Tagovi

laži, laži. laži me ... ili o reformi zdravstva

U predizbornoj godini, stojimo pred novim prijedlozima reforme zdravstva naših političkih stranaka. Nakon izbora neki od tih prijedloga imati će podršku većine u Saboru. Nakon mnogobrojnih dosadašnjih pokušaja, a dosadašnje iskustvo i zdrav razum, upozoravaju nas da iako je problem ozbiljan, nije riječ o ozbiljnoj namjeri da se problem i riješi.
Umorni smo od neuspjelih reformi, nedovršenih pilot projekata.
Prijedlozi, čak i oporbenih stranaka (koje su ne tako davno bile vladajuće) ne nude na žalost ozbiljnije garancije da će se problemu zdravstva pristupiti ozbiljno i dosljedno, s namjerom da se otkrije uzrok, i odredi najbolje liječenje.
Pokušajmo razmišljati jasno i otvoreno, postaviti dijagnozu, a nakon toga predložiti terapiju. O reformi zdravstva pišu novinari, političari, rijetko građani. Ukoliko ne budemo aktivni u izboru rješenja, netko će problem riješiti bez nas.
Najveći problem reforme zdravstva u Hrvatskoj je što oni koji odlučuju nisu spremni/sposobni platiti onoliko koliko košta razina zdravstvene zaštite koju građani očekuju. (Drugim riječima nisu spremni građanima objasniti koliko je niska razina zdravstvene zaštite koju su spremni/sposobni platiti.) Prema jednadžbi prof. Hebranga svojedobnog ministra zdravstva (koju je u više navrata javno ponovio) ukupna se suma raspoloživog novca za zdravstvo dijeli s ukupnim brojem usluga te se iz rezultata ove operacije otčitava cijena pojedine usluge. S jedne strane ova računica djeluje izrazito destimulativno – što se više radi, cijena rada je sve manja. Bolje je raditi manje, a najbolje ne raditi ništa! S druge je strane ovog razmišljanja razuman stav da za zdravstvo treba izdvajati najviše koliko se može, npr. 9% bruto domaćeg proizvoda, a onda se unutar toga snalaziti. Kako se država bude razvijala i nacionalni dohodak rastao, udio od 9% bruto domaćeg proizvoda realno će biti sve veći. Hrvatski zdravstveni sustav se zadnjih godina praktično stalno nalazi na rubu bankrota.
Naš je problem u izbjegavanju očiglednih istina. Nije potrebno otkrivati toplu vodu, poznati su različiti sustavi zdravstva u svijetu i u Europi, temeljito proučeni i uspoređivani. Zna se da je državni ili javni ili nacionalni model kao npr. engleski ili skandinavski pruža najvišu razinu zdravstvene zaštite za najmanju cijenu (7-9% bruto domaćeg proizvoda), ali ne ostavlja značajan prostor za razvoj privatnog poduzetništva u zdravstvu (iako su najbolji stručnjaci dobro plaćeni).
Modeli s isključivo privatnim poduzetništvom ili miješani sa znatno razvijenim privatnim poduzetništvom u zdravstvu (kao američki, i njemački) pružaju nešto višu razinu zdravstvene zaštite ali uz bitno višu cijenu (njemački oko 10-12%, američki oko 14% bruto domaćeg proizvoda) koju je moguće platiti samo u razvijenijim zemljama. Ako se model primijeni u relativno siromašnoj zemlji npr. Hrvatskoj, značajnom dijelu građana ne osigurava adekvatnu zdravstvenu zaštitu.
Naš je problem što prema raspoloživoj količini (državnog) novca ne možemo birati, a čini se da je to ljudima koji u ime političkih stranaka vode zdravstvo, teško prihvatiti. U našoj situaciji jedino sustav državnog zdravstvenog osiguranja može većini (siromašnih) građana pružiti kvalitetnu - dosadašnju najnužniju zdravstvenu zaštitu. S druge strane teško je jedino zdravstvo kao sustav održavati u stanju prisilnog socijalizma, bez prava na zaradu koju donosi privatno vlasništvo.
I tako je u zemlju koja je prije desetak godina po mogućnostima bila spremna jedino za sustav državnog zdravstva, uveden skuplji mješoviti sustav.
Jedina je mana izabranog puta (put su izabrali Hebrang i Turek, a sljedbenici se kunu da s njega ne skrenu) što krijući izbor sustava kao zmija noge blokiramo svako suvislo reformiranje onog još dugo najvećeg, pa i najvažnijeg dijela sustava, a to je državno zdravstvo.
I to je razumljivo, pa i legitimno - braniti načelo profita u zdravstvu, čak i u vrijeme u kojem su se državne bolnice hranile donacijama. Ali tko u to uistinu vjeruje, neka stane iza svojih djela. Ovako smo odlučili (bez rasprave u javnosti, bez rasprave u struci)
Da ćemo uvesti mješoviti model
Da ćemo limitirati državnu potrošnju
Sadašnja je kriza državnog osiguranja u zdravstvu kriza neplaćanja realne cijene izabranog sustava.
Tko hoće riješiti problem zdravstva treba: definirati željenu razinu zdravstvene zaštite (i omjer solidarnosti/kvalitete) odrediti koliko to košta, biti spreman platiti cijenu koštanja ili proglasiti bankrot i tražiti od Sabora i Vlade da sustav saniraju, poput npr. saniranja posrnulih banaka.
umjesto bankrota istu stvar se može napraviti i postepeno i nazvati je REFORMOM ZDRAVSTVA, ali bit ostaje ista.
Manjak sredstava rezultat je političkih odluka o prioritetima o kojima niti javnost niti stručnjaci za zdravstvo nisu raspravljali.
Prvo treba odrediti željenu razinu zdravstvene zaštite (i omjer solidarnosti/kvalitete)
Drugo odrediti realnu cijenu željene razine zdravstvene zaštite
Treće platiti realnu cijenu.
Prvi je dakle korak javna rasprava o političkim odlukama.
Drugi je korak rasprava o potrebama
Treći je korak rasprava o cijenama zdravstvenih usluga.
Ukoliko se ne prihvati realna cijena zdravstvenih usluga kao jedino dugoročno valjani korektiv organizacije rada uz zdravstvu sadašnje se mane sustava ne mogu ispraviti. Nijedan sustav koji ne prihvati realnu cijenu rada dugoročno ne može uspjeti.
Problem počinje od izbjegavanja određivanja cijene rada.
Ovo je pravi test ozbiljnosti svakog pokušaja reforme zdravstva.

Komentari

problem se može svesti samo

problem se može svesti samo na jednu stvar - nedostatak političke hrabrosti da se takvo nešto učini. sjetimo se, uvođenje plaćanja 10 kn za svaki odlazak doktoru čak i uz mjesečni limit od 30 kn dočekan je na noževe. jednostavno nema načina da se taj problem iješi na način koji će građanima biti prihvatljiv. nitko ne želi direktno plaćati uslugu za koju je na navikao da se financira iz proračuna, a da bi takvo nešto bilo nužno i više je nego očito.

..............................................................................................
Get your facts first, then you can distort them as you please.

Tko je glasao

Problem uopće nije u novcu.

Problem uopće nije u novcu. Pogledajte samo afere Brodosplit ili u cestogradnji... to su ogromne svote novaca koje nestaju. Tako da govoriti da novaca nema je čista izmišljotina. Novaca ima, ali se oni preusmjeravaju u privatne đepove (čitaj kradu).

Glede participacije od 10kn, ona ne bi bla problematična da takav sustav ne pogađa upravo one koji su već više od 15 godina izvrgnuti sustavnoj pljački, penzioneri. Sad im se kao vraća dug, a realno stanje je da prosječna penzija nije ni blizu neke normalne mirovine i iz dana u dan je sve manja u odnosu na prosječnu plaću. I naravno opet se govori da nema novaca...

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci