Tagovi

Loš tjedan našega Ive

Našem Ivi Sanaderu niti dugo najavljivani i očekivani odlazak u susjednu nam i prijateljsku Bosnu i Hercegovinu nije pomogao da mu popravi, kako stvari stoje, jedan vrlo loš tjedan. A možda i nekoliko njih, u posljednje vrijeme. Možete me ispraviti, ali mi se čini da su mu se stvari malo zakomplicirale u ponedjeljak 19. ožujka 2007. kada su objavljeni rezultati izbora u Slavonskom Brodu. Koji su pokazali da ih je HDZ, drugi puta u dvije godine, izgubio. Što znači da, ponovno, nije dobio drugi najveći grad u Slavoniji. A ta bi naša regija, ravna, široka i puna inata, mogla imati značajnu ulogu na izborima krajem godine.

Nakon toga, uletio mu je Dukat. Priča u koju se nije trebao petljati. Samo je mogao reći, da je to najbolji primjer da se u Banana Republici Hrvatskoj može napraviti jako dobar posao. I zaraditi puno novca. Koji neće biti oporezovan jer nema poreza na kapitalnu dobit. Našem Ivo nije pomoglo ni Povjerenstvo za utvrđivanje sukoba interesa koje mu je, tijesnom većinom, progledalo kroz prste za naknadno upisivanje pokretnina u Imovinsku karticu dužnosnika.

Spas loših dana i bad pressa naš je Ivo potražio, u dugo odgađanom, posjetu Bosni i Hercegovini. Ni tamo nije otiša/prošao bez problema. Osim što sa susjednom i prijateljskom državom naš Ivo nije zatvorio niti jedno otvoreno pitanje, tamo su ga dočekali novinari koje je više zanimala njegova kampanja u najvećem dijelu "dijaspore" za predstojeće parlamentarne izbore. I to kroz prizmu pomirbe dva HDZa koji prijete da će podijeliti biračko tijelo dijaspore i oteti toliko žuđene mandate domaćeg nam HDZa u novom sazivu Hrvatskoga sabora.

I onda ušećerena višnja na vrh torte. Novinari, koji godinama prate rad Vlade RH, odlučili su pokazati da imaju kičmu/kralježnicu. I da je došlo vrijeme da naš Ivo Sanader, preko odnosa prema njima, prestane vrijeđati javnost/građane/birače Banana Republike Hrvatske.

Od kada je sastavio Vladu, sjednice se održavane svakoga dana u tjednu, osim nedjelje. Uz to, nikada, osim kada je bilo riječi o sjednicama koje su se izravno prenosile na HRTu, nisu počele na vrijeme. Prosjek kašnjenja je oko 45 minuta. Čašu je prelilo kašnjenje od sat i 40 minuta sjednice na kojoj nije odlučeno apsoltuno ništa kao što se događalo na više od 95% sjednica Vlade našeg Ive Sanadera. Bez apsolutno ikakvoga objašnjenja. Ni isprike. Jer naš je Ivo samo zamolio za razumjevanje.

Da pojasnim neke stvari, kako ne bi bilo nesporazuma i kako se ne bi mislilo da su novinari sramežljive mimoze koje se lako uvrijede. Kapi su se skupljale 3 godine. I nešto više. Iz tjedna u tjedan. Revolt, kako su ga neki nazvali, nije kulminirao samo zbog jedne, nego zbog mase sjednica koje su najavljivane u neko x vrijeme, a onda, bez objašnjenja i opravdanja kasnile od pola do 2 sata. Najgori slučajevi su se događali kod donošenja proračuna. Jer bi sjednice bile najavljene za 11, 12 ili 13 sati, a počele bi u 17, 18 ili 19 sati.

Novinari su, uvjetno rečeni, predstavnici javnosti. Ja volim reći korektiv vlast u ime građana. Ne samo svojim pisanjem, nego i propitivanjem, ali i zahtjevima za korektno i fer ponašanje. Jer svaka novina, televizija ili radio imaju rokeve. Termine do kada moraju imati nešto što će ponuditi javnosti. Što bi bilo kada bi medijske kuće isporučile Vladi račune za probijene rokove ili zloporabu njihovih novinara koji su besposleno sjedili i čekali?!

Ako Vlada i njen čelni čovjek, naš Ivo Sanader, ne poštuje novinare koji ga prate već više od tri godine, ne poštuje javnost/građane/birače. I to se prenosi na niže razine. Prije neki dan, novinari su čekali ministra obrane Berislava Rončevića više od 2 i pol sata. Da bi se pojavio pred njima s informacijama koje su svi znali i nije dopustio da mu postavljaju pitanja.

Neki će možda reći da su otvorene sjednice Vlade najbolje mjesto za prikupljanje informacija koje će novinari prenjeti javnosti o radu najvišeg tijela izvršne vlasti te da se otvorenim sjednicama Vlade pokazuje transparentnost rada. I to su dvije velike floskule koje se, iz godine u godinu, prodaju javnosti/građanima/biračima.

Otvorene sjednice Vlade, posebno u mandatu našeg Ive Sanadera, su najobičniji igrokazi. Nadam se da će uskoro proraditi najavljeni Vladin site pa ćete se u to moći i sami uvjeriti. Osim što novinarima nisu, unaprijed, dostupne potrebne informacije o razlozima donošenja ili izmjena i dopuna nekih zakona, na samim se sjednicama, često puta, ne dozna apsolutno ništa. Jer nema nikakave rasprave. Budući da je sve usuglašeno prije sjednice. Jedino što može biti zanimljivo su komentari našeg Ive na početku sjednica.

Uz to, nikada, ponavljam, nikada na otvorenom dijelu sjednice Vlade našega Ive nije donesena niti jedna problematična odluka. Ili odluka koja se poslije pokazala problematičnom. Sjetite se, a možete i provjeriti na netu, slučaja Bechtel, k'o fol JPPa "Sunčanoga Hvara" ili afere oko "Liburnija rivijera hotela".

I na koncu da vam otkrijem jednu malu tajnu. Koju rijetki znaju. Otvorene sjednice Vlade koje se prakticiraju u Banana Republici Hrvatskoj, nisu demokratsko dostignuće, nego su prenesene iz bivšeg sustava. Niti jedna ozbiljna, a neosporno demokratska zemlja nema otvorene sjednice Vlade. Jer se ozbiljni radni sastanci, uvijek, obavljaju iza zatvorenih vrata, a javnost, na kraju, doznaje što je i kako odlučeno. S tim da novinari budu jako detaljno informirani od strane Vlade, odnosno ureda za odnose s javnošću pa i samoga premijera, i prije i poslije sjednice, odnosno donošenja odluke/a.

E da, otvorene sjednice Vlade, odnosno Izvršnoga vijeća SRH, uveo je posljednji predsjednik toga tijela Antun Milović. Budući da se bližio kraj jednog sustava, znalo se događati da članovi Izvršnoga vijeća u javnosti raspravljaju o nekim stvarima, licitiraju nekim iznosima ili jednostavno krivo prezentiraju stvari. Da se to ne bi događalo, odnosno da bi se znalo tko je što i kako zastupa, Milović je otvorio javnosti sjednice Izvršnoga vijeća. I to se, lako, da provjeriti. U novinskim/novinarskim arhivama.

Komentari

tu, mislim, valja

tu, mislim, valja razlikovati dvije stvari:
1. nepristojnost premijera koji vječito kasni na sjednice vlade iako on sam određuje termin kada će se te sjednice održavati, pa, prema tome pokazuje i to da je zapravo loš organizator koji ne vlada svojim dnevnim rasporedom.
2. postupak novinara koji su otišli prije početka zakašnjele sjednice. novinari ne prate rad vlade zbog toga što su privatno znatiželjni kakve će to odluke vlada donijeti, nego su tamo da bi informacije prenijeli javnosti. oni su dakle na radnom mjestu na kojem ispunjavaju jednu neobično važnu funkciju u službi javnosti. svojim odlaskom oni su toj javnosti uskratili pravo da bude informirana. dakle, novinari mogu pisati o sanaderovoj neurednosti, o njegovoj nesposobnosti da sastanke održava kada ih je i zakazao, mogu prosvjedovati zbog toga što državna administracija nerazumno i bahato troši njihovo vrijeme, što ih na taj način ponižava, ali ne mogu javnost ostaviti bez informacije.

Tko je glasao

Novinari mogu javnost

Novinari mogu javnost ostaviti bez informacija!

Gore navedeno, lako je moguće, moglo bi biti proglašeno heretičkim istupom. Ali moramo razumjeti neke stvari. Novinari nisu društveno-politički radnici kako je to bilo za vrijeme bivšeg sustava, do 1990. Novinari su profesionalci koji rade za svoje poslodavce. U skladu s tim, kao i svaki drugi profesionalac cijene svoj, ali i vrijeme tvrtke za koju rade. I jedna od sitnih stvari koja bi se u RH trebala promijeniti je poštivanje tuđeg vremena. Prije svega organizacijom vlastitoga. I ponovit ću, kap koja je prelila čašu nije kašnjenje, nego neodgovoran odnos prema tridesetak pa i više novinara koji, bez objašnjenja, čekaju da se ukaže naš Ivo.

A što se tiče na početku iznesene, potencijalno, heretičke konstatacije, novinari svakoga dana i u svakom svom izvještaju iskrivljavaju događanja i ne informiraju javnost. Jer sa sastanka ili događanja od 2 sata moraju složiti izvještaj od kartice i pol. To bi bilo 2.700 znakova. I to je još jako puno prostora. Na radiju ili televiziji je prosjek minuta i pol. Što je oko 1.350 znakova. I u to još uračunajte tonske isječke što značajno smanjuje prostor da se prenesu informacije javnosti.

U skladu s tim, novinari su ti, koji načinom kako izvještavaju, stvaraju sliku o nekom događaju, političkoj odluci ili showbiz eventu. Kako će to novinari raditi ne može se propisati zakonom, ako što se pokušalo Zakonom o HRTu, nego konstatntnim inzistiranjem na što višim profesionalnim standardima novinara.

Što, ponekada, znači da se nekom novinaru koji se ne pridružava uzusa profesije, neovisno svidjelo nam se kako on o nama izvješćuje ili ne, političar uskrati informaciju ili izjavu. Da ne govorim o tome da političari/ke, iako javne osobe, ne bi smjeli dopuštati novinarima da im švrljaju po ormarima i gledaju donje rublje ili im zaviruju u tanjur provjeravajući njihove kulinarske sposobnosti.

-----
http://strategopr.biz/
objectives strategy tactics

Tko je glasao

podsjetilo me to na jedan

podsjetilo me to na jedan citat:

Postoje lopovi koji se ne kažnjavaju, a kradu najdragocjenije - vrijeme

Napoleon

borja.org

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci