču sjećajući se restorančića u blizini Jaffa kapije, u Jeruzalemu, kojeg je držao - Arap! Slike se miješaju, preklapaju. Vrijeme ga nosi i nanosi.
I razmišlja o želji onih koji si mogu to dopustiti: umrijeti u Izraelu ili bar biti pokopan u zemlji praotaca!
U taj čas nailazi hodajuća reklama Corona extra. Žuta boca visine dva čovjeka miče se nezgrapno, od stola do stola… Čovjek koji nosi ovu bocu pruža gostima reklame za “Bermuda Dreiecke”, Wien.” Ova hodajuća boca na tren razveseli nujnog, prošlosti okrenuta Daniela. Čini mu se da je najstariji u ovom dijelu Beča, neka vrsta Metuzalema, da je zalutao u ocean mladih. Dohvaća štap, (odbacit će ga prvom prilikom kada se osjeti stabilan na nogama!), podiže se i kreće put svoje “male, bele knjižare” (Šošana).
S mislima na Izrael i još jednom mišlju: “Pa, i nije sve tako crno kako u prvi mah izgleda: imam toliko domovina, stvarnih i fiktivnih, da bi ih mogao godinama obilaziti: Izrael, Jugoslaviju, Hrvatsku, Austriju… Kako sam samo bogat!?
Ipak, moja prva domovina je zavičaj i ovo nebo rujansko, nebo kojim putujem do kraja svemira.
I natrag!"
(Wien, 23.09. 2005.)

Komentari

SVIMA

Gdje je nestao Rebel???

Lj.R.Weiss

Tko je glasao

PROBATI HUMMUS S MANGO LASSI

Vrlo dobar restorančić,odlična lokacija ,osobno volim njihov hummus , a za ove dane preporučam svakako probati izvrsni mango lassi. Uzgred, budimo pošteni, felafel dolazi iz Egipta. Inače oprez, porcije su obično gargantuovske,sasma dovoljne za dvoje,neke i za 3 odrasle osobe.

Tko je glasao

@GLEMBAY

I nakon dobre klope, otići u obližnju slastičarnicu na Schwedenplatzu, gdje je, po meni, tada bio najbolji sladoled u Beču. Slastičarnicu smo tada zvali "Bosanka", (osnovala ju je davnih godina jedna talijanska obitelj), jer su zamalo sve djevojke koje su tamo radile bile - izbjeglice iz BiH! I svi mi koji smo naručivali sladoled govorili bi pokoju našu riječ, da dobijemo veće kugle sladoleda!!!Eh,eh... koliko je samo vrsta sladoleda bilo, koji je to kvalitetan sladoled bio????

Lj.R.Weiss

Tko je glasao

@GLEMBAY

I nakon dobre klope, otići u obližnju slastičarnicu na Schwadenplatzu, gdje je, po meni, tada bio najbolji sladoled u Beču. Slastičarnicu smo tada zvali "Bosanka" jer su zamalo sve djevojke koje su tamo radile bile - izbjeglice iz BiH! I svi mi koji smo naručivali sladoled govorili bi pokoju našu riječ, da dobijemo veće kugle sladoleda!!!Eh,eh... koliko je samo vrsta sladoleda bilo, koji je to kvalitetan sladoled bio????

Lj.R.Weiss

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci