Tagovi

Kad (i) kardinali prolupaju

Nije tajna a ni iznena?enje kako institucionalna Crkva misli da jedino ona zna i u pravu je oko svega u vezi postanka života na Zemlji kao i oko toga na kojim bi vrijednostima trebalo po?ivati ljudsko društvo, uklju?uju?i naravno i to kako bi ono trebalo biti ure?eno. Katoli?ka Crkva u Hrvatskoj nije izuzetak a u odnosu na dijelove njene institucije koji djeluju u drugim zemljama, ostvarila je svakovrsne i vrlo zna?ajne probitke, tolike da joj vjerojatno zavide. Dio tih je uglavljen sporazumima izme?u Sveze Stolice i Republike Hrvatske a dio je rezultat vještog iskorištavanja turbulentnih doga?anja u Hrvatskoj nastalih po?etkom devedesetih i kasnije bolesne potrebe novonastalih politi?kih elita da joj se umile i tako zadobiju njenu podršku.

Upravo je strah aktualne vlasti da joj se ne zamjeri, barem ne previše, ohrabrio Crkvu da sve otvorenije atakira na državne institucije i pokuša se staviti iznad njih. Kad god bi se u Hrvatskom Saboru donosili zakoni koji joj nisu po volji, Crkva bi dizala svoj glas. Jer se još uvijek nije pomirila sa sekularnim karakterom hrvatskog društva, Crkva i dalje pokušava promijeniti svoj ustavni položaj, sre?om bezuspješno. Možda zato ili zato što druga?ije ne zna, svaki svjetonazor razli?it od svoga nastojat ?e prikazati ostatkom komunisti?kog mentaliteta pa bi se shodno tome i oni koji se s Crkvenim svjetonazorom ne slažu valjda imali smatrati komunistima.

Obzirom da se lijepljenjem takvih etiketa više ne bave samo niže rangirani službenici ve? to ?ine i kardinali, može se zaklju?iti kako institucionalna Crkva postaje sve nervoznija. Jedan od razloga tome bi se mogao tražiti i u ?injenici da Hrvatska kora?a ka EU, doduše presporo ali ipak kora?a, i da je ulazak u tu asocijaciju izvjestan u dogledno vrijeme.

Manje je poznato, a nije se ni ?uditi imaju?i u vidu stanje u društvu i našim medijima, da se kod nas Rezolucija Vije?a Evrope br. 1481/2006 namjerno i u svrhu politi?ke manipulacije krivo prezentira, poglavito od strane Crkve. Gra?anima se želi nametnuti krivo uvjerenje kako je njome osu?en komunizam kao ideologija a ne samo zlo?ini koji su u njegovo ime po?injeni u tim sustavima. Zato se komunisti?ki mentalitet od strane Crkve još uvijek može zlorabiti za diskvalifikaciju i kao ad hominem argument protiv svih koji se s njome ne slažu. To je za ove zapravo uvreda ravna onoj kao kad bi netko rekao da je glup i zatucan svako tko Crkvi vjeruje i zastupa njene stavove. Crkva u Hrvatskoj je o?ito još nespremna prihvatiti ?injenicu da u demokratskom društvu ne može biti vrhunaravni tuma? svega i sva?ega pa tako ni onoga što je za to društvo i njegove gra?ane najbolje.

Tako?er, kod nas je gotovo nepoznato da je Vije?e Evrope još prošle godine donijelo Rezoluciju br. 1580/2007 koja govori o opasnostima od kreacionizma u obrazovnom sustavu. Pojednostavljeno, ona govori o potrebi da se vjera i crkve udalje od obrazovnog sustava a kakva je situacija kod nas, i predobro je znano.

Jasno je da ?e se ulaskom Hrvatske u EU, dakle uspostavom slobodnog protoka informacija i usvajanjem vrijednosti koje su prihva?ene u demokratskim društvima, i na djelovanje Crkve u Hrvatskoj sasvim druga?ije gledati. Zato dok to vrijeme ne do?e, Crkva ima vidljiv i lako prepoznatljiv motiv koji ukazuje na možebitne razloge njene nervoze, u?vrstiti dostignuti položaj i što prije ostvariti probitke koje u razvijenoj demokraciji sasvim sigurno ne bi.

Komentari

sm dobro upućuješ na

sm

dobro upućuješ na Rezoluciju br. 1580/2007 koja govori o opasnostima od kreacionizma u obrazovnom sustavu.
Pojednostavljeno, je li čovjek nastao od "majmuna" (Ch. Darwin) u postupku evolucije, ili je nastao od Boga - i to izravno, na Njegovu "sliku i priliku".
Sugeriram za zasebnu temu. :)

Tko je glasao

Manje je poznato, a nije se

Manje je poznato, a nije se ni čuditi imajući u vidu stanje u društvu i našim medijima, da se kod nas Rezolucija Vijeća Evrope br. 1481/2006 namjerno i u svrhu političke manipulacije krivo prezentira, poglavito od strane Crkve. Građanima se želi nametnuti krivo uvjerenje kako je njome osuđen komunizam

Naporima institucionalne Crkve u Hrvatskoj se ponovno prije neki dan u emisiji Otvoreno (pronalazak još jedne masovne grobnice u Sloveniji) pridružio znameniti profesor Jurčević.

On je u samo nekoliko minuta uspio više puta drsko i naciji u oči slagati, baš poput najviših crkvenih službenika, da je navedenom rezolucijom osuđen komunistički sustav.

Možda zato što kao povjesničar proučava stvari iz dalje prošlosti a previđa činjenice koje su mu "pod nosom" (rezolucija je iz 2006.god.)?

Ili je samo previše politički ostrašćen pa pokušava prekrajati povijest?

B-52

Tko je glasao

Pa baš i nije točno da se

Pa baš i nije točno da se aktualna vlast u RH nešto boji Crkve. SM možda ti je promaklo ali staviti ću ovdje jedan svoj zapis iz mog privatnog dnevnika pa sam prosudi koliko se vlast u RH boji ili uvažava govor Crkve:
BILJEG 2007. – BLAJBURŠKA PROPOVIJED

Upamtio sam još kao vrlo mali dječak, negdje između četvrtog i šestog razreda pučke škole ponavljane savjete moje majke, a naročito bake – Matije Majnarić: Pomoli se prije nego zaspiš i razmisli o svemu što si tog dana dobro i loše napravio…
Prošle su mnoge godine prije nego sam shvatio u svoj punini značenja i prvi a naročito drugi dio tog savjeta onih žena koje su me prve voljele. Nisam se cijeli život držao tog savjeta, što je strahovita pogreška, jer taj savjet sadrži u sebi svu mudrost života. Ujedinjuje i balansira duh i tijelo, tj. producira Vaša djela. Tek negdje u tridesetoj sam počeo pronicati u punu mudrost i korisne posljedice pridržavanja pravila iz tog savjeta. Negdje u četrdesetoj (1996. !!??), nakon svega što mi se dobro i loše dogodilo u obitelji, nakon onog mog skromnog priloga što sam dao u politici, stvaranju demokracije i obrani Domovine, tek u četrdesetoj sam shvatio da sve što radim je u uskoj svezi sa onim savjetom. Da sam ga više provodio – postigao bi više! Na svim poljima života, apsolutno svim!
Prešavši pedesetu, došavši u zrele godine, ne samo da se u potpunosti pridržavam onog savjeta već me je život naučio i vodio tako da analiziram i svaki tjedan, mjesec i godinu. Kakva su mi bila djela, koliko sam dana izgubio i potrošio idiotski a koliko sam bio produktivan u mislima, pisanju, djelima… Jesam li koristan, jesu li mi darovani dani pametno utrošeni ili sam samo hedonist? (Zapitajmo se to svi skupa?).
Savjetovano mi pravilo nalaže i analiziranje ove godine. Vrtim je u glavi već danima i uvijek završim na naslovu ovog teksta kao obilježju ove godine. Najupečatljiviji je to događaj ove godine koji ide u središte i izvorište svih hrvatskih podjela i problema. Povijesni događaj prešućen od svih medija, čemu se i ne čudim poznavajući im vlasnike i današnje crvenilo njihove tinte.
Da, bili su i izbori ove godine – o njima sam već i previše rekao; smrtno se razbolio i naglo umro poznati hrvatski političar i stranka mu se raspada vođena navodno pametnim i mladim predsjednikom (…tko s djecom liježe – popišan se budi…rekao bi naš narod.); stradali su vatrogasci pod još nerazjašnjenim okolnostima i sve više sam pod dojmom da tu ima nečeg čudnog…; Hrvatska je postala pridruženi nestalni član Vijeća UN... Možemo puno toga nabrojiti i sve su to popratili tiskovni i elektronski mediji upisujući nam to u mozak. No, najviše, apsolutno najviše, se pisalo i govorilo u medijima jel/ tamo neka anoreksična (vjerujte, poznam osobu) sponzoruša uspjela ili ne iskamčiti sve svoje gaćice i haljine nakon rastave…
Sve je to pratio tisak, obilato, u detalje. Samo je jedno prešućeno, primijenjen je pravi zakon omerte oko propovijedi na Blajburškom polju 13. svibnja 2007. Josip kard. Bozanić, nadbiskup zagrebački je zanijekan u medijima gore nego Isus od Petra, poglavito sadržaj te propovijedi.
680. god. Hrvati su se ugovorom zarekli papi Agatonu da će sa susjedima živjeti u miru, da ni s kim neće prvi zaratiti i to je najstariji proturatni ugovor sa Svetom Stolicom u svjetskoj povijesti. Dvjesto godina kasnije, 880. god., papa je posvetio ninskog biskupa Teodozija i time afirmirao hrvatsku biskupiju u Ninu.
I od tada do danas nije bilo puno propovijedi takvog značaja za naš narod kao ova Blajburška 2007. Naravno, ja kao laik to ne tvrdim snagom neke apsolutne istine, ali koliko je mojoj neukosti vidljivo – propovijed će ući u povijest naroda i katoličke crkve u Hrvata. To sam siguran.
Kada pročitate tu propovijed, integralni tekst, pet ili deset puta, postaje Vam sve jasnije što i kako je sve rečeno te zašto mediji i političari o tome tako uporno šute. Gromoglasno uplašeni šute.
Vjerojatno je među njima zavladao strah od one poznate …ali Gospodine, tko će opstati? jer ono što kardinal traži među njima radi bartolomejsku noć – figurativno rečeno. Naime, i među novinarima i među političarima bi mnogi nestali sa scene. Uvjeren sam da nitko u Saboru ne bi ovih dana sakupio toliko im potrebnih 77 glasova jer cijeli novoizabrani Sabor bi primjenom Propovijedi + lustracija možda odmah izgubio više od polovine svojih članova. Eto, zato omerta!
Na www.glas-koncila.hr možete kupiti/naručiti tu malu knjižicu Propovijed na Blajburškom polju 13. svibnja 2007 . Knjižica košta 5 kn, ili 3 kn ako naručite više. (Da imamo sagrađeno dioničarsko imanje u G.J. iz onog mog pisma – kupio bi barem 30 tih malih knjižica velikog sadržaja i donirao u onu zamišljenu knjižnicu). Imam samo dvije te knjižice: jedna je pohranjena u mom sefu/pismohranu a drugu nosim stalno uz sebe kao nekada Kinez Maovu crvenu knjižicu.
Što me toliko fascinira? Istina, jasnoća, jednostavnost, pravednost i snaga riječi u toj propovijedi. Evo podnaslova i nekih citata iz te Propovijedi:
• Dolina zaustavljenih života
• Poštovanje nevinih žrtava
• Sramotno izručenje u ruke krvnika
• Zašto smeta ljubav prema čovjeku, Domovini*, pogaženima i istini?
//Prozivat će, vjerujem, i moje današnje riječi, a ja u njih ne stavljam ništa osim ljubavi. A upravo to ih smeta: ljubav prema čovjeku, ljubav prema Domovini*, ljubav prema pogaženima i ljubav prema istini koja iz Boga izvire.//
*riječ Domovina velikim slovom napisao sam ja, makar znam da je pravopisno točno pisati ju malim slovom kao što je napisano u Propovijedi, ali je jednostavno nisam u stanju napisati malim slovom
• Ovdje se nije poštovao život
• Prava pomirba mora nastati u ljudskoj unutarnjosti
• Blajburška je tragedija osiromašila cjelokupno hrvatsko društvo
• Rasvijetliti istinu o žrtvama totalitarističkih režima
//Grozna je pomisao da su tolike godine zajedno s nama živjeli i žive ubojice; da su protkali sve pore svakodnevnice te možda ni njihovi najbliži ne znaju istinu o njima i da su se prikazivali u najljepšem svjetlu boraca za slobodu.//
//Očekujemo da će se mjerodavne institucije države Hrvatske jasnije očitovati o komunističkome režimu i nedjelima koja je planirao i sustavno provodio te na temelju istine promicati one vrijednosti koje nisu sukladne s komunističkim krivotvorinama, kako u povijesnom tako i u svjetonazornome smislu očekujemo da će hrvatske vlasti i u vidu deklarirane proeuropske orijentacije poduzeti sve da se kod nas provede rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481, od 25. siječnja 2006, o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima.
• Zajedništvo je moguće samo na istini
• Hrvatska javnost ima pravo znati cjelovitu istinu o Jasenovcu
//Smatram nužnim upravo ovdje reći da nam se zbog vjernosti prema Bogu i ljubavi prema Hrvatskoj ne smije zamagliti pogled ni pred čijim zločinom. U tom duhu ponavljam riječi blaženog Alojzija Stepinca koji je bez ikakve dvoznačnosti javno usred rata, 19. veljače 1943. godine, jasenovački logor nazvao //sramotnom ljagom//, a za ubojice u njemu izjavio da su //najveća nesreća Hrvatske//.
• Molimo za sve žrtve
• Crkva vrši službu pomirenja
Samo bezgranična moja bahatost bi me mogla navesti na komentiranje ili tumačenje Propovijedi. Pročitajte ju, cjelovitu!
Pohodio sam Blajburg nekoliko puta, čak i u nezgodna vremena, saznao o njemu za roditeljskim stolom bezbroj detalja još kada mi je čelo jedva virilo iznad stola, pročitao o njemu sve knjige koje su mi bile dostupne…
Umjesto mog komentara: Krčki biskup Valter Župan u propovijedi svojoj iznosi statistiku po kojoj je Hitlerovih žrtava bilo 20 milijuna i devetsto tisuća, a komunističkih – 100 milijuna, od toga Titovih više od milijun.

I na kraju, očekuje nas po svim prilikama ponovo promjena Ustava RH. Preambula, najviše me zanima Preambula…Kakvi ustaše, kakvi partizani, kakvi antifašisti… Republiku Hrvatsku su stvorili hrvatski branitelji! Točka!

SRETAN VAM BOŽIĆ SVIMA – ČAK I NJIMA!

13.12.2007.
(Inače na današnji dan, 13.12.1981. rodila se moja Zrinka a i počeo je raspad komunizma. General Jaruzelski proglasio je ratno stanje u Poljskoj što je početak kraja jedne svjetske iluzije sa strašnim posljedicama – komunizma).
_______________________________________

• REZOLUCIJA VIJEĆA EUROPE O OSUDI KOMUNISTIČKIH ZLOČINA
Strassbourg 25.01.2006.

REZOLUCIJA VIJEĆA EUROPE O OSUDI KOMUNISTIČKIH ZLOČINA

SKUPŠTINA EUROPSKOG PARLAMENTA
Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarističkih komunističkih režima

Rezolucija 1481 (2006)
________________________________________
1. Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava.
2. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masivnim povredama ljudskih prava. Povrede (ljudskih prava op.p.) su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom periodu i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma.
3. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature ploretarijata. Interpretacija oba principa ozakonila je „eliminaciju“ ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji su bili državljani te zemlje. To je posebno bio slučaj sa ljudima iz bivšeg SSSR-a koji su u smislu broja žrtava daleko nadmašili ljude ostalih zemalja.
4. Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke Europske komunističke partije pridonijele postignuću demokracije.
5. Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam (nacizam).
6. Kao posljedica toga vrlo je niska svjesnost javnosti o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.
7. Skupština je uvjerena da je svjesnost o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihove buduće akcije.
8. Također, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.
9. Totalitarni komunistički režimi su još uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta i zločini se i dalje događaju. Percepcija nacionalnih interesa ne bi smjela spriječiti zemlje u adekvatnom kritiziranju postojećih totalitarnih komunističkih režima. Skupština snažno osuđuje sve te povrede ljudskih prava.
10. Rasprave i osude koje su se dosad izvršile na nacionalnom nivou nekih država članica Vijeća Europe ne mogu osloboditi međunarodnu zajednicu od zauzimanja jasne pozicije prema zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Ona ima moralnu obavezu da to učini bez daljnjeg odgađanja.
11. Vijeće Europe je dobro pozicionirano za takvu raspravu na međunarodnom nivou. Sve bivše Europske komunističke zemlje, sa iznimkom Bjelorusije, su sada njene članice i zaštita ljudskih prava i vladavina prava su osnovne vrijednosti za koje se zauzimaju.
12. Zbog toga, Parlamentarna Skupština snažno osuđuje masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.
13. Također, poziva sve komunističke ili post-komunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procjene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.
14. Skupština vjeruje da će ova jasna pozicija međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje. Dapače, da će moguće ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri toga što se dogodilo.
________________________________________
1 Rasprava skupštine 25. siječnja 2006. (5. zasjedanje) (vidi Doc.10765, izvještaj Povjerenstva za politička pitanja, report of the Political Affairs Committee, rapporteur: Mr Lindblad ). Tekst usvojen od strane Skupštine 25. siječnja 2006. (5. zasjedanje).

_______________________________________________________________________

Propovijed zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića - Bleiburg
Bleiburg, 13.05.2007. Blagoslov oltara i spomen slavlje na Bleiburškom polju

Kardinal Bozanić

Čitanja: Otk 21,10-14.22-23; Iv 14, 23-29

Draga braćo i sestre!

1. Nakon naviještenoga evanđelja, na ovome mjestu prepunom povijesne memorije i vjerničkoga spomena, zahvalan Bogu za dar vjere, molim riječima psalma: "Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim, jer ti si [Bože] sa mnom" (Ps 23, 4). Okupljeni smo u dolini koja danas plijeni svibanjskom ljepotom prirode. Lako je uroniti u zavodljivost te ljepote i promatrati je kao divan Božji dar. Ali, ova dolina zna da je ona jednoga svibnja za ispaćeni narod, o posebno za živote mnogih, postala neobičnom dolinom; da je postala dolinom smrti, zaustavljenih života, srušenih zemaljskih nadanja. Ova dolina zna zašto smo danas ovdje. Ova će dolina hrvatskomu narodu, na samo nama poznat način, trajno šaptati riječi koje su u njoj ostale, molitve koje su u njoj izgovarane, prenoseći nam kako okus ljubavi, tako i okus mržnje pred kojom se svaka ljepota grči u boli. Gledajući nas ovako sabrane, netko, komu je ovo tek obična dolina i polje, mogao bi se zapitati: Tko su ovi i odakle dođoše? (usp. Otk 7,13). Mi smo vjernici, okupani Jaganjčevom krvlju, oslobođeni njegovom pobjedom nad smrću, opečaćeni Kristovim križem. Kao vjernici i pred smrću ispovijedamo život, a pred tragedijom za koju ne postoje dovoljno snažne ljudske riječi u molitvu uranjamo svoje misli, u nju stavljamo svoja pitanja i nadanja, dok liturgijskim slavljem postajemo dionicima nebeske domovine.

2. Odakle smo došli? Dođosmo iz svoje zemaljske domovine Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine, iz raznih krajeva Europe i svijeta, sretni što na ovome polju danas mirno možemo reći da je iz hrvatskih žrtava krvavoga nasilja iznikao ponos i da su stvoreni preduvjeti da se ovim poljem prolomi istina o Bogu i čovjeku, istina koja ne smije biti predana u ruke ljudskim manipulacijama. Došli smo ovamo onim istim putovima kojima su prije šezdeset i dvije godine, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, kolone vojnika i civila tražile put koji bi ih poštedio od zatorne ruke jugoslavenskih i inih ratnih pobjednika. Na tome smo putu ponovno čuli glas žrtava koji se desetljećima nije smio čuti; u mislima smo nailazili na njih, susretali ih, premda do danas nisu obilježena mjesta njihovih stratišta, niti otkrivena imena izvršitelja djela nedostojnih ljudskoga imena. Iz šumaraka i jama, iz rovova i dvorišta dosiže nas šapat koji se nada da će biti dovoljno jak da ga mi čujemo i da ga glasno izgovorimo kao istinu koja je sposobna ponovno roditi život, dati smisao njihovu umiranju, stvoriti temelje za izgradnju društva u kojemu je najmanje što možemo učiniti poštovanje nedužnih žrtava.

3. Da, braćo i sestre, ova je dolina gledala ispaćena lica i hrvatskih civila i hrvatskih vojnika, hrvatskih očeva i majki, sinova i kćeri; lica koja su bila uronjena u nadu i očekivanja da će im biti darovan prostor ljudskosti, put prema zakonitosti i životu koji se neće pomiješati s mržnjom, bezumnim osvećivanjem i ideološkim lažima. No, ova je dolina vidjela zaustavljenost te nade, razočaranja, neizvjesnost i, konačno – zvjerstva. Toga svibnja, godine 1945., ova se dolina silno proširila. Zbog ljudi koji nisu poštivali Boga ni čovjeka, Bleiburško se polje izlilo i pretočilo u 'križne putove', u udarce, logore, tamnice, mučilišta i smrt koja je svoj zadah i strah širila stotinama kilometara, ali jednako tako, poput otrova, godinama bila stavljana u hranu odgoja novih naraštaja. Od trenutka kada ova dolina više nije smjela gledati lica, nego leđa i korake povratka, krvave tragove povratka u jugoslavensku tamnicu hrvatskoga naroda, i njezina se ljepota pretvorila u bol, u neizrecivu okrutnost i na kraju u bezimenost. Prije dvanaest godina (1. svibnja 1995.), u Pismu Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata, napisali smo sljedeće: "… taj je svibanj – za razliku od drugih naroda kojima je vraćena sloboda i demokracija – dolaskom marksističkog totalitarnog sustava za nas značio nov početak zatvora, ubijanja nevinih ljudi. Mnogi su stradali samo zato što su katolici, što su katolički svećenici, redovnici i redovnice, što su katolički biskupi. Taj martirologij optužba je krvnika, ali on je još više – slava Kristove Crkve". Od trenutka kada je počinjeno sramotno izručenje razoružane hrvatske vojske i nevinih civila u ruke krvnika, upravo su zločinci zabranjivali svaki spomen na ovo mjesto i sve ono što je slijedilo poslije Bleiburga, nastojeći silom spriječiti istinu da progovori glasom žrtava. Komunistički vlastodršci ovu su dolinu učinili prisilnim polazištem na put smrti i krvoprolića. Međutim, danas je ova dolina mjesto našega spomena i slavlja Boga koji je put, istina i život. Bog je taj koji je sve putove ljudske patnje preobrazio u Križni put svoga Sina; sve ljudske laži raskrinkao svojom istinom i u svaku tamu smrti unio zraku svjetla svoga života. To je ono što nikakvo nasilništvo ne može zaustaviti. Zato u nama kao vjernicima nasilje ne postoji, ali postoji vapaj za istinom.

4. Nažalost, mnoga naša okupljanja – protkana poglavito molitvom i pročišćenjem spomena – ljudi koji su pripadali komunističkomu režimu, ili ostali zaslijepljeni njegovom propagandom, i koji ne žele biti oslobođeni istinom, promatraju još uvijek očima svoje ideologije. Prozivaju Katoličku Crkvu, njezine pastire i vjernike na sličan način na koji su to činili i u ono doba. Prozivat će, vjerujem, i moje današnje riječi, a ja u njih ne stavljam ništa osim ljubavi. A upravo to ih smeta: ljubav prema čovjeku, ljubav prema Domovini, ljubav prema pogaženima i ljubav prema istini koja iz Boga izvire. Danas sam među vama kao čovjek koji hodom želi počastiti mukotrpni hod ispunjen nadom prema slobodi; među vama sam kao vjernik koji je došao pohoditi jednu dolinu o kojoj su mnogi bili primorani šutjeti, da bi ušutkali istinu o svome zločinu; među vama sam – u poniznosti Božjega izabranja – kao pastir koji je došao ispovjediti vjeru i zajedno je s vama učvrstiti; među vama sam kao Hrvat koji je došao s ljubavlju promotriti zemaljsku tragediju svoga naroda i moliti za njegove žrtve, ali i za žrtve svih kojima je ova dolina u mislima, u sjećanjima i u životu ostavila spomen na neizrecivu ljudsku okrutnost. S puno pijeteta spominjem danas osobito pripadnike islamske vjeroispovijesti koji su dijelili patnju s kršćanskim vjernicima.

5. I dok tako govorim, netko bi mogao pomisliti da nas je na ovome mjestu skupila tragedija smrti. Netko bi mogao zaključiti da smo došli oplakivati neizbježnost ljudske drame nad koju se nadvila ljudska zloća. Ne, ovamo nas je i danas doveo Život i vjera u Život. Danas sam ovdje da s vama proslavim Vazam Gospodnji i molim svjetlo Duha Svetoga u kojemu se kao vjernici pitamo, što nam to Bog govori u iskustvima ratova, progonstava, u žrtvi nevinih ljudi, što nam to Bog kao narodu ima reći kada smo stavljeni pred kušnje neopisive boli. U kršćanstvu postoje polazišta i vrijednosti kojih se nikada ne smije zaboraviti. Jedna je od njih poštovanje tuđega života. Tu ne može biti razlike ni nacionalne, ni konfesionalne, ni svjetonazorske, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku Božju. Upravo stoga je danas teško razumjeti zašto se još uvijek ne može dovoljno jasno čuti glas koji govori o tome da se ovdje nije poštovao život, da su, bez ikakva suda i dokaza krivnje, poubijani hrvatski vojnici i civili nakon rata. Ponavljam: nakon rata!

6. Isus u današnjemu evanđelju govori o svome odlasku Ocu. Njegova osuda na smrt već je bila 'napisana'. Dobro zna da učenike pogađaju njegove riječi i da im uznemiruju srce. Utješne riječi o miru vjerojatno su im zazvučale poput iluzije, baš onako kako ljudima našega vremena zvuče svetopisamske riječi koje obećaju sigurnost i spokoj u svijetu razdiranom nemirima. Mir o kojemu govori Isus jest mir koji razumije ljudski krik: Bože moj, zašto si me ostavio?, ali jednako tako zna da je samo u Bogu konačni dom u kojemu se krik očaja preobražava u mir srca. "Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši". Dajući svoj mir, Isus to govori jer zna da je granica dobra i zla u našemu srcu te da prva i prava pomirba mora nastati u ljudskoj unutarnjosti; da se pomirba ne može uspostaviti nikakvim političkim dogovorima i sredstvima prisile, jer se u tom slučaju pretvara u još veću neistinu. Isusov mir nije mir koji daje svijet, nije kupljeni mir ili pak mir koji se želi nametnuti ratom. To nije mir koji se postiže gospodarskim blagostanjem, potrošačkim prividima, stavljanjem vlastite osobnosti u središte svijeta. Za nas kršćane Kristov mir je zahtjev. On ne pripada konačnomu spokoju mrtvih. Prvi dar uskrsnuloga Krista prestrašenim učenicima jest mir. Smireno srce je čvrsto srce, ono se ne koleba i ne gubi pouzdanje u protivštinama; ne gubi se u očaju, niti obeshrabruje u trpljenjima. Otkriće Boga u vlastitu životu, radosni susret s njim, uranjanje u njegovu ljepotu, obraćanje Isusu Kristu koji je prepoznat kao Bog, razlozi su radosti i mira u ljudskome srcu.

7. Kristov mir koji svijet ne može dati, mi vjernici živimo u zemaljskome domu. Znamo koliko je svakom čovjeku važno biti u okrilju ljubavi i topline doma. Nitko rado ne napušta ni dom ni domovinu, niti ih lako zaboravlja. Ljudi kojih se ovdje spominjemo ostavili su za sobom Hrvatsku i svoje domove; nipošto laka srca. Zato, braćo i sestre, kako da se srce ne stegne nad nepravednom tvrdnjom koja kaže: da nisu bili krivi, ne bi bježali. Takvo poopćivanje uistinu vrijeđa. Zar i nakon svega onoga što se dogodilo poslije njihova izručenja jugoslavenskim komunističkim vlastima, netko još dvoji koliko je njihov strah bio opravdan? Jedan od najbližih Titovih suradnika u to vrijeme Milovan Đilas ovako je posvjedočio godine 1979: "Da budem iskren, mi nismo shvaćali zašto Britanci ove ljude nama vraćaju. Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od komunizma. Oni (Englezi) učiniše nešto sasvim pogrešno kada su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali" (vidi: Vlatko Pavletić, Tuđmanova doktrina i drugi članci, Zagreb 2007, str. 151). Pitam se: je li to komunistički antifašizam? I dok se tješimo riječima vjere, kao ljudi ne smijemo previdjeti nepravde koje su rađale nove nepravde. Koliko je samo, nakon Drugoga svjetskoga rata, domova opustošeno, razoreno, konfiscirano; koliko je ljudi obespravljeno i onemogućeno; koliko je bogatstva otuđeno i koliko siromaštva rođeno zbog gramzivosti nepravednog komunističkog režima. Nije u pitanju samo egzekucija, nego sve što je ona sa svojim posljedicama značila na društvenoj razini. Stvoren je novi poredak koji nikada neće zaslužiti odliku pravednosti, ma koliko ga se pokušavalo prikazati da je bio stvoren "u ime naroda". Bleiburška je tragedija osiromašila cjelokupno hrvatsko društvo. Zbog događaja kojima je bila klica, stotine su tisuća Hrvata stjerane na margine; mnogi su kasnije bili prisiljeni na iseljeništvo, obitelji koje su na bilo koji način bile povezane sa žrtvama tih događanja natjerane su na posvemašnju šutnju i bile politički maltretirane; potomci su smatrani građanima drugoga reda, poglavito ako nisu htjeli prihvatiti novu ideologiju i ucjenjivačku igru terora. Bleiburška je tragedija, i sve ono što je slijedilo nakon toga uvod u zločin puno širih razmjera. Ona je ostavila pustoš u duhovnom i kulturološkom tkivu hrvatskoga naroda, jer je ubijen, ušutkan i raseljen veliki broj intelektualaca, posebno katoličkih, svećenika, redovnika i redovnica, kako bi se lakše ukorjenjivala ideologija marksističkog i bezbožničkog obilježja. Od tada, pa sve do današnjih dana, na Crkvu se u našem narodu baca ljaga i sjena krivice koju Crkvi nijedan analitičar, koji drži do istine i teži k objektivnosti, ne može pripisati. To pak da je i među sinovima i kćerima Crkve bilo i onih koji su počinili zlodjela sa žaljenjem oplakujemo i prepoznajemo bol koju je nanio njihov grijeh.

8. Na ovome mjestu, kao biskup Crkve u hrvatskom narodu, ne smijem šutjeti. Štoviše, valja mi postavljati pitanja koja si postavlja svaki čestit čovjek prosvijetljen istinom: Kako to da šezdeset godina nakon stravičnoga zločina, bez obzira na to što još uvijek postoji dovoljan broj svjedoka i prikupljenih svjedočanstava, te bez obzira na to što je iz mnoštva činjenica vidljivo o čemu se radilo, nitko nije odgovarao? Kako to da su još uvijek nepoznata imena nalogodavaca i izvršitelja tih djela? Kako to da se još uvijek ne može, barem na načelnoj ako već ne i na konkretnoj razini, čuti jasna osuda svega što vapi zbog gaženja božanskih i ljudskih prava, a učinjeno je protiv hrvatskoga naroda? Zar mislimo da je moguće graditi zdravo hrvatsko i bilo koje društvo sa sviješću da se naraštaje naše djece i mladih hranilo i danas hrani neistinama? Kako to da nije napravljen popis žrtava i da nisu obilježena mjesta masovnih grobnica u kojima do danas neidentificirane leže kosti poznatih i nepoznatih ljudi? Grozna je pomisao da su tolike godine zajedno s nama živjeli i žive ubojice; da su protkali sve pore svakodnevice te možda ni njihovi najbliži ne znaju istinu o njima i da su se prikazivali u najljepšem svjetlu boraca za slobodu. Molimo za njih, da im Bog dadne snagu obraćenja, priznanja i prihvaćanja slobode u istini. Ali kao vjernici, kao državljani suverene i nezavisne Hrvatske s pravom očekujemo da državne institucije učine ono što su zakonom dužne učiniti: da istraže ove zločine i obznane krivce za njih. Očekujemo da će se mjerodavne institucije države Hrvatske jasnije očitovati o komunističkome režimu i nedjelima koja je planirao i sustavno provodio te na temelju istine promicati one vrijednosti koje nisu sukladne s komunističkim krivotvorinama, kako u povijesnome tako i u svjetonazornome smislu. Očekujemo da će hrvatske vlasti i u vidu deklarirane proeuropske orijentacije poduzeti sve da se kod nas provede rezolucija Skupštine Europskog parlamenta broj: 1481, od 25. siječnja 2006., o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima. Više sam puta pitao, pozivao mjerodavne da poduzmu korake u rasvjetljavanju istine, a taj poziv ponavljam i danas: zakonitim i pravičnim putem tražite i poštujte istinu i o žrtvama i o krvnicima. Neka ne postoji nikakav politički razlog radi kojega bi istina ostala pokopana i odgurnuta s pozornice razvoja zdravoga hrvatskog društva. Zbog naše sadašnjosti i zdrave budućnosti, zbog naše odgovornosti prema mladim naraštajima potrebno je osnovati nadstranačku i nezavisnu državnu instituciju koja će znanstvenim metodama rasvijetliti istinu o žrtvama totalitarističkih režima dvadesetoga stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Prošlost je dio našega života i jasno pokazuje svoju snagu u sadašnjosti, a ono što se olako naziva poviješću u nas često pišu isti, ili sljedbenici onih koji su nedužnom krvlju i stvorili te događaje. Zar nije odviše upadljivo da se neka povijesna istraživanja uopće ne čuju ili prešućuju?

9. Posljednjih se mjeseci u nemiru nastalom zbog nerazjašnjenih činjenica i nepoštena odnosa prema učinjenom u prošlosti pojavila rasprava i o tzv. foibama, o strašnim mjestima smrti, o jamama i stradanjima koja je za sobom ostavio fašizam i komunizam. Ni tu kao Crkva ne smijemo prešutjeti istinu, a istina je da su pripadnici totalitarnih režima stvorili te jezive podsjetnike neljudskosti. Kao Crkva danas govorimo da su takva mjesta nastala tamo gdje je iz života izguran Bog. Vrijeme rata, a još manje poraća, ne može biti nikakav izgovor. Tamo su i za vrijeme fašističkoga i za vrijeme komunističkoga terora stradavali svećenici, vjernici i vjernice, jer kršćanstvo ne može mirno suživjeti niti s jednom neljudskom vladavinom. U Hrvatskoj se olako stavlja znak jednakosti između antifašizma i komunizma, između opravdane težnje i borbe za slobodu i bezbožne ideologije boljševičkih i velikosrpskih planova. Stoga ne čudi nas što se rasprava vodi između krivaca i njihovih sljedbenika s raznih strana, kako onih koji podržavaju partizanske zločine, tako i onih koji se ne žele odreći fašističkih težnja i osuditi svoje zločine. Dobro je znano koliko je dragocjeno djelovanje Katoličke Crkve na uspostavi zajedništva među narodima i kako se mi vjernici iz raznih naroda i država lako razumijemo i međusobno dijelimo bol koju je prouzročila nepromišljenost političara u prošlosti. Stalo nam je do očuvanja identiteta i integriteta vlastitih zemalja i do međusobnoga zajedništva i razumijevanja. Ono je pak moguće samo na istini. Katolička Crkva će i nadalje činiti sve što je u njezinoj moći da u našim životima istina progovori Božjom istinitošću kojoj je podvrgnut svaki čovjek.

10. Govorim kao katolički biskup koji može biti ponosan na djelovanje Crkve u najtežim vremenima totalitarizama. I nas su htjeli svrstati u ideologije protučovještva; do današnjega dana optužuju nas da smo za nešto krivi, a Crkva je pokazala da ona ni pod fašizmom, ni pod nacizmom, ni pod komunizmom nije zastupala ideologije i da su katolici trpjeli i umirali od neljudskosti s raznim predznacima te da su ih bili puni zatvori, koncentracijski logori i masovne grobnice. To je potrebno znati i ne prihvaćati naivno klevete onih koji žele nametnuti krivnju Crkvi, da bi i danas provodili "svoju istinu". Mi smo svakoga dana pozvani preispitivati svoju grješnost i kajati se za počinjene grijehe. U svakome liturgijskom slavlju ispovijedamo potrebu Božjega milosrđa u raznim oblicima pokajanja. Stoga je krajnji cinizam i besramno je Katoličku Crkvu svrstavati u promicatelja bilo kojega političkog sustava, a osobito stavljati je uz bok onih pod kojima je Crkva najviše trpjela, jer trpio je čovjek, bez obzira na vjeru, rasu, nacionalnost ili stalešku pripadnost. Dok danas ovdje komemoriramo strašnu Bleiburšku tragediju s grozom mislim i na jasenovački ustaški logor. Smatram nužnim upravo ovdje reći da nam se zbog vjernosti Bogu i ljubavi prema Hrvatskoj ne smije zamagliti pogled ni pred čijim zločinom. U tom duhu ponavljam riječi blaženog Alojzija Stepinca koji je bez ikakve dvoznačnosti javno usred rata, u veljači 1943. godine, jasenovački logor nazvao "sramotnom ljagom", a za ubojice u njemu izjavio da su "najveća nesreća Hrvatske". Ali hrvatsko društvo zaslužuje svima dosežnu i koliko je više moguće cjelovitu istinu! Kao kršćanin i kao Hrvat bio bih nedostojan i jednoga i drugoga imena, kada bih i u primisli nosio opravdavanje nečijega zločina. Ta zar netko uistinu misli da boli nedužnih koje su prouzročili pripadnici hrvatskoga naroda nisu i moje boli? No, jednako tako bio bih nedostojan čovještva, kad ne bih prokazivao laž i nepravdu nanesenu hrvatskomu narodu. Iz poštovanja prema svim žrtvama, kada je i Jasenovac u pitanju, potrebno je istini dopustiti da progovori u svojoj istinitosti. Zato mi je drago što se posljednjih godina učinio pomak u stavovima koji ublažavaju propagandnu zaglušnost pristranosti i povijesne nekorektnosti. Hrvatska javnost ima pravo znati istinu o Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kao i nakon što je prestao biti ustaškim logorom. Žurno valja istražiti koliko je ljudi stradalo na tom strašnom gubilištu i mjestu nečovječnosti, kako bi se znalo njegovati osjetljivost za patnju koju su prouzročili mrzitelji čovjeka. Gdje god se nalazili mi kršćanski vjernici ne okupljamo se da bismo zajedno mrzili, nego pronalazili snagu za zajedništvo u Ljubavi. Zato još jedanput navodim riječi iz pisma hrvatskih biskupa: "U čežnji za Božjim oproštenjem i mi ljudi uzajamno opraštamo jedni drugima. Ono što pohranjujemo u svojoj povijesnoj memoriji nisu nepodmireni računi koji rađaju namisli osvete. Pamtimo zlo koje se dogodilo, a nije se smjelo dogoditi. Učimo kako ne ponavljati grijeh i kako ustrajati u dobroj odluci. No sadržaju našega povijesnog pamćenja pripada i sve ono što su činili ljudi Crkve kada su osuđivali zločine te svesrdno zaštićivali i pomagali ugrožene u vrijeme dok je bjesnio Drugi svjetski rat. Ta kršćanska odlučnost i požrtvovnost, posebno katoličkih biskupa u Hrvatskoj, nadahnuće je i poticaj današnjem naraštaju" (Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata, 1. svibnja 1995.).

11. Isus nam je ostavio riječi upućene nebeskomu Ocu: "Posveti ih u istini". Te riječi pripadaju nama vjernicima i obvezuju nas, ponajprije nas. Time je naznačena bit kršćanstva. Ljubav omogućuje da izađemo iz sebe, da bi se pogled usmjerio prema Bogu, da bi se slušala njegova Riječ, a ne vlastiti ciljevi, ne dopuštajući da nas neposrednost želja i htijenja odvuče od istine i zamagli pogled na površnosti ljudskih prosudbi. Kristova istina nas oslobađa. Danas ovdje molimo za svjetlo istine da mognemo jasnije spoznati plodove ideologija zla dvadesetoga stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Ovdje smo braćo i sestre, jer želimo svojom molitvom i euharistijskim zajedništvom ponovno zaliti klice Božjega kraljevstva, utemeljenoga na ljubavi, a ne na sili i mržnji. Uzdamo se u Boga, u onoga koji posvećuje u istini, molimo ga da nam udijeli uvijek jasnije kriterije te istine, a to je na prvome mjestu ljubav. Za svakoga čovjeka vrijedi da će, ako traži istinu, pronaći Boga. Kao vjernici u ovu dolinu donosimo baš ono čega je ovdje nedostajalo u svibanjskim danima godine 1945., a to je mir. Moleći za sve žrtve, pogled nam je uprt u križ, a od sada će taj znak jasnije obilježavati ovu dolinu. Mjera naše istine je Kristov križ. On je zakrilio sva vremena i sve ljudske drame. Križ je nekima ludost, nekima sablazan, a nama koji smo dionici Kristova otajstva, spasenje i kompas. Ovim se poljem ne može jednostavno proći, mirno i ravnodušno. Kršćani će na ovome prostoru promatrati oltar i križ, znak našega spasenja. Zato zahvaljujem svima koji su do danas i u teškim vremenima, kada je samo pojavljivanje na ovome polju bilo opasno za život, sačuvali spomen na nedužne poratne žrtve. Zahvaljujem svima koji su omogućili izgradnju ovoga prostora i koji, u suradnji s mjerodavnim austrijskim institucijama, nastoje oko cjelovitoga rješenja ovoga spomen-prostora. Pozivam također na jedinstvo. Ne dopustite da nas kao narodno i crkveno tkivo razjedinjuju oni kojima nije stalo do hrvatskoga boljitka, sloge i dobra. Pozivam na jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, a svatko tko može pridonijeti istini o Bleiburškoj tragediji neka to čini u kršćanskome duhu poniznosti i sebedarja.

12. Ovdje smo gdje je odmah nakon Drugoga svjetskoga rata u srcu Europe na najgrublji način pogaženo dostojanstvo čovjeka, da zahvalimo za žrtve onih čija su tijela doduše prekrivena, ali istina koja ne može ostati pokrivenom i dalje vodi u život, glasnije, vjerodostojnije, s pouzdanjem u vječni život svih koji u Krista vjeruju. Jer povijest je za nas kršćane u svjetlu Božje sveprisutnosti memoria futuri – spomen budućega. U toj vjeri koja ljubavlju pobjeđuje smrt naše pokojne vidimo u gradu koji opisuje Knjiga Otkrivenja, u gradu kojemu "ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala, i svjetiljka mu Jaganjac!... Ali, u nj neće unići ništa nečisto i nijedan koji čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života" (Otk 21,23.27).

Bože, učini da Bleiburško polje bude dovoljno široko za sve koji tuđu patnju osjećaju kao svoju vlastitu; da bude dovoljno plodno, da iz njega ne niče mržnja, nego stabla ljubavi i mira. Blažena Djevica Marija, Majka boli i nade; blaženi Alojzije Stepinac, mučenik i branitelj istine, svi sveti mučenici hrvatskoga naroda neka nas zagovaraju kod Boga i pomognu živjeti Evanđelje Božje ljubavi. A ti nam, sveti, silni i besmrtni Bože, podari blagost i mir. Amen.

IKA/KNI
© Katolici na Internetu A.D. 2000 - 2007. design&program: Ivica za(@) katolici.org

Tko je glasao

Nije veliko čudo da meni

Nije veliko čudo da meni ili bilo kome promaknu zapisi tuđeg privatnog dnevnika ali je jako dobro da si objavio prijevod rezulucije VE i Bozanićevog govora na bleiburškom polju.

Svakome tko pročita je jasno da rezolucija osuđuje zločine počinjene za vrijeme i u ime komunizma a da ni traga nema o osudi komunizma kao ideologije, štoviše, ističe se ne kao negativnost da u nekim zeljama komunističke partije sasvim legalno i legitimno djeluju. Ističe se i ideja ljudskih prava koja se sad sve promiče.

Također se ističe poziv bivšim "komunističkim zemljama" da ako to već nisu učinile da se jasno distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

Dobronamjerni znaju da je u Hrvatskoj to učinjeno saborskom deklaracijom čime je ispoštovana rezolucija VE ali često viđamo da institucionalna Crkva manipulira tom činjenicom i neukima sugerira da ista rezolucija kod nas još nije provedena a uz to uporno pokušavaju dezinformirati javnost kako su Evropa i svijet osudili komunizam.

S druge strane, opće je poznato da su pored njihovih zločina svim mogućim rezolucijama i poveljama osuđeni fašizam i sve ideologije, pokreti i tvorevine temeljene na tome, uključno ustaštvo i NDH.

E sad, može li se u djelovanju institucionalne Crkve u Hrvatskoj spoznati da je zdušno i dosljedno prihvatila te i takve rezolucije?

Može li se osim konkretne osude konkretnog pojedinačnog zločina (logor Jasenovac) negdje naći nedvosmislena osuda ustaške ideologije, ustaškog režima kao zločinačkog i ustaške tvorevine NDH kao zločinačke? Može li se naći jasna i nedvosmislena osuda onih koji su tom osuđenom zločinačkom režimu pripadali i onih koji ga još i danas rado podržavaju i veličaju?

Legitimno je rogoboriti protiv svih učenja (ideologija) koje su protivne onome Crkve ali se čak i u tome treba držati povijesnih činjenica i ne manipulirati sviješću manje ili nikako upućenih. Institucionalna Crkva voli spominjati istine a "svoju" pokušava uzdići i na razinu apsolutne ali je ovdje slučaj da baš ona istom, vezanom za rezolucije i razno slično tome, manipulira bez zadrške ili trunke stida.

Edit:

To koliko vlast se boji i uvažava govor Crkve se vidi iz povlaštenog položaja koji ta institucija uživa u društvu a poglavito zamašnim isplatama iz državnog proračuna uoči izbora. O utjecaju te institucije na vlast i dogovore izvan očiju javnosti su nakon petljancija oko antidiskriminacijskog zakona progovorili i neki iz redova Crkve (ustupci u zamjenu za predizbornu potporu).

B-52

Tko je glasao

Također, kod nas je gotovo

Također, kod nas je gotovo nepoznato da je Vijeće Evrope još prošle godine donijelo Rezoluciju br. 1580/2007 koja govori o opasnostima od kreacionizma u obrazovnom sustavu. Pojednostavljeno, ona govori o potrebi da se vjera i crkve udalje od obrazovnog sustava a kakva je situacija kod nas, i predobro je znano.

Crkva se ne može udaljiti od obrazovnog sustava zato jer crkvu čine ljudi, koji uređuju svoj obrazovni sustav! To bi valjda trebalo biti jasno! Crkva nije tamo netko, to smo mi vjernici! Jednoznačno imamo pravo uređivati svoj obrazovni sustav kao i održavati svoju vjeru! Prema tome, tko god misli da će nam neka Europa određivati našu Crkvu, tj. nas same, taj je u gadnoj zabludi. U Europu možemo ući samo preko referenduma, pa ukoliko to pitanje ostane neriješeno, ili bude na štetu nas kao crkve, jednostavno nećemo glasovati na referendumu za ulazak u EU i kraj priče! Dakle, problema nema!

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Nije tajna a ni iznenađenje

Nije tajna a ni iznenađenje kako institucionalna Crkva misli da jedino ona zna i u pravu je oko svega u vezi postanka života na Zemlji kao i oko toga na kojim bi vrijednostima trebalo počivati ljudsko društvo, uključujući naravno i to kako bi ono trebalo biti uređeno

U jednom komentaru, netko me je uvjeravao da su novinari ti koji znajiu što je pravo i na kojim vrijednostima bi trebalo počivati ljudsko društvo. I to se kod novinara zove društveno-odgovorno novinarstvo i prigovaraju da ga nema dovoljno na HTV-u.

E sad, ti me zbunjuješ kažeš da je to crkva...a onda se opet javi neki (tih ima najviše na ovom sajtu) koji tvrde da je to SDP, da su oni jedina politička stranka pravih moralnih vrijednosti koja može ovo drušvo postaviti na prave stupove...

I tko je onda to - crvka, novinari ili SDP?
(da sad ne brojimo Mesića koji također uvijek zna tko što može a atko ne)

youtube.com/bijesdrugi | 4hdz.com
Preporučam: youtube.com/maxprvi | Lion Queen

Tko je glasao

Varate se - Crkva se ničega

Varate se - Crkva se ničega ne boji. Organizacija stara 2000 godina zna se i može odhrvati svemu, naročito nakaradnoj konstrukciji EU koja će se tako i tako urušiti sama od sebe. Napoleon i Hitler su također stvarali nakakvu EU - znamo kako je završilo. Ivan Pavao II je tražio da u naknadno nikad ratificiran Ustav EU uđe preambula o krščanskim korijenima Europe. Odbijen je ali odbijen je i predloženi Ustav EU unutar samih članica!
Realno - Crkva ima i razlog i obvezu da komentira, kritizira i pokuša djelovati i na političke sustave te načine vladanja unutar država i globalno. Pa to joj je osnovno - globalizacija joj ne odgovara i ruši neke temeljne vrijednosti Crkve, duhovne vrijednosti.

Tko je glasao

Koje su vas duhovne

Koje su vas duhovne vrijednosti natjerale u koaliciju s ateistima 3. siječnja 2000. godine, s onim istima koji su Hrvate držali u ropstvu u doba jugoslavensko-komunističkog mraka?

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Kako je AP već dao dobar i

Kako je AP već dao dobar i točan odgovor i ne treba ništa posebno dodati. No, LQ prisjeti se tadašnje situacije u RH!? Jednostavno nije bilo s kime koalirati i stvoriti vlast.

Tko je glasao

Da, očigledno je da nešto

Da, očigledno je da nešto nije valjalo, pa je narod rekao NE. A držim da su nakon toga iz HDZ-a otpali oni glavni krivci za gubitak izbora 2000.-te, nešto su još pokušali u svojim novim strankama, ali nisu uspjeli. Međutim, treba uvažiti što je taj isti narod rekao sada i na prošlim izborima. Mislim da je mala Petir shvatila što joj je narod poručio. Iskreno me čudi da ti još nisi. No vjerujem da hoćeš, nakon što sve izanaliziraš. Ne očekujem da ćeš se ponašati kao konvertit, već kao ravnopravan partner H-stranke, koju narod još uvijek uvažava i kojoj vjeruje.

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

O jesam jesam LQ, shvatio

O jesam jesam LQ, shvatio što je narod poručio, te sam na predsjedništvu stranke tražio nakon gubitka izbora 2003. da uđemo u koaliciju sa HDZ-om bez uzimanja bilo kakvih ministarskih fotelja, tj. da samo potvrdimo njihovu Vladu u Saboru i damo im mandat. Tada je trebalo ići sa HDZ-om - kada su bili slabi a ne sada kada su jaki i kada će progutati HSS. Mala, kaku ju zoveš i njezina ljevičarska klika u stranci su me pribili na križ i preglasali me. Tada je bila prilika da HSS uđe ravnopravnije u koaliciju sa HDZ-om a i spriječili bi koaliciju sa umirovljenicima i dojučerašnjim četnicima. Upozorio sam tada na to - pokojni Zdenko Haramija mi je rekao da sam vanzemaljac i da se to neće dogoditi. Dogodilo se! Ma molim Te, LQ, grobovi se se još pušili a Hrvatskom vladaju u koalicji oni koji su ih Hrvatima napunili... Tako je to bilo 2004. pri formiranju vlade i nitko nikada neće moći abolirati HSS koji je to dozvolio. Kužiš li salto mortale HSS-a? Tu ja sebe nisam vidio, u koaliciji sa ubojicama Hrvata od 1991. do 1995., pa sam podnio ostavku na sve svoje funkcije u stranci i pozicijama u lokalnoj upravi i samoupravi. Od tada sam sretan čovjek a moja obitelj je nakon 18 godina ponovo dobila natrag supruga, oca i sada već djeda. To Ti je u kratko to.

Tko je glasao

Koje su vas duhovne

Koje su vas duhovne vrijednosti natjerale u koaliciju s ateistima 3. siječnja 2000. godine, s onim istima koji su Hrvate držali u ropstvu u doba jugoslavensko-komunističkog mraka?
Nikakve duhovne vrijednosti nego bezizgledna situacija i izgubljenost u prostoru i vremenu.

Glavinjalo je tako da je i benigni kardinal Bozanić morao u bitku oko dubokog grijeha struktura - sav staljinistički i drugi šljam se je odmah premetnuo u nove snage (izbori 1990.g Zagreb protiv komunjara, kad ono izabrane nove ljude nekomunjare i konstituiranu vlast komunjare Manolić i Tuđman usmeno zamjene najgorim komunjarskim šljamom), ne samo "nove" partije (HDZ pa zatim instalirali u sve ostale) i vjere nego u sve pore. Plaćanje je iščezlo kao pojava i zavladalo je potpuno hapanje, čak su pojedini članovi Politbiroa slali pozive u pomoć.

U njihovom HSS-u, koji je tada duboko poražen, (kao i HDZ, HNS, IDS i odmetnuta Đapićeva frakcija HSP), poziciju je čvrsto držala komunjarska instalirana grupa, Tomčić i ekipa.

Tako da njima nije bilo druge alternative, a i nije ih nitko pitao, znaš kako to ide kod komunjara i nevjernika, nikome ne vjeruju ništa, izbori se ne priznaju i izigravaju, samo vođe (generalni sekretari) odlučuju a ostalo su ovce.

Trebati će vratiti model prvih izbora za Austro-ugarske, koji puno bolje izraažaava narodnu volju, kada je i uz njegove manjakavosti sastav i hrvatskog i dalmatinskog sabora bio bolji i narodna volja više dolazila do izražaja - ne jedna čovjek jedna glas (jer na koncu o tome odlučuje par vođa, genseka, komunjara) nego biraju glavari i slično, pa je to puno teže izigrati.

Čak su i ad hoc vladavine na područjima netom oslobođernim od turske okupacije bili bolji - minimalni red utanače sudac, glavari i zapovjednik vojske, svećenik samo asistira da označi (blagoslovi i kao pisar zapiše).

Ovo kao mačka oko vruće kaše više zbilja nema smisla, nakon toliko stoljeća pa sve gluplje i gluplje gubljenje vremena, novaca i živaca a sve da bi se nešto ishlapjelih komunjara i dalje igralo kako je naviklo (Marina MD, Luka Bebić, Jarnjak, Mesić, Budimir Lončar, Linić, Vesna Pusić, Bandić ....). Da Hare Krišna dođu na vlast kladim se da bi isti već sutra plesali i pjevali "Hare, Hare ..."

Tko je glasao

U članku, kako ovom tako i

U članku, kako ovom tako i ostalima mojim, nikad i nigdje ne propitujem unutarnji ustroj i odnose unutar Crkve. Mene zanima njeno društveno djelovanje, dakle prema van i to iz razloga jer zahvaća i tiče se svih pa i mene.

Neprijeporna je činjenica da se ljudsko društvo mijenja a pod utjecajem mnoštva informacija koje sad lakše dopiru do svakog pojedinca, mijenja se naša svijest i spoznaja o onome što nas okružuje. U demokratskom društvu nužno jača i svijest o važnosti pojedinca i njegovom pravu na vlastiti stav i mišljenje tako da uniformirana mišljenja, pogotovo ona koja se nastoje nametnuti, imaju sve manji značaj.

Također, demokracija podrazumijeva i određene procedure po kojima se donose odluke o tome kako će biti uređeno društvo u kojem živimo a one uključuju samo tijela koja legitimitet "vuku" od mase jedinki, dakle građana koji svoje pravo na odlučivanje o sebi i onome što ih se tiče putem izbornog sustava prenose na ta tijela. Institucija Crkve to svakako nije i kao takva ne može imati svoje mjesto u odlučivanju, osim ako njeni predstavnici ne izađu na vjetrometinu izbora.

Njen glas se može i ima pravo čuti o doista svakom pitanju ali utjecaj tog glasa niti može niti bi smio imati veću ulogu ili značaj od onog državnih tijela izabranih na demokratskim izborima. Upravo na tom planu utjecaj institucionalne Crkve slabi i slabit će još više. Ona mora odustati od pokušaja da za sebe traži pravo onog koga se mora slušati i tko je apriori uvijek u pravu i zna što je za druge najbolje.

Nema zapreke da bilo koji član Crkve zastupa njeno učenje i svjetonazor ali taj član da bi došao u poziciju s koje može donositi zakone i pravila koja će se odnositi na sve, naročito one koji toj Crkvi ne pripadaju, mora proći demokratsku izbornu proceduru u kojoj sudjeluju svi.

A što se strahova tiče, institucionalna ih Crkva ima, Frederik ih je opisao. Položaj Crkve se razlikuje od države do države a kod nas joj ne ide ni malo loše. Probitke koje je ostvarila ovdje, teško da ima negdje drugdje. Osim toga, trenutni njen položaj traje ni dvadeset godina i on nije čvrst kako se nekima čini. Onoga časa kad na vlast demokratskim procedurama dođu neke druge političke elite koje neće komplotirati s institucionalnom Crkvom jer neće ovisiti o njenoj političkoj podršci, taj se položaj može i promijeniti.

Primjerice, nije potrebno mijenjati ugovor sa Svetom Stolicom da nestanu "slikanja" svećenika na svakom otvaranju pipe seoskog vodovoda, društvenog doma, da nestanu iz prvih redova na svečanim sjednicama raznih političkih tijela i raznog. Ne treba puno da presuše "dodatna financijska sredstva" a ni ona redovna ne moraju biti u sadašnjem obliku i iznosu. Sve se to može učas promijeniti pa određeni strah i nije teško zamisliti.

Proklamira se da je svećenstvo za vjeru spremno i "krv dati", posebno kardinali, ali ponekad je od toga, pogotovo kad za tako nešto nema ni šanse ni potrebe, daleko teže odreći se materijalnih blagodeti i raznih stečenih privilegija. Na kraju krajeva, i svećenici su samo ljudi, zar ne?

B-52

Tko je glasao

Pa, Jelenska ne znam što

Pa, Jelenska ne znam što bih rekao, to je istina da jednu tako staru organzaciju nije lako srušiti ni izvana ni iznutra. Mi ovdje ustvari govorimo o onim iznutra koji baš ne žive realnost druištvenog življenja pa "štrabavaju" u prvom redu na štetu vlastite orgnaizacije, ali će to crkva lako riješiti.

Ono gdje mislim da griješiš u procjenama se može svesti na dva detalja. Jedan je crkvena monolitnost a druga je crkvena povijest.

Crkvena monolitnost je fikcija jer unutar Crkve ima mnogoo raznih ljudi i mišljenja, koji se često i sukobljavaju idejno i verbalno. Onda se "petrovce" i"franjevce" nikada ne može izjednačavati jer djeluju često s potpuno različitih pristupa i pozicija. A recimo Crkva u Latinskoj Americi bi se smatrala bogohulnom u Hrvatskoj, mada se moraju tolerirati i poštivati kad dođu u Rim, jer Rim ima jak autoritet nad svima njima.

Crkvena poviojest je sve samo ne jedinstvena. Crkveni počeci sežu u vrijeme cijepanja židovstva na strogo židpvsku i više općeljudsku struju, koja je uhvatila korjena svugdje okolo. Potom je došlo do raskola na Katoličku (prorimsku) i prdodoksnu (istočnu) Crkvu, koje nemaju ništa zajedničko, i vjerojatno još dugo neće biti. Potom je doša Luter, Calvin i sl. Koji su odvojili veliki dio crkve od Rima i napravili svoje crkve. Pa i Britanci sa svopjim anglikanizmom.

Zato bi se ovo što tvrdiš prije moglo reći da dominira vjera a u vjeri Biblija (kao temeljna knjiga zajednička svima - čak je i Islam temeljen na Bibliji - ako nisi znao - ali vjerujem da jesi - pšrotivnici Muhameda su svojevremeno optuživali njegovi oponenti da je "loše prepisao Bibliju".)

A što jest jest, mnoge crkvene organizacije dugo traju i ne ruše se tako lako, a najmanje radi pomodnih hirova kakav je ustvari bio komunizam (koji nije trajao ni 80 godina što je kap vode u moru povijesti koju obuhvaća Biblija). I tu imaš pravo!! Crkva lako nađe načina, pa ako budu trebali smjenjivati popove, biskupe i kardinale, i to će učiniti, jer organizacija mora preživjeti.

Tko je glasao

Frederik, slažem se sa

Frederik, slažem se sa Tvojim tekstom jer zapravo govorimo isto. Poznato je meni, jako poznato unutarnje trvenje u Crkvi, i kod nas i u svijetu. Mnogo je mojih najbližih u redovima časnih sestara i župnika u Crkvi. Na svim razinama, od selskih do samog Vatikana i misionara širom svijeta. Vlastiti mi je sin jedno vrijeme bio sjemeništarac.
Paradoks je - ali je točno: Crkva će se održati jer u njoj ne postoji demokracija! Petrov nasljednik u Vatikanu je zadnja i obvezujuća presuda, na njegovo odluku nema prizivnog suda... Prošlih 2000 godina prošlo je kroz Crkvu na milijune njenih službenika a na prste se mogu izbrojiti oni koji su odbili poslušnost Kristovom nasljedniku na zemlji. To sve govori.
Osim toga, što se raskola tiče - Ivan Pavao II je započeo nešto što nastavlja i Benedikt XVI - ekumenizam na djelu. Kroz za Crkvu kratko vrijeme, 100 ili 200 godina, sve vjere što se temelje na Bibliji ili oko Biblije, uključivo i muslimane koji su nastali iz krščanstva 700 godina iza Krista - svi će se ujediniti u jednu jedinu Crkvu. Uvjeren sam u to jer Crkva ne želi dopustiti da svijet ujedinjuje dolar (čitaj USA ili neki drugi topovi), Crkva ne želi da se svijet ujedinjuje na materijalnom već duhovnom, tj. na Crkvi samoj. Crkva jedina ima moć da to i provede za razliku od političarskih osvajača silnika i marginalno je koliko gospodarski i vojno snažne zemlje i vlade stajale iza istih osvajača. Crkva raspolaže najjačim oružjem - ima beskonačno puno vremena, zauvijek. Ni Napoleon, ni Hitler ni Staljin ni Bush i Putin to nisu imali i nemaju. Zato je jača od svih i svoje će provesti - ujedinjenje srodnih vjera, postati i ostati gospodar svijeta. Smatram to daleko boljim rješenjem od globalističkog grabežljivog kapitalizma u korist desetak milijardera koji vladaju sa 95% svjetskog kapitala, država i vlada a na totalnu i apsolutističku vlast mogu doći samo 3. svj. ratom. EU i ostali svjetski eksperimenti imaju male šanse za opstanak, uključivo i grupaciju političko-ekonomsku o kojoj se kod nas malo govori a ona je u tijeku: Meksiko, USA i Kanada. Zapravo je ta grupacija puno dalje otišla i puno je homogenija od EU.

Tko je glasao

Uvjeren sam u to jer Crkva

Uvjeren sam u to jer Crkva ne želi dopustiti da svijet ujedinjuje dolar (čitaj USA ili neki drugi topovi), Crkva ne želi da se svijet ujedinjuje na materijalnom već duhovnom, tj. na Crkvi samoj. Crkva jedina ima moć da to i provede za razliku od političarskih osvajača silnika i marginalno je koliko gospodarski i vojno snažne zemlje i vlade stajale iza istih osvajača. Crkva raspolaže najjačim oružjem - ima beskonačno puno vremena, zauvijek.

Ovo u prvi mah djeluje kao točno ali već površno poznavanje djelovanja institucionalne Crkve ukazuje na njeno sasvim efikasno ovladavanje i materijalnim gdje je duhovno samo sredstvo i put do toga.

Osim duhovnog Crkva je i jako efikasna korporacija koja se uspješno nosi s drugim takvima u nastojanju da se zgrne prilično toga materijalnoga pa je imamo, ne samo kod nas, da se bavi raznim poslovima koji s duhovnim imaju jako malo veze. Kod nas se, nekad više a nekad manje pred očima javnosti, odvijaju bitke oko nekih povrata materijalnog pa se ulazi u razne biznise poput zemljišta i stanogradnje a to nije toliko duhovno koliko u skladu s navikama i običajima onih koji jedre morima materijalnog.

I nije Crkva jedina koja se bavi i ujedinjuje na duhovnom planu jer postoji i druga "vjera" koju je usvojio UN a tiče se ljudi i ljudskih prava, odnosno "religija" koja kaže da je čovjek mjerilo svega i da svaki ima pravo na život, dostojanstvo i razno drugo slično.

Ta ideja ljudskih prava sasvim uspješno konkurira onima Crkve jer ne uključuje da ti netko drugi govori i diktira kako je bilo, kako jest i kako bi trebalo biti gdje ti se samo jedan "gazda" zamjenjuje drugim koji za sebe tvrdi da je bolji od svih.

To što institucionalna Crkva tvrdi je nekad išlo i prolazilo bolje a vremenom sve slabije i u budućnosti će sve manje jer širenje ljudskih vidika kao posljedica sve boljeg protoka informacija ne trpi jedan jedini izvor učenja o onome što nas okružuje i što je u našem interesu. Čovjek je sve više naklonjen tome da o onome što je svijet i što je za njega najbolje odluči sam, bez sufliranja sa strane. Sufleri su sve manje potrebni, ne samo kod materijalnog već i tisućljetni duhovni monopol je sve manje moguć i poželjan.

Nije institucionalna Crkva ta koja ima beskonačno puno vremena, od nje ga pouzdano više ima čovjek koji se također s vremenom mijenja i prilagođava.

B-52

Tko je glasao

Un i njihova ljudska prava

Un i njihova ljudska prava smo najbolje vidjeli na djelu od 1991. di 1995. na ovim prostorima. (Raspitati se u Vukovaru i Srebrenici npr.!)
UN ljudska prava su prava onih koji ih financiraju. Njihova ljudska prava se svode na broj dolara koje im daš!
Točno - čovjek ima beskonačno vrijeme, barem mi tako mislimo, ali softverom mu vlada neka religija ili vjera od početka povijesti ljudskog roda. Znanost u ogromnom djelu ljudskog roda ne vlada ljudskim razumom već - religije!

Tko je glasao

Ja sam istakao ideju

Ja sam istakao ideju ljudskih prava, ne instituciju UN, koja uvjerljivo konkurira svim vrstama religije jer će se lako naći puno onih koji niti jednu religiju neće prihvatiti kao univerzalnu ali (i to možda) jako malo onih koji ne bi prihvaćali ideju ljudskih prava.

Točno je da u dosadašnjoj povijesti ljudskog roda je na ljudski razum više utjecala religija, bilo je i vremena kad je sva znanost i bila pod okriljem religije, ali se ne može poreći snažan iskorak znanosti i to da sve više utječe na razum i poimanje svijeta. To je i logično obzirom da je znanost puno "mlađa" od religije.

B-52

Tko je glasao

SM nemoj me krivo shvatiti,

SM nemoj me krivo shvatiti, ali dokopaj se negdje knjge prof.dr. Ante Simonića: Quo vadis scientia? a i ostale dvije sa sličnom tematikom. Vrlo zanimljivo djelo(a). Poharao sam mnoge knjižnice i njihove sadržaje ali teško je naći nešto slično signiranom naslovu a odlično se uklapa u ovo o čemu mi svi samo površno čavrljamo.

Tko je glasao

Paradoks je - ali je točno:

Paradoks je - ali je točno: Crkva će se održati jer u njoj ne postoji demokracija! Petrov nasljednik u Vatikanu je zadnja i obvezujuća presuda, na njegovo odluku nema prizivnog suda

Nažalost, netočno. Crkva se održala upravo zbog njezinih članova, zbog njezinih vjernika! A ne zbog nekakvog "nedostatka demokracije" ili "autoritarnosti" (koja to zapravo nije, jer nijedna vjerska zajednica nije obična udruga, nego vrijede malo drukčija pravila, principi i koncepti).
Osim toga, vjerojatno ti nije poznat koncept "koncilijarizma"? Papa nije neki vrhovni diktator, a osim toga, to pitanje je prilično kompleksno i nije onako kako se čini.

Btw; i demokracija je danas pojam kojom se svi olako razbacuju, a pitanje je "što je demokracija"...

Tko je glasao

Na sreću - točno! Prije

Na sreću - točno!
Prije 20 godina sudjelovao sam u mirenju na relaciji lokalni svećenik - vjernici - Kaptol. Vjernici su bili protiv odluke nadležnog biskupa (točno - ovlasti su im ogromne i odgovaraju samo Vatikanu) da premjesti omiljelog župnika iz tog mjesta. Slučaj se toliko zakuhao da su vjernici bili spremni i organizirani blokirati župni ured na neodređeno vrijeme, što bi bila repriza istog događaja u istom mjestu iz 1946. samo su tada vjernici živim štitom tjednima štitili svećenika od KNOJ-evaca koji su ga željeli uhapsiti, tj. eliminirati. 1946. su uspjeli - svećenika spasili i omogućili mu da emigrira u Argentinu. 1971. (Savka) mu je omogućeno da na tri dana posjeti to isto mjesto i mještane koji su mu spasili život.
Noć prije ove deložacije koja se dogodila prije 20 godina proveo sam sa tim mladim, sposobnim, široko obrazovanim i omiljenim svećenikom. Molio me je - ako imaš ikakav utjecaj na tih 300 ljudi koji spremaju blokadu i koji su nekoliko puta svoje predstavnike poslali na Kaptol te uvjeravali (ponekad i ne baš diplomatskim rječnikom) kardinala Kuharića o pogrešnosti njegove odluke - molim te, odgovori ih od bilo kakvog otpora. Bili smo dobri prijatelji i znao je da imam utjecaj na te ljude. Nikako mi nije želio objasniti razlog zbog čega se toliko boji Kaptola, kao i što će mu uraditi... Mjesto i mještani su tada imali iz svojih redova pet aktivnih svećenika i više od 20 časnih sestara, tj. Kaptol je to uvažavao ali - odluka se provela. Ljude sam smirio, demonstracija i blokada župnog dvora nije bilo.
Poučak: Odluka unutar hijerarhije se bez pogovora, pitanja, objašnjenja i prava žalbe provodi! Od lokalnog šefa dekanata do Vatikana!
P.S. Da Crkva počiva samo na svom svečenstvu - davno bi već nestala!

Tko je glasao

Zašto mi se nameće dojam

Zašto mi se nameće dojam da si prilično naivan.

Npr. kod nas sve skoro sve frakcije ne samo imaju svoju crkvu i crkve pod svoje nego sve izgleda kao da imaju beskrajno vremena i još jako puno toga o čemu pape pa i ovi (Napoleon, ni Hitler ni Staljin ni Bush i Putin) nisu mogli ni sanjati.

Tito i Mao su ipak izvukli neke pouke i drukčije se to malo odvija, a njihovi šegrti i razni baštinici nasljedstva još i više.

Npr. po Zagrebu ti ne samo imaju pod svoje razne crkve, razne branitelje, štemere, umjetnike, akademike, razni aparat i šta sve ne nego i ono što nema nigdje u svijetu:
- razdvoje malu židovsku općinu da bi imali svatko svoje, i rabina;
- svatko svoje sve u vezi života i smrti, do svoje novinare, svoje dobavljače povrće i sve robe od vrata do vrata, svoje političke stranke i banke, sve u vezi pasa, svoje kuće za podjelu uspjeha u intimnijoj i ugodnijoj atmosferi ...;
- u vezi pušenja sve do najfinijih nijansi, šta se puši i tko kome puši ...

Naivno je i uvezi hijerarhije, (samo)upravljanje pod vodstvom partije i kulturna revoluciju su odavno tehnički rješili stvar i stvar funkcionira besprijekorno tako da široke snage i divizije vode bitke sa samim sobom, revolucijom i napretkom, tako da je uvijek u svakom trenutku osigurana pobjeda i otpora i hijerarhije praktički nema, navodni lideri i leadership su desetari JNA koji zavaravaju diletante da su glavni, a sve je to zapravo farsa i nesporazum, uključujući generale, jer stavr po defaultu funkcionira sama protiv sebe a za sebe.

Da bi to nekao bilo jasnije, moram koristiti ppojam Imotski.

Imoćanin Stipe Šuvar je objasnio da je Tito bio jedini političar i da ostali nakon njega nisu mogli rješiti niti nešto banalno, a ozbiljno ni pomišljati.

Imotske (i druge) formule "ako nikako drukčije onda pošteno", "ili za mene ili nitko nikome" a naročito formula "jedan KP, jedna crkva, jedan sllužbe, jedan šverca ... svuda po netko" te ostalo dovoljno govore koji je domet crkve, partije ... bilo čega.

Korekcija u vidu "nad svakim Imoćaninom jedan Zagorec" i razne, samo su naoko korektiv, a zapravo je cementiranje formula.

Tako da ni tvoj diletantizam nije posve bezazlen, doprinosi cementiranju tog sveopćeg maoizma kao da Antun Radić i dr Vlatko Maček, pa i dr Ante Starčević, nikada nisu jahali ovim područjem posijali sjeme minimalizma, koje upravo sada daje svoje plodove.

P.S. I nemoj mahaati snagom USA, EU i raznih diletanata. Spusti se koji put u naše iskusne primorske krajeve pa ćeš vidjeti kakvo im je mjesto rezervirano u poslovanju (čovjek treba brinuti da ih naši ne oderu do kosti i naprave tko zna kakve psine).

Tko je glasao

AP kratko sam na ovim

AP kratko sam na ovim stranicama - ali tvoje komentare pomno proučavam i uvažavam. U pravu si da sam naivan, makar mi to moje godine i iskustvo (životno, političko, struka i profesija) ne bi smjelo dozvoliti.
Moj je problem što sam davno zaključio da akademske rasprave donose samo sterilnost i impotenciju što se tiče stvarnih rješenja. Nisu produktivne u smislu djela te u realnom životu najširih slojeva društva ne služe apsolutno ničemu.
Zbog toga moja naivnost i diletantizam. Poklonik sam proze a ne poezije ... - vjerujem da sam razumljiv. Hrvati su od 1087.god. akademski raspravljali - tada je došla moja generacija i onim poznatim mačem presjekla još poznatiji čvor. To Ti je to - jednostavno, prosto i - učinkovito!
Možda mi je jasno na koga ciljaš skenirajući zagrebačke sličice i predpostavljam da mislimo na iste koji imaju beskonačno puno vremena i dobro su etablirani u sve pore društva pa i raznih religija. Lijepim Ti ovdje jedan tekst iz mog privatnog dnevnika - na prvo čitanje - nije u temi ali pod ispravak krivog navoda sigurno je:

(napisan 21.03.2008.; Veliki Petak)
Povijest ljudskog roda je povijest krvavih ratova i kratkih prividnih primirja koja su u stvari priprema za slijedeći rat. U tim kratkim primirjima kurve, političari i špijuni rade svoj prljavi posao kompromitacije, ucjena, laganja, pljačkanja i pripremaju narode na nove pokolje. Najbolje se to vidi u Bibliji. Nađe li se Pravednik, onaj koji govori istinu i propovijeda istu – završava na križu. Od pradavne povijesti, i izvan i prije kršćanstva, postoji 25 vrlo poznatih takovih osoba – i sve su ih ubili na isti ili jednako grozan način kao i Krista.
Karakteristika ljudskog roda je jedna jedina – sve što je izumio, od vatre i toljage na dalje – korišteno je uvijek i prije svega samo za ratovanje, ubijanje i zločin. Najubojitije oružje, Riječ i Istina, izrečena ili napisana, redovito se kažnjavala, prečesto i smrtnom presudom. To su činjenice povijesti.
Rulja i/ili od kurvi, političara i špijuna zavedeni narodi redovito su klali i ubijali na temelju vjere, rase, ideologije ili jednostavno za interes krupnog kapitala. Slijedeći III. Svjetski rat koji je pred vratima, gledajući mjerenje vremena dužinom povijesti ljudskog roda, biti će neviđen masakar u korist i za interes samo i izričito krupnog kapitala i korporacija koje vladaju cijelim svijetom. Čovjek, osoba, nacija, vjera, države, državnici, vlade, parlamenti i predsjednici su potpunoj vlasti nekolicine vladara krupnog kapitala. Spremni su uništiti i planet za samo još nekoliko novih milijardi na svojim računima. Glupost, bahatost,pohlepa, primitivizam...? Što ih vodi?
Uvijek su postojali oni rijetki pojedinci koji su i unutar malog i uskog kruga upozoravali i vidjeli što se sprema. Takve se micalo sa scene metodama koje su bile primjerene snazi i dosegu njihove riječi. Redovito su proglašavani ludima, neprilagođenima, asocijalnim osobama... svakako su svi mislili da ih treba minorizirati, hozpitalizirati, izolirati... Paradoks je u tome da su taj prljavi posao za svoje gospodare na tim razinama kazne odrađivali uvijek oni koji će već sutra platiti najveću cijenu onog što su takovi pojedinci predviđali i govorili toj istoj rulji i samo novom topovskom mesu u slijedećem zločinu. Govorili su im da ih spase pogibelji, govorili su im da progledaju! Krist i neki njemu slični u povijesti ljudskog roda su imali utjecaj puno veći: - mijenjali su vrijednosti (duhovne, materijalne i zakonske) cijelih carstava i civilizacija pa su njihova skončanja (barem su tako mislili njihovi ubojice mjereći ljudskim ograničenim mjerilima) bila puno groznija i ubojice su bile uvjerene da su se zauvijek riješile njihove Riječi i Istine. Koje li zablude!
Tesla npr., čovjek koji je vidio i znao tisuću godina unaprijed, a prošlih tisuću nije bilo takvog tehničkog genija (i ne sam tehničkog) umro je u hotelskoj sobi 1943. god. – ponižen i napušten. Prošao je ipak bolje nego Galileo ili Kopernik, rođenen je 1856. pa ga ipak nisu spalili, makar još ni danas njegovih 60% izuma niti ne razumiju a kamo li koriste. Pametnih li naraštaja! Smatrali su ga ludim jer npr. nikada kvaku nije primio dlanom već je vrata otvarao laktom, za ručak je trošio i do 40 marama za brisanje ruku... Danas, jučer je objavljeno (točnije 13.03.2008.) znanstveno otkriće o navodno seksualnom životu bakterija gdje je bjelodano jasno kako se smišljeno prilagođavaju i mutiraju u sve složenije oblike života suprostavljajući se modernoj medicini i liječenju bolesti uzrokovanih zločestim bakterijama. Tesla? Ma on je bio lud..., ekscentrik, neprilagođen, asocijalan... Stvarno je točno:....uz mijenu, samo ljudska glupost vječna jest...
Desetke puta sam na svojoj koži osjetio koliko je neugodno a često štetno i za mene pogubno reći istinu i ono što mislim. Bez obzira što nisam imao volje ni moći da svoje mišljenje proglasim neoborivom istinom, u životu, politici, među prijateljima, lokalnoj sredini ili šire – uvijek sam ispaštao dobronamjerno upozoravajući na nešto što dolazi a nije na dobro čovjeka, vjere, naroda, Domovine. Baš ništa se nije promijenilo u meni, niti mi pričinilo zadovoljstvo što su se neki nakon određenog vremena ispričali za nanesene mi uvrede pa čak i zlodjela prema meni ili mojoj obitelji- kada im je život dokazao da sam bio u pravu. Štetu su podnijeli, ispričali se neki... Naučili nisu ništa tj. da ima ljudi čije područje interesa, znanja i iskustva značajno drugačije čita informacije i vibracije okoline u najširem smislu riječi. Prečesto puta – točnije!
Nije mi ciljm da sebe uvrstim u one koji „vide“, vidjeti što drugi ne vide najmanje je to korisna vrlina. Znati analizirati i složiti „slagalicu“ je više prokletstvo nego dar!

Tko je glasao

Znati analizirati i složiti

Znati analizirati i složiti „slagalicu“ je više prokletstvo nego dar!

Do tog zaključka sam i ja došel i to prije više godina.

Za ovaj post gore nemam prave riječi, jednostavno mi je oduzel dah.

Tko je glasao

Skviki jel Ti to cinično

Skviki jel Ti to cinično ili ...

Tko je glasao

Jelenska, Ja sam to mislil

Jelenska,

Ja sam to mislil ozbiljno i iskreno.

Kad bi imal dar pisanja bi isto tak prenesel moje misli, koje se poklapaju s tvojima. No svako ima svoje sposobnosti.

Tko je glasao

Po mojem mišljenju,

Po mojem mišljenju, optužbe za "napade komunista na katoličku Crkvu" treba promatrati dvojako. S jedne strane, to je na neki način "bacanje prašine u oči", jer nisu biskupi i kardinali u Hrvatskoj toliko "slijepi" da bi zadnjih 17-18 godina prespavali i shvatili kako je vrijeme komunizma u Hrvatskoj davno prošlo. Naravno, komunistički i socijalistički mentalitet još uvijek je duboko prisutan u načinu razmišljanja i djelovanja naših građana a onda i vlasti, što se vrlo lako vidi na primjeru funkcioniranja "paralelnih sustava" i "sustavu bez sistema" (da posudim sintagmu jednog sveučilišnog profesora). No, nekako sumnjam da je čelnici Crkve misle na to.

Druga svrha ovih optužbi je "konsolidiranje unutarnjih redova". No tu se također ne mogu oteti dojmu da "institucionalna crkva", kako ti kažeš, ponekad ne shvaća svoju ulogu u modernom hrvatskom društvu. Nije problem u sekularnom karakteru društva, kako ti kažeš - problem je u tome što je nakon pada komunizma došlo do redefiniranja položaja katoličke crkve kao većinske vjerske zajednice u Hrvatskoj. Čini mi se da to redefiniranje još traje; a neki preradikalni potezi najviše štete čine upravo vjernicima i članovima katoličke Crkve u Hrvatskoj. Ono što bi mene, kao osobu koja se ipak smatra članom te Crkve, zanimalo, jest otvaranje dijaloga o položaju katolika i katoličke Crkve kao institucije i kao društvene organizacije, i unutar Crkve, ali i izvan. Naravno, s argumentima i bez ad hominem napada, jer velika je pogreška kada protivnici nekih poteza Crkve automatski idu diskreditirati i katoličku vjeru - to nije konstruktivni dijalog, to je onda pretvara samo u prepucavanje.

S druge strane, imam dojam da, koliko god naše društvo bilo tradicionalno (što ne mora značiti i zaostalo), u drugoj mjeri jest samo po sebi prilično sekularno. Naravno, postoji određen utjecaj Crkve na politiku, ponekad i trgovanje nekakvim stavovima, ali živimo u društvu u kojem vladaju privatni interesi - nažalost, ovo više nije društvo koje bi služilo nekim "višim ciljevima", ma koji i kakvi oni bili.

Isto tako, mislim da problem nije ulazak u EU, jer Crkva sama po sebi jest prilično internacionalna. Katolička Crkva je možda "najinternacionalnija" vjerska zajednica, jer je povezana u jednu strukturu, ali istovremeno i je i vrlo autonomna na lokalnom nivou - tzv. princip subsidijarnosti; biskupi kao takvi imaju vrlo široki autoritet na području svoje dijeceze. Situacija je potpuno drukčija kod npr pravoslavnih crkava koje su mnogo više nacionalno orijentirane ili i kod evangeličkih crkva koje su orijentirane čak i regionalno.

Isto tako, ne mislim da će ulazak u EU sve to stubokom promijeniti. Položaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj i postupci i stavovi njezinih čelnika (odnosno biskupa i nadbiskupa na području Hrvatske) trebaju se ipak promatrati u širem kontekstu, ako ih već mislimo analizirati, a to je kontekst tranzicije hrvatskog društva iz socijalističkog u demokratsko; iz planskog u tržišno; iz polukaotičnog sustava obilatog "paralelnim" funkcijama u relativno uređen, pravni sustav temeljen na zakonu; a sve to u uvjetima svjetske tranzicije u internacionalizirano, globalno, tehnološko društvo, gdje se sve mijenja u vrlo kratkim vremenskim razmacima. Takva tranzicija neće prestati ulaskom Hrvatske u EU (za koje vjerujem da će se dogoditi do prve polovice slijedećeg desetljeća); za završetak te tranzicije bit će potrebna desetljeća.

Sve to, na kraju, treba staviti i u kontekst globalne katoličke Crkve i njezinog unutarnjeg dijaloga i monologa, koji zapravo traje neprekinuto kroz povijest, a u užem smislu od II. vatikanskog koncila naovamo, pa kroz pontifikate dvaju aktualnih papa, Ivana Pavla II. za čijeg pontifikata se Hrvatska osamostalilai započela svoj trnoviti put tranzicije, te trenutno Benedikta XVI za čijeg pontifikata su vidljive mnoge konzervativističke promjene ali na kraju krajeva još nije jasno kamo sve to vodi.

Na kraju, moram prokomentirati i komentar u tekstu o ostvarivanju nekih prava koje "crkva u razvijenim demokracijama ne bi ostvarila". Hm, o tom bi se moglo definitivno raspravljati. Jer, npr. Norvešku, kao razvijenu skandinavsku zemlju, smatramo naprednom i razvijenom demokracijom. A opet, ta zemlja je monarhija, s time da postoji državna crkva čiji članovi moraju biti svi ministri (ili tako nekako). Ne znam što zapravo time autor teksta želi poručiti, jer sekularizam ne znači "minoran ili nikakav utjecaj vjerskih zajednica", nego znači da se državni poslovi moraju odvijati neovisno o utjecajima vjerskih zajednica. Pri tom, bilo koja vjerska zajednica, a posebno ona koja obuhvaća veliki broj članova, ima ne samo pravo nego i dužnost sudjelovati u društvenom životu zemlje i zauzimati se za svoje stavove, dakle lobirati za sebe. No, kada dođe do donošenja zakona, i provođenja tih istih zakona, oni moraju biti donešeni i provođeni neovisno o tim vjerskim zajednicama.

Tko je glasao

Ne znam što zapravo time

Ne znam što zapravo time autor teksta želi poručiti, jer sekularizam ne znači "minoran ili nikakav utjecaj vjerskih zajednica", nego znači da se državni poslovi moraju odvijati neovisno o utjecajima vjerskih zajednica. Pri tom, bilo koja vjerska zajednica, a posebno ona koja obuhvaća veliki broj članova, ima ne samo pravo nego i dužnost sudjelovati u društvenom životu zemlje i zauzimati se za svoje stavove, dakle lobirati za sebe. No, kada dođe do donošenja zakona, i provođenja tih istih zakona, oni moraju biti donešeni i provođeni neovisno o tim vjerskim zajednicama.

Pa upravo to, da se kod nas zakoni ne donose neovisno o utjecaju vjerskih zajednica.

B-52

Tko je glasao

Hyeronimus šteta da ovo

Hyeronimus

šteta da ovo nisi objavio kao zaseban članak!

Tko je glasao

Naravno da ostataka i

Naravno da ostataka i posljedica komunističkog mentaliteta ima u današnjoj Hrvatskoj ali ga ja ne vidim u "paralelnim sustavima" ili u "sustavu bez sistema". Prije bih ga našao u otsustvu demokratskih standarda i naviklosti da "moje učenje je jedino ispravno i nema drugih učenja do moga" što jest bila karakteristika djelovanja "partije" a sve drugo da je svojevrsni "opijum za narod". On se nalazi i u nastojanjima da se zakoni imaju donositi "onako kako ja kažem" jer smo "jedino mi avangarda koja je svjesna i zna što je za narod i državu najbolje".

U normalnim je (demokratskim) uvjetima dijalog nužan, svakako i o položaju i djelovanju Crkve u društvu, ali kao što nije dopustivo da se raspravljajući o nekim pogreškama institucionalne Crkve napadaju i diskreditiraju vjernici i vjera kao takva, nije dopustivo (a u pravilu to čelnici institucionalne Crkve rade) ni to da se diskvalificira i posljedicom komunističkog mentaliteta naziva "vjerovanje" onih koji se s Crkvom ne slažu. Zašto to neslaganje sa stavovima Crkve ne bi moglo biti posljedica slobodnog promišljanja slobodnomislećeg čovjeka? Zašto svaki svjetonazor ne bi mogao imati "pravo građanstva" bez da ga se veže za određenu vjeru ili ideologiju, naravno sve dok ne ide na praktičnu štetu drugih?

Sekularizam promatram kao odvojenost institucija Crkve od institucija države a nikako kao zabranu zastupanja u državnim tijelima stavova koje inače zastupa Crkva. Međutim, po meni sekularizam podrazumijeva otsustvo obveze državnih tijela da tijekom procedure donošenja zakona i drugog pozivaju ili na bilo koji način obvezujuće uklljučuju institucije Crkve. Upravo primjer Norveške govori kako se to može činiti bez "slikanja" na sjednicama službenika Crkve. Vjernika-laika je , barem se tako deklarira, sasvim dovoljan broj da budu prisutni u državnim poslovima i na taj način osiguravaju uzimanje u obzir i "crkvenog" svjetonazora.

U demokratskim društvima vjerojatno ne bi bilo normalno da crkvena glasila i pojedinci prozivaju najviše državno tijela da ne rade u interesu "općeg dobra" ili protiv interesa naroda kojeg predstavljaju. U takvom društvu vjerojatno ne bi bilo normalno niti to da se Crkvi diskrecijski i netransparentno dodjeljuju zamašna novčana sredstva a nikako ne da se tim sredstvima kupuje naklonost iste. Ne bi bilo normalno to ni da se političkom potporom Crkve na određeni način "reketira" institucije države.

Uvjeren sam da će slobodan protok informacija i u budućnosti usvajanje standarda uređenih demokracija ipak utjecati na položaj i djelovanje institucija Crkve, i to tako da će sadašnji utjecaj slabit a ne se jačat.

B-52

Tko je glasao

Crkva kao organizacija nije

Crkva kao organizacija nije izvan društva i vremena, a i sama je složena i sastavljena od raznih pojedinaca i redova unutar nje - pa tako postoje i različiti pogledi na svijet, pa i svjetonazori. Crkva u krajnjoj liniji ukupno živi sa i od svojih vijernika. Crkva po nazivlju i vokaciji jest Božja ustanova, ali je stvorena od grešnih ljudi i održavaju je na životu - samo ljudi (izvan ili unutar nje). Zato se Crkvu ne treba posmatrati kao neki jedinstveni monolitni blok, a previranja su normalna stvar.

Mislim da problem na kojeg SM upire prstom postoji unutar najviše crkvene hijerarhije, čiji najistaknutiji predstavnici ili glasnogovornici ne moraju biti sveti samim time što pripadaju Crkvi i u njoj vrše najviše funkcije. Zato su i osobna nesnalaženja realnost.

Ima tu i praktičnih dimenzija - pa oni često ne mogi izvan svoje kože. Nova vremena i razvijena demokracija takve vjerske organizacija, a posebice ljude koji teže totalitarističkom duhu (ili barem takvim izgovorima) ostavljaju po strani. Taj primjer Norveške: mada je i monarhija, radi naroda ministri se moraju prikazati vjerski orjentirani, ali je više deklarativne naravi, kao što je i bilo koja druga demokratska zemlja (pa, na američkom dolaru piše "in God we trust"). No vjerska pitanja se posve odvajaju od državnih jer je Norveška prije svega laička zemlja, kao i svaka druga demokratska zemlja u svijetu. Danas čak i ekstremne muslimanske zemlje pomalo ublažavaju koncepte "vjerske države" i laiciraju se, jer niti jedna vjera ne može dati sve civilne ili civilizacijske odgovore. Zato što je vjera (moram nešto vjerovati čak i ako ne razumijem) isključuje "ratio" (koji ni sam nije u mogućnosti objasniti sve oko nas). Što god naukoma dalje i dublje zadiremo, sve smo više svjesni da ne znamo (povratak na Sokrata).

Ono što je u našem slučaju najvažnije jest da je Crkva prije svega organizacija koja u ime vjerskih ciljeva ipak mora ekonomski preživljavati. Kad se suočavaju sa strahom od prevelikog laicizma, boje se za - svoje prihode. A za prihode se valja boriti svim pa i nebožanskim sredstvima, što je kod crkvenih "biznismena" često prisutno. U tom smislu dobro dođu i takve diskvalifikacije kao što je plašenje komunizmom (jer su kod nas sjećanja previše svježa - a i ja mislim da je to nekorektno jer je vrijeme da Crkveni vođe poćmu drugačije razmišljati - komunizam je pao sam od sebe da se nikada više ne pojavi, a fašizam je poražen u ratu pa zato povremeno diže glave).

Treba biti svjestan, da kad gledamo iz ove sadašnje perspektive, Crkva u Hrvata ima jednu izvanrednu prednost u odnosu na druge zemlje u Europi: Imaju udio iz državnog proračuna (što manje više nigdje nema jer tamo samo imaju crkvene poreze) imaju pravo da im se nikakva kontrola ne vrši nad prihodima i ne plaćaju poreze na svoje aktivnosti (recimo jedan prigovor turističkih agencija je bio da organiziraju mnoštvo izleta ali na taj promet nitko ne obraća pažnju) i još k tome imaju povrat imovine, a ta imovina u novom kapitalističkom ozračju predstavlja ogromnu vrijednost koja je posve nebožanski izazov (crkvenoj organizaciji i pojedincima u njoj).

Strah vlada i od pojava koje se pojavljuju u susjedstvu. Npr. Poljska je od tradicionalno "stvarne najkatoličkije zemlje u Europi" pošla nekim drugim smjerom, koji straši naše crkvene veledostojnike, mada se taj proces upravo događao radi nerealnosti crkvene organizacije u Poljskoj. Zato je nerealan strah od novog (ulaska u Europu) jer to nije protiv globalnih interesa Crkve, jer se tamo Crkva štiti kao nužan i integralan dio društva, ali se i posebno tretira ne kroz proračunske potpore nego kroz slobodno opredjeljivanje ljudi koji obvezno moraju plaćati crkvene poreze, ali i slobodno biraju kamo će se njihova usmjeravati. Zato tamo u Crkvi neki skidanje s državne sise doživljavaju unaprijed tragično, jer im se smanjuje osjećaj lagode i manevarski prostor, jer i crkveni oci će se opet morati boriti za duše vjernika, budući da će im prihodi opet ovisiti samo o narodu (što trenutno kod nas ne moraju brinuti).

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci