Tagovi

Kad ne ide EU, ide NATO

Svima je poznata Sanaderova politika ulaska u EU, politika Saveza za Europu u kojoj nema cijene koju Hrvatska nije spremna platiti za ulazak u EU. Sve karte su bačene, a Hrvatska nije integrirana tamo gdje ionako pripada, EU nije ušla u Hrvatsku, a možda to uspije preko Zapadnog Balkana. Program Vlade Republike Hrvatske u mandatnom razdoblju 2003. – 2007., od 23. prosinca 2003. jasno je za cilj imao dostizanje statusa punopravnog članstva u Europskoj Uniji i NATO-u u prvom krugu proširenja. Da se radi o neostvarenim obećanjima, prije lažima jasno je, a posljednju sumnju u istinitost obećanja Saveza za Europu odagnala je i Angela Merkel rekavši: "(...) Moramo shvatiti i da Ugovor iz Nice ne dopušta daljnje proširenje Unije. Dakle, kad bismo došli u krajnju fazu pregovora s Hrvatskom, mi ju po Ugovoru iz Nice ne bismo mogli primiti.(...)". Ugovor iz Nice dopuna je Ugovoru iz Maastrichta, a njega je ove godine trebao zamijeniti posrnuli Europski ustav, što ukazuje na to koliko će još godina proći dok EU ne riješi svoje institucionalne i ustavne probleme, kako bi tek formalno-pravno Hrvatska mogla ući u EU.

Očito kao zamjena za EU, Hrvatsku zadnjih tjedana zaokuplja pitanje NATO-a. Kada ne možemo u EU, ajmo probat u NATO, jer tu ionako imamo veće izglede, dobit ćemo pozivnicu. Pred izbore treba uzet što se uzet da - kada je shvatio da EU i dalje ostaje mrtvo slovo na papiru, Sanader je odlučio sve snage upregnuti u strategiju pripreme javnosti za ulazak u NATO savez - "Strategija ne kasni. Do sada smo bili orijentirani na EU, no NATO će sada biti u prvom planu budući da Hrvatska očekuje pozivnicu sljedeće godine." - izjavio je Sanader. Posao mu neće biti lagan. Najveći problem predstavljat će mu Ustav RH i građani.

U strategiji priprema za NATO, poučena dosadašnjim iskustvom, Vladi RH glavni adut i dalje će vjerojatno biti laž - alternative NATO-u nema. Strategija nepristranog i objektivnog informiranja i komuniciranja sa građanima biti će nepoznanica, što najavljenu strategiju čini strategijom propagande, koja za glavni cilj ima propagirati ulazak Hrvatske u NATO savez, a ne komunicirati s građanima o prednostima i nedostacima ulaska u NATO savez. Tobožje približavanje NATO saveza građanima u biti će biti mistificiranje istog. Vjerujem da će vrhunac uvjeravanja građana u dobrobit vojnog humanizma NATO-a biti angažiranje čak i estradnih i sportskih zvijezda. Strateg propagandne kampanje, Pjer Šimunović, koordinator za NATO u MVP-u, po pričama, kao čarobnu formulu koja će domaću javnost navesti da promjeni mišljenje o NATO-u namjerava prekopirati slovensku komunikacijsku strategiju koja je kod Slovenaca uspjela pobuditi simpatije prema tome savezu. No, Slovenci su imali mnogo lakši posao jer su vlastitu javnost uvjeravali u dobrobit NATO-a prije rata u Iraku.

U kontekst strategije propagande nezaobilazno ulaze i ankete koje provjeravaju raspoloženje građana vezano uz ulazak Hrvatske u NATO. U veljači ove godine ulazak RH u NATO podržavalo je svega 35 % građana. Najnovija anketa Centra za istraživanje tržišta (GfK - Centar za istraživanje tržišta d.o.o. - Zagreb ), pak pokazuje da 43 % građana podržava ulazak RH u NATO savez. Znakovito u priči jest da je anketu naručila Vlada RH i to u trenutku početka provedbe propagandne strategije, strategije propagiranja ulaska Hrvatske u NATO savez.

Kako sam već naveo, Sanaderov problem ulaska Hrvatske u NATO jesu građani, a vezano uz građane problem mu također čini i Ustav RH. Dakle kada su Mesić, Sanader i Šeks javno ustvrdili da o ulasku RH u NATO savez prema Ustavu ne moraju ništa pitati građane doslovno su lagali. Naime, prema članku 86. Ustava RH, predsjedniku i Vladi otvorena je mogućnost da raspišu referendum o pitanjima važnim za "neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Hrvatske", u slučaju da ga zatraži deset posto birača u RH. U tom smislu važno je napomenuti da gotovo 80 % građana smatra da bi Vlada trebala raspisati referendum o ulasku u NATO (prema telefonskoj anketi, koju je za Večernji list provela agencija Metron) kao i to da je ulazak RH u NATO strateški državni cilj, koji ima značaj temeljnog nacionalnog interesa, jer je riječ o sudbonosnoj odluci - o ratu i miru. Dokaz značajnosti nedvosmisleno je i činjenica da je osnovan i Državni odbor za članstvo u NATO-u, u kojem su zastupljeni članovi Vlade i vladajuće stranke, i istaknuti pripadnici parlamentarnih opozicijskih stranaka. Pametnome dosta. Izbjegavanje referenduma, uzgred, kojeg su provele naše susjedne zemlje Slovenija i Mađarska, dokaz je da imamo vlast iz naroda ali ne i za narod.

Hrvatska je svoj put u NATO započela prije sedam godina, ulaskom u Partnerstvo za mir 25. svibnja 2000. godine. Taj proces traje, dakle, već duže vrijeme. Široj javnosti je apsolutno nemoguće dokučiti što NATO donosi, tj. odnosi. Komunikacija sa građanima ne postoji, vjerujem, upravo zbog prikrivanja onoga što NATO većinom odnosi.

Prvo što NATO savez odnosi jest suvereno pravo odlučivanja, dio suvereniteta, jer u NATO kao političku organizaciju ulaze države, a ne samo njihove vojske. Tako od 2000. Hrvatska sudjeluje u strukturama NATO-a, preko "Partnerstva za mir", aktivnostima NATO-a putem Godišnjeg akcijskog plana (MAP) te sa 150 vojnika u mirovnoj misiji ISAF u Afganistanu, u čemu je očigledno da je pravo odlučivanja, suverenitet uskraćen jer u protivnom nema stvarnih razloga upućivanja hrvatskih vojnika u "demokratizaciju" Afganistana. Kažu da NATO u Afganistanu vodi isturenu obranu, što je apsurd. Kažu da niti jedna država u sastavu NATO saveza ne mora sudjelovati u nekoj vojnoj operaciji, ukoliko to ne želi (Grabar Kitarović). Analogno tome slijed elementarne logike upućuje na pitanje: koji je onda uopće razlog postojanja vojnog saveza, kad se može odbiti sudjelovanje u nekoj vojnoj operaciji? Često se ističe da su hrvatski vojnici u Afganistanu dragovoljno, što je istina, a što se pak želi prikazati kao da je mirovna misija ISAF-a dragovoljna, no činjenica je da je "Afganistan" zadatak koji se mora obaviti, a dragovoljstvo vojnika je druga priča.

Često se kao prednost članstva u savezu ističe razina sigurnosti koju bi Hrvatska stekla participacijom u NATO-u, koji je raspadom istočnoga bloka izgubio svoju svrhu, jedini razlog za postojanje. Kada je osnovan (1949.) NATO je bio poluga mira i otpora istočnome bloku i SSSR-u, a danas očigledno služi u svrhe očuvanja dominacije SAD-a, kao vodeće članice saveza u europskim i svjetskim odnosima.

Stvarnost je drugačija - držim da opasnost od terorizma članstvom Hrvatske u NATO savezu čak i raste zbog angažmana NATO saveza u prljavim ratovima koje aranžiraju SAD. Drugim riječima ulaskom Hrvatske u NATO ona se jasno svrstava na jednu od sukobljenih strana u globalnom terorizmu na koji se neprestano upozorava, (a zbog kojeg SAD i vodi politiku "otvorenih vrata", tražeći partnere za očuvanje vlastite dominacije i kontrole svijeta zbog čega se ruski predsjednik Vladimir Putin u veljači u svom govoru s pravom pita "imamo pravo pitati protiv koga je ta ekspanzija usmjerena") čime se povećava rizik od mogućih napada i na Hrvatsku, a kojih bi ona svojim izuzećem iz saveza u biti bila lišena. Kao što su pokazali napadi 11.9., od tih rizika se ne može obraniti niti najmoćnija država s najmodernijim oružjem i obrambenom tehnologijom, a da se od stvarnih prijetnji u okviru našeg povijesnog položaja, prijetnji Srbije, i bez članstva u NATO-u možemo obraniti navlastito je dokazao Domovinski rat. Zato je jako ružno u medijima slušati, g. Sanadera, Šeksa i Jarnjaka kako plaše građane srpskim parlamentarnim radikalizmom i fašizmom kao mogućom prijetnjom Hrvatskoj, a koja bi kao bila odagnana članstvom u savezu. "Da smo bili u NATO-u 1991., nitko nas ne bi ni krivo pogledao!" - izjavio je Sanader.

NATO je najveći vojno-industrijski sustav na svijetu. Prema podacima štokholmskog Međunarodnog instituta za mir u devedesetima je vojna proizvodnja članica NATO-a predstavljala 80% ukupne svjetske vojne proizvodnje, tako da se politika "otvorenih vrata" ogleda i u širenju tržišta vojne opreme. Naime, svaka potencijalna članica NATO-a prije svega se mora prilagoditi NATO-u kupujući od njega vojnu opremu. Dakle, ogromna proizvodnja traži tržište gdje bi prodala svoje proizvode, ali i nove oružane sukobe i ratove koji su time u interesu industrije zemalja članica NATO-a, da stvar bude apsurdnija. NATO, jedina međunarodna vojna sila koja nije pod demokratskim i pravnim nadzorom, a kojoj Hrvatska bezglavo žuri, točnije koju se lažima i neustavnom politikom gura u taj savez sve je samo ne ono za što se prodaje - brine se za kontrolu nuklearnog naoružanja dok istovremeno i sama licemjerno povećava rizik od nuklearnog rata. Naime članice NATO-a su nuklearne sile, što otvara postojanje mogućnosti razmještaja nuklearnog oružja na teritorij novih članica, dakle širenje saveza povećava i rizik od nuklearnog rata. "Ne možeš spriječiti izbijanje rata i ujedno se pripremati za njega.", rekao je Albert Einstein.

Nepostojanje transparentnih informacija o troškovima potrebnima za usklađivanje Hrvatske NATO standardima lako potvrđuje tezu da su troškovi ogromni i da ih treba skrivati od javnosti. Ne postoje dostupne informacije koju količinu oružja bi Hrvatska trebala kupiti kako bi zadovoljila standarde NATO-a, koju količinu ljudi mora otpustiti, i na što sve se dodatno obvezati - primjerice, jedan od ugovora određuje da Hrvatska i BiH zajedno ne smiju imati vise oružja i tenkova itd. od tadašnje SR Jugoslavije. Podatak da je 27 milijuna kuna (brojka iz proračuna Ministarstva obrane za 2002. godinu) Ministarstvo obrane namjenilo utrošiti samo na razne studije, prijevode i druge intelektualne usluge vezane uz približavanje NATO-u, također zgrožava. Nitko ne govori tko će i odakle namaknuti dodatna proračunska sredstva za dostizanje NATO-ovog standarda izdvajanja za vojsku 2 % BDP-a, jer Hrvatska trenutno izdvaja 1,7 %. Prešućuje se da jedna od ključnih novih obaveza NATO-a jest da zemlja koja ulazi u članstvo mora imati 8 posto kopnenih snaga angažiranih izvan vlastitih granica u mirovnim misijama, te da je u svakom trenutku spremna u takve akcije poslati 40 posto svojih snaga, što bi značilo da će Hrvatska biti primljena u NATO čim bude spremna šest tisuća vojnika poslati u mirovne misije diljem svijeta, jer prema planovima razvoja moderne hrvatske vojske, istu bi trebalo činiti 16 000 profesionalaca. Napokon, građanima nitko ne govori da nakon ulaska u NATO savez izlaska nema - barem 20 godina (član 12. povelje).

Apsolutno je nejasan položaj Hrvatske u savezu koji je izgubio svoj prvotni značaj, a novi prikriva. Nejasna je uloga Hrvatske osim one podaničke, gdje hrvatski vojnici i civili postaju ratni plaćenici odnosno mete terorizma. NATO je savez koji prikriva ratne zločine, poput namjernih napada na civilne ustanove i civilnu infrastrukturu, televizije, prometnice, energetske objekte, tvornice, kao i to da su koristili oružje sa osiromašenim uranom (tzv. "Balkanski sindrom"). NATO je savez koji je proizveo Bin Ladena, Al Qa'idu, Talibane, savez koji opet "lovi" Karadžića. Naposlijetku, NATO je organizacija koja djeluje za više ciljeve, naravno, onih najmoćnijih - koliko i na koji način se Hrvatska uklapa u te ciljeve više je no i jasno.

Dosadašnji komentari

ZoomPolitikON:::...

Komentari

Nitko nema štogod nadodati.

Nitko nema štogod nadodati. Sve je izgleda rečeno. Drago mi je zbog toga!

ZoomPolitikON:::...

Tko je glasao

pa ja bih samo nadodao da mi

pa ja bih samo nadodao da mi je drago da si ponovno nešto objavio

a broj bodova svjedoči o kvaliteti teksta

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci