Tagovi

LOVE STORY s malo politike, II dio

LOVE STORY – s malo politike, II dio (posvećeno izbjeglim prognanima i nestalim Srbima Hrvatske).......................................................................
Sve je počelo u jesen 1967. kada smo kao gimnazijalci brali kukuruze za ovdašnji, virovitički PIK – i kada sam Draganu vozio do zbornog mjesta i natrag, biciklom…Kasnije se, u studenom, dogodio žur kod prijateljice koja je slavila rođendan, Dragana i ja plesali smo češće tu noć, fotografirali se – danas mi je smiješno gledajući tu fotku gdje sam je zagrlio slonovski, a ona sjedi uspravna, kao kip, rekli bi tada, kao drvena Marija. Zatim se dogodila maturalna zabava u hotelu „Slavonija“, moja izabranica (i ja njena) bila je Dragana, zbivalo se to u subotu, deseti veljače 1968., ostali smo do pet ujutro...Crne razredne kute zamijenjene su odijelima, u dama, svečanim haljinama, bijelim rukavicama do lakta… I danas postoji fotka gdje je Dragana baš razdragana, sjajnih očiju, otvorenih usta, zubiju nanizanih kao stado kozje…Moja malenkost napisala je govor za tu priliku, s "vrapcem“ gdje su prikazani kolege učenici s nekoliko tipičnih stihova za svakog ponaosob, a taj govor se, koji su pročitali Blaženka K. i Žarko D., nažalost, zagubio. Dana 15. maja 1968. završila je nastava, više nije bilo IV c na okupu, odjeknula su zadnja školska zvona, mudrim govorom u budućnost nas je ispratio prof. Martin Balić, zanimljivo, profesor i mom ocu. Ostala je samo matura i maturalno putovanje…prvo, kao neka vrsta formalnosti, drugo se odvijalo pod geslom "Upoznaj svoju domovinu, da bi je više volio!" U međuvremenu, 16. maja, putovanje vlakom u Zagreb – išao sam po materijale o Izraelu u Jevrejsku općinu, ona je išla kupiti si krpice i praviti mi društvo. Navečer, zatrpani plastičnim vrećicama, s dvije tamnoplave košulje, istog dizajna, a različitih brojeva, u kinu „Balkan“ gledali smo film „Bonny & Clyde“, i vraćali se noćnim vlakom, sami u kupeu… Joj, joj dao bih sva blaga ovog svijeta da mi se vrate ti dani i noći, i ta pjesma iz filma Bonny &Clyde…Lako za pjesmu, tu je You tube, ali ti dani i noći? Bile su to godine kada se od Cliffa Richarda („when the girls in your arms“…) preko Donovana (Catch the wind) prelazilo na Beatlese(Let it be), Rolling Stonse (Satisfaktion), mi smo imali u Virovitici VIS „Bezimeni“, Osijek „Dinamite“, Zagreb „Bijele strijele „ i „Crvene koralje..“…Zadnji dinar davao se za električne gitare, gramofone, ploče, slušao se Radio Luxemburg… Popularna je bila TV serija „Dugo toplo ljeto“, s Ben Quickom kojeg je mestralno igrao Paul Newman, uz Bena bila je Klara (Claire) koju je glumila Joanne Woodward. Studenti su se nešto bunili u to vrijeme, u Beogradu i Zagrebu, zatim je Tito jednim govorom smirio političke strasti… Da nije tih čudesnih zvukova TV prijenosa sa stadiona JNA ne bih znao da postoji politika. U razredu smo se velikom većinom izjašnjavali kao Jugoslaveni, nekoliko Hrvatica i Hrvata bili su bijele vrane…Da, po uzoru na Beatlese, nosili smo duge kose, prevladavalo je antiratno raspoloženje, slušali smo Joan Baez s gitarom i usnom harmonikom…
NA KLUPI PORED NAŠE CRKVE
Penjali smo se stepeništem, tog 25 svibnja 1968., za Dan mladosti, kod Crkve našla se klupa, sjeli smo, poljubili se...Dragana se opirala… Joj, joj…Kao da je danas bilo, sjećam se, to majsku večer približavalo se nevrijeme, jablani uz crkvu i put su šumorili, vrijeme pred kišu nosilo je silnu napetost u zraku…
Pustimo da dio pjesme o tome govori, („Na klupi pored naše crkve“):
…….Uspinjali smo se žurno,
Ti si imala sedamnaest i koji mjesec,,
Ja devetnaest, kiše poljubaca nije bilo.
Krao sam ih nespretan,
Nisam znao da su ti prvi filmski:
Prsti u tvojoj kosi, usna na usnu…
Nisam znao koliko me voliš!?
DO NEBA kažeš danas.
Kao dijete si mislila da je to najviše,
Da iznad Neba nema Neba…
Bila si vrsna matematičarka,
Ja pjesnik i učenik tako - tako.
No, govorio sam da postoji:
Neizmjerno, beskonačno,
Ljubav koja premješta brda,
Ljubav jača od mača,
Ljubav koja stvara čuda.
Nisi vjerovala sebi,
Meni još manje……
……………………
Čudno, ali i danas povremeno dopiru iz daljine zvukovi televizora na kojem se prenosila predaja Štefete drugu Titu, prikazivan je slet posebno uvježban za tu priliku…Nas nije zanimao slet, mi smo imali svoj program, ispred crkve koja nije bila ni njena, ni moja, ali ipak naša, ponavljam, dvadeset minuta Raja…Možda je to bio prvi znak mog političkog disidenstva, ne znam…- Dragana mi je bila važnija od Tita, hm, hm..?? Ali znam da su munje šarale nebom, šumorili su jablanovi, Draganin lik nestajao je u noći, pogledavala je na sat, prošlo je već 22, sve dobre djevojke bile su u svojim krevetima, korak joj se gubio u grmljavini – ona je žurila kući, ja stricu E…. Ni ona, a ni ja nismo tog trenutka znali da je to bio naš prvi, ali i zadnji strastveni susret.
Naime, za nekoliko tjedana (29. lipnja) uslijedila je đačka ekskurzija za Makarsku i Dubrovnik – u omladinskom kampu, ferijalnom ljetovalištu pokraj Makarske, smješteni smo bili u šatore… Dragana je pomislila da sam ja našao “drugu”, ja sam pomislio da je ona našla “drugog”, vidjevši je kako se prvi put šminka……Ona je 1968. ujesen otišla na studij u Beograd,(arheologija), moja malenkost na studij u Zagreb (političke znanosti, novinarstvo). Sreli smo se još dva puta, na proslavama mature u Virovitici, predavala je latinski, a onda 1993. zamijetio sam, ožalošćen, da je njeno mjesto na prozivci u razredu ostalo prazno…
VRIJEME “LOVE STORY” I GODINE POSLIJE
U vrijeme LOVE STORY nekolicina nas u razredu podijelilo je plemenitaške titule - imali smo kraljicu (to je posebna priča!), groficu, kontesu, princezu, paževe...Dragana je dobila titulu grofice, ponekad bi je zvao “grofica Nera”, moja malenkost nosila je uzvišenu titulu grofa. Taj četvti ce gimnazije dao je poslije jednu vrsnu eksperticu za atomsku fiziku, jednog specijalistu neurologa, inžinjere i inžinjerke: farmacije,. strojarstva, prometnih znanosti, geologije, zatim pomorskog kapetana, nastavnice...Rivalski razred bio je IV d, pod vodstvom profesorice engleskog Balenović, ali mi smo bili i ostali bolji, naravno! I danas se rado sjećam sada već pokojne razrednice prof. Dragice Borjanović koja nam je predavala zemljopis, profesora hrvatskosrpskog jezika i književnosti Martina Balića, kojem dugujem interes za literaturu i knjige, stroge, ali pravedne profesorice Klare Vujnović koja je predavala njemački jezik, profesorice kemije Mile Grčić, profesorice biologije Terlecky, Milana Rešetara, direktora gimnazije koji nam je ujedno predavao političku ekonomiju…Vama koji ovo čitate imena i prezimena ovih profesorica i profesora ne moraju značiti ništa, ali nama, gimnazijalcima, potonulima u svijet provincije, bili su nenadoknadiv prozor u svijet znanja.
Ne vjerujem da je itko od nas slutio ratno vrijeme 1991.- 1995. Dragana je imala životnih briga: stigla je tih godina samo do Barcsa, spašavala je roditelje koji su mijenjali kuću iz G. za kuću u Slankamenu. Draganini roditelji, otac R. i majka St., umrli su nekoliko godina nakon zamjena kuća, kaže njihova unuka Slađana “od žalosti”, a Dragana nije bila u posjeti svom zavičaju nikada poslije 1991. Moja zbirka poezije dopunjena je 26. lipnja 1993. kada je u Beču nastala pjesma PET BURNIH GODINA, s podnaslovom “A Ti djevojčice, iz L…..e?”
EPILOG:
Godine 2007. vratio sam se u Viroviticu, zatvorio sam svoj životni krug koji me vodio od Virovitice do Zagreba, preko Beča, Zadra…Negdje u jesen te godine, baš sam bio u posjetu bratu kada je zazvonio telefon u njegovu stanu:
“Mogu li dobiti telefonski broj Ljube Rubena Weissa?” pitao je glas s druge strane žice.
“Ne samo broj, već i njega!” odgovorio je brat mladom ustreptalom ženskom glasu.
“Znate, ja sam studentica iz Beograda, zovem se Slađana, studiram engleski i španski, našla sam na Netu nekoliko Vaših pesama, mislim da ste odličan pesnik…Cenim to što pišete. Da li biste se hteli dopisivati sa mnom, povremeno, bez obaveza..?” pitala me je.
“Zašto ne?” odgovorio sam, iako mi baš nije bilo jasno zašto ta djevojka, pored svih silnih pjesnika ovog svijeta želi se dopisivati baš sa mnom.
U petnaestak dana razmijenili smo pet - šest mail - poruka a onda, oko dva tjedna dana nakon telefonskog razgovora, stigla je poruka - pitanje Slađane:
.”Sećate li se vi možda Dragane, išli ste zajedno u virovitičku gimnaziju?”
“Da li se MOŽDA sjećam Dragane?”, pomislio sam, “čudna li pitanja”.
“Zašto pitaš, drago moje?” uzvratio sam protupitanjem.
“Ništa posebno, ja sam njena kćer, dobila sam zadatak od mame da Vas pronađem.Rekla mi je: “Ima da prevrneš ceo svet, hoću da znam gde je i što radi… I pronašla sam Vas…, ne mogu da verujem!”
X x x
Dok bilježim ovaj tekst otkucavaju zadnje minute 25. svibnja, ali neke druge godine. I sve sam sigurniji da svaka stvar ima svoje mjesto, i svaki čovjek svojih pet (dvadeset!?) minuta!

(25.05.2012.)

Komentari

Tko je glasao

Sad sam konačno pročitao ovu

Sad sam konačno pročitao ovu priću vidim kako sam prije napisao nar komentara koji se ne uklapaju. A tako je to kad čitaš samo naslov.

Samo potpisujem ovaj komentar i tek da dodam da je dobra priprema za ovaj blog film i serija "Ne dao Bog većeg zla". U kojem se kroz priću dječaka kasnije mladića dočarava život u hrvatskom gradiću šezdesetih godina. I taj je sve dao za električnu gitaru, čak i bakinu ušteđevinu za grobnicu... Evo mali podsjetnik, isto se čuje Tito u pozadini...

http://www.youtube.com/watch?v=OvUNCJQJ_u8

Tko je glasao

Trenutaka

nekima se možda ovaj pidgeon hrvatski
a.k.a. google prijevod neće svidjeti
ako bude zahtjeva i protesta obećavam original i pošteni prijevod
za sada zamislimo da nam riječi govori stari dragin prijatelj iz daleke argentine
nakon razmišljanja ozbiljnog o dugom životu
što ni autoru ne bi bilo mrsko

Ako bih mogao ponovno živjeti svoj ​​život,
U sljedeća - Pokušat ću,
- Napraviti više pogrešaka,
Neću pokušati biti tako savršen,
Ja ću biti opušteniji,
Ja ću biti puno više - nego sam sada,
U stvari, ja ću uzeti manje stvari ozbiljno,
Ja ću biti manje hygenic,
Ja ću uzeti više rizika,
Uzet ću više putovanja,
Ja ću gledati više zalaske sunca,
Ja ću se popeti više planine,
Ja ću plivati ​​više rijeka,
Ja ću ići na više mjesta - nikad nisam bio,
Ja ću jesti više sladoleda i manje (vapno) grah,
Ja ću imati više stvarnih problema - i manje imaginarne
one,
Bio sam jedan od onih ljudi koji žive
razumna i plodan život -
svake minute svog života,
Offcourse da sam imao trenutke radosti - ali,
kad bih mogao vratiti Pokušat ću imati samo dobre trenutke,

Ako ne znate - taj što je život se sastoji od,
Nemojte izgubiti sada!

Bio sam jedan od onih koji nikada ne ide nigdje
bez termometra,
bez tople vode boce,
i bez umberella i bez padobrana,

Ako bih mogao ponovno živjeti - ja ću putovati svjetlo,
Ako bih mogao ponovno živjeti - ja ću pokušati raditi gole noge
na početku proljeća do
kraj jeseni,
Ja ću voziti više kola,
Ja ću gledati više sunrises i igrati s više djece,
Ako imam život za život - ali sad sam 85,
- I znam da umirem ...

luka

Tko je glasao

Ako trebam objašnjavati...priča nije dobra

Ipak, u pozadini je pritisak i jednih i drugih nacional-šovinista na narod kojem, u većini nije bilo do rata i koji je želio ostati u svojim zavičajima, bilo u okolici Virovitice, bilo u Slankamenu. Radilo se o isforsiranom pristanku na, zapravo, etničko čišćenje koje je donijelo velike nesreće brojnim obiteljima, i na srpskoj i na hrvatskoj strani. Veliki gubitnici u tome svemu su Hrvati iz "Bosne Srebrene" koji se do danas teško snalaze u Kninu i Krajini... Bilo je i pojava prodaja imanja na obje strane bud zašto, samo da se spasi glava. Od takvih "transakacija" neki ili njihovi potomci nisu se oporavili do danas. U poslijeratnoj Njemačkoj i Austriji, Židovi koji su mogli dokazati da su nekretnine prodavali pod prisilom i za daleko manje cijene od uobičajenih, dobivali su odštete i/li su takvi ugovori proglašavani sudski ništetnim. I nisam možda naglasio, a trebalo je: i Draganin otac R. i majka St. bili su stari, vrijedni ljudi, i politika ih nije zanimala...

Lj.R.Weiss

Tko je glasao

Priča bi bila bolja da naslov

Priča bi bila bolja da naslov ima sveze sa sadržajem.

------------------
[ Lux Veritatis ]

Tko je glasao

Nikog od nas politika nije

Nikog od nas politika nije zanimala dok nas nije pocela nepodnosljivo pritiskati. No ja bih stvari postavio u odnosu na drugi svjetski rat bez zelje da pravdam ondasnje i nedavno ponasanje. Kao prvo iz ovog vaseg komentara vidim relativnu relativizaciju pod egidom svi su patili i svi su budzasto prodavali svoja imanja. No situacija je bila malo drugacija. Hrvatska je bila zrtva velikosrpske agresije. Pri tome i s Hrvatske strane cinjeni su zlocini no oni ne mogu umanjiti osnovni krimen u cijelom jugoslavenskom raspletu a to je velikosrpski. Znaci mozemo na neki nacin usporediti uspon Milosevica i Hitlera. I jedan i drugi su uzdizali nacionalni ponos za koji se smatralo da je ugrozen. I jedan i drugi su se sluzili manipulacijama i drskim lazima. Na kraju balade njihov narod je od njihove politike najvise propatio. I jedan i drugi narod to jest njemacki i srpski morao se pod prisilom iseliti sa svojih vjekovnih ognjista. Tako smo bili svjedoci nestajanja nijemaca iz Jugoslavije Ceskoslovacke i drugih zemalja. Pri tome se nije gledalo da li je cije dijete bilo u prinz eugen diviziji ili je mozda bilo u Thelmanovcima. Pri tome su takodjer pocinjeni zlocini o cemu za one nakon drugog svjetskog rata nesto pise i Vladimir Gajger. Tako mozemo zakljuciti da su i nijemci i Srbi bili zrtvesvoje agresivne velikodrzavne idjeje te su umjesto sirenja imali imploziju. Recimo da su Zidovi nakon rata bili obesteceni na neki nacin ali nijemci koji su morali napustiti svoje domove nisu dobili odstetu a nisu ih niti prodali za ikakvu cijenu. Jednostavno su otjerani sa onim sto su mogli ponijeti. Da se ne radi o usamljenim slucajevima treba napomenuti da je s prostora Jugoslavije prognano oko 500 000 nijemaca.

Tko je glasao

@bosancero

S većinom tvog upisa sam suglasan, uz dvije-tri napomene:
1. ekspanzionističkoj politici klike Slobodana Miloševića nije se znalo parirati od prvog dana kada je postalo jasno da je to "mali Hitler"! Nije stvorena udružena koalicija protiv Miloševića, dapače. Tuđman, s ekipom, mu se suprotstavio s pozicija stvaranja Velike Hrvatske odnosno prihvatio je politiku etničkog čišćenja i u njoj zdušno sudjelovao, posebno u BiH. Naravno, vlastiti narodi diktatora snose konzekvence pogrešnih, agresivnih politika, ali ne bi trebale grupe i pojedinci koji u toj politici nisu participirale. Nažalost, Nijemci izvan Njemačke u doba Hitlera bili su u velikom broj njegova produžena ruka ("peta kolona!"), hrvatski Srbi, ako se to može uspoređivati, nisu baš toliko bezglavo podržavali Miloševića.
2. ja sam i danas da se Nijemcima ex-Jugoslavije isplati odšteta za imovinu, ali samo onima koji se nisu eksponirali kao Hitlerova "peta kolona".
3.Znam za Geigerove radove, ali mislim da je broj od 500 000 preotjeranih Nijemaca iz Titove jUugoslavije pretjeran.

Lj.R.Weiss

Tko je glasao

1. ekspanzionističkoj

1. ekspanzionističkoj politici klike Slobodana Miloševića nije se znalo parirati od prvog dana kada je postalo jasno da je to "mali Hitler"! Nije stvorena udružena koalicija protiv Miloševića, dapače.
Imas pravo. Nije se znalo. Nije bilo karizmatske licnosti koja bi to presekla u njemu najpogodnijem trenutku kao sto je marsal sjekao od Kavcica preko Savke do Latinke. U trenutku posvemasnje krize nije bilo mogucnosti suprotstaviti se narastajucem velikosrpskom projektu putem institucija koje je sloba sa svojim jurisnicima s kosova tako neumoljivo rusio od rukovodstva na kosovu, vojvodini do crne gore sveudilj propagirajuci antibirokrate uz pomoc jogurta koji je tako darezljivo davao svojim smedjekosuljasima (sa odredi) a koje su ovi poput rucnih bombi upucivali na zgradu skupstine vojvodine. Jedini koji se putem institucija pokusao suprotstaviti bio je Stipe Suvar koji je odlucno izjavio da ce reci popu pop a bobu bob. Njegov problem bio je u tome sto nije htio dozvoliti nacionalno osvjestavanje SKH kao sto se dogodilo u Sloveniji i u Srbiji. To se nekad zvalo prodor nacionalizma u redove partije. No pored toga mora se priznati da su stari kadrovi poput Dragosavca i Baltica te Stojcevica odbili zajahati primamljivu slobinu ponudu te su ostali vjerni SRH za sto su dobili valove fuckanja u Beogradu i svakakve pogrdne nazive. Suvarov nastup izazvao je skandiranje masa na maksimiru koje su u njemu vidjele osobu koja ce se suprotstaviti slobi i kompaniji. No u to vrijeme antinacionalisticka retorika uz mi mir mir nitko nije kriv tesko je mogla zaljuljati mase i dobiti potrebnu potporu te su na scenu stupile nacionalno svjesne osobe koje su preuzele vodstvo u Hrvatskoj nudeci hrvatima isto ono sto je nudio srbima sloba. Ljude je bilo strah pred povampirenim cetnistvom te su odabrali suprotnost od toga. Stvorena je koalicija protiv Milosevica u vidu osovine Zagreb - Ljubljana no ta koalicija nije imala osnovnu polugu za svladavanje slobe u vidu sedme republike pod nazivom JNA. Tu polugu je drzao sloba i znao je da je ta poluga vrlo mocna.

Tuđman, s ekipom, mu se suprotstavio s pozicija stvaranja Velike Hrvatske odnosno prihvatio je politiku etničkog čišćenja i u njoj zdušno sudjelovao, posebno u BiH. Naravno, vlastiti narodi diktatora snose konzekvence pogrešnih, agresivnih politika, ali ne bi trebale grupe i pojedinci koji u toj politici nisu participirale.
Da tako je. I Sloba i Tudjman produkti su velikodrzavnih ideja koje su bile vrlo aktualne krajem devetnaestog stoljeca no oni su svakako i produkt neizivljenog nacionalnog osjecaja koji je na neki nacin zatomnjavan komunistickim internacionalizmom. No u takvim vremenima stradavaju i pravi i krivi jer se ne gleda puno pri svrstavanju skupina u torove.

Nažalost, Nijemci izvan Njemačke u doba Hitlera bili su u velikom broj njegova produžena ruka ("peta kolona!"), hrvatski Srbi, ako se to može uspoređivati, nisu baš toliko bezglavo podržavali Miloševića.Na zalost medju hrvatskim srbima postojala je kriticna masa koja je omogucila slobi da instalira svoje kadrove. Ono o cemu sam nekada na ovom portalu pisao bilo je da Srbi u Hrvatskoj trebaju imati svoju autohtonu politiku poput vremena 1927 do 1941 kad su u seljacko demokratskoj koaliciji pokazali prilicno jedinstvo stanovnistva Hrvatske. To jest potrebno je da Srbi u Hrvatskoj od objekta politike postanu subjekt. Tako su u dostatnoj mjeri i krivi i pravi podijelili sudbinu slicnu nijemcima nakon drugog svjetskog rata.

2. ja sam i danas da se Nijemcima ex-Jugoslavije isplati odšteta za imovinu, ali samo onima koji se nisu eksponirali kao Hitlerova "peta kolona".Kako ces to danas ustanoviti? Nadalje nikada u povijesti pobjednici nisu obestecivali porazene. Sto mislis da bi gradjani Drezdena trebali traziti obestecenje od SAD zbog unistavanja cijelog grada koji je stradao zbog maketa protuzracne obrane.
3.Znam za Geigerove radove, ali mislim da je broj od 500 000 preotjeranih Nijemaca iz Titove jUugoslavije pretjeran.
Pogledaj Zerjavica i njegova istrazivanja. No racunica je vrlo jednostavna. Koliko je nijemaca zivjelo u kraljevini Jugoslaviji 1941 a koliko u FNRJ 1950. Prema popisu 1931 njemackim se sluzilo negdje preko 150 tiosuca stanovnika sto je vise nego onih koji su se sluzili albanskim.
Neosporna je činjenica da su najveće demografske gubitke
u Jugoslaviji pretrpjeli u poraću upravo Nijemci. Procjenjuje
se da je od približno više od pola milijuna Nijemaca, koliko
ih je živjelo na području Jugoslavije do potkraj Drugoga
svjetskog rata, njih približno 240.000 bilo evakuirano pred
naletom Crvene armije i Titovih partizana te da se nikada
više nije vratilo na svoja ognjišta. Ako se ne računaju
Nijemci mobilizirani u razne vojne postrojbe, približno je
200.000 Nijemaca-civila potpalo pod komunističku vlast u
Jugoslaviji. Od toga je jedna četvrtina nastradala u
logorima, dok su preostali, nestali uz pomoć drugih metoda
etničkog čišćenja, deportirani u Sovjetski Savez na prisilni
rad ili morali izbjeći. Prema opreznim, dakle najnižima
procjenama, približno je 65.000 osoba pri tome izgubilo život samo zbog toga što su bili pripadnici njemačkog
naroda. Demografi i viktimolozi veliki gubitak Nijemaca
objašnjavaju civilnima i vojnim stradanjima u ratu, a potom
i poratnima stradanjima u raznim oblicima interniranja i na
prisilnom radu u Jugoslaviji te masovnom emigracijom,
ponešto u vrijeme, a ponajviše pri kraju i nakon Drugoga
svjetskog rata. Stoga je 1948. prvi poslijeratni popis
stanovništva u novoj jugoslavenskoj državi registrirao samo
55.337 pripadnika njemačke nacionalne manjine, što
najslikovitije svjedoči o njihovoj sudbini. Temeljem toga
demografi i povjesničari izvode zaključak o demografskom
gubitku Nijemaca u Jugoslaviji, dakle o ukupnom broju
iseljenih, nerođenih i umrlih, koji je veći od 460.000 ljudi,
što je, s obzirom na populaciju, bez presedana i u širima
balkanskim okvirima.4 Ako bi se pažljivije obradili podaci o
stradanju hrvatskih i južnoslavenskih Nijemaca, došli bismo
do zastrašujuće istine.

Vladimir Geiger
Sudbina njemačke manjine u Jugoslaviji
potkraj i nakon Drugoga svjetskog rata
u hrvatskim udžbenicima povijesti

Tko je glasao

Ispravak netocnog navoda

Sad sam primjetio da sam napisao 150 000 onih koji su se sluzili njemackim kao materinskim prilikom popisa 1931. Tocno je nesto preko 350 000.

Tko je glasao

@bosancero

Ne znam što se to događa, ali s nekima s kojima sam se ranije svađao ili svađuckao sve više nalazim zajednički jezik. Dijelim tvoju razradu pitanja hrvatskih Srba devedesetih i moguće uloge Šuvara u zaustavljanju Miloševića. On je imao tu mogućnost, nažalost, vrlo malo mu je nedostajalo da je i ostvari. Da je maknuo Miloševića iz vrha yu-poltike tko zna kako bi izgledalo zadnjih 25 godina naše povijesti!??
I još jedan važan detalj: dio Nijemaca monarhističke Jugoslavije, ne baš veliki, pristupio je NOB-u! Jedan da danas najboljih hrvatskih pisaca (moj dragi prijatelj Ludwig Lujo Bauer) njemačkog je porijekla, a otac mu je bio partizan!

Lj.R.Weiss

Tko je glasao

Ne znam što se to događa, ali

Ne znam što se to događa, ali s nekima s kojima sam se ranije svađao ili svađuckao sve više nalazim zajednički jezik.
Ne sjecam se da smo se svadjali. Ako smo diskutirali ponekad i malo ostrije ne znaci da smo se svadjali a pored toga mozemo dozvoliti da u necemu imamo razlicita misljenja a u necemu slicna. Sve zavisi od teme.
Dijelim tvoju razradu pitanja hrvatskih Srba devedesetih i moguće uloge Šuvara u zaustavljanju Miloševića. On je imao tu mogućnost, nažalost, vrlo malo mu je nedostajalo da je i ostvari. Da je maknuo Miloševića iz vrha yu-poltike tko zna kako bi izgledalo zadnjih 25 godina naše povijesti!??
Problem je bio u tome sto je od 1945 pa do 1979 sve rjesavao vrhovni autoritet. Kad je tog autoriteta nestalo nestalo je i mogucnosti za rezanjem. Pored toga ustroj drzave onemogucavao je rjesavanje problema jer tko bi iz Hrvatske mogao zaustavljati dogadjanja u Srbiji? Ono sto je problem to je nedostatak dijaloga na lokalnoj razini. Jedini pokusaj necega takvog izmedju Tudjmana i Raskovica neslavno je propao ponajprije zahvaljujuci Letici. Poslije kad je vec sve bilo uvezano u jedan sustav subordinacije preko Stanisica i Simatovica prestale su i mogucnosti za dijalogom.
Da je maknuo Miloševića iz vrha yu-poltike tko zna kako bi izgledalo zadnjih 25 godina naše povijesti!??
Nije imao poluga za to. Najjaca poluga u vidu sedme republike (JNA) vec je bila priblizena Milosevicu koji je smatrao da ima poluge za nametanje rjesenja koja je nudila Srbija. Tako je umjesto gesla slaba srbija - jaka Jugoslavija trebalo biti Jaka Srbija - Slaba federacija to jest drzava je opasno klizila ka unitarizaciji i majorizaciji pri cemu bi jedan narod opet imao prevagu nad ostalima. To se nije moglo dopustiti jer jednom dostignuti standardi u vidu federacije ne mogu se napustati prema unitarizaciji karadjordjevickog tipa. Zato se sve i dogodilo kako se dogodilo. Nasuprot jednom agresivnom nacionalizmu dobili smo drugi agresivni nacionalizam a umjerene struje u vidu Ivana Djurica ili Mike Tripala i koalicije narodnog sporazuma nisu imale sansu. Na kraju su Srbi kao i nijemci nakon drugog svjetskog rata postali najvece zrtve svoje ekspanzionisticke politike.
I još jedan važan detalj: dio Nijemaca monarhističke Jugoslavije, ne baš veliki, pristupio je NOB-u! Jedan da danas najboljih hrvatskih pisaca (moj dragi prijatelj Ludwig Lujo Bauer) njemačkog je porijekla, a otac mu je bio partizan!
Ne znam da li si primjetio no u gornjim postovima spomenuo sam telmanovce. Jedinicu koja je dobila naziv po Ernstu Thelmanu

Tko je glasao

@bosancero

"Thelmanovci"!? Oprosti, previd!

Lj.R.Weiss

Tko je glasao

nisu svi Njemci

Popis iz 1931 je registrirao stanovnike kojima je Njemački jezik materinji. To nisu bili samo Njemci, nego i Austrijanci i Židovi. Ja sam negdje šezdesetih godina bio u Gradišću i tamo upoznao obitelj u kojoj supruga (Hrvatica) nije govorila Hrvatski, ali je njen suporug odlično govorio Hrvatski. Kada smo razgovarali, on mi je rekao da on nije Hrvat nego Folksdeutscher iz Baranje. Rekao je da u Gradišću ima dosta Njemaca koji su 1944 i 1945 pobjegli iz Jugoslavije i dobili austrijsko državljanstvo. Ne znam koliko je Židova u Jugoslaviji imalo njemački kao materinji jezik, ali ih je svakako bilo dosta jer su dolazili krajem 19tog i početkom 20-tog stoljeća iz Njemačke i Austrije i ostali u Jugoslaviji poslije svjetskog rata.

Tko je glasao

Ne znam koliko je Židova u

Ne znam koliko je Židova u Jugoslaviji imalo njemački kao materinji jezik, ali ih je svakako bilo dosta jer su dolazili krajem 19tog i početkom 20-tog stoljeća iz Njemačke i Austrije i ostali u Jugoslaviji poslije svjetskog rata.Tu trebamo razlikovati Askenaze od Sefarda. Mislim da Sefardima nije njemacki bio materinji.

Tko je glasao

@bosancero

Točno, Sefardi u Bosni govorili su ladino, što je mješavina španjolskog, hebrejskog i pokojih slavenskih riječi.

Lj.R.Weiss

Tko je glasao

Proslave godisnjica matura

U mojem mjestu na istoku slavonije proslave godisnjice mature uvijek su prolazile prozivanjem svih ucenika i trudom kolege koji je organizirao skupljanja da pozove sve koji su isli u razred. Prvih nekoliko okupljanja nakon rata prosla su bez nasih kolegica i kolega koji su zive u Srbiji. Na zadnjem sastanku dosla je jedna kolegica. Za par godina ocekujemo da ce doci i vise.Kazu da vrijeme lijeci sve rane pa tako i ratne. No ono sto je glavno da li su ljudi ostali ljudi u tim nesretnim vremenima.

Tko je glasao

Mda... još da kažeš kakve

Mda... još da kažeš kakve sveze imaju ta dva teksta s "prognanim, izbjeglim i nestalim hrvatskim Srbima", gdje bi ti bio kraj.

------------------
[ Lux Veritatis ]

Tko je glasao

@MKn u Ljubinim pričama nije

"Što vrijedi galopirati ako se krećemo u pogrešnom pravcu!"

Tko je glasao

evo, da ne serendam bez

evo, da ne serendam bez veze

prvi dio - vodenast, puno toga a zapravo malo

drugi dio - kompaktniji, sadržajniji i za moj ukus bolji

dakle, balans je kriv

Tko je glasao

Dobro

je Ljubo, nisam đabe čekao.

Tko je glasao

ljubav

ljubo

koliko pamtimo ljubav
rekao bi čovjek da nam je to najvažnije u životu

ima jedna čudna knjiga, izbor, antologija, od mome kapora, dok je, i kad je još bio normalan
u kojoj su najbolje ljubavne priče
najbolje
davno sam to čitao
i drago mi je da bi se i tvoja priča mogla tu naći

piši ljubo, i nemoj se svađati, gubiš vrijeme

luka

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci