Tagovi

Kraj Republike Srpske? Ili, koliko se isplati genocid?!

Kada je Peter Galbraith ( kao gost kod Stankovića u „Nedjeljom u dva“ povodom izlaska njegove knjige „Kraj Iraka!“ ) pričao o stanju u Iraku iznenadila me spoznaja da je formiranje Kurdske države na sjeveru Iraka već gotova činjenica, što predstavlja kraj Iraka kakvog smo donedavno poznavali. Činjenica da Amerikanci (barem oni koji su organizirali svrgavanje Sadama) nisu poznavali temelje na kojima je povijesno bila zasnovana i realno se održavala ta država, nije neki bitan podatak. Uostalom, pitanje je, da li je američko neznanje doista presuđivalo u slijedu događaja, ili jednostavno američki politički pragmatizam (poslije kolapsa Sadamove vlasti, Amerika tj. Busha juniora i saveznike je interesirala samo naftu, koju su jedinu stavili pod kontrolu, dok su sve drugo prepustili stihiji, u kojoj je definitivno izgorio nama poznati Irak).

Razlike između sunita i šijita su zaista velike i često nepremostive (pa čak završavaju međusobnim krvavim obračunima) iako se formalno radi o ljudima istog (arapskog) porijekla, (što kod njih općenito ne igra neku veliku vrijednost). Na sjeveru je Kurdistan , naseljen posve drugačijim narodom (podijeljenim između tri države -Turska, Iran i Irak) koji do sada nikada i nigdje nisu imali ni minimalnu autonomiju. Zato smutnja u Iraku je bila preveliki izazov a da ga se ne bi pokušalo iskoristiti za osnivanje vlastite države.

Irak unutar današnjih (još samo formalnih) granica nastao je tek 1932 uspostavljanjem Hašemitske kraljevine (uz političke i vojne garancije Britanskog kolonijalnog režima), da bi vojnim udarom 1958 godine se pretvorio u Republiku (koja se oslonjala na Sovjetski savez), a onda je 1968 godine vlast preuzela (tzv. socijalistička) stranka BAAS, uz pomoće koje je Sadam Hussein, pobivši svoje oponente, Irak pretvorio u diktaturu manjinske opcije (Sunita) nad većinskim narodima Šijita (na jugu) i Kurda (na sjeveru). Umjetno porijeklo te tvorevine britanskih kolonijalnih interesa je uočljiva u pravocrtnim granicama (određivanja granica ravnalom na zemljopisnoj karti je lako prepoznatljivi znak nagodbi kolonijalnih velesila, jer se stvaran život nigdje takvim crtama ne piše).

Ono što posebno impresionira kod Petera Galbraitha jest logika kojom objašnjava stvaranja Kurdske države (na sjeveru Iraka), isto tako kao i stvaranja nezavisnog Kosova (na jugu Srbije). U njegovom sagledavanju stanja stvari ima dosta poučnog, ( jer je on, kao diplomata, pripadao sferama moći koji su kreirali mnoge stvari, i opet će radi neumitnih promjena u američkoj administraciji gdje ga očekuju opet neke važne uloge). Zapamtite bitnu razliku između demokrata (kojima Galbraith pripada) i republikanaca (kojima pripada Bush): Dok je Bush pokrenuo pomalo besmisleni rat u Iraku (radi vjerojatnih interesa krupnog kapitala koji ga podržava), smirivanje rata vojnim sredstvima na Balkanu je pokrenuo Clinton. Poslije balkanskih ratova je na Balkanu ostalo dosta neriješenih stvari, koje demokrati nisu mogli dovršiti radi promjene vlasti u Americi (ali će uskoro opet imati prilike se angažirati jer proces redefiniranja Daytona je nužnost koji je već započeo i koji čeka demokrate da taj čvor razrješi na civilizirani način - jer Republika Srpska to svakako nije).

Kad se analizira ono što je Galbraith rekao, sve se vrti oko ljudskih prava, odnosno njihove zloupotrebe, koja ponegdje eskalira do genocida - a to je nešto što se danas više ne tolerira. Poslije totalitarističkih iskustava, koja su izazvala Drugi svjetski rat, a potom Hladni rat, svijet više nije isti, takvim tendencijama nema više popuštanja, jer je na filozofiji ekskluzivizma svijet bio doveden na rub opće katastrofe Eksluzivizam je ustvari svaki nacionalsocijalizam, od talijanskog fašizma, preko njemačkog nacizma i Japanskog imperijalizma – uključujuće i sve njihovih kvislinške refleksije u pridruženim zemljama, među kojima je bila i NDH kao čista i do samog kraja dosljedna fašistička tvorevina. Imala je nekoliko šansi da promijeni boje, ali je, na žalost hrvatskog naroda, „crna boja“ bila prevladala do samog kraja, čak i iza završetka rata. Mi se za našu internu upotrebu možemo tješiti da je NDH bila i izraz težnji hrvatskog naroda za svojim državom, ali to u svjetskim razmjerima ne znači ništa (osim možda razmišljanja koliko su ispravni nacionalni osjećaji zloupotrijebljeni u ideološke svrhe – što je u ono vrijeme bila dosta raširena pojava kojoj se više ne gleda kroz prste). U suvremenom demokratskom svijetu su razni iredentizmi (tj. nasilna zaokruživanja nacionalnih, povijesnih i rasnih „prava“!) ostali zapamćeni kao loše iskustvo, pa je u današnjem svijetu svako poigravanje s „crnom bojom“ opasno i rezultira neugodnim posljedicama (no to je tema s kojom ću se pozabaviti u posebnom postu).

No da se vratimo Galbraithovim paralelama (kako sam ih ja doživio) između Iraka i Srbije (Jugoslavije), odnosno (zlo)upotrebama genocida protiv stvaranja novih država na njihovim ruševinama).

Kako i Irak tako i Jugoslavija odnosno Srbija su bila umjetna tvorevina. Mada je Jugoslavija bila produkt hrvatskog idealiziranja panslavenstva (više kao bijeg pred germanizacijama, mađarizacijama, talijanizacijama), ona je od strane srpske elite bila shvaćeno kao nagrada, za status žrtve koju je Srbija stekla u kataklizmi Prvog svjetskog rata. No ta „nagrada“ je u sebi nosila klicu budućeg raspada: Naime, u novoj tvorevini Srbi su bili manjina (prema ukupnom broju stanovnika)! Da bi očuvali „stečevinu“ nužno su se okrenuli ideji imperijalizma i nacionalnog ekskluzivizma. To je prouzročilo raspad prve Jugoslavije (u požaru Drugog svjetskog rata), a dovršilo raspadom same Srbije (poslije pada „hladnog rata“). I poslije raspada Jugoslavije Srbija je opet nacionalno ostala najnehomogenija. Da bi silom očuvali „stečevine“ neoprezno su upalili šibicu u eksplozivnoj atmosferi balkanske krčme. Kad im razvoj ratnih događanja na prostorima bivše Jugoslavije nije išao u prilog, pribjegli su genocidu, ne vodeći računa o tome da je to grijeh, kojeg suvremeni demokratski razvijeni svijet više ne prihvaća, grijeh s kojim će biti obilježene mnoge sljedeće generacija Srba (bez obzira na princip individualizaciju krivnje).

Isto tako se Irak, poslije Sadamovog osvajanja vlasti našao u sličnoj situaciji – Sadam je uza sebe imao samo manjinski narod sunita. Da bi se održao, svoj je narod „obdario“ privilegijama, razvijao je kod njih „imperijalnu svijest“ i osjećanje više vrijednosti, te se uz krajnje nehumane genocidne ekspedicije uspio relativno dugo održati.

Iza Drugog svjetskog rata demokratski svijet suočen s genocidom kao realnom činjenicom (i svim pošastima koje genocidna praksa ostavlja iza sebe), izgradio je zaštitne mehanizme zasnovane na primjeni sustava ljudskih prava. Tako su kao presedan Židovima, tim najvećim žrtvama genocida u Drugim svjetskom ratu, omogućili formiranje vlastite države. To je bio logičan završetak civilizacijske sramote zvane holokaust. Naime, u međunarodnim odnosima, jedino racionalno rješenje i garancija protiv mogućeg ponavljanja genocida je vlastita država, (jer se onda sami mogu legitimno braniti), ili im u slučaju potrebe može priskočiti međunarodna zajednica (ili pak pojedine države ako zakaže međunarodna zajednica).

Povijest srpske genocidne prakse prema Kosovarima seže još u Balkanske ratove (koji su bili izraz imperijalizma novostvorene srpske države koji se uspjeravao i prema makedoncima i Crnogorcima također). Te imperijalne tendencije su se nastavile u Prvoj Jugoslaviji (kad se provodio unitarizam kojeg su srušili u prvom redu Hrvati) da bi u Drugoj Jugoslaviji Tito osigurao federalnu organizaciju, osiguravši Kosovu jaku autonomiju. No čim se Jugoslavija urušila, jer srpska imperijalna svijest nije pristajala na širu demokratizaciju prostora, kod Srba je proradio opet stari genocidni crv, te su širom bivše Jugoslavije posijali veliko zlo, a naročito kod najnemoćnijih, tj. u Bosni i na Kosovu.

Direktna vojna intervencija protiv Srbije je nastala kad je na Kosovu nastalo neodrživo stanje, kad su srpske genocidne akcije prešle svaki mogući prag tolerancije. Srbija je vojno poražena, a genocid je žestoko kažnjen. Posljedica tih dviju činjenica je samostalno Kosovo. Nitko više nikada neće dozvoliti korak unatrag i pristati na srpsko radikalsko ucjenjivanje, te vratiti Kosovo pod jurisdikciju Srbije. Srbima jedino preostaje tu činjenicu naplatiti kroz neke druge vrijednosti, recimo kroz pomoć demokratskim snagama unutar nje, i ubrzani pristup Europskoj uniji. Nadajmo se da će biti dovoljno pametni!

Kurdi na sjeveru Iraka su bili također žrtve teškog Sadamovog genocida. Amerika i saveznici već u prvoj vojnoj intervenciji protiv Sadama (prvi Zaljevski rat) su se u vojnom smislu oslonili na Kurde. Poslije vojnog poraza Iraka (kad su zaustavljene operacije protiv Sadama), saveznici su reagirali na Sadamov genocid protiv Kurda (bombardiranjem i zabranom letova na sjeveru), što je Kurdima omogućilo mirniji razvoj ka neovisnosti. Drugi zaljevski rat dočekali su spremni, i pripomogli da se Sadamov režim raspao kao kula od karata.

Danas su samostalne država iračkih Kurda, kao i Kosova gotove činjenica. Nitko više prema njima neće nekažnjeno upotrebljavati genocid bez posljedica: Ne samo zato što su pod posebnom zaštitom svjetskih moćnika, nego i (najviše) radi toga što su i sami osposobljeni da se tome efikasno suprotstave.

I sada dolazimo do još jedne paralele: To su dva druga genocida koja još nisu sankcionirana, ali se jasno ukazuju skora rješenja. To je sudbina Šijita u Iraku (koji trebaju formirati svoju državu mada se tamo još vodi vjerski i građanski rat), te problem Bošnjaka u Bosni i Hercegovini (gdje je u tijeku revizija Daytonskih ugovora). Washington će poslije skorih promjene, imati priliku rješavati oba ova slučaja, pa zato treba dobro osluškivati poruke koje otvoreno ili prikriveno Galbraith šalje, jer će u novoj administraciji vjerojatno imati važnu ulogu (u Iraku kojem s posvetio posljednje vrijeme, ili na prostorima bivše Jugoslavije, u razrješavanju čega je svojedobno imao važnu ulogu).

Peter Galbraith je rezolutan da će Šijiti, kao većinski narod u Iraku, nakon što je bio izložen dugotrajnom genocidu od strane Sadama (i njegovih sunita), dobiti svoju državu. Donedavno dominantni Suniti postati treća država na tom prostoru, i najmanja, što je logičan rasplet iskazane okrutnosti, ali i znak i opomena, da se genocid u suvremenoj stvarnosti ne isplati.

Peter Galbraith je rezolutan u još jednoj stvari: Srbija neće dobiti nikakvu kompenzaciju u Bosni za gubitak Kosova. Kako je rekao, to su dvije odvojene stvari. Kosovo je rezultat srpskog gubitka rata i u ratu iskazane genocida prema Kosovarima. Republika Srpska je rezultat srpskog genocida prema Bošnjacima, što joj neće biti oprošteno, a od potpunog vojnog poraza ih je spasila američka intervencija, kojom su snage Bošnjaka i Hrvata zaustavljene na prilazima Banjaluke, ali ne radi vojne snage bosanskih Srba (koji su već doživjeli vojni poraz) nego radi sprečavanja humanitarne katastrofe golemih razmjera, o čemu svjedoči sam Galbraith u Jutaranjem od 19.05.2007 Da smo pustili HV u Banja Luku, RS bi bila poražena kao Njemačka 1945 .

Kakvo će stvarno konkretno rješenje se uskoro dogoditi, možda i nije toliko važno. Samo je važna demokratizacija cijelog ovog prostora, u kojoj će nacionalna ekskluzivnost i dominacija jednih nad drugima, biti definitivno stvar prošlosti. Srpska nedemokratska misao (kod radikala i donekle Koštunice u Srbiji (vidi Nakon Kosova, Srbi bi kompenzaciju u BiH?) zasada još uvijek ne može shvatiti što ih to čeka u bliskoj budućnosti, i koji su im nacionalni prioriteti – nasreću pušu tamo sve jače novi vjetrovi (pa i Hrvat na čelu Skupštine).

Ili kakva se to razmišljanja motaju po glavama u sadašnjim strukturama Republike Srpske, koji ljubomorno pokušavaju održati svoje na zločinima stečene tekovine (vidi Dodik: Za mene je RS svetinja, a BiH može i biti i ne biti ) pa još uvijek razmišljaju u preživjelim misaonim kategorijama, umjesto da se angažiraju na općoj demokratizaciju svoje federalne jedinice.

Što bito Srbima značilo da Kosovo ostane u Srbiji, ako će morati dosljedno provoditi demokratski princip samouprave, s već vrlo jasnom perspektivom uključivanja u Europsku uniju, koja opstoji na visokim demokratskim standardima i jakom regionalizmu?

Što bi to ostalo od sadašnje Republike Srpske, koja se definitivno neće pridružiti Velikoj Srbiji, nego ostaje u Bosni i Hercegovini, ali će sutra kao demokratizirana regionalna jedinica morati biti uključena u Europu regija, i kao takva biti prisiljena primjenjivati najviše standarde ljudskih prava (od kojih je na prvom mjestu pravo na imovinu i siguran život).

A Galbraith će, ili barem njegovi istomišljenici biti po svoj prilici uključeni u pometanje zaostalog civilizacijskog smeća, koji je ostalo nepočišćenu u Iraku i na Balkanu. I ne samo Galbraith (vidi Voditelj misije OESS-a u Hrvatskoj Jorge Fuentes Monzonis-Vilallonga: Nema trgovine Kosova za Republiku Srpsku ).

Komentari

Tko jos moze biti toliko

Tko jos moze biti toliko naivan i doista vjerovati da Ameri nisu znali ili ne znaju sto ondje rade!
Gospoda Ameri su dimenziju ispred i dok svijetu izvoze svoga infantilnog presidentea kome se podjednako sto spradaju sto zgrazaju i lijevi i desni promatraci medijskih zjaka, oni su vec odradili posao i tamo i drugdje. Mislio sam da cemo bar mi biti pametniji, a s obzirom da smo na svojoj kozi osjetili sve principe po kojima djeluju, na zalost nista od toga. Sve smo zaboravili i prepustili se.
Srbi koje su prije nesto drzali pod bombama, a sada gledaju u Nato jos drasticniji su primjer.

Cijeli svijet drze u takvom medijskom jarmu namecuci posve idiotske i infantilne teme.
Pa zar nismo vidjeli na vlastitoj kozi kako se (od strane famozne zabrinute medunarodne zajednice) organizira rat i kako se on privodi kraju, na koga se i kako prebacuje odgovornsot, na kojim principima i s kakvim sve mehanizmima. Vidilo se to lijepo kod nas, u BiH, na Kosovu, ali i Afganistanu, Iraku. Sada u Iraqu ginu zavadene grupe, a Ameri tu sufliraju tek koliko moraju.

Americki ratovi danas predvode se medijskim stilom kojega najbolje oslikava djelovanje Michaela Moora. Mi smo vrlo lose naucili lekciju iz bivseg sustava i doba hladnog rata. kako i ne bi kad smo pripadali puno rigidnijim oblicima indoktrinacije, dok je onaj zapadni bio znatno suptilniji i samim tim potpuniji. Zato smo mi i vrlo lake zrtve.

Bas kao sto se madionicarske vjestine temelje na skretanju i odvlacenju pozornosti uz pokoji prljavi i nestasni tehnicki dodatak, tako i Ameri svima nama serviraju predstavu koju uredno pusimo. U svemu tome ipak mi je najmilije gledati mladonadobudne uspuhane lijeve snage koje su se pokazale idealne za trikove ove vrste.

Tko je glasao

Analogija je zanimljiva i

Analogija je zanimljiva i čini se logična. Mislim da će SAD insistirati na neovisnosti Kosova. Srbija je od 1912, kad je zavladala Kosovom, tamo provodila teror, na razne načine i raznom obimu, da bi totalnu eskalaciju terora napravila 1999. Današnja vlast u Srbiji i dalje želi Kosovo kao zemlju, kao određeni broj kvadrata. Ljudi, osobito Albanci ih ne zanimaju. Oni i dalje žele Kosovo bez Albanaca. Ovo sam zaključila prateći kampanju donošenja novog Ustava Srbije ove zime. To je bila idelalna prilika da se iznesu prijedlozi riješenja za Kosovo. I što se dogodilo. Naoko ništa. Srbija nije iznijela nikakve prijedloge. Ali na drugi pogled rekla je puno. Najviše rasprave i kao ključni se pokazalo definiranje Kosova kao Srpskog u preambuli. Time se poručilo, to je srpska zemlja. Slijedeći korak je bio, ne pozivanje albanskih birača s Kosova na glasanje o Ustavu, jer su oni prema formalno pravnom statusu u njemu, građani Srbije. To je značilo, ali vi niste poželjni u Srbiji, ne želimo vas. Mislim da je međunarodna zajednica to shvatila, i da Kosovo više neće biti pod vlašću Srbije.
Što se tiče BiH, ovakav status je neodrživ. Nacionlističke stranke se međusobno podržavaju na vlasti, i pljačkaju do besvjesti. Svaki pokušaj spriječavanja kriminalnih aktivnosti odmah se proglašava političkim revanšizmom i nacionalnom ugrozom. Normalan i pošten život je nemoguć. BiH se mora reorganizirati na način da ima nekoliko regija, i da nema nacionalnih predznaka. Takav jedan prijedlog je, nedavno iznijela katolička crkva ili franjevačka provincija Bosne Srebrene. RS se svakako mora ukinuti, jer je to uistinu genocidna tvorevina. I na kraju okrenuti se ekonomiji i standardu, pa će i problemi biti manji. Međunarodna zajednica ide u tom smjeru, ali bojim sa da dok Ameri se ne uklju, ništa od toga.

Tko je glasao

U Srbiji ipak pušu neki

U Srbiji ipak pušu neki novi vjetrovi. U nedavnom gostovanju "Hrvata na čelu Skupštine" Dulića u jednoj od emisija na HTV-u smo imali prilike čuti dvije bitne stvari.

Prvo, on je svjestan situacije na Kosovu i trenutnog međunarodnog položaja Srbije. Eksplicite je izjavio da oni za Kosovo ne namjeravaju ratovati, ali da će koristiti odredbe međunarodnog prava da tim putem pokušaju osporiti neizbježno, pored naravno nade u ruski veto i potporu nekih drugih zemalja kod kojih su u međuvremenu intenzivno i navodno uspješno lobirali.

I drugo, prilično jasno je rekao da će budući položaj Kosova pokušati "naplatiti" ubrzanjem procesa integracije u EU zajednicu.

Što se tiče Republike Srpske, Galbraith je jasno rekao da ona s Kosovom nema nikakve veze i da je isključena bilo kakva kompenzacija. Dakle, realno je za očekivati da će RS kao takva biti ukinuta revizijom Daytonskog sporazuma.

Ono što mene zanima u priči oko revizije istog je uloga i držanje Hrvatske. Nismo ni mi bili bez uloge u ratu u BiH, a sudjelovali smo i u kreiranju samog sporazuma.
Bit će vrlo važno imati konstruktivnu ulogu, bez obzira bila ona formalna ili neformalna. Trebat će prevladati "dječje bolesti" iz onog perioda i paziti da se ne pojave simptomi recidiva.
Od držanja tijekom procesa koji je započeo, ovisit će i tempo našeg priključenja uniji.

Za sada je vidljiv Sanaderov napor da ujedini HDZ BiH, ali se bojim da je to trenutno najviše u funkciji parlamentarnih izbora kod nas, a manje da je usmjereno na procese koji se odvijaju u BiH.

Možemo li biti sigurni da će HDZ, izgubi li na jesenskim izborima pa i u mjesecima prije njih, odigrati ulogu koja se u BiH od hrvatskog HDZ-a očekuje?

B-52

Tko je glasao

sm, Dobro napisano i istog

sm,
Dobro napisano i istog sam mišljenja,samo mislim kak se ne treba bojat da je to radi dolazečih izbora.

Tko je glasao

ovo je naprosto

ovo je naprosto nevjerojatno. ja ne znam šta je u ovom tekstu gluplje, ali predlažem sljedeće "bisere": šijiti kao narod, šijiti i suniti svi arapskog podrijetla. al brija je da se vi mudri blogeri slažete.

Tko je glasao

Uz najbolju volju ja te

Uz najbolju volju ja te nisam razmel.Možda to leži na mojim godinama ili sam intelektualno tebi ne dorasel.

Tko je glasao

Skviki, ja ga razumijem,

Skviki, ja ga razumijem, mislio sam ne odgovarati ali sad vidim da moram pobliže objasniti svoje razmišljanje.

U tekstu sam opisivao Galbraithove stavove, tj. kako ih je on doživio, uživo među njima, i onako kako sam ih ja razumio (prihvaćajući i da griješim -skupa s Galbraithom) - no hajdemo suprotstaviti argumente:

U Iraku postoje tri grupacije potpuno različite od kojih je jedna (Suniti) htjela gospodariti, i izlagala druge dvije skupine najgorim oblicima genocida (do nasovne upotrebe bojnih otrova, što je bilo povodom za intervenciju Amerike).

Kad neke skupine idu tako jedni protiv drugih, onda žive jedni pored drugih, to je odvojeni a ne zajednički život. U odvojenom življenju se stvaraju različite navike, vrijednosti i kulture, i to je zametak stvaranja nacije, čije formiranje će konačno dovršiti odvojeni život.

S druge strane, Irak, kad mu se pogleda povijest, jest pretežno arapski, ali genetski i povijesno to je jedna mješavina raznih naroda (kao što je i svaka druga, pa i naša hrvatska nacija - jer Hrvati imaju zajedničku povijest, jezik isl. ali- presuđuju osjećaji; naime može biti i Hrvata koji se tako ne osjećaju (kao što je naj predsjednik srpske skupštine).

To je realnost koju teba uvažavati, a svako fetišiziranje nacije je nerealno. Nacije se nacije rađaju, razvijaju i umiru - to nije nikada nešto unaprijed zadano što traje do vijeka. Genska istraživanja pokazuju da smo mi možda većim dijelom prepoznatljivi u genskom kodu, ali imamo i drugih primjesa. Kad bi se genska istraživanja mogla svestrano proširiti i uspoređivati možda bismo našli negdje sličnosti gdje bismo najmanje očekivali.

Da bude jasnije (a na što anonimni puca) jest formiranje država i nacija. Mogu li suniti imati svoju državi, i mogu li kao takvi prerasti u naciju, to je proces transformacije koji povijest poznaje i ovdje na našim prostorima. Kad je rat u Jugoislaviji počeo, i Srbi i Hrvati su se nadmetali da proglase muslimane svojima, ali je trebalo i njih o tome pitati. Oni su u međuvremenu formirali većinski svoju naciju, kojoj su u međuvremenu našli i ime, pa tako više nisu muslimani nego Bošnjaci.

Anonimni nožda, a vjerojatno i mnogi drugi, još polaze od toga da vjera ne može biti nacija, no to je statičko sagledavanje stvari - muslimani u Bosni su imali svoju državu dugo vremena, vjerski su većinski bili u srednjem vijeku bogumili-pataerni, te izloženi jakom srednjevjekovnom genocidu (čak i križarskim ratovima), prelazak na islam je bio nekakav bijeg od onih koji su ih progonili. Potom su bili odvojeni pašaluk u turskoj carevini, potom autonomna jedinica u austrijskom carstvu, potom posebna republika u komunizmu, a u ovom post-komunističkom razdoblju su izražavali samostalne želje i opet bili izvrgnuti nasilju i genocidu, koji im je danas prerasao u državotvornost, koju niko više nikada neće dovoditi u pitanje.

I na kraju, arapski pečat mnoštvu ljudi postoji, ali oni su kao i Slaveni - neka daleka povijesna činjenica, jer su u međuvremenu od raznih Slavena stvorene kompaktne nacije, kao što su u svježijoj povijesti formirane razne specifične arapske države, koje ne mogu zajedno. Libija je negdje formirrala tzv UAR sa Sirijom koja nikada nije zaživjela. I neće. Može se samo raslojavanje nastaviti kao u Iraku, jer razdvoijeni život, nasljeđe, i narodi koje su integrirali donose svaki ponešto, kultura, način života i tradicije ih sve više udaljavaju, i nema šanse da se Arape smatra nacijom isto tako kao što se ni Slavene više ne može smatrati nacijom, te panslavenske slove smo skupo platili.

Dakle, ono što je Galbraith htio reći, a i ja s njime jest da su suniti i šijiti radni nazivi za formiranje posebnih država, koje će ako zažive stvoriti temelje nacionalne kompaktnosti.

Uostalom, Irak (pogledaj ime Irak na Wikipediji) kao nacija ne postoji, vrlo je kasno formirana država a samo ime nije nikakvo nacionalno nego povijesno ime još od sumerskg ili aramejskog podrijetla,

To je ime uzeto kao naziv koji je trebao ujediniti vrlo različite grupacije hna tom prostoru (nešto kao ime Jugoslavija) - i nije se održalo u praksi.

Tko je glasao

Nisam bas upucen u razlike

Nisam bas upucen u razlike izmedju sita i sunita no mislim da su oni dio iste religije. takodjer koliko sam cuo i jednih i drugih ima i u drugim arapskim zemljama tako da dvojim oko njihove nacionalne diferencijacije. Prije bi bilo da su njihove razlike slicne razlikama izmedju katolika i protestanata medju kojima je takodjel dolazilo do vise ratova. Muslimani u bosni iako istih korijena kao i krscani tijekom stoljeca stvorili su naciju jer su imali i razlicitu vjeru i kroz to razlicite obicaje i kulturu u odnosu na krscane tako da se o njima moze govoriti kao o naciji koja je razlicita i od Srba i od Hrvata.
Sto se tice osjecaja tu se potpuno slazem jer nacija je prijesvega osjecaj pripadnosti jednom krugu koji je prijesvega definiran kulturom i obicajima a tek onda religijom. Sto se tice primjera odnarodjivanja od svojeg etniciteta najbolji primjer bi bio Ivo Andric koji je sebe smatrao srpskim piscem ili recimo slavoljub Penkala koji se smatrao hrvatskim izumiteljem makar je bio Ceh.

Tko je glasao

Ova diskusija je otvorena

Ova diskusija je otvorena radi prigovora kojeg je uputio neki „anonumni korisnik", pa je Skviki tražio razjašnjenje.

Pročitao sam još jednom cijeli moj gornji post da možda nisam napravio grešku radi koje me "Anonimni prozvao“. No nisam. Ja sam samo u jednom dijelu spomenuo šijite kao narod ali nigdje kao naciju, mada sociološki i lingvistički postoji velika razlika. Narod se često uzima u nekom općem smislu, koji ne podrazumijeva političko biće, a nacija gotovo uvijek naglašava političku dimenziju, koja se naknadno stvara radi posebnih veza i razloga koje se unutar nekog naroda stvaraju.

Ako je to isti "Anobini korisnik" koji je dao malo detaljniji komentar na drugim mjestu, vjerojatno ima neke osobne razloge za takve stavove. No dobro je i znati o čemu se govori. Naime, da sad ne tražim sociološke razlike pojmova narod i nacija (ja sam upotrijebio samo narod ali ne i nacija) samo ću ovdje navesti lingvističke razlike u engleskom jeziku, na WordWeb dictionary koje lako provjerite:

Noun: people
1. (plural) any group of human beings (men or women or children) collectively
2. The body of citizens of a state or country
3. Members of a family line
4. The common people generally

Noun: nation
1. A politically organized body of people under a single government
2. The people who live in a nation or country
3. A federation of tribes (especially Native American tribes)

Sociološka rasprava bi još bliže razjasnila razlike između pojmova naroda (kao skup pojedinaca) i nacije (kao političkog bića), ali je i ovo dovoljno.

„Anonimni korisnik“ je u svom odgovoru polazio od hrvatskih (i srpskih) iskustva u Bosni i Hercegovini. Tamo se jako griješilo, jer je muslimanski narod svima njima (i nama) pred očima izrastao u naciju, u političko biće s čvrstom unutarnjom čuvstvenom i političkom kohezijom - i to najviše radi izloženosti genocidu, što je Galbraith naglašavao.

To je danas činjenica koju nitko ne može promijeniti, nego se preispitati gdje smo to griješili, a jedini izlaz danas jest suživot zasnovan na uvažavanju i ravnopreavnosti. To nije lako prihvatiti (ali ono što tamo napravljeno provodeći silu ionako nije dio nacionalnog ponosa radi kojeg se to ne bi učinilo.

Unutarnji koncenzus će se morati postiči. Jedan moj prijatelj ovdje više u šali, ali i u zbilji kaže kako se Kosovo može riješiti - treba sjesti s Kosovarima izvršiti pomirbu (koja uključuje ispričnicu) i tražiti od Kosovara besu, koju bi svi oni poštivali. Tamo na Kosovu se ništa više na silu ne može postiući, kao ni u Bosni, a Republika Srpska inzistira na sili, iako nema nikakvo realno ni moralno pravo na to.

Tko je glasao

Anonimni korisnik“ je u

Anonimni korisnik“ je u svom odgovoru polazio od hrvatskih (i srpskih) iskustva u Bosni i Hercegovini. Tamo se jako griješilo, jer je muslimanski narod svima njima (i nama) pred očima izrastao u naciju, u političko biće s čvrstom unutarnjom čuvstvenom i političkom kohezijom - i to najviše radi izloženosti genocidu, što je Galbraith naglašavao.
Muslimani su izrasli u naciju puno prije. Problem je bio u svojatanju ili s jedne ili s druge strane koje nisu shvatale samosvjesnost naroda koji je postao nacija. Ovaj posljednji rat mozda je posluzio kao katalizator pojacane samosvijesti muslimanske nacije no ona je bila formirana puno prije.
Sto se samog Kosova tice posljednje vijesti javljaju da od ruskog veta nema nista nego ce ruske trupe obezbjedjivati srpske dijelove Kosova. Za uzvrat su dobili kako se na nato samitu nece pozvati neke zemlje u clanstvo. I vjerojatno jos ponesto sto je ostalo iza kulisa. Tako da srbijanska politika uzdanja u rusku pomoc dozivljava fijasko kako smo i nedavno komentirali.

Tko je glasao

Ni sam ne vjeruje u to kaj

Ni sam ne vjeruje u to kaj pišeš.

Muslimanska vjera je došla na naša područja s otomanskim carstvom i sprovađala genocid koji se do tog vremena nije događal jer su se različite etničke grupe mješale.
Ko je vas svojatal?
Na našim područjima su živjele razne etničke grupe ali nikakvi muslimani.

Tko je glasao

Ni sam ne vjeruje u to kaj

Ni sam ne vjeruje u to kaj pišeš.

Muslimanska vjera je došla na naša područja s otomanskim carstvom i sprovađala genocid koji se do tog vremena nije događal jer su se različite etničke grupe mješale.
Ko je vas svojatal?
Na našim područjima su živjele razne etničke grupe ali nikakvi muslimani.
Izgleda da se ne razumijemo. Muslimani koji zive u Bosni pretezno su slavenskog porijekla i kako je frederik napisao radilo se o patarenima koje je proganjala i pravoslavna i katolicka crkva te su oni primili muslimansku vjeru koja ih je zastitila. Pored toga i pravoslavci i katolici su primali muslimansku vjeru zbog osobnih probitaka jer je to znacilo odredjene privilegije. No pored vjere poprimali su i drugacije obicaje te drugaciju kulturu u odnosu na ono sto su bili prije. Samim time su izrasli u posebnu narodnosnu skupinu koja je poprimila sve odlike nacije. Jezik, obicaje, kultura i nacionalna samosvijest. Samim time makar su sastavljeni od slavenskog stanovnistva postali su zasebna nacija i danas za Muslimana ne mozemo reci da je Srbin ili Hrvat osim nekolicine kao sto je Nemanja Kusturica ili slicni slucajevi s druge strane. Oni koji jos ne znaju moderne su nacije pocele nastajati pocetkom devetnaestog stoljeca. I ti procesi i danas traju i nisu konacni. Naravno da to smeta i s jedne i s druge strane onima koji bi htjeli Muslimane u svoj nacionalni korpus. Naravno da se muslimanima koji se zele izjasniti ili kao Srbima ili kao Hrvatima to ne smije braniti.

Tko je glasao

Muslimani u Bosni su u

Muslimani u Bosni su u procesu dovršenja formiranja nacije pod imenom Bošnjaci.
Ne radi se o patarenima koje je proganjala pravoslavna i katolička crkva te su primili muslimansku vjeru koja ih je zaštitila. Samo početni korak ulaska u tu "zaštitu", tursko osvajanje, trajao je 100 godina, bez pomoći ostalih kršćanskih zemalja. Obzirom kako je moćna turska vojska osvajala ostala evropska područja, daleko najveći otpor tim osvajanjima i zaštiti u islamu je pružila Bosna. Nadalje, uprkos višestoljetne turske vladavine i dominacije islama (kršćani su podređena raja), iseljavanja kršćanskog stanovništva, a u par navrata velikog, te znatno većeg populacijskog rasta Bošnjaka muslimana, otkud toliko kršćana u BiH? Nešto je veoma nelogično.

BiH je puno složenija, pa nije zgodno da se tretira krajnje pojednostavljeno, pogotovu ne potpuno krivo pojednostavljeno. To najmanje koristi Bošnjacima muslimanima. Kod njih sada apsolutno dominira trivijalna mitomanija povijesti, koja je u zadnjih desetak godina dovedena do apsurda. Ad trivijalnog iskrivljavanja povijesti, nije jedan se bošnjački povjesničar nije mogao pozabavati srednjim vijekom a teško i kritički razdobljem turske vlasti. Dominiraju mali segmenti te povijesti, do ljiljana i polaganja prava na slavnu srednjevjekovnu državu, i gaje se mitovi iz doba turskog osvajanja, kojem su njihovi preci pružali veliki otpor. Radi se internoj drami. Prvi bosanski kraljevi su krunjeni i sahranjeni u kraljevskom području Visokog, u klasičnoj franjevačkoj crkvi. Franjevci su jedini kontinuitet BiH od tada na ovamo. Ad tadašnje crkvei države, radi se o uobičajenoj praksi pokušaja ovladavanja od strane mađarskog kraljevstva, što je bila klasična evropska praksa. Kraljevi su se zvali Tvrtko i slično.

BiH je natprosječno na udaru potpuno iskrivljenih mitova i laži, pa joj je veoma potrebna istina o svemu. Kad je slavna srednjevjekovna država, slavno tursko doba, najslavnije razdoblje Austro-Ugarske (napravljeno sve bitno), preslavno doba druga Tita, otkud toliki problemi i takva stanja u BiH?

Tko je glasao

Da, Još nešto, iz

Da,

Još nešto, iz sadašnje perspektive je teško gledati to vrijeme. Naime u toi brijeme sred nnjeg vijeka su Arapi bili na daleko najvišem stupnju kulturnog i naučnog razvitka (pogledaj povijest filozofije tog doba), a kršćanstvo je dosta zapinjalo radi inkvizicije koja je kočila razvoj, i tek od renesanse se sve to počelo mučno ali postepeno razvijati, da bismo onda sve u svijetu nadmašili (zahvaljujući protestantizmu - prema Weberu).

Dakle, u to vrijeme je i Tursko carstvo bilo na svoj način jako razvijeno (kažem na svoj način jer je to ipak drugačija kultura). Postoji povijesna činjenica da su Francuski kraljevi imali posebno dobre odnose s otomanskim carevima.

Dakle u to vrijeme nije postojala tolika razlika u kulturnim i civilizaccijskim mjerilima, pa je oakšavalo religijske migracije. Ta rigidnost se tek kasnije pojavila u vrijeme kad je Tursko cartvo propadalo, pa primjenjivali okrutne metode u baoiorima održavanja.

Mi to vrijeme ne smijemo gledati iz naših današnjih saznanja i iskustava. Treba pročitati nešto knjiga o tim vremenima, nmpr. baš nedavno sam čitao Osmansko carstvo Josefa Matuza, izdanje Školska knjiga 1992.

Tko je glasao

Ad djela o BiH, tursko

Ad djela o BiH, tursko osvajanje je trajalo više od 100 godina a islamizacija bitno više, praktički do 19. stoljeća, uz činjenicu znatnog udjela podređenih kršćana (raje), što u današnjim prilikama čini stvar ne tako jednostavnom i unutar Bošnjaka a na nivou BiH još složenijom.

Tko je glasao

UAR - nije Libija, nego

UAR - nije Libija, nego Egipat (i Sirija): http://en.wikipedia.org/wiki/United_Arab_Republic

Frederik, razumijemo što otprilike želiš reći, ali provjeri činjenice da ti se ne potkradu pogreške, kad kad si prije par tjedana naveo "senatore, vitezove i plebejce" kao suprotstavljene klase u rimskoj državi.

Tko je glasao

he he, to je bila Jedna mala

he he, to je bila
Jedna mala šala ! ?

Doslovan citat iz Komunističkog manifestam kojeg sam za šalu upakirao u vlastiti komentar!

... bila je povijest klasnih borbi. Slobodni čovjek i rob, patricij i plebejac, barun i kmet, esnafski majstor i kalfa, ukratko – ...

I sve objasnio u Jedna mala šala 2 - kreativno čitanje Marksa pogledaj još jednom jer su ova dva posta integralna i ne mogu se posve objasniti jedan bez drugog

Tko je glasao

Imas pravo nisam

Imas pravo nisam provjeravao, a to je tako jednostavno na Internetu - išao sam po sjećanju a zapamtio i Libiju, no mislim da je ona trebala biti treći član i odustali prije nego se udružili, Uostalom ovo je bio samo primjer da Arabi nisu homogena nacija nego svatko misli svoje.

No ovo s plebejcima moram provjeriti, ne sjećam se mislim da sam to pokupio negdje, pogledat cu.

Greše nije teško priznati, neke stvari pišemo lagodno bez napora, pa time i kontrola

Tko je glasao

Ja sam Hrvat, ali mislim da

Ja sam Hrvat, ali mislim da će Republika Srpka opstati. To je volja jednog od konstitutivnih naroda u BiH. Pitanje je samo dali će se Hrvati uspijeti isčupati iz ruku Poturica koji sebe nazivaju "Bošnjaci".U protivnom mi Hrvati postati ćemo Bošnjaci katoličke vjeroispovijesti.A onada ste vi na redu moji Hrvatčići (Turska do Beča. Zato ja se uzdam u Boga i ono što mi preostaje - demokracija ( volja jednog naroda, bez obzira kako malen bio mora se poštivati)BiH može opstati samo kao labava konfederacija unutar EU. Takva ideja ima šansi da mojim sinovima omoguči da odgoje svoju dijecu bez oružja i pozivanja na više ili manje pravde. U svim drugim slučajevima ja i moja dijeca ćemo biti samo sredstva da neki Bush, Clinton ili netko treći dođe do nkog svog izvora nafte, komada slave ili otoka na Jadranu.
Dobitnik odličja i u ratu i protiv srpske i protiv muslimanske čizme. Na vašu žalost, još živ.

Tko je glasao

Dobar komentar i dobra

Dobar komentar i dobra usporedba Kurda i Albanaca. No tu je jos jedna slicnost. Kurdi su podijeljeni u 3 drzave. Turska, Iran i Irak. Da li ce njihova emancipacija u Iraku dovesti do slicnih teznji u Turskoj u kojoj vec desetljecima traje tihio rat s kurdima i Iranu? slicno pitanje mozemo postaviti i za Albance koji Takodjr zive u 3 drzave te predstavljaju i znacajnu manjinu u Crnoj gori. Da li ce emancipacija Albanaca s Kosova uzrokovati slicne teznje i u Makedoniji te stvaranje "Velike Albanije" kako smo nekada u Slikom na sliku imali prilike cuti od nekih albanskih predstavnika. Ova pitanja ostaju otvorena.

Tko je glasao

Vidiš nedavno sam bio u

Vidiš nedavno sam bio u Albaniji i razgovarao s dosta Albanaca a u Kosovara - svi oni tvrde da osim jezika nemaju ništa zajedničko, i da nemaju težnji ka stvaranjem jedne države, no da će sve učiniti da postanu dio ujedinjene Europe koja bi zadovoljila sve njihove težnje.

Koncept "svi Srbi u jednoj državi" je propao radi toga što je to jednostavno neizvedivo sa stanovišta jedne posebne zemlje, ali može biti dio realizirano unutar zajedničke velike nadnacionalne super organizacije, no tada u takvoj orgnizaciji mora biti mjesta za svakoga, bez majoirizacija a sa svim posebnostima i različitostima. To je današnji ideal i zahtjev vremena.

To je glede nas u Europi, ali tamo u Kurdistanu ne znam. Irački Kurdi imaju svoju državu, ali će Turska postati dio Europe (čemu teži svim silama) tek kad riješi svoje unutarnje animozitete, pa mislim da će turski Kurdi vrlo brzo dobiti vioku autonimju.

Bojim se jedino za Iran, koji toga mnogo koš treba riješitim, ali bi civilna umjesto vjerske države puno toga riješilo.

Tko je glasao

Odličan vam je komentar,a

Odličan vam je komentar,a ja ne vjerujem američkoj politici ni kad darove nosi.

Tko je glasao

Samo bih dodao, svi mozemo

Samo bih dodao, svi mozemo pogrjesiti pa, Boze moj, i Frederik. Premda je u tekstu postavio neke stvari na svoje mjesto, zaboravio je da ce daljnji rasplet situacije oko Kosova ovisiti i o Rusiji. Istina je da Albanci imaju mocan lobi u Washingtonu, medjutim nemaju u Londonu, ni u Moskvi. Strah me je nesto kazati, a moram. Novom svjetskom poretku su prethodili balkanski ratovi s pocetka prosloga stoljeca. Zavrsili su na lokalnoj razini, a potom su Rusi upalili Srbima zeleno svijetlo za "mars preko Drine". I znamo sto je uslijedilo.
Drugo, nece biti tako jednostavno izdvojiti Kurde iz Iraka. Ako se ipak nekim slucajem to i dogodi, hoce li se to isto dopustiti turskim, iranskim i sirijskim Kurdima? Nesto slicno je i s Kosovom. Neda mi se traziti rezolucija UN-a o nepromijenjovisti republickih granica bivsih jugoslavenskih republika koja izricito kaze da ni pod kavim uvjetima promjene ne dolaze u obzir. Rezoluciju su izglasali i potpisali i Rusi i Amerikanci.Bas zato ce se voditi racuna i o ruskom misljenju glede Kosova. Dani su pred nama, pa cemo uskoro vidjeti u kojemu se grmu zec skriva.

Tko je glasao

Pa Pavle, pitanje je na

Pa Pavle, pitanje je na mjestu, a postavio ga je na sličan način i "bosancero", pa bih podsjetio na dio moga teksta koji promakne pažnji u prvi mah, i odgovor bosanceru.
Kakvo će stvarno konkretno rješenje se uskoro dogoditi, možda i nije toliko važno. Samo je važna demokratizacija cijelog ovog prostora, u kojoj će nacionalna ekskluzivnost i dominacija jednih nad drugima, biti definitivno stvar prošlosti.
Ja nisam mislio na formalne državno-pravne statuse, koji mogu biti i ovakavi i onakavi, pogotovo danas u ujedinjenoj Europi, gdje se zemlje odriču rigidne državnosti radi zajedništva, demokracije i boljeg života.

Treba gledati realni demokratski sadržaj u odnosima u kojima svi imaju pravo pune slobode odlučivanja. Pa tako i odgovor bosanceru ide u tom smijeru i ne treba ponavljati. Važan je sadržaj, a ne okvir (kao što bi Monaliza isto vrijedila i da je u drugom okviru).

U Europi će vjerojatno biti ovako, jer je Zapadni Balkan prostor koji je ostao otok okružen EU. Rusija se neće više miješati, nema više hladnog rata, vojnih baza, idt. Za njih bi umješavanje bilo preskupi projekt, koji nema smisla u ovim novim odnosima u Europi. Ne brinu više ni o svojim bližim susjedima, pa je to Srbima luda nada. Srbi će možda dobiti neka formalna zadovoljenja, ali je Kosovo definitivno izgubljeno. Već sada.

No, ostaje pitanje Istoka, koji teško mogu tražiti demokratska rješenja jer im ni okružje ni tradicija nisu demokratski. Ali ostaje istina, kod njih kao i ovdje i bilo gdje - da bi postao slobodan, i da te respektiraju trebaš izboriti silom, pobijediti u ratu. Irački Kurdi su to postigli, naročito preživjevši genocid. Ovi drugi u Iranu i Turskoj tek bi to trebali postići a to je gorka cijena koju nije lako podnijeti.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci