Tagovi

mali građanin i velika država

vlada je saboru podnijela izvješće o provedbi zakona o pravu na pristup informacijama u kojem pišu neki statistički podaci o tome koliko je zahtijeva upućeno, a na koliko je njih odgovoreno, ali u kojem se ne kaže apsolutno ništa o tome koliko je u stvari unaprijeđen odnos između građana i državnih institucija i je li uopće unaprijeđen. sastavljen kao suma izvješća koje su sama tijela dostavila vladi, izvješće nije kritičan prikaz stvarnoga stanja, nego mu je zadaća stvaranja iluzije kako se zakon provodi na najbolji mogući način i kako je sve upravo idelno.
važan je ovaj zakon donesen potkraj 2003. godine. važan za demokratske procese koje neprestano treba jačati i važan za građane koji su imali pravo nadati se da više neće biti tek mali i beznačajni objekti, potpuno nezamjetni u usporedbi s ogromnim i moćnim državnim aparatom, nego njihov odnos postaje takav da građanin ima pravo tražiti sve informacije koje ga zanimaju, a tijelo javne vlasti mu te informacije mora dostaviti, bez obzira koliko to neugodno bilo za čelnika toga tijela.
pravo na pristup informacijama od početka je bilo ograničeno dvama zakonima, onim o zaštiti tajnosti podataka i zakonom o zaštiti osobnih podataka, pa se tijela s javnim ovlastima u uskrati informacije najčešće pozivaju na te zakone.
uz to velik broj tijela javne vlasti ne ispunjava odredbe zakona jer još uvijek nisu oformili službe za pružanje informacija, nisu sačinili kataloge informacija i nisu učinili dostupnim podatke koje su bili dužni objaviti. primjerice, jeste li znali da ministarstva na svojim web stranicama moraju objavljivati i nacrte zakona (dakle, onu verziju zakonskoga teksta koja još nije dospjela pred vladu i koja nije službeno postala prijedlog zakona). obaveza je uvedena da biste se i vi, kao i svi zainteresirani, mogli aktivno uključiti u neku vrstu javne rasprave o bilo kojem zakonu koji se priprema u kuhinji pojedinog ministarstva. no, ministarstva to uglavnom ne rade, a kad bi radila, zakoni bi mogli biti znatno kvalitetniji nego što su danas jer bi ta javna rasprava valjda uspjela na vrijeme upozoriti na neke, barem najveće propuste i pogreške u zakonskim tekstovima.
u provedbi zakona zabrinjava i to što ministarstva često daju netočne, a zbog tog i potpuno beskorisne informacije. evo samo zadnjeg primjera. tumačeći zakon o hrt-u, u svjetlu izbora v.d. ravnatelja te ustanove, državni tajnik u ministarstvu kulture, jadran antolović je u emisiji otvoreno nekoliko puta ponovio da je za izbor vršitelja dužnosti potrebno 8 glasova vijećnika, a samo dan kasnije je taj isti državni tajnik jadran antolović izdao tumačenje zakona tvrdeći da je za taj izbor potrebno 6 glasova. pa se sad pitamo je li potrebno 8 ili je dovoljno 6 ili je potreban broj upravo onaj koji vlada može trenutno skupiti u vijeću da bi izabrala svoga kandidata.
izvješće ne spominje da se građani u traženju informacija susreću sa šutnjom administracije. naime, tijela s javnim ovlastima jednostavno ignoriraju njihove zahtjeve pa ovi moraju voditi upravne sporove. najbolji primjer dao je sam premijer. on se naime oglušio o zahtjev novinarke radija 101 za dostavu nekih informacija, pa ga je tek upravni sud svojim rješenjem na to prisilio.
ništa od ovoga u tom izvješću nema, a sabor će voljom većine sigurno prihvatiti i takvo izvješće, pa javnost ostaje jedini saveznik u nastojanju da se državu natjera na odgovornije ponašanje prema građanima.

Komentari

ne vjerujem da bi prijedlozi

ne vjerujem da bi prijedlozi zakona bili imalo kvalitetniji kada bi se nacrti objavljivali na web stranicama ministarstava iz jednostavnog razloga što se o istim tim zakonima raspravlja i u saboru pa se mnogi mudri prijedlozi odbacuju

nijedna vlada do sada nija našla dovoljno mudrosti da prizna kako je npr. argument oporbe bolji i da ima smisla poslušati

tek kada se to dogodi, e onda možemo ići korak dalje i očekivati da će tomislav horvat koji je na internetu pročitao nacrt i uočio to i to...

(naravno, vlada povremeno i usvoji koji amandman oporbe, no to rade na stvarima koje nemaju stvarnog značaja, uzmimo primjer državnog proračuna na kojem koliko ja znam nikada nijedan amandman nije prošao, osobito ne onaj od oporbe)

Tko je glasao

postoji jedan paradoks po

postoji jedan paradoks po kojem prijedlog nekog priznatog stručnjaka ili čak i anonimnog autora ima veću šansu da bude prihvaćen ako se istakne u ranoj fazi izrade zakona, dakle onda kada je zakon još uvijek u nacrtu, a nije još postao prijedlog vlade. zašto? stvar je zapravo prilično jednostavna. naime, u trenutku kada neki zakonski tekst kao prijedlog vlade dođe u sabor, o njemu raspravu prestaje voditi struka, a počinje politika. bez obzira na to koliko ta politika koristila usluge struke (što se događa često, češće nego bi se to moglo zaključiti na prvi pogled), dakle bez obzira na to koliko argumenti bili valjani i razumni, u parlamentu vlada zakon odnosa većine i manjine koji je često jači od zakona zdravog razuma. imajući upravo to u vidu, i u želji da izradu nekog zakonskog prijedloga što je moguće više depolitizira, zakonodavac je i nametnuo obavezu ministarstvima da na web stavljaju nacrte zakona. to je dakle jedna korisna odredba i kada bi se dosljedno primjenjivala, stručna i opća javnost bi se kvalitenije uključivala u društvena zbivanja, pogotovo u zakonodavni dio tih zbivanja.
s proračunom stvari stoje malo drukčije. preko 95% proračuna je zadano unaprijed i taj se dio ne može mijenjati. to su izdaci za plaće službenika i namještenika (jer su određene kolektivnim ugovorom), obaveze otplate kredita, započeti projekti koji se moraju završiti jer su ugovorima određeni rokovi i štošta drugo. s ostatkom proračuna vlada zapravo određuje svoju generalnu politiku: hoće li više davati u socijalu ili u razvoj i na taj dio bi politika, ali i javnost u najširem smislu riječi mogla imati nekog utjecaja. ali, proširivanjem toga utjecaja, suzuje se prostor vlade da uopće vodi neku proračunsku politiku i da za nju, u krajnjoj konzekvenci, snosi odgovornost pred biračima.

Tko je glasao

jeste li znali da

jeste li znali da ministarstva na svojim web stranicama moraju objavljivati i nacrte zakona
To vrijedi i za prijedlog proračuna?
Imali smo ovdje raspravu o prijedlogu proračuna za kojeg se Šuker hvalio da je objavljen na stranicama Ministarstva financija, a nije bio objavljen.
Zanima me postoje li, uz obavezu objavljivanja, kakve sankcije za ministarstva, odnosno čelne ljude ministarstva, za neobjavljivanje nacrta prijedloga zakona.
I zašto u Saboru, prilikom rasprave o prijedlogu proračuna, Šukeru nitko iz oporbe nije na nos nabio očitu laž!?!?
Nekoliko dana se šepurio u Saboru kako je prijedlog proračuna objavljen na stranicama njegovog ministarstva i kako je to dokaz transparentnosti rada ove Vlade. A od proračuna ni traga ni glasa na tim stranicama, osim neke brošure u kojoj se hvalio kako mi super živimo.

"Isto i jednako nisu ni isto ni jednako."
silverci

Tko je glasao

ako se i objavljuje na

ako se i objavljuje na stranicama vlade, onda se objavljuje kao prijedlog, a ne nacrt prijedloga proračuna, dakle kao gotov dokument koji odlazi na raspravu u sabor. mogućnost otvaranja jave rasprave u ranoj fazi izrade proračuna, time je, dakako, potpuno isključena.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci