Tagovi

Kino Lika

Percipirati stvarnost ali mo?i naslutiti i budu?nost, trendove, stremljenja, nove nijanse društvenih odnosa, kreirati nešto što ?e nam otvoriti pogled na svijet iz nekog novog kuta, rasvijetliti motive ponašanja marginaliziranih skupina, jednom rije?ju proširiti naš pogled na stvarnost koja nas okružuje, tako ja doživljavam pojam umjetnika. Baciti zraku humanosti i na ono što nam na prvi pogled izgleda strano i neljudski. Razumjeti je tri?etvrt puta do oprostiti.
I kako onda raditi analizu filma „Kino Lika“, koji, od kad sam ga pogledala stalno vrtim u mislima. Od prve do posljednje scene, gr?io mi se želudac, gledaju?i kako u pri?i o nekoliko isprepletenih ljudskih sudbina režiser podcrtava negativne osobine likova, preuveli?avaju?i do bola.
Treba li glavno žensko lice biti prikazano kao tupo i lijeno stvorenje koje nema drugih poriva i potreba do one za hranom i seksom. Nema 5 sekundi osmjeha, jedne tople rije?i koja bi tu osobu stavila u granice njene ljudske dimenzije. Samo sve ružno, otu?eno i što ružnije i odvratnije.
Rje?nik nije dostojan onog s uli?nog dna, jer i psovke imaju kontekst. Ali kad je on takav da vrije?a i omalovažava druge, stalno i iznova, to je onda nasilje i prema gledaocima filma. Da, nasilje, a ne umjetnost. Prikazati te ljude kao zaostale budale, koji stalno nešto uvredljivo pjevaju i halabu?e, ska?u i hopšu i psuju divlja?ki i pijano (Indijanska plemena imaju ?ast, pa nisu s ovime za usporediti), lo?u rakiju i prosta?e, a trulež me?uljudskih odnosa i glupost vrišti iz svakog dijaloga, ja se pitam gdje je tu umjetnosti i ?emu i kome to služi? Jedino što vidim kao odgovor na to pitanje je želja da se prikaže ovaj narod kao skup lu?aka, koji niti mare za povrede tu?ih osje?aja, niti razmišljaju, niti drže rije? niti funkcioniraju kao ljudi. Više kao skup blesavih i podlih životinja koje i nisu zaslužile da svojim življenjem blate ovaj svijet.
Nema jedne pozitivne note (ali ni jedne) koja bi bilo kojem licu u filmu privukla ljudsku simpatiju. To je skup gubitnika koji ne znaju nikako riješiti svoje probleme bez da se dovedu do tragi?nog sukoba u kojem je samoubistvo najjednostavniji izlaz iz sudbinskih bespu?a.
Takvim filmom prezentirati svoju zemlju i ljude u njoj na festivalima, zna?i u?initi nepopravljivu štetu percepciji Hrvatske na vanjskom planu, bez obzira tko od vas tražio zrno umjetnosti u toj kulturi bljuvanja po svemu i svakomu. Tko je odgovoran za tu štetu: onaj tko je film tako postavio, ali još više onaj koji je izvršio izbor za festival, a nije nevin ni onaj koje je tom djelu dodijelio nagradu.
Nikako nisam mogla shvatiti odakle tom mladom ?ovjeku, Daliboru Matani?u, toliko bolesne mržnje za sebe i svoje. Upravo patološke. Odakle je mogao do?i do takvih stavova? Odakle je on uop?e? Naravno to me potaknulo da malo prolistam. Mladi? je iz Zagreba, a roditelji porijeklom iz li?kog sela Podlapac ili Podlapa?a. Traže?i gdje je to selo, nai?em na netu na Udrugu stradalnika drugog svjetskog rata iz tog i okolnih mjesta – raseljenih Hrvata koje još spaja pomisao na njihov zavi?aj. Raseljenih dva puta pod sli?nim okolnostima srbo?etni?ke agresije u pokušajima stvaranja Velike Srbije. Mjesta sa mnoštvom poginulih usred ?etni?kih progona, ljudi koji su svoj križ nosili kroz najmanje dvije generacije, a da njihov vapaj nitko nije ?uo. To Daliboru ili nije poznato, ali sumnjam da je tako. Ljudi koji zavre?uju respekt kao žrtve, koje nose u sebi svoja rasparana djetinjstva, svoje izgubljene voljene i bližnje, svoje traume i su?eljavanja s golom smr?u zbog svoje nacionalnosti, svoje suspregnute porive za osvetom. Plemenite ljude, ljudske ljude. Što je on u?inio od njih i kako ih je prikazao svijetu. Bolesno.
Odakle mu slika ovakvog stanja i društvenih odnosa. Jer on nije me?u tim ljudima odrastao. Odrastao je u Zagrebu. Vjerojatno je preslikao dio odnosa u sredini u kojoj i sam živi. Ili je to samo njegova mašta? Kaže izme?u ostalog, da je i njegova baka Manda pogledala film i nije ništa rekla, ali je bila tužna. Tko Dalibore ne bi bio?
Film je ra?en po knjizi Damira Karakaša. Tekst knjige i radnja filma donekle se razlikuju, ali zajedni?ko im je ocrtavanje primitivnosti i retardiranosti lica i odnosa me?u ljudima. Pisac je svoje likove smjestio u sela oko Brinja – kraj koji on bolje poznaje. Prosta?enja, neukusnih i beskorisnih psovki i ogoljenja ne?ovje?nosti do karikaturalnog u knjizi ne nedostaje.
Pri?a Kurva – momak u du?anu govori (monolog) o djevojci koju je doveo u svoj stan jer mu se svi?ala, no o?igledno ju je istjerao uz komentare kako mu je uništila život (o?ekuje se preljub). Ispostavlja se da je njen grijeh što je na krevetu pušila cigaretu i tako je po njegovom mišljenju mogla zapaliti ?itav stan, što je dakako besmisleno. Pri?a djeluje karikaturalno. Film cijelu situaciju smješta u usta jednog od policajaca, koji cijelo vrijeme mantra optužbe i psovke na ra?un djevojke. Isti policajac pod kraj filma stradava u eksploziji i ne doznajemo razlog zašto je djevojka izba?ena iz stana. Gubi se karikaturalnost. Ostaje mantra ružnih i beskorisnih psovki i optužbi u koje taj lik ostaje zatvoren, nerazjašnjen, odbojan i glup.
Pri?a Harmonika, o Gliši i Ciganinu Igumanu, problem bolesnog romskog djeteta koje lije?nik nakon operacije odstranjenja tankog crijeva želi otpustiti ku?i usprkos saznanju da dijete kod ku?e ne može dobiti njegu koju zahtijeva (infuzija). Ta tema nije u filmu obra?ena. Ali je svirka uz harmoniku i vrlo vulgarne tekstove na stare li?ke pjesme dodana kao obilna dekoracija filmu, svakoj društvenoj sceni.
Olga – pri?a o debeloj i visokoj djevojci, koja živi i odrasta kod strine nakon što je izgubila oba roditelja u saobra?ajnoj nesre?i, ?ija nesigurnost u sebe i strah od života rezultiraju nekontroliranim proždiranjem marmelade. U filmu ostajemo prikra?eni za dimenziju njene visine od 194 cm, ostala je samo debljina. Njen odnos sa svinjom do utan?ine je opisan u knjizi, a obra?en je i u filmu. Razlika je što u knjizi djevojka odbaciju prasca „koljenima o zid. Kao da se tim prodornim krikom upravo probudila iz bunila. Plakala je i dozivala strinu.“ Toga u filmu nema. Ostaje odnos sodomije i okus krajnje degutantnosti.
„Devet“ je pri?a o lokalnom nogometašu Mihi, koji je nositelj filma. Razlika izme?u pri?e i filma je i opet vrlo bitna. U pri?i je Miha traktorskom kosilicom (nepažnjom) ranio majku i sestru, tako da su obje ostale invalidi. Majka ima polomljene kukove i ne može samostalno ni do WC-a, pa je tako ostavljena o?evoj brizi, a sestra je ostala bez vida. Obje su u bolnici, otac u kreditima sa hipotekom, ne može namaknuti novac za lije?enje dva ?lana obitelji. Nastoji nagovoriti sina da pokaže svoj talent za igru, ne bi li ga uzeli u neki (ocu nije važno koji) ja?i nogometni klub, gdje bi sin mogao zaraditi dovoljno da se izvuku iz materijalnog škripca.
U filmu je ta dimenzija izostavljena, prekrojena. Majka je pokojna, sestru nisam uo?ila. Otac i Miha ostaju sami. Otac vrši pritisak na Mihu da ode igrati za neki klub u inozemstvu, suprotstavlja mu se lokalni lije?nik koji želi Mihu uputiti u Hajduk (cijelog tog sukoba u pri?i nema) a Miha pod pritiskom napadne i istu?e protivni?kog igra?a i ispadne psihopat i luda osoba. U filmu nedostaju motivi zbog kojih otac tjera sina igrati za novac, pa je zaklju?ak da je motiviran isklju?ivo željom za stjecanjem novca preko sinovljevih le?a. Opet je kreiran nerazumljiv, negativan lik, bez imalo ljudskosti. Pri?a ne govori o napadu na suparni?kog igra?a, nego tek o promašenim Mihinim pucnjima na gol, sumaglici i glavobolji. Miho ne shva?a što se s njim doga?a i pod pritiskom razo?aranja zbog neispunjenog obe?anja koje je dao ocu i sebi da ?e uspjeti, izvršava suicid. U pri?i Miha ima motiv. U filmu se taj motiv gubi i pretvara lik u psihopata. Suicid izgleda kao logi?no rješenje izlaza iz problema.
Suicid koji slijedi, razlikuje se u pri?i i u filmu. U pri?i je opis policajaca koji vrše uvi?aj anegdotalan, na tragu vica o policajcima. Ta dimenzija se u filmu gubi. Tu se ponovno javlja lik koji mantravim monologom, bez da znamo razlog, proklinje istu onu djevojku s po?etka koja mu je uništila život. Lavina psovki kojima ne znamo uzrok. Neobjašnjen, lik bez ljudske dimenzije. I njihova smrt u eksploziji u filmu gubi tu notu anegdote, ostavlja utisak bljutave ispraznosti i debilnosti.
Voda je jedna od pri?a koja je vrlo dojmljivo obra?ena. Ovdje se pokazala sva nakaznost karaktera oca koji odbija i pomisao na tu?u pomo? (svekrovu) zbog glupog i tvrdoglavog ponosa, dovode?i time u opasnost živote svoje porodice i stoke (koja je seljaku svo blago koje ima). Ali i ovdje dolazi do odstupanja u smislu otu?enosti u prikazivanju glavnog lika. U pri?i nema prevrtanja ba?vi s vodom u vrijeme najve?e suše i ugroženosti cijele obitelji zbog že?i. Opet se pojavljuje nerazjašnjen, otu?en, psihopatski i glupi lik koji izaziva ga?enje i odbojnost. Ono ?ega tako?er u pri?i nema, je njegovo kupovanje vode u du?anu i to onda kad je nužda ve? prošla i kad u nadolaze?oj kiši djete ozdravlja. To lik oca stavlja u poziciju klasi?nog „loosera“, kategoriju prezrenih u društvu.
U filmu ima i nekih dodataka u odnosu na književno djelo. Žena koja luta bespu?ima traže?i godinama svoje izgubljeno janje, prebiru?i po fotografijama svoje izgubljene obitelji. Osamljena i luda starica.
Epizoda s po?etka filma, kad je jednom od likova potrebno oti?i na stranu, pa se olakša u susjedov zdenac, za?injaju?i taj ?in psovkama šovinisti?kog karaktera, tako?er ne postoji u pri?i.
Grupa žena, koje ljeti ?ehaju perje, ogovaraju i nazdravljaju rakijom, dodatak su dekoraciji filma, odaju utisak alkoholi?arskog društva.
Par lije?nik i medicinska sestra (klasi?na pri?a o seksu i neispunjenim obe?anjima, opet jedan negativan i beskarakteran, nesimpati?an lik, te pri?a o ženskoj naivnosti).
Pri?a s po?etka (o Gliši) i s kraja knjige (Oluja), nisu našle svoje mjesto u filmu. Kod autora knjige ne osje?a se dvojak odnos prema izmješanom stanovništvu Like, ima tu podjednako i katolika i pravoslavaca. U filmu se dobiva dojam da se o razlici vodilo ra?una. Pjesmom (birane su stare li?ke, rije?i su izmjenjene i vulgarne), ponovljenim ispijanjem rakije, ?ak i od žena(što je neobi?no), galerijom luzera, psihopata, ludih i istrošenih tipova utonulih u bezizlaznost provincijalne sredine, aludira se na autohtono katoli?ko stanovništvo, izbjegavaju se teme o pravoslavnom.Oduzimaju?i licima motive za njihove postupke, pretvara ih se u debilne glupane. Film je anegdotalnu knjižicu pri?ica majstorski preradio u grudu blata ba?enu u lice svojeg naroda. Blata koje je gore od onog iz den Haaga, puno teže ga je oprati jer dolazi iznutra.
Damir Karakaš svjetski je ?ovjek. On je ve? odbacio pojam pripadnosti svom narodu u ime umjetnosti i globalizacije. Njegova je izjava da je vrlo rano shvatio, uspije li u svojoj sredini, zna?i da je propao za svijet.“ Dragi su mi svi oni, i Lika i roditelji, ali još kao klinac sam shvatio da ako oni budu mislili da sam uspio u životu, to je znak da sam propao. Pa se trudim da ne propadnem.“
Dalibor Matani? tvrdi za sebe da je vedar de?ko, želi imati brak i obitelj. Pretpostavimo da mu se rodi zdrava, vesela i debela djevoj?ica. Puna divnih osobina, koje ?e on kao otac prepoznati i kod djeteta razvijati. A kad djete stigne u pubertet i shvati da ju svi preziru jer je debela (to se Daliboru kao ocu ne može omaknuti?), da nitko ne pita za sve njene bezbrojne kvalitete, te da ona ostaje stajati pred društvenim vratima odbijena kao „debela svinja“ (o sodomiji ovom prilikom ne?emo), onda ?e i Dalibor patiti, gorko. Možda prona?e tada i drugu dimenziju, naime dimenziju ljudskosti i ljubavi prema ružnima i glupima i grešnima, jer su i oni dio našeg bi?a. I postane uistinu umjetnik.
Umjetni?ko naše cvije?e, uživajte u svojoj mladosti, ponašajte se kao nedodirljiva božanstva i rigajte mržnju i prezir na svoje i sve oko sebe. Ja ve? od toga patim. Do?i ?e sigurno vrijeme da ?ete i vi patiti (ne zbog mene), ali tada od vaše patnje meni ne?e biti lakše.

Komentari

Ako ti se nije svidio film

Ako ti se nije svidio film što nisi izašla iz kina???? Oli ti je ko zaključa
vrata. ????
Čovik snimija film a ti odma na politiku . Ka da si u komisiji za očuvanje
tekovina revolucije.
Posjećaš me na one recenzije iz komunizma, oli si cenzor????
Pa čovik nije snimija film o romantici nego psihodeliju , a ti odmak
neprijatelj Hrvatske.

Tko je glasao

Zanimljivo je kako se kopa

Zanimljivo je kako se kopa po filmu tražeći razlike s knjigom po kojoj je pisan. Zašto je tako teško ljudima prihvatiti da su knjiga i film dva POTPUNO različita svijeta. I jednostavno tako ostaviti.

Ići napadati Dalibora Matanića ad hominem napadom - da će on patiti ako bude imao debelu kćer je grozno.

Komentirati kako takav film nekoga vrijeđa i pozivati se na ratove, i 'što su ti ljudi nekome skrivili' i slično. Hijao. Pa kao da niste gledali stotine filmova. Ili ste za svaki pogledani film napali autora ako vam se film nije svidio/niste ga razumjeli/nešto treće?

Čovjek, Dalibor, je napravio neko djelo. Vama se to djelo može sviđati ili ne. Ali tražiti ne znam kakve duboke razloge i secirati film i secirati autorov potencijalni život - prilično ostavlja upitnim što uopće pokušavate reći?! Osim što tvrdite da autor nije human jer je napravio takav film. Pa tko ste vi da sudite nečiju humanost i još po čemu?!

U zadnje vrijeme nisam doživjela da netko toliko osobno shvati neki filmski ili drugi uradatak koji nije naveden kao dokumentarni (pa bi se očekivale i jel, neke činjenice). Postoje filmovi koji će nas razljutiti, dirnuti, rastužiti, deprimirati, baciti u očaj, navesti nas da skačemo od sreće. I to je sve OK.
Ali jednostavno ne razumijem tu kanalizaciju osjećaja prema autoru i nasilnog zaključivanja da je on onakav kakvo mu je djelo i prozivanja njegove budućnosti.

Mene je taj detalj o članku bitno više potresao negoli vaš opis filma - kad vi na osnovu fikcije - povlačite paralelu sa nečijim stvarnim životom ovdje uvjeravajući svekoliko pučanstvo u to. Grozno.

eleven plus two = twelve plus one

eleven plus two = twelve plus one

Tko je glasao

Ali jednostavno ne razumijem

Ali jednostavno ne razumijem tu kanalizaciju osjećaja prema autoru i nasilnog zaključivanja da je on onakav kakvo mu je djelo i prozivanja njegove budućnosti.
Pisac dnevnika je totalno neinformirana osoba očigledno
živi u nekoj drugoj državi i u glavi ima sliku Hrvatske iz snova.
Današnje vijesti :
Pretučena i SILOVANA starica od 80 godina
Obračun kamatara - krvi ko u priči.
Ima toga još ali neću da me neko nebi etiketirao kao mrzitelja .

Tko je glasao

Ovo je pojedinačno

Ovo je pojedinačno silovanje starice od 83 godine. Počinitelj će to već platiti i odslužiti svoje u zatvoru. Autor ovoga filma je "silovatelj" Ličana i Ličanki, a preko njih i cijele RH. Možda smo i platili iz državnoga proračuna to njegovo "umjetničko viđenje" Like. Bilo bi čudno da nismo, kakve sve štetočine plaćamo.
Naravno da je film vani nagrađen - pa to je trendy: što gore o RH to im je svima bolje.

Pisac dnevnika po tebi je "neinformirana osoba i očigledno živi u nekoj drugoj državi i u glavi ima sliku Hrvatske iz snova"." Nasilno zaključivanje i kanalizacija osjećaja" od tebe prema autoru dnevnika, kao i ovo tvoje navođenje slučaja silovane starice.

Tko je glasao

Nisi mi ni ti baš u tijeku.

Nisi mi ni ti baš u tijeku. Pročitaj crnu kroniku u Slobodnu Dalmaciju
koi put. Kupi novinu investiraj u znanje.
p.s . ne minusiraj te me, to me deprimira.

Tko je glasao

Slažem se s ovakvim

Slažem se s ovakvim gledištem o filmu. Nažalost, gledala sam taj film u kinu. Bilo mi je žao izgubljena vremena. Postavila sam si pitanje: koji su to zločin učinili Ličani, pa da ih autor toga filma tako prikazuje i kako se oni osjećaju gledajući takav "umjetnički uradak" o njima?

Očito se u svijetu može uspijevati, a sve više i u samoj Hrvatskoj" blateći Hrvatsku, kriminalizirajući je, prokazujući je i u pravno-sudskim pitanjima, pa i kroz samu umjetnost.
Kakvi su tek filmovi o Domovinskom ratu? Da nismo bili stvarni svjedoci tih događanja, te da nema dokumentarnih filmova i originalnih video zapisa, moglo bi se iz njih zaključiti, kako smo u napadu samih na sebe skrivili niz "civilnih žrtava" svoje uvažene manjine.

Nije mi uopće čudno takvo stanje, već naprotiv, smatram ga odrazom bivših i sadašnjih povlaštenih pozicija kadrova iz bivše države u kojoj su imali prednost u svemu, a pogotovo u pravosuđu, medijima, filmu, umjetnosti..., te velikog broja amoralnih, pohlepnih i besprizornih likova iz vlastitih redova.

Slični stereotipi prikazuju Slavonce kroz "narodni običaj" zvan "kolinje", kada HTV-u zatreba kakav prilog iz te "zabiti".

Već sam pisala o "uvaženim novinarima", dežurnim pljuvačima Hrvatske i pokupila zbirku minusa onih koji sve to opravdavaju "umjetničkom slobodom", a motivi su im slični, kao autorima "istinitih priča" o balkanskom plemenu od stoljeća sedmog, čija je produktivnost u rangu kineskog ili ostalih ekonomskih čuda današnjice.

Tko je glasao

Neobično da se ovaj tekst

Neobično da se ovaj tekst pojavljuje nakon toliko vremena od prikazivanja filma.

Ja film uopće nisam gledao, nimalo me ne privlači.

No, recimo da umjetnost na neki način odslikava zbilju, ponekad na način da čini grotesku, jer neke stvari dovodi u žižu i pojačava, druge zanemaruje. Time, možda, zapravo ispravlja našu percepciju, jer neke stvari uobičajeno odbijamo vidjeti.

Glede tako crne slike stvarnosti: imamo ovdje jedan dnevnik Ubojstva hrvatskih branitelja. Kakav pogled na svijet ima samoubojica trenutak prije, nego se ubije? U svijetlu jelenskine teze, po Freudu, za on zapravo ne želi ubiti sebe? A mi imamo zaista veliki broj samoubojstava. Nije li Matanić kroz grotesku, karikaturizacjju, prikazao jedan doživljaj svijeta, koji je činjenica ne samo pojedinačnih psiha, nego i društena činjenica?

Zoran Oštrić

Tko je glasao

Bilo bi dobro prvo vidjeti

Bilo bi dobro prvo vidjeti film, pa onda reći kroz koje iskrivljavajuće zrcalo se može iz tog materijala napraviti grotesku.
Freudu se ima što priznati u razvoju psihologije. Samoubojica može željeti ubiti sve oko sebe, ali je činjenica da ne ubija nikog osim sebe. Očigledno je da čovjek koji diže ruku na sebe, ne nalazi više motiva da se usklađuje sa svijetom oko sebe. Najlakše je ocrniti onog koji je sebe žrtvovao da ne stoji na putu onima koji su ostali živjeti, ocrnivši ga da on ne želi ubiti sebe već one oko sebe? Mislim da je sva glupost ove konstrukcije bjelodana.
Mi imamo vrlo velik broj samoubistava. Upravo je neki dan gđa Vera Folnegović_Šmalc govorila o tome kako nikad nije u šest tjedana imala dodira sa šest samoubojstava ili pokušaja suicida, nikad toliko gusto kao sada.
Najčešće dižu ruku na sebe bivši branitelji. Ljudi koji su žrtvovali posao, obitelj, život, pokazali hrabrost i obranili državu u kojoj svi danas živimo. Prema kojima se ovo društvo ponijelo često puta vrlo nepravedno, ne mareći za njihovu ponižavajuću situaciju, život u uvjetima nedostojnim čovjeka, bez posla i nade u bolje sutra. U kojem stradaju njihova djeca i žene i u očima svoje obitelji svaki dan gledaju isto pitanje "Za što si se ti tata to borio?"
Vrlo je teško i odgovorno pitanje ovog društva:jesu li nenormalni oni, koji su se ponijeli kao hrabri i velikodušni ljudi, osiguravajući svima nama uvjete za život, ili
smo mi kao društvo sličnije stadu ovaca ili kokoši, koje ne vidi, ne čuje, ne zna, ne želi vidjeti, čuti, znati i misliti i suočiti se s njihovom bjedom i stanjem,
daleko nenormalniji dio društva. Mi ili oni su ludi? Tko je tu nenormalan?
Istinu za reći, da sam i sama na njihovom mjestu, rađe bih časno okrenula leđa i nestala, nego s ovim što nas okružuje podijelila i jednu riječ, i jedan pogled, i jedan novi dan.
Nije li logično pitanje, je li i ovaj umjetnički uradak akcelerirao još pokoji odlazak časne braniteljske duše s ovog svijeta?

Tko je glasao

@lipa za kunu: Najlakše je

@lipa za kunu:
Najlakše je ocrniti onog koji je sebe žrtvovao
Ne radi se ovdje o "ocrnjivanju", nego o pokušaju objašnjavanja, na temelju čega bi se ljudima moglo i pomoći. O Freudovim teorijama može se naravno svašta reći, ali on je bio liječnik, do kraja života radio je s pacijentima i nastojao im pomoći. Mene je ovdje naprosto asociralo, da je doživljaj svijeta u filmu "Kino Lika" toliko crn i beznadežan, kakav može imati neki očajnik prije nego što se ubije.

Vjerujem da su zaista branitelji samoubojice više nego oni ostali, no ne znam točne podatke. Da li ih netko zna? Statistički ljetopisi donoese u podacima o stanovništvu između ostaloga umrle nasilnom smrću, među njima samoubojice, ukupni broj i po spolu. Oko 800 samoubojstava godišnje, od toga oko 1/4 čine žene, oko 1/4 su stariji muškarci, iznad 60. Vjerojatno negdje ima detaljnijih podataka, pa ako netko zna, neka napiše poveznicu ili referencu! Postoji li netko tko se time bavi, da napravi nekakvu studiju o tih 800 tragedija?

Zapravo, muškarci iznad 60 su, prema podacima, daleko najrizičnija kategorija za samoubojstvo. Godine 2007. bilo je u Hrvatskoj 776 samoubojstava, od toga 231 muškarac od 60 i više godina. Muškaraca između 30 i 59, grupa u koju spada velika većina branitelja, 289. Postoji li negdje točan podatak koliko je branitelja počinilo samoubojstvo?

Najčešće dižu ruku na sebe bivši branitelji. Ljudi koji su žrtvovali posao, obitelj, život, pokazali hrabrost i obranili državu u kojoj svi danas živimo. Prema kojima se ovo društvo ponijelo često puta vrlo nepravedno
Ovdje nam PMSM treba malo više kategorija, nego samo "branitelji" i "društvo", da bismo mogli sagledati o čemu se radi, donositi plauziblilne hipoteze i plodotvorno diskutirati. Nešto sam pisao o tome u tekstu Infantilizacija hrvatskih branitelja. Branitelji su dio "društva", i to važan dio. Među muškarcima između 30 i 60 godina svaki drugi je branitelj (prema Statističkom ljetopisu 2008, takvih ima oko 930.000, branitelja ima 480.000 - nešto žena naravno i muškaraca koji sada imaju preko 60 godina). To je najaktivnija skupina u svakom društvu, iz nje su većina ljudi na vodećim položajima, oni koji društvom upravljaju, većina u svim društvenim elitama.

Dakle - koje se to "društvo" prema braniteljima ponijelo nepravedno, i u čemu je sve nepravda? Svakako tu treba više reći, raščlaniti pojam "društvo" na više kategorija, a valjda također i pojam "branitelji". I da li se recimo radi stvarno o nepravdi koja je konkretno njima nanesena, a ne o nepravednosti koja se uvukla u cijelu društvenu strukturu? Ne osjećaju li recimo oni nepravednost jače, kao što je to možda bilo i za Domovinskog rata, kad su se borili za pravdu?

Mi ili oni su ludi?
Opet, trebalo bi ipak to rasčlaniti. Osobno, volim one struje u psihijatriji koje izbjegavaju koristiti pojmove "lud" ili "nenormalan".

Nije li logično pitanje, je li i ovaj umjetnički uradak akcelerirao još pokoji odlazak časne braniteljske duše s ovog svijeta?
Međutim - možda je bilo i obrnuto? Postoje čini mi se takve vrste terapija u psihijatriji, "reverzna terapija", tako nešto, ne hvatajte me za riječ. Netko tko nosi mrak u duši, sve oko sebe vidi u najcrnjim bojama, pita se "zar smo se za to borili" (kako je bio naslov jednog dnevnika ovdje), vidi film u kojem je svijet zaista tako i prikazan - tko zna, u njemu to može izazvati revolt, bijes, neku emociju koja će ga potresti, možda pomoći da se izvuče iz mraka...

Zoran Oštrić

Tko je glasao

Vjerujem da su zaista

Vjerujem da su zaista branitelji samoubojice više nego oni ostali, no ne znam točne podatke. Da li ih netko zna? Statistički ljetopisi donoese u podacima o stanovništvu između ostaloga umrle nasilnom smrću, među njima samoubojice, ukupni broj i po spolu. Oko 800 samoubojstava godišnje, od toga oko 1/4 čine žene, oko 1/4 su stariji muškarci, iznad 60. Vjerojatno negdje ima detaljnijih podataka, pa ako netko zna, neka napiše poveznicu ili referencu! Postoji li netko tko se time bavi, da napravi nekakvu studiju o tih 800 tragedija?
Zapravo, muškarci iznad 60 su, prema podacima, daleko najrizičnija kategorija za samoubojstvo. Godine 2007. bilo je u Hrvatskoj 776 samoubojstava, od toga 231 muškarac od 60 i više godina. Muškaraca između 30 i 59, grupa u koju spada velika većina branitelja, 289. Postoji li negdje točan podatak koliko je branitelja počinilo samoubojstvo?

Znanost o suicidima se zove suicidologija (interdisciplinarno uključuje psihijatriju, psihologiju, sociologiju, antropologiju, fiziologiju...). Po stopi suicida pratimo europske trendove i stopa je u blagom padu zadnjih nekoliko godina. Statistike pokazuju da je brojka izvršenih suicida od 1992.g. prešla ukupnu brojku poginulih u Domovinskom ratu s obzirom na prosjek od cca tisuću suicida godišnje. Vrlo važno je pratiti i pokušaje suicida kojih je puno više nego što službena statistika može ispratiti. Ta brojka je u porastu zadnjih nekoliko godina što se vidi u praksi. Veliki postotak pokušaja suicida zauzima intoksikacija psihotropnim lijekovima sa ili bez kombinacije s alkoholom. Broj branitelja koji su počinili suicid je oko 2000. Ne mogu naći link koji je svojedobno bio na stranicama MORH-a. Nisu svi branitelji koji su digli na sebe ruku bolovali od PTSP-a no to je svakako najdominantnija dijagnoza.

Evo nekoliko zanimljivih linkova za ući u materiju i da se dobiju neki statistički podaci: http://www.suicidology.org/web/guest/home
http://www.suicidi.info/

ovdje su zanimljive statistike uključivo i 2008.g.: http://www.hzjz.hr/epidemiologija/kron_mas/Samouboj.htm

http://www.domovinskirat.hr/content/view/9856/1319/

Tko je glasao

U dodatak prethodnom: mislim

U dodatak prethodnom: mislim da je neopravdano pitati se što je autoru skrivila Lika? Film bi, bar koliko vidim (priznajem, intelektualiziram ovdje, zapravo nemam želudac da ga gledam!), lijepo mogao funkcionirati i smješten u Zagorje, Slavoniju iili čak u Zagreb, uz manje prilagodbe.

Zoran Oštrić

Tko je glasao

Osvrnut ću se na sve

Osvrnut ću se na sve zajedno, da ne odgovaram svakom pojedinačno. Izazvana sam bila jednim komentarom na neki moj komentar u kojem se spominjalo Kino Lika. Kako sam već čula nešto o tom djelu, i o nagradama koje je pokupilo, spremila sam se to pogledati. Hvaleći na sva usta djelo koje nisam ni vidjela, ali koje je dobilo nagrade.
O mojem razočaranju tim filmom, ne moram govoriti. Mislim da imam pravo kao normalan čovjek reći da me to djelo razočaralo. Tim više što je vezano uz Liku, ne uz neki imaginarni ambijent na Marsu. Količina prezira i mržnje prema tim ljudima koja je iskazana u filmu me zaprepastila. To me natjeralo da pročitam i knjigu, da vidim što to tamo piše. Kao što sam i pretpostavljala, autor filma je preradio knjigu i ono malo logičnih elemenata, po kojima se mogu razumjeti postupci glavnih likova, jednostavno odstranio. To sam pokušala i pokazati.
Ne može mi se stavljati na dušu da želim Mataniću neku nesreću. To eksplicite i kažem na kraju. Nikom nikakva sreća od toga. Ali mislim da bi se autor mogao zamisliti, kako njegov film djeluje na ljude koji vole Liku. Ne treba biti prepametan da se to zaključi. I ne ulazeći u umjetnički domet filma, nego onako ljudski, kao što ja npr. ili vi saznajete nešto o drugim ljudima, mjestima, običajima itd, ovaj film, koji je otišao sa svim priznanjima po svijetu, također govori o nama. Konkretno o Lici? Ima mnogo ljudi koji nikad nisu čuli za Hrvatsku, a još manje za Liku. Kakvu sliku mogu oni o nama stvoriti.
O suicidima mi nije bila namjera pričat, ali jutros jedan kandidat za predsjednika udari na tu temu i spomene 1800 slučajeva. Uzme li se npr da je od 500.000 branitelja, tek nešto manje od polovice pravih, npr 200.000, onda je brojka od cca 2000 ljudi jednaka 1% braniteljske populacije. To znači svaki stoti? Nije li to pretjerano, uzmete li bilo koje društvo?
Da smo društvo koje ima puno više mana nego vrlina, ne treba nas učiti. Ali kao što vi meni kažete, što ne izađem iz kina ako mi se film ne sviđa, tako ću i ja vama reći, što ne pustite taj tekst na miru, ako vam se ne sviđa. Nitko vas ne tjera da ga čitate. Hrvatska vam se ne sviđa, široki vam bijeli svijet, tražite kruha tamo, a ne kod nas u kulturi po plaćicu, a onda hrač po svemu oko sebe. Meni se radi o mom kraju kojeg volim i film me povrijedio. Imam li pravo to jasno i izreći?

Tko je glasao

@lipa za kunu: Nekoliko nas

@lipa za kunu:
Nekoliko nas pisali smo o doživljaju umjetničkog djela. PMNN (Po Mišljenju Nekih od Nas), tvoj doživljaj je jednodimenzionalan, neopravdano direktan, ne uvažava specifičnost umjetničkog izražaja. Matanić je prikazao jedan pogled na svijet, dok je npr. u filmu "Blagajnica hoće ići na more" njegov pristup bitno drugačiji. Nije pisao doktorsku tezu, umjetnost je nešto drugo. NIti je želio nekoga nešto "učiti" - ako se to pokuša, nikad se ne može dobiti dobra umjetnost.

Pada mi napamet recimo nevjerojatna galama oko knjige Dona Browna "Da Vincijev kod", cijele knjige su se tiskane pobijajući snjegove "teorije", no on nije nikakve toerije iznosio ni branio - jednostavno je napisao fikciju, koristeći razne zamisli da ispriča zanimljivu priču. Kao da onoga, tko napiše knjigu o vampirima, smaraš da propagira kako vampiri stvarno postoje.

Ili recimo strip "Alan Ford", osim Italije popularan je kažu samo u Hrvatskoj, dapače ima kultni status za moju generaciju". A nitko sigorno ne misli, da on realistički odslikava život u SAD. Pa piak, dočarava jedan turoban pogled na svijet, kojem smo skloni.

Ne znači, da Matanić stvarno o Lici, Hrvatskoj, svijetu uopće misli onako, kako je to u priči prikazao.

Mene je to podsjetilo na pogled na svijet nekoga tko razmišlja o samoubojstvu, pa sam i to spomenuo. Spomenuo sam neke brojke o ukupnom broju samoubojstava, Seneka je dao neke linkove. Broj samoubojstava kod nas je među višima u Europi ali ne ekstremna, te tijekom posljednjeg desetljeća opada. Najugroženija populacija su muškarci preko 60 godina (oko četvrtine svih samoubojstava).

Tvoja računica sa "pravim braniteljima" je nelogična, jer SVATKO tko ima status branitelja uračunat je u onih 1.800, pa bar neki od njih ne spadaju u tvoje "prave" branitelje. Nebranitelji također često počine samoubojstvo.

Zoran Oštrić

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci