Tagovi

Korisni 'uhljebi' i 'paraziti'

Jedan od većih problema kada se razmatraju moguća rješenja u ekonomiji jest brkanje moralnog prosuđivanja i ekonomske analize. Opća ideološka ofenziva na 'uhljebe' u javnom sektoru jest najaktualniji i najbolji primjer na kojem možemo to brkanje pojasniti. Iz moralnog gnjeva prema privilegiranoj grupaciji zaposlenih u javnoj upravi, prigodno označenih kao 'uhljebi' ili 'paraziti', po kratkom postupku se u mnogim komentarima prelazi na kvaziekonomski zaključak da bi njihovo masovno otpuštanje dovelo do poreznog rasterecenja privatnog sektora i tako omogućilo veće zarade i profite, porast proizvodnje i zapošljavanja.

No takvo rezoniranje izraz je potpunog analitičkog nerazumijevanja kako funkcionira ekonomija kao složeni sistem međusobno zavisnih varijabli. Naime, makar zvučalo krajnje skandalozno, zaposleni 'uhljebi' u hrvatskoj javnoj upravi i javnom sektoru, čak ako doslovno ne rade ništa, itekako su korisni za opstanak dobrog djela privatnog sektora i njihovo otpuštanje ne bi porezno rasteretilo već dodatno ugrozilo radna mjesta u privatnom sektoru. Do takvog zaključka se naravno ne može doći neposredno i intutivno, već kroz analizu odnosa ekonomskih varijabli i kroz razumijevanje logike ekonomsih procesa.

Ukratko, zaposlenici u javnom sektoru imaju sigurna radna mjesta i ostvaruju relativno pristojne zarade (oni niže kvalificirani zarađuju do 30% više nego radnici istih kvalifikacija i radnog staža u privatnom sektoru, dok viši ešaloni javne uprave i menađmenta zarađuju ipak manje nego oni na sličnim pozicijama u privatnom sektoru) . Njihova potrošnja čini bitan i pouzdan element potražnje za proizvodima i uslugama privatnog sektora, dakle bitan element njegovih zarada i profita. Pri tome vrlo je važna činjenica da zaposlenici u javnoj upravi u većini imaju ugovore o radu na neodređeno, što ih kod banaka čini kreditno sposobnim i što dodatno povećava njihovu potrošačku moć i njihov učinak na zarade privatnog sektora. Ukoliko bi se ti zaposlenici javnog sektora, okarakterizirani s pravom ili ne kao 'uhljebi', otpustili u značanijem broju, to bi značilo da isti više ne bi raspolagali kupovnom moći koju im je osiguravalo sigurno zaposlenje (plaće+krediti) u javnom sektoru. U situaciji stotina tisuća nezaposlenih apsolutno nikakva je vjerojatnost da bi se otpušteni iz javnog sektora zaposlili u privatnom sektoru i da bi uspjeli kompenzirati izgubljeni raspoloživi dohodak koji su ostvarivali u javnom. Čak i kad bi se dio njih uspio zaposliti to sigurno ne bi bilo na neodređeno kao u javnom sektoru, pa ne bi više imali niti kreditni potencjal potrošnje kakvog su nekad imali.

Sve to primarno bi se odrazilo na pad potražnje za proizvodima i uslugama privatnog sektora jer više ne bi bilo one potrošnje koju su ostvarivali 'nekorisni uhljebi iz javnog sektora'. S padom potražnje dodatno bi pale i zarade i profiti privatnog sektora (prije svega onog dijela koji ne ostvaruje najveći dio zarade od izvoza, a to je većina privatnog sektora), bez obzira na nominalno porezno rasterecenje. Pad sigurne potražnje koju su osiguravali 'uhljebi' iz javnog sektora, doveo bi do pritiska da se otpuste i radnici u privatnom čije je zaposlenje ovisilo o toj potražnji. Također, izgledan pad potražnje još bi dodatno demotivirao investicije u privatnom sektoru u kontekstu tako neizvjesnih i sumornih kretanja budućih zarada. Rezultat bi bio dodatno smanjenje proizvodnje i zaposlenosti.

Dakle, šokantni ali istinit rezultat ekonomske logike je taj da zaposlenost u privatnom sektoru ovisi o 'uhljebima' i njihovoj sigurnoj potrošnji u javnom sektoru i njihovo otpuštanje sigurno vodi do još manje ukupne zaposlenosti i do još većih socijalnih nejednakosti i tenzija.

Naravno , sve ovo nikako ne znači da je postojeca situacija sa javnim sektorom racionalna i pravedna i da takva treba ostati. Također, to nikako ne znaci da zaposlenici javne uprave trebaju ostati privilegirani u odnosu na radnike u privatnom sektoru. To samo znači da rješenje nije u otpuštanjima iz javnog sektora kakve zahtjeva moralizatorski gnjev na 'parazite' i 'uhljebe'.

U konačnici,otpuštanje 'uhljeba' sigurno neće smanjiti porezno opterećenje jer čak i ako se smanje nominalne porezne stope (po visini kojih je Hrvatska, pogotovo kad je rijec o oporezivanju rada i kapitala, značajnije ispod EU prosjeka), realno porezno opterećenje će uz tako niske zarade, do kojih će dovesti pad potražnje zbog otpuštenih iz javnog sektora, biti i dalje jednako destimulativno. Dakle, neće doći do nikakvog efektivnog poreznog rasterećenja.

Komentari

Uvijek me je zanimalo, otkuda

Uvijek me je zanimalo, otkuda mi takva lakoća odlaska u restoran i bezbrižnog naručivanja jela kojim ću nahraniti tijelo, a to veselo i neopterećeno pomisli da to jelo pripremaju meni potpuno nepoznate osobe...u kuhinji koju nisam nikada vidio niti imam u nju pristup...od sastojaka privezenih iz bogtepitaj kojih prostornih ili vremenskih daljina...na tanjurima opranim tkoćegaznati čime i čijim rukama?
...otkuda to povjerenje?
...ili, plaćam svojim novcem unaprijed uslugu prijevoza reoplanom ili vlakom, svejedno, nekima koji kažu da će prekosutra ili za mjesec ići u smjeru kamo ja trebam, voziti će netko za koga ne znam niti da postoji, hoće li biti tada pijan? ili mu je to prva pokusna vožnja/letenje/plovidba kojim treba dokazati budućem poslodavcu da to zna i umije? i serviseri tih vozila/plovila/letala? jesu li koji važan stručni ispit položili žrtvujući janjca?
Itd.,što god uzeli za primjer, bilo da je to neka društvena interakcija, ili osobna i intimna...naići ćemo na potrebu apriornog međuljudskog povjerenja. Zbog razmjene kao potrebe...zato što ne znamo napraviti glačalo, niti šalicu, niti papir za pismo, niti pametni telefon, čak ni glupi...niti pilotirati...nemamo u vrtu banane, kada zaboravimo one plave tablete trebamo popiti sirup ginsenga da bi se sjetili gdje smo ih ostavili jučer poslije orgija....
...niti taj sirup ginsenga ne znamo pripremiti, moramo ga razmjeniti za nešto što mi možemo i znamo raditi.
Ili za neko znanje koje posjedujemo a netko ima potrebu za njim...
I što je najvažnije, radi se tu o međusobno potpuno anonimnim i nepoznatim ljudima.
...i kao potpuni stranci ponašamo se jedni prema drugima s nekakvim povjerenjem. Kao da vjerujemo jedni drugima dok vjerujemo novcu kao mediju razmjene među ljudima.
...vjerujemo utemeljenosti vrijednosti novca uključenog na jednoj strani razmjene. Vjerujemo utemeljenosti vrijednosti robe ili usluge na drugoj strani razmjene. Ravnoteža povjerenja....tako je to zamišljeno.
I novac je, dakle, agens povjerenja...elemenat društvene, socijalne kohezije.
Ravnoteža povjerenja da usluga vrijedi toga što je za nju plaćeno...i povjerenja da taj novac ima vrijednost pravedne naknade za taj rad. povjerenje je društvena povezanost, dok god je utemeljeno...

...eh, sad´, zanima me...u svijetlu međusobnog povjerenja koje implicira novac kao društveni agens i zajednički nazivnik svih zajedničkih napora ovog društva...
...koliko doprinose ti narečeni "uhljebi" zajedničkom naporu da novac kao takav i sa svim njegovim društvenim funkcijama bude općeprihvaćeno "zajednički"?
...i koja je njihova uloga i doprinos u razmjeni međusobnih dobara i usluga ako fait accompli svog postojanja definiraju društvenokorisnim i neizbježnim? koliko zajednički novac gubi po svojoj intrinzičnoj vrijednosti ako jedan toliko široki društveni sloj faktički ne pridonosi svoj dio nove vrijednosti povjerenja u njega kao društvenu instituciju?

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci