Tagovi

Ispravljam cijenjenog Antu Čičina-Šaina, i malo dalje elaboriram ...

Prije desetak dana je u Jutarnjem listu objavljen izvrstan intervju s Antom Čičin-Šainom a i Bepo/Cronomy je na svom blogu dao (pozitivan ;-) osvrt.

I ja se s izrečenom gotovo u potpunosti slažem, ali ipak mi je nešto zapelo za oko.

Što bi po vama trebao biti glavni posao države?
Država treba raditi sve ono što privatni sektor ne može raditi bolje i kvalitetnije, a toga ima prilično. Država treba osiguravati javni red i mir. Treba osigurati djelotvornu javnu upravu, pravosudni sustav i kvalitetan obrazovni sustav za sve građane do stjecanja punoljetnosti.
Mislim da u pitanju obrazovanja i nismo tako loši, a gledajući šire, mislim da kontinentalna Europa, kojoj mi pripadamo, ima bolje preduvjete za razvoj obrazovnih sustava od anglosaksonskih zemalja. Imamo mogućnost da za taj mali broj djece koji se rađa u Hrvatskoj, a to je između 13 i 14 tisuća godišnje, osiguramo cjelodnevnu nastavu za sve osnovne i srednje škole tako da ta djeca do svoje 16. godine budu primjereno osposobljena za život u onome što se zove kompetitivno društvo.

Odmah treba reći da je u procjeni broja novorođene djece došlo do neke pogreške, ali Cronomy je u komentaru rektificirao stvar:

Istina, U Hr je rođeno oko 42,500 djece u 2005.
Mislim, jedno od mogućih objašnjena, da su on ili novinar mislili na tisuće kuna po učeniku koje imamo mogućnosti potrošiti za obrazovanje.
Za 2005. godinu, prosječni godišnji trošak osnovnoškolskog učenika je bio 12 538 KN, pa odgovor 13-14 tisuća na godinu bi se mogao odnositi na to.
Ali je loše napisano pa izgleda kao čista greška u broju novorođenih.

I da se vratimo na tvrdnju koja mi je zapela za oko a koju sam boldao u citatu.

mislim da kontinentalna Europa, kojoj mi pripadamo, ima bolje preduvjete za razvoj obrazovnih sustava od anglosaksonskih zemalja

Ta tvrdnja i JEST i NIJE točna !

JEST ukoliko pričamo o osnovnom i srednješkolskom obrazovanju, s time da treba uočiti da se priča o preduvjetima !. A NIJE točna ukoliko pričamo o visokom obrazovanju, kao što sam mnogo puta već pisao :-).

Ova dihotomija zahtijeva i (malu) digresiju. Ameri, to znamo iz mnogobrojnih filmova i TV serija, imaju jako loše osnovno i srednje školstvo, ali su im zato fakulteti (koledži) top class. Činjenice jest da je podosta (kvalitetnih i motiviranih) studenata iz Indije, Kine i ostalih „imigrantskih“ zemalja, ali kvaliteta američkog visokoškolskog obrazovanja je ipak samo djelomično uvjetovana širinom pool-a odakle crpe „mozgove“. Osnovni razlog ipak leži u činjenici da je od svih sustava visokog obrazovanja na svijetu, američki daleko najviše tržišno orijentiran ! Što ima svoje nedostatke, ali prednosti su očigledne i mjerljive (ukucati u Google „Top 500 Universities in World“ pa vidjeti ;-)

Ali, netipično za Zvonu Radikalnog, ovdje ću se malo posvetiti problemu osnovnog i srednje školskog obrazovanja za koje Ante Čičin-Šain kaže da imamo „bolje preduvjete“ od USA i Velike Britanije.

I to poprilično odgovara istini !

Amerika ima naslijeđene rasne probleme, geta i loše (ma katastrofalne !) javne škole dok je Britanija u svojoj težnji za „razgradnjom“ klasnog društva (u kojoj to još zemlji, molim Vas lijepo, čovjeka moraš oslovljavati sa Sir, zato što mu je Kraljica mačem mahala nad glavom ;-) pretjerala u egalitarizmu pa recimo tamo nema biranja u koju srednju školu ideš – ideš tamo gdje živiš (o tome je lijepo pisao neutrino u jednom svom postu al' sad ne mogu naći taj post pa da se ubijem :-() ! A o nekakvoj selekciji putem prijemnih ispita oni mogu samo sanjati !

Hrvatski je sustav s druge strane prilično fleksibilno postavljen – i s mogućnošću biranja škole (čak i osnovne) i s prihvaćanjem selekcije kao nečega posve normalnog, a i dijapazon vrsta obrazovanja koje pružaju srednje škole je poprilično širok. Ili, da budem precizniji, tako je to bilo u moje vrijeme, a poštovani čitatelji će me ispraviti ako se nešto promijenilo (ima li još uvijek prijemnih u srednjim školama ?)

Ipak, to je samo „osnovni organizacijski okvir“, a trenutno stanje na terenu je prilično LOŠE !!!

Ja sam doduše izgubio osobni dodir s osnovnom i srednjom školom prije nekog vremena i to me opet čeka (tek :-) za 3 godine kad sinčina krene u školu, ali otac i majka (a i stric) su mi do pred neku godinu radili u osnovnoj školi, imam (najdražu) tetu koja je također do nedavno (je, puno penzionera oko mene ;-) radila kao profesor u srednjoj školi i uz pozorno praćenje medijskih informacija vezano uz tu temu s moje strane, mislim da se mogu osloniti na podosta činjenica u svom zaključivanju (ali, kao što sam rekao, ima tu i „praznina“ ;-).

Da previše ne duljim, imam dva prijedloga za povećanje kvalitete našeg školstva:

1.) Promptno povećati ulaganja u školstvo uz povećanje plaća nastavnicima u osnovnim i srednjim školama za 20-30 %
2.) Ustanoviti zakonski i provedbeni okvir kroz koji će omogućiti da najlošiji nastavnici dobiju OTKAZ!

Eto ga, čak bi se moglo reći da je rješenje trivijalno :-). Naravno, i NEPROVEDIVO, ali for the sake of argument, evo i malo detaljnijeg obrazloženja.

Vezano uz prvi prijedlog, jasno je da su učitelji potplaćeni, i oko toga nema spora. 4-5.000 kuna plaće za učitelja/profesora (mislim da su u rangu prosječne plaće, ali dosta ovisi i o godinama staža) je potcjenjujuće i uvredljivo, pogotovo zato što učitelji/profesori dugoročno gledano najvažniji stup društva.

Da iznesem svoj osobni primjer, bez pretjerivanja mogu reći da su moji učitelji u osnovnoj školi u 80 % slučajeva bili odlični, a profesori u zadarskom MIOCu isto tako. Ali, njihova prosječna starost je (tada) bila preko 45 godina, i oni su spadali u „staru gardu“, koja je zanimanje učitelja/profesora odabrala tamo 60-tih kad je biti učitelj/profesor NEŠTO ZNAČILO ! (moj ćaća se još uvijek sjeća kako je pokojna baba dala cijelu kozu svećeniku da napiše neko pismo/dopis za sud !)

Pozitivna selekcija na djelu.

Ali avaj i kukulele, to se radikalno promijenilo :-(

Jer već 80-tih je zanimanje učitelja spalo na niske grane, a u razuzdanim 90-tima ... Heh, danas bi svi bili menadžeri ... Entuzijasta će biti uvijek, ali prilično sam siguran da je prosjek gadno pao. I to je problem koji se ne može riješiti preko noći, ali ga se mora riješiti ukoliko želimo nešto postići – zanimanje učitelja MORA ponovno postati i društveno ugledno i financijski isplativo/prihvatljivo !

Da stvari ne budu posve crne, uočava se u zadnjih par godina trend „porasta poželjnosti posla u državnoj upravi“. Osnovni razlog je sigurnost radnog mjesta, plaća jest mala, al' ne radi se puno pa ako baš moraš nešto se može i otfušariti (instrukcije ?). Iako to nije dugoročno rješenje jer su razlozi „poželjnosti“ dugoročno neodrživi, na tome se može graditi.

S druge strane, Zvone Radikalni je radikalni pobornik value for money mjere, i što se tiče univerzalnog (tzv. accross the board) povećanja plaća u bilo kojoj državnoj službi, čvrstog sam uvjerenja da takvo povećanje ni približno ne vodi odgovarajućem povećanju produktivnosti/efikasnosti, a što nas vodi na prijedlog 2).

Koji je po meni apsolutno važniji i proizlazi iz elementarne ekonomsko-menadžersko-socijalne logike, a svodi se na odgovor na sljedeće pitanje:

Da li je ovo društvo u ime neke „socijalne pravde“ spremno trpiti/plaćati loše učitelje/profesore kroz njihov cijeli 35/40-godišnji radni vijek ???

Neki će reći da je odgovor DA, da se to podrazumijeva, da „nisu oni jadni krivi što su pogriješili izbor zanimanja“, ... – s takvima diskusije nema (takvih ćete najviše naći u sindikatima, što je i logično – znaju da ne valjaju, pa im je jedina nada u spas udruživanje u veće grupe.

Neki će reći „ne, ne, ne, nikako, nikako otkaz – njih treba dodatno obrazovati/stručno usavršiti“!

Na što ću ja reći da se slažem, ali taktika „mrkve i batine“ ne može funkcionirati ako je samo mrkva prisutna („ma znaš, dobar si ti, ali evo neki rezultati pokazuju da to baš i nije dobro, pa ajde ti 15 dana na stručno usavršavanje. Znaš, za svaki slučaj, da kad sljedeći put dođe inspekcija mogu pokazati da mi činimo sve što možemo da se stvar popravi“

Odlično ! S tim dijelom strategije se i ja slažem.

Ali, bez „batine“ (ie. prijetnje otkaza) da nastavnika „prisili“ da se koncentrira i potrudi usvojiti/poboljšati pedagoška znanja i vještine, „mrkva“ u vidu stručnog usavršavanja baš i neće biti efikasna (jest, znam da je žalosno da su ljudi takvi ...)

Treba biti iskren i priznati da bi uvođenje ovakvog principa bilo povezano s podosta logističkih teškoća !

Naime, kako pošteno „evaluirati/ocijeniti“ nastavnika !?

Dati tu odgovornost ravanteljima – hmmm, uz još uvijek dosta „politički“ način izbora ravnatelja, za tu soluciju nikako nisam ! Ipak, zanimljivo je da se u svakoj školi koju sam pohađao, JAKO DOBRO ZNALO ko je dobar nastavnik a ko nije !

Stoga sam prilično siguran da bi se to moglo „izračunati“ i na osnovu mjerljivih statistika, a ne samo „osjećaja za feeling“ učenika, roditelja pa i samih učitelja. A pogotovo to vrijedi za osnovnu školu gdje se kroz provođenje standardiziranih testova prilično precizno može ocijeniti stvarno stanje stvari (koliko je teško procijeniti koliko dobro djeca znaju zbrajati i dijeliti ? – ja bih rekao da je to trivijalno !)

Puste sanje ...

Doduše, sad mi je pala napamet i srednja mogućnost – uvođenje „plaćanja po učinku“ (merit pay) – radno mjesto je sigurno, ali ko bolje odrađuje svoj posao će dobiti i veću plaću !

Nešto mi govori da bi to sindikati još teže progutali ;-)

Zamisli, da NEMAJU svi nastavnici istu plaću ! Koji nonsens ;-)))
Da, doista nonsens.
Kako bi itko mogao i pomisliti da ima učitelja koji svoj rad odrađuju kvalitetnije od drugih !? Baš glupa ideja.

I tu dolazimo do tog prokletog naslijeđa socijalizma (a sve vuče još od Francuske revolucije, koja je, da se razumijemo, u cjelini imala apsolutno pozitivan učinak na razvoj zapadne civilizacije, ali ... ;-) – socijalna „pravda“ uvijek i svuda !

A što je s pravdom za one entuzijaste koji svoj posao shvaćaju ozbiljno i odrađuju ga požrtvovno i odgovorno ?

Što je s pravdom za one koji prepoznaju mlade talente na područjima fizike, matematike, informatike, kemije, književnosti i dodatnim radom i angažmanom stvore od njih državne prvake, pa čak i olimpijce (što, niste znali da postoji međunarodna olimpijada iz fizike – vidite, O TOME VAM JA PRIČAM !!!)

Gdje je pravda za njih ?

Ili se ta pravda svodi na tapšanje po ramenu od strane ravnatelja: „Bravo, bio si dobar“. I to može proći – par godina, dok se entuzijazam ne otopi u prosječnom sivilu (znam, ima i onih rijetkih s neograničenim količinama entuzijazma, srećom !)

Ali (ovdje se vjerojatno ponavljam po n-ti put) – to nije dugoročno rješenje jer radni vijek učitelja nije 5-6 godina, već 35-40 !!!

Ipak, u jedno budite sigurni – OVAKVA REFORMA NEMA NIKAKVE ŠANSE U HRVATSKOJ !!! Ma skoro da bih rekao – Zvone Radikalni će poisti svoje vlastito govno kad se tako nešto uvede u ovu državu !

I da se vratim na intervju s gospodinom Antom Čičin-Šainom – on je u stvari 100% U PRAVU !!!

Žalosno je jedino to što većina stvari o kojima on priča (a ja sam se osvrnuo na možda 5% intervjua) za ovu našu balkansku prčijicu prestavljaju wishful thinking, ili po hrvatskoj narodnoj „kad na vrbi rodi grožđe“ ...

A uskoro možete očekivati i osvrt na osobno iskustvo s „neradničkim bandama u državnim službama“ ;-)))

Komentari

@Zvone, HDZ su na vlast

@Zvone, HDZ su na vlast doveli intelektualci, kako 1990 tako i sad ponovo, ovaj put na primjer Jelena Lovrić (koja je otvoreno pisala da će glasati za HDZ) i Davor Butković medju novinarima, te Ivo Banac, što ne čudi kad se zna da je u Feralu podupro Bushovu nakanu da u Iraku instalira demokraciju. Legitimitet je HDZ-u davao i Žarko Puhovski. Po kampanji se pak vidi koja društvena grupa s HDZ-om dolazi na vlast i da se tu ne njeguju liberalne vrijednosti kao što su tolerancija i poštovanje privatnosti te transparentnost u javnim poslovima. I Čičin Šain je navodno liberal ali glavni je sadržaj njegova liberalizma kompeticija. On medjutim nigdje ne govori gdje je granica kad kompeticija prerasta u nasilnost i zato i on u osnovi legitimira društvene grupe kojima su tolerancija i poštovanje privatnosti od sekundarnog značenja. To je medjutim u Hrvatkoj ključno. Ono što je meni strašno to je da je Čičin Šainov intervju lažan i to u svojoj osnovnoj postavci, a koja je izražena u njegovom naslovu da se u Hrvatskoj nikad nije živjelo bolje, i to kao papiga ponavljaju kojekoje javne osobe , potpuno bez ijedne potvrde toj tvrdnji osim valjda njihovog "osjećaja za feeling". Bio sam napisao nešto o tome, ali sam odustao od publiciranja dok evo nisam vidio da si se osvrnuop na Čičin Šainov intervju kao izvrstan. Kako izvrstan kad je lažan? Moje je mišljenje da je liberalizam koji se zagovara u Hrvatskoj nerazradjen i primitivan (i medju ozbiljnim ljudima i intelektualnim krugovima civiliziranog svijeta i na istoku i na zapadu odavno prevladan). Evo ti tog napisa pa radi s njim što hoćeš, ali uzmi u obzir činjenice.

ISPRAVAK KRIVOG NAVODA
U Magazinu Jutarneg lista objavljen je intervju s dr. Antom Čičin Šainom naslovljen “U Hrvatskoj se živi bolje nego ikad”. Sličnu je tvrdnju, ili čak istu, ponovio i professor Žarko Puhovski u subotnjem Intervjuu tjedna Radija 101. To je medjutim točno, ali na jadan način, a u stvari potpuno neistinito.
Puhovski svoju tvrdnju nije uopće potkrijepio, ali to se može razumjeti, jer je ipak izrečena u radijskoj emisiji, i vjerojatno pod utjecajem baš čitanja Čičin Šainovog intervjua od tog jutra. A što je rekao Čičin Šain? Na pitanje koliko su točne teze da se u Hrvatskoj danas živi lošije nego prije Čičin Šain odgovara:
“To je silovanje činjenica. Danas se u Hrvatskoj živi bolje nego ikad. Mnogo bolje. To vrijedi za Hrvatsku u cjelini, a posebno za ona područja zemlje gdje se bogatstvo povećalo u vrlo kratkom razdoblju - znači za priobalni pojas i otoke, te u cijelom pojasu gdje prolazi autocesta. Danas je cijena zemljišta u Lici ili Dalmatinskoj zagori deset puta veća nego što je bila prije, kada se bogatstvo obitelji mjerilo brojem prosjačkih štapova. Njih danas možete naći jedino u muzejima, a bogatstvo se mjeri u kućama, automobilima i drugim materijalnim dobrima.”
Upravo je ovakav pristup “silovanje činjenica”. Na isti je način komunistička propaganda uvjeravala Čehe da im nikad nije bilo bolje jer “prije rata nitko nije imao televizor”. Slijedeći tu logiku više manje svuda u svijetu se danas živi bolje nego prije, a i u Hrvatskoj se šezdesetih živjelo bolje nego pedesetih, zatim sedamdesetih bolje nego šezdesetih, pa i u osamdesetima, unatoč stanovitoj stagnaciji, živjelo se blago bolje nego sedmadesetih. Rudolf Bićanić u knjizi “Kako živi narod” piše da je pola stanovnika Hrvatske prije Drugog svjetskog rata nije imalo krevet u kući. Isticati napredak u odnosu na to doba stvarno je trivijalno.
Vjerojatno je dr. Čičin Šain htio reći nešto drugo. Jedno od sljedećih pitanja, o gospodarskom rastu je glasilo: “Koliko će nam u tom slučaju (prosječni gospodarski rast od 4,5 posto,op.) trebati da stignemo makar one koji su na repu EU?”
Čičin Šain odgovara: “Idemo se radije prisjetiti gdje smo bili. Sjetimo se što je bilo prije 50, 60 ili 70 godina. Gdje smo bili tada, a gdje smo sada? Prema sadašnjim prognozama, mi bismo mogli sustići tri relativno slabije razvijene zemlje Unije - Grčku, Španjolsku i Portugal za otprilike 15-20 godina. Je li to loše? Svaka od tih zemalja bila je imperij, a što smo mi bili u prošlosti? Pri čemu ni dan-danas vi u Hrvatskoj nemate tako zaostalih područja kakva postoje u Italiji ili Španjolskoj.”
Too se čini boljim pristupom, usporedjivati Hrvatsku s drugim zemljama, kako su one napredovale. U intervjuu nije, ali Čičin Šain je u svojem radu predstavljenom na konferenciji o dugoročnom razvitku Hrvatske, koju je I organizirao u Zagrebačkoj školi ekonomije I managementa. Hrvatsku uglavnom usporedjivao s Irskom, ali do 1987 godine kad je - prema njegovim riječima – Irska započela svoje gospodarsko čudo i ustanovio da u toj usporedbi Hrvatska bolje prolazi. Takodjer je ustvrdio da su od tranzicijskih zemalja bolje rezultate postigli samo Slovenija te donekle Slovačka i Estonija.
Iako se s mnogim tezama iz tog rada, osobito s onima koje relativiziraju tvrdnje tzv. katastrofičara, može složiti, čini se da je i u ovom slučaju Čičin Šain malo selektirao razdoblja koja je usporedjivao. Na primjer, gdje su mu Poljska, Češka i Madjarska, koje su Hrvatsku u tranziciji pretekle u gotovo svakom pogledu.

Gdje smo bili
No, vratimo se, zaista desetljeća untrag, prisjetimo se “gdje smo bili”. To gdje smo bili je svakako Jugoslavija, a unutar Jugoslavije Hrvatska je uvijek bila najmanje 25 posto a Slovenija dvostruko razvijenija od prosjeka. (podaci za 1991 dostupni na http://www.cerge-ei.cz/pdf/gdn/grp_final_slovenia.pdf)
A Jugoslavija se dakle u sedamdesetima i osamdesetima (pa i u šezdesetima) rutinski usporedjivala s mediteranskim zemljama, Portugalom, Grčkom i sa Španjolskom (koje su osamdesetih ušle u EU), a od Turske je bila uvijek značajno razvijenija, mjereći bruto proizvod po glavi stanovnika.
Na osnovi medjunarodnih podataka (World Product and Income, International Comparisons of Real Gross Product iz godina1982, 1985, 1988) bruto proizvod po glavi u tadašnjoj Jugoslaviji bio je 1970 godine 87,7 posto usporedive veličine u Grčkoj.
Kako je Hrvatska bila za četvrtinu bolja od Jugoslavije, nije teško zaključiti kako je stajala u odnosu na Grčku. Do sredine osamdesetih omjer je pao na osamdeset posto, ali se Hrvatska dakle još držala blizu. Grčka u EU ušla 1981. godine.
Sa Španjolskom stvari stoje lošije, ali je Hrvatska još uvijek u cijelim sedamdesetima i do polovice osamdesetih blizu osamdeset posto španjolskog bdp-a po glavi (Jugoslavija na otprilike 65 do 68 posto).
S Portugalom je Jugoslavija na istoj razini bruto proizvoda po glavi, sedamdesetih godina par postotaka slabija, zatim ga premašuje pa se vraća ispod portugalske razine u osamdesetima (te dvije zemlje su u EU ušle 86. godine). Hrvatska je dakle – bolja od Portugala!
Slične podatke iznosi niz autora iz bivše Jugoslavije, u toj je propagandi usporedjivanja uspjeha samoupravnog gospodarstva bio osobito aktivan pokojni professor Branko Horvat , no otprilike iste podatke iznose i strani autori Singleton i Carter, Estrin, Prout, Moore.
Šta kaže Škegro
Svi se oni služe jugoslavenskom statistikom, koja je naravno štošta drukčije bilježila nego što se to radi u tržišnoj privredi, pa su kojekakva iskrivljenja moguća. No, to su nam jedini podaci na raposlaganju, a i Čičin Šainu.
Na sreću, posao maksimalno moguće usporedbe jugoslavenskih i svjetskih podataka obavio je autor kojemu će vjerovati i Čičin Šain. Riječ je o Borislavu Škegri. Dakle, prema indeksima koje nam nudi Škegro u jednoj svojoj davnoj knjizi, Jugoslavija je 1950 godine imala GDP po glavi u razini 64 posto svjetskog prosjeka, a onda kreće strelovito preticanje.
Šezdesete godine index je već 86, 1970 godine 115, a 1975 godine jugoslavenski gdp po glavi je već 131 posto svjetskog. Dodajte sad tim indeksima još četvrtinu da vidite kako je stajala Hrvatska.

Mali predah
Da ne bi bilo dileme, iznošenje ovih podataka nipošto ne znači da socijalizam i samoupravljanje nisu bili suočeni s dilemom: promijeni se ili propadni! Oni takodjer nemaju nikakve veze s jugonostalgijom niti favoriziranjem “onog sistema”. Uopće nemam dilemu, na primjer, da je JNA izvela agresiju na Hrvatsku i nije riječ ni o kakvoj diskusiji koja bi išla u tom smjeru. Promjene su – uopće ne sumnjam - bile neizbježne.
Madjutim, fer je u diskusiji polaziti od kakvih takvih provjerljivih podataka. Tako, bez obzira što su tome uzroci, a oni su mnogobrojni, nije loše pogledati gdje smo sad – internet je pun podataka.
Gdje smo sad
Evo, iako izvor nije reprezentativan, poslužit ću se internet stranicama CIA-e. Ondje je procjena hrvatskog GDP per capita prema kupovnoj moći, a za prošlu godinu oko 13 400 dolara. Svjetski prosjek je 10 200, pa ispada da je danas Hrvatska bolja od svijeta koliko je polovicom sedamdesetih Jugoslavija bila bolja od svijeta. A gdje je onih 25 posto što smo uvijek bili bolji od prosjeka “Juge”.
Netko će reći da se stvar počela otklizavati već osamdesetih, što je donekle točno, no osamdesetih godina ni u svjetskom gospodarstvu nije išlo toliko dobro, pa zaostatak nije bio onoliko drastičan koliko je uslijedio.
Slovenija, Madjarska, Poljska
Ostavimo sad Portugal, Grčku i Španjolsku. Usporedimo se sa Slovenijom. Prema istom izvoru ona ima 23 400 dolara, deset tisuća više nego Hrvatska. No, ne zaboravimo, i u Jugoslaviji kad je Hrvatska bila 125, Slovenija je bila 200. Ipak, očito je, napravila je veći napredak. Svakako nam rat nije išao na ruku, no bila je Slovenija bolja i u nekim drugim stvarima.
Pogledajmo još Madjarsku i Poljsku, koje Čičin Šain ne spominje medju zemljama koje su imale bolje tranzicijsko razdoblje nego Hrvatska. Dakle, Prema istim onim izvorima Madjarska je 1985 godine – iznenadit ćete se – imala desetak posto bolje podatke o gdp-u per capita nego Jugoslavija (koliko god su se Jugoslaveni tada busali u prsa). No Hrvatska je, uračunajmo njezinu četvrtinu Madjarsku još “šišala”. Danas – kaže CIA – Madjarska je na 17,500 dolara per capita, po kupovnoj moći dakako. Poljska nas “šije” neznatno, ali ipak je na – 14400.
Još samo malo
Imam strašnu potrebu iznijeti još jednu tezu koja samo djelomice ima veze s ovom hrpom brojeva. Riječ je opet o Čičin Šainu, ali manje o njegovom itervjuu, a više o njegovim prilozima na spomenutoj konferenciji. I u intervjuu a i u prilozima Čičin Šain raspravlja o stupnju I obliku uloge države u gospodarstvu. Posebnu pažnju posvećuje slomu keyesijanističkog državnog intervencionizma i na njemu zamišljene države blagostanja.
Čičin Šain naravno preferira da se država što više suzdrži od miješanja u ekonomiju, iako joj neke uloge ostavlja, zagovara - kako on to kaže - otvoreno društvo. I to je zapravo jedan podtekst koji ide kroz sve ove rasprave izmedju nekih nazovistruja u hrvatskoj ekonomiji. Skup na koje je predstavio svoje ideje u medjima je bio prikazan kao okupljanje ekonomista koji su najutjecajniji bili devedesetih godina.
Čini se da tim putem rasprava ne ide u pravom smjeru. Naime, svjetsko gospodarstvo se posljednjih godina toliko drastično promijenilo, njegov karakter, pa čak ni statističke klasifikacije (koje govore na primjer o državnoj potrošnji) nemaju više ono značenje koje su imale osamedesetih ili prije kad su se formirale dihotomije koje iznosi Čičin Šain i koje su u Hrvatskoj još uvijek toliko žive.
Iznijet ću samo jedan uvid koji je i mene iznenadio, s obzirom na to da dolazi od Harolda Demsetza, ekonomista koji upravo reprezentira vrlo pro-tržišni pristup ekonomiji I ograničenje upletanja države.
Naime, u svojem radu iz 2002 godine (o kompeticiji izmedju privatnog i kolektivnog vlasništva) Demsetz ima nešto dulju perspektivu nego Čičin Šain, pa zapaža kako kroz cijelo dvadeseto stoljeće uloga države u gospodarstvu zapravo snažno raste, kako u postocima proizvoda koje država direktno preraspodjeljuje u nacionalnim gospodarstvima, tako i na druge načine.
Kako se razvija specijalizacija, tako raste i medjuovisnost u svjetskoj i nacionalnim ekonomijama. Umjesto da država izravno prerasporedjuje bogatstvo, a na zapadu je – po Demsetzu – tu aktivnost povećala s 10 posto početkom dvadesetog stoljeća na oko pedeset posto, a ponegdje čak i do 60 posto, pa udio privatnog sektora raste samo zahvaljujući privatizacijama u bivšim socijalističkim zemljama, dakle umjesto direktne intervencije država je sad prisiljena (!) intervenirati indirektno, regulacijom - kako se stvari ne bi otele kontroli.
Što drugo rade uostalom financijske regulatorne agencije, centralne banke, na primjer, čija je uloga neizmjerno narasla psoljednjih godina a nitko njihovu aktivnost ne bilježi u udjelu državnog proračuna u nacionalnom proizvodu. Gdje su druge regulatorne agencije, one koje nameću standarde, pa zatim medjunarodne organizacije kao što je WTO. I britanska je privatizacija velikih infrastrukturnih poduzeća završila nominalno u vlasništvu tisuća malih dioničara a stvarno pod kontrolom regulatora čiji je broj i utjecaj eruptirao.
To je stvorilo potpuno drukčiju socijalnu stratifikaciju I čak nove klase, reprezentirane u ranjivosti ekonomije na utjecaj interesnih skupina, koje ne traže direktni transfer iz budžeta nego samo namještaju pravila onako kako njima odgovara.
U Hrvatskoj se možda i živi bolje nego ikad (premda kad čovjek pročita intervju Luke Bonačića u Jutarnjem o tome kako su krugovi oko NK Hajduk sebi prilagodili tržišnu privredu onda ni to nije sasvim sigurno), ali je rasprava još uvjek zakopana u rovove koje je tehnološka fronta već pregazila.

Tko je glasao

Komentar je usitinu velik i

Komentar je usitinu velik i trebao je biti cijeli post, ali je i informativan. Ja se naravno ne slažem da Šain siluje ili izmišlja činjenice, već da ih samo iznosi u svoju dozu klarifikacije. To uostalom rade svi ekonomisti u neku mjeru, svatko na svoj način ovisno od kud kreće. Mislim da je mogao bolje odgovoriti na neka pitanja i da usporedbe sa dalekom prošlošću izgleda kao izbjegavanje direktnog odgovora. Ja ga ne glorificiram, ali smatram da realnije iznosi stanje od raznih katastrofičara, paničara i nostalgičara. U Hrvatskoj se živi relativno bolje, i na povijesnoj razini i na međunarodnoj. Na međunarodno usporedivoj liniji siromaštva (PPP $4.3 na dan) za centralnu i istočnu europu, 2004. godine Hrvatska je najniža sa stopom od 4%. Niže je od Latvije, Mađarske, Estonije, Makedonije, Poljske, Bugarske, Rumunjske. Što idemo istočnije, to je gore.
Kao što se i živi bolje u ostaku svijetu danas nego 20, 30, 40 godina, ponajviše zbog rasta i smanjenja stope siromaštva u Aziji. Afrika je jedini kontinent koji zaostaje i rast ne uspijeva smanjiti siromaštvu, ali i tamo ima pozitivnih primjera. Tako da je ispravna logika da se svugdje u svijetu živi relativno bolje, tu nema mnogo spornog. Naglasak na relativno.
Uspoređivanje sa kojim desetljećem unazda nije baš tako trivijalno kao što se hoće prikazati. Samo dvije generacije unazad, a negdje i samo jedna, nitkome nije padalo na pamet smatrati da imaju bogom dano pravo na veći standard života u odnosu na svoje roditelje ili bake i djedove. To je danas novi koncept. To vrijedi čak i za Ameriku. Tek naša generacija danas, ona nakon babyboom generacije, uzima tako neko pravo zdravo za gotovo.
Nije trivijalno, ali je teško. Uspoređivanje povijesnih levela realnog GDPa sa ostalim zemljama je zanimljivo, ali i puno rupa i zamki. (Ne znam od kud CIA vadi podatke, ali nije akademski priznat izvor podataka.) Ponajviše treba imati na umu, kao što Solaris i ističe, kvalitetu i kvantiteu mjerenja podataka u socijalističkim ekonomijama. Jugo statistika je po mom mišljenju još i bila nešto bolja od ostalih komunističkih, ali svejedno dubiozne kvalitete u mnogim segmentima. Ono što se i mjerilo dobro bilo je podložno biro-manipulacijama. A ako su i naši brojevi bili bolji, oni drugih komun. zemalja su bili lošije kvalitete pa su usporedbe realnih ekonomija nepouzdane. Poznato je da zemlje istočnog bloka nisu koristile UN-ov System of National Accounts. Vrijednost proizvoda se nije mogla mjeriti u novčanim terminima jer ili tržište koje bi odredilo cijenu nije postojalo ili je naravno država određivala cijenu i količinu, a i filozofija centralnog planiranja je spriječila mjerenje u novčanim terminima jer je to bilo nesocijalistički. Postoji velika opasnost identičnih značenja potpuno različitih varijabli. Mjere GDPa iz "petogodišnjih planova" bi bile iste, ali i beskorisne korištenjem zdravih statističkih mjera ili regulirane podatke gdje su sve cijene i količine određene. Konsenzus je da se predtranzicijski podaci ne mogu koristiti za kvalitetne usporedbe realnih ekonomija, zapada i istoka socijalističke ere.
Drugi problem je, da li je GDP preuzak koncept za mjerenje kvalitete života? Da li se GDP mjeri kvalitetno da možemo iz njega izvući standard život? (ne tokom socijalističe ere) Da li taj koncept obuhvaća koncept blagostanja? Kod prvog pitanja svakako treba uzeti u obzir sivu ekonomiju, koja postoji u hrvatskoj kao i u drugim zemljama (Amerika, Švedska, Norveška sve imaju oko 10% GDPa kao sivu ekonomiju).
GDP mjeri ekonomske aktivnosti na tržištu, ono što se može konzumirati. Ako nema tržišta, kao u socijalističkoj eri, što GDP mjeri i zašto ga uspoređujemo sa ostalim zemljama?? Problem je i mjerenje realnog GDPa i uspoređivanja GDPa sa ostalim zemljama na PPP principu. Sve je to notorno loše i nepouzdano za zemlje bivšeg istočnog bloka. Za kvalitetnu života je bitna kupovna moć, ne samo level GDPa.
Iako je u Jugi bilo malo zdravije ekonomije i tržišta, poznato je da je od '70tih ekonomije išta na dolje i bila u stalnoj krizi. Nestašice su bile velike, što znači da ne samo da nema osnovnih prozvoda, nego moraš stajati u redu satima da bi nešto kupio. Za sve zemlje Juge realni output je padao ili stagnirao, nezaposlenost je rasla, (a realna je bila daleko viša od službene, pošto su radnici radili u zombi poduzećima bez ikakve perspektive i arbitralno održavani na životu kroz štancanje novca) zajedno sa vanjskim dugom i naravno inflacijom. Od 1971. do 1991., godine monetarne nezavisnosti Hrvatske, prosječna godišnja inflacija u Hrvatskoj je bila 69%! Koliko je prosječna godišnja inflacija u posljednjih 10 godina? S obzirom na takve uvjete izrazito je nezahvalno i neprimjereno uspoređivati tu kvalitetu života, ako se netko usudi zvati to kvalitetom, sa današnjim stanjem i ekonomskoj snazi pojedinca i obitelji.

Tko je glasao

@Bebo: Prihvaćam sve

@Bebo: Prihvaćam sve objekcije, i o tome da se teško mogu usporedjivati brojevi iz socijalizma i tržišne ekonomije, i da GDP nije ono mjerilo kvalitete života koje je apsolutno. Ljepota je istraživanja u tome da što se dublje analizira to se manje zna. Takodjer, imperativ napretka (da se mora živjeti bolje nego roditelji) je vrlo važno zapažanje o duhu vremena. Kad je riječ o podacima o bogatstvu, treba dodati da na kvalitetu života utječe i osjećaj ravnopravnosti na što posebno upozoravaju ovi pokreti nevladinih udruga kad se zauzimaju za isključene, a što je eruptiralo u civiliziranim zemljama. U neku ruku mogu dopustiti da Čičin Šain logičnije pristupa problemu od "katastrofičara", ali njegovi istupi u javnosti nisu načinili pomak od "estradne ekonomije", protiv koje je usmjeren glavni napor barem prema onome što stoji u njegovim napisima dostupnim na internet stranici Zagrebačke škole ekonomije i managementa. Tome je bio usmjeren komentar, a nipošto nije bila namjera da se ustanovi cjelovita istina kako se kad živjelo.

Tko je glasao

Da, ja nisam spomenuo

Da, ja nisam spomenuo ravnopravnost, osjećaj da se može napredovati, nekakva relativna jednakost. Sve su to važni parametri u kvaliteti i zadovoljstvu sa životnim standardom.
Ja zapravo mislim da Šain i ostali iz ZŠEMa, imaju suprotna mišljenja i stavove od estradne ekonomije, koja je još uvijek vrlo ljevo i pro-država orijentirana. Oni su jeli, liberalni ekonomisti kako ih mediji nazivaju. Tako su zapravo protuteža mainstream ekonomskim objašnjenjima koji još uvijek prevladavaju. To je bitno. Ali nisu dovoljno glasni...još. Sad navodno neka knjiga izlazi. (Možda ono isto što je bilo na konferenciji?)

Tko je glasao

Ekipa, zahvaljujem na

Ekipa, zahvaljujem na informativnoj i zanimljivoj diskusiji.

Solaris, ne budi lijen ;-) i poslušaj mraka pa napiši poseban post s osvrtom na teze Čičin-Šaina. Da malo ovdje skrenemo diskusiju i na (fundamentalne) ekonomske teme :-)

Tko je glasao

ovo je više nego zaslužilo

ovo je više nego zaslužilo da bude zasebni dnevnik pa te molim da to tako i napraviš

Tko je glasao

U solidnom i detaljnom

U solidnom i detaljnom prikazu, zbog sustavne prakse, nedostaju krupne činjenice koje potpuno mjenjaju sliku:
- SFRJ je non-stop filana pomoći sa zapada, zbog hladnog rata, a sedmadesetih su Nixon i Kissinger (u okviru sinhroniziranog uključivanja Kine, prekida rata u Vjetnamu i de facto prekida hladnog rata Nixonovim dolaskom u Moskvu i potpisivanjem) su ubrizgali impresivnije doze, radi taktike izazivanja slina lageru. Puno mjerodavniju sliku daje predsjednica SIV-a Milka Planinc u čuvenom obraćanju 1981.g. Tome treba dodati igru i hapanje sa gastarbajterima i razno drugo;
- navedene osobe nisu liberali nego prilično dosljedni režimski ljudi. Čičin-Šain nedvojbeno. Puhovski asistira režimu u svim bitnim trenucima, nakon 71., u razdoblju previranja 1989.g. itd. Banac je najbliži pojmu liberala, ali se u RH prvenstveno bavio uklanjanjem HSLS-a kao prepreke, rezultat čega se vidi u nastavku;
- trenutna liberalna stranka HNS-LD je bila na vlasti u Zagrebu i na razini države te na niz bitnih djelova (Split, Varaždin, Međimurje ...). I oni se ponašaju prilično liberalno, preliberalno, kao i sve struje nakon 1971.g. i prethodno navedene osobe, nema nikakvih pravila i ograda, sve je dopušteno na zajednički račun, približno kao državno ekonomsko ponašanje prehodnih desetljeća, zabava i pijanka radi zabave.

U navedenom smislu se ne može objektivno govoriti o deficitu liberalizma kod nas. Mi jesmo i u svijetu (Evropa, istok, Afrija i Bliski istok) smo kod boljih poznavatelja uvaženi kao predvodnici i iznimni igrači specifičnog liberalizma nad liberalizmima, trošenje novaca iznad ikakve mjere i najraznovrsnija kombinatorika, laži i glume bez granica kao spomenuto o novcima, iznimna izdržljivost u takvim pijankama koje ni ratovi ni mir ni epohalne ciklone ne mogu omesti itd.

Tko je glasao

I Jugoslavija i Hrvatska

I Jugoslavija i Hrvatska imaju kornični visoki deficit tekućeg računa, dakle zadužuju se, o tome uopće nemam dvojbe, no to ne mijenja smisao priče, Čičin Šain ne iznosi činjenice, nego ih farba!
Što se tiče "liberalizma", izgleda da smo se shvatili, pod liberalizmom se u Hrvatskoj potura crony kapitalizam. Čičin Šain je izveo akciju stara štednja na osnovi koje je formirano opskurno predatorsko tržište, jer obveznice za staru štednju nisu iznesene na burzu i nije im cijena bila javna

Tko je glasao

pod liberalizmom se u

pod liberalizmom se u Hrvatskoj potura crony kapitalizam.

Gotovo sigurno su preoptimističan. Sve ukazuje da je od sedamdesetih, nakon što su Nixon i Kissinger ubrizgali spomenutu lovu, kod nas uspostavljen maoizam tipa kakav sada vlada u Kini, što je logično obzirom na povezanost operacija i razvoja. Bez problema su počistili preostale klasične boljševike a kardeljisti su se održali jedino adaptacijom u moiste.

To se, uz ostalo vidi i po tome što se sada i zagovara a stalno vlada velika koalicija, koja eliminira uredno i bilo kojeg svoga ćlana i na najmanji znak defetizma. Da je crony varijanta iste pojave, sada bi svi raspravljali o tome a vidiš da je i dalje država težište.

Čičin Šain ne iznosi činjenice, nego ih farba!
Čičin Šain je izveo akciju stara štednja na osnovi koje je formirano opskurno predatorsko tržište, jer obveznice za staru štednju nisu iznesene na burzu i nije im cijena bila javna

Logićno. Farbanje i laži su osnova a za odgovarajuće operacije se angažiraju i odgovarajući majstori, ovo je jedan od najistaknutijih (dalje Barbić, Jure Radić, Kincl ...).

Tko je glasao

Prenosim moj komentar sa

Prenosim moj komentar sa Cronomy-a
Vec dugo razmisljam na ovaj nacin. U dvojbi sam uopce da li je nama primjerenije i korisnije biti svjestan ovoga i u miru raditi (za sto se druge nacije cak i svojski trude i lome odrzati taj mir i kad to realno nije tako) ili zivjeti pod presingom kakvim zivimo u kojemu se omalovazava ikakvo postignuce, a isticu nebulozne stvari.
Nisam ja u dvojbi sto je opcenito gledano korisnije i bolje, ali sam u velikoj dvojbi je li nama uopce prirodeno stalozeno i bez pretjerivanja prihvacati stvarnost ili kao nacija i drustvo uvijek naginjemo pretjerivanju pa bi i eventualno pretjerivanje u suprotnom smjeru bilo jos i gore nego ovo sto danas imamo, pa oni koji "rade i sute" kako veli Ante ipak imaju svoj mir.

Dodatak:
Nije Ante bio dovoljno precizan sto to i "nije tako lose" pa je tesko komentirati ono sto nije izreceno vec se moze samo eventualno suprostaviti vlastito misljenje tom zakljucku.
Smatram da treba vrlo pozorno procitati cime se bavi prekrasni blog Cronomy i da nase obrazovanje pati od istih tih bolesti o kojima se zivo bavi ovaj blog tj. cronyismom prije svega. Dakle, bas kao i nasoj ekonomiji, nasem kapitalizmu, cijelom nasem drustvu, pa tako i obrazovanju podlozni smo bez rezerve prihvatiti nesto neefikasnije oblike funkcioniranja (http://cronomy.org/cronomija-cronomygmailcom/) jer nam je to blize i jednostavnije (da ne uplicem tu sad neke vrlo teske rijeci koje bi nas otrovale svakodnevnim rjecnikom i odmah skrenile s teme), ali i iz neznanja i neiskustva o tome pa to naprosto smatramo cak i dobrim i pozeljnim. Dakle nama je mjera "dobrog" obrazovanja npr besplatna podjela knjiga, obvezivanje srednje skole, uvodenje raznoraznih pomodnih ideologija od pretjeranog religijskog nametanja do npr silovanje male djece pojmovima korupcije, ljudskim pravima, seksualnim, transeksualnim i drugim maltretiranjima. Toga svega treba ali je nacin na koji se to radi, uvodi i stavlja u promet (grubo receno) posve nepotreban, a vise koristi onima koji to uvode nego onima kojima je namijenjeno (opet smo kod cronyisma) jer je tu prije svega rijec o tome.
Nadalje za ocjenu obrazovnog sustava nije bas dovoljno samo ova prva ekspresija onima koji su sada u obrazovnom procesu vec se to obrazovanje mora potvrditi i u praksi. Mi znamo da danas na pravi red i kvalitetne pozicije dolazi tek generacija koja je zapocinjala svoje obrazovanje prije prakticki 25-30tak godina. Ovo sto danas ubiremo rezultat je procesa od tada pa na ovamo, gdje je samo zadnjih recimo 15tak godina ono kljucno za zavrsno brusenje. Ja mislim da je Ante mislio na to, tj. da to u zadnjih recimo tih 30tak godina i nije bilo tako lose jer ima odredenog ljudskog materijala koji se moze prihvatiti bilo cega.
To se odnosi na nas, ali i na mnoge druge zemlje istocnog kruga.
Npr vodio sam jedan madarski tim, a takoder i tim mladih profesora i asistenata sa jednog ukrajinskog fakulteta. Njih Amerikanci gledaju kao lumene i ljude za posebne zadatke koje onda kasnije Amerikanci zavrse jer ovi samo naprave prodore, pocetna istrazivanja i sl. Eto to je moje zivo iskustvo.

Tko je glasao

iz osobnog profesorskog

iz osobnog profesorskog iskustva u srdnjim školama raznim, i osnovnoškolskog s mojim princezama, upravu si.
Vidim dva ključna problema. prvi je jednosmjenska organi zacija nastava, i uvođenje radnog vremna 8-16, ne baš doslovno, ali tog tipa za profesore. Kojiće imati radna mjesta, gdje će pisati pripreme, predavanj, sastavljati ispite i ispravljati iste, umrežiti ta radna mjesta, da im korištenjje IT -a bude normalno kao i svim ostalim strukama.
Drugi ključni problem je sustav ocjenjivanja nastavnika, koji će biti objekitivan, a na koji će utjecati i djeca i roditelji ai ravnatelj.
Školovanje profesora je posebna priča. meni osobno je najviše smetao osjećaj da ja stojim u mjestu, dok svijet ide dalje.

Tko je glasao

Radim s djecom od

Radim s djecom od predškolske dobi pa sve do 3.razreda gimnazije. Dakako da je na prvom mjestu glazba, ali razgovaramo i o drugim stvarima. Mislim da se djecu ovog uzrasta koji spominjem previše obasipa činjenicama i navodi ih se na učenje napamet i blebetanje kad ih se pita. Taj sustav nema praktične vrijednosti.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci